s.a.nj.a.nj.a.nj.a.

Imam tak puno posla da me zagrize savjest čim kliknem na Mozzilu, a kamoli da još čitkaram i piskaram. Zato samo na brzinu.

Iz nekog meni još nepoznatog razloga imam totalno neprofesionalan, čak i sramotno djetinjast stav prema slovenskom jeziku. Mislim da ga razumijem, a zapravo ga uopće ne razumijem i što je najgore zvuči mi tak pun prostota i vulgarluka da svaki put kad ga slušam počnem hihotat ko nedoraslo djevojče na pragu puberteta, doslovce onako kao klinci u 5. razredu kad učiteljice počnu spominjat ''menstruaciju'', ''spermije'' i ''jajašca'' pa svi klinci padaju pod stol što od smijeha što od srama. (Baš se pitam je li to tako još uvijek u toj dobi. Ili danas klinci već sa 4 i pol godine sve saznaju s interneta...)

Uglavnom, moje debilno pubertetsko sasvim neprimjereno jednoj jezičarki/prevoditeljici danas je izazvala inače prekrasna Predinova Pridi k meni koju sam čula onako usput na radiju. Naravno odvalila sam na stih

jubil bom te na mizi

Eto, ne sramim se priznat da mi je smešno i sad kad to napišem. Pa dobro, hoću li ja ikada odrasti?
Pjesma je inače prekrasna, kad prestaneš hihotat i stvarno je poslušaš, a nakon neuspješnog pokušaja da je iskopam negdje na netu, evo ipak riječi jedne druge.

BALADA O BALETKI


Sla je z njim
tisto noc
zaljubljena mlada baletka
Cajkovski je jokal za njo
na crnobeli gozd
je padal led

On je pel se zelen
o tem, da bo gore premikal
o brkih, o juhi in zenskah
za jutri je verjel
da bo srecen in njegov

Kdo razume srce, ko se smeje
ce je pamet zaklenjena v klet
kdo razume srce, ko se joce
kdo ne ljubi nesrecnih deklet

Zdaj je beg skozi sneg
zamenjal plesne figure
zdaj je vonj gledaliskih luci
tiha zrtev ostrih zvezd
ne poznajo njenih sanj
zdaj bo zadnji poklon
pospremil aplavz mitraljeza
ledeni objem Belih vod
bo labodje jezero
za nju mladost


Sla je z njim
tisto noc
ki je njene ljubezni ubila
z obrazom je padel na tla
v stopinje plesnih copat
je odrezal
duh in mraz