s.a.nj.a.nj.a.nj.a.

Zadnji i jedini put prije ovog pisala sam o svom tati prije više od 10 godina, negdje na početku srednje škole. Sve što sam napisala tada još mi je uvijek jako blisko i svježe u sjećanju iako taj tekst nisam ni pogledala već godinama, čak se bojim i da je izgubljen. Tada me je profesorica iz hrvatskog zamolila da napišem nešto na temu očeva za neki gradski natječaj. Bit će da je žena u meni vidjela neki potencijal. Iz ove sadašnje perspektive mogu dodati, nikad iskorišten. Priča je ispala sasvim pristojna, ljudi su je pohvalili, stavili negdje gdje su je mnogi mogli pročitati, a ja sam bila jako ponosna. Ali kad ju je tata pročitao, brzo sam oborila pogled, iščupala mu papir iz ruke, promrljala nešto kao 'to sam sve i tako izmislila' i pobjegla iz sobe.

Da, takav je moj odnos s mojom ocem. Nema ga. A opet ga nekako ima. Kao neka zaglušujuća želja koju stalno potiskuješ, kao bujica riječi koja ti zastane u grlu, kao suza koju poklopiš kapkom trenutak prije nego ti pobjegne iz oka, kao misao koja se stalno vraća.

Tata je old school roditelj. Najmlađe dijete u mnogobrojnoj obitelji sa sela u bosanskoj posavini. Jednoj od onih gdje je djece toliko mnogo da najstariji brat i sestra mogu biti roditelji najmlađem. Tako je i bilo. I on nikad nije naučio što su pravi roditelji. Nikad o tome nije govorio, ali to je moje objašnjenje.

Kad sam bila mala, često su me pitali koga više volim, mamu ili tatu, i čija sam ja. Mrzila sam to pitanje. Kako netko uopće može pitati 5-godišnje dijete takvo nešto? Već i tako malo dijete zna da je to nešto što ne možeš birati. Ali glavni razlog što nikad nisam htjela odgovoriti bio je da ne povrijedim mamu. Jer ja sam bila tatina. Ja sam htjela biti tatina.

Imali smo neko vrijeme, dok ih brat ili ja u naletu tinejdžerske želje za neovisnošću, samoodređenjem, pripadnošću skupini ili što je već to bilo nismo presnimili nekim gluparijama s radija, kazete koje je mama snimala dok smo se tata i ja igrali. Pričali smo po tisuću puta iznova priču koju me on naučio. O dedi Roku i repi. Nikad kasnije nisam čula tu priču i nikad je nitko drugi nije pričao. Ni dan danas ne znam otkud mu. Možda je bila njegova. Nije ni bitno. Za mene je njegova.

Dala bih sve knjige koje imam na ovim policama oko sebe samo da mi netko može vratiti presnimljenu kazetu na kojoj tata i ja pričamo priču o dedi Roku i repi.

Nikad me u životu nije udario. Jednom, kad sam već bila prilično velika, nešto smo se prepirali i gadno se zakačili. On je mislio da mi ima pravo narediti nešto zato što mi je otac, a ja sam mislila da me mora tretirati kao odraslu osobu i zaslužiti moje poštovanje. Znala sam ako me taj put ne udari, neće nikad. I znala sam ako me udari, vratit ću mu. Stao je pred mene uzrujan kao nikad u životu, ruka mu je napeta stajala uz tijelo. A onda se okrenuo i otišao. Znao je i on. Znao je da sam ja njegova kći.

Nikad me u životu nije zagrlio. Osim ono kad sam bila mala i jednom kad sam se nasred dnevnog srušila u nesvjest pa je uplašen dotrčao do mene.

Jučer ujutro bili smo na sprovodu. Umrla je moja teta, tatina sestra. Iza nje je ostala kći s obitelji i troje unuka (djeca njezinog razmetnog sina) koje je ona podigla, sad već samostalni mladi ljudi. Tata je, kao član obitelji, ali ipak ne onaj najizravnije pogođen njezinom smrću, preuzeo na sebe cijelu brigu oko rješavanja stvari s bolnicom, organiziranja sprovoda, javljanja rodbini i tješenja troje unuka. U svemu tome nekako su svi zaboravili da je on izgubio sestru. Onako izvana, činilo se kao da je i on zaboravio. Ne znam je li itko o tome razmišljao, ali ona je bila njegova jedina obitelj. Od one brojne braće i sestara jedina koja je živjela u Zagrebu, ona koju mu je po starosti bila najbliža, ona koja mu je pomogla kad je kao mladić došao u grad, peglala mu košulje i kuhala nedjeljne ručkove dok se mama nije zaljubila u njega.

I tako, bili smo tamo na sprovodu. Mene nitko ništa nije pitao, neki su mi ljudi izrazili sućut, a ja sam imala osjećaj kao da se obraćaju krivoj osobi. I tako mi je na tim sprovodima uvijek najteže zbog ljudi koji ostanu. Boli me njihova tuga. Stajali smo oko lijesa, tata preko puta mene držeći jednu od starijih sestara koju sam vidjela možda dva puta u životu. U jednom trenutku obuzela me neopisiva potreba da budem pored njega. Da zna da sam ja tu i da znam da je ON izgubio sestru. Potrčala sam kroz gomilu ljudi preko cijele dvorane, pored mame i brata koji su vjerojatno pomislili da jurim van, došla do tate i zagrlila ga. U jednom prekrasnom trenutku nestala je gomila ljudi u crnoj odjeći, lijes prekriven ogormnim buketom cvijeća, rodbina koju je trebalo utješiti... Nestao je veliki jaz svih godina koje nisam bila njegova. Postojali smo samo ja i mali sijedi čovjek, čvrst stisak njegove ruke na mojom leđima i prigušeni jecaji koje sam osjećala kako ga guše. Držao me čvrsto i stisnuo sasvim uz sebe. Ne znam je li znao. Možda je mislio da sam i ja još jedna od brojnih koji su došli od njega tražiti utjehu. Ako je i mislio to, nije bitno. I to je lijepo. Jer i tako sam ja opet bila njegova kći koja ga je trebala. Ali voljela bih da je znao da sam bila tamo zato što sam razumijela njegovu bol, zato što sam od svih ljudi ja htjela biti njegova utjeha.

Pustio me kad je sprovod završio da isprati van iz sale stariju sestru. Htjela sam još jednom doći do njega i pitati ga kako je. Ali trenutak je prošao. Opet je postao onaj koji se za sve treba pobrinuti. Probila sam se do njega samo da mu kažem da ga treba pogrebnik radi dogovora za urnu.

Nisam mu ni ovaj put uspjela reći da ga volim.

Tata je old school. Mojim se prijateljima predstavlja po prezimenu i obraća im se s vi. Kad ulazi u kuću kaže Dobar dan. Kad odlazim na put pruži mi ruku, poljubi me onako službeno u oba obraza i kaže Sretan put. U 100 riječi mogla bih ispričati sve što znam o njemu. Malo.

Konačno je prije nekog vremena kupio mobitel i dok smo ga zajedno razgledavali, ja sam ga nazvala da čujem kakvo je zvono stavio. Nismo se javili, naravno, i ostao mu je zabilježen neodgovoreni poziv. Nekoliko dana kasnije nazvao me i pitao što sam trebala. Potrajalo je neko vrijeme dok smo ustanovili da je to taj isti propušteni poziv od prije nekoliko dana. Jer ja ga u međuvremenu nisam zvala. Kasnije mi je bilo žao ko psu što nisam, ili što se bar tad kad je nazvao nisam pretvarala da jesam i povela neki razgovor s njim.

Ja sam tatina kći. A sve što imamo su propušteni pozivi u krivo vrijeme.

Jednog će dana moja kći biti njegova unuka. Nadam se da će i ona naučiti priču o dedi Roku i repi.

nakon ovih nekoliko dana totalnog mračnjaka uzorkovanog PPS-om (op. a. Post-Prijevodni Stres je prevoditeljima svojstven psihološki poremećaj koji nastupa po završetku zahtjevnog prijevoda kada nakon nekoliko tjedana/dana/sati, ovisno koliko se na prijevodu radilo, stres konačno na sve pore počne izlaziti iz organizma i manifestirati se na raznorazne načine) polako se vraćam u normalu. iz naslova se to baš i ne bi dalo zaključiti, ali kao što rekoh... polako se vraćam u normalu. uostalom, bolje bijesna žena nego bijesna lisica. ili u engleskoj varijanti: better a mad woman than a mad cow.

Ovaj je post samo za one koji su spremni prihvatiti da su i prevoditelji ljudi. Od krvi i mesa, sposobni griješiti, čak i gadno, ali koji ipak rade svoj posao prvenstveno zato što ga vole.

Dakle, ne može se zapravo reći da ja svoj posao mrzim, daleko od toga. Ali da ga baš jako volim, to je već podložno raspravi. Ovisi o tome što nekome znači voljeti svoj posao. Ja nekako ljude koji vole svoj posao zamišljam kao ljude koji osjećaju poziv, božansko nadahnuće, dubinsko ganuće i istinski zanos svakog dana kad odlaze na posao, ili se primaju posla gdje god im je radno mjesto. U najmanju ruku, oni propupaju kao Kaktus-kralj iz Čarobnjakove šume čim se prime posla. Budući da se meni takve cvjetne manifestacije ne događaju prilikom sjedanja pred kompjutor, zaključujem da nisam jedna od tih sretnica/sretnika.

S druge strane, kad usporedim svoj posao s mnogim drugima gdje ljudi svakodnevno slušaju kvocanje šefova, kokodakanje stranaka i zvrndanje telefona, svaki dan od 8 do 4 ili 9 do 5, moj mi je posao baš super. Znači kad stvar relativiziramo, moglo bi se mene zamisliti kao jednog hipi Kaktus-kralja s vjenčićem ivančica oko glave.

No ima nekih stvari koja me baš iživiciraju toliko da sam u stanju reći da ih mrzim. Idemo redom, ne po količini iritacije koju izazovu, već onako kako se sjetim.

Mrzim traljave skripte. A traljave skripte su sljedeće:
skripte kojih nema - pa ti onda sve lijepo na pamet, po sluhu, i svakakvih onda lijepih stvari na kraju bude u titlovima
skripte kojima fale stranice ili skripte koje su skenirana varijanta raskupusanog prastarog scenarija na zgužvanom papiru - pa ti kopaj, premeći, traži gdje ti je tekst baš za onaj dio kad se svi nadvikuju pa nemaš pojma tko tu kome koga i gdje
skripte koje su pisale polugluhe lijenčine koje na mjestima gdje nisu čule što je netko rekao ostavljaju praznu crtu - koji će mi vrag takva skripta? Neki dan ja tako vrtim pa vrtim petsto puta ne bi li mi umorni čunjići i oni drugi koje već imam u uhu nekako ipak propustili zvučnu informaciju o kakvoj to tehnologiji priča napaljeni detektiv iz jedne legendarne serije u kojoj čini tandem s histeričnom plavušom. I naravno ne kužim. Odem pogledat u skriptu, a kad tamo: It's the age of ________ technology. Pa da, zašto ne bih i ja tako stavila u titl?
skripte koje su pisale polugluhe ljenčine koje su još k tome totalno neobrazovane i nepismene - ovo je podvrsta skripti u kojima će vam umjesto Canada stajati Xanadu iako to nema apsolutno nikakve veze s radnjom filma koja se odvija u Vancouveru, ili umjesto faximile aproximile (primjer preuzet od Mick) iako takvo nešto kao sredstvo komunikacije uopće ne postoji.
Dobre su skripte iznimna rijetkost, a ako ti se baš svi planeti poslože u prevoditeljskoj kući, onda ti se možda zalomi i jedna od onih malobrojnih skripti gdje još dobiješ i naputke o korištenju različitih jezičnih registara te pojašnjenja kulturološki specifičnih pojava.

Mrzim kad dva dana prije roka za predaju filma skužim da dvd ne radi, ili jednako, ako ne i gora varijanta, kad na pola filma skužim da dvd dalje ne radi, tj. da zvuk ide u jednom smjeru, a slika u drugom i to svako svojom brzinom dok konačno sve ne ode u pičku materinu i stane. A tko mi je kriv kad ne provjerim prije? Ali, mislim si ja, pa mogli su provjerit na najmanje dvije istance prije mene. I onda, brže bolje zovi Izvor, panična deračina na Nedužnog Glasnika... Da jel vaš primjerak radi, da nek se odmah naruči novi, da koji vrag oni seronje na telećojviziji misle, kaj šalju takve materijale, da jel mi se može produžit rok, da jel... A, može? Onda dobro. Problem riješen. Sad još samo moram odlučit u koju ću nijansu obojit ove tri nove sijede koje mi izbiše ponad čela.

Mrzim što sam ograničena slovnim mjestima i trajanjem titla. Ovo mrzim samo ponekad. Ima puno slučajeva kad to niti nije problem, ili kad je i bolje da sve fino skratiš, ali ima ponekad onih genijalnih materijala poput Legendarne serije s napaljenim detektivom i histeričnom plavušom u kojima oni izmjenjuju genijalne dijaloge za koje su scenaristi, ako i nisu, definitivno trebali dobiti Emmyja. Prepucavaju se oni tako brzinom od 30 riječi u sekundi, pletu profinjeni subkonteks duhovitih aluzija i igara riječi, ubace tu i tamo čak i koju rimu, a meni preostaje samo da ižmičem sukus i pretočim ga u dva titla po 32 slovna mjesta. Da mi srce prepukne. Najradije bih se ostavila prevođenja i bacila se na izmišljanje najnovije metode učenja stranih jezika kojom bih svakog gledatelja osposobila u roku od 2 dana. Ili, budući da je to znanstveno nemoguće, na stvaranje novog univerzalnog prevoditelja kakve koriste u SF filmovima i serijama. To je kao znanstveno moguće!!!

Mrzim inzistiranje na upotrebi standardnog jezičnog izraza. Naravno da je naša sveta dužnost kao prevoditelja dobro poznavati svoj jezik i koristiti ga u skladu s normom, posebice u javne svrhe. ALI! Oh, kako mrzim kad moram napisati da je petogodišnjak rekao: Pozvat ću svog tatu. On je ondje u garaži. Pa koji bi normalan petogodišnjak to tako rekao? Sigurna sam da ću jednog dana kad budem imala djece biti jedan od onih neurotičnih roditelja koji žele da njihova djeca ostvare njihove neispunjene snove, da ću ih ambiciozno upisivati na sve moguće izvannastavne aktivnosti, da ću ih naučiti čitati i prije nego krenu u školu i od 3. ih godine odgajati dvojezično, ali ipak se nadam da se moje dete ne bu u parkiću z drugima svadilo: Ja ću si donijeti svoju kanticu, ondje je na klupici.

Mrzim prevođenje po skripti bez video materijala. Tako to najčešće bude kad se radi za neku od onih exkluzivno zvjezdanih emisija na omiljenim nam telećimvizijama. Pa se onda nemali broj puta dogodi da ja napišem kako je neka tamo slavna XY očarala okupljeno mnoštvo na nekom tamo crvenom tepihu prekrasnom blještavom crnom haljinom, a onda je za otprilike 3 tjedna, onako ovlaš bacivši pogled na televizor baš u vrijeme kad se emitira exkluzivno zvjezdana emisija, vidim kako slavna i zvjezdana očarava okupljeno mnoštvo na baš tom istom crvenom tepihu u prekrasnom blještavom crnom odijelu s hlačama. Jer što meni bez visuala zapravo znači engleska riječ outfit? Uzalud mi trud svirači, nitko se unatoč takvim propustima, a bilo je i gorih, nije dosjetio da bi bilo zgodno dat prevoditelju i video.

Mrzim kad sam ja kriva za tuđe pogreške. Djelomično je vezano uz ovo prethodno. Naime, takvi prijevodi opisani u prethodnom odlomku obično se rade za spikera koji će ih pročitat. A spikeri su, naučih bolno na vlastitoj koži, ugrožena i time rijetkom pažnjom čuvana vrsta. Pa zato ja dobijem ribanciju nakon što jedan od njih planetarno poznate Chicago Cubse prekrsti u Kjubse, zato što nisam pisala transkripciju, i to, molim lijepo, ne phonetic scriptom (to su vam ona čudna slova kojima su napisane riječi između / i / u riječnicima), nego lijepo po Vuku, da svaki pismeni spiker to zna pročitat. Ma ne bi meni ni bilo problem pisat sve to, ali se zgrozim, sledim i odmrznem sve odjednom kad pomislim na što bi to zvučalo da im ja to tako napišem. Tako bi Džej Lo i Mark Antoni završili večer u popularnom klubu Fajr, a Metju Mekonahju isplovio na svojoj novoj jahti Flauer. A ja si nekako ipak mislim da bi svaki profesionalni spiker kad već čita tekst koji je prijevod i u kojem će se neminovno pojaviti i strani nazivi, ipak trebao prije odlaska u kabinu poslušati (s olovkom i papirom, pa nek si sam bilježi po Vuku) originalnog spikera u offu.
Nego je li itko skužio gdje to izlaze J. i Marc i na čemu plovi Matthew?
I tko još nije čuo za Chicago Cubs /kAbs/?

Ima još nekih stvari koje baš ne volim pretjerano u svom poslu, ali ovo je nekako ono što me najviše smeta i što će možda kojeg zalutalo čitatelja brzog na osudama ''tih glupih prevoditelja'' navest da razmisli radimo li mi baš u idealnim uvjetima pa da nam se nikad greška ne smije zalomit.

S druge strane, iz jako puno razloga jako volim svoj posao.
Volim što radim kad hoću i koliko hoću, što si mogu sama organizirat radno vrijeme iako si ga najčešće organiziram tako da bi se nadamnom sažalili i nesretni mali Kambodžani koji lijepe džonove na Nikeice po 16 sati na dan za 23 centa tjedno.
Volim kad se zalomi dobar film oko koji mi je pravi gušt potrudit se ili one prave male jezične poslastice poput dijaloga iz Legendarne serije s napaljenim detektivom i histeričnom plavušom.
Volim kad svoj posao napravim dobro pa me šefica pohvali, ili još bolje kad me pohvali meni iz leđa. Needless to say, nakon toga u roku od dva tjedna barem u jednom filmu totalno sjebem prijevod na nekim elementarnim stvarima, ili mi adaptacija bude križanac između dvd adaptacije, haikua i slobodnog stiha preplavljenog enjambements (jel se to na hrvatskom zove opkoračenje?).
Volim raditi s pametnim ljudima od kojih puno naučim i koji iznad svega razumiju što to znači biti televizijski i filmski prevoditelj.
Volim onako s ponosom na kraju neke zahtjevne filmske adaptacije romana napisati Prevela i prilagodila.

Dosta sad. Mislim da su mi počele pupati bodljice.

Većini normalnog svijeta radijator služi samo kao toplotno tijelo u stambenom prostoru. Nekima malo maštovitijima služi i za zavezivanje mlađeg brata ili sestre, kasnije u životu moguće i za vezivanje mladih Letonki koje su doveli doma sa svojih kamionaških putovanja. U nekim nam žanrovskim serijama i filmovima sugeriraju i radijator kao idealno mjesto za vezivanje teškom mukom uhvaćenih sitnih kriminalaca, a u onim malo žanrovskijim i kao neophodan element svake iole smislene seksualne maštarije.

Moj radijator ima neke drukčije svrhe. Budući da kao rastoplo tijelo dosad baš i nije funkcionirao - a hoće li se ove sezone ipak pokoriti toj namjeni is yet to be seen - morala sam mu naći neki novi smisao.

Tako najčešće služi tome da o njega glavom tucka onaj tko je dolje. Za vrijeme seksa, naravno. Osim ako se u zanosu nadolazeće orgazmičke zahvalnosti onaj tko je gore ne sjeti dobaciti jastuk onome tko je dolje. Isto tako može poslužiti i za pridržavanje onog tko je dolje, ili onog tko je gore, ovisno o tome u kojem se položaju onaj gore i onaj dolje vole. Što se tiče njegove svrhe oplemenjivanja seksualnog života, to bi bilo otprilike to.

Njegova druga velika i važna svrha najčešće se manifestira prilikom dolaska kući u oblaku alkoholnih para. Tada on postaje podmukli neprijatelj u potpunosti lišen ikakve empatije koji samo čeka da se podmetne pod tikvo-ljubanju svoje onesvješćujuće vlasnice.

Uvijek ista slika. Zamišljam kako se zadnjim snagama bacam prema krevetu i tikvo-glavendarom opalim ravno u radijator. On trenutno uranja u moju meku tikvo-lubanju, bez ikakvog odskakanja. Jedan udarac i to je to. Ostajem šupljo-glavendarom zalijepljena o radijator u lokvi gustom krvlju sljepljene kose, dok moj želatinozni moždani kapital curi niz rebra radijatora. Šljap. Šljap. Šljap. Slijeva se u nakupinu nekad brilijantnog uma u prašini ispod kreveta. I ostajem tako danima. Mama zove na telefon, na mobitel, pa opet na telefon i na mobitel, a onda zaključuje da opet puno radim i vjerojatno sam budna po cijele noći pa danju spavam. Ne bi bilo ni čudo. Već sam joj tisuću puta prodala tu foru. Prijatelji zovu, ostavljaju poruke, a nakon mog nejavljanja, zaključuju da sam opet u nekoj onoj nedruštvenoj fazi i da ću se javit kad ponovno poželim društvo zanimljivije od mene same. A ona moja želatinozna nakupina u prašini misli, Pizde! Di ste sad? Kad vas čovjek najviše treba, sad ste se našli radit pametni? Nek se neko više nacrta ovdje! Već će na vratima osjetit smrad raspadajućeg tijela i valjda zbrojit dva i četiri. Nemojte da moram tako sramotno skončat. Pa izaći će mi slika u novinama i svi će samo pričati kako sam ogavno smrdjela... Pobogu!!!

Naravno da niti tu svrhu moj radijator ne može prikladno izvršit. Naime, da bi tako nešto bilo moguće, moraš imat jedan onaj stari radijator iz socijalističkih stanova sa špičastim rebrima. Onakav kakav su imali starci prije preuređenja. Kad si kao mali u to opalio buksom nije ti ginula koja kap krvi i ožiljak s kojim si se tjednima mogao hvalit svima u vrtiću. A ne ova moderna elegantna talijanska sranja od radijatora koja nemaju niti jedan pošteni špic da opališ kako treba.

Čak je i uz ove nove definicije svoje svrhe, svog bitka i bivstvovanja, ovaj moj jad od radijatora totalno razočaranje.

Netko bi o tome trebao obavijestit nadležne...
A ja bih možda trebala prestat pit...
Ili bih trebala premjestit krevet na drugi zid, gdje nema radijatora?




Za kraj, kad me već pucaju neke takve mračnjačke misli, mogu i potpisat totalnu kapitulaciju zdravog razuma i objavit sljedeće stihove koji su nekakvom gadnom svemirskom pogreškom zalutali u moju glavu iako su zapravo trebali završit u umovima tekstopisaca za Maju Šuput, Lanu Jurčević ili možda Tinu i Nikšu.


Tiho, tiho
kao da nitko
rekao nije
priznao ništa
otišla je
nestala ljubav
bez da je itko
pitao išta.
Tiho, tiho
gledali smo
šutjeli prazno
mislili ništa
tko zna bi li
ostala ljubav
da je netko
pitao išta.


Gore navedene rightful owners pozivam da preuzmu svoje vlasništvo i pri (ne)zdravoj pameti odričem se svakog copyrighta. Ah, da... Uz stihove je došla i uputa da budu opjevani u nekom soft pop blues aranžmanu. Očekuje se da u spotu polunaga žgoljavica pod gustim mlazom kiše klizi po klaviru, dok u pozadini on cmolji na saksu.