Bolje je i samo jednu svijeću zapaliti, nego stalno proklinjati mrak.
Prošlo je toliko vremena… ipak, tu i tamo pogledam neku uspomenu, odvrtim neki film u glavi dok čekam na semaforu, poistovjećujem se kad čujem tuđe priče…nešto kao ono Ujevićevo pobratimstvo duša u svemiru… zapravo je nevjerojatno kako smo mi ljudi u stanju preraditi svoja sjećanja. Ovisno o raspoloženju, danu u mjesecu, situaciji – iste uspomene mogu mi se časom učiniti smiješne, časom grube, časom jednostavno glupave.
Palo mi je na pamet kako bih svoje srce mogla usporediti sa zemljom na planinarskim stazama. Kad kiša noću padne i izravna stazu, poveže sve pukotine i cijela joj je površina ravna. Onda dođe prvi jutarnji planinar i gazi po toj zemlji, ostavlja prvi svoje tragove. Oni koji gaze po toj mokroj zemlji često ostavljaju dubok i velik trag svojih stopa. I zemlja se oko njih uzdigne, kao da ih nekako štiti…onda taj planinar ode sa staze, i svaki sljedeći gazi po već ugaženom puteljku. Više puta se trude hodati po stopama onog prvog, i na kraju one prve bivaju unakažene, a svaka sljedeća nije prepoznatljiva…i nastane blato, koje svaki kad siđe sa staze nervozno skida s cipela. I na kraju ostane neugledan puteljak i par prljavih planinara.
Nemoj se srditi što ružin grm nosi trnje, nego se raduj što trnov grm nosi ruže.
(Arapska)
Bio si prvi planinar na mojim stazama…na tako puno načina…i mrzim osjećaj što te nosim u ovakvom sjećanju…mrzim što svakom neuspjehu tražim korijen u tvojim dubokim koracima i to što ih nadsvođuju strahovi…i ne mogu zaboraviti taj osjećaj izdaje, prevare, laži…bila sam tako mlada…tako zaljubljena… i ne pričam o tebi, nikad. Nikome više ne pričam o tebi. Samo još tu unutra postojiš. Mislim da se sramim što sam toliko sebe dala u nešto što je bilo tako pogrešno, a sad na svaki trag da bi se isto moglo ponoviti, bježim. Kad bih barem mogla pročistiti sjećanja, da samo one lijepe slike zadržim u glavi i da sa smiješkom izgovaram tvoje ime…
Uvijek su teže posljedice ljutnje, nego njeni uzroci!
(Aurelije Augustin)
Ma to su sve samo izlike…znam da se bojim odlučiti oprostiti… ali ne više… opraštam ti, zbog sebe. Dopuštam da ovu stazu izravna kiša, cijelu. Dovoljno su me ti koraci boljeli. A znaš da ne vjerujem u priče da ljubav boli…ne, ne boli me ljubav…bilo mi je lijepo voljeti te. I lijepo je bilo biti voljena. A boli sve ono što nije ljubav…ali više ovdje nema mjesta za ono što nije ljubav.
Opraštam ti izdaju. I sebi opraštam, sebi opraštam. Čuješ li to? Iz ovog nam je srca danas oprošteno…
Želite li samo časak biti sretni? Osvećujte se!
Želite li uvijek biti sretni? Opraštajte!
(Henri Lacordaire)