Znam da je film star i priznajem da sam saznala za njega tek kad je nominiran za Oscara, ali sve to nema veze jer...
Pogledala sam ga prvi put prije nekih 6 mjeseci. Nakon što smo ga odgledali, Zvjerka me pitao njegovo standardno jel' mi se sviđa, a meni su taj tren čim sam zaustila da mu odgovorim, potekle suze u potocima i nisam mogla doći k sebi sljedećih pola sata. On jadan nije znao što da napravi, zbunjen da nije nešto krivo napravio ili rekao, zagrlio me i pokušao skužit koji se vrag događa. Ja sam zbunjeno pokušavala objasnit da mi nije ništa, čak sam se hrabro i nasmijala, i sama iznenađena svojom reakcijom. Ali suze su i dalje tekle.
Idućih nekoliko dana provela sam uvjeravajući sve koje poznam da pogledaju film, opisivajuć im (u ublaženom obliku) svoju reakciju, pokušavajući i sama kroz te razgovore shvatiti zašto sam tako reagirala. Nije to još jedan holivudski hit napravljen da bi dobio Oscara, nešto je u tom filmu tako užasno potresno istinito, govorila sam ljudima. Neki su ga bili i pogledali, još početkom 2005. kad je izašao, i uopće im nije bilo jasno zašto ja toliko inzistiram.
Nekon nekog vremena i ja sam zaboravila na silinu osjećaja koje je u meni izazvao Crash, pogledala još hrpetinu dobrih i loših filmova, totalno se oduševila Fridom, potvrdila svoju rezigniranost prema hororima kojima Zvjerka uporno hrani moj comp...
A jučer nije bilo baš ništa zanimljivo na telki, po onoj kiši nije mi se dalo ići do videoteke, i izvukla sam svoj stari piratski primjerak Crasha i odlučila ga ponovno pogledat. Onako bez veze, prije spavanja...
Totalno sam podcijenila i sebe i film. Opet ista reakcija. Čak i sad kad sam bila sama samcata, nitko me ništa nije pitao, nisam bila čak ni previše misaono usredotočena, gledala sam film znajući koje me još scene čekaju do kraja, znala sam točno tko će što napraviti, kako će reagirati, tko će umrijeti, a tko neće... knedla u grlu... ma drek! 50 knedli u grlu i oči pune suza.
Mislim da mi je ipak malo jasnije zašto. I zašto moji prijatelji nisu isto reagirali. Još uvijek stojim pri onome da je nešto u tome filmu užasno, potresno istinito. Ali za mene. Možda ne za svakog. Plaši me njegova istinitost u onim dijelovima u kojima odražava mene. (Sličnu reakciju izazvao je samo 21 Gram, naročito Benicio Del Toro u tom filmu.) Za mene to nije film o rasizmu. Za mene je to film o čovjeku. O životu koji te zaskoči kad se najmanje nadaš. O djeliću sekunde koji te izbaci iz centra. O spletu okolnosti koje izbiršu tvoje referentne točke. O strahu. I najviše o istinitosti onog trenutka u kojem spoznaš da ne poznaješ sam sebe.
A ja sam imala takve trenutke kad se sve promijenilo, bar dva velika u životu. I vjerojatno zato tako duboko u meni odzvanja ta mogućnost da se to može dogoditi i meni. Da se može ponoviti onaj trenutak u kojem te život okrene naglavačke... Ne, zavrti nekih 20 puta i onda ostavi naglavačke. Ona izgubljenost u kojoj shvaćaš da moraš ponovno pronaći sebe. Ona apsurdna sreća kad shvatiš da je istina izašla na vidjelo, koliko god ona ružna bila.
Post je objavljen 13.08.2006. u 10:47 sati.