samo blog https://blog.dnevnik.hr/samo

petak, 30.09.2005.

Humpf.
Zapravo pišem ovaj post jer mi je glupo da objava o rođendanu stoji na blogu sad sto godina. Tako da nemam nešto puno pametno za reći. Super mi je ovaj tjedan bio, aaaaaajmeeeeee takvih nema puno u godini. Sve se potrefilo - i obveze, i užitak, sve je super bilo od rođendana naovamo. Hvala vam svima na čestitkama, bilo je puno dobrih želja pa i ako se samo neke ostvare, di će mi bit kraj, heh!
Idem sutra ujutro malo u obilazak dućana , potrošit novce i zavalit se na neku terasu, samo da bude lijepo vrijeme, može biti i hladno ali suuuunceeeeeee hoću da mogu lješkariti makar u dolčeviti i diviti se popodnevu u kojem apsolutno ništa ne moram raditi i kad sam apsolutno bez obaveza i da samo uživam.
Eto, pozdravljam vas sve i odoh svojim putem, pišemo/čitamo se uskoro i kako su ono govorili u Briljantinu - budite mi zdravi, lijepi i pametni!
Kissssss

subota, 24.09.2005.

Retrospektivni post.

Jel proradilo postanje u budućnost? Nije šljakalo neko vrijeme...hm, vidjet ćemo...

Kako god, na današnji dan prije dvadeset i jednu godinu izvadili su iz maternice moje mame malo drečavo stvorenje od dvije kile i dvjesto grama i četrdeset i devet centimetara, kmečavo i živčano . Kako je stvorenje bilo ultramalo, s obzirom na background, nazvali su ga Maja, po slatkoj maloj (ovo kakim, ne postoji anegdota oko mojeg imenjačenja).
Onda je mala Maja rasla i napredovala tako da je do prvog rođendana otprilike upeterostručila svoju težinu :-) i ne samo to -
kako ono reče ona ženska iz Abbe,

Makar, postoje nesuglasice oko toga jesam li prije proplesala ili propjevala, bitno je samo to da se oboje desilo u rekordnom roku :-)
I da...omiljena pjesma za izvođenje bila mi je stara Oliverova Žuto lišće ljubavi i od Tomislava Ivčića, ne znam više kako se zove, ona neka šta ima "tebi sam svirao gitaru / ti uvijek si htjela / da ti sviram onu pjesmu staru.
I tak...malo po malo sam se ufurala u to da su me rodili i kaj ja znam... nisam se još baš sasvim privikla živjeti, tu i tam me još uhvate stvari nespremnu, al definitivno sam sretna kaj sam tu.
Al danas evo ovaj kakti jubilarni dvadeset i prvi, sad sam već prešla dvije grbe i ima da me svi shvate ozbiljno .
Zapravo ću skroz čudno provesti ovaj dan, imam neku feštu ali malo drugačiju nego inače, ni ne sumnjam da će bit super. U biti s obzirom da sam ja u frci s , prepustila sam dečkima da se pobrinu za , čak sam mamu nagovorila da mi ispeče moju omiljenu

Idem sada , tako da ujutro budem dobre volje, naporan me dan čeka, baš mu se veselim. Aha, da, još da spomenem što bih trenutno najviše željela:
- da mama ozdravi
- da sljedeći tjedan prođem komisijski
- da mi netko popravi retrovizor na autu.
Ma, naravno da ih imam još, ali to bih rekla ribici kad bi me pitala .
Ljubi vas sve jedna dvadesetjednogodišnjakinja!

četvrtak, 22.09.2005.

...Crvenkapica...

Prije nekoliko dana sam na blogu ovog krasnog momka pročitala priču o jednoj čudnovatoj Crvenkapici iz Udbine. Crvenkapica je starija žena, siromašna i priprosta, ali velikodušna i draga. Svima je pomalo čudna, ali je ljudi vole.
Sjetila sam se svoje Crvenkapice, valjda je svako naselje/mjesto ima. I svaka Crvenkapica nosi svoju životnu priču, često bolnu i nevjerojatnu, i obično su te kvartovske lude predmet izrugivanja i podsmjeha. Ali nitko nikad ne posumnja u njihovu dobrotu.
Crvenkapica mojeg kvarta nosi ime Anđa. Anđa je Bosanka, doselila u ratu, poznata po tome što nikad nitko nije do kraja razumio što mu hoće reći jer frflja i trese joj se vilica. Kad smo bili mali, Anđa je hodala po kvartu sa slikama svoje obitelji i dijelila nam čokolade nakon što bismo poslušali njezinu priču o malim nećacima/divnom bratu/požrtvovnoj sestri itd... Anđa je uvijek imala slatkiša uz sebe, i rado ih je dijelila.
Onda, kad sam postala malo starija, i pjevala u crkvenom zboru, Anđa je uvijek dolazila poslije misa i koncerata da nas pozdravi, da nam kaže kako smo joj dragi. Pružala mi je ruku i izgovarala neke tople riječi, nekad sam ih razumjela, nekad ne, ali uvijek me obradovala njezina pojava. Ma, znala mi je nekad biti i naporna, ali ju je toliko usrećivala naša komunikacija da sam se trudila poslušati sa smiješkom što mi ima za reći :-)
I tako...Arhangel me baš podsjetio na našu Crvenkapicu...

A da je život puno više od pukih slučajnosti, ovog sam se vikenda uvjerila...
Jučer sam saznala da, u isto vrijeme dok sam ja u petak čitala njegov post i razmišljala o tim Crvenkapicama koje su pravi duh svakog naselja, Anđa se u bolnici borila za život jer ju je udario auto. Nedugo zatim, Anđa je umrla.
Naše Crvenkapice više nema...
I već mi sad fali stisak njezine drhtave ruke i slike njezinih nećaka... Tako to bude valjda u životu... Da sam prije dva tjedna znala da nam je to zadnji susret, možda bih se drugačije ponijela... Možda bih pridala tom susretu veću važnost...uvijek je to tako u životu...
Anđo naša, počivala u miru.

srijeda, 14.09.2005.

osjećam se...

Slika govori tisuću riječi :-)

Šusa me peemes...

Da se malo oraspoložimo, evo vica.
Otac prolazeći pored sinovljeve sobe čuje kako klinac kazuje svoju molitvu: 'Blagoslovi Bože mamu, tatu i baku. Zbogom djede." Otac pomisli da je jako čudna molitva, ali jednostavno zaboravi na to. Ali sljedećeg jutra djed umre! Nakon mjesec dana otac imao priliku čuti ponovo kako se sin moli: ''Blagoslovi Bože mamu i tatu. Zbogom bako." Sljedeceg jutra baka umre. Otac počne brinuti jer očigledno klinac ima natprirodne sposobnosti... Prošla dva tjedna, mali se moli i otac čuje : 'Blagoslovi Bože moju dragu mamu. Zbogom oče." Otac skoro pretrpi srčani udar.
Ustade rano ujutro, ode u kancelariju, nikog nije primao; kada je vidio da je preživio dan, vrati se kasno uveče kući, ode u krevet i reče ženi:
" Draga imao sam uzasan dan."
"Ti imao užasan dan? Meni jutros poštar umro pred vratima!"

Ako netko ima iskustava s komisijskim ispitima, molim da mi u komentaru ostavi naputak kako se što bezbolnije suočiti s troje ispitivača.

subota, 10.09.2005.

Bolje je i samo jednu svijeću zapaliti, nego stalno proklinjati mrak.

Prošlo je toliko vremena… ipak, tu i tamo pogledam neku uspomenu, odvrtim neki film u glavi dok čekam na semaforu, poistovjećujem se kad čujem tuđe priče…nešto kao ono Ujevićevo pobratimstvo duša u svemiru… zapravo je nevjerojatno kako smo mi ljudi u stanju preraditi svoja sjećanja. Ovisno o raspoloženju, danu u mjesecu, situaciji – iste uspomene mogu mi se časom učiniti smiješne, časom grube, časom jednostavno glupave.

Palo mi je na pamet kako bih svoje srce mogla usporediti sa zemljom na planinarskim stazama. Kad kiša noću padne i izravna stazu, poveže sve pukotine i cijela joj je površina ravna. Onda dođe prvi jutarnji planinar i gazi po toj zemlji, ostavlja prvi svoje tragove. Oni koji gaze po toj mokroj zemlji često ostavljaju dubok i velik trag svojih stopa. I zemlja se oko njih uzdigne, kao da ih nekako štiti…onda taj planinar ode sa staze, i svaki sljedeći gazi po već ugaženom puteljku. Više puta se trude hodati po stopama onog prvog, i na kraju one prve bivaju unakažene, a svaka sljedeća nije prepoznatljiva…i nastane blato, koje svaki kad siđe sa staze nervozno skida s cipela. I na kraju ostane neugledan puteljak i par prljavih planinara.

Bio si prvi planinar na mojim stazama…na tako puno načina…i mrzim osjećaj što te nosim u ovakvom sjećanju…mrzim što svakom neuspjehu tražim korijen u tvojim dubokim koracima i to što ih nadsvođuju strahovi…i ne mogu zaboraviti taj osjećaj izdaje, prevare, laži…bila sam tako mlada…tako zaljubljena… i ne pričam o tebi, nikad. Nikome više ne pričam o tebi. Samo još tu unutra postojiš. Mislim da se sramim što sam toliko sebe dala u nešto što je bilo tako pogrešno, a sad na svaki trag da bi se isto moglo ponoviti, bježim. Kad bih barem mogla pročistiti sjećanja, da samo one lijepe slike zadržim u glavi i da sa smiješkom izgovaram tvoje ime…

Ma to su sve samo izlike…znam da se bojim odlučiti oprostiti… ali ne više… opraštam ti, zbog sebe. Dopuštam da ovu stazu izravna kiša, cijelu. Dovoljno su me ti koraci boljeli. A znaš da ne vjerujem u priče da ljubav boli…ne, ne boli me ljubav…bilo mi je lijepo voljeti te. I lijepo je bilo biti voljena. A boli sve ono što nije ljubav…ali više ovdje nema mjesta za ono što nije ljubav.
Opraštam ti izdaju. I sebi opraštam, sebi opraštam. Čuješ li to? Iz ovog nam je srca danas oprošteno…

četvrtak, 08.09.2005.

Ravnopravnost.

Zanimljivo je naše blogovsko pučanstvo. Doista odstupamo od prosjeka hrvatskog društva. Bez obzira na to što se događaju nesuglasice i pokoja rasprava oko stavova, sve u svemu stječem dojam da je većina blogera oslobođena predrasuda i poprilično tolerantna. To nekako i ide uz uporabu ovako modernog medija, valjda. Rasistički, seksistički, nacionalistički i svaki drugi –istički ispadi su doista rijetkost, a ako se i događaju, u najvećem broju slučajeva naiđu na žestoke reakcije. Za razliku od „pravog“ svijeta, kad često diskriminatori ne dobiju pravednu kritiku za svoje diskriminiranje.

Međutim, i u domeni diskriminacije, čak i u ovako otvorenom društvancu, još uvijek ima dovoljno prostora za osvješćivanje. Ne znam koliko smo svjesni da smo još uvijek diskriminatori, ne zbog zloće, nego iz čistog neznanja. Tome posebno pomažu mediji. Jednostavan primjer, termin invalid koji se koristi naširoko, a uopće nije ispravan. Pravilan je izraz osoba s invaliditetom. Možda biste na prvi pogled rekli – a šta, nije vrat nego šija. Eh, ali razlika je velika. O tome sam već pisala na blogu, ali mislim da nema ničeg lošeg u ponavljanju tako važne stvari. Osobu s invaliditetom, nazovete li je invalidom, praktički određujete njezinim tjelesnim nedostatkom. Jer, prvo je osoba, ista kao i one koje nemaju invaliditet, a tek je onda s invaliditetom. Sigurno da položaj te osobe u društvu neće promijeniti ime kojom je zovemo, ali sve zaslužuje da se zove pravim imenom, zar ne?

Osim toga, osobno sam vrlo protiv humanitarnih akcija koje osobe s invaliditetom prikazuju kao jadne, bespomoćne bokce koji mole za tvojih 3,66 kuna. Kao da je ultrasupermilosrdno ako omogućimo djetetu s cerebralnom paralizom da hoda. A u biti je zločin ako to ne učinimo. Nisam povezana s tom strukom i doista sam neznalica u tom području, ali zdrav razum mi nalaže da nešto nije u redu kad se srcedrapateljnom pjesmom i spotom „Hvala ti moj dobri anđele“ moraju tražiti sredstva da bi se članovima našeg društva, u kojem smo navodno svi ravnopravni, omogućila rehabilitacija. Naravno, čovjeku se smekša srce pa nazove taj broj telefona, sve je to u redu, sredstva se skupe da programi mogu zaživjeti, ali je li dugoročno pametno da se takve emocije izazivaju u pučanstvu? Ne mislim da ćemo ikada kao društvo moći prihvaćati osobe s invaliditetom kao punopravne i ravnopravne, ako nas se konstantno siluje da ih sažalijevamo. Umjesto toga, treba pružati primjere ljudi koji su unatoč fizičkom nedostatku svojom voljom i potporom okoline uspjeli postići u životu što su naumili.

Bojim se da je, kao i obično, i u problemu uključivanja osoba s invaliditetom, alfa i omega novac. Zbog čega bi djeca u kolicima išla u posebne škole, zašto ne bi ugradili liftove? I za slijepe, slabovidne, gluhe, za sve danas postoji tehnologija koja bi im omogućila da pohađaju nastavu sa svojim vršnjacima koji normalno hodaju, čuju i vide. Srećom, događaju se pomaci i na tom polju, ali nedovoljnom energijom. To će se promijeniti jedino ako nam svima bude jasno da je briga za ravnopravnost osoba s posebnim potrebama od osobite koristi za apsolutno sve članove društva.

Problem je daleko veći nego što možemo zamisliti, a još je više potcijenjen. Ipak, u skladu s onom izrekom - „Misli globalno, djeluj lokalno“ – pokušajmo prvo sami sa sobom, a onda i u svojoj okolini raščistiti s nedoumicom o tome postoje li invalidi, ili samo osobe s invaliditetom.

utorak, 06.09.2005.

Naslov.

Jučer sam popunila još jednu kućicu u svojem indeksu i Bogu hvala, još malo se približila mogućnosti da završim godinu na vrijeme. Vidjeh da su neki došli vidjeti jel sve bilo ok...hvala! :-)

Inače mrzim usmene ispite, ali jučer mi je bilo super. Došla sam u prostoriju u svojoj maniri manja-sam-od-makova-zrna-kad-me-ispituješ, a naišla na nasmijanu i vedru žensku, koja se baš potrudila da mi bude ugodno. Inače vele da uvijek treba ući na ispit sa stavom ja-sve-znam, ali nisam za to sposobna. Pružila mi je kutiju u kojoj je valjda tristo kartica s pitanjima, ja sam izvukla šest i lijepo polako krenule mi razgovarati. Oko 45 minuta smo pričale, ali mi je to tako brzo proletjelo da nisam ni skužila koliko smo se zadržale. Baš je lijepo kad ispitivač bude dobre volje, ležeran, pa čak i da me ruši ne bi mi bilo krivo (ako ne znam, of kors). A kad uđem u ured kod narogušenih, bojim se izreći sve za što nisam 101 posto sigurna da ne počne galamiti i iščuđavati se.

Inače, nisam od onih koji na usmenom idu sve naokolo, naokolo a onda to zapakiraju u pričicu tako da na kraju ispadne da su sedam knjiga pročitali. Kad sam na ispitu, često me pere tolika trema da ne mogu ni pomišljati na to da počnem filozofirati. Vele da se studentu treba oduzeti trideset posto od onoga kaj zna kad dođe na usmeni. E pa meni onda još barem toliko. Ali kad čujem kako su neki ljudi potpuno smireni, i kad na pitanje o razvoju bubrega počne s rečenicom „Bubreg je paran organ…“, voljela bih i ja tako jednom... A ja odgovaram tako da drito krenem s odgovorom i onda najčešće nakon dvije minute pričanja skužim da sam sve rekla i da moram zašutjeti. A ako nešto mrzim onda su to one pauze kod usmenog :-) E i još mrzim kad nešto slučajno spomeneš, a onda te ispitivač navede da to objasniš a ti zapravo nemaš pojma nego si to tek tako spomenuo… Pa se onda vadi iz govna, druže :-)

Ima kod nas na faksu ispitivača koji se počnu derati na studenta, ali ne jer ga mrze, nego nekom brigom, u smislu „kako si mi mogao tako doći na ispit, stavljaš me u tešku poziciju“. Ti su mi isto okej. Ti koji emotivno pristupaju problemu :-) A neki samo urlaju jer im se urla, a neki ne promijene izraz lica od trenutka kad ste ušli do trenutka kad izađete. Okej, bez obzira na to što nisam navikla da se netko dere na mene, ipak najviše mrzim te kamenog lica. Koji ti ne sugeriraju mimikom jesi li na pravom/krivom putu, koji se ne nasmiju niti ne namršte… Tako valjda štite svoju poziciju?

Tako…nadam se da moja profesorica od jučer zna kako mi je drago da me ispitivala jedna tako ljubazna i ugodna osoba. I dao Bog da mi većina ispitivača bude takva, možda me onda bude i manje strah od ispita! A svim učenicima i njihovim nastavnicima, sretan početak školske godine!

subota, 03.09.2005.

Da parafraziram Cara...

So sorry USA, možda si ti o.k.,
možda me priče varaju, al ja bih ipak ostala tu...
Huh ovih dana gledati prizore iz New Orleansa nije baš oku ugodno... I eto, ne mogu a da ne zavolim još više ovu našu zemlju - nemamo katastrofa tolikih razmjera, Priroda se na ove ovdje krajeve ne ljuti baš previše :-) oke, dogodi se potres, požar, poplava, ali nikada kao ove vijesti iz New Orleansa, ili oni japanski potresi... ma hajde, pa nije nama baš tako loše!
Razmišljam kako je to kad u jednom naletu vjetra ili par sekundi potresa jednostavno bude progutano sve što imaš...možda to znaju oni koji se u ratu izgubili svoje domove, jedino se s tim može usporediti. Ono, ujutro odeš na posao, dvaput zaključaš bravu i zatvoriš prozore. A navečer zatekneš ruševinu, poluprogutanu od Zemlje...

A ova Katrina u New Orleansu, našla sam jednu izjavu čovjeka iz tog grada, koji je ogorčen time kako su nezainteresirani iz vrha vlasti da što prije riješe njihove probleme dok su smješteni u vlažne i prljave kampove, i dok provode dane okruženi izmetom, smećem i mrtvacima:

Heh, stari moj... ne čine oni ništa s tom vojskom ZA druge države, nego PROTIV njih... a vi sad morate trpjeti... dvije bebe su umrle dok čekaju pomoć, zarobljeni su u tim nehumanim uvjetima... otužna slika nečeg što bi trebala biti "velesila"... Eto, sad iz prve ruke vide kako žive oni kojima je njihova vojska došla "pomoći" - silovanja i pljačke na svakom uglu, posvemašnji kaos i beznađe... Ali oni će se brzo vratiti u normalu, nadam se da će si osvijestiti onda da vojne akcije uperene protiv azijskih zemalja služe profitu, a ne dobročinstvima i da će barem neki od njih prestati toliko vjerovati u takvu državu koja njima ne može osigurati dovoljno limenki hrane a harači po zemaljskoj kugli. Tužno je to...čovjek misli da živi u najslobodnijoj zemlji na svijetu, a zapravo mu je mozak ispran i tek nakon ovakve katastrofe možda pogleda i drugu stranu priče.


P.S. hvala na dobrim vibracijama za ispit, pola odvaljeno, pola će biti u ponedjeljak :-)

UPDATE: ide li netko sutra (u nedjelju) na Špancirfest, posebice ako će se onuda kretati predvečer i navečer, lijepo se provedite na Koncertu i pjevušite. A onda molim osvrte na Blogu, voljela bih više čitati o tome nego o katastrofi u N.O.

<	rujan, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Opis bloga

Bez ukrasa, bez psovki, bez velikih riječi, bez koncesija, bez prevare, bez mržnje, bez umjetnih aroma, bez PDV-a. S vjerom u Boga, život i ljude. I s morem ljubavi.

Zahvaljujući ovom ovdje odsad me možete kontaktirati na adresi maja.dr@gmail.com

posjetitelja unikatnih komada

Blogovlje i linkovlje

Arhangel
Marisi
Xiola
Pegy
Dr. Luka
Georg
Pero Panonski
Poliglotna
Jazzie
piskinja


Blog.hr
katolička stranica
brojač posjeta
riječi pjesama
BBC Science and Nature
Scientific American
zdravlje
British Medical Journal
vijesti
darujmo krv
Le Monde
The LA Times
The Daily Telegraph
Medscape

Arhiva

Neki od uradaka koje i danas volim možete pronaći u arhivi mog starog bloga, s desne strane na popisu. Otkad je ovog bloga, bilježim postove koji su bili dragi ili meni ili blogopučanstvu (što zaključujem po interesu za komentiranje):

Početak
o IVF-u
o sportu
o životu
pjesma
bolan post
Turkmenistan
MOJ NAJDRAŽI POST
novogodišnje odluke
ja sam ZA Crkvu
o nekom "liječniku"
o skakavcima, leptirima i siru
o Srebrenici
neka tamo ljubav
o prvom rođendanu
o religiji
o glumljenju mehaničara
o Katrini
oprost
rođendan
ratna uspomena
jutra
neke iz branše
GMO prvi dio
o branjenju svetinja
obiteljsko nasilje
o ratu
o braku

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Gospodine, Ti si svoju Crkvu kroz vjekove očuvao od raspada, dao si joj čvrste temelje svoje ljubavi da je vrata paklena ne bi nadvladala. Hvala Ti na tome daru.
Pomozi Gospodine da snagom svetih sakramenata i neprekidnom molitvom ponovno procvjetaju kršćanske obitelji, izvori duhovnih zvanja. Pozovi u ovu žetvu novih radnika, koji će iz ljubavi prema Tebi dati svoj život u službu drugih.
Čuvaj Gospodine, po zagovoru Blažene Djevice Marije i sviju svetaca, čistoću srca svojih svećeničkih i redovničkih kandidata - da molitvom, siromaštvom, postom i radom u sebi hrane taj oganj ljubavi koji si Ti zapalio.
Blagoslovljeno budi ime Trojedinog Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga.
Blagoslovljeno Ime Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. Amen.