Traženi po cijeloj Hrvatskoj ljubavni par, Bonnie and Clyde, nedavno su viđeni u Rijeci. Služe se imanima: Teuta i More ljubavi. Optuženi su za nekoliko kriminalnih dijela:


- slobodno se izražavaju o seksu na blogu.hr

- nekoliko puta su naglašavali kako vole oralno

- javno se ljube i grle čak i u busu

- kupuju sprave koje služe seksu

Eto, vratila sam se iz prekrasne Rijeke. Dok sam se vozila tamo imala sam dojam da sam usred zime a ne na početku proljeća. Ali čim sam stigla u Rijeku i pijuckali kavicu (Morski i ja) gledali smo plavo more, nebo, cvijeće, skupe jahte i baš nam je bilo kao u proljeće. Potresa nije bilo (hehehehee) ali ipak je bilo strasno mmmmm....

Morski i ja:

Jeste li znali da je poznata pjesma "Ja se konja bojim" zapravo češka pjesma? Da da, samo ne znam kako je do toga došlo. Sjećam se, kad sam se doselila u Hrvatsku, kako sam bila iznenađena kad sam je prvi put čula na hrvatskom.

Odmah sam je prepoznala jer smo je morali učiti u osnovnoj školi ali inače je jako poznata u Češkoj. Dovoljno je potražiti na internetu da bi znali da govorim istinu. Ali nije bitno odakle je jer zvuči lijepo na češkom i hrvatskom.

Ljudi moji dragi ja opet putujem preksutra u Rijeku kod mog dragog Morskog. Bit ću kod njega nekoliko dana i znam već sada da ću jaaaaako uživati. I dalje ću biti na blogu (doduše malo rjeđe) ali javljat ću se s njegovog kompa. Dakle, sve ostaje isto samo što ću ja promijeniti mjesto boravka na par dana. Budite mi dobro!

Često se čujem s Morskim preko mobitela što je sasvim normalno ali da ga skoro uvijek nazovem baš tada kad je na WC-u, to baš i nije normalno, jel'da?

Malo prije sam ga opet nazvala ali nisam ga uspjela dozvati pa sam odustala. Ali nisam imala mira pa sam ga opet nazvala a tada se javio, toliko se smijao da mu je trebalo jedno vrijeme da mi objasni nastalu situaciju.

Dakle, kaže on meni, prekidajući razgovor smijehom, kako je brzinski dotrčao u sobu, naravno, iz WC-a s nedovršenim "poslom" s boksericama spuštenih do koljena heheheeheh. Na sreću, nije pao a bome mogo je vrlo lako. Samo si zamislite tu sliku (heheheeh)!

Ne moram naglašavati koliko sam se i ja tome smijala, skupa s njime, čim sam si zamislila taj prizor. Moram vam skrušeno priznati da me je već strah zvati ga na mobitel. Kako ga pogodim nazvati kad je baš u WC-u???

Ok nije to veliki problem, ako je već tako Morski mora obavezno nositi mobitel i u WC. Nema drugog rješenja.

U svakom dodiru postoji sila koja otkriva naše snove vanjskom svijetu. Ja sam iznad ponora. Samo poljubac s ruba. I odjednom počnem padati. Ne znam kako i kamo ali padam sve dublje. Prema dolje.

Kušam slatki okus dna ove želje. I dalje pijem čašu ovog užitaka dok se ne isprazni. Ima li toga uopće kraja? Mislim da ne. Ne mogu se dovoljno zasititi tog osjećaja. Želim sve više i više. Samo da se nikad ne završi.

U dosadašnjem životu nisam doživjela ništa bolje. Ništa što bi me ispunilo više kao ovaj trenutak. Plamen koji je tinjao u meni više nije mala iskra. To je žarka vatra koja se ne može ugasiti. Čak i kad bih htjela. Ali ne želim. Zašto? Sviđa mi se način na koji me pali.

Osjećam energiju koja teče kroz mene. Adrenalin se diže u mom tijelu i znam da bih sada mogla učiniti sve. Koliko to dugo mogu podnijeti? Dolazi još jedna čežnja i ja letim. Gore iznad oblaka. Sve do zvijezda koje su sve bliže nego ikad prije.

Još jedan val je ovdje. Čekam što je novo za mene pripremio. Jači je nego ikad. Primam se za nešto čvrsto ispred sebe. Nisam svjesna što je to. Trenutno me nije briga. Noktima zagrabim dublje i odjednom shvaćam da je to koža. Koža drugog bića s kojim doživljavam savršeni osjećaj.

Koža koja je mekana na dodir, ali čvrsta kao stijena. Moja požuda zbog toga još više raste. Šalica mog užitka je gotovo puna. Odjednom se prelijeva i napokon dobiva ljubavno i strasno oslobođenje.

Nešto vam skrušeno moram priznati. Taj tko ne zna moram napisati par riječi o tome kako sam u Japanu (Tokiu) usred povorke pred mnoštvom Japanaca i turista pala na leđa poput kornjače jer sam imala ruksak na leđima, (zato usporedba s kornjačom hehehehee).

To se dogodilo tako kad sam prihvatila poziv jedne simpatične i sićušne Japanke da sjednem do nje na rubnik pločnika. Dobro da me Morski nije uspio uslikati u tom položaju...bilo je strašnooooooo! Zanimljivo, jedino sam se ja smijala tome, kulturni Japanci su me samo krajičkom oka pogledavali hehehehe.

Dakle, u svezi toga, pošto opet putujemo u Tokio u petom mjesecu, ja vam skoro svakodnevno učim sjesti na visinu rubnika. To vježbam u mojoj zgradi na stepenicama koje su približno tako visoke kao i taj rubnik.

Hm, kako mi ide? Ne mogu se baš pohvaliti (za sada!) ali valjda ću to svladati u roku od dva mjeseca? Naravno, na leđima nosim ruksak težak oko 5 kg da bude što identičnija situacija. Znam, znam, neki se sada smiju ali bome vjerujte mi nije to baš tako lako, pogotovo s ruksakom na leđima.

Nezgodno je jedino to, što to vježbam kada dosta ljudi prolazi baš tada oko mene a nekako čudno me promatraju. Ali nema veze, sve ću učiniti da bez problema sjednem na rubnik u centru Tokija! Nek se zna. Molim podršku od vas.

Znate li koja su najpoznatija jela u Japanu? Tko ne zna evo vam odgovor. To je prvenstveno SUŠI i RAMEN. Danas ću pisati o onom drugom jelu tj. o ramen juhi koju Morski i ja obožavamo jesti na sve pripremljene načine. Veoma je ukusna i jeftina.

Možda znate a možda i ne za Tisulsku princezu staru cca 800 milijuna godina koja izgleda kao da je prilegla i spava mirnim snom! Da bi si to mogli predočiti morate biti otvorenog uma i da vas takve teme zanimaju. Ja to sve posjedujem i zato i pišem ovaj post o tome.

Interesantno je i to da svi koji su u stvarnosti svjedočili pronalasku mramornog kovčega (nevjerojatno precizne mehaničke proizvodnje koji je bio zatvoren fosiliziranim kitom), svi su uskoro pomrli. Lijes je bio napunjen do ruba s ružičasto-plavom kristalno čistom tekućinom. I dalje se kriju znanstvena istraživanja vezana uz tu princezu.

Ono što se zna je to da proučavanjem njenih gena može se zaključiti da se radi o ljudskoj vrsti, da je njena haljina, koju jedino imala na sebi, od nepoznatog materijala i sastava. Isto se odnosi na tekućinu (u kojoj se nalazi princeza) jedino se zna da u njoj ima sastojke luka i češnjaka.

Da se kojim slučajem dokaže da je to prava istina naravno - Darwinova teorija pada duboko u mutnu uvodu. Da vam pravo kažem, nikad nisam ni vjerovala u njegovu teoriju u pravom smislu riječi. Naravno, svi smo mi različiti i svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ne tvrdim da je to istina, niti laž. Vrijeme će pokazati.

Baš bi bilo zanimljivo saznati koje je vaše mišljenje. Zato nemojte da vam bude teško pogledati ovaj kratak video od 2 min. u kojem možete saznati sve glavne značajke vezano uz spomenutu princezu.

Dakle, Japan nam je takorekuć pred vratima, treba se ozbiljno spremati pa sam danas hodala po dućanima i kupila:

- šminku (između ostalog) trajni ruž boje koju obožavam, trajnu tintu za obrve i novu olovku za oči. To je meni dovoljno da se našminkam. Super je što ima tih trajnih šminki jer se neću morati stalno šminkati u avionu i dok budemo šetali Tokijom. Parfem već imam.

Svi znamo što je Uskrs, zar ne? Što se tiče Hrvatske i Češke nema neke velike razlike u tradiciji i proslavi tog blagdana. Zato ću samo navesti neke značajnije razlike kao što ja na pr. pomlázka (mrskačka) tj. na Uskršnji ponedjeljak muškarci (mladići) posjećuju domaćinstva i s ručno ispletenom, od pruća ili sada u novije vrijeme plastičnih žica, mrskačkom šibaju (reda radi) žene (djevojke) ali prije toga ili uz to pjevaju koledy (kratke pjesmice prigodne za Uskrs).

Još davno u Češkoj "naučila" sam voziti bicikl. Moja je prva vožnja završila sudarivši se s deblom lipe vjerojatno zato što sam zatvorila oči shvativši da neću stići skrenuti desno.

Kažu pametni ljudi da se nikad ne zaboravlja naučena vožnja biciklom. Međutim, po svemu sudeći, ja spadam u iznimke. Da vam malo pojasnim...znam voziti bicikl ali samo kad nikog nema oko mene i kad je sve ravno.

Čim vidim bilo kakvu prepreku (stup, šetača, biciklista itd.) silazim i idem pješke uz bicikl. Upravo zato sam odlučila nabaviti tricikl što i nije tako lako a još manje jeftino. Ali ja, pametna i sposobna, razradila sam plan nabavke takvog bicikla po povoljnoj cijeni ili čak zabadava.

Plan A:
Znate one bicikle koje voze naši čistači ulica, zar ne? Eeeeee, takav bi meni super odgovarao. Vjerujem da bi neki od njih pristao na jednu, donekle normalnu, cijenu na pr. do 200 KN. Kod šefa bi se opravdao da je morao hitno na WC i kad je izašao, ukrao mu netko bicikl i dobio bi novi.

Plan B:
Ako to neće uspjeti, jednostavno ću biti prisiljena odlučiti se za drastične mjere tj. maznut ću jednom čistaču ulica takav bicikl i problem će biti riješen.

Ljudi kako mi volimo izazove (Morski i ja) to je zaista fascinantno. Obožavamo kad nam tijelom cirkulira adrenalin. Super je bilo u Gardalandu na Blue Tornadu iako, da vam pravo kažem, nisam baš sigurna da bih to ponovila.

Zamislite samo kad smo se vozili čamcem po "divljoj rijeci" u Gardalandu, Morski je sjedio iza mene i umjesto da me drži za struk on me cijelo vrijeme držao za sise hehheheehee.

Blue tornado:



Bome i u Japanu je bilo super iako nismo ni izdaleka isprobali sve te adrenalinske spravice koje, nadam se, budemo ove godine u Tokiju. Drago mi je da smo bili u najvišoj zgradi u Japanu sa staklenim podom.

Abeno Harukas:



Mi u Gardalandu: