|
Zadnji i jedini put prije ovog pisala sam o svom tati prije više od 10 godina, negdje na početku srednje škole. Sve što sam napisala tada još mi je uvijek jako blisko i svježe u sjećanju iako taj tekst nisam ni pogledala već godinama, čak se bojim i da je izgubljen. Tada me je profesorica iz hrvatskog zamolila da napišem nešto na temu očeva za neki gradski natječaj. Bit će da je žena u meni vidjela neki potencijal. Iz ove sadašnje perspektive mogu dodati, nikad iskorišten. Priča je ispala sasvim pristojna, ljudi su je pohvalili, stavili negdje gdje su je mnogi mogli pročitati, a ja sam bila jako ponosna. Ali kad ju je tata pročitao, brzo sam oborila pogled, iščupala mu papir iz ruke, promrljala nešto kao 'to sam sve i tako izmislila' i pobjegla iz sobe.
Da, takav je moj odnos s mojom ocem. Nema ga. A opet ga nekako ima. Kao neka zaglušujuća želja koju stalno potiskuješ, kao bujica riječi koja ti zastane u grlu, kao suza koju poklopiš kapkom trenutak prije nego ti pobjegne iz oka, kao misao koja se stalno vraća.
Tata je old school roditelj. Najmlađe dijete u mnogobrojnoj obitelji sa sela u bosanskoj posavini. Jednoj od onih gdje je djece toliko mnogo da najstariji brat i sestra mogu biti roditelji najmlađem. Tako je i bilo. I on nikad nije naučio što su pravi roditelji. Nikad o tome nije govorio, ali to je moje objašnjenje.
Kad sam bila mala, često su me pitali koga više volim, mamu ili tatu, i čija sam ja. Mrzila sam to pitanje. Kako netko uopće može pitati 5-godišnje dijete takvo nešto? Već i tako malo dijete zna da je to nešto što ne možeš birati. Ali glavni razlog što nikad nisam htjela odgovoriti bio je da ne povrijedim mamu. Jer ja sam bila tatina. Ja sam htjela biti tatina.
Imali smo neko vrijeme, dok ih brat ili ja u naletu tinejdžerske želje za neovisnošću, samoodređenjem, pripadnošću skupini ili što je već to bilo nismo presnimili nekim gluparijama s radija, kazete koje je mama snimala dok smo se tata i ja igrali. Pričali smo po tisuću puta iznova priču koju me on naučio. O dedi Roku i repi. Nikad kasnije nisam čula tu priču i nikad je nitko drugi nije pričao. Ni dan danas ne znam otkud mu. Možda je bila njegova. Nije ni bitno. Za mene je njegova.
Dala bih sve knjige koje imam na ovim policama oko sebe samo da mi netko može vratiti presnimljenu kazetu na kojoj tata i ja pričamo priču o dedi Roku i repi.
Nikad me u životu nije udario. Jednom, kad sam već bila prilično velika, nešto smo se prepirali i gadno se zakačili. On je mislio da mi ima pravo narediti nešto zato što mi je otac, a ja sam mislila da me mora tretirati kao odraslu osobu i zaslužiti moje poštovanje. Znala sam ako me taj put ne udari, neće nikad. I znala sam ako me udari, vratit ću mu. Stao je pred mene uzrujan kao nikad u životu, ruka mu je napeta stajala uz tijelo. A onda se okrenuo i otišao. Znao je i on. Znao je da sam ja njegova kći.
Nikad me u životu nije zagrlio. Osim ono kad sam bila mala i jednom kad sam se nasred dnevnog srušila u nesvjest pa je uplašen dotrčao do mene.
Jučer ujutro bili smo na sprovodu. Umrla je moja teta, tatina sestra. Iza nje je ostala kći s obitelji i troje unuka (djeca njezinog razmetnog sina) koje je ona podigla, sad već samostalni mladi ljudi. Tata je, kao član obitelji, ali ipak ne onaj najizravnije pogođen njezinom smrću, preuzeo na sebe cijelu brigu oko rješavanja stvari s bolnicom, organiziranja sprovoda, javljanja rodbini i tješenja troje unuka. U svemu tome nekako su svi zaboravili da je on izgubio sestru. Onako izvana, činilo se kao da je i on zaboravio. Ne znam je li itko o tome razmišljao, ali ona je bila njegova jedina obitelj. Od one brojne braće i sestara jedina koja je živjela u Zagrebu, ona koju mu je po starosti bila najbliža, ona koja mu je pomogla kad je kao mladić došao u grad, peglala mu košulje i kuhala nedjeljne ručkove dok se mama nije zaljubila u njega.
I tako, bili smo tamo na sprovodu. Mene nitko ništa nije pitao, neki su mi ljudi izrazili sućut, a ja sam imala osjećaj kao da se obraćaju krivoj osobi. I tako mi je na tim sprovodima uvijek najteže zbog ljudi koji ostanu. Boli me njihova tuga. Stajali smo oko lijesa, tata preko puta mene držeći jednu od starijih sestara koju sam vidjela možda dva puta u životu. U jednom trenutku obuzela me neopisiva potreba da budem pored njega. Da zna da sam ja tu i da znam da je ON izgubio sestru. Potrčala sam kroz gomilu ljudi preko cijele dvorane, pored mame i brata koji su vjerojatno pomislili da jurim van, došla do tate i zagrlila ga. U jednom prekrasnom trenutku nestala je gomila ljudi u crnoj odjeći, lijes prekriven ogormnim buketom cvijeća, rodbina koju je trebalo utješiti... Nestao je veliki jaz svih godina koje nisam bila njegova. Postojali smo samo ja i mali sijedi čovjek, čvrst stisak njegove ruke na mojom leđima i prigušeni jecaji koje sam osjećala kako ga guše. Držao me čvrsto i stisnuo sasvim uz sebe. Ne znam je li znao. Možda je mislio da sam i ja još jedna od brojnih koji su došli od njega tražiti utjehu. Ako je i mislio to, nije bitno. I to je lijepo. Jer i tako sam ja opet bila njegova kći koja ga je trebala. Ali voljela bih da je znao da sam bila tamo zato što sam razumijela njegovu bol, zato što sam od svih ljudi ja htjela biti njegova utjeha.
Pustio me kad je sprovod završio da isprati van iz sale stariju sestru. Htjela sam još jednom doći do njega i pitati ga kako je. Ali trenutak je prošao. Opet je postao onaj koji se za sve treba pobrinuti. Probila sam se do njega samo da mu kažem da ga treba pogrebnik radi dogovora za urnu.
Nisam mu ni ovaj put uspjela reći da ga volim.
Tata je old school. Mojim se prijateljima predstavlja po prezimenu i obraća im se s vi. Kad ulazi u kuću kaže Dobar dan. Kad odlazim na put pruži mi ruku, poljubi me onako službeno u oba obraza i kaže Sretan put. U 100 riječi mogla bih ispričati sve što znam o njemu. Malo.
Konačno je prije nekog vremena kupio mobitel i dok smo ga zajedno razgledavali, ja sam ga nazvala da čujem kakvo je zvono stavio. Nismo se javili, naravno, i ostao mu je zabilježen neodgovoreni poziv. Nekoliko dana kasnije nazvao me i pitao što sam trebala. Potrajalo je neko vrijeme dok smo ustanovili da je to taj isti propušteni poziv od prije nekoliko dana. Jer ja ga u međuvremenu nisam zvala. Kasnije mi je bilo žao ko psu što nisam, ili što se bar tad kad je nazvao nisam pretvarala da jesam i povela neki razgovor s njim.
Ja sam tatina kći. A sve što imamo su propušteni pozivi u krivo vrijeme.
Jednog će dana moja kći biti njegova unuka. Nadam se da će i ona naučiti priču o dedi Roku i repi.
|
