Zanimljivo je naše blogovsko pučanstvo. Doista odstupamo od prosjeka hrvatskog društva. Bez obzira na to što se događaju nesuglasice i pokoja rasprava oko stavova, sve u svemu stječem dojam da je većina blogera oslobođena predrasuda i poprilično tolerantna. To nekako i ide uz uporabu ovako modernog medija, valjda. Rasistički, seksistički, nacionalistički i svaki drugi –istički ispadi su doista rijetkost, a ako se i događaju, u najvećem broju slučajeva naiđu na žestoke reakcije. Za razliku od „pravog“ svijeta, kad često diskriminatori ne dobiju pravednu kritiku za svoje diskriminiranje.
Međutim, i u domeni diskriminacije, čak i u ovako otvorenom društvancu, još uvijek ima dovoljno prostora za osvješćivanje. Ne znam koliko smo svjesni da smo još uvijek diskriminatori, ne zbog zloće, nego iz čistog neznanja. Tome posebno pomažu mediji. Jednostavan primjer, termin invalid koji se koristi naširoko, a uopće nije ispravan. Pravilan je izraz osoba s invaliditetom. Možda biste na prvi pogled rekli – a šta, nije vrat nego šija. Eh, ali razlika je velika. O tome sam već pisala na blogu, ali mislim da nema ničeg lošeg u ponavljanju tako važne stvari. Osobu s invaliditetom, nazovete li je invalidom, praktički određujete njezinim tjelesnim nedostatkom. Jer, prvo je osoba, ista kao i one koje nemaju invaliditet, a tek je onda s invaliditetom. Sigurno da položaj te osobe u društvu neće promijeniti ime kojom je zovemo, ali sve zaslužuje da se zove pravim imenom, zar ne?
Osim toga, osobno sam vrlo protiv humanitarnih akcija koje osobe s invaliditetom prikazuju kao jadne, bespomoćne bokce koji mole za tvojih 3,66 kuna. Kao da je ultrasupermilosrdno ako omogućimo djetetu s cerebralnom paralizom da hoda. A u biti je zločin ako to ne učinimo. Nisam povezana s tom strukom i doista sam neznalica u tom području, ali zdrav razum mi nalaže da nešto nije u redu kad se srcedrapateljnom pjesmom i spotom „Hvala ti moj dobri anđele“ moraju tražiti sredstva da bi se članovima našeg društva, u kojem smo navodno svi ravnopravni, omogućila rehabilitacija. Naravno, čovjeku se smekša srce pa nazove taj broj telefona, sve je to u redu, sredstva se skupe da programi mogu zaživjeti, ali je li dugoročno pametno da se takve emocije izazivaju u pučanstvu? Ne mislim da ćemo ikada kao društvo moći prihvaćati osobe s invaliditetom kao punopravne i ravnopravne, ako nas se konstantno siluje da ih sažalijevamo. Umjesto toga, treba pružati primjere ljudi koji su unatoč fizičkom nedostatku svojom voljom i potporom okoline uspjeli postići u životu što su naumili.
Bojim se da je, kao i obično, i u problemu uključivanja osoba s invaliditetom, alfa i omega novac. Zbog čega bi djeca u kolicima išla u posebne škole, zašto ne bi ugradili liftove? I za slijepe, slabovidne, gluhe, za sve danas postoji tehnologija koja bi im omogućila da pohađaju nastavu sa svojim vršnjacima koji normalno hodaju, čuju i vide. Srećom, događaju se pomaci i na tom polju, ali nedovoljnom energijom. To će se promijeniti jedino ako nam svima bude jasno da je briga za ravnopravnost osoba s posebnim potrebama od osobite koristi za apsolutno sve članove društva.
Problem je daleko veći nego što možemo zamisliti, a još je više potcijenjen. Ipak, u skladu s onom izrekom - „Misli globalno, djeluj lokalno“ – pokušajmo prvo sami sa sobom, a onda i u svojoj okolini raščistiti s nedoumicom o tome postoje li invalidi, ili samo osobe s invaliditetom.
Post je objavljen 08.09.2005. u 18:23 sati.