|
(Prvo, hvala svima za iskrene komentare na prošli post. Meni je samo trebalo da malo izventiliram emocije, ali bilo je lijepo pročitati kako drugi razmišljaju o istoj temi. Ljudi, cijenim vašu iskrenost!
Drugo, nisam pisala prilično dugo i kad bih sad počela o svim razlozima, trebao bi mi cijeli post samo za to. Ukratko, jako puno sam radila.
Treće, ipak sam uspjela i svašta drugo doživjeti uz raščišćavanje hrpetina posla. Stoga ovakav naslov. Samo, nemojte previše očekivati. Zapravo nisam bila na oba koncerta, knjigu sam zasad pročitala samo jednu, a vjenčanje... Pa vidjet ćete!
I četvrto, vidi disklejmer u lijevom stupcu.
Dakle, počnimo od početka!)
SEKCIJA: GLAZBA
Utorak, 19.09., Aquarius - Letu Štuke
Znali smo da će biti dobro, da će biti vruće i da će biti gužva. Pa ipak smo vozeći se oko jezera u potrazi za parkingom iznenađeno komentirali šarenilo registarskih tablica: KC, SK, OS, ČK, RI. Bilo je čak i bosanskih. Svaka čast takvim obožavateljima (vjerojatno ipak prijateljima)!
Na ulazu opet zbrka. Nazivanje Mick, na kojem sam popisu, frajer lista stotine papira s razno raznim popisima, a ja shvaćam da sam među onih pola ljudi u klubu koji nisu kupili kartu za koncert. Problem riješen, ulazim. Snje i Mrki nešto petljaju oko garderobe, ostavljam ih da odmah obave i šank, i pronalazim Mick i T-Bonea s društvom ''tamo znaš unutra desno poslije šanka''. Trk po pivu... da, baš trk! no dobro, koncert počinje.
Za početak, nešto novo. Uf... kaj je sad to? Pa tu stvar ne znam, a izlizala sam cd u zadnjih nekoliko tjedana od opetovanog preslušavanja. Odmah kritika! Mick se kao stručnjakica slaže. Pa ne otvaraš koncert s novom stvari. Osim ako ti publika još nije stigla.
Uglavnom, grla smo izderale. Uživale jer su pjesme fakat super, ali zamjerki smo imale poprilično. Nešto se dečki baš i nisu snašli na stageu. Pucali glasovi, bubnjevi, žice... Publika iznenađujuće trula. Hajde, dobro, možda ljudi još nisu naučili tekstove. Ali kud su onda svi navalili? A mogli smo mi stajat u prvom redu, pohotno očima gutat Šarana i ekipu, i bez greške otpjevat većinu pjesama. Možda bi onda dečki imali manju tremu. I ponovno minus Aquariusu! Dajte nabavite nove tonce ili novu opremu! Nekaj tamo nije u redu.
Nego, da se ipak malo posvetim Štukama. Bend je meni pravo otkriće. Iako ne na prvu. Mick mi je uvalila cd još negdje na proljeće. Preslušala ga jednom, odmah mi je u uho ušla Mjesto za dvoje, i to je bilo to. Uglavnom me Zvjerka dekoncentrirao. A onda je došla najava koncerta i ja se bacila na novo preslušavanje. I zaljubila se. U sve. Od laganica do žestica i natrag. Oduševila se šarenilom stilova. Izgubila se. Našla se.
Jedna je pjesma moja. Mislim, ne moja. O meni. Ne znam kak je Šaran znao, ali nije da sam si ikad utvarala da sam jedina takva osoba na svijetu. Stoga, slijedi... A kome se ne da čitat, nek skrola niže dolje.
Ti si najbolja kad si slobodna, u tvom svijetu sve radi za tebe.
U visine put siguran i brz, tad će Superman sve raspamećen za tobom...
Šutiš svaki put kad zovem te sa druge obale
Nijema si i gluha, oči su te same odale.
Kad promijeniš lik, ti si umjetnik. Kad sam svoj na svom, nebeski sam grom.
Ljubav, to je glad. Neutaživa. Plemenita, moćna. I samoživa.
Šutiš svaki put kad zovem te sa druge obale
Nijema si i gluha, ove ruke sve su probale.
Noći su preduge, suze od stakla. Sigurno ne znaš da tvoje su baš.
Dok ti se nemir u snovima vraća, ti uživaš.
Šutiš svaki put...
Šutiš. Šutiš. Šutiš.
Bistru vodu mutiš.
Mogla bih stavit i link na mp3-icu, ali neću. Kupite album i uživajte, a riječi su prekrasne i same po sebi.
Mislim... Koji me frajer ne bi mogao osvojit s ovim?:
Jedeš lubenicu, slatka, iznutra crvena.
Jednom ću postati mudrac, a ti moja žena.
Ne piješ, ne duvaš, a vidi, ipak sve znaš.
Ostalo, otkrivajte sami!
Nakon koncerta malo smo se bacali na davne hitove. Ono nešto sramežljivijih što su stajali po strani Snje je pitala: Kaj vi ovo niste slušali u srednjoj školi?, a ja sam u tom trenutku pomislila: Gle nas! Ocvala mladež! Mick je rekla: Ko ga jebe! Bitno da je nama dobro.
Četvrtak, 21.09. KSET - Elemental
Trebala sam, a nisam bila. I bilo mi žao. Mick veli da je bilo super. Standardna gužva i vrućina, dobro poznata KSET-ovska sauna. Al ljudima se svidio novi spot i svirka je bila dobra. Vidiš, zaboravih pitat T-Bonea jel' i to poslikao. Taj čovjek dokumentira skoro svaki veći izlazak. Strašan je! Sad kad i ja kupim digitalac, imat će konkurenciju. A možda bude fotki i na blogu. Tko zna?
SEKCIJA: KNJIŽEVNOST
Odlučna da ne dopustim da mi posao uzurpira apsolutno sve vrijeme, odlučih ponovno makar i prislino uvesti staru naviku čitanja uz popodnevnu kavu. Tako se uputih do Algoritma po nešto novijeg štiva i upecah A Short History of Tractors in Ukrainian od Marine Lewycke i The Fascination of Evil Floriana Zellera.
Imam neku mazohističku potrebu prekopavanja Algoritmovih i Profilovih polica dok ne pronađem najnovija djela što mlađih pisaca, po mogućnosti mojih vršnjaka, kojima su to sve već redom treći ili peti romani, drugi Man Booker ili treći Orange, a uz to su još i uspješni pripadnici akademske zajednice, u sretnim vezama ili čak i roditelji. Tako se ja njima divim i spektru vlastitih kompleksa i egzistencijalnih pitanja dodajem još jedno: Kako su oni mogli napisat već tri romana, a ja nisam još ni jedan? Mislim, uz to što imamo isto godina, a oni već drugima predaju teoriju romana, dok ja još gulim zadnjih osam ispita, iako su mi evo prije tri dana zadnjim tegobnim izdisajima konačno i nepovratno istekla studentska prava.
Jedno od takvih mojih sweet-and-sour otkrića je i 27-godišnji Francuz Florian Zeller. Osim što je oku ugodan - ima slika na cover-u (kak se to kvragu zove na hrvatskom?) - na istom ćete mjestu saznati i da mu je to već treći nagrađeni roman, da piše i za kazalište, predaje književnost na Fakultetu političkih znanosti (ili tako nešto) u Parizu, i piše za Paris-Match i Vogue.
I taj i takav almost-perfect Florian napisao je, bar prema mom mišljenju, vrlo solidan roman. The Fascination of Evil je jedna od onih obično-neobičnih priča koje se od situacije samo malo pomaknute od banalne svakodnevnice pretvara u prevrtljivu poptuno neočekivanu pustolovinu kakve smo svi doživjeli bar jednom u životu. Samo što ona ovdje postaje monstrum koji poprima naličje sukoba civilizacija. Dobila me otpočetka pitkim rečenicama i jezgrovitim mislima, iako ima mnoštvo dijelova u kojima diskurs prelazi skoro pa u esejističku formu. Pa tako Florian iznosi mnogo različitih ideja, misli, teorija, a neočekivani zaokret iznenadio me u zadnjem poglavlju kad u maniri Clavinove Se un notte d'inverno un viaggiatore dovodi u pitanje autorstvo romana koji odjednom postaje nepoznati predmet koji držite u rukama, kao i samu definiciju romana, književnosti i kulture.
Kako meni gotovo uvijek pažnju privuku sitne stvari koje baš i nemaju stvarne veze s tematikom, poantom ili duhom romana (kako već hoćete), a tek se kad ga završite retrospektivno pokažu vrlo smislenima, tako i ovaj put donosim citat koji me je natjerao malo i na razmišljanje o prirodi bloga i potrebe za blogiranjem. Jedan od glavnih likova, pripovjedač, sudjeluje na polu-formalnoj večeri u kojoj iz potrebe da premosti nelagodu nepoznavanja i želje da stvori prisniju atmosferu barem u uskom krugu sudionika neposredno oko sebe, počinje govoriti o sasvim osobnim stvarima. Pripovjedač, to ovako komentira...
''I've always been surprised by this collective insistence on airing one's problems, upsets and worries. Everyone thinks he has to come out with it in broad day light. Today, everybody dreams of having a public soul.''
Meni je baš zazvonilo u uhu ovo public soul. Nisam još u potpunosti razradila misao o tome, ali rado ću pročitati vaše komentare na tu temu.
Florian je u svakom slučaju kao pisac zagolicao moju znatiženju. Iako nisam imala namjeru nabaviti i pročitati njegov drugi roman Lovers Or Something Like it jer mi se naslov činio presentimentalnim, dva citata otkrivena na nekom web-siteu zaintrigirala su me.
"Tristan is imprisoned in a sphere, since all the desirable objects that surround him are at an equal distance from his own self. He cannot decide which he wants most.''
"And modernity, it seems to me, is haunted by the fantasy of keeping oneself in this state of pure possibility. I would like to be able to become everything. Not to lose any door on the infinite number of possibilities. We come to desire everything, everything and its opposite. But desiring everything and its opposite comes close to not desiring anything at all, and quitting existence."
Drugu knjigu još nisam počela čitati, ali znam da mi Marina Lewycka neće nabijati nikakve komplekse. Gospođa je profesorica i majka i jedna je od onih koje još mogu dostignuti. S već podosta godina svojim prvim romanom A Short History of Tractors in Ukrainian postala je prva žena dobitnica nagrade za humorističnu prozu na Književnom festivalu u Hal-on-Wyeu, na granici Walesa i Engleske. I sam početak daje naslutiti da me čeka zabavno štivo...
''Two years after my mother died, my father fell in love with a glamorous blonde Ukrainian divorcee. He was eighty-four and she was thirty-six. She exploded into our lives like a fluffy pink grenade, churning up the murky water, bringing to the surface a sludge of sloughed-off memories, giving the family ghosts a kick up the backside.''
SEKCIJA: FOLKLOR
Subota, 24.09, vjenčanje u Zadru
Uz sav onaj standardni folklor koji podrazumijevaju tradicionalna vjenčanja, malo tko se neće bar u mislima početi približavati granici paranoje kad shvati da mora prisustvovati jednom takvom u Zadru. Na stranu predrasude, htjeli mi to priznati ili ne, Zadar ipak priziva stanovitu količinu nacionalizmom obojenih metalnih slika. U tom pogledu, imali smo sreće. Nije bilo nikakvih Kalašnjikova, Čavoglava i postera s likom Ante Gotovine koji bi skrenuli pažnju s glavnog razloga sveopćeg veselja dviju obitelji. Ali nešto tu ipak nije bilo u redu. Kad saznate da mladenkin brat do prije 3 mjeseca uopće nije znao da mu je sestra s tim tipom, da njezina majka ipak neće prodati veliki stan u koje su njih dvije zajedno živjele kako bi kupila manji i tako bezbolnije proživjela umirovljeničke dane zato da se mladenka ima gdje vratiti u slučaju da brak baš i ne uspije, da je na pitanje je li sigurna ujutro na dan vjenčanja mladenka odgovorila ''sad je i tako gotovo''... Kužite već.
I tako sam ja u crkvi cijelo vrijeme bila na iglama i očekivala da M. ipak kaže Ne! pa da se svi s njezine strane brzo skupimo i glavom bez obzira pobjegnemo čim prije natrag u Zagreb. Ništa od toga. Rekla je Da! Iskreno, još uvijek mi nije jasno zašto.
Osjećaju sveopće nelagode pridonio je i sestričnin muž koji me izluđivao ''suptilnim'' komplimentima i inzistiranjem na eye-contactu svakih pet minuta. Onako, ne upucava se on, pa ipak mu žena sjedi do njega. Ali promatrao me taman onako da mi stalno bude neugodno.
Nakon ritualnog bacanja buketa, koje sam preživjela skrivajući se u zadnjim redovima iza onih koje stvarno žele taj buket, onih koje ga žele ali ne žele da drugi pomisle da im je sila da se što prije udaju, i onih kojima je sila i krajnje vrijeme da ugrabe svoj komad kolača muškog roda, ali si to ni pod prijetnjom smrću ne žele priznati, neki me zadarski galeb na prepad ulovio da plešem s njim i onda mi kao za nagradu ''sramežljivo'' uvalio kompliment: Nemoj mislit da se upucavam, ali moram ti reći da si ti stvarno najljepša cura na svadbi. Nisam uopće mislila da mi se upucava, samo mi je glavom prostrujila misao kako ta sasvim nedužna riječ u tom sasvim dužnom kontekstu vapi za jednim pridjevom ispred sebe. STARA! Cura, jel?
Nakon toga sam zbrisala do morskih orgulja i počastila se 20-minutnim liječenjem duše i duha.
Dosta svadbi za ovu godinu.
A dosta je više i ovog posta. Tko je izdržao sa mnom sve do ovdje, dobiva nagradu! U boji!
servisna informacija
Počevši od danas, utorak 03.10. u knjižnici Bogdana Ogrizovića (ona do KIC-a) održat će se niz od pet tribina o hrvatskom jeziku s lektoricom Nives Opačić. Imala sam priliku raditi s njom na jednoj prevoditeljskoj radionici i moram reći da je teta Nives apsolutni autoritet za hrvatski. Čak i ako ste privrženi određenoj jezičnoj struji, ona će vam jedina dati uvid u sva mogu rješenja određenog jezičnog problema i objasniti zašto bi neko možda moglo biti bolje. U svakom slučaju, a must za sve prevoditelje, novinare, urednike i... zašto ne? i pisce.
Dakle, utorkom od 17h, knjižnica Bogdana Ogrizovića!
|
