s.a.nj.a.nj.a.nj.a.

Sklopila sam oči i vidjela sunce.
Blještav sjaj.
Maslinovo ulje cvrči nam na koži.
Ljubiš moje opekline usnama od jogurta.
Bila sam ti lijepa.

Bila sam.

Ubila sam ono malo ljepote u sebi.
Ostavila vlaže obrise na plahti.
Iz užarenih rana kapao je smrad.
Oljuštila se ljupkost.
Rastvorila i sljepila u gnoju.

Stavio si ruku duboko u mene.
Ugrabio sunce.
Sunce koje nam je donijelo život.

Sunce koje mi je donijelo smrt.


napomena, ograda, p.s. i pms:
Završila sam prijevod. Na raspolaganju je svim bolgerskim putnicima namjernicima jedinstven uvid u stanje uma jedne izmoždene prevoditeljice koja se dva tjedna bavila isključivo dugim, učenim, dugim, nerazumljivim, dugim, višestrukosloženim, dugim i beskrajno zavisnim rečenicama. Čovjek se nakon toga jednostavno nekako mora izrazit.

Prijevod nije ima nikakve veze s preparatima za sunčanje.

iliti po naški: Mi žene, kuje, guje i vještice


Ali nije to baš uvijek tako.

Nisam nikad bila jedna od onih što vole beskrajna kokodakanja kod frizera, na kavama, nad najnovijim brojem Cosmopolitana (ili nedaj Bože Glorije), u garderobama, na manikuri...
Može se reći da mi je više odgovaralo muško društvo. Uglavnom p(l)itko, jasno, glasno i drito u glavu, bez uvijanja, podmetanja i koketiranja... Dobro, možda ipak malo koketiranja...

Ali ima na ovome svijetu ipak jedan određen broj žena koje valjda razmišljaju slično kao i ja, pa s njima beskrajna kokodakanja kod frizera, na kavama, nad najnovijim brojem Cosmopolitana (ili nedaj Bože Glorije), u garderobama, na manikuri...ipak postanu smislena jer su tako i tako totalna sprdnja i dekonstrukcija istih...

Pozvala mama danas mene i Zvjerku na ručak. A on jadan i dalje u onoj smrdljivoj vojarni, i ne zna se kad će van, pa ja odvukla moje gospođe, Snje i Mick, sa sobom. Slila se ta naša mala rijeka šarmantne i uzvišene inteligencije u ovaj-grad-je-premalen-za-nas-tri Samobor. I nekak mi sve to lakše sjedne s njima. Odmah mi bude mekše oko srca što su uz mene osobe zbog kojih mi je drago što sam otišla otamo, koje su dio nekog mog drugog svijeta, koje su stalan podsjetnik da nikad nisam bila dio te sumorno-zamorno-zagušujuće sredine u kojoj danas prolazim pored vršnjakinja mog tri godine mlađeg brata koje nose trbušine do zuba i guraju pred sobom kolica s prvorođencima. Nije to nikad bilo za mene.

Za mene je svijet u kojem su njih dvije, iskrene do bola, nenadjebivo pametne i samouvjerene, dovoljno samosvjesne da priznaju i podijele svoje slabosti i strahove.
Volim kad nam je dovoljna 0,7 poruka da uglavimo kavu pod red alert,
kad ih mogu nazvat sva uzjebana jer ne kužim zakaj sama sebi radim sranja,
kad Mick polupijana, ne pardon, pijana, u pola 4 šalje proljeve ljubavi iz Skunka ili Purgeraja,
kad Snje zove sva uplakana iz Barce i kaže, hoću doma! dođite po mene!
Volim kaj ih mogu dovest doma kod staraca i kaj znam da će stoički hrabro preživjet provale mog ujka u ocvalom cvijetu mladosti tipa, za mnom su sve ženske u vojsci trčale. a onda sam prestao krast torbice. he he... he...
Volim kaj znam da će u mami i tati vidjet djelove mene i možda konačno stavit neke komadiće slagalice na mjesto i shvatit zašto sam takva, nekakva kakva jesam... i kaj neće bit bitno.
Volim kaj s njima mogu bez najmanjeg pardona proživjet situacije sljedećeg tipa:
-Mick sva u svom stilu ispali neku humorističnu grotesku
-Snje prasne u smijeh i otušira me slinavkom i šapom koje je sažimala u ustima cijelih 3, 67 sek što nije progovorila
-ja kažem: Pa stara, otušira me...
-Snje odgovori: Oprosti, ali znaš da su sve takve radnje prema tebi isključivo iz plemenitih pobuda
-ja odgovaram: Pa ako je već tvoja plemenita plava pljuvačka, neka je.
I život ide dalje.
Volim to kaj će njih dvije vrlo vjerojatno ovo pročitat i znat da je ovo peti put danas da sam upotrijebila neku riječ s korijenom ''grotesk...''
Volim to kaj smo nekad toliko slične da će moj buraz dok nas vozi doma reć: Daj, koliko vi tri možete srat i odvinut muziku do daske.
Volim kaj provedemo cijeli dan skupa, a onda se još navečer nađemo i na nekom tulumu i super nam je kaj kužimo neke interne, samo naše fore, i kaj ne kužimo uopće kaj ona treća priča ako ima neku internu foru s nekim drugim, ali to uopće nema veze i sve je ok...stvarno okej...
Volim i to kaj se sad vjerojatno nećemo vidjet, a možda ni čut danima i onda ćemo sve to ponoviti i bit će sve tak poznato, iskreno i stvarno...

Danas su me optužile da sam gruba i da uvijek popljujem iskrene izljeve prijateljskih emocija.
Pa sad, evo vam, drage moje... Ja sam svoju ljubav izjavila javno, a vi se lijepo jebite... S dečkima koji su vam tu, uvijek na raspolaganju i uživajte kad već ja ne mogu.

A, iako i dalje stojim pri onome da su i žene ljudi i izvlačim proturaketne topčine svaki put kad netko kaže ''Ljudi i žene...'', onu homo homini lupus sa zadovoljstvom prepuštam muškarcima.

Sretni vam ščegetavčeki i živjele vi meni sto godina!!!

Imam tak puno posla da me zagrize savjest čim kliknem na Mozzilu, a kamoli da još čitkaram i piskaram. Zato samo na brzinu.

Iz nekog meni još nepoznatog razloga imam totalno neprofesionalan, čak i sramotno djetinjast stav prema slovenskom jeziku. Mislim da ga razumijem, a zapravo ga uopće ne razumijem i što je najgore zvuči mi tak pun prostota i vulgarluka da svaki put kad ga slušam počnem hihotat ko nedoraslo djevojče na pragu puberteta, doslovce onako kao klinci u 5. razredu kad učiteljice počnu spominjat ''menstruaciju'', ''spermije'' i ''jajašca'' pa svi klinci padaju pod stol što od smijeha što od srama. (Baš se pitam je li to tako još uvijek u toj dobi. Ili danas klinci već sa 4 i pol godine sve saznaju s interneta...)

Uglavnom, moje debilno pubertetsko sasvim neprimjereno jednoj jezičarki/prevoditeljici danas je izazvala inače prekrasna Predinova Pridi k meni koju sam čula onako usput na radiju. Naravno odvalila sam na stih

jubil bom te na mizi

Eto, ne sramim se priznat da mi je smešno i sad kad to napišem. Pa dobro, hoću li ja ikada odrasti?
Pjesma je inače prekrasna, kad prestaneš hihotat i stvarno je poslušaš, a nakon neuspješnog pokušaja da je iskopam negdje na netu, evo ipak riječi jedne druge.

BALADA O BALETKI


Sla je z njim
tisto noc
zaljubljena mlada baletka
Cajkovski je jokal za njo
na crnobeli gozd
je padal led

On je pel se zelen
o tem, da bo gore premikal
o brkih, o juhi in zenskah
za jutri je verjel
da bo srecen in njegov

Kdo razume srce, ko se smeje
ce je pamet zaklenjena v klet
kdo razume srce, ko se joce
kdo ne ljubi nesrecnih deklet

Zdaj je beg skozi sneg
zamenjal plesne figure
zdaj je vonj gledaliskih luci
tiha zrtev ostrih zvezd
ne poznajo njenih sanj
zdaj bo zadnji poklon
pospremil aplavz mitraljeza
ledeni objem Belih vod
bo labodje jezero
za nju mladost


Sla je z njim
tisto noc
ki je njene ljubezni ubila
z obrazom je padel na tla
v stopinje plesnih copat
je odrezal
duh in mraz

Eto, pogledala ja opet Few Good Men i baš me nadahnulo za sljedeću kenjažu koju već dugo varim.

Neću se uopće upuštat u nikakve kvazi-upućene procjene stanja u hrvatskoj vojsci i vojarnama. Stvar je sasvim osobne naravi. Zvjerka služi domovini. I zato se vidimo (kad nam se posreći) jednom tjedno, zato pazimo na svaku kunu, zato ne znamo koliko će nam trebat da se oporavimo od dugova koji se gomilaju za tih 6 mjeseci, zato se kad dođe uglavnom gledamo ko dva mulca koji ne znaju što bi jedno s drugim... A ljudi kažu, kaj sad? pa svi moraju u vojsku, preživjet ćete, kaj da je otišao na godinu i nešto ko što je bilo nekad...

Fakat! Kaj da je? Ali nije stvar u tome. Znam ja da nama treba vojska da štiti domovinu, da nam ulijeva sigurnost i osigurava državnu opstojnost (kak je to lijepo Zvjerka sročio s tako dobro zakamufliranim sarkazmom da sam se već zabrinula za njega). Al moja Zvjerka i ostali hrabri ročnici štite domovinu s džogerima u rukama zaodjevenim ružičastim gumenim rukavicama i osiguravaju državnu opstojnost na teritoriju časničkog wc-a, a sasvim sigurno kao takvi ne ulijevaju nikakvu sigurnost, nego u najboljem slučaju kante vode u usrane zahode. I tako svakodnevno. Na braniku domovine.

Ne bi me sve to još toliko ni ljutilo da je on neki klinac od 18 godina kojeg netko treba naučit pameti i odgovornosti u životu, a ima li što bolje za to od ponižavanja...?

Dobro, neću sad ulazit u metode. Stvar je u tome da je Zvjerka obrazovana osoba, akademski građanin, čovjek koji odgovorno, savjesno i iznad svega sa žarom odgaja iste takve klince od kojih su njihove obitelji, škole, društvo digli ruke. Pa da je barem netko to odlučio iskoristit za vrijeme tih šest mjeseci što mora bit zatvoren u nekoj smrdljivoj baraki. Nije da im ne bi trebao takav kadar. No, ipak je kriterij malo drukčije prirode. Tko ima oca, strica, tetka, susjedu, strininu poznanicu iz kioska, taj će dobit odgovornu funkciju razvodnika kojemu je jedina i najvažnija zadaća u iduća tri mjeseca ponižavat kao što su dotad ponižavali njega, a sve kako bi se održao imidž.
A onaj koji bi možda mogao bar jedan vod jedne nove generacije ročnika u ta tri mjeseca nečemu smislenom naučit i još to učinit sa znanjem i voljom, pa im barem na pola skratit uzaludno izgubljenih 6 mjeseci, on će još 3 ribat wc-e i preznojavajuć se u telefonskoj kabini nasred ceste propuštat vojna vozila. Zato što je zapovjed zapovjed. Zato što nekog od 29 godina treba učit disciplini. Zato što netko ipak mora ribat časničke wc-e.


Nadam se da će Zvjerka ipak počet pisat blog kad izađe.

Tu sam rečenicu jučer ponovila barem 30-ak puta i to samo ujutro između 10 i 11. A bilo mi prisjelo još prošli tjedan kad sam nazvala prvih 20-ak i pogledala 5 njih. Eh, da... Ponudila se ja nadobudno pomoć pronać stan bratiću koji dolazi u Zagreb na studij. Reko, ako sam sebi našla stan u pet dana, onda ću brate i tebi. Kad ono, čega sve ne vidjeh...
Neću ni pisat o tome. Svi oni koji su bar jednom u životu tražili stan, znat će točno na što mislim. Nego puno mi je zanimljiviji onaj dio priče kakve sve ljude upoznaš kad ideš pogledat te stanove...
Preko telefona je to sve nešto više manje isto. Dobar dan - dobar dan- raspored prostorija - grijanje - cijena - režije - i naravno, dođite pogledat. I tako kreneš. A vlasnika svakojakih...
Od onih što svoje prekrasno moderno uređene šupendare hvale kao muda pod bubrege, do simpatičnih parova za koje ti odmah bude jasno da nećeš imat nikakvih problema s njima. Bila je tu jedna gospodična koja je dopedalirala sva zapuhana skroz gore na vrh Svetog Duha i odmah se jadna ogradila da stan nije njezin nego da su je gazde samo zamolile da ga pokaže. Bilo mi je sasvim jasno zašto čim smo ušli u stan. Ona je stala sa strane i nešto nezainteresirano prčkala po mobitelu, valjda da me ne bi morala pogledat u oči i tako se nezaklonjeno crvenit.
Jedna od najdojmljivijih bila je jedna baka. Došli mi, a baka nas dočekala mrkim pogledom, zasukala smeđi brk, zagladila sijele kose i podbola nas svojim štapom za hodanje onako iskosa u podrebricu svakog ponaosob ne bi li se valjda uvjerila kako u naš moralni tako i u fizički integritet. I pustila nas u stan, a mi kuda koji brže bolje razmilili po cijelom stanu ne bi li što brže pogledali i pobjegli, kadno će ona gestapovski sa štapom podignutim u zrak: Tu desno! Prva soba! I ostatak razgledavanja bila je baka jednako herflikovksi oskudna na riječima, ali je zato vrlo suptilno oblijepila cijeli stan onim restorantskim naljepnicama Zabranjeno pušenje. Čisto sumnjam da je to zato što nije mogla doći do plakata svog omiljenog benda Srebrne strijele. A jadna, tko zna koliko je zračila stan nakon prošlih stanara?
Bila je tu i još jedna vrlo suptilna gospođa. Našle smo se nakon dobrih pola sata mog kašnjenja zahvaljujući tome kako mi je lijepo objasnila kamo moram doći pa sam dva puta jurila biciklom od Srednjaka do Jaruna i natrag. A kad sam konačno stigla, uočih odmah kako joj se ljutita usna razvalači u osmijeh čim sam uklonila sunčane naočale i razotkrila svoje razoružavajuće plave oči. Znate, obično kad ljudi kasne, to je odmah loš znak, ali vi ste mi jako simpatični. Već sam počela bezobrazno iskorištavat tu slabost, pogotovo gospođa i gospode u godinama, na lijepe velike plave oči. Još da nisam imala onu Pilić Goran Milić majicu i izgledala ko da mi je 7, a ne 27... A ona sva zrihtana, fino laneno odjelce, diskretni nakit, lijepa torba... I tako mi fino proćaskale, zamolila me ona da joj pravim društvo dok pregleda račune, znate, tak ne volim ostat sama tu u stanu, i otkrila mi da zapravo nije ona vlasnica nego ga samo pokazuje za prijatelje. Ona je, kako bi se reklo, menadžerica. Ohoho... takve verbalne proljeve naprosto obožavam. I tak, ne?, malo smo si još popričale o planovima za jedrenje, o vilama na Hvaru, o maramama gospođe Milke, o šeširima drage Di i ona njezina dva neotesana sina Willu i Harryju... Ona si je pozvala taksi, a ja sam zajašila moj preuređeni stari Pony i pojurila doma po najvećem pljusku.
Ima i muškaraca koji dođu pokazat stan. Bio je čak neki mladi tip koji mi se prošli tjedan nije pojavio nit javio na mobitel, a sad kad sam bila s cijelom svitom njih mladaca (tražili mi stan svi skupa, bratić, njegov frend, moj brat i ja kao iskusna gospodična/mama/šefica/svodnica sve u jednom), došo on. Spustio se liftom, izašo, sišao tri stepenice, upozno se sa svima nama i krenuo frajer desno ravno glavom u zid. Ova moja tri teleta blenula, a on se jadan ispričava, Joj, sav sam se zbunio. Pa lift je tu iza. A ja utegnula trbušinu, ispravila leđa, izbacila trojke i mislim si: Ma kad si ti jadan zadnji put žene dotaknuo? Pih!
Uglavnom, nakon sve te šarolike družine, zaključili dečki da im je prvi stan koji smo pogledali najbolji. Nekak se nadam i priželjkujem da će ga i uzet. Nisam baš sigurna da mi se da još jedan dan tak jurcat po gradu, koliko god šarmantnih osoba bilo tamo negdje u preskupim i prelošim stanovima koje samo čekaju da ih šarmiram što pogledom što izgledom, ali više zato što sam si nekak umislila da imam crtu za nać dobar stan i to prilično brzo. Pa bi mi bilo drago da si to još jednom potvrdim. Onda nam treći put možda stvarno bude sjekira u med kad ćemo Zvjerka i ja tražit svoje malo ljubavno gnijezdo. Riječi mi se pozlatile.

Kaj ti misliš da ja imam fetiš na donje rublje? - pita me Zvjerka neki dan preko telefona ko da je to neki zločin, ili u najmanju ruku ko da ću mu taj tren sklopit slušalicu prije nego što se uspijem do kraja izderat: Odjebi, usrana šovinistička konjino!
A jadan čovjek se zbunio zato što sam se pohvalila da sam kupila dva nova kompleta. Ko da bi to bilo nekaj loše da ima fetiš na donji veš... Ili da ja imam.
Uglavnom, cijela je priča započela još prije nekog vremena kad sam ga ja onako usput pitala zašto moje donje rublje uvijek tretira kao zidine Sigeta grada u kojima treba samo što prije nać prolaz i provalit na željeni teritorij. A on će mudro: Pa možda je stvar u tvom rublju Mudrijaš!!
I tako sam si ja razmišljala malo i shvatila da čovjek ima pravo. To što ja ne volim da moje izdašne trojke lelujaju dok trčim za tramvajem i privlače poglede svega muškog stvora starijeg od 11 godina pa ih sabijam u oklopne bunkere, ne mora značit da on ne bi u svakom trenutku uživao u čarima svoje Fallen Madonna With Big Boobies. Uostalom, kojom ja to kretenskom logikom uopće razmišljam ako očekujem da isti onaj grudnjak, koji bi trebao učiniti što neprimjetnijom moju obdarenu pojavu pred očima javnosti, na njega ostavi takav dojam da čovjek ne može skinut pogled s mene i da ga poželi mazno i jedvačekajuć uklonit s mene? Naravno da ga najčešće niti ne dira kad izgleda ko da bi ga mogo skinut samo ako upotrijebi hidrauličku bušilicu i to samo da prvo izbuši mjesto u koje će uvalit eksploziv em da bi ga raznio!!!
Iskreno, i ja bih najradije paradirala pred njim u izazovnim čipkasto-prozirno-satensko-kičastim krpicama, čak bih ih i ja sama mazno i jedvačekajuć uklonila sam sebe dok on uživa u pogledu... ALI!! Za to treba imat love, kaj ne? Naravno da treba. I kažem ja njemu... Znaš ti, ljubavi, koliko košta jedan takav seksi komplet? Pa skoro ko jedan kaput, čovječe!!!
Ali nisam mu uvjerljiva. Nisam ni sebi. Jer zapravo bih najradije spiskala lovu za stanarinu na takvo nešto. Samo bi mi onda bilo žao što je to uvijek skriveno ispod gomile drugih stvari i što se ne može uvijek vidjet.
I tako... Išla ja danas bacit oko na neka malo manje oklopna, a malo više seks-bomba-tako-se-super-osjećam-pojebi-me-odmah pokrivala za sise.
Hm... Da! Mislim da žene imaju veći fetiš na donje rublje nego muškarci. Oni zapravo samo vole onaj seksipil koji pršti iz nas kad se u nekom komadu donjeg veša osjećamo onak ko da nam ni jedna Angelina, Eva, Pamela ili Carmen nisu ravne

Znam da je film star i priznajem da sam saznala za njega tek kad je nominiran za Oscara, ali sve to nema veze jer...
Pogledala sam ga prvi put prije nekih 6 mjeseci. Nakon što smo ga odgledali, Zvjerka me pitao njegovo standardno jel' mi se sviđa, a meni su taj tren čim sam zaustila da mu odgovorim, potekle suze u potocima i nisam mogla doći k sebi sljedećih pola sata. On jadan nije znao što da napravi, zbunjen da nije nešto krivo napravio ili rekao, zagrlio me i pokušao skužit koji se vrag događa. Ja sam zbunjeno pokušavala objasnit da mi nije ništa, čak sam se hrabro i nasmijala, i sama iznenađena svojom reakcijom. Ali suze su i dalje tekle.
Idućih nekoliko dana provela sam uvjeravajući sve koje poznam da pogledaju film, opisivajuć im (u ublaženom obliku) svoju reakciju, pokušavajući i sama kroz te razgovore shvatiti zašto sam tako reagirala. Nije to još jedan holivudski hit napravljen da bi dobio Oscara, nešto je u tom filmu tako užasno potresno istinito, govorila sam ljudima. Neki su ga bili i pogledali, još početkom 2005. kad je izašao, i uopće im nije bilo jasno zašto ja toliko inzistiram.
Nekon nekog vremena i ja sam zaboravila na silinu osjećaja koje je u meni izazvao Crash, pogledala još hrpetinu dobrih i loših filmova, totalno se oduševila Fridom, potvrdila svoju rezigniranost prema hororima kojima Zvjerka uporno hrani moj comp...
A jučer nije bilo baš ništa zanimljivo na telki, po onoj kiši nije mi se dalo ići do videoteke, i izvukla sam svoj stari piratski primjerak Crasha i odlučila ga ponovno pogledat. Onako bez veze, prije spavanja...
Totalno sam podcijenila i sebe i film. Opet ista reakcija. Čak i sad kad sam bila sama samcata, nitko me ništa nije pitao, nisam bila čak ni previše misaono usredotočena, gledala sam film znajući koje me još scene čekaju do kraja, znala sam točno tko će što napraviti, kako će reagirati, tko će umrijeti, a tko neće... knedla u grlu... ma drek! 50 knedli u grlu i oči pune suza.
Mislim da mi je ipak malo jasnije zašto. I zašto moji prijatelji nisu isto reagirali. Još uvijek stojim pri onome da je nešto u tome filmu užasno, potresno istinito. Ali za mene. Možda ne za svakog. Plaši me njegova istinitost u onim dijelovima u kojima odražava mene. (Sličnu reakciju izazvao je samo 21 Gram, naročito Benicio Del Toro u tom filmu.) Za mene to nije film o rasizmu. Za mene je to film o čovjeku. O životu koji te zaskoči kad se najmanje nadaš. O djeliću sekunde koji te izbaci iz centra. O spletu okolnosti koje izbiršu tvoje referentne točke. O strahu. I najviše o istinitosti onog trenutka u kojem spoznaš da ne poznaješ sam sebe.
A ja sam imala takve trenutke kad se sve promijenilo, bar dva velika u životu. I vjerojatno zato tako duboko u meni odzvanja ta mogućnost da se to može dogoditi i meni. Da se može ponoviti onaj trenutak u kojem te život okrene naglavačke... Ne, zavrti nekih 20 puta i onda ostavi naglavačke. Ona izgubljenost u kojoj shvaćaš da moraš ponovno pronaći sebe. Ona apsurdna sreća kad shvatiš da je istina izašla na vidjelo, koliko god ona ružna bila.

(Fuck! kad ti život postane profesionalna deformacija pa čak i kad pišeš nešto skorz neformalno i što vjerojatno nitko neće ni pročitat svejedno ideš u riječnik provjerit piše li se lijen ili ljen... E da, važno je odaržavati privid savršenosti)

trenutna procjena stanja: spavala sam predugo, leđa me još uvijek bole, imam šljivu na usnici, u frižideru nema ništa za jest, za ručak sam jela ostatke ohlađene pizze od jučer, najradije bih ležala u krevetu cijeli dan i pila nescafe, navečer dolaze cure i gledat ćemo Dinamo-Arsenal uz sireve, masline i vino iz novih čaša! Stigla je Arctic Monkeys majica!!! Jedva čekam da je ponosno obučem i odgovorim na prvo pitanje: joj, otkudi ti? Shaki se danas odmara, možda ipak završim poglavlje...

Lijeni dani su oni kad svu svoju energiju usmjeriš u to da samu sebe uvjeriš da imaš i ti pravo dva dana ne radit ništa, ostavljat prijevode da se gomilaju jer ćeš tako i tako sve nadoknadit u 3 neprospavane noći, ići po kruh i mlijeko u 4 popodne, ne nazvat nikoga, ne napravit čak ni ono što si obećala dečku da ćeš napravit, ustat u 11 i gledat sapunice do 2 pa se tek onda otić otuširat, kad zaključiš da imaš pravo sobu koja je ujedno i životni i radni prostor bar u mašti na jedan dan pretvorit u apartman na moru, da ne moraš ti stalno samo radit i učit, da neće propast stanarina i lova za račune ako dva dana niš ne zaradiš, da imaš dovraga i ti pravo nekad na odmor... Zašto onda jednostavno ne uživaš? Zašto jebeno ne digneš sve četiri u zrak, prestaneš tražit opravdanja i ljenčariš? Koliko se sjećam to s 16 nije bio nikakav problem. Koji je to vrag u svakoj pravoj iskonskoj ljenčini koji je tjera da stalno opravdava svoju lijenost? Baš mi to ide na živce. Uglavnom, danas je pravi lijeni dan. Dokaz? Nisam samo sebi izlistala svoja opravdanja za to što je prošlo pola dana a ja još nisam napravila niš konkretno. Morala sam ih čak i na blog stavit!!!
Jesam li se ja to već odavno pretvorila u radoholičarku, a da nisam ni primijetila? Ma kog ja to nasmijavam? Možda ja mogu htjet pobjeć od moje lijenosti, ali ona je uvijek tu, zaljepila mi se za petu, kao sjena.
To mi je jedna od najboljih fora iz Petra Pana.
Najbolji lijeni dan je kad ti netko drugi postane izgovor za ljenost. Kad Zvjerka dođe na vikend sav premoren od raznih sranja iz vojarne i nije u stanju radit ništa osim izležavat se pa onda nema izbora nego pridružit mu se.
Znam da ću požalit ova dva dana kad budem preksutra po noći negdje oko 4 mahnito titlala neko sranje, proklinjala svoju ljenost i obećavala si da to više nikad neću napravit... Ali sad, u ovom trenutku, totalno je lijepo zaronit u svoju vlastitu slabost i priznat si da mi je baš dobro.
Živjeli lijeni dani!

Ovo je onaj trenutak kad ti iz čistog mira dođe da konačno napraviš ono o čemu već dugo razmišljaš, što si već mjesecima obećavaš, što već tjednima odgađaš za sljedeći ponedjeljak... I sad iz nikakvog posebnog razloga, otvoriš novi blog i počneš. Da, priznajem, ovo je drugi. Prvi je bio ambiciozan pokušaj da samu sebe natjeram da svaki dan ujutro ustanem ranije i napišem nešto. Nije dugo trajalo... Koji eufemizam... Trajalo je točno taj jedan, prvi post. Smiješna sam sama sebi kad se toga sjetim. Ovaj je bez ikakvih ambicija. Zato što je sve puno lakše u životu s ADSL-om, zato što sam trenutno malo tužna, zato što sam općenito puno zadovoljnija sa sobom, zato što je dan bio dobar, zato što je seks prije pola sata bio super, zato što me baš zanima hoće li sve to nekome biti zanimljivo... I koliko dugo će meni samoj biti zanimljivo! I zato što može čitat tko god želi i zato što ću napisat što god ja želim...

trenutna procjena stanja: soba u neredu, sve smrdi po cigaretama jer je Zvjerka otišao prije 15ak minuta, slušam utakmicu HRV-GER odbojka, čini mi se da vodimo (igra Ino! ne mogu vjerovat da sam tog dečka poznavala u osnovnoj, nikad ne bih rekla da će pustit dugu kosu), pijem cedevitu, čitam za ispit esej Carter&McRae ''The Renaissance'' i pokušavam pronać sve rupe u mačkovom dupetu Snje veli da prof. izvlači pitanja za ispit iz mačkovog dupeta, pa zato ja sad kopam po mačkovom dupetu veselim se što će mi uskoro stić majica Arctic Monkeys i što ću s curkama gledat Dinamo-Arsenal, iako nažalost ne na stadionu, odgađam prijevod koji mora bit gotov do 1.9. i koji me ubija (što mi bi da tako lakomisleno potpišem taj ugovor, ah taj prevoditeljski samoubilački instinkt )

Dobro... To je zasad to. Ne da mi se ni o čemu filozofirat, danas nije takav dan, a meni ionako takvi dani rijetko dolaze. U biti jedino što mi danas pada na pamet jest kako je Zvjerka pričao o Terrenceu Maliku i tome kako je čovjek uzeo kameru i nestao na 20 godina nakon dva kultna filma da proučava raznorazne stvari po svijetu i kako bi on tako isto otišao na 20 godina i proučavao život općenito. Pa smo se dogovorili da ću ja za to vrijeme proučavat seksualni život općenito. Samo me zamolio da moje proučavanje isto bude u video formatu. Pa ipak moramo dosljedno slijedit primjer gurua Malika Bilo bi super kad bi mogli uvijek u životu bit tak neopterećeni i stvarno izvodit sve gluposti koje nam padnu na pamet, al nekak se bojim da će nam sve te budalaštine postat neki drugi svijet kad prvi put odemo skupa u banku raspitat se za stambeni kredit ili kad mi poplavi test za trudnoću. Da... No, i dalje je moja najveća životna misija ostati optimist i nikad ne odrasti!
Snove mi bar nitko ne može uzeti.
Ne zvala se ja Sanjanjanja!!!