Kuća Ispovijedi

Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Ožujak 2020 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Lipanj 2019 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O valjanoj Ispovijedi
- 'Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama' (1 Iv 1,8).

- 'O, koliki su propali zbog manjkave Ispovijedi' (Sv. Terezija Avilska, naučiteljica Crkve).

- 'Dršće mi ruka kada pišem o veoma velikom broju onih koji se svetogrdno ispovijedaju' (Sv. Ivan Bosko, odgojitelj mladih).

- 'O moj Bože, podari mi mjesto pri vratima pakla, kako bih mogla zaustaviti duše koje ulaze, vičući: '... Natrag, vratite se! Učinite dobru Ispovijed!' (Sv. Katarina Sijenska, naučiteljica Crkve).

- 'Bože moj, koliko li svetogrđa! Ah, kad bi na trideset odrješenja barem jedno bilo valjano, kako bi se svijet brzo obratio!' (Sv. župnik arški, Ivan M. Vianney).

- Sv. Leonard iz Porto Maurizija (18. st.), umro istog dana i istog sata kao i Sv. Bernard; nakon smrti ukazao se svom biskupu: 'Znajte, monsinjore, da je u istom satu kada sam preminuo, 33.000 ljudi također umrlo. Bernard i ja smo otišli u Nebo bez odgode, troje su otišli u čistilište, a svi ostali pali su u pakao'.

- 'Postoji toliko mnogo iskrivljenih Ispovijedi, toliko proučenih izgovaranja, toliko varljivih kajanja, toliko lažnih obećanja, toliko praznih odluka, toliko nevaljanih odrješenja! Biste li ocijenili valjanom Ispovijed nekoga tko se optužuje za grijehe bludnosti, a opet ostaje u navadi da ih čini? Ili nekoga tko se optužuje za očite nepravednosti bez ikakve namjere da ih bar nekako ispravi? Ili nekoga tko iznova pada u iste opačine odmah što je izišao iz ispovjedaonice? O, strašnih li zloporaba toliko velikog sakramenta!... Jedan se rješava svojih grijeha da smiri grižnju savjesti, drugi ih skriva od srama. Jedan se optužuje nepotpuno zbog zlobe, drugi razotkriva svoje grijehe iz navike. Jedan ne razmišlja o istinskoj svrsi ovog sakramenta, a drugi nema potrebno kajanje ili pak čvrstu nakanu. Loši ispovjedatelji, što činite da potaknete više pokornika na ove odluke i zadovoljštine bez kojih je svaka Ispovijed svetogrđe, svako odrješenje osuda, a pokora varka?... Bijedne duše! Kako možete tako nepromišljeno hitati u pakao?... Biti spašen za cijelu vječnost, biti osuđen za cijelu vječnost i ne učiniti ama baš svaki napor da izbjegnemo jedno, a postignemo drugo je nešto sasvim nezamislivo... Oplakujte svoje prijašnje grijehe, dobro se ispovjedite, ne griješite više ubuduće i svi ćete biti spašeni' (Sv. Leonard iz Porto Maurizija, za kojega je Sv. Alfonso de Liguori rekao da je 'najveći misionar 18. stoljeća').

- 'Idi, Terezijo... preklinji biskupe i svećenike da se nikada ne umore propovijedati o valjanoj Ispovijedi, da ne bi moji dragi vjernici taj lijek pretvorili u otrov, nego da se služe Sakramentom Milosrđa koji je određen za oproštenje' (Isus Sv. Maloj Tereziji, naučiteljici Crkve).

- 'Nikada nisam razumio kako netko može mirno leći u krevet sa smrtnim grijehom na duši, a zna da će možda te noći umrijeti' (Sv. Toma Akvinski).

- 'Ako bi me Raspeti želio optužiti da sam široke ruke prema pokornicima, onda bih Mu odgovorio: Ovaj žalosni primjer, blagoslovljeni Gospodaru, dali ste mi upravo Vi; ja još uvijek nisam došao do toga da bih bio tako nerazuman i nadahnut božanskom ljubavlju, da bih umro za spasenje duša' (Sv. Leopold B. Mandić, na optužbe poglavara da je u Ispovijedi 'previše dobar').

- 'Nema sigurnijeg puta od česte Ispovijedi da se mladi očuvaju od nečistih grijeha i od svih drugih grijeha teških i lakih' (Sv. Ivan Bosco, odgojitelj mladih).

- 'Nikada ne gubiti nadu u milosrđe Božje' (Zlatno pravilo Sv. Benedikta).

- 'Neka se nitko ne boji pristupiti k meni, makar njegovi grijesi bili najopakiji... Tko pak ne želi proći kroz vrata milosrđa, morat će proći kroz vrata pravde' (Isus Sv. Faustini).

- 'Kad bih već stigao i na prag raja, a jedan bi grješnik došao tražiti moju službu, rado bih napustio nebeski dvor da ga saslušam' (Sv. Filip Neri).

- 'Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti' (KKC 977).

- 'Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više' (Iv 8,11).

__________

Posjetitelji:
Flag Counter

________

- Dok čekaš termin za cjeloživotnu Ispovijed, moli i ispituj svoju savjest... (I budi malo ponizan - nemoj, dok čekaš - lakoumno i preuzetno ići na Sv. Pričest /jer onda ti temeljita ili 'životna' Ispovijed i ne treba, ili si - ako ti je ona nužna - spreman činiti svetogrdne Pričesti; a to pak znači: nisi još uopće spreman za bilo kakvu, a kamoli 'životnu Ispovijed'/).
- Nemoj doći nepripravljen(a). PRIPRAVI SE (možeš si, na papir, zapisati i kratki podsjetnik za svoje grijehe /ne biografiju, već samo svoje grijehe!/; ne naširoko pisati romane, samo najkraće što duži podsjetnik svojih grijeha)...
- Ispovijed nije za 'pravednike', ona je SAMO za ponizne i raskajane grješnike. Ona je nebeski trenutak tvoga života, i muka i smrt i uskrsnuće i Duhovi (cijeli pashalni misterij)... dan kad je "Savao" postao "Pavao", "Savla" postala "Pavla"...
- Božje milosrđe - uz iskreno priznanje grijeha i kajanje - uvijek pretpostavlja i unutarnje, osobno obraćenje, promjenu i popravak života, potpuno opredjeljenje za Isusa Krista. Bez toga nema - NIJEDNE prave Ispovijedi...
_______

Glas vapijućeg građanina u pustinji:
_______
Urgentno pitanje za Europsku komisiju, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Ministarstvo zdravstva i Vladu RH:
- zašto u EU i RH nisu omogućena i odobrena cjepiva protiv COVIDA -19 koja su - prema trenutno dostupnim podatcima - i za vjernike moralno prihvatljiva, npr. cjepiva barem jednog od ovih proizvođača:
Osaka University-AnGes-Takara Bio (AG0301, AG0302, Japan), Wuhan Institute of Biological Products/Sinopharm (New Crown COVID-19) ili Beijing Institute of Biological Products/Sinopharm (BBIBP-CorV) ili Institute of Medical Biology-Chinese Academy of Medical Sciences (SARS-CoV-2 vaccine) (sve Kina), Bharat Biotech/Indian Council of Medical (BBV152) ili Zydus Cadila (ZyCov-D, Indija), Israel Institute for Biological Research (IIBR-100) (Izrael), Genexine (Koreja)...
- usp.: https://lozierinstitute.org/update-covid-19-vaccine-candidates
-and-abortion-derived-cell-lines/;
https://cogforlife.org/wp-content/uploads/
CovidCompareMoralImmoral.pdf

- nego su dostupna isključivo moralno kompromitirana i za vjernike neprihvatljiva cjepiva, proizvođača npr. AstraZeneca AB/Oxford, Janssen Farmaceutica (Johnson&Johnson), Moderna, Pfizer/BioNTech, Gamaleya Research Institute (Sputnik V)...?
- Više nitko taj moralni kriterij (korištenje cjepiva izrađenih na bazi fetalnih staničnih linija)
uopće i ne spominje, kao da više i ne postoji.
A on je za vjernika - najvažniji kriterij.
Prvo riješite taj 1. korak (mogućnost izbora /prihvatljive alternative/),
pa onda papagajizirajmo ('cijepite se', 'teorije zavjere'...).

13.08.2021., petak

Odgoj savjesti

Snimio: Silvester

LINKOVI
* Kratki ispit savjesti
* Najčešća pitanja o Ispovijedi
* Večernji ispit savjesti
* Ispovjedne molitve
* Jednostavna sredstva za rast u čistoći
* Duhovne misli


NAPOMENE UZ OVAJ PRE-DUGAČKI 'ODGOJ SAVJESTI'
a) Nema obnove Crkve - bez opraštanja grijeha...
Nema ljubavi bez istine, nit' istine bez ljubavi.
Ovaj Odgoj savjesti: ljubav u istini, istina u ljubavi (barem u pokušaju).
b) Ovaj je odgoj savjesti (zašto ne, i 'ispit') namijenjen isključivo VJERNICIMA!
I to samo onima koji žele još dublje napredovati u odgoju svoje savjesti. Cilj svih ovih napora je mobilizacija savjesti u prilog ljubavi, života i življenja svetosti.
c) Nismo se željeli prikloniti samo 'dosadnom' nabrajanju grijeha - ovo je pokušaj objašnjenja, zašto je nešto grijeh. Zato je ovo 'odgoj' savjesti.
d) Preuzimanje - dopušteno, uz uvjet poštivanja stroge vjernosti originalu (i sadržajne i formalne); to ovdje znači: nitko nema prava prenositi dio ili cjelinu teksta bez navođenja izvora (autora teksta ili linka bloga); to isto znači da nitko nema prava prilagođavati i nešto dodavati originalnom tekstu s ovog linka niti na bilo koji način mijenjati sadržaj prenesenog originalnog teksta. Hvala.
e) Nositelj autorskog prava i odgovorni autor sadržaja i ovoga bloga: p. Ivan Androić MSC.

__________


Prva Božja zapovijed
Druga Božja zapovijed
Treća Božja zapovijed
Četvrta Božja zapovijed

U IZRADI...



- 08:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Peta (5.) Božja zapovijed

- Ne ubij! (Izl 20,13)

- Čuli ste da je rečeno starima: 'Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu'.
A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu
(Mt 5,21-22)


U IZRADI...



- 08:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.07.2021., petak

Četvrta (4.) Božja zapovijed

- Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Gospodin, Bog tvoj (Izl 20,12)

- I bijaše im poslušan (Lk 2,51).


'Kućna Crkva'
Obitelj je put Crkve i naroda (Pastirska poruka hrvatskih biskupa pred treći Papin pohod Hrvatskoj, Zagreb, 11. 04. 2003.). Za vjernike, ona je kućna Crkva ili Crkva u malom, osnovna stanica Crkve. Obnova Crkve i naroda počinje s obnovom obitelji: kvalitetom svojeg bračnog i obiteljskog života, koju vjernici unose u život svojih crkvenih zajednica, ove treba da stvaraju ozračje u kojem će se poštivati život i promicati društvene kreposti kojima je temelj u obitelji. Kao što obnova Crkve i naroda počinje s obnovom obitelji, tako i obnova obitelji počinje s osobnim posvećenjem svakoga njezina člana (obitelj kao središte života, gravitacijsko središte ljubavi /odnosi koevolucije - umijeća zajedničkog rasta/, a ne 'mirovna konferencija’ zaraćenih plemena/, rasadište svetosti, mjesto posvećenja, življenja i prenošenja vjere i novih zvanja u Crkvi). (O svetosti kao putu vlastitog spasenja i pravoga kršćanskog načina preobrazbe međuljudskih odnosa u skladu s Božjom voljom, čitaj pastoralne smjernice Hrvatske biskupske konferencije: Na svetost pozvani, GK, Zagreb, 2002.). Obitelj je prenositeljica biološkog života, ali i života vjere (II Vatikanski sabor, LG 11: U obitelji kao u kućnoj Crkvi, roditelji moraju biti za svoju djecu riječju i primjerom prvi vjesnici vjere, ili kako papa navodi, roditelji su prvi odgojitelji u vjeri). Upravo u obitelji vidimo glavni problem velikih egzistencijalnih nesnalaženja i lutanja djece i mladih: decentralizacija (razbijenost) obitelji; samu obitelj zahvaća duboka duhovna kriza suvremene civilizacije, tako da ona sve teže prenosi vjerske i moralne vrijednosti na nove naraštaje; potrošački mentalitet i sveprisutni individualizam iskrivljuju poimanje ljudske osobe i istodobno zanemaruju čovjeka kao društveno biće. To se odražava i na shvaćanje braka i obitelji, na bračni i seksualni moral, kao i na zakonodavstva o braku i obitelji. Time se, naravno, ugrožavaju ne samo stabilnosti braka i obitelji nego i društveni i gospodarski život naroda (idem). Poslušajmo glas naših biskupa, koji, zajedno sa sv. ocem, pozivaju na duhovnu i moralnu obnovu i ozdravljenje na svim područjima društvenog, narodnog i crkvenog života! (O crkvenom značenju i dostojanstvu braka i obitelji, kao i o svetosti bračnog i obiteljskog života, čitaj smjernice za pastoral braka i obitelji u našim prilikama, Hrvatska biskupska konferencija, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.).


Roditelji (moj obiteljski život):
- kršćanski odgoj svoje djece kako su roditelji obećali na dan njihova krštenja (prakticiranje vjere: Sakramenti i molitveni život /zajednička molitva, čitanje Svetog Pisma, vjerski razgovori; odgoj u svim krjepostima, osobito za ljubav prema Bogu i čovjeku, praštanje, solidarnost, velikodušnost, plemenitost, požrtvovnost i samoodricanje, pomoć drugima u nevolji, hijerarhiji vrijednosti u životu.../; propust u odgoju da djeca poštuju svećenike, učitelje, starije ljude i svaku osobu; briga da djeca obavljaju kršćanske dužnosti /Sv. Misa, Sakramenti, pouke u vjeri/, da ne idu u zlo društvo, ne izgovaraju nepristojne riječi, ne psuju, čedno se odijevaju; nadzor nad slobodnim vremenom djece /dopuštanje neumjerenih zabava, prate li što im djeca čitaju i gdje sve zalaze.../; razgovor s djecom); ne brinem se dovoljno o njihovoj vjerskoj formaciji: nedovoljno surađujem sa svećenikom za duhovni napredak svoje djece, prepustio sam im da svoj vjerski život žrtvuju za sport; kritiziranje Crkve, svećenstva... u nazočnosti djece; davanje djeci dobrog primjera u ispunjavanju svojih vjerskih obaveza, na poslu, u suživotu sa susjedima...; odgađanje krštenja djeteta...?
- sprječavanje Božje volje u životu djeteta; protivljenje, prijéčenje ili nepomaganje djetetu odabrati duhovni poziv?
- odgoj bez ljubavi, grub ili popustljiv...?
Zlostavljanje; nepravedno ili u srditosti bez mjere kažnjavanje djece ili, naprotiv, prevelika blagost kad pogriješe (ljubav ne isključuje strogost, već joj daje mjeru) te maziti ih ispunjavajući sve njihove želje (npr. gledanje televizije, igranje igrica...')?
- nerealne ambicije roditelja i prezahtjevnost prema djetetu, očekujući od njega super ocjene u školi ili nešto čemu ono nije doraslo?
- vršenje pritiska na izbor djetetova obrazovanja u skladu s vlastitim ambicijama; protivljenje profesionalnoj orijentaciji svog djeteta?
- briga za materijalne i duhovne potrebe djece?
Valja paziti da obitelj ne bude uskraćena ni fizički (samo jedan ili nijedan roditelj), ni ekonomski (bijeda) ni moralno (nesposobni i nedolični roditelji). Teško griješe roditelji koji u potrazi za novcem i drugim razlozima prepuštaju svoju djecu odgoju ulice, kafića, televizije, ostarjelim roditeljima ili neodgovornim rođacima, pa čak previše ne mare za njihovo obrazovanje te odgoj prepuštaju i školama gdje se primjenjuje antropozofska pedagogika (Waldorfska škola)...
- pretjerano izbivanje i zapostavljanje obitelji (zbog posla, hodanja po kafićima i drugdje...); nedovoljno posvećivanje vremena i pozornosti djeci u razgovoru, igri, zajedničkim izletima...; nisu me zanimali njihovi životni problemi?
- progon ukućana, grubosti, svađe u obitelji - za teže stvari: koliko puta?
Fizičko zlostavljanje, obiteljsko nasilje, svađe u obitelji; jesu li djeca bila svjedokom fizičkog zlostavljanja majke ili oca (roditelji koji se ljube: u ljubavi rađaju i odgajaju djecu, duhovno zajedništvo, kompromisno zajedništvo, suodgovornost, spremnost na odricanje, suživot u dobru i zlu, izvorna duhovnost)?
- navođenje na grijeh, sablazan pred djecom ili pred mlađima - pred koliko osoba, koliko puta?
Dati zao primjer riječima ili djelima; npr. psovka i prostačenje pred djecom ili mlađima, pričanje pred djecom prostačkih viceva ili dvosmislenih šala, proklinjanje, opravdavanje svog ili tuđeg zla, svađa, pijanstvo, nepriznavanje pogrješke, nečuvanje intimnosti bračnog čina, ismijavanje vjerskih običaja ili negativno govorenje o rodbini, susjedima, duhovnim osobama i drugim javnim osobama, dopuštenje ili čak nagovaranje malodobne djece da piju alkoholna pića i puše, omogućavanje im gledanje filmova neprimjerenih njihovoj dobi... - u ovim i sličnim slučajevima grijeh je, u isto vrijeme, i teški grijeh sablazni (usp. Mt 18,6)! Isus oštro upozorava: Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima (Mt 18,10). Anđeli 'malenih' su u trajnu i povjerljivu odnosu s Bogom; odatle dostojanstvo 'malenih' i njihova sigurnost: imaju 'zastupnike svojih interesa' kod Boga (usp. Jeruzalemska Biblija, nota f) uz Mt 18,10)...
- odobravanje grijeha djeteta; podržavanje ili odobrenje zajedničkog ljetovanja/zimovanja svog djeteta s mladićem ili djevojkom ili zajedničkog stanovanja i života bez vjenčanja svog djeteta (otkada?; svi teški grijesi takve djece koja žive kao muž i žena, a to nisu, jesu i grijesi roditelja, odnosno onih koji takvo stanje odobre ili na to pristanu /usp. 'tuđi grijesi'/; trebali bi, koliko mogu, to sada popraviti)...
- branjenje, ometanje ili prisiljavanje djeteta da se uda ili oženi za osobu koju nije samo izabralo?
- miješanje u bračni život svoje djece, izazivanje sukoba, doprinos možda i rastavi?
Ono što Bog združi, nitko ne smije rastavljati. Bog brani brak! Nitko se nikada ne smije miješati u nečiji brak! (ali opomenuti za teške stranputice i nepridržavanje bračnog saveza: da!)...
- proklinjanje djeteta u utrobi majke (teški grijesi!); govorenje 'da te barem nisam rodila' i sl.; poštivanje djetetove osobnosti: zažalio što se rodilo žensko/muško?
- molitva za članove svoje obitelji; ne ljubim dovoljno svoju djecu, ne odnosim se prema njima jednako; ne ljubim dovoljno svoje roditelje - svekra i svekrvu - baku i djeda - nevjestu/zeta; ne pokušavam ih usrećiti?
- neispunjavanje svoje dužnosti prema kumčetu?

Supružnici:
- nisam iskreno i duboko ljubio/la svoju ženu/muža; svojom krivnjom činim mu/joj život bolnim?
- pravim sebične troškove misleći samo na sebe?
- nedovoljna briga za zdravlje supružnika/ce?
- odbila sam, bez valjanog razloga, dojiti svoje dijete nakon rođenja (teška pogrješka)?
- ne osjećam se odgovornim/om za posvećenje i spas svoga supružnika/ce?
- pred sobom/od sebe smo skrivali važne stvari, izbjegavali o njima otvoreno i smireno govoriti?
- otežavali smo si život zbog lošeg raspoloženja, prkosa, bijesa, ljubomore, oholosti, autoritarnosti...?
- palili smo razdor govoreći drugima što nas razdvaja...?
- neodržavanje svoje bračne vjernosti (teški grijesi!); jesi li napustio/la svoju obitelj?
- izbjegavanje potomstva na grješan način (teški grijesi!)?
- ograničavanje broja djece zbog vlastite udobnosti?
- naš dom nije uzor i primjer kršćanskog života?

Djeca, mladi:
- neposluh i nepoštivanje roditelja, starijih i odgojitelja; ismijavanje i izrugivanje roditelja, starijih i učitelja; vrijeđanje, svađanje, prijezir, ogovaranje, klevetanje, nezahvalnost i grubost, nasilje i prijetnje roditeljima, učiteljima ili starijima; ucjene, psihičko i fizičko zlostavljanje roditelja ili starijih; omalovažavanje starih i onemoćalih roditelja, sramio ih se pred drugima zbog njihovih nedostataka ili neobrazovanja ili siromaštva, proklinjao ih, želio im zlo i smrt, ne javljao im se, nisam im oprostio, mrzio sam ih, nisam želio s njima razgovarati ili sam govorio s njima kao da su stranci...; 'podizanje ruke' na roditelje - koliko puta?
Sv. Antun Padovanski: Nogu koja udara roditelje, trebalo bi 'odrezati'!
Dokle god žive u obiteljskoj kući, djeca trebaju slušati sve što roditelji opravdano traže za dobro njihovo i dobro obitelji (usp. Kol3,20)... No, ako su u savjesti uvjerena da bi posluh stanovitoj odredbi bio protivan ćudoređu, neka ne poslušaju (KKC 2217). S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju...
- lijenost u pomaganju roditeljima u kući?
- prouzročio roditeljima (rodbini) velike brige i zadao velike boli, materijalno ih iskoristio i nanio velike dugove, iznuđivao imovinu od njih za osobnu korist?
- uskratio roditeljima pomoć za dušu i tijelo, odbio poziv da ih povezem u crkvu?
- odnos prema braći (bratska ljubav; ne ljubiti bližnjega znači ne ljubiti Boga; Boga uključno tražimo u ljubavi prema drugome)?
- olako prihvaćanje rizičnog ponašanja (konzumiranje alkohola, duhana i droga, tabletomanija, izgladnjivanje, prejedanje, ovisnosti o medijima, brzinama, klađenje i kartanje, brze vožnje, vandalizam, različite vrste (auto)destruktivnog ponašanja, prihvaćanje nasilja kao zabave i stila života /sklonost bizarnijim "zabavama", maltretiranje i diskreditiranje drugoga ili vršnjaka po izgledu, vjeri, nacionalnosti ili "boji kože", "drugačijega"; emocionalno ili tjelesno zlostavljanje drugoga/; spremnost uzimati a ne davati; želja postati slavan bez truda, neovisno o posljedicama; pripadnost ili podržavanje nasilnih vršnjačkih skupina, nepromicanje altruizma i empatije...)?
- nekvalitetno provođenje svog slobodnog vremena: orijentacija na dokoličarenje (neselektivno korištenje medija /pretjerano gledanje televizora, surfanje po internetu, igrice.../, izležavanje, lutanje po gradu, trgovačkim centrima i sl.; orijentacija samo na ispraznu zabavu); vrijeđanje i zlostavljanje vršnjaka preko interneta /mobitela/ (cyberbullyng, npr. difamiranje "protivnika" kroz internetsko zlostavljanje, sudjelovanje u tome da nečije pornografske fotografije i poruke budu zlorabljene, završe na Facebooku i drugim društvenim mrežama i postanu predmet izrugivanja, emocionalnih ucjena i prijetnji); djevojke: jesam li prodavala SMS-om ili preko interneta svoje izazovne fotografije (sexting); vršnjačko nasilje (bullying)...?
- molio se za svoje roditelje, učitelje i starije članove obitelji?
- zanemario pohod grobovima svojih roditelja; naručim li ponekad Sv. Misu za pokojne roditelje?
- nastojim li i sâm osnovati kršćansku obitelj?

Zaposleni:
- uskrata materijalne pomoći roditeljima - pomaganje (moralno i materijalno) roditelja i starijih osoba u starosti i bolesti, u samoći ili neimaštini (usp. Mk 7,10-12; Sir 3,2-6; 12-13.16; npr. ostavljam li ih same u njihovoj sobici, staračkom domu, bespomoćne u njihovoj kući ili stanu)...?

Svi:
- kako se brinem za vjerski život cijele obitelji; opominjem li one koji idu krivim putem?
- zlostavljanje osoba treće životne dobi koje zajednički žive?
I od odraslih sinova i kćeri traži se zahvalnost starim roditeljima, čak i onda kad žive odvojeno od njih. Napuštanje i zapuštanje onemoćalih roditelja znak je nezahvalnosti i nepoštivanja rođene djece...
- neopravdano slanje u staračke domove?
Najnesretniji roditelji su oni koje se izgoni iz doma u staračke i slične domove (osobito je težak slučaj ako se to čini radi vlastitog komoditeta, ili ako ih se pokuša proglasiti psihički bolesnima da bi se domoglo njihova stana ili novčanih i drugih sredstava!)...
- nepozivanje svećenika bolesniku ili umirućem u svojoj obitelji?
Velika je dužnost ukućana i drugih koji mogu i djelo je ljubavi pozvati svećenika bolesniku, osobito umirućem! Ovi će se pobrinuti da bolesnik pravodobno primi Sakramente (ne s odgađanjem za zadnji čas ili kada je bolesnik već bez svijesti ili pozivati svećenika čak iza bolesnikove smrti!) koji pripremaju za susret s Bogom živim (usp. KKC 2299). Važnije je pozvati svećenika bolesniku, nego na sprovod pokojniku (više o tome dolje, u 5. Božjoj zapovijedi!).

Dužnosti građanina i vjernika:
- kako izvršavam svoje građanske obveze?; a crkvene (znam li nabrojiti barem pet crkvenih zapovijedi...)?
- odbijam svu političku odgovornost i suodgovornost za opće dobro (npr. vršenje aktivnog/pasivnog prava glasa u službi i životu društvene zajednice, plaćanje poreza...; registriran sam u nekoj političkoj, sindikalnoj ili ideološkoj skupini štetnoj za religiju...; lovio sam - ribario - vozio vozila - bez dozvole ili potrebnih administrativnih formalnosti; svjesno sam kršio neki građanski zakon; namjerno sam činio neke prometne prekršaje; ne podržavam kršćansku školu; zalažem li se za dobro svakog čovjeka, za pravdu, mir i ljubav; borim li se protiv nepravde, korupcije i svakog lošeg postupanja prema čovjeku ili narodu...)?
- izvršavanje svojih dužnosti prema Domovini (ne volim svoju Domovinu; nisam molio i iskreno tražio njeno dobro; nije mi stalo da vidim njen povratak Bogu...)?
- moje profesionalne obaveze:
na radnom mjestu: nisam pouzdano ispunjavao svoje profesionalne (poslovne, radne) obaveze; nisam davao dobar primjer radnim kolegama, grub sam sa njima; ne potičem vjerski život svojih zaposlenika najbolje što znam; širim zlo u radnom okruženju: psovkama, vulgarnim riječima, uporabom alkohola, klevetama, nepristojnim plakatima i razgolićenim slikama...; kroz prste gledam na zlo da bih imao mira; tjerao sam svoje podređene da rade iznad svojih snaga; sudjelovao sam u subverzivnim aktivnostima koje su usmjerene na remećenje rada umjesto na traženje socijalnog mira; davanje nepravedne plaće; zaobilaženje zaposlenika u njihovom napredovanju; ljubomora na svoje suradnike; poslušnost pretpostavljenima i poštovanje?
- poštivanje zakonite državne vlasti?
- uskrata poslušnosti zahtjevima građanskih vlasti kad se protive zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja (Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! - Dj 5,29)?
Neposlušnost odlukama zakonite vlasti; opravdanje građanskog neposluha
Isus je jasno razdijelio religiozno i političko područje. To su dva odvojena i različita područja od kojih svatko poštiva autonomnost drugoga. Dakako da će svjetovna vlast pokušavati često podložiti religioznu svojim ciljevima. Isto tako znamo, da sklonost najširih slojeva prema Crkvi, koju je stekla dok je bila progonjena, obrnuto je proporcionalna stjecanju dojma javnosti da je Crkva povlaštena...
U RH, važeće su pravne odredbe koje proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske, Ugovora sa Svetom Stolicom, Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica i drugih zakonskih akata, a po kojima su Crkva i država odvojene i po kojima nikakva civilna vlast ne može imati nadležnost u crkvenim stvarima i unutar crkvenoga prostora. Štoviše, prvenstvo međunarodnih ugovora, u ovom slučaju Ugovora sa Svetom Stolicom, kako to proizlazi iz čl. 140. Ustava RH, jasno određuje da takvu vlast, s obzirom na zajamčenu crkvenu autonomiju, ne može sebi pripisati ni Sabor, a kamoli neki niži 'organ' zakonodavne (ili upravne ili sudske) vlasti.
Što dokumenti II Vatikanskog sabora govore o odnosu kršćanina (Crkve) i politike? Saborska konstitucija 'Gaudium et spes' ističe da su politička zajednica i Crkva neovisne jedna o drugoj i samoupravne svaka na svome području. No ujedno dodaje da su obadvije u službi istih ljudi. Uostalom, i vjernici trebaju biti nazočni u raznim političkim strukturama, pod uvjetom da budu dosljedni sa svojom vjerom, uz jasno razlikovanje između onoga što oni rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću i onoga što oni rade u ime Crkve skupa sa svojim pastirima.
Smiju li se svećenici baviti politikom? Zakonik kanonskog prava preporučuje da klerici aktivno ne sudjeluju u politici niti u vođenju sindikalnih udruženja (kan. 287). Ali ako se politika shvaća brigom za opće dobro, onda je jasno - da se i svećenici moraju zanimati za politiku. No, uvijek vrijedi načelo izrečeno u Gaudium et spes: Crkva se (...) nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav (br. 76). Poslanje Crkve nadilazi svaku političku zajednicu.
Moramo, dakle, poštovati one koji nama upravljaju i moliti za njih. Ipak, vjernik nije dužan poslušati njihove zahtjeve ako se protive moralu i savjesti. Cezar i Bog nije uvijek isto. Nikad ne možemo dati Cezaru ono što pripada Bogu. Jasno je: kada treba izabrati između Boga i cara - kompromisa nema. Tada vrijedi temeljni zakon: dajte Bogu Božje (Mt 22,21)! Vlast može biti od Boga, ali ne može biti bog. Vjernici trebaju prigovorom savjesti, osobnim i javnim mirnim akcijama odupirati se diskriminatornom legislativnom sustavu koji daje npr. legitimitet istospolnom 'braku' i njegovu posvajanju djece, pobačaju, umjetnoj oplodnji... i bez straha svjedočiti istinu Isusa Krista pred svjetovnim autoritetom, svaki put kad jedan svjetovni sud osuđuje Crkvu za herezu. A kada stvari dođu do krajnosti, postoji jedina moguća kršćanska opozicija takvoj vlasti: mučeništvo (B. Duda).
Dakle, Crkva, premda se ne podudara sa stanovitom političkom zajednicom niti se veže uz neki politički sustav - može i treba imati utjecaj na politički život, sve u cilju općega dobra svih ljudi, a ne samo katolika. Kršćanski vjernik ne bi smio dati glas političkoj stranci čiji je program ili dio programa u radikalnoj suprotnosti sa zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili naukom Evanđelja.
To znači dati caru carevo (Mt 22,2) - platiti svoj socijalni dug: poreze i takse; davati pravednu naknadu svojim radnicima; podložiti se zakonitim carinskim kontrolama; nedjeljom ne raditi, pa makar i na vlastitu štetu; pomagati u onim akcijama koje potiču u svijetu pravednost i mir... - sve to, uza svu svoju nesavršenost, smjera općem dobru... A to će biti moguće ako si car ne prisvaja božanska prava. Ako i carevi budu priznavali da su zemaljska dobra namijenjena uporabi sviju i da nagomilana bogatstva manjine ne pripadaju toj manjini - nego siromasima koji ih trebaju da prežive. I treba siromasima vratiti ono što im pripada. Vratiti im nije dokaz nekakve velikodušnosti ili dobrote, nego uspostavljanje narušene pravednosti. Stoga oni koji nagomilavaju svoja bogatstva iznad svojih potreba i sprječavaju svojom politikom druge da imaju ono što im je nužno za dostojan život, jesu kradljivci, jer uzimaju za sebe ono što pripada drugima. Nema života u bijedi ako je opće pravilo: pravednost i dijeljenje. Car treba dati siromahu ono što caru ne pripada, osobito danas kada jači i bogatiji gazi druge. Nikakva crkvena pojedinačna karitativna pomoć ne može riješiti nagomilane probleme, jer su mehanizmi koji stvaraju bijedu jači od mehanizama pomoći, koji tu situaciju žele ublažiti. Svjetska situacija, umjesto da se popravlja, ona se pogoršava: bogataši, kojih je sve manje, sve su više i više bogatiji, a siromašni, kojih je što dalje sve više, osiromašuju što dalje sve više. Isusovu poruku (Dajte caru carevo, a Bogu Božje, Mk 12, 17) pozvani smo jasno doviknuti svakome koji radi protiv temeljnih kršćanskih načela i zahvaljujući čijoj gramzljivosti siromah ostaje bez kruha, bolesnik bez lijekova, radnik bez zaslužene plaće, starac bez zaslužene skrbi i njege...

- poslušnost crkvenim poglavarima?
Papa ima karizmu nezabludivosti kad govori ex cathedra, tj. kad na svečani način proglašava neku dogmu koja se tiče vjere ili morala (dogma papine nezabludivosti /nepogrješivosti/, Prvi vatikanski koncil, papinski dekret Pastor aeternus,18. srpnja 1870.).
Nepogrješivost se ne shvaća kao nemogućnost da papa osobno sagriješi (tä on se isto ispovijeda!), nego kao milosni dar vezan uz papinstvo po kojemu papa, kad govori o stvarima vjere i morala, ne može pogriješiti, jer bi time uveo u zabludu cijelu Crkvu. Ukoliko papa proglasi jednu istinu vjere ili morala kao dogmu, svaki kršćanin dužan je u potpunosti prihvatiti takvu formulaciju kao obvezujući izraz svoje vjere.
Kada je riječ o redovnim odlukama u crkvenim stvarima: poslušnost svojim nadređenima - redovnika poglavaru te svećenika odlukama biskupa i laika odlukama svećenika i biskupa - jako je važna za funkcioniranje Crkve, kako navodi Katekizam u br. 1269: Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi (1 Kor 6,19), nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude ‘poslušan i podložan’ glavarima Crkve (Hebr 13,17) te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju. Prema nauku Crkve, poslušnost ne znači da nadređeni ne mogu pogriješiti ili da oni kojima su nadređeni ne smiju imati svoje mišljenje ili da ga ne smiju iznijeti, o odlukama razgovarati s nadređenima (car Neron je čak uveo plaćene laskavce; usp. i plaćene pljeskače u 18. stoljeću i kasnije, da potvrde 'uspjeh' kazališnih predstava) - nego znači da će vjernik iz ljubavi prema Bogu i svojem nadređenom u Crkvi na kraju prihvatiti njegovu odluku.
Dakle, ljubav i poštivanje Crkve, sa svim srcem i apsolutno bez iznimke, a poslušnost Crkvi, sa svim srcem i gotovo bez iznimke (kada sam poslušan, ja sam na Isusovu terenu koji bijaše poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi... /Fil 2,8/, a kada sam neposlušan, ja sam na Sotoninu terenu /'non serviam tibi!/ i njemu sam podložan). Dakako, postoje iznimne situacije kad bi odluka nadređenog bila nemoralna, kosila se sa zakonom i zdravim razumom - i nju i civilni i Božji i crkveni zakon zabranjuju provesti. Naravno, i nitko ne može zahtijevati od vjernika da vjeruje u doktrinu koja je u očitoj suprotnosti sa nepromijenjenim i trajnim naukom Svetog Pisma i praksom Apostolske Tradicije (predaje).



- 17:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.04.2021., ponedjeljak

Treća (3.) Božja zapovijed

- Spomeni se da svetkuješ dan subotnji.
Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi
(Izl 20,8-10).


A) Svetost dana posvećenog Bogu
Dan Gospodnji treba biti posvećen Bogu: to je dan iskazivanja štovanja Boga (dan Gospodina milosrđâ i Božje časti): navještanjem Riječi, 'lomljenjem kruha' (Euharistijom) i službom ljubavi (dobrim djelima, osobito prema siromašnima, bolesnima, osamljenima); jednom riječju, zajednica ovjekovječuje prisutnost Uskrsloga u Njegovu trostrukom daru: Riječju, Sakramentom i služenjem; osim toga, to je dan molitve, radosti, obiteljskog života, mira i pomirenja s Bogom, sa samim sobom i bližnjima, dan odmora duše i tijela; ti nas dani čine osjetljivima za Božju pravednost i Njegovu blizinu, za očuvanje Božjih i ljudskih prava.
- Kršćanski identitet nedjelje. Nedjeljna Misa kršćaninova je ČAST i OBAVEZA; slavljenje kršćanske nedjelje ostaje odlučujućim čimbenikom kršćanskoga identiteta (usp. Ivan Pavao II, apostolsko pismo o posvećenju dana Gospodnjega: Dan Gospodnji, 30). No, kršćanski identitet nedjelje je ugrožen (i zbog individualne krivnje i društvene uvjetovanosti). Sv. Misa na Dan Gospodnji (kada zajednica sakramentalno slavi sve tajne svoje vjere - iščekujući tako Kristov slavni dolazak; obnavljajući spomen-čin Posljednje večere, hrani se Riječju Božjom i Tijelom Kristovim te prinosi sav svoj život Bogu, zajedno s Kristovom žrtvom) - istinska je potreba svakoga tko se smatra pravim kršćaninom. Ivan Pavao II (Ulaskom u novo tisućljeće, 36): Nezaobilazna je to obveza koju treba živjeti ne samo kako bi se izvršila zapovijed, već kao potreba kršćanskoga, uistinu svjesnog i dosljednog života.
- Nedjelja a ne subota. Dan posvećen Bogu za Židove je bila subota, kao blagoslovljeni dan i spomendan dovršenja prvog stvaranja i Izraelova oslobođenja iz egipatskog ropstva. Zato je ona dan posebnog zahvaljivanja Bogu za Njegova dobročinstva. Zašto onda za kršćane 'nedjelja'? Uskrsnuće Isusa Krista dogodilo se prvog dana nakon subote (Mk 16,1; Lk 24,1; Iv 20,1); toga istog dana Uskrsli se ukazuje dvojici učenika na putu u Emaus (Lk 24,13-35) te jedanaestorici apostola zajedno okupljenih (Lk 24,36; Iv 20,19); osam dana poslije, opet u nedjelju, ukazao se okupljenim učenicima pokazujući im znakove svoje Muke, te ga apostol Toma prepoznaje (Iv 20,26); i na dan Pedesetnice bila je nedjelja kada se izlijevanjem Duha Svetoga ostvarilo Isusovo obećanje nakon uskrsnuća (Dj 2,1); to je ujedno bio dan prvoga navještaja, prvih krštenja i prvog očitovanja Crkve... To je prvi dan u tjednu jer podsjeća na prvine stvaranja svijeta i na novo stvaranje koje se dogodilo Gospodinovim uskrsnućem. Ona je i osmi dan, dan konačnog eshatološkog počinka. Nedjelja je blagdan, dan slavlja, zahvale i zajedništva. Ona bi trebala i danas zadržati svoje izvorno značenje dana posvećenog Gospodinu, dana odmora i tjednog počinka. Nedjelja je, dakle, za kršćane sveta (crkveni oci nazivaju je svetom nedjeljom, danom koji je na osobit način počašćen Kristovim uskrsnućem (usp. Uskrsna poruka zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića, u: GK, br. 16, Uskrs 2003., str. 3). II Vatikanski sabor (SC, 106): Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakoga osmog dana, koji se s pravom naziva Danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova.
- Veza nedjelja - Euharistija. Od prvih vremena Crkve (usp.: Dj 2,42-47), u kršćanstvu, veza nedjelja - Euharistija nije nikad prestala: nedjelja je povlašteni dan euharistijskog otajstva. Naći se zajedno, bit će stoga najdublja želja kršćana i najbolji odgovor na Isusovu želju da svi budu jedno (Iv 17,21). Nedjelja ili dan Uskrsnuća ostala je u Crkvi dan iznad svih drugih dana (Sv. Bazilije), sakrament Vazma (Sv. Augustin). Mnoga svjedočanstva iz prvih stoljeća kršćanstva potvrđuju to nedjeljno euharistijsko zajedništvo...
- Sv. Justin: U dan sunca, tj. u nedjelju, imamo sastanak svi...
- Didascalia apotolorum II: Kod pouke potakni narod, naredi mu da dođe u crkvu, da nikad ne izostane, da uvijek dolazi na sastanak, da ne bi svojim nedolaskom sužavao Crkve i smanjivao članstvo u Kristovu Tijelu... Budući da ste Kristovi udovi, ne osipajte se od Crkve time što se ne sastajete... Ne kidajte, ne rasipajte njegova Tijela.

B) Grijesi zanemarivanja Sv. Mise
= nedolazak na Sv. Misu u nedjelje i druge zapovijedane blagdane (= teški grijeh /jer je to 3. Božja //v. gore// i 1. crkvena zapovijed //Svetkuj zapovijedane blagdane i slušaj pobožno svetu Misu u nedjelju i zapovijedane blagdane//) - koliko izostalih nedjelja/i zapovijedanih blagdana i zašto?
Kao kršćanin, prema crkvenom Zakoniku, dužan sam od svoje sedme godine života svake nedjelje i zapovijedanog blagdana slaviti Svetu Misu. Kanon 1247.: Nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u Misi. Inače teško griješim, jer gubim veliku milost Kristove žrtve. Izostati svojevoljno i bez važna razloga - teški je grijeh (KKC 2181).
- Zapovijedani blagdani su: Božić, Tijelovo, Velika Gospa, Svi Sveti i svaka od 52 nedjelje u godini (4 + 52 = 56).
- Svaki neopravdani pojedinačni izostanak nije dobro ispovijedati općenito, apstraktno ili bezlično. Optuži se konkretno (ponavljam: nije isto 1 i 100)! Ako ne znam točno broj izostanaka, reći ću prosjek: 1 mjesec u prosjeku ima 4 nedjelje, liturgijska godina 56 Dana Gospodnjih (52 nedjelje i 4 zapovijedana blagdana)...
- Ako sam dosad samo općenito ispovijedao svoje izostanke s nedjeljnih Misa (bez navođenja broja izostanaka/grijeha), sada, kada znam kako se teški grijesi ispovijedaju (po broju i vrsti) u sljedećoj Ispovijedi sve ću to popraviti (dosad sam ispovijedao općenito svoje izostanke s nedjeljnih Sv. Misa, sada to ispravljam ili dopunjujem: izostajao sam 'toliko' Sv. Misa ukupno, ili 'toliko' Sv. Misa prosječno u godini /od svoje 7. godine života do danas/; ili od tada i tada, izostajao sam 'toliko' Sv. Misa godišnje, a od tada i tada toliko')...
- Od dužnosti slavljenja nedjeljne i blagdanske Mise oslobođen sam samo ako sam teško bolestan i nemoćan ili sam spriječen nekim zaista velikim razlogom. To je, dakle, oprostivo samo onda ako imam dovoljno dobar razlog za taj propust (osobna teža bolest, potreba brige za bolesnog člana obitelji, snijegom zatrpana cesta...). Nije toliko pitanje koliko sam propustio, nego zašto sam propustio; npr. ako je kuhinja bila poplavljena i stigao sam na Sv. Misu tek nakon Pričesti, zadovoljio sam svoju nedjeljnu obvezu - težina ovih faktora je dovoljna za kašnjenje ili čak i propuštanje Sv. Mise u potpunosti; no ako sportski navijač zakasni na Misu samo jednu minutu jer je želio čekati rezultat, neka takav ispovjedi svoj propust zbog nedovoljnog razloga. A oni koji su u iskušenju pronalaziti isprike za svoje kašnjenje na Misu, trebaju imati na umu da konačni račun za njihovo ponašanje neće dati sama Crkva, nego Bog koji je Crkvi dao ovlast postaviti uvjete koji se očekuju od Njegovih vjernika, u ovom slučaju, preko kanona 1247. i 1248., a Boga se ne može prevariti (usp.: Edward Peters, blog In the Light of the Law).
- Posvećivanje dana Gospodnjeg. 'Izgovori' za izostanak s nedjeljne Sv. Mise. Ako ne idem redovito - znači li to da imam neke druge, lažne 'bogove' (= duhovno preljubništvo): zaradu, posao, hobi, sport, (ribo)lov, šetnje, opijanje, provod, vikendicu, društvo...?; dao sam previše prostora legitimnim slobodnim aktivnostima (lov, sport, šetnje...) na štetu pobožnih vježbi ili karitativnih pohoda siromašnih?; nisam pokušao staviti u svoju nedjelju više molitava, niti duhovnih čitanja - nego ostalih dana?; nisam pomogao svojoj djeci da od svoje nedjelje učine danom vjerske pouke?; oskvrnio sam nedjelju krivom zabavom: lošim filmovima, nezdravim vezama i društvom...?; 'nemam vremena' za Misu?
Zanemarivanje Sv. Mise za vrijeme ljetnog raspusta, godišnjeg odmora... = nije opravdan razlog izostanka, jer ne postoji 'odmor' od Boga.
Neobvezujuće putovanje nedjeljom = pitati se je li bilo svjesnoga propusta glede nedjeljne Euharistije, bilo u planiranju ili u nastojanju da saznamo gdje su i kada liturgijska slavlja na samome putovanju.
Praćenje TV-prijenosa Sv. Mise vrijedi samo teškim i nepokretnim bolesnicima, pješacima kojima je crkva udaljena 7 i više km te majkama dojiljama u prvim mjesecima nakon poroda...
Nijedna Sv. Misa u tjednu ne može zamijeniti nedjeljnu Sv. Misu (izuzetno subotnja večernja zamjenjuje nedjeljnu ili blagdansku samo onima koji u nedjelju iz opravdanog razloga, a ne iz vlastite komotnosti, ne mogu sudjelovati, npr. 12-satno nedjeljno dežurstvo ili 12-satno radno vrijeme od općeg interesa; bilo bi problematično ako bi to postalo učestalo ili trajno, 'subotarski'..
'Nemam vremena'? Laž tako počinje. Ne reci da ne stigneš: 1 tjedan u godini ima 168 sati - od toga samo 1 sat za nedjeljnu Sv. Misu, 168:1 - je li to Gospodin traži previše? Bolje je udariti se u prsa i iskreno priznati: Gospodine, smiluj mi se. Ti nisi stvorio prekratak dan. Ti si Gospodar moga vremena. Zapravo, nemam vjere, nemam ljubavi... Oni koji ljube, oni koji vjeruju..., uvijek imaju dovoljno vremena za Tebe (i sebe i bližnje)...
- Nemogućnost sudjelovanja u nedjeljnoj Euharistiji. Zakonik kanonskoga prava u 1248. kanonu predviđa i nemogućnost sudjelovanja u nedjeljnoj Euharistiji te to regulira na sljedeći način: Zapovijedi sudjelovanja u Misi udovoljava onaj tko ili na sam blagdan ili uvečer prethodnoga dana prisustvuje Misi gdje god se ona slavi po katoličkom obredu. Ako nema dovoljno posvećenih službenika ili ako zbog drugog važnog razloga bude nemoguće sudjelovanje u euharistijskom slavlju, veoma se preporučuje vjernicima da sudjeluju u Službi Riječi, ako se ona prema propisima dijecezanskog biskupa slavi u župnoj crkvi ili na drugom svetom mjestu ili da potrebno vrijeme provedu u molitvi osobno ili u obitelji ili, prema prigodi, u skupinama obitelji...
- 'Kakva nedjelja, takva vječnost!' Žalosna je statistička činjenica da kod nas tek razmjerno mali broj vjernika aktivno sudjeluje na nedjeljnom euharistijskom slavlju. 'Prosječnog' se kršćanina, ne bez ironije, s pravom 'definira' kao onog, koji u svom životu ide samo pet puta u crkvu: prvi put ga se nosi /Krštenje/, drugi put ide sâm /Prva Pričest/, treći put gurne ga kum ili ga privuče dar /Krizma/, četvrti put vuče ga žena /danas više ni to/ ili ga gurne začeto dijete /Vjenčanje/ i peti put nose ga drugi /sprovod; na sreću, danas više ni to/)... Dakle, ni pet...
Duh vjerničkog i obiteljskog nedjeljnog aktivnog sudjelovanja na nedjeljnoj Misi trebao bi svakom kršćaninu biti dužno svjedočanstvo pred svijetom - svjedočanstvo pripadnosti onom Tijelu Kristovom koje je Crkva, danas vidljiva nadasve preko euharistijskoga slavlja. Nažalost, često se organiziraju športska natjecanja i drugi programi za djecu i mlade upravo u nedjeljno prijepodne, čime se mlade vjernike, kao u neka prošla vremena, odvlači od nedjeljne Euharistije... No, budi siguran: u crkvi si uvijek dobrodošao i Krist je presretan što te ponovno vidi...

C) Suzdržavanje od teških poslova na Dan Gospodnji
- neodmaranje od teškog rada (tj. nepotrebnog rada i težih kućnih poslova) - koliko grijeha, koliko sam osoba time sablaznio (sve koji su me vidjeli, čuli ili mogli vidjeti, čuti, a to je ... osoba)?
Ako posao po svojoj tehnologiji nužno zahtijeva proces odnosno rad bez prekida - razumije se da ljudi koji rade u takvom procesu time ne griješe što rade i nedjeljom; drugo je pitanje koliko ispunjavaju svoju obvezu za sudjelovanje na nedjeljnom ili blagdanskom euharistijskom slavlju - ako im je sudjelovanje na tom slavlju objektivno moguće, onda griješe ako ipak u njemu ne sudjeluju, a ako im objektivno nije moguće sudjelovanje, onda ne griješe.
Dan Gospodnji mora se razlikovati po djelatnostima od ostalih dana (osim opravdan rad zbog 'nužde ljubavi'; tu ne spada nepotrebna kupovina i prodaja, učenje nedjeljom i zapovjedanim blagdanom bez neke velike potrebe, pranje i sušenje rublja, gradnja itd...) i on treba biti posvećen Bogu; to je dan molitve, radosti, obiteljskog života, dan za bližnje, dan odmora duše i tijela. Ono, dakle, što radim od ponedjeljka do subote, neću raditi u nedjelju, ako je to težak posao...
- Ucjenjivački odnos pojedinih poslodavaca prema uposlenicima? (tamo gdje zakonodavne institucije i institucije političke moći omogućuju ugrožavanje ljudskih i radničkih prava, Crkvu obvezuje njezin socijalni nauk na duh solidarnosti s obespravljenima te na podizanje svoga glasa za demokratskim sredstvima zaštite ljudskih prava, uime onih koji su ušutkani zahtjevima kapitalističkog sustava i globalističkog gospodarskog tržišta); naređivanje obavljanja teških poslova drugim osobama (bez neke velike potrebe ili 'nužde ljubavi') - koliko puta, kolikom broju osoba?; samoinicijativno traženje rada na Dan Gospodnji radi veće plaće i sl.?
Događa se da zakonske odredbe omogućuju bezakonje, zloporabe i nepravdu prema zaposlenima koji su prisiljeni raditi nedjeljom, osobito tamo gdje taj rad nije opravdan nuždom ljubavi. Takvim kršenjem osnovnih ljudskih prava, prava brojnim radnicima dovedena su na razinu neo-eksploatatorskog sustava: mnogi rade sedam dana tjedno (nemaju ni jedan slobodan dan), a tako je i s državnim blagdanima - premda im to zakon o radu formalno jamči; velika većina radnika za rad nedjeljom i blagdanima, kao i za prekovremeni rad, nije uopće plaćena, a uz to su im osnovne plaće često besramno niske; mnogi poslodavci protuzakonito upošljavaju radnike na određeno vrijeme, čime su ovi dodatno obespravljeni i oštećeni, dok to poslodavcima omogućuje svekolike manipulacije; mnogi i nedjeljom i državnim blagdanima rade puno radno vrijeme pa čak i prekovremeno; neki segmenti robno-uslužnih djelatnosti, radi galopirajuće profitne lakomosti, nepoštedne konkurencije, rade tri smjene dnevno svih sedam dana u tjednu i to tako da su radnici obvezni na tzv. pripravnost kod kuće, inače gube radno mjesto. Djelatnici su prisiljeni pristati na neljudske radne uvjete, jer se često nalaze pod pritiskom izravne ucjene otkazom ili podliježu opće proširenim strahom od gubitka radnog mjesta. Takvom praksom izravno su ugroženi pojedinci i njihove obitelji... U mnogim uslužnim djelatnostima, službama i trgovačkim lancima, većinom rade žene-majke, pa ih prekovremeni rad i rad nedjeljom i blagdanom posebno ugrožava. Vjernicima koji rade nedjeljom uskraćena je mogućnost ispunjenja njihovih vjerničkih potreba i obaveza. Osim toga, tzv. nedjeljnim 'obiteljskim šopingom' stvara se samo privid obiteljskog zajedništva, a otupljuje duh društvene solidarnosti; nedjeljnom kupovinom nisu ugroženi samo trgovci, već i kupci (građanina se, a da toga nije svjestan, pretvara u kotačić industrijskog društva u kojemu je uloga pojedinca svedena na tjednu proizvodnju i nedjeljnu potrošnju). Na taj se način svijest pojedinca sužava, oduzima mu se sloboda razvoja u cjelovitosti njegovih potreba (odmor duše i tijela, duhovne potrebe, obiteljski život, posjeta rodbini, osamljenima, siromašnima i bolesnima...). Napomenimo da je, npr., u 80% zemalja Europske unije rad trgovina nedjeljom i blagdanom izričito zabranjen (usp.: Glas koncila, br. 17/27. 04. 2003., str. 8)...

D) Neprimjereno ponašanje u crkvi i svetim mjestima
Prije ulaska u crkvu:
- brisanjem cipela na tepihu pred vratima crkve - tu se ostavljaju sve svjetovne misli; tu se oslobodi zemaljskih briga i uroni u smirujuću nadnaravnost...
- najprije pomirenje, a zatim kult. Bog ne prima štovanje onoga tko nije u miru sa svojim bližnjim: samo pomireni mogu služiti Bogu; ništa ne koristi molitva ako odnosi s ljudima nisu po Božjoj volji: Ako, dakle, prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s s bratom, a onda dođi i prinesi dar (Mt 5,23-24). Tko je kod drugoga nečim izazvao ljutnju - nekom verbalnom uvrjedom ili nepravdom - Isus od njega traži da to popravi, ispravi nepravdu, pomiri se. Dakle, ne samo da se ne srdimo, nego da i ne izazivamo srdžbu drugoga; vjernik ne smije doći pred oltar ako je nekome uskratio pozdrav ili riječ prijateljstva, jer onda ni sve njegove riječi na bogoslužju ništa ne vrijede - dok ne ode i izmiri se sa svima (u krajnjem slučaju, barem treba ultimativno odlučiti da će to što prije učiniti). Bogoslužje ne može započeti dok nisam izvršio pomirenje, tj. molio oproštenje onoga koga sam povrijedio. Bez obzira tko je kriv - inače će, jao, teško odgovarati Vječnome Sucu... Pomirenje ima prednost pred svakim obrednim činom. To je ta 'nova pravednost'...

- dakle, nemojte prinositi na oltar dar prije nego ste se pomirili s bratom ili sestrom. kaže Gospodin - a jesam li?; jesam li, uvijek, prije odlaska na Misu, a osobito prije Pričesti, oprostio onima koji su me uvrijedili i izmirio se s onima koje sam povrijedio?

- 'Male sitnice': Vanjsko ponašanje vjernika u crkvi
Crkva je kuća Božja i vrata nebeska. U njoj boravi sâm Isus Krist pod prilikama posvećenog Kruha. Zato je ona sveto mjesto. Nigdje nije potrebnija veća pristojnost i lijepo ponašanje nego pred Bogom. Svojim lijepim vladanjem pokazujemo koliko poštujemo Njega i cijenimo svoju vjeru.
Štovanje Gospodina izražavamo ne samo ustima (molitvom i pjesmom), nego i držanjem tijela i raznim pokretima. Na internetu se o tome mogu naći veoma korisni tekstovi raznih autora. Jer svećenik svašta vidi i doživi u crkvi - nešto od toga, ponešto i prerađeno, navest ćemo i mi ovdje...

Ulaz u crkvu
Pred crkvom se ne puši. Ako se Sv. Misa slavi na bogoslužnom prostoru na otvorenom, ne priliči i pogotovo nije umjesna nikakva prodaja niti pušenje na prostoru na kojemu se slavi Euharistija; ne puši se ni pred crkvom ili u blizini crkvenih vrata (jer dim ulazi i u crkvu), ne bacaju se niti opušci oko crkve...
Prije i poslije Sv. Mise ne piju se alkoholna pića.
Ne ostaj vani za vrijeme Sv. Mise, ne (o)staj na vratima crkve (osim ako je crkva prepuna).
Pred crkvom se možeš pozdraviti sa znancima, ali bez buke i dalje od crkvenih vrata; u crkvu se ulazi tiho i sabrano, prekida se svaki razgovor.
Još vani - obavezno se isključuje mobitel.
Zatvaraju se vrata za sobom, briše se obuća na ulazu, stavi se kišobran u za to previđene posude u predvorju - sve je to znak koliko držimo do svetosti crkve.
Ne pozdravlja se nikoga glasno u crkvi sa 'Hvaljen Isus i Marija' (došao si u Božju, a ne privatnu kuću, i dekoncentriraš i ometaš druge u molitvi i sabranosti; što misliš kad bi se ljudi na svaki pozdrav svakog dolazećeg vjernika morali okretati i prekidati svoju molitvu, npr. ovako: Zdravo, Marijo - 'Navijeke!', milosti puna - 'Uvijeke', Gospodin s tobom... - 'Vazda hvaljen!'...).
Ne ulazi u crkvu sa žvakaćom gumom ili bombonom u ustima (to je nepristojno!; uostalom, zubi se peru kalodontom i četkicom a ne žvakom); nije lijepo ni lijepiti žvaku ispod crkvenih klupa (prije ulaza u crkvu zamotaj je u papir ili celofan i odbaci u kantu za smeće ili stavi u džep).
Muškarac (i mladić, dječak) ulazeći u crkvu u znak poštovanja prema Bogu uvijek skida kapu ili šešir; žena (i djevojka, djevojčica) ne skida kapu ili šešir; za vrlo malenu djecu ovo pravilo ne važi); kad na ulazu uzimaš blagoslovljenu vodu, koja te podsjeća na tvoje krštenje, ne peri cijelu ruku u škropionici, ne prosipaj blagoslovljenu vodu uokolo (namoči samo vrhove kažiprsta i srednjeg prsta u blagoslovljenoj vodi i hodajući do svog mjesta, pravilno se prekriži: lijeva se ruka stavi na prsa, a otvorenom desnom taknemo se čela, prsiju, lijevog i desnog ramena; tko se ne zna pobožno i s poštovanjem prekrižiti /i pokleknuti/ pred živim i nazočnim Gospodinom Bogom, bolje je da ne izvodi nikakve nakazne figure!); pokloni se Isusu u svetohraništu polako i pobožno desnim koljenom do poda okrenut u smjeru svetohraništa (tamo gdje gori 'vječno svjetlo', tu je Isus!), izražavajući time vjeru u Isusovu trajnu nazočnost pod prilikama kruha; isto vrijedi i kod izlaska iz crkve (za razliku od klečanja, to je tzv. 'poklecanje' ili prigibanje koljena: čini se tako da, uz uspravno tijelo, uz petu lijeve noge desno koljeno dotakne tlo, a ruke vise slobodno uz tijelo ili se lijeva ruka drži na prsima /valja izbjegavati: da se taj poklon čini površno, da se koljeno samo malo prigne /kao na dvoru neka princeza pred nekom kraljicom/ i ne dotakne tla, izbjegavaj hvatanje za klupu /to si mogu dopustiti samo starije i bolesne osobe/, podupiranje rukama na lijevo koljeno/; poklecanje se čini pri ulasku i izlasku iz crkve pred Presvetim Sakramentom - ne čini to površno, već pravilno i gledajući u Svetohranište, pozdravljajući nazočnog Isusa; ne ostaj predugo tako klečeći na ulazu, da drugima ne smetaš i da si netko preko tvojih nogu još ne razbije nos); ako u crkvi nema Svetootajstva, tada se glavom duboko nakloni oltaru; u crkvi se popunjavaju klupe od oltara prema dnu crkve, pa ako je na Misi malo naroda, pođi više naprijed - osim ako si rastom viši, tada radije ostani malo otraga ili sa strane; u crkvi se ne trči, hoda se dostojanstveno; ne lupaj peticama hodajući po crkvi da sve zveči; ako si slučajno zakasnio na slavljenje Mise, ne marširaj preko crkve 'strojevim korakom', nego ostani otraga, pa kad bude zgodno (možda prije 1. čitanja), polako priđi i smjesti se; mnogi kada dođu u kupu, kleknu nekoliko trenutaka na oba koljena da bi pozdravili Isusa u Presvetom Sakramentu; u crkvi se sjedi pristojno, ne razvaljuje se kao doma u fotelji, ne naslanja se laktovima na koljena, ne stavlja se noga preko noge, ne dižu se noge na klecalo (ono je samo za klečenje!).
Prije Sv. Mise obavljaj svoje privatne pobožnosti (kao moljenje krunice, obilazak oltara /ne ostavljaj novce na oltarima!/, paljenje svijeće...) - nikako za vrijeme Sv. Mise.
Ne idi u sakristiju bez potrebe, osobito ne zadnji tren pred Misu.
Ne naručuj mnogo vezanih Misa - svećenik mora slaviti Misu i za druge i njihove nakane, a ne samo za tvoje.
Nemoj govoriti gotovo blasfemnu riječ da 'plaćaš Misu', 'to je moja Misa' (ni jedna tvoja lipa ne ide za Misu, nego za svećenika koji služi Misu ako mu ta Misa nije druga u danu), nego da je daruješ ili daješ prilog za Misu (Tko to može platiti žrtvu ljubavi Sina Božjega?! Niti ti niti itko na ovome svijetu; i znaj, ne postoji 'privatna' Misa).

U crkvi
Ako slučajno u crkvi susretneš nekog poznanika, tiho ga pozdravi (možda samo naklonom glave), razgovor ostavi za poslije Mise.
U crkvi nema posebno rezerviranih mjesta, osim kad su Krštenja, Vjenčanja, Prve Pričesti, Krizme i sl.; ipak poštuj starije koji su navikli na svoje mjesto.
Svojim položajem u klupi omogući drugima da mogu lagano ući. Zato radije idi u sredinu klupe. Diskretno pomozi osobito starijima, invalidima i ženama s malom djecom da se lako smjeste.
Svoje stvari smjesti tako da ne smetaju drugima, možda ispred sebe, nikako na mjesto do sebe ili na stolicu za sjedenje vjernika.
Ruke u crkvi drži sklopljene, ne spuštaj ih na trbuh, ružno je i kršćanski nepristojno stavljati ih otraga ili u džepove (ili u džepove jakne!) i držati ih prekrižene na prsima.
U crkvi se stoji uspravno, na obje noge; neprilično je stajati naslonjen leđima ili postrance na zid, stup ili ispovjedaonicu, a isto tako i stajati u polusjedećem stavu na ormariću za tisak i sl., kao i stajati naslonjen nogom na bilo što...
U crkvi se ništa ne jede (valjalo bi se suzdržati od uzimanja hrane i pića dok traje Misa /osim teški bolesnici/), u crkvi se ne šminka i ne češlja.
Kada ideš u crkvu, ne koristi (pre)jake parfeme, jer ono što se tebi sviđa, možda drugima nije ugodno (nekima može doći mučnina ili do povraćanja).
Kašlji u rupčić ili u lijevu ruku; ne kašlji bučno; čuvaj svoje ruke čistima, trebat će drugima pružiti mir; ako možeš pričekati, ne kašlji dok svećenik izgovara riječi, osobito ne za vrijeme Pretvorbe; nipošto ne kašlji nakon što si se pričestio (ako baš moraš, stavi rupčić na usta pa ga doma spali kao i druge nabožne predmete /zbog mogućeg komad//ić//a Sv. Hostije/ i zakopaj pepeo na čisto mjesto)...
Nepristojno je zijevati za vrijeme molitve ili propovijedi (i ne zijevaj glasno)...
Ako ti nije baš nužno, ne maši lepezom ili knjižicom.
Ne okreći se i ne gledaj naokolo tko je ušao, kako se tko obukao, ne bulji ni u koga.
Ako nekoga moraš na nešto upozoriti, učini to tiho i neprimjetno; djecu upozori na mir s prstom na ustima, bez 'psikanja' kao zmija.
Lijepo je djecu od malih nogu navikavati na sudjelovanje u Sv. Misi; oni još ne razumiju što se to događa, znaju biti nemirni i plakati; veoma je važno djetetu još kod kuće strpljivo objašnjavati kakvo ponašanje je prikladno u crkvi, što se smije, a što ne (to je nešto što se ne postiže prijetnjom prije ulaska u crkvu, nego usađivanjem takvog stava tijekom zajedničke molitve kod kuće kao i cjelokupnim kućnim ozračjem); manja djeca obavezno moraju biti uz starije svo vrijeme - ona nikako ne bi smjela sama trčati i galamiti po crkvi za vrijeme Sv. Mise, posebno ne ispred oltara, a roditelji se pri tom prave kao da to nije njihovo dijete; ako nije moguće dijete smiriti, nije grijeh izaći na par minuta van ili barem u predvorje kako bi se dijete smirilo pa se onda vratiti (kao u Africi); ukoliko znate da vam je dijete nemirno - budite blizu nekog izlaza da možete u slučaju potrebe lagano izaći; dobro je da roditelji malu djecu drže u naručju.
Ako se u crkvi nešto snima, ne gledaj u kameru i ne smiješi joj se; ako želiš snimati ili fotografirati za vrijeme Mise, moraš imati dopuštenje od župnika, a onda učini to s velikom pažnjom, ne ometaj obred, ne idi oko oltara...
Ako osjetiš slabost, sjedi na vrijeme (pogotovo ako si bolestan i bilo kako nemoćan, ne ustručavaj se stalno sjediti).
Ne moli niti pjevaj preglasno, ali ni odveć tiho da ni sebe ne čuješ; u liturgijskim odgovorima na molitvu svećenika (I s duhom tvojim, Amen, Imamo kod Gospodina, Dostojno je i pravedno...), ne oteži vokale 'od Vardara pa do Triglava'...
Ne počinji molitvu ili pjesmu prije drugih, niti oteži poslije sviju; ako si došao iz neke druge crkvene zajednice, ne nameći svoj način moljenja i pjevanja, slušaj kako se tu moli i pjeva, pa ih slijedi...
Ne izgovaraj ono što pripada samo svećeniku (npr. 'U ime Oca...'; 'Dušo Kristova, posveti me'; kad svećenik na kraju Mise blagoslivlje narod, prekriži se, a ne govori U ime Oca..., nego samo na kraju reci Amen)...
Izbjegavaj privatne uzdahe.
Ako imaš upaljenu svijeću u rukama, drži je uspravno i pazi da ne kapa (sakristanka ima muku da to očisti); a kad je ugasiš, drži je ravno i malo počekaj da se ohladi.
Euharistijska molitva (kanon): kad svećenik položi obje ruke nad darove, onda klekni (ne prije!) na oba koljena (to je jedan od izraza najdublje poniznosti pred Bogom; samo se pred Bogom kleči!) i pri tome ostani uspravan (ne sjediti na petama, klečati na jednom koljenu i pri tome se laktovima nasloniti na koljeno ili izvoditi tijelom neke 'grimase'; to je jedini dio u kojemu se za vrijeme Sv. Mise kleči /klečanje kod izgovaranja ili pjevanja 'Jaganjče Božji' dodali su neki vjernici iz pobožnosti, ali to nije pravilo/); ukoliko nema dovoljno mjesta ili je neprikladno (bolest, tijesan prostor, blato, voda, prljavština), osoba nije dužna klečati, pa čak niti tijekom Pretvorbe; ako nikako ne možeš kleknuti (zbog bolesti ili ako imaš metlu u leđima), onda se duboko nakloni glavom, kad se ono svećenik dvaput poklanja.
Ne govori (nikako!) zajedno sa svećenikom riječi Posvete (Uzmite i jedite... Uzmite i pijte...).
Ne pružaj mir prije nego svećenik rekne Pružite mir... Prigodom davanja mira (to nije prilika za 'rukovanje s bližima i daljima' i prilika za dekoncentraciju prije Pričesti!), sačuvaj mir; daj mir samo onima koji su ti blizu, ne hodaj naokolo po cijeloj crkvi, tiho reci: Mir tebi, ili odgovori: I s duhom tvojim.
Ne žuri na Pričest; ne guraj se; primi Presveto Tijelo Kristovo onako kako su Ga apostoli primili iz ruku Gospodinovih; ako se pričešćuješ klečeći, ne trebaš činiti nikakve druge znakove vanjskog poštovanja ili neke privatne adoracije; ako se pričešćuješ stojeći, onda se prije Pričesti pokloni desnim koljenom do zemlje; to učini na vrijeme, tj. dok se pričešćuje onaj pred tobom; ako se ne uspiješ pokloniti, onda barem daj znak poštovanja Gospodinu naklonom glave, ali to učini malo prije nego ti svećenik rekne Tijelo Kristovo; ne zaboravi jasno i glasno reći Amen (opet ne tako glasno da preplašiš sve oko sebe); ne zaboravi da svećenik Pričest stavlja na jezik, a ne na usne; dok primaš Gospodina u posvećenoj Hostiji, nemoj se valjati naprijed - nazad niti vrtjeti glavom, stoj mirno; (opaska: redoviti način pričešćivanja u našoj Crkvi je na usta - no oni koji se po indultu pričešćuju na ruku, neka pripaze da im ruke budu čiste i slobodne od drugih stvari /dijete u rukama, krunica, rupčić, štap, novčanik; skini rukavice ako ih nosiš.../); ne hvataj Hostiju u zraku kao kliještima, ne uzimaj je prije nego je svećenik položi na tvoj lijevi dlan; kod pričešćivanja, nikako ne pružaj ruku preko ramena ili glavâ drugih da bi se pričestio; sa Svetom Hostijom se ne okreći natrag, ne nosi je sa sobom u klupu, nego se pričesti tu pred svećenikom, da on vidi da si se ti pričestio (jer je moguće i svetogrđe protiv Euharistije, ZKP kan. 1367: Tko baci posvećene čestice ili ih u svetogrdnu svrhu uzme ili drži upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici); dobro pogledaj da nije koja čestica Hostije ostala na dlanu ili među prstima (to gotovo nitko ne čini, pa se baca i gazi TIJELO KRISTOVO, sâm Gospodin Bog!; s obzirom na ono što se radi i kako se pričešćuje, na TV-prijenosima misnih slavlja često ne mogu gledati podjeljivanja Sv. Pričesti, osobito na velikim slavljima!), pa i nju stavi u usta (nauka Crkve je da i u najmanjem dijelu Hostije jest cijeli uskrsli Gospodin!); kad se vraćaš s Pričesti, pripazi da se ne sudaraš s drugima, ne sijeci put onome koji prilazi; ne čini znak križa ni prije ni poslije Pričesti; i ne poklanjaj se poslije Pričesti, nego, noseći Gospodina Boga u svome srcu, idi ravno na svoje mjesto, ne zvjerkaj tada okolo po crkvi ne znajući što bi radio, nego se klanjaj duboko i zahvaljuj svome Gospodinu (ovo su tvoji najsvetiji trenuci sjedinjenja s Bogom).
Nemoj izlaziti iz crkve dok svećenik s pratnjom ne uđe u sakristiju; dapače, dobro je da još neko vrijeme ostaneš u crkvi, u osobnoj molitvi i zahvaljivanju.
Ostavi svoje mjesto uredno: pogledaj naokolo pa poravnaj klecalo, stavi na mjesto knjižicu, podigni papire... (ne ostavljaj rupčiće od brisanja nosa po podu...).
Na izlazu iz klupe pokloni se desnim koljenom do zemlje Isusu u Svetohraništu; ne klanjaj se opet kod crkvenih vrata; ne uzimaj blagoslovljenu vodu na izlazu - to se čini samo na ulazu...
dakle:
- odlazak nepomiren (bez oproštenja) na Sv. Misu, pa čak i na Pričest - koliko puta?
- zakašnjavanje na Sv. Misu (u crkvu se dolazi na vrijeme i ostaje sve do blagoslova na kraju; u crkvu se ne dolazi kad već Misa počinje /dolazi se barem 10-ak minuta prije Sv. Mise, ali i ranije, osobito ako imaš neku posebnu liturgijsku službu/; nemarnim kašnjenjem se omalovažava službu Božju i ometa ostale vjernike).
Tko dođe iza Čitanjâ (trenutak kada Bog govori), osobito iza Prikazanja (kada slijedi Pretvorba, najsvetiji dio Sv. Mise) ili ode prije Pričesti (gozba, vrhunac sjedinjenja zajednice s uskrslim Kristom), nije ispunio svoju vjersku dužnost = teški grijeh i sablazan za druge!; to vrijedi i za one, koji se za vrijeme Mise isključuju iz zajedništva Crkve koja slavi Euharistiju (ostaju izvan ili 'oko crkve' pričajući ili pušeći; mnoštvo vjernika bijaše jedno srce i jedna duša, Dj 4,32);

- iskazao ne-štovanje Gospodina u crkvi izražavanjem ustima (molitvom i pjesmom) ili vanjskim ponašanjem (držanjem tijela i raznim pokretima; v. gore: 'Vanjsko ponašanje vjernika u crkvi') - navedi na koji način?,
posebno:
nemar u dolaženju prije početka službe Božje, zadržavanje pred crkvom do samog početka Mise, umjesto da se pripravim u crkvi za susret sa živim Gospodinom? razgovaranje u crkvi (razgovara se samo s Gospodinom)?
dolazak u crkvu neprikladno odjeven/a (javna sablazan i bliža grješna prigoda za druge i to na svetom prostoru, dakle, i svetogrđe!) - koliko ljudi tako sablaznio/la?
I svojim odijevanjem iskazujemo štovanje Bogu.
Vulgarno odijevanje, koje izaziva požudu radi nedoličnog (preuskog, prozirnog, prekratkog) odijevanja, umjesto onako kako zaslužuje Sveta Žrtva. Što se tiče odjeće i obuće - i tu vrijede osnove pristojna ponašanja: nije dolično ulaziti u crkvu i drugi bogoslužni prostor nedolično odjeven - u kratkim i utegnutim suknjama ili hlačama, razotkrivenih ramena ili prsa ili leđa (kako je svećeniku tek neugodno ako zbog toga mora uskratiti Pričest!)... Ne priliči u crkvu ulaziti niti u natikačama, šlapama, klompama, japankama...
rastresenost, nečuvanje mira i sabranosti i za sebe i za druge ('silentio') kako se ne bi ometala molitva onih koji su u crkvi?
dosadno mi je na Sv. Misi, gledam na sat (kad gledaš u vječnost, ne gledaj u kronometar!), nemarno i nezainteresirano sudjelovanje?
ne odgovaram naglas i s dužnim poštovanjem na molitvene zazive svećenika?
pospan sam u crkvi, ali čim Misa završi, odmah sam budan?; često spavam za vrijeme propovijedi (propovijed mi je vrijeme za nadoknađivanje sna)?
na kraju Mise izlazim prije nego što je svećenik napustio oltar (ili čak ranije); nakon Mise kritiziram ono što sam vidio ili čuo?
ne trudim se sudjelovati na Sv. Misi tijekom tjedna?
zanemarivanje drugih liturgijskih službi osim Mise (časoslov, krunica, križni put, klanjanje itd.)?
ulaženje ponekad u crkvu iz običaja - a da se tamo i ne klanjam?
rijetko ili nikada ne posjetim Presveti Sakrament, čak ni kad prolazim pored crkve?

- grješno zabavljanje na svete dane ili na proštenju?
- izbjegavanje dolaska na Sv. Misu sa svojom obitelji, rodbinom?; članove obitelji (i druge) sam slao u crkvu, a sâm nisam odlazio?; maltretirao članove obitelji koji idu u crkvu?; djecu ili članove obitelji dovozio sam do pred crkvu, a sâm nisam ulazio u crkvu ili sam ih čekao u kafiću ili ih zvao mobitelom u vrijeme kada sam ja mislio da bi Misa trebala završiti...?
- neodržavanje 'euharistijskog posta' (jedan sat prije Pričesti ne jesti tvrde hrane i ne piti ništa osim prirodne vode ili lijeka /izuzetak su osobe poodmakle dobi i bolesnici; tu spadaju i oni koji za vrijeme Sv. Mise žvaču žvakaću gumu ili bombon - koliko neobdržavanja?
- svetogrdna Pričest - koliko?; pričešćujem se rijetko i nesvjestan milosti?; nakon svojih Pričesti ne mogu se sabrati u dubokoj zahvalnosti?; tijekom dana, ne razmišljam o svojoj jutarnjoj Pričesti da sačuvam i umnažam njene plodove?; ne vjerujem dovoljno u stvarnu Božju nazočnost u Svetohraništu, Svetoj Hostiji, Riječi Božjoj...?
- kada prođem cestom ispred crkve, ne pozdravim Gospodina koji je u Svetohraništu ni znakom križa, ni skidanjem kape ni nekim pobožnim uzdahom ili pozdravom ili molitvom?
- olako kritiziram ljude koji idu u crkvu, na Sv. Pričest, pod izgovorom da nisu bolji od drugih?
- nesudjelovanje u plemenitosti i darežljivosti za potrebe Crkve?; škrtarenje u davanju svog doprinosa za crkvene ustanove, župnu crkvu, sjemenište, siromahe...?
- u određene dane održavanje posta i nemrsa - koliko propusta?
Post (Čista Srijeda i Veliki Petak: obvezuje od navršene 18. do započete 60. god. života /osim radnike teških fizičkih poslova i teške bolesnike/).
Nemrs (u sve petke: od navršene 14. god. do kraja života; izvan Korizme, može se zamijeniti karitativnim djelima, drugim odricanjem /od pića, pušenja, zabave…/ ili vježbama pobožnosti /molitva, čitanje Sv. Pisma…/);

- odlaženje u Korizmi na javne (raskalašene) zabave i plesove?
- minimiziranje vjere (činim samo ono što je propisano i ništa više od toga)?

- Dodatak:
Ako si već bio na jednoj Misi i pričestio se, možeš se, premda to nije nužno, tog istog dana ponovno pričestiti (ali ne trčati s Mise na Misu radi toga; možeš se pričestiti, npr. ujutro i navečer). Samo to mora biti na Sv. Misi u kojoj u potpunosti sudjeluješ.
Tko se može pričestiti? Postoje određeni uvjeti, unutarnji i vanjski.
Unutarnji: da smo izmireni s Bogom, da nemamo teškog grijeha na duši (ako imaš nedoumica o svojoj posljednjoj Ispovijedi, ili čekaš termin za 'životnu' Ispovijed - pripazi s primanjem Sv. Pričesti!), da doista vjerujem u stvarnu i istinsku nazočnost Gospodinovu u posvećenoj Hostiji koju primam...
Izvanjski: poštivanje euharistijskog-pričesnog posta, sudjelovanje na cijeloj Sv. Misi...
Tko dođe iza Čitanjâ ili na pola Mise - ne smije na Sv. Pričest (jer stolu Tijela Kristova može pristupiti samo onaj tko se je pričestio na stolu Riječi Božje!; jer za blagovanje Riječi sakramenta, pripravan je samo onaj tko se je prije nahranio tijelom Pisma /Origen/). Ako propustiš Riječ Božju u svetim čitanjima, uzalud je dalje ostati u crkvi... Tu spadaju i oni koji su neprestano pričali za vrijeme Sv. Mise ili neprestano koristili mobitel...
- ukratko, tko može primiti Sv. Pričest? Onaj koji doista vjeruje u stvarnu i istinsku nazočnost Gospodinovu u posvećenoj Hostiji. Obdržava euharistijski post. Sudjeluje na cijeloj Sv. Misi. Onaj koji nema teškoga grijeha na duši. Onaj koji ne živi u stanju trajnoga smrtnog grijeha (katolici koji iz raznih razloga žive nevjenčano ili zajedno prije braka ili samo u civilnom 'braku'; žene koje imaju ugrađenu spiralu (i muževi tih žena! - i žena i muž su ekskomunicirani iz Crkve zbog pobačaja na 'tekućoj traci' po spirali, sve dok ne uklone trajnost toga stanja). Oni koji nisu izopćeni iz Crkve (zbog neispovjeđenog pobačaja, otpada od vjere, inicijacije u reiki...). Oni koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu (ZKP, kan 915).
Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije (1 Kor 11,28).
Sveti Ivan Zlatousti opominjao je vjernike: I ja dižem glas, vapim, molim i zaklinjem da se ovom svetom Stolu ne primičemo okaljanom i iskvarenom savješću. Takvo približavanje, uistinu, neće se moći nazvati pričest, makar tisuću puta dotaknuli Gospodinovo tijelo, nego osuda, muka i uvećanje kazni (Homilije o Izaiji 6, 3, u: PG 56,139).
Katekizam Katoličke Crkve (br. 1385; usp.: Zakonik kanonskog prava, kan. 916): Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi Pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.
Ivan Pavao II: Želim stoga ponoviti da vrijedi i da će u Crkvi uvijek vrijediti norma kojom je Tridentski koncil konkretizirao strogu opomenu apostola Pavla ustvrđujući da u pogledu dostojna primanja Euharistije "mora prethoditi ispovijest grijeha, kad je netko svjestan smrtnoga grijeha (Govor članovima Svete apostolske penitencijarije te penitencijarima rimskih patrijarhalnih bazilika, 30. siječnja 1981.; usp. Conc. Ecum. Tridentino, Zasj. XIII, Decretum de ss. Eucharistia, cap. 7 et can. 11).
- Do kad se mogu pričešćivati nakon Sv. Ispovijedi? Sve dotle dok ne počinim neki teški grijeh (npr. ne odem li neopravdano samo na jednu nedjeljnu Sv. Misu, to je teški grijeh i ne smijem bez prethodne Ispovijedi na Sv. Pričest)...



- 12:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Druga (2.) Božja zapovijed

- Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime Njegovo (Izl 20,7; Pnz 5,11)

- A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! (Mt 5,33-34)

I - Ime je Gospodnje sveto
Ime Božje označuje samoga Gospodina Boga, Gospodara neba i zemlje. To je drugi naziv za Njegovo postojanje, to je Ime sveto i časno (usp. Ps 111,9), jer označava Najuzvišenijega, Njegovu ljubav, svetost, istinu i sve ono tko Bog jest te ga zato treba hvaliti, a nikada pogrđivati. To što nam dopušta da pristupamo Njegovu prijestolju milosti, to je samo zbog Njegove milosrdne ljubavi (Heb 4,16).
Poznato je da su neki sveci u svojoj svetačkoj zanesenosti užarenim željezom na grudi urezali Ime Isusovo, ili Njegov znak - križ.
Sv. Franjo Asiški govori: Osjećam najveću slatkoću i ugodnost, kada ime Isusovo izgovorim. A na drugom mjestu: Kad Njegovo Ime čujete, poklonite Mu se sa strahom i poštovanjem, licem do zemlje.
A Sv. Bernard: Ime Isusovo kada se izgovara, med je na ustima; kao kad se sluša glazba najugodnija; kad se razmišlja, u srcu sreća najveća! Kadgod pišem, neugodno mi je ako makar koji puta ne napišem ime Isus. Kada čitam, nisam zadovoljan ako mi pred oči ne dođe ime Isus. Kada govorim ili u crkvi propovijedam, ne osjećam utjehe ako ne spomenem ime Isus…
Ime 'Isus' predstavlja za sve Njegove učenike ime nad svakim imenom: Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika…(Fil 2,9-10) te nema drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti (Dj 4,12)… Apostoli očituju snagu tog Imena čineći čudesa i propovijedajući neustrašivo u tom Imenu (Pavao: Ta spreman sam ne samo biti svezan, nego i umrijeti… za ime Gospodina Isusa /Dj 21,13/).
Apostoli će Isusa zvati 'Kyrios' - Gospodin ili čak samom riječju 'Ime' (bili su zlostavljani za 'Ime': Dj 5,41; krenuše na apostolsko djelo 'radi Imena': (3 Iv 7), krstili se u to Ime, činili čudesa u to Ime)...
Zato Ga čovjek ne smije zlorabiti. Mora ga čuvati u šutnji klanjanja prožetog ljubavlju. Neće Ga uzimati u svoj govor osim da Ga hvali, blagoslivlja i slavi.
Od istoka sunca do zalaska hvaljeno bilo ime Jahvino! (Ps 113,3). Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji (Ps 8,2.10).
- Sâm Gospodin Bog zabranjuje Njegovo Ime izgovarati neistinito, nepotrebno ili u srdžbi (Izl 20,7; Pnz 5,11).

II - Grijesi protiv Druge zapovijedi Božje
Druga Božja zapovijed zabranjuje svako neprimjereno i nedolično služenje Božjim Imenom: psovku (hulu), kletvu (proklinjanje), krivokletstvo (krivu zakletvu/prisegu), magijsko služenje Božjim Imenom i nepotrebno spominjanje Božjeg Imena.
Ona također zabranjuje uvredljivo služenje Imenom Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, Crkve, svetaca i svetih stvari.
Najgori oblik uvrjede Božjeg Imena jest bogohuljenje.
Psovka, kletva, krivokletstvo, uzaludno spominjanje Božjeg Imena... - ma 'odsijeci' jezik! (= iščupaj tome korijen, usp. Mk 9,43-48)...

Psovka, hula ili blasfemija ('contumelia')
- S obzirom na predmet pogrde, psovka se može odnositi na profano područje (osobe i njihove vrijednosti, nagrđivanje drugoga riječju, obezvrjeđivanje i blaćenje, zamjena za fizičko udaranje) te na sakralno područje (hula ili blasfemija). U prvom slučaju, npr. može se opsovati i čovjek i njegov svijet (živo i mrtvo); u drugom pak, kad se hula odnosi izravno na Osobu Gospodina Boga i Njegov svijet (kad se zlouporabljava Ime Boga ili Krista, Njegovih rana, muke, sakramenata, anđela, svetaca...), riječ je o bogohuli ili bogopsovci.
Naziva se i 'đavolska psovka'; znači duhovno (samo)ubojstvo; za nju je Izrael imao ovakav zakon: Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo (Izl 20,7); Tko god opsuje Boga svoga neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne - neka ga sva zajednica kamenuje; bilo stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora umrijeti! (Lev 24,10-16; usp. Izl 20,7; 22,27; 1 Kr 21,13); Prokleti će biti koji su Tebe prezreli, i osuđeni će biti svi koji su hulili na Tebe (Tob 13,16). Iz istih usta izlaze blagoslov i prokletstvo (Jak 3,10). Psovač psovkom proklinje Gospodina, i sam od sebe izgovara svoju osudu. Tko hotimično griješi, i tako želi Bogu prkositi - ako se ne obrati - nikada se neće spasiti!
Stari Izraelci nisu nikad izgovarali ime 'Bog' (već samo 'Adonai'-Gospodin), pa niti u javnim molitvama; jedino je veliki svećenik u posvetnoj molitvi smio izgovoriti Ime Jahvino jedanput godišnje na blagdan Pomirenja, u Svetinji nad svetinjama i to uz veliki sjaj i slavlje.
- Ne mogu moja usta biti 'Sotonin nužnik' (na mobitelu, u javnosti...), a stvorena su da budu čista i sveta, prijestolje Božje. Tko ne psuje, sveti Gospodina; tko psuje, sveti Sotonu.
- Kada se protiv Božjih Svetih podrugljivo govori - Sv. Toma Akvinski: Upravo onako kako se Bog hvali u Svetima svojim kad se hvale djela koja je On u njima proizveo, tako se huljenje protiv Svetih proteže i na Boga...

- kršćansku vjeru, vjerske istine, Crkvu, Sakramente, vjerske običaje, pobožnosti i obrede, svete predmete (križ...), crkvene službenike... lakoumno ismijavanje, besramno ruganje ili izvrgavanje smijehu ili prijeziru... - koliko puta; pred koliko osoba (= sablazni)?
2 Pet 3,3: Znajte ponajprije ovo: u posljednje će se dane pojaviti podrugljivi izrugivači; povodit će se za svojim požudama... Takve šale su često pravo huljenje na Boga i tada spadaju u teški grijeh...
- i sa znakovima i kretnjama može se Boga psovati i huliti (npr. kada puni srdžbe prema Nebu dižemo ruke ili 'zubima škripimo', kada na Svete ili na svete stvari pljujemo kao što su Izraelci i vojnici Isusa Krista pljuvali, odnosno kada su pred Njim klecali i pozdravljali Ga kao kralja...) - imam li koji od tih grijeha i koliko?
- kao i svaki grijeh, tako se i psovka/hula može počiniti i mišlju (kada se svojevoljno i promišljeno o Bogu ili o Svetima nešto misli, a što im nije na čast i što im je na sramotu) - jesam li i koliko puta pristao na takve misli?
Ako nam te misli nehotice dođu i kao takve ih ne prihvaćamo i ne dopadaju nam se te ih od sebe posve odbacujemo, tada nisu grijeh (nego neskrivljena napast i zasluga);

- dakle, velika psovka: bogopsovka i pogrđivanje Božjeg svijeta (Majka Božja, anđeli, sveci, Crkva, svete stvari...) nepristojnom ili prijezirnom riječju, mišlju, gestom...; znači u nutrini ili izvanjski - izricati protiv Boga riječi mržnje, prijekora, izazova, govoriti o Bogu zlo, pokazivati manjak poštovanja prema Njemu u svojim odlukama, zlorabiti ime Božje (usp. KKC 2148); protivi se štovanju koje dugujemo Bogu i Njegovu svetom Imenu.
Hula je jedan od najtežih grijeha
Crkveni oci navode - s obzirom na objekt napada - da je grijeh teške psovke-hule po svojoj naravi teži grijeh nego ijedan grijeh počinjen protiv čovjeka; teži nego li i ubojstvo - koji je grozan i najveći grijeh protiv čovjeka!; ali još je groznije da se stvorenje diže izravno protiv osobe ili časti Stvoritelja! (pokušaj obrazloženja: duh i vjera nam govore - sva stvorena dobra određena su na slavu Božju i njoj su bitno podređena; stoga, grijeh protiv časti Božje u neku je ruku neizmjerno veći prekršaj nego li protiv koristi, dobra ili života stvorova). Osim toga, to je i grijeh sablazni.
Bogopsovka je, po svojoj veličini, veći grijeh i od ubojstva i bluda (ali po naravi, grijesi 5. i 6. zapovijedi mogu biti jednako pogibeljni, ako ih činimo svjesno, planirano i potpuno slobodno; nitko ne može reći da mu se desio abortus ili bludni čin slučajno).
- Sv. Toma Akvinski: Bogopsovka je jedan od najtežih smrtnih grijeha. Sv. Jeronim navodi: Psovka je strašnija od ikoga drugoga grijeha; ona je bezbožni govor usta protiv Boga, svetaca i svetih stvari. Svaki drugi grijeh kada se usporedi sa psovkom, neusporedivo je manji… Ona je pakleni govor, govor zloduha; jer kao što Duh Sveti govori preko pravednika, tako zloduh govori preko psovača... Grozno je i pomisliti da su psovači utjelovljeni zlodusi; tko uporno ponavlja psovke i kletve, može li očekivati da će kroz cijelu vječnost imati prilike da Boga slavi s onima, koji su ga cijeli život častili i slavili? Psovači su gori nego psi i druge životinje; pas ne laje na svoga gospodara, iako ga ovaj i udari; psovač vrijeđa svoga Boga i Gospodara bez ikakva razloga: uzvraća mu tako za sva duhovna i materijalna dobra najgorim pogrdama. Psovaču savršeno pristaju riječi Sv. Pisma: 'Grlo je njihovo otvoren grob... Zmijski je otrov u njihovim ustima' (Ps 5,10 i 140,4; usp.: Rim 3,13).
Netko lijepo reče: kako se netko usudi da tim istim jezikom, kojega je u Pričesti taknula Sv. Hostija, na kojem je počivao živi Bog, jezikom koji je još vlažan od Krvi Kristove - vrijeđati Gospodina?! A ima ih. Zato je to najteži grijeh. Kada sa štovanjem izgovaramo Isusovo Ime, sva se koljena spuštaju, a kada Njegovo Ime izgovaramo kao uvrjedu, sve sahne, uvene... kao kad grom udari u kuću... sve ti sruši... i donosi vječno prokletstvo... Kad bi nam ognjeni seraf doticao žeravom usne i usta nakon svake naše psovke... (usp. Iz 6,6-7).

Još: Pisana Božja Objava o psovci
Tko se naviknuo na sramotne riječi neće se popraviti svega vijeka svoga (Sir 23,15).
Sv. Pavao kaže da se ne varaju da će ući u Kraljevstvo Božje: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači (1 Kor 6,10).
Riječ Božja oštrija je od svakoga dvosjekla mača (Heb 4,12). Tako je i Ime Božje dvosjekli mač: ako to Ime zazivamo u napasti, ono je najoštriji mač samoobrane protiv neprijatelja duše i tijela, ali ako ga zlo-upotrebljavamo, tada je ono mač koji ranjava nas same.
Crkveni oci, sveci
Za psovače veli Sv. Bernard: Jezik je psovača kao mač koji probada srce Božje! A Sv. Alfons Liguori: Ja ne razumijem, kako se na svaku psovku ne otvori zemlja ispod njegovih nogu, te ga ne proguta…
Sv. Ivan Zlatousti: Želite li da vas mine nesreća, okanite se psovke! Ukinimo psovku, pobačaj i svaki drugi grijeh… i bit ćemo zdravi!
Najmlađa vidjelica u Fatimi, Jacinta, nabraja grijehe koji najviše izazivaju srdžbu i pravednost Božju: grijesi nemarnosti i sramoćenja Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, grijesi psovke i kletve, grijesi huljenja na Boga i sramoćenja Prečistog Srca Marijina…
Bl. kard. Alojzije Stepinac: Hula i psovka su grijesi čiste zloće. Psovka je atentat na Kralja kraljeva, na Božje veličanstvo… Psovač, ljudski govoreći, pljuje Bogu ravno u lice. Psovač svojim zapaljenim jezikom ubija vlastitu dušu! A bit će dvostruko odgovoran pred Bogom, ako je svojim poganim jezikom sablaznio nevine duše i naveo druge, da proklinju Onoga, koji ih je stvorio i svojom ih Krvlju otkupio na drvu križa. Stidite se, psovači! Vaše su psovke najviše pridonijele, da su ovolike strahote (tj. rat i poraće) snašle našu divnu zemlju Hrvatsku, i da im se još uvijek ne vidi kraja!
MAK, 03/2007/08, str. 6: Ako psuješ Svece, u neku ruku psuješ i Gospodina, jer su oni Njegovi prijatelji, a On brani svoje prijatelje. Ako psuješ Nebo, ono je Njegovo prijestolje. Ako pogrđuješ Sakramente, psuješ Onoga koji ih je ustanovio - Isusa Krista. Tko psuje sunce, zemlju, prirodu - pogrđuje vrijedne darove Božje.
Jedan primjer: Sv. Ivanu Nepomuku tijelo su zapalili, zavezali za kotač i bacili s mosta u rijeku Vltavu. A kada su 1719. otvorili grob, među zemnim ostatcima - kao i kod Svetog Antuna Padovanskog - pronašli su potpuno sačuvan jezik. Jezik koji je znao šutjeti. I tvoj jezik će biti zauvijek sačuvan ako prestaneš njime prostačiti i psovati. Kada ti je srce sveto - tada ti je i 'najobičnija' prosta riječ ili svjesna misao - strašna! Ali ako psuješ, to je kao da bi đavao ušao u Svetohranište! Molimo Isusa, molimo Duha Svetoga, za čistoću svog jezika - da budemo sveti kao Evanđelje...

- Podlaganje Boga čovjeku (da Bog ne bude priznat Bogom; ovo ide usporedno sa psovkom, bogopsovkom i bludnom psovkom): začeće u epruveti, iz zamrznutog sjemena i ovula, s namjerom da se prenese u utrobu tuđe žene - koja utrobu 'posuđuje', konzervirani embriji koji se izvoze za kozmetičku industriju, promjena spola tako da muški mogu u umjetnoj utrobi nositi i rađati, 50-70 milijuna ubijenih nerođenih godišnje u svijetu... - jesam li na neki način bio pridružen nastojanju tog temeljitog podlaganja Boga samome sebi, nasilju i manipulaciji s Božjim Imenom; ili dopustio da me se kao čovjeka u njegovom pravu, slobodi i dostojanstvu obeščasti po onima koji to nasilje vrše, i još na tzv. znanstveni način; pasivnošću i nezainteresiranošću dopuštao da ime 'Bog' nestane iz svjetskih medija, kulture i stvaralaštva ili Ga u javnim medijima pišem malim slovom i tako pripomogao da Božje Ime nestane s naših usana...?

= dakle, grijeh psovke ili hule: svaka zlouporaba Imena Božjega, tj. svaka nedolična uporaba odnosno neprimjereno služenje Imenom Božjim, Isusa Krista, Djevice Marije, svetaca, svetih stvari i Crkve Kristove (usp. KKC 2161-2162)? - koliko teških psovki (svega skupa) ili učestalost (dnevno, tjedno, mjesečno..., u prosjeku); koliko me osoba čulo ili moglo čuti (jer toliko je bilo i najstrašnijih sablazni)?
Opaske:
- U Ispovijedi, obavezno treba navesti broj teških psovki ili barem učestalost i broj javnih sablazni... bez tog određenja Ispovijed nije potpuna, cjelovita, tj. NIJE valjana.
- U Ispovijedi se ne smiju doslovno ponavljati psovke /ne koristiti eksplicitne izričaje, odnosno vulgarnosti - to bi bio novi grijeh, i to u Sakramentu!/, nego treba reći, jesu li psovke velike ili male)...
- Prisilne bogohulne misli nisu grijeh ako nema pristanka (T. Ivančić: Neka ptica leti iznad tvoje glave, ali ne daj da na njoj napravi gnijezdo!).

Hula protiv Duha Svetoga
- Pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga (Mk 3,29; Mt 12,31-32; Lk 12,8 - koji nam nudi nastavak o tom grijehu u Dj 5). Božje milosrđe ne pozna granica. Ali, tko namjerno odbaci prihvatiti Božje milosrđe pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti (KKC, br. 1864). Ali to nije zato što to Bog ne bi htio, nego zato što takav grješnik sâm onemogućuje da mu se može oprostiti. Razlog neopraštanja nije u Bogu, nego u nemogućnosti primanja oproštenja sa strane čovjeka.
- 'Grijeh protiv Duha Svetoga' koji je neoprostiv je, zapravo, hula (blasfemija) protiv Duha Svetoga koja je definitivno i trajno odbijanje Njegove uloge. To je odbijanje koje traje doživotno. I kao posljedica tog odbijanja, nema kajanja, ni oprosta, naravno.
- Najveća je nesreća otvrdnuće srca u zlu, konačno nepokajanje, okorjelost u grijehu... Protiviti se istini i odbaciti svjetlo. Odbijanje svjetla, po tome ćemo biti suđeni (F. Mauriac).
- Isus je optužen da ozdravlja po Beelzebulu, poglavici demona. Židovi su poistovjetili Duha Božjega s poglavicom đavolskim. Neki sveti oci drže da se taj grijeh sastoji u nijekanju Kristova božanstva (Ciprijan, Hilarije, Atanazije), ili u nijekanju božanstva Duha Svetoga (Ambroz, Epifan). Origen i Novacijan misle da protiv Duha Svetoga griješi onaj tko učini teški grijeh poslije krštenja. Veliki broj crkvenih otaca drži da protiv Duha Svetoga griješi onaj tko djela Duha Svetoga pripisuje đavlu. Sv. Augustin drži da protiv Duha Svetoga griješi onaj tko odbija milost Božju i umre nepokajan. Ovo mišljenje je i danas prisutno u Crkvi. Naime, Crkva ne usteže Božje milosrđe nikome tko se kaje za svoje grijehe, ma kakvi oni bili. Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti (KKC 977). No, tko odbija priznati Isusu autoritet Božji i pripisuje zloduhu ono što čini Duh Sveti (usp. Mk 3,30), odbija svjetlo božanske milosti i oproštenje koje iz nje izvire; tko ne priznaje Isusa svojim Spasiteljem, taj ne može biti spašen i osuđuje samog sebe da ostane zauvijek udaljen od Boga; takav stav po svojoj naravi isključuje spasenje; takav se grijeh neće oprostiti ni na ovom svijetu (u vrijeme prije Sudnjeg dana, ili dok čovjek živi), ni u budućem, pa traje svu vječnost... Zašto je taj grijeh neoprostiv? Jer onaj koji ne priznaje Isusu Božanski autoritet, ne može uopće čuti Isusa da mu je taj grijeh oprošten... Ono što je neoprostivo, to je 'govoriti protiv Duha', reći da On nije sila života i uskrsnuća, nego da je duh zla, da su Njegovi zahtjevi suludi, da idu protiv života i sreće, ukratko, da Duh 'želi moju smrt'; reći da je izvor žive vode otrovan, znači osuditi se na umiranje od žeđi; ako se Duha niječe kao silu života, izvor oproštenja je odsječen: nikome se ne oprašta protiv njegove volje. Papa Ivan Pavao II. to ovako kaže: ako Isus reče da se grijeh protiv Duha Svetoga ne može oprostiti ni na ovom ni na drugom svijetu, to je zato što je to ne-opraštanje povezano, kao s njegovim uzrokom, s ne-pokajanjem, to jest, s radikalnim odbijanjem obraćenja (enciklika Duh Sveti u životu Crkve i svijeta, br. 46).
- Bog nas je stvorio slobodnima... Granice Božje ljubavi sastoje se u tome da tu ljubav možemo i odbiti... U biti, griješiti protiv Duha znači odbiti da budem ljubljen, kad ta odluka obuhvaća temelj, dubinu mog bića... Ako će Bog tražiti račun o svakoj nepotrebnoj (zlobnoj, klevetničkoj) riječi (Mt 12,36), kako će ljudi istom odgovarati za hulu na Duha Svetoga!
- Crkveni oci s pravom su rekli: 'Jedini neoprostivi grijeh je grijeh bez pokajanja'. Ustrajati u grijehu, sve do smrti bez pokajanja, znači propasti (usp. Lk 13,5). Jedina nepopravljiva nesreća bila bi pojaviti se jednog dana bez pokajanja pred Licem koje oprašta (G. Bernanos).
- Razlikovanje: huliti protiv Duha Svetoga ne znači 'žalostiti Duha Svetoga' (Ef 4,30) ili 'trnuti Duha' (1 Sol 5,19) ili 'opirati se Duhu Svetomu' (Dj 7,51), već radikalno i kontinuirano odbacivati Njegovo djelovanje, odakle istječe odbijanje pokajanja i dobrih djela.
- Što će biti s čovjekom koji je radikalno odbacivao djelo Duha Svetoga, ali koji je odlučio da se pokaje i da ga prihvati?
Nijedan izgubljeni sin neće naći zatvorena vrata ako odluči vratiti se kući... Pokajati se znači prihvatiti djelo Duha Svetoga u sebi, čak i u posljednjim trenucima života. To je znak da Duh Sveti nastavlja raditi. To onda ne bi bio slučaj neoprostive hule protiv Duha Svetoga. Kad bi se heretici vratili i povjerovali, Bog bi im oprostio njihovu prošlu nevjeru i izrugivanje protiv Boga i Njegova Duha. Kad bi se heretički sljedbenici macedonijevaca, koji su nijekali Božanstvo Duha Svetoga, obratili, Crkva bi ih prihvatila i dala im odrješenje...
- Je li moguće da je Božje milosrđe u skladu s Njegovim odbijanjem oproštenja?
Bog je uvijek spreman oprostiti. Bog ne odbija svoj oprost iz nijednog razloga. Ali da bi se zaslužio taj oprost, nužno je pokajati se, obratiti se. Ako netko odbija pokajanje, Bog će ga čekati do posljednjih trenutaka njegova života, kao što je to učinio s dobrim razbojnikom, ali ako on još uvijek ustrajava u svom odbijanju i odbacuje djelovanje Duha do kraja, jedini on bit će odgovoran za svoju propast, a ne Bog milosrđa, blagoslovljeno Njegovo ime.
= dakle, odbijanje svjetlosti ili sebi umišljanje da mi oproštenje nije potrebno (poput onog farizeja iz prispodobe, Lk 18,9s, npr.: ''što ću ja ići 'popu' na Ispovijed, kad je on grješniji od mene''; 'nemam ja grijeha, nisam nikoga ubio/la'... te tako otvrdnuće srca u zlu, okorjelost u grijehu, odugovlačenje ili čak radikalno odbijanje pokajanja, obraćenja, oprosta; govorenje protiv Duha', da On nije sila života i uskrsnuća, nego da je duh zla, da su Njegovi zahtjevi suludi, da idu protiv života i sreće, ukratko, da Duh 'želi moju smrt'; stav preuzetnosti i zlouporabe Božjeg milosrđa do kraja: 'mogu ja i dalje teško griješiti, ispovjedit ću se (a i onaj svećenik je moj prijatelj i lako mi dade odrješenje)'; svjesno je i slobodno odbacivanje Boga i Božje ljubavi proisteklo iz oholosti, mržnje prema životu i iz očaja, temeljno opiranje Bogu, svjesno, hotimično, nadahnuto mržnjom prema životu i očajanjem, stav očaja do kraja: 'Bog mi ne može oprostiti'... - koji od tih i koliko takvih grijeha, je li to i moje povremeno ili trajno stanje, ako sam nešto od toga javno i govorio - pred koliko osoba (= jer toliko ima i sablazni)?
Ako li takav hulitelj, preuzetnik ili očajnik bez pokajanja umre, 'krivac je grijeha vječnoga', jedinog grijeha koji je neoprostiv... Tko hotimično griješi i kao da želi Bogu prkositi i tako tvrdokorno nepokajan umre - kako se on može spasiti?
- Prema J. Manjackalu - pitajmo se, jesmo li izgubili Duha Svetoga:
a) Jeste li ožalostili Duha Svetoga zbog pomanjkanja ljubavi u svom ponašanju? (Ef 4,30)
b) Jeste li ugasili u sebi plamen Duha Svetoga zbog pomanjkanja molitve ili ne primanja Sakramenata u Crkvi? ( I Sol 5,19)
c) Jeste li se odupirali Duhu Svetom i niste dopustili da On djeluje kroz Božju riječ, zbog svog oholog, prkosnog ili samo-pravednog stava? (Dj 7,51)
d) Lažete li Duhu Svetom živeći prijetvornim životom? (Dj 5,3.9)
e) Jeste li u životu vođeni svjetovnim i tjelesnim željama ili Duhom Svetim? (Gal 5,16-17)
f) Jeste li više zaokupljeni svjetovnim ili duhovnim stvarima? (Rim 8,5-6)
g) Jeste li možda započeli život u Duhu, a onda završili u tijelu? (Gal 3,3)
- Ako smo izgubili Svetog Duha, ako smo Mu se opirali, lagali Mu i ako sada živimo u grijehu u skladu sa željama tijela i svijeta - ovo je vrijeme da se vratimo Gospodinu Isusu (Crkvi) kroz dobru Ispovijed. Isus će nam oprostiti grijehe i prihvatiti sas s ljubavlju u svoje naručje i ponovno nas napuniti Svojim Duhom.

- Izgovaranje nekih izraza, skraćenih oblika psovke koja jest teški grijeh i kojom se izravno krši druga Božja zapovijed?; osim toga, neke takve 'skraćene' psovke poprime oblik koji nosi u sebi opasnost sablazni za druge, jer je vrlo lako moguće da će se netko od nazočnih odmah prisjetiti 'originala'; radi se u najmanju ruku o nekorisnom govoru, o čemu je pak Gospodin Isus rekao: A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi (Mt 12,36-37).
- Tzv. 'mala' psovka (psovanje đavla, majke...; ako je sablazan, ona je uvijek teški grijeh!)?; drugi nepristojni govor; uzaludno i lakoumno izgovaranje imena Božjega ili svetaca: u srdžbi ili šali, iz loše 'navike', u običnom govoru bez poštovanja, kao poštapalicu...; eufemizmi, odnosno izrazi koji ublažavaju psovku; ružne riječi (Sir 23,13.15: Ne privikavaj usta gnusnoj neuljudnosti jer se u njoj nalazi riječ grijeha... Tko se naviknuo na sramotne riječi neće se popraviti svega vijeka svoga; prostačke riječi ili riječi koje nisu u sebi psovke, ali su (makar asocijativno) sličnog ili istog karaktera kao psovke...

- Ponavljanje tuđih psovki (isto je grijeh, smrtni ili lakši, ovisno o kakvoj se psovci radi, ali je uvijek i sablazan!); psovka pred djecom i drugima (učio djecu? = teška i javna sablazan, duhovno ubojstvo! - koliko puta, pred koliko osoba = koliko sablazni)?
- Psovka pred djecom. Kako je strašan utjecaj roditelja psovača na djecu koja rastu u psovalačkoj obitelji i sablažnjivi utjecaj na okolinu! Sve zatruju... Radi se uvijek o teškim grijesima, pa radilo se i o 'maloj' psovci, jer je sablazan u sebi uvijek teški grijeh. Psovka je širenje duhovne pornografije oko sebe, pa dijete koje svaki dan upija taj rječnik - a upija ga kao spužva - ubrzo i samo postaje psovač. Roditelji psuju pred djecom, a djeca već od osnovne škole itekako poznaju taj psovački jezik koji im nije problem naučiti jer im je, nažalost, to drugi materinji jezik. Reci, kako ćeš ti gore pokucati na vrata Neba, ako netko na Zemlji još uvijek ponavlja tvoje grješne riječi (čuo, naučio od tebe još kao dijete: psovati, kleti, prostačiti...), jer ništa nečisto nikada ne može ući u kraljevstvo Božje (usp.: Otk 21,27; Mt 5,8)?... Takve sablazni su grijesi s nesagledivo produljenim djelovanjem (usp. glumac koji umre, a na filmu su njegove teške psovke i bludnosti koje će godinama i desetljećima ljudi još uvijek slušati i gledati... - kako će on u Nebo)?!
Psovka, bludna psovka, bogopsovka teško je grješna u sebi, ali i zbog sablazni, jer izravno navodi na daljnje mnogostruke grijehe...
Sv. Augustin: Nije težina psovke samo u njezinoj rugobi, nego što psovkom počinjaš grijeh duhovnog ubojstva. Roditelju, ako je tvoja riječ sablaznila tvoje dijete, pa i bilo koga od tvojih bližnjih, znaj da si ih ubio u duhovnom smislu… ubijaš im dušu. Mjesto da svojim jezikom zazivaš blagoslov na svoj dom, ti svojom psovkom zazivaš Božji gnjev i prokletstvo.
Roditelji, djedovi i bake - ako postaju prvi učitelji psovke i hule protiv Boga, postaju duhovni ubojice. Onda to više nije samo grijeh psovke, već i grijeh sablazni - duhovnog ubojstva. Psovka je 'pištolj' koji pucanjem rješava problem.
Sjetimo se što je Isus govorio o onome koji sablažnjava Njegove 'malene': Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku (Mt 18,6)… jao čovjeku po kom dolazi sablazan (Mt 18,7).
- Bl. Alojzije Stepinac: Žalosno je kad netko prouzroči požar na vlastitoj kući. No ako time upali i susjedovu kuću, bit će dvostruko odgovoran pred zakonom. Žalosno je, kad psovač svojim zapaljenim jezikom upali i ubija vlastitu dušu. Ali će biti dvostruko odgovoran pred Bogom, ako je svojim poganim jezikom sablaznio nevine duše i naveo druge, da proklinju Onoga, koji ih je stvorio i koji ih je svojom krvlju otkupio na drvu križa (usp.: Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946.).
- Jednom zgodom mali je Sv. Dominik Savio čuo jednog devetogodišnjeg dječaka kako psuje. Svađao se s drugim dječakom na kućnom pragu i psovao. Dominiku se toliko zgadilo da bi ga bio pljusnuo. No, svlada se, uđe među obojicu posvađanih, uzme za ruku malog psovača i nježno ali odlučno reče: - Dođi! Tu je pokraj bila crkva. Ušli su. Kleknuli su pred oltar. - A sad - rekao mu je Dominik - zamoli Gospodina za oproštenje što si ga psovao. Ali dječačić, na Dominikovo zaprepaštenje, nije znao čin kajanja. Šaptao mu je riječ po riječ. Zatim nadoda: - A sad reci sa mnom: Budi hvaljen Isus i uvijek hvaljeno Njegovo sveto Ime! (Teresio Bosco, Petnaestgodišnji pobjednik, Zagreb, 1971., str. 52-53). - Vjernik mora svjedočiti za Ime Gospodnje ispovijedajući svoju vjeru bez popuštanja strahu.


- Šutjeti ili smijati se na tuđu psovku (= isti je grijeh kao i kod glavnog počinitelja, smrtni ili lakši, ovisno o kakvoj se psovci radi; koliko puta?; dužni smo uvijek reagirati, bilo bratskom opomenom /koja je izraz duhovnog milosrđa/ ili barem u srcu Bogu dati zadovoljštinu za nanesenu uvrjedu! /Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine; Blagoslovljen budi Bog, blagoslovljeno Njegovo Sveto Ime…!/) - koliko puta nisi ništa od toga učinio?; svetoj kršćanskoj vjeri, svetim predmetima, crkvenim običajima i obredima lakoumno smijanje, ruganje ili izvrgavanje smijehu ili prijeziru...?
Jesu li oni koji slušaju psovku, obvezni na pogodan način upozoriti psovača da ne psuje?
- Netko se poslužio statistikom i izračunao da u Hrvatskoj katolici u jednoj godini opsuju prosječno 5.200.000.000 psovki (pet milijardi i dvjesto milijuna; to je preko pet tisuća milijuna psovki godišnje!). Samo katolici, bez nevjernika! A to je bilo prije nekoliko godina, sada ih je, nažalost, mnoooogo više.
- U Africi, u mnogim zemljama srednje Europe - takve riječi uopće ne postoje u rječniku tih naroda…
- Kako onda kršćanin treba reagirati? Prvo: poput Isusa u 'čišćenju Hrama' (Iv 2,13-22), kršćanin osjeća 'svetu srdžbu' protiv nepravde i teških stvari koje vrijeđaju Boga. Krist je došao očistiti ne samo srce ljudi, nego i sve ono što nas vodi Bogu (mjesto kulta, sve što se odnosi na naš odnos prema Bogu: religiju, kolektivni izraz vjere kontaminiran zlom, koji sprječava izraz ljubavi). Mi smo Hram Božji - ne smije ga se profanirati stavljajući u njega zlo, već ljubav, svjetlo...
Drugo: po sebi nas obveza da reagiramo protiv teške psovke obvezuje teško. Sv. Pavao kaže: Opomeni ga /grješnika/ da se posrami! Psovača treba opomenuti, ali opomenuti ga tako da ga se ne izazove da još više psuje. Iz okolnosti moraš naučiti kada i kako reagirati, pošto nastojiš biti mudar i razborit u opomeni, ali jasan i dosljedan. Za borbu protiv psovke (kao i za odvikavanje od droge, alkohola, seksualne slabosti...), potrebno je upotrijebiti i vrhunaravna (molitvu, sakramente, buđenje vjere, ufanja i ljubavi u živoga i nazočnoga Boga) i naravna sredstva (poštenje, kulturan odgoj, osjećaj prema domovini i naciji koju ne smijem sramotiti psovkom itd.). Onome koji ima zdrav osjećaj i kršćansku ljubav prema svakom čovjeku (još više ljubav prema Bogu!), razboritost i mudrost - uz milost Božju - svjetovat će mu i kako da u konkretnoj situaciji postupi prema teškome psovaču. Katkad i sama šutnja u situaciji može biti rječitija od bujice riječi. Ali šutnja u mnogim slučajevima može biti izdaja načela i religiozno-moralnih vrijednosti. Dakle, na tešku psovku po sebi je teška dužnost reagirati, a u konkretnim okolnostima svjesni kršćanin će reagirati po dužnosti pune odgovornosti kako mu bude nalagala njegova kršćanska savjest (usp.: I. Fuček, Ne izgovaraj uzalud Ime Jahve, in: Obnovljeni život, 3/4 -1988., str. 291). Možeš uvijek, kad u tramvaju ili autobusu čuješ glasnu tešku psovku, ti još glasnije uzviknuti: SLAVIM TE, GOSPODINE!; ili SVETI SE IME TVOJE!; ili BLAGOSLOVLJEN BUDI BOG; ili BLAGOSLOVLJENO NJEGOVO SVETO IME! Bilo bi to predivno... Zašto bi ti bio manje hrabar svjedočiti za to Ime od onoga koji Ga vrijeđa, zašto bi ti pokazivao sram više od onoga kojemu je zloduh oduzeo sram tamo gdje ga tebi sada želi vratiti?!
- Kada, dakle, nepravedno napadaju tebe - tada šuti. Kada nepravedno napadaju drugoga, a osobito tvoga Gospodina na Križu - tada reagiraj! Kako? Neka te po molitvi, ljubavi i 'svetoj srdžbi' Duh Sveti nadahne…
Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, Sluga Božji: Kad bismo skupili sve psovače iz hrvatskog naroda na jednu poljanu, kako bi ta poljana morala biti velika! Koliko bi to bilo mnoštvo! I kad bismo sve te psovače čuli najednom kako psuju, kakva bi to bila užasna vika! A psuje se na poslu i u zabavi, u prijateljskom susretu i u svađi, u veselju i u žalosti, u sreći i nesreći… Molimo za obraćenje psovača… Možemo u duši reći: 'Moj Bože, vjerujem u Tebe i ljubim Te u ime ovog nesretnog brata ili sestre! Moj Isuse, milosrđe! Blagoslovljen budi Bog! Blagoslovljeno Njegovo sveto Ime! Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek! Blagoslovljena Presveta Djevica Marija!'


- Navođenje drugoga na psovku: ako je navođenje na tešku psovku - koliko osoba, koliko grijeha?
Crkveni oci uče da treba izbjegavati davanje prilike drugima za psovku. To je vrlo važno. Kažu neki oci da psovač gubi sebe, a onaj tko psovaču daje priliku za psovku gubi i sebe i drugoga. Drugoga se ne smije izazivati. Treba gasiti vatru srdžbe koja rađa psovkom, a ne potpaljivati je još više (A. Kordić, Kako opomenuti i obratiti psovača, Veritas, br. 4/2000.). To je uvijek grijeh, teži ili lakši, ovisno o kakvoj se psovci radi, ali je uvijek i sablazan!...
- Crkva od davnina moli molitve zadovoljštine za psovke. Bogu najdraža pokora je - prestati psovati. Zauvijek. I moliti i činiti pokoru za obraćenje psovača.
Molitva: Dotakni naša usta, Gospodine! Mogli bismo ispravno govoriti - zašto govorimo krivo? Ozdravi naše usnice i naše jezike! Neka nikakva psovka ne prelazi preko naših usana. (Jer ako psuješ - kad prestaneš - saznat ćeš da nisi nikad, nikad uistinu volio Isusa! Mnogim psovačima - samo čudo može vratiti zdravlje čistog govorenja). Neka mognemo osjetiti ustima Tvoju božansku Nazočnost! Neka nam Božja Riječ bude poput meda u ustima! Neka na svome jeziku osjetimo snagu Sakramenata, osobito Sv. Pričesti! Posveti naše usnice i jezike, operi ih i očisti, Gospodine! Neka više ne izgovaramo zle riječi, psovke, krivokletstva i proklinjanja. Daj nam svoju Mudrost kako bismo Te mogli slaviti, Gospodine! Daj nam dar molitve i pjevanja kako bismo Te slavili usnama... i branili one koji su ušutkani zastrašivanjem, prijetnjom ili nasiljem.
Neka se moj govor o Bogu treba pretvori u molitvu, pjesmu i zahvalnost za Njegovu ljubav i dobrotu. Onim jezikom, na koji primam Presveto Tijelo Isusovo - ne mogu Ga tim istim jezikom i vrijeđati! (Savjet Sv. Faustine Kowalske: Molimo svaki put Isusa poslije Sv. Pričesti da očisti naš jezik kako ne bismo njime vrijeđali Gospodina i bližnje)… O svete duše u čistilištu, osobito one kojima je Gospodin Bog oprostio psovke i koje ste još zbog kazni za psovke u čistilištu, molite za obraćenje psovača.

- Zlouporaba Božjeg Imena za vršenje zločina?; bogohulno je prizivati Ime Božje da se prikriju zločinačka djela, da se navaljuje na narode 'u ime Božje' i izazove krvoproliće (nacistički vojnici, križarski ratovi...), ili da se primoraju na ropstvo, ili (monarsi...) svojoj vlasti podvrgavati slabije, da se nekoga muči ili pogubi (inkvizicija i ostale moralne nedozrelosti kroz povijest...); takva zlouporaba uzrokuje odbacivanje religije...

- Magijska uporaba Božjeg Imena. Ime je Božje veliko tamo gdje se izgovara s poštovanjem dužnim Njegovoj veličini i Njegovu Veličanstvu. Ime je Božje sveto tamo gdje se spominje s čašću i sa strahom da Ga se ne uvrijedi (KKC 2149) - zlouporaba Božjeg Imena u magijskim obredima - koliko grijeha?

III - Čašćenje Božjeg Imena

Druga Božja zapovijed također izražava i posebno štovanje Božjeg Imena. Teologija kroza stoljeća promatra napose dvije vrste toga štovanja: prisegom (zakletvom) i zavjetom.

A. Prvi oblik posebnog štovanja Božjeg Imena: prisega ili zakletva (iusiurandum)
Kršćanska je zakletva (prisega) najsvetija
Zakletva ili prisega je zazivanje Božjeg Imena za svjedoka istine; može se položiti samo u istini, razboritosti i pravednosti (ZKP, kan. 1199,§ 1.); i puštamo Gospodina da nas najstrože kazni, u vremenu ili u vječnosti, ako neistinu govorimo i kršimo svetost zakletve - i tada je ona čin pobožnosti i svet i uzvišen čin krjeposti bogoštovlja, te pretpostavlja poštivanje Njegova Imena i vjeru u sva uzvišena svojstva Božja, a napose u Njegovo sveznanje i svetost, koji ne može ni sjenku laži odobriti ili posvjedočiti.
Vjerska je istina da je zakletva sveta stvar
Crkveni sabori: IV Lateranski sabor 1215. g. protiv Valdežana; Sabor u Konstanci 1414. g. protiv Wicleffa (Denzinger-Bannwart n. 425, 487, 623, 662, 1175).
Boj se Jahve, Boga svoga; njemu iskazuj štovanje; njegovim imenom polaži prisegu (Pnz 6,13)...
Jahve svoju Riječ utemeljuje tek na samome sebi: Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva... (Iz 45,23). Izrael često zakletvu pripisuje samome Jahvi: Zakleo se Jahve i neće se pokajati: 'Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!' (Ps 110,4), pri sklapanju Saveza (Pnz 4,31; 7,8) ili kao jamstvo obećanja (npr. pošto je Abraham bio spreman žrtvovati Izaka: Kunem se samim sobom... Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti (Post 22,15-17), kao najavu Njegova suda (Br 14,21; Am 4,2; 6,8), da se naznači ugled Njegove Riječi (Ez 20,3; 33,11). Proroci prizivaju Boga za svjedoka kad najavljuju buduće stvari, kad prijete, kad obećavaju, kad se pozivaju na Božju kaznu u slučaju krive zakletve (Hoš 4,2; Jr 5,2; 7,9; Ez 17,13-19; Mal 3,5; Prop 5,1; Sir 23,9-11). Sv. Pavao osuđuje krivokletnike; no priziva Boga za svjedoka svoje nesebičnosti (1 Sol 2,5.10: Nikada se zaista, kako znate, ne poslužismo ni laskavom riječju ni - Bog nam je svjedok - prikrivenom pohlepom... Svjedoci ste vi i Bog kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama; 2 Kor 1,23: A ja prizivljem Boga za svjedoka: duše mi, da vas poštedim, nisam više dolazio u Korint, svoje iskrenosti (Gal 1,20: Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem), svoje ljubavi spram vjernika (2 Kor 11,11: Jer vas ne ljubim? Bog znade!; Rim 1,9: Doista, svjedok mi je Bog... da vas se u svojim molitvama neprekidno spominjem)...
U Evanđeljima ne nalazimo da je Isus izrekao pravu zakletvu, ali je poštivao zaklinjanje Božjim Imenom; kad Mu je Kajfa svečano upravio riječi: Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?, Isus izlazi iz duboke šutnje, neizravno priznaje vrijednost zakletve, poštiva svetost zaklinjanja Božjim Imenom na ustima svoga protivnika i progovara: Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile... (Mt 26,63).
- Dakako, zakletva ima smisla samo za onoga tko vjeruje i tko ima strahopoštovanja prema Bogu.
Riječi zakletve 'Tako mi Bog pomogao' - strašne su to riječi u ustima krivokletnika; njima on sama sebe proklinje zazivajući osvetu istinitoga i živoga Boga, koji sve zna i sve može...
Te riječi, npr. kod inauguracije predsjednika države koji nije vjernik, doista nemaju nikakvoga smisla i trebalo bi ih izbaciti! (jer tu priziv istinitosti zakletve uz priziv na autoritet Boga u kojega on ne vjeruje nemaju nikakvu vrijednost); dapače, takva zakletva je uzaludno prizivanje Imena Božjega i potpuno je i hinjeno lažna...

Pogrđivanje Božjeg Imena: kriva zakletva
- Svako nedolično i uzaludno korištenje Božjeg Imena je težak grijeh (osobito kad se lažno zaklinje, daje svečano obećanje ili kune uzimajući Ga za svjedoka onoga što se izjavljuje).
Kriva zakletva je uvijek smrtni grijeh - Crkva je osudila nauk da je samo laki grijeh zazvati Boga za svjedoka malene laži te da radi toga Bog neće i ne može osuditi čovjeka na vječne muke (Denz Bannw. n.1174); ona uvijek, naime, uključuje prijezir i pogrđivanje Boga koji je sama svetost i istina (usp.: Toma Akvinski, S. theol. 2. 2. q. 98, a. 3).
Među najtežim grijesima uopće
Krivom (lažnom) zakletvom (krivokletstvom) čovjek svjesno laže, a ipak zove Boga za svjedoka neke laži; krivokletnik teško pogrđuje Božju sveznajućnost; ona je povrjeda Božje savršenosti; potvrđuje da bi Bog mogao potvrditi laž te jasno i svečano tvrdi da Bog može lagati. Znači Boga učiniti lašcem.
Onaj tko pod prisegom ili zakletvom tvrdi nešto neistinito, ili obećava nešto a nema nakane to ispuniti, ili ono što je obećao ne ispuni, čini krivokletstvo.
Uzaludno - uzimati Boga za svjedoka za nevrijedne stvari.
Olako - zaklinjati se i iz čiste navike; manjak je poštovanja prema Bogu, čije se Ime uzalud zaziva.
Pri nemoralnom zahtjevu (obećanje pod prisegom da će se učiniti nešto nečasno i zlo, ili tašto, ili takvo koje je izravno u suprotnosti s evanđeoskim savjetima), prisega obvezuje na otpor, jer zakletva ne može biti obveza na grijeh (usp. Mt 14,6-8: Herodijadina kći, na očevu zakletvu da će joj dati što god zaište... zaište glavu Ivana Krstitelja); isto tako, ne obvezuje ako je iznuđena silom, prijevarom ili velikim strahom...
- Nije lako naći među svim grijesima grijeha težega od ovoga (usp.: Dr. D. Budrović, Težina krive zakletve, u: Bogoslovska smotra 2/41, str. 172-177). Ona nikada nije laki, već uvijek, u svojoj biti, teški grijeh; uvijek, sama po sebi - navodi Sv. Toma - uključuje prijezir Boga (S. theol. 2.2.q.98,a.3). Po njemu, i onaj koji se u šali lažno Bogom prisiže ili kune, ne izbjegava pogrđenju Boga nego ga donekle još povećava (ibidem, ad 2.); lagati u šali kao i lagati u ozbiljnom, protivi se, naime, Božjoj svetosti.
Grijeh krive zakletve je, dakle, među najtežim grijesima i već je po samoj svojoj prirodi veoma blizu najtežem grijehu...
(Nije lako matematički odrediti ljestvicu težine različitih grijeha /jer se u jednom grijehu mogu promatrati različita moralna stanovišta, okolnosti i učinci/, no barem donekle neki moralisti pokušali su odrediti grijehe po težini: najteži grijeh je mržnja na Boga, pa onda bezvjerstvo, pa psovka protiv Boga, onda idolopoklonstvo //ako je ono pozitivno nijekanje pravoga Boga i izraz mržnje na Njega, tada je ono uopće od svih grijeha najteži grijeh!//; poslije ovoga dolazi kriva zakletva...)
Grijeh krive zakletve je po svojoj naravi teži grijeh nego ijedan grijeh počinjen protiv čovjeka; teži nego li i ubojstvo - koji je grozan i najveći grijeh protiv čovjeka!; ali još je, dakle, groznije da se stvorenje diže izravno protiv osobe ili časti Stvoritelja! (pokušaj obrazloženja kao gore pod 'hula': duh i vjera nam govore - sva stvorena dobra određena su na slavu Božju i njoj su bitno podređena; stoga, grijeh protiv časti Božje u neku je ruku neizmjerno veći prekršaj nego li protiv koristi, dobra ili života stvorova; usp.: Dr. D. Budrović, ibidem, str. 176). Osim toga, to je i grijeh sablazni.
Sv. Pismo o krivoj zakletvi
Lev 19,12: Nemojte se krivo kleti mojim imenom i tako oskvrnjivati ime svoga Boga. Ja sam Jahve!; Zah 5,3-4: On mi tad reče: 'To je prokletstvo koje će zahvatiti svu zemlju; odsad, svaki koji krade bit će po njem izgnan odavde i svaki koji krivo priseže bit će po njem odavde protjeran. Ja ću ga izvesti - riječ je Jahve nad vojskama - da uđe u kuću lupežu i u kuću onome koji se krivo kune mojim imenom te da boravi usred njegove kuće i uništi je skupa s njenim drvljem i kamenjem'; Mudr 6,16.19: Šest je stvari koje Gospod mrzi... lažan svjedok koji širi laži...
- Duh Sveti nas opominje da se čuvamo česte zakletve, pa bila ona i prava, jer je u tome velika pogibelj da se krivo zakunemo. Sir 23,9-11: Ne privikavaj usta svoja na prisege i ne navikavaj se izgovarati ime Svetoga. Jer kao što rob pod neprestanim nadzorom ne ostaje bez modrica, tako i tko uvijek priseže i zaziva ime Božje neće izmaći grijehu. Čovjek koji mnogo priseže pun je zloće i bič ne odstupa od kuće njegove. Ako pogriješi, grijeh mu njegov ostaje; a ako se na to ne obazire, griješi dvostruko. Ako se prisegne krivo, neće mu se oprostiti i kuća će mu biti puna nevolje.
- POZOR! Isus se nikada nije poslužio prisegom. U Govoru na Gori preporučuje: Čuli ste da je rečeno starima: 'Ne zaklinji se krivo'... A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: 'Da, da, - ne, ne! Što je više od toga, od Zloga je (Mt 5,33-37). Dakle, nikakva lakoumna praksa poimanja zakletve (prisege)! Isus veli kako zakletva i zaklinjanje potječu od zla i Zloga, kako se time degradira i obeščašćuje Bog i čovjek; i još dodaje: besmisleno je da zakletva nečim manjim postaje obvezatnom, dok je zaklinjanje nečim ili nekim većim neobvezatna (usp. Mt 23,16-22) = protuslovlje u sebi. Ako se tko mora zaklinjati, to znači da se njegovoj riječi ne vjeruje! Budimo međusobno otvoreni i iskreni, neka 'da' znači 'da', a 'ne' znači 'ne'. Živimo tako da ne provjeravamo jedni druge na svjetlu, nego da živimo u svjetlu istine...

= dakle, zakletva ili prisega - (imenom Božjim i sl.?) - koliko puta?; lažno? (pod prisegom ili zakletvom tvrdio nešto neistinito, ili obećavao nešto a nisam imao nakane to ispuniti, ili ono što sam obećao a nisam ispunio = krivokletstvo) - koliko puta?; primanje Sakramenata nakon lažne zakletve ili prisege - koje?; uzaludno se zaklinjao - uzimao Boga za svjedoka za nevrijedne stvari; olako - zaklinjao se i iz čiste navike; pri nemoralnom zahtjevu (obećanje pod prisegom da će se učiniti nešto nečasno i zlo, ili tašto, ili takvo koje je izravno u suprotnosti s evanđeoskim savjetima) - koliko?; zakletva iznuđena silom, prijevarom ili velikim strahom - koliko?; jesam li nadoknadio štetu koju sam pritom prouzročio?
- Od prisege ili zakletve, oprost i zamjenu mogu dati oni koji opraštaju od zavjeta, a to znači mjesni ordinarij i župnik (kan. 1202 i 1203); oslobođenje od prisege može dati i onaj u čiju je korist obećanje pod prisegom dano.

- Proklinjanje (ili kletva, 'maledictio') = zazivanje nekog zla na se ili na druge, i to - riječima; ako se pritom zaziva ime Božje ili svetaca ili svetih stvari da se određenoj osobi dogodi neko zlo (a izvor je zla u Zlome), dakle, Bog, sveci... kao sredstvo osvete - teški je grijeh...
Njime /jezikom/ blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! (Jak 3,9-10).
Ne smijemo proklinjati brata za kojega je Krist umro (1 Kor 8,11)...
- proklinjanje iz zloće, osobito kada se samog đavla ili neku tamnu silu uzima u usta (đavlekanje...) - uvijek je grijeh; taj grijeh može biti teži ili lakši, ovisno o svom objektu, o namjeri onoga koji ga čini i o okolnostima (vidi: KKC 1854-1864);
Kada proklinjanje nije iz zloće, već da bi se nekoga spriječilo u činjenju grijeha ili da bi ga se popravilo ili kaznilo za grijeh, kada je nakana, dakle - kako nas uči Sv. Toma Akvinski - prvenstveno usmjerena na dobro (npr. praotac Noa proklinje Hama u Post 9,25, a i sam Bog izriče određena prokletstva u tom smislu; ili kad se proklinjanje neduhovnih stvari učini iz dobre nakane /tim načinom su Job i Jeremija prokleli dan svoga začeća i rođenja, jer su taj dan dobili istočni grijeh koji je izvor sve ljudske bijede, jer se u tom slučaju ne proklinje ono što je od Boga ili se na Njega odnosi već ono što je od Đavla, odnosno grijeh koji je uvijek prijezira i proklinjanja vrijedan/) - ipak je to, s obzirom na našu slabost, 'sklizak teren', te je stoga pametnije poslušati savjet svetoga Pavla: Blagoslivljajte, a ne proklinjite (Rim 12,14). Dakle, to su riječi koje se nikada ne bi smjele pojaviti u našim srcima, jer smrt i život u vlasti su jeziku (Izr 18,21); sve naše riječi - ne samo naše molitve - uspinju se pred Božje prijestolje i pokreću nebesko sudište. Bog čuje riječi koje izgovaramo i o tome će ovisiti Njegovo djelovanje (Br 14, 28-30: Kaži im: Tako ja živ bio, objavljuje Jahve, kako ste na moje uši govorili, tako ću vam i učiniti). Pouka: itekako moramo paziti kakve nam riječi izlaze iz usta, one su sve samo ne bezazlene (Anđeo je Zahariju ušutkao kako njegova nevjera ne bi spriječila Božji plan po kojemu se trebalo roditi dijete Ivan Krstitelj od ovog starog oca i stare mu žene)...
- proklinjanje iz loše 'navike' ili 'šale' nije bezopasno: čim mu netko odškrine vrata, zao duh sluša i spremno ulazi i kasnije teško izlazi...
= dakle, proklinjanje Imenom Božjim - koliko puta, koliko osoba?; i djecu?; povlačim li sada te strašne riječi, blagoslivljam li sada te osobe, molim li Gospodina da svojom Presvetom Krvlju OTKUPI i mene od tih strašnih grijeha i sve osobe koje sam ili pred kojima sam proklinjao (tzv. 'molitve otkupljenja'...); primanje Sakramenata nakon proklinjanja ili kletvi - kojih?; proklinjanje iz zloće (osobito 'đavlekanje'), iz loše navike ili šale?
- Najteže su posljedice ako roditelji (ili djedovi i bake) proklinju vlastitu djecu (jer su roditelji povezani sa svojom djecom krvnom vezom, a i autoritetom) i tako ih unesrećuju u životu; strašno je i kada muž proklinje ženu ili žena muža... o koliko grijeha, a koliko i sablazni! - kako će onda u braku ili obitelji biti ljubavi, zdravlja, sloge...? Već su i sve dobre majke, svi dobri očevi veliki blagoslov svome djetetu, a osobito kada majke i očevi izričito blagoslivljaju svoju djecu. Snagom Sakramenta ženidbe, roditelji su dobili posebnu ovlast blagoslivljati svoju djecu. Roditelji, blagoslivljajte, nemojte proklinjati, jer vaše će svete riječi uvijek ozdravljati i usrećivati vašu djecu. Roditeljski blagoslov (= Božja nazočnost), a ne roditeljsko proklinjanje (kletva)! Blagoslivljajmo svoga bračnog druga, druge ljude, svaku situaciju koja nas zadesi... Prokletstvo je jedno izrečeno ništa koje pada pred življenom Ljubavlju...
- Djelotvornost kletve: ako pozitivno djeluje blagoslov, djeluje, bolno i konkretno, i prokletstvo; ono je suprotnost blagoslovu; ipak, djelotvornost prokletstva, kao i blagoslova, ovisi o vjeri - kletva koja se nekome omakne ili ga je nešto drugo razbjesnilo, nije isto što i svjesna, namjerna kletva osobe koja je duboko u okultnim praksama. Proklinjatelj ne može olako proklinjati a da na sama sebe ne navali prokletstvo koje zaziva (usp. Ps 109,17).
Neki autori navode simptome ili znakove prokletstva: duševna ili emotivna rastrojenost osobe (mentalne smetnje), psihičke bolesti, duševno-emotivni slomovi; bolesti (kronične ili naslijeđene); ženske bolesti (neplodnost, spontani pobačaji); razdori, česte svađe u obitelji, raspadanje obitelji; stalni nedostatk novca; neuspješnost (dobro krene, a onda sve pođe nizbrdo); česte nezgode (nesreće) u životu; samoubojstva ili neprirodne smrti u obitelji... osobito ako ima više takvih slučajeva u obitelji. Neki uzroci prokletstva mogu biti idolopoklonstvo (okultizam, praznovjerje, spiritizam...), teška psovka (na čitavu obitelj), nepoštivanje dana Gospodnjeg, nepoštivanje roditelja, nemoralni život (predbračni odnosi i preljub) i neprirodni seksualni život (homoseksualnost, incest, pedofilija...), nepravedno ponašanje prema slabima i tlačenima (prema starcima, djeci i nerođenima /pobačaj, spirala i kontraceptivna sredstva/...), teške krađe, lažno zaklinjanje, škrtost prema Bogu, izricanje prokletstva s prava zakonske ili očinske vlasti (roditelja nad djecom, profesora nad djecom, muževa nad ženom...), izricanje prokletstva sotonskih slugu, vračara i gatara nad nekim, sklapanje saveza (sa Sotonom ili povezivanje sa masonima, sa sektama Hari Krišna, Saibabe, Maharishi Mahesh Yogia, s TM, yogom, reikiem) te prokletstva koja ljudi izgovore nad sobom. Skeptici će takvo djelovanje kletve i druge sablasne fenomene pripisati mašti i sugestiji, objasniti to kao projekciju duševne napetosti i straha onih koji u to vjeruju i govoriti o 'kognitivnoj disonanci'... No, da prokletstva mogu izazvati i negativne posljedice, i da problem ne smije biti omalovažen, potvrđuje i svećenik dr. Jörg Müller, klinički psiholog i psihoterapeut u Freisingu, čija je ordinacija godinu dana unaprijed rasprodana; on navodi da najčešći razlozi proklinjanja i 'uopće čina te vrste su zavist, ljubomora, zloba i pohlepa' (svakako si pročitajte njegovu knjigu: Proklet, opčinjen, poludio ili nešto drugo? Postoje li sotonski uzrokovane smetnje? Što o tome kažu psiholozi i teolozi? Tko tu može pomoći?, Ziral, Mostar, 1998.). Tipično je da se proklinjanja i slični čini pojave nakon udesa, bankrota, svađe zbog nasljedstva, nevraćanja dugova ili zbog odbijene ljubavne veze, bilo nad osobama bilo nad predmetima. Naravno da se puno toga dade i psihološki objasniti u smislu obistinjenja jednog proroštva. Povrijeđene osobe u svojoj srdžbi bacaju kletve i prokletstva da bi se jednostavno osvetile protivniku, rjeđe da bi ga odvratile od opravdanih zahtjeva. To je uvijek zapanjujuće - i posljedične strahote mogu fascinirati - 'da izgovorena prokletstva zaista djeluju, pa se pitamo kako i zašto' (ibidem). Po njemu, samo se jedan manji broj prokletstava i ostvari. Jedno je sigurno: prokletstva nisu iznad silne Božje ljubavi i milosti...
- Kako se možete zaštititi od takvih štetnih utjecaja i može li biti da su i neke naše tragedije posljedica nekog prokletstva? Zar nije kršćanska molitva i vjera jača od smiješnog prokletstva nekog luđaka? Na osnovu biblijskog vjerovanja, moramo prihvatiti duhovno djelovanje pravih prokletstava (Sveto Pismo nam jasno govori o tome; usp.: Isusove riječi neplodnoj smokvi, Mt 21,19; usp. i Mt 10,14; Dj 8,20; no, Isus proklinjući smokvu čini proročku gestu kojom objavljuje besplodnost vjerskog života Izraela, kao i Božji sud; izvanjsko bogoštovlje kojemu nedostaju plodovi svetosti; Izrael je 'usahnuo do korijena' jer je iznutra napustio Boga, iako ga je i dalje naizgled slavio; stoga će se kraljevstvo Božje uzeti licemjernom narodu i dat će se onima koji će donositi njegove plodove /usp. Mt 21,43/). Dakle, za razliku od sotonskog prokletstva, ovi biblijski primjeri su znakovi ne da unište ljude, nego, dapače, da ih privedu k vjeri i poslušnosti Bogu.
Pedagozi i duhovnici trebali bi više izgovarati obvezujuće riječi i upozoravati na odgovornost za izrečenu riječ (i Isus je sâm o tome govorio; usp. Mt 12,37) te ukazivati na opasnost od negativnih posljedica određenih čina. Kao i blagoslov, tako se i prokletstvo vraća onome tko ga je izrekao: Prokletstvo je ljubio, pa neka ga stigne, blagoslova ne htjede, daleko nek' je od njega (Ps 109,17); Kad bezbožnik proklinje neprijatelja, onda proklinje samog sebe (Sir 21,27). Kako se zaštititi? Za osobe, koje se smatraju žrtvama kletvi i prokletstava, a 'ispale' su iz psihijatrijskog plana (teži slučajevi kada su iscrpljena sva legitimna medicinska i psihijatrijska sredstva), Crkva se može zauzeti, u Ime Isusovo. Prokletstvo traje i djeluje tako dugo dok ga se ne prepozna i ne slomi. Moramo vjerovati da nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu (Rim 8,1), da je Isus postao radi nas 'grijehom' (2 Kor 5,21) i 'prokletstvom', da nas oslobodi od prokletstva (Gal 3,13) i da primimo Božji blagoslov i Duha Božjega. Isus je Pobjednik nad prokletstvom; zato nema razloga za strah i očaj i onda kad se čini da sve ide krivo. Tko je kao Bog, quis ut Deus? Obucite se u oklop vjere, kojim možete ugasiti sve vatrene strijele zloga. Uzmite kacigu spasenja i mač duha, a to je Božja riječ (Ef 6,14-17). Molitvom za oslobođenje od prokletstava (ima ih mnogo, i na nekim duhovnim susretima, ozbiljno se mole). Redovita molitva, post i primanje Sakramenata najbolja su zaštita. Majka Božja je u Fatimi obećala svoju posebnu zaštitu svakome tko bude dnevno molio krunicu... Ispovjediti se i prikazati Sv. Misu za svoj problem. Odreći se opravdanih zahtjeva prema proklinjatelju. Oprostiti neprijateljima. Najbolje je ne razbijati glavu s tim problemom, nego računati s Božjim milosrđem i Njegovom Ljubavlju. A ponajbolje i iznad svega, jest činiti ono što nam reče Gospodin: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju (Lk 6,27-28). Dakle, proklinjanju oprečno stoji blagoslivljanje, prokletstvu blagoslov, opraštanje (Rim 12,14; 1 Kor 13,5) i ljubav (Mt 5,44; Kol 3,13).
- N. b.: Proklinjanje se može pronaći na prvim stranicama Biblije; iz usta Božjih čuje se prokletstvo zmije i zemlje /Post 3,14.17/ - ali uvijek kao protuteža, jer je prvotni motiv blagoslov u najvišem smislu - blagoslov stvarateljske Božje Riječi /Post 1,22.28/)... Prava riječ proklinjanja izlazi iz usta Sina Čovječjega samo pri posljednjem nastupu: Idite od mene, prokleti! (Mt 25,41); one koji su se isključili iz ljubavi, prepušta njihovu vlastitom izboru (više o tome: X.-L. Dufour, Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb, pod: Prokletstvo).


B. Drugi oblik posebnog čašćenja Božjeg Imena: zavjet (votum)
Zavjet je promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru. Zavjetovanik je time Bogu dužan nešto što inače ne bi bio da se nije zavjetovao i na to se pod grijeh obvezao. Cilj je zavjeta proslaviti Boga, priznati Ga apsolutnim gospodarom svega.
Najveće osobnosti u povijesti spasenja čine različite zavjete: patrijarh Jakov na svojem putu u Mezopotamiju, nakon važnog sna o ljestvama i o Jahvi koji mu daje mnoga obećanja (Post 28,20-22); neplodna Ana, majka Samuelova, molila je sina (1 Sam 1,11) i dobila je sina (1 Sam 1,20); Sv. Pavao (Dj 18,18), da će se ošišati; zavjet je ispunio nakon što se oprostio s braćom u Korintu te je s Priscilom i Akvilom zaplovio natrag u Antiohiju. I mnogi sveci su se zavjetovali. Velika Terezija zavjetovala se da će uvijek činiti savršenije, Klaudije de la Colombie're da će vjerno ispunjavati isusovačka pravila, i toliki drugi.
Razlikujemo javne i privatne zavjete. Javni su oni koji se polažu pred zakonitim crkvenim poglavarom (npr. redovnički zavjeti). Privatni ili osobni su oni koje obični vjernici u crkvi, u kući ili sami pred Bogom polažu; vjernici zavjetuju Bogu sebe uz određeni bogoštovni čin: molitvu, hodočašće, post, dobro djelo ili odreknuće nečeg ugodnog.
Neke napomene: Smijemo zavjetovati samo neko dobro, Bogu ugodno djelo; nešto što nije dobro, što je grijeh - Gospodin ne prima kao zavjet. Još nešto: zavjet je uvijek osobni čin: po sebi obvezuje samo onoga tko ga položi (ZKP, 1193). Konačno, zavjet treba biti slobodno dan; žrtvuje se Bogu nešto od sebe ili čitava osoba sa svim što jest i posjeduje - kao u redovnika trostrukim zavjetovanjem na čistoću, siromaštvo i poslušnost.
- Postoje četiri načina kada obveza zavjeta prestaje (kada gubi svoju obvezu i snagu): ako zavjet nije učinjen slobodno, ili je učinjen u naglosti; istekom zavjetovanog vremena ili broja; ako su se bitno promijenile životne prilike, bilo za onoga koji je zavjet položio, bilo za onoga u čiju je korist položio zavjet; ako se ne izvrše uvjeti za zavjet i oprost (više o tome v. ZKP, 1191-1198).
- Zavjet jednom učinjen obvezuje pod grijeh - razmjerno težini zavjeta. Kršenje zavjeta je pogrđivanje Božjeg Imena. Jesi li učinio zavjet Bogu, ne oklijevaj, ispuni ga... Bolje je ne zavjetovati nego zavjetovati a ne izvršiti zavjeta (Prop 5,3-4). Ne oklijevaj ispuniti zavjet na vrijeme... Pripravi se prije svoga zavjeta i ne budi kao čovjek koji iskušava Gospodina (Sir 18,22-23).
- Sadržaj zavjeta (oprost ili zamjenu) može promijeniti samo Crkva (ZKP, kan. 1196: Osim rimskog prvosvećenika, od privatnih zavjeta mogu zbog opravdana razloga dati oprost, samo ako oprost ne krši tuđe stečeno pravo: mjesni ordinarij i župnik* /ne, dakle, i župni vikar!/, kao i oni kojima su Apostolska Stolica ili mjesni ordinarij povjerili vlast davanja oprosta). Djelo obećano privatnim zavjetom sám zavjetovanik može zamijeniti za veće ili jednako dobro, ne i manje (kan. 1197); za manje pak dobro onaj koji ima vlast dati oprost od zavjeta.
* Kada svećenik (npr. župnik; ne i župni vikar!), prema propisima prava, daje oprost od privatnog zavjeta izvan Sakramenta Pokore, služi se ovim obrascem: Vlašću što mi je povjerena, odrješujem te od sveze zavjeta. U ime Oca i Sina † i Duha Svetoga. Pokornik odgovori: Amen. (usp. Red pokore, Dodatak I., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., str. 193.).
- Savjet: Nemoj nikada činiti veći ili teži zavjet, a da se prethodno ne bi posavjetovao sa svojim ispovjednikom ili duhovnim pratiteljem!

- Obdržavanje zadanih obećanja i zavjeta danih Bogu (o tome, vidi još i pod 'Prva Božja zapovijed', I, A, f)...
- dakle, neizvršeni zavjet (promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru i na to se pod grijeh obvezati) - koji, što si Bogu obećao (molitvu, hodočašće, post, dobro djelo ili odreknuće nečeg ugodnog), koliko neizvršenih (privatnih) zavjeta?
Redovnici: kršenje redovničkih zavjeta čistoće, poslušnosti i siromaštva..; u teškoj stvari?

- 11:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.03.2021., srijeda

Prva (1.) Božja zapovijed

I Ja sam Gospodin Bog tvoj (Izl 20,2)

- Gospodinu Bogu svom se klanjaj i Njemu jedinome služi! (Mt 4,10)

A - Štovanje Gospodina Boga
a) Ljubim li 'Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom' (Lk 10,27)?
- gajim li u srcu za Boga uvijek najbolje želje, gajim li strahopoštovanje prema Bogu, je li mi Bog uvijek na prvom mjestu, je li On za mene vječna istina, najveće dobro, radujem li se radi Božje savršenosti; težim li za tim da On bude od sviju, poradi neizmjerne dobrote svoje, ljubljen i čašćen?
- predajem li Mu se sasvim: dušom i tijelom; podvrgavam li Bogu svoju volju, pamet, srce; želim li Njemu živjeti, jesam li za Njega pripravan dati svaku žrtvu tako da me od ljubavi prema Njemu ne može odvratiti ni mučeništvo ni smrt?
- činim li ono što Bog zapovijeda, tj. imam li poslušnost prema zakonu Božjem ('Ako mene ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati', Iv 14, 15); znam li da ne mogu Boga potkupiti samo nekom svojom molitvicom prije spavanja... ili samo onda kad obolim od raka ili kad pada atomska bomba; je li moje bogoslužje svedeno samo na pobožne molitve i žrtve - a bez ljubavi?
- podnosim li radi Boga sve strpljivo; činim li sve s velikom radošću?
- vjerujem li da mene Bog ljubi?
Ljubav prema Bogu zahtijeva i:
- ljubav prema bližnjima (1 Iv 4,20-21): ponašam li se kao drugi Krist (Iv 13, 34-35); gledam li Krista u drugima (Mt 25,40); želim li drugima ono što Bog hoće, njihovo istinsko dobro; u svom apostolatu - vodi li me briga i razumijevanje duhovnih i materijalnih potreba drugih te iskazivanje milosrđa (usp. Mt 18:15); ljubav također zahtijeva i bratsku opomenu (usp. Mt 18,15) = jesam li drugome pomogao da izradi u sebi čovjeka, da se zla otrese, da sačuva poštenje, da dušu sačuva od propasti…; opomena se daje nad očitim prijestupcima i pogrješkama bližnjega (ne, kao neki dežurni moralizator i sudac, za svaku 'sitnicu') i to jedino u Isusovu duhu velike ljubavi prema bratu čovjeku, želeći mu vremenito i vječno dobro; dakle, to nije lov na bližnje u njihovim pogrješkama, ogovaranje ili klevetanje, ocrnjivanje i veseljenje tuđem zlu i nevolji...?
Ne možemo pred Bogom biti mirne savjesti ako smo drugoga pustili da radi našega nemara, izgubi dušu. Vidio sam da griješe, ali nisam ih htio opomenuti, jer sam mislio da to nije moj posao? 'Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega' (Lev 19.17). Isus: 'Pogriješi li tvoj brat, idi i prekori ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu... Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik' (Mt 18,15-17).
- Jesam li, dakle, opomenuo teškoga grješnika (npr. zbog psovke, bludništva, preljubništva, priležništva, pobačaja, kontracepcije...) ili sam odgovoran i za grijehe što ih drugi čine (tzv. 'tuđi grijesi') ako sam u njima grješno sudjelovao, i koliko? ('Tuđi grijesi': savjetovati na grijeh, zapovijedati da se griješi, pristati na tuđi grijeh, navesti drugoga na grijeh, hvaliti tuđe grijehe, tajiti tuđe grijehe kad smo ih dužni očitovati, ne ukoriti tuđe grijehe, pomagati na grijeh /možemo dodati još: braniti tuđi grijeh, smijati se tuđem grijehu i praviti šale na račun tuđeg grijeha/).
Snosimo odgovornost jedni za druge. Samo - naša opomena treba biti u poniznosti, dobroti i blagosti. Sveti Augustin kaže: 'Ako propustite to učiniti, gori ste od njega. On je istina počinio nepravdu i zbog te nepravde sam je sebi učinio tešku ranu. A vi ostajete bezosjećajni pred tom ranom svoga brata. Vidite ga gdje umire ili je već umro i vi ostajete ravnodušni. Više ste krivi zbog svoje šutnje nego on zbog svojih nedjela. To je ono prvo što se od nas traži'. 'Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega' (Lev 19,17)...
- ljubav prema sebi (iz ljubavi prema Bogu): jesam li tražio za sebe ono što Bog hoće (svetost); jesam li se iskreno darivao Bogu i bližnjima, ili sam ljubio samoga sebe zbog vlastite izvrsnosti, stavljao svoju vlastitu volju ispred Božje te svoje vlastite interese iznad službe prema drugima (= egoizam)?
(Svetačka ljubav prema bližnjemu i prema sebi, prema molitvi bl. Edourda Poppe-a za poniznost): mogu li biti blag prema onima koji su tvrdoglavi ili nepodnošljivi; znam li šutjeti na upućene mi prigovore; znam li slušati sa smirenim zadovoljstvom nezaslužene grube riječi; volim li biti od svih zaboravljen, nepriznat, prezren, ponižen do dna, radije nego se vidjeti, punog samozadovoljstva, uzdignutog iznad drugih; želim li uopće ostati malen; slušaju li moje uši rado upućena mi priznanja, ostaje li moje srce zatvoreno uživanjima u mojim osobnim poslovima, vraća li se moja misao na ostvarene uspjehe, učinjena dobra djela, primljene pohvale; nepravedni sudovi, kojih sam žrtva, kao i upućene mi ponižavajuće riječi, trpke kritike mojih djela, omalovažavajući postupci koje podnosim - jesu li mi slatkost ili gorkost; težim li tomu da budem sretan kada sam zaboravljen od sviju, kad vidim da nitko ne sanja o meni, osim da me prezre kao zadnji otpadak... ili...?
b) Vjerujem li iskreno u Gospodina Boga, uzdam li se u Njega, ljubim li Ga iznad svega?
c) Klanjam li Mu se:
- priznajem li Ga kao Boga, kao Stvoritelja i Spasitelja, Gospodina i Gospodara svega što postoji, kao beskonačnu i milosrdnu Ljubav?
- hvalim li Ga, uznosim li Ga sa zahvalnošću ispovijedajući da je učinio velike stvari i da je Njegovo Ime sveto?
- nikad ne molim na koljenima ('Đavao nema koljena'!, Benedikt XVI); samo površno pokleknem; ne činim akte adoracije (klanjanja pred Presvetim)...?
d) Molim li Mu se?
Molitva (hvale, zahvaljivanja, zagovora i prošnje)?
- prakticirao i druge oblike molitve: obiteljsku (ne činim ništa kako bih uveo obiteljsku molitvu), molitvu u zajedništvu Crkve (Misa, časoslov...); molitvu slave, poklonstvenu, blagoslovnu, molitvu predanja; pomirbenu molitvu, molitvu pokajanja, molitvu za oproštenje; meditativno-kontemplativnu (molitveno čitanje Sv. Pisma /lectio divina/...)?
- molitva Liturgije časova (za one koji imaju obvezu moljenja: đakon, svećenik, redovnik...): molitva Crkve kao glas i umjesto svih onih koji možda ne znaju, ne žele ili ne nalaze vremena za molitvu; vjernici koji to čine... 'stoje pred Božjim prijestoljem u ime Majke Crkve'... odnosno, 'to je molitva koju Krist sa svojim Tijelom upravlja Ocu' (Drugi Vatikanski koncil, SC, 84,85); obveza svakodnevnog moljenja brevijara (liturgije časova) također je jedna od najsvečanijih obveza javno preuzetih đakonskim ređenjem, koju nije dopušteno propuštati bez ozbiljnog razloga; svećenik ima obvezu izmoliti svaki dan sve časove', tj. Jutarnju i Večernju, kao i Službu čitanja, bar jedan od Srednjih časova te Povečerje (Kongregacija za kler, 'Direktorij za službu i život prezbitera', KS, Zagreb, 2013., str. 145).
Crkva, barem na Zapadu, uvijek je taj 'i drag i svet teret' svojim svećenicima nametala i pod tešku dužnost i pod smrtni grijeh, tj. kao 'grubu povrjedu jednako svećeničkih obveza, kao i Božjih prava i interesa Crkve i duša' (mons. Č. Čekada). P. s.: ako radnici trebaju i mogu svaki dan provoditi 8 sati na radnom mjestu, zašto bi onda svećenicima bilo teško moliti časoslov 2 sata na dan; kad bi se neki radnik tako ponašao na svom radnom mjestu, odmah bi dobio otkaz... - jesam li ja 'dobio otkaz' zbog neizvršavanja preuzete obveze moljenja časoslova, ili sam ja 'dao otkaz' moljenju časoslova?
- molio sa sumnjom ili bez vjere, bio škrt ili egoističan u molitvenim nakanama (molio samo svjetovne stvari, nisam tražio 'najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a ostalo će vam se nadodati' /Mt 6,33-34/), molio ponosno/oholo (usp. farizej i carinik, Lk 18, 9-14)?

- neredovitost ili zapuštanje molitve kroz duža razdoblja?
- svojevoljna rastresenost u molitvi?
Sv. Franjo Asiški, kada god je ulazio u crkvu na Sv. Misu ili na molitvu, rekao bi: Svjetovne i nepotrebne misli, ostanite ovdje pred vratima dok se ne vratim.
Sv. Terezija Avilska savjetuje: Nikad se ne obraćaj Bogu dok misliš o nečemu drugomu;
- ograničavanje molitve na obligatorni minimum; izgovaram samo malu, vrlo kratku, molitvenu formulu; molim samo dok se svlačim ili radeći nešto drugo, bez poštovanja, bez sabranosti, uz upaljeni radio ili TV; ne znam više ni molitve s vjeronauka ili iz katekizma i ne činim ništa da ih ponovo naučim; nikad ne molim na koljenima; samo površno pokleknem; znak križa činim bez pobožnosti (kao da muhe tjeram od sebe); ne molim se pred iskušenjima (kada mogu učiniti i neko zlo); nikad ne molim Angelus; nikad ne molim krunicu, ili ju molim samo u krevetu...? - hm, gukni, junače!
Nesvojevoljna rastresenost (distrakcija) u molitvi
Sv. Toma Akvinski upozorava: Namjerno dozvoliti umu da luta tijekom molitve je grješno i otežava da molitva donese plodove. No kada nam se misli bez naše krivnje udalje od Gospodina, potrebno je nježno se vratiti, bez osjećaja krivnje ili straha i koliko god često je potrebno.
Sv. Mala Terezija lijepo kaže: Imam mnogo stvari koje me ometaju, ali dokle god sam ih svjesna, ja molim za te ljude koji mi, kada mislim o njima, odvlače pozornost. Na ovaj način oni imaju korist od moje rastresenosti. I na jednom drugom mjestu piše, kako bi ju trebalo rastužiti što zna zadrijemati za vrijeme molitve, no to ju nije ipak obeshrabrilo: Znam da su djeca jednako draga svojim roditeljima i kad spavaju i kad su budni…
e) Prinosim li Bogu žrtve u znak klanjanja i zahvale, usrdne prošnje i zajedništva?
- jesam li Mu prinosio vanjske žrtve bez nutarnjeg sudjelovanja ili bez povezanosti s ljubavlju prema bližnjemu: 'Milosrđe mi je milo, a ne žrtva!' (Mt 9,13;12,17)?
- sjedinjujem li se s Kristovom žrtvom prinesenoj Ocu za naše spasenje, činim li od svoga života žrtvu Bogu?
f) Obdržavanje zadanih obećanja i zavjeta danih Bogu (svećenička obećanja, redovnički zavjeti; obećanja i zavjeti učinjeni iz osobne pobožnosti: izvršio Bogu obećano neko djelo, molitvu, davanje zavjetnog dara, hodočašće i sl.?) - ako nisam: koje, koliko puta?
Zadano obećanje i zavjet Bogu mora se izvršiti 'iz krjeposti vjere' (kan. 1192 § 1; 'Što si zavjetovao, izvrši!', Prop 5,4; usp. Prop 5,5; Br 30,2; Pz 23,21). No, u nekim slučajevima Crkva može, zbog primjerenih razloga, dati oprost od zavjetâ i obećanjâ. Od javnog zavjeta, ako se radi o redovniku ili redovnici, može osloboditi zakonita crkvena vlast (u smrtnoj pogibelji i ispovjednik, bilo u sakramentalnoj Ispovijedi bilo izvan nje /kan. 1078 § 3/). Oprost od privatnog zavjeta, zbog opravdanog razloga, može dati mjesni ordinarij i župnik (kan. 1196) svojim podložnicima gdje god se nalazili, a na svom području također strancima (samo ako oprost ne krši tuđe stečeno pravo). Oni koji mogu oprostiti od zavjeta, mogu zavjet također zamijeniti s nekim manjim dobrom, a sam zavjetovanik ga može zamijeniti s većim ili jednakim dobrom, ne i manjim (kan. 1197)...
- neiskrena ili lažna obećanja dana na Krštenju, Potvrdi, Ženidbi... (primatelji Sakramenata, roditelji /npr. na krštenju: da će dijete odgajati u vjeri.../, nevršenje /trajne/ obveze kumstva /krsnog: nespremnost u pomaganju roditeljima da kršteno dijete ispovijeda vjeru i živi prema njoj; krizmanog: nepomaganje krizmaniku da djeluje kao istinski Kristov svjedok/...)?
'Vjernost datim obećanjima izraz je štovanja koje dugujemo božanskom Veličanstvu i ljubavi prema vjernome Bogu' (KKC 2101).

B - Grijesi protiv vjere, nade i ljubavi
a) Grijesi protiv VJERE u Boga - koji grijeh, otkada, koliko?...
- hotimično sam sumnjao, zanemarivao ili odbijao vjerovati ono što je Bog objavio ili što Crkva predlaže vjerovati ('nevjerovanje'): npr. u neku božansku osobu ili Presveto Trojstvo, utjelovljenje, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, u neku vjersku istinu - reci koju!
- nehotimično sam sumnjao (kolebao se) u vjeri, imao poteškoću nadvladati prigovore vezane uz vjeru, ili pak tjeskobu izazvanu njezinom nejasnoćom...
- nemam baš jaku vjeru - zanemarivao sam pouke o vjeri i vjeronauk, nisam proučavao i težio produbljivanju svoje vjere i svog vjerskog znanja (putem Svetog Pisma, Katekizma, vjerskih knjiga, propovijedi...) - trebam li se tu optužiti za teški propust, površnost, nemar; jesu li seminari, duhovne obnove i slično, jedina mjesta gdje živim svoju vjeru?...
- ljudski obzir u ispovijedanju svoje vjere: ispovijedam li vjeru privatno i javno, ili sam se stidio javno pokazati geste pobožnosti, znak križa, pokleknuti, javno nositi nabožne predmete (medalje, križevi, krunice...), moliti se naglas u javnosti..., te tako zatajio svoju vjeru... iz ljudskog obzira, koristoljublja, straha...
- olako sam i naivno vjerovao ili govorio da su sve vjere jednakovrijedne...
- izlagao svoju vjeru protuvjerskim ili protucrkvenim ili bezbožnim ili dvosmislenim knjigama, časopisima, novinama, filmovima...
- ne usuđujem se braniti vjeru kad je ona napadnuta preda mnom; sudjelovao sam u razgovorima u kojima se vjera kritizira, izruguje, potkapa, rado slušao protuvjerske govore...
- bespotrebno sam posjećivao ljude bez vjere ili neprijateljski raspoložene spram katoličke vjere...
- ometao druge u obavljanju vjerske prakse, npr. u obitelji, u radnom okruženju...; druge odvraćao od vjere (= teški grijeh sablazni!)...
- u vjerskoj stvari: primoravanje nekoga da radi protiv svoje savjesti ili sprječavanje da djeluje po svojoj savjesti - koliko puta, osoba?...
- uskratio kome vjerske slobode i koje?

Počinio neki od SUVREMENIH GRIJEHA PROTIV VJERE?
- Nevjera (zanemarivanje objavljene istine ili hotimično odbijanje pristajanja uz nju); jesam li kriv za svjesni, hotimični i zato teško odgovorni nemar (nije mi bilo stalo do osnovnih vjersko-moralno-duhovnih istina niti se brinem da ih upoznam; ne zanimaju me ni objavljene istine sadržane u Vjerovanju, još manje zahtjevi i propisi Crkve /usp. kan. 754/); ako je to bilo smišljeno, planski, svojevoljno: jesam li pretjerivao, npr. lakovjernošću (bez dovoljna razloga smatrao nešto od Boga objavljeno, što od Boga objavljeno nije; nekritički se priklanjao kojekakvim privatnim objavama i sl. /ipak tim načinima grijeh protiv vjere neće redovito biti težak/); jesam li počinio i koji smrtni grijeh protiv vjere, tj. svjesno i svojevoljno, izvanjskim ili unutarnjim odvrgnućem od Boga, otpadom od vjere, herezom, vjerskom sumnjom, komunikacijom u svetim činima s nevjernicima i hereticima - imam li koji taj grijeh, otkada i koliko ih je?
- Agnosticizam (uvjerenje /u sebi ili javno?/ da se o Bogu ne može ništa reći, Božja se opstojnost ne može niti ustvrditi niti zanijekati); možda sam i odbijao nijekati Boga, tj. dopuštao sam da postoji transcendentno biće, ali koje se ne može objaviti i o kojem nitko nije u stanju ništa reći; ili, nisam se izjašnjavao o Božjem postojanju, izjavljujući da je nemoguće to dokazati, dapače da nije moguće to ni utvrditi ni zanijekati; ili, možda sam prihvaćao i stanoviti indiferentizam i tupost moralne savjesti, sve do praktičnog ateizma...?
- Ateizam (uvjerenje da Boga nema, direktni grijeh negacije Boga /Bog je mrtav, čovjek je postao Bog - čovjekovo samopotvrđivanje bez Boga/, nijekanje i svake ovisnosti o Bogu, nastojanje pokoravanja krjeposti vjere)...
Razni oblici: nastojanje logičkim dokazima dokazati da Boga nema; na osobit način ignoriranje Boga, zagovaranje Božje odsutnosti; čovjek živi kao da Boga nema, a prihvaća Njegovo postojanje; u ime ljudske slobode nijekanje Boga; odricanje postojanja Boga, a ipak, zadržavanje psihološke potrebe da se prihvati 'mit' o Bogu; kada dođu životne poteškoće, prestaje se vjerovati u Boga ('ateizam /nekih/ nedjeljnih vjernika'); nadanje da će religije nestati razvojem društva i napretkom tehnologija; traženje dokaza za nepostojanje Boga, jer je tako bolje za razvoj čovjeka; nema dovoljno dokaza da Bog postoji; čovjek nije sposoban spoznati postoji li Bog ili ne; odbacivanje svakog razumskog dokaza o Božjoj opstojnosti; dokazivanje da Bog ne postoji; može se dokazati da Boga nema...
- Pripadao sam ili pripadam ateističkoj organizaciji; negirao sam Boga ili se borio protiv Njega?; članstvo u komunističkoj partiji (koliko dugo?; imao u njoj kakvu odgovornu ili važnu ulogu?)...
- Zabacivao sam intimnu i živu povezanost s Bogom; znam li da svaki grijeh predstavlja neki oblik nevjerstva, ateizma?
- Propuštao sam dužnost da upoznam smisao svoje vjere što bolje mogu, da često pobuđujem čin vjere, priznajem vjeru riječju i činom, da je širim i prenosim, štitim od pogibeljnih ugroza; protivio se nauku Božjem i odredbama Crkve (crkvenom Učiteljstvu), tj. jesam li uvjerljivo svjedočio i ostvarivao krjepost vjere svojim životom?
- Pitanje za sve o vlastitoj ulozi u poticanju ateizma: jesam li i sâm pridonio nastanku i širenju ateizma zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrješnim izlaganjem nauka ili nedostacima svoga vjerskog odgoja, moralnog ili društvenog života, te tako pravo lice Boga i religije prije skrivao nego otkrivao (GS, 19)?
- Pitanje za roditelje o vlastitoj ulozi u poticanju ateizma u odgoju djece (prema dr. Troyu Hinkelu): djeci smo naglašavali da je za katolički moral najvažnije izbjegavanje grijeha, stoga da je on represivan; zastarjela Katolička Crkva suprotnost je hipertoleranciji u pluralističkome društvu; nismo prakticirali zajedničku obiteljsku molitvu, a i djeca me nisu vidjela u osobnoj molitvi; uvijek smo imali prigovore protiv Crkve (Misa nam je preduga, ovaj svećenik nam je antipatičan, propovijed je dosadna, ne možemo na nedjeljnu Misu zbog 'bla-bla-bla' razloga...), djecu smo slali u crkvu a ne ih vodili; zajedno smo konzumirali medijske sadržaje (filmove, serije, emisije...) koji relativiziraju naše katoličke vrijednosti; živjeli smo prema/po svjetovnim kriterijima i ciljevima (popularnost, uspjeh, položaj...), a ne vjerskim i evanđeoskim; nismo djeci prenosili vjeru i nismo bili 'prvi odgojitelji u vjeri' svoje djece (nije to naš posao; neka to radi vjeronauk u školi, župni vjeronauk za Prvu Pričest i Krizmu...); propagirali smo seksualni nemoral i slobodu, životni stil koji odobrava preljub, pornografiju, istospolnu toleranciju; ili, bili smo veoma strogi i okrutni u crkvenom nauku (bez empatije, suosjećanja), ili pak, živjeli bez osvrtanja na crkveni nauk...?

- Krivovjerje (uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine katoličke vjere ili uporno sumnjanje u nju; hereza; vidi dolje pod: j) Novi religiozni pokreti i sekte... - koje, otkada?
- Odrekao se, koji put ili duže vremena, u sebi ili javno, i kritizirao istine vjere temeljene na Bibliji i tradiciji Crkve i prista(ja)o uz određene vrste duhovnih zabluda (npr. nevjerovanje u uskrsnuće tijela, kako đavao i zli duhovi ne postoje, kako nitko neće završiti u paklu...) ili prihvaćao bilo koje religiozno, kultno ili filozofsko negiranje velikih biblijskih istina vjere, a posebno onih koje se tiču Isusa Krista (ne vjerujem nešto od onoga što Isus govori, a o nečemu imam čak suprotno mišljenje; negiram li tako objavljenu biblijsku istinu, postavljam li se iznad jasno objavljene Božje Riječi = sve to može dovesti i do otpada) - što, koliko puta, pred koliko osoba?
- Otpad (potpuno odbacivanje kršćanske vjere i vjerske prakse, kršćanskog života; = apostazija) - otkada?; poveo postupak kod ordinarija (preko župnog ureda) za ponovni prijem u Rimokatoličku Crkvu?
Vjera se, kao Božji dar i milosno djelovanje u duši, ni pod koju cijenu, pa ni pod cijenu života, ne smije napustiti; s njom se ne smije poigravati, praviti kompromis, a najmanje podvrgavati bilo kakvim drugim interesima, jer je ona put spasenja...
- Zamislite koliko li će goru kaznu zavrijediti tko Sina Božjega pogazi, i nečistom smatra krv Saveza kojom je posvećen, i Duha milosti pogrdi?... Strašno je upasti u ruke Boga živoga (Heb 10,28.29.31).

Službeni prekid sa Crkvom (izjava o izlasku iz Crkve /npr. zbog izbjegavanja crkvenog poreza u zemljama gdje on postoji/). Bez obzira na razloge - radi se o teškoj povrjedi crkvenog zajedništva. U tom smislu je takav izjavni akt jasni otpad od vjere i svjesno odbacivanje Crkve. Posljedica nije samo isključenje od Sakramenata, već i uskraćivanje kršćanskog sprovoda i svake sprovodne Mise, osim ako je vjernik prije opozvao svoju izjavu i pokazao neke znakove kajanja (usp. ZKP 1184, 1185); kao što treba poštivati posljednju volju pokojnika, podjednako treba uvažavati i njegovu odluku o napuštanju Crkve. No, treba naglasiti da je takvo istupanje moguće samo u odnosu na empirijsko-pravnu sazdanost Crkve kao ustanove, ali ne povlači za sobom brisanje sakramentalne pripadnosti mističnom tijelu Kristovu, koja je zajamčena krštenjem.
- Raskol (uskraćivanje podložnosti papi ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni /usp. KKC, 2088-2089/; šizma)?
Općepoznatim otpadnicima od vjere (kao i drugim činiteljima djela protiv vjere i jedinstva Crkve: krivovjernicima i raskolnicima) uskraćuje se kršćanski sprovod i svaka sprovodna Misa, osim ako su prije pokazali neke znakove kajanja (usp. ZKP 1184, 1185); javni otpadnik od vjere ili crkvenog zajedništva (apostat) i krivovjernik (heretik) ili raskolnik (šizmatik) upadaju u izopćenje unaprijed izrečeno (ZKP 1364); za ponovni prijem u Rimokatoličku Crkvu, nadležan je mjesni ordinarij (mjesni biskup).

- Napad i pogrđivanje crkvenih službenika, nauka Crkve (o Sakramentima, seksualnosti, kontracepciji-pobačaju, rastavi, drogi, eutanaziji, kloniranju, istospolnim 'brakovima', rodnoj distrofiji...) ili vjernika te podržavanje takvih stavova - koliko puta, pred koliko osoba?
- Primanje Sakramenata od nekršćanskih služitelja - koliko?
Katolički vjernici dopušteno primaju Sakramente samo od katoličkih služitelja (ZKP 844, § 1). Ipak, izvjesna interkomunija između katoličkih i pravoslavnih kršćana je dopuštena. Katolički vjernici mogu iznimno primiti Sakramente Pomirenja, Euharistije i Bolesničkog pomazanja od nekatoličkih služitelja u Crkvama, čiji su spomenuti Sakramenti valjani (npr. u Pravoslavnoj Crkvi), samo u slučaju: ili nužde (npr. smrtna opasnost) ili istinske duhovne koristi i samo pod uvjetom: da se izbjegne svaka pogibelj zablude ili ravnodušnosti i da postoji fizička ili moralna nemogućnost doći do katoličkog služitelja (npr. ako se živi u zemlji posve nekatoličkih Crkvi i zajednica) - usp. ZKP 844, § 2; opaska: pravoslavna strana to dopuštenje ne daje katoličkoj strani za pravoslavne vjernike, iako nema objektivnoga teološkoga razloga da si Katolička Crkva i pravoslavne Crkve ne bi uzajamno priznavale valjanost Sakramenata (gdje Pravoslavna Crkva smatra Katoličku Crkvu šizmatičnom, pretpostavlja se da joj priznaje sakramentalnost, a u čemu je smatra heretičnom, očito joj ondje ne priznaje sakramentalnost).
- U Katoličkim Crkvama istočnih obreda (bizantskog /Grkokatolička Crkva/, armenskog, koptskog, etiopskog, siro-antiohijskog /maronitskog/, asirsko-kaldejskog i siro-malabarskog) katolički vjernik može primati sve Sakramente, jer su svi ovi pravi katolici (u jedinstvu s Rimom i papom), ništa manje nego u Hrvatskoj ili Italiji.
- Pripadnost stranci čija se programska načela protive kršćanskom moralu, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja (koja npr. podržava eutanaziju, legalizaciju droge, pobačaj i kontraceptivna sredstva, istospolne brakove, izvanbračne zajednice, umjetnu oplodnju, koja ne potiče demografsku i socijalnu politiku... - otkada?) ili davanje na izborima svoga glasa takvoj stranci ili osobi (ako sam dio klera: jesam li s nekom političkom platformom srastao interesno, poput kornjače i njenog oklopa)?
Da bi se moglo pristupiti Sv. Pričesti, potrebno je: pokajati se, ispovjediti i istupiti iz te stranke (sve isto kao i kod npr. grijeha preljuba: osoba koja ne odluči prekinuti s tim grijehom, ne može dobiti odrješenje od grijeha, a time si je i onemogućila pristup Sv. Pričesti ...).
Opomena iz Stepinčeve oporuke: Ako za istine vjere treba ići u zatvor, idemo. Ako na križ, neka nas razapinju. Ako pod mač, neka sijeku glavu kao svetome Ivanu. Da smo htjeli izdati Crkvu Božju za oglodane kosti koje nam dobacuje bezbožni progonitelj, danas bismo stajali na počasnim tribinama i primali državna i partijska odlikovanja. (...) I na našoj Crkvi ne smije ostati ljaga, da je i za čas paktirala sa sotonom. Ja nisam vlastan prodati interese Crkve za njihova mizerna obećanja, koja ionako ne vrijede baš ništa.
A u svezi političkog i moralnog zauzimanja prezbitera: svećenik se ne može vezati ni uz kakvu prolaznu stvarnost i mora se izdići iznad bilo koje stranačke politike. Poput Isusa (Iv 6,15s.), prezbiter 'mora odbiti uključiti se u bilo koji oblik aktivnog bavljenja politikom, osobito kada je riječ o stranačkoj politici... kako bi ostao čovjek za sve po mjeri duhovnoga bratstva' (Ivan Pavao II, Opća audijencija 28. 7. 1993.; Drugi Vatkanski koncil. GS, 43; ZKP 285,§3; 287, §1; Kongregacija za kler, 'Direktorij za službu i život prezbitera', t. 44). Svaki vjernik, naime, treba uvijek imati mogućnost pristupa svećeniku bez straha da ga on iz bilo kojeg razloga isključuje. Svećenik će imati na umu da 'ne spada na crkvene pastire izravno se uplitati u političko djelo i organizaciju društvenog života. Ta zadaća spada u zvanje vjernikâ laikâ'... (KKC, 2442; ZKP, kan. 227). Ali zato on ima posebnu odgovornost u tumačenju, promicanju i branjenju vjerskih i moralnih istina, također pred javnim mnijenjem i u medijima te podupirati javno i društveno značenje kršćanske vjere, u svakoj prigodi, bilo to zgodno ili nezgodno (usp. 2 Tim 4,2). Ograničavanje njegova poslanja na vremenite, čisto socijalne ili političke zadaće, i koje su tuđe njegovu identitetu, nije dobitak, nego najteži gubitak za evanđeosku plodonosnost čitave Crkve (usp. Kongregacija za kler, op. cit., 44).
- Nesudjelovanje u životu crkvene zajednice (povezanost i suradnja u vlastitoj župnoj zajednici: u slavljenju Kristovih otajstava u Sakramentima, liturgiji i pobožnostima; u slušanju, naviještanju i življenju Riječi Božje i nauka Crkve; u župnim radnim akcijama…) ili nehajno vršenje službi i preuzetih obveza u crkvenoj zajednici (u ŽPV, ŽEV, raznim župnim zajednicama, neugrađivanje karizmi u zajednicu…)?
Zanemarivanje obveze doprinosa za crkvene potrebe (vjernici su dužni pomagati Crkvi skrbljenjem za sve što je potrebno za bogoštovlje, apostolat, karitativna djela, te za dolično uzdržavanje njezinih službenika /kan. 222 ZKP-a/; ne samo, dakle, za uzdržavanje svećenika, nego i doprinošenje društvenoj pravdi; prikladno je da ti darovi budu plod dobrovoljne odluke; Isus priznaje ubiranje desetine, ali prigovara onima koji daju desetinu, ali zanemaruju 'najvažnije u Zakonu', Mt 23,23)?
- Zapuštanje sakramentalnog života (neredoviti ili nikako življen sakramentalni život: barem godišnja Ispovijed /u slučaju postojanja teškog grijeha/ i Pričest, po mogućnosti u uskrsnom razdoblju /kan. 989 i 920/) - koliko (godina) zanemario?
- Nebriga za duhovni život (zapuštanje duhovnog rasta, upravljanja čitavog života k Bogu; neodgovornost za rast krsne milosti i život u Kristu i Duhu, zanemarivanje poziva na svetost svakog krštenog vjernika i nasljedovanje Krista, slaba težnja za krjepošću i oslobođenjem od lažnih vrijednosti; neredovita molitva, zanemarivanje duhovnog štiva, nečitanje Sv. Pisma, neproučavanje nauka Crkve, propovijedi ne slušam pozorno /i ne razmišljam o tome tijekom tjedna, smatram ih predugim umjesto da razmišljam o tome što znače; propovijed: vrijeme za nadoknađivanje sna/, kritiziram i osporavam poduke, netraganje za razvitkom samokritičnosti i kritičke svijesti u odnosu na izvore tlačenja i nepravde, nepromicanje onih koji su potisnuti na rub društva, izbjegavanje svjedočenja ljubavi, neotkrivanje živoga Krista u praksi života, u siromasima i beznadnima; preziranje pokore...)?

b) Grijesi protiv UFANJA - koji grijeh, otkada, koliko takvih grijeha?
- Očaj (prestati se nadati svome osobnom spasenju, pomoći od Boga ili oproštenju grijeha); manjak pouzdanja u Boga u poteškoćama; obeshrabrenost ili bijes nakon grijeha; mislio sam da mi Bog ne može oprostiti ili da su moji napori uzaludni...?
- Preuzetnost (precjenjivati svoje moći /npr. zlouporabljam strpljivost i dobrotu Božju da bih griješio i ostao u grijehu - bez straha da ću biti osuđen; ili, mogu se spasiti bez Božje pomoći/ ili neopravdano računati na svemoć i milosrđe Božje /npr. mogu olako griješiti jer ću se ispovjediti, mogu postići oproštenje bez obraćenja, vječnu slavu bez zasluga vlastitih djela: KKC 2091-2092/; ne bojim se pakla - mislim da nije za mene moguć; previše sam računao na vlastite snage u izlaganju grijehu, smatrajući sebe dovoljno jakim da se oduprem napasti i ne obazirući se na upozorenja Crkve; = jedan od šest mogućih grijeha protiv Duha Svetoga)?
- Ne brinem se dovoljno za svoj vječni spas; previše sam vezan za zemaljska dobra i ne mislim mnogo na nebo; ne vjerujem u uskrsnuće svoga tijela; ne brinem se da skratim svoje čistilište; nedovoljno sam se utjecao molitvi kad sam imao probleme; rekao sam - ili mislio - da je molitva beskorisna - jer nisam bio odmah uslišan; mrmljao protiv Boga kad sam bio iskušavan, smatrajući da nisam zaslužio takve kušnje...?


c) Grijesi protiv krjeposti LJUBAVI - koji grijeh, otkada, koliko?
- Ravnodušnost (ne mari za Božju ljubav ili odbija o njoj voditi brigu, odsutnost Boga; ravnodušnost ili prema Bogu ili prema čovjeku, što ontološki nije isto, ali je u Evanđelju kao obveza i predmet ljubavi izjednačeno): Bog mi nije samo prestao biti nazočan nego mi je stalno postao odsutan; Bog ne zauzima puno prostora u mom duhu i životu, vjera me se previše ne dotiče u dubini duše i savjesti (smatram da mi vjera niti pomaže niti šteti), udaljio se od Crkve, izvanjskih znakova i istina vjere, napustio sam prakticiranje vjere (sakramentalni način života, rijetko idem u crkvu, ne ispovijedam se, ne djelujem karitativno, rijetko se ili nikako molim, sveta i posljednja istina za mene je isključivo svjetovna i zemaljska)... - dakle, ravnodušan sam prema Bogu, ravnodušan na vjeru, grijeh ili prema braći?
- Nezahvalnost (propušta ili odbija priznati Božju ljubav i uzvratiti Bogu ljubav za ljubav): znam li zaboravljati, zanijekati, obezvrijediti, iskrivljavati i skrivati..., ili, diveći se, prepoznajem ljubav Božju i Njegovu dobrotu u svemu što mi je darovao - a darovao mi je sve; u svojim svakodnevnim molitvama, zahvaljujem li Ocu nebeskom za dar Isusa, našega Spasitelja, a s Njim i svakog dobra, za Duha Svetoga Posvetitelja; gunđam li i žalim se, ili pak zahvaljujem li Bogu za svoj život, mnoge blagoslove koje imam i primam, posebno za dar vječnog života u Kristu (Rim 6,2), za oproštenje grijeha, Sakramente...; možda više volim stvorenja nego Boga - i često Ga zapuštam da njima ugodim; trošim velike sume za hranu kućnim ljubimcima, a kada se u crkvi skuplja za Caritas, dajem lipe...; možda činim i najstrašnije nezahvalnosti: svetogrdnu Ispovijed, Pričest u teškom grijehu...; zaboravljam dobročinstva bližnjih; zahvaljujem li za druge, za svakog člana Kristovog tijela; ne molim se dovoljno za pokojne, a posebno za one koji su mi činili dobro?
Sv. Ignacije Lojolski: 'nezahvalnost je najgnjusniji grijeh... ona je zaborav primljenih milosti, dobročinstava i blagoslova'. Trebam li napraviti popis svih stvari na kojima sam zahvalan Bogu i ljudima?

- Mlakost (kolebanje ili nemar odgovoriti Božjoj ljubavi; duboki trn Isusovoj duši): ne prikazujem Bogu svoj posao, svoje radosti i muke; privikao sam se na Božje stvari, postale su mi uhodana navika; volim lažni dobar glas, želje su mi okrenute zemaljskim uživanjima; mala ili nikakva pobožnost u slavljenju Mise i odsutnost priprave, hladnoća i mlakost kojom dolazim u crkvu; molitva me umara, molim se bez razmatranja i bez osjećaja za božanski ukus koji molitva ima; moje srca ispunjava ispraznost i buka svijeta - ponestaje mi sabranost; čitam svjetovne časopise i revije - ne moraju biti prljave, ali one me pune svijetom i udaljuju od Isusa, uspavljuju dušu; ne volim Isusa kao prije, nije više moja prva ljubav; duhovni ili vjerski život pretvara mi se u dosadu... ?
Kršćanin bez bogoslovskih krjeposti (vjere, ufanja i ljubavi) - zaista je izgubljen zauvijek. Kažu duhovni pisci: mlakost ima pogubnu moć kojom uspavljuje mnoge duše te kršćanin, osim toga što sablažnjava, donosi žalosni dar: led srcima. Jer, kako će onaj koji je mlak, indiferentan prema Božjim stvarima, prenijeti žar? Kako mogu nekoga pokrenuti da povjeruje, da se zaljubi u ono što mi je tuđe, što sâm ne cijenim, čemu se ne divim, što ne osjećam srcem?

- Nehaj ili duhovna lijenost (otklanja radost što dolazi od Boga i osjeća odbojnost prema božanskom dobru): nemam nadnaravnu ljubav prema Bogu, ni sebi, i ne brinem za svoje duhovno dobro i svoje savršenstvo; ne nalazim vremena za službu Božju, za skrb prema siromasima, apostolat, molitvu, studij; ne volim dovoljno druge: ne ulažem dovoljno napora da ih razumijem, ohrabrim, da im pomognem; nije me briga za spasenje drugih i ne trudim se da im činim dobro?
- Mržnja na Boga (nastaje iz oholosti; niječe Božju dobrotu i čak se usuđuje proklinjati Ga kao onoga koji zabranjuje grijehe i udara čovjeka kaznama /usp. KKC, 2094/): okrivljavao Boga, npr. zbog zla i neuspjeha (smrti), svađao se s Njim, bio drzak; ne pokušavam vidjeti Boga u događajima, ne vjerujem u Njegovu Providnost; vjerujem da je naravni moral dovoljan i da nadnaravne krjeposti nisu potrebne za spasenje; mrzim i ne pokušavam se pomiriti nakon svađe; govorio sam neprijateljski o Bogu, Crkvi, nekome?


C - Bezvjerje
a) Iskušavanje Boga (riječima ili djelima): stavljanje na kušnju Božju dobrotu i svemoć; sumnja u Božju ljubav, providnost i moć?
- obnavljanje prvog grijeha: znam li izabrati između Gospodinove i uzurpatorove vladavine, između samozaborava i samoustoličenja, između života ljubavi, povjerenja i poslušnosti Bogu i života sebičnosti i pobune?
- drskost prema Bogu, hoće li izvršiti svoju Riječ?
- mrmljanje ili prigovaranje, sumnjanje u Njegovu nazočnost, moć ili dobrotu ('zašto, Bože!'); znao reći da On ne zna moje okolnosti, da ne mari ili da me nije sposoban spasiti?
- nepotrebno izlaganje opasnosti i očekivanje od Njega da me izbavi (npr. mogu se igrati s otrovnim zmijama jer, Bog je obećao zaštitu /Mk 16,18: 'zmije će uzimati'/)?
- laganje Gospodinu Bogu, kad hinim veću posvećenost, požrtvovnost i predanost od one koju stvarno namjeravam pružiti (= licemjerje)?
- prepuštanje lakoumnosti, osjećajima i tjelesnim užicima: briga pretežito za tjelesno, tj. da se udovolji svojim tjelesnim strastima napunjujući svoj želudac, a dušu ostavljati praznu, bez Boga; davanje veće važnosti onom 'imati' nego onom 'biti'; strah od posta i fizičkog trpljenja, nestavljanje na prvo mjesto svoju dušu?
- podlijeganje kušnji vlasti i slave (usp. Lk 4,8): idolopoklonstvo (težnja za vlašću i slavom, prestati služiti Bogu a posta(ja)ti onaj kojemu drugi služe, sebe praviti božanstvom /u svojim i tuđim očima/)?
- podlijeganje kušnji manipulacije Bogom i korištenja Njegove moći za svoje probitke (ne samo u vidu okultnih praksa i magije); sebe postavljati za upravljača voljom Božjom, koristiti se Bogom i iskorištavati Njegovu moć; svoju samovolju prikrivati prizivom na volju Božju?
Isus jasno kaže: vjera ne iskušava Boga; iskušava Ga nevjera i podmuklost.

b) Svetogrđe (obeščašćivanje Sakramenata i drugih bogoslužnih čina, kao i osoba, predmeta i mjesta Bogu posvećenih, ili nedostojno postupanje s tim stvarima i činima)?
- Bogu posvećene osobe su one koje su na poseban način određene na službu Bogu po Sakramentu Sv. Reda ili po prihvaćanju javnih zavjeta ('osobno svetogrđe'): kad ove osobe same krše obveze celibata ili zavjet čistoće na bilo koji od mogućih načina ili kad druge to učine s njima ili nad njima, kad ih netko na težak način ugrožava fizički i odstranjenjem posvećene osobe od svete službe) - što, koliko?
- Konkretni čini svetogrđa protiv svetih mjesta (crkve, kapelice, groblja...): tko ih obesvećuje ubojstvom, tjelesnim nasilnim ozljedama, vanjskim grijesima spolne nečistoće, uporabom u svrhe protivne kultu i bez poštovanja (svjetskim zabavama, gozbama, trgovinom, kavgama, bukom /a jesam li i ja pripomogao da se od moje crkve načini javno mjesto, od mog hrama sajmište, od svetišta mjesto za razgovore...), crkvenim sprovodom nekog otpadnika od vjere ili onoga tko je izopćen sudskom presudom, krivovjernika, raskolnika, onoga tko se dao spaliti zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri... (kan. 1184)? - Nadalje, zločini i prijestupi prema svetim stvarima koje su posvetom ili blagoslovom određene za bogoštovlje (Sakramenti i s obzirom na materiju i s obzirom na formu, posebice posvećene euharistijske prilike kruha i vina, Sveto Pismo i njegovi pojedini dijelovi, relikvije, sveta ulja, namještaj, posuđe i odjeća koji se koriste u bogoštovlju /provala, krađa, oskrvnjivanje/)? - Nadalje, jesam li pogrdio ili obeščastio križeve, svete slike ili sam nedostojno postupao s drugim blagoslovljenim predmetima (sveta voda, medaljice, svijeće, blagoslovljene grančice...); gledam ravnodušno na obredne blagoslove Crkve: kuće, vozila, bolesnike...; svim tim stvarima pridajem pretjeranu i praznovjernu lakovjernost dajući im magičnu učinkovitost, ili, sve te stvari pripisujem pretjeranoj i praznovjernoj lakovjernosti kojoj se pridaje magijsku učinkovitost; izrugivao sam se đavolskim manifestacijama i egzorcizmima... - imam li ovdje koji grijeh, koliko?
- Najteža svetogrđa: osobito kad je počinjeno protiv Presvete Euharistije, jer je u tom Sakramentu suštinski prisutno sámo Tijelo Kristovo - jesam li nedostojno sudjelovao kod Sv. Mise, koga sablaznio? - Nedostojno se pričestio, tj. u stanju smrtnoga grijeha ili ne vjerujući u istinitost Kristove otajstvene nazočnosti u Euharistiji - koliko puta? - Primao sam Sv. Pričest iako sam imao nedoumice o svojim dosadašnjim Ispovijedima - koliko? - Jesam li se pričestio ako nisam obdržavao euharistijski post, ako sam došao iza misnih čitanja, ako nisam imao vjeru u stvarnu Kristovu nazočnost u posvećenoj Hostiji, ako sam svojom krivnjom bio nepomiren s nekime - imam li se tu za što optužiti; koliko puta?
- Pozor! Tko baci posvećene čestice ili ih u svetogrdne svrhe uzme ili drži, upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici /tj. excomunicatio 'latae sententiae'/). Jesam li štogod od toga učinio ili vidio koji takav slučaj u crkvi i ništa nisam poduzeo?
- Tko se pričešćuje na ruku, neka se ispita, kako postupa sa česticom Sv. Hostije preostalom eventualno na dlanu (ugledni pisci Crkve prvih stoljeća /npr. Justin/ potiču vjernike da s velikim poštovanjem i pažnjom postupaju s posvećenim prilikama i da paze da ne budu profanirane nečistim... rukama... ili da ne padne na zemlju niti jedan djelić; Tridentski sabor /DS 1642/, a to preuzima i KKC /1377/, naučava da je Krist sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu...) - imam li se za što tu optužiti? (o, itekako!)...
- Svetogrdna Ispovijed (otkada, koliko?) - jesam li koji put svjesno, svojom voljom zatajio ili sakrio neki teški grijeh ili ga samo djelomično priznao ili ga samo promumljao tako da svećenik nije mogao ni razumjeti, ili ga priznao ali se nisam kajao, ili sam pak imao namjeru i dalje griješiti (takve nevaljane i svetogrdne Ispovijedi, kad su u zloj vjeri ispušteni teški grijesi, koliko god ih je bilo, treba SVE ponoviti, jer su svetogrdne).
Moje Ispovijedi: zanemarujem čestu Ispovijed; ne pripravljam dobro svoje Ispovijedi i obavljam ih olako u nekoliko površnih riječi; moje su Ispovijedi nepotpune zbog manjka iskrenosti; kajanje za moje grijehe nije iskreno: ne molim od Boga ni milost da ga imam; nemam volje ispravljati neke svoje mane i odluka da ću se kloniti grijeha i grješnih prigoda u nekim ranijim Ispovijedima bila je manjkava; nisam (pravilno) izvršio pokoru koju mi je svećenik dao u jednoj od mojih ranijih Ispovijedi; ne osjećam kajanje što je Bog toliko vrijeđan u svijetu; nisam ispravio zlo ili nadoknadio štetu počinjenu drugome = s obzirom na sve, mojih nevaljanih Ispovijedi bilo je... - koliko?
- Svetogrdna Krizma - ako ju je podijelio netko tko nije ni biskup ni ovlašteni svećenik, ili biskup koji nema dozvolu za podjeljivanje Sakramenta Svete Potvrde na području dotične (nad)biskupije, ili pak uopće nema ni legitimitet za podjeljivanje ovog Sakramenta u Katoličkoj Crkvi; tko ide na Krizmu zbog dara, bez vjere ili u stanju teškoga grijeha - ima li tu koji grijeh na mojoj duši?
- Svetogrdno se može primiti i ostale Sakramente, ako ih netko prima u stanju teškoga grijeha (npr. Bolesničko pomazanje /osim bolesnika nesposobnih za Sakrament Ispovijedi/): svi oni pretpostavljaju vjeru i stanje milosti posvetne - imam li tu koji grijeh?
Klerik: jesam li sam (u)činio javnu sablazan pričešćujući (osobito pred TV-kamerama) političare, liječnike, savjetnike trudnica, medicinske sestre i odvjetnike koji nastavljaju podupirati i štititi industriju pobačaja, zanemarujući kanon 915. ZKP-a: "Neka se primanje Svete Pričesti ne dopušta (…) onima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu"?
Političari iz prvih redova a koji sablažnjavaju (žive u drugom ili trećem civilnom "braku", podržavaju pobačaj i 'pravo na izbor', rodnu ravnopravnost, istospolne zajednice, eutanaziju...; koriste se korupcijom, prijevarama i krađama... a pričešćuju se javno)...: toliko su nepogrješivi da ne trebaju ni Ispovijed, ni 'mea culpa', ni 'mea maxima culpa'...; bilo bi i vjerski i moralno da se drže što bliže ispovjedaonice, a što dalje od oltara, pričesnog mjesta i propovjedaonice...
Laik, koji pripada nekima od gore inkriminiranih osoba: jesam li i koliko puta javno sablaznio druge pričešćujući se ustrajući u očito teškom grijehu?

c) Imam li koji grijeh simonije (svetotržje ili svetoprodaja - kupovanje ili prodavanje crkvenih položaja ili povlastica, trgovanje duhovnim stvarima /molitvama, Sakramentima.../; svećenik: tu spada i uzimanje priloga za Misu više nego što ih je odredila crkvena vlast)?

- Povrjeda sakramentalnog pečata (ili ispovjedne tajne; sve ono što pokornik kaže ispovjedniku u Ispovijedi = ispovjedna tajna ili sakramentalni pečat)?
- Ispovjednik: obznanio sadržaj Ispovijedi izravno ili neizravno preko nekih znakova, sugestija ili činâ - izravna ili neizravna povrjeda sakramentalnoga pečata - kazna: izopćenje latae sententiae pridržano Apostolskoj stolici (izravna povrjeda) ili kazna proporcionalna težini djela, tzv. ferendae sententiae (neizravna povrjeda)?
Za izravnu povrjedu sakramentalnoga pečata traži se objava pokornika i grijeha pokornika. Npr., ako ispovjednik kaže: 'Luka je ukrao bicikl', ili: 'Ana je pobacila svoje drugo dijete', ili: 'Petri sam danas uskratio odrješenje jer se nije htjela pokajati za preljub'. U tim i sličnim slučajevima ispovjednik ipso facto (samim činom izvršenja) upada u kaznu izopćenja bez potrebe za izvanjskim istupom crkvene vlasti. Riječ je o izopćenju latae sententiae pridržanom Apostolskoj stolici. Od toga izopćenja moguće je dobiti oproštenje preko zahtjeva koji će ispovjednik, bez imena izopćenoga, poslati na Apostolsku pokorničarnu (Penitenzieria Apostolica, 00120 Citta' del Vaticano).
Kod neizravne povrjede pečata dovoljna je objava ili imena pokornika ili grijeha koji je pokornik učinio uz postojanje opasnosti saznanja o identitetu pokornika ili postojanja sumnje da je upravo ta osoba počinila obznanjeni grijeh. Npr., ako netko kaže da se Ante ispovjedio kod nekoga svećenika (usp. ranije 'cedulje' kao dokaz vjenčatelju da su se mladenci ispovjedili prije vjenčanja). U tom slučaju kan. 1388 ne predviđa određenu kaznu, nego samo da prekršitelj bude kažnjen prema težini kažnjiva djela (ovdje je, dakle, riječ o kazni ferendae sententiae). Stoga je potreban istup mjerodavne crkvene vlasti (sudac ili ordinarij) na temelju prijave pokornika koji se osjeća 'izdanim' ili 'oštećenim'.
S obzirom na materiju sakramentalnoga pečata, izravna su materija svi smrtni i teški grijesi te laki, pojedinačno ispovjeđeni. Isto tako i uskraćeno odrješenje, teška pokora, okolnosti vremena, mjesta i načina povezani s grijesima i pokornikom ili eventualnim sukrivcem te grijesi drugih osoba koje je pokornik eventualno spomenuo u Ispovijedi. Neizravna materija jesu fizički i psihički nedostatci pokornika, njegovo materijalno stanje, osobna mišljenja, način ponašanja na Ispovijedi.
- Posebne okolnosti: postoje okolnosti kada bi ispovjednik mogao zatražiti savjet od drugoga svećenika kako se postaviti s obzirom na pojedinu vrstu grijeha i kakvu pokoru dati u takvim slučajevima. On to može učiniti, ali bez ulaženja u sve detalje, a još manje eventualne okolnosti koje bi mogle navesti na moguće otkrivanje identiteta pokornika. Nadalje, neki su grijesi toliko teški da ispovjednik mora tražiti od svoga mjerodavnog poglavara dozvolu za odrješenje. Npr., ako netko učiniti svetogrđe s posvećenim česticama ili ih baci, odmah upada u kaznu izopćenja pridržanu Apostolskoj stolici (usp. kan. 1367). Ako se taj grijeh ispovijeda, ispovjednik će se izravno uteći Apostolskoj pokorničarni od koje će tražiti dozvolu za odrješenje od toga grijeha i oslobođenje od izopćenja. Kada to dobije, pokornik se mora vratiti ispovjedniku kako bi od njega dobio odrješenje i odgovarajuću pokoru. Ili ako svećenik treba vodstvo drugoga, iskusnijega u pitanjima savjesti, prvo mora tražiti dopuštenje od pokornika za to, nakon čega treba organizirati sljedeći susret s pokornikom. I ovdje svećenik mora identitet pokornika držati u tajnosti.
Ponekad sám pokornik želi razgovarati o sadržaju prethodne Ispovijedi, napose o nekom učinjenom grijehu, propustu, okolnostima i to s istim ispovjednikom. Poštujući sakramentalni pečat, svećenik treba zatražiti od pokornika da osvježi njegovo pamćenje.
Naravno, pokornik može govoriti o onome što je rekao u Ispovijedi i o primljenim savjetima (ali ozbiljan vjernik to nikada neće činiti, on neće profanirati svetost Sakramenta, koji treba uvijek biti tajna...). Njega ne obvezuje sakramentalni pečat, ali on ne može ispovjednika osloboditi obveze čuvanja sakramentalnoga pečata, jer taj pečat štiti i sám Sakrament pokore.
I ispovjednik može moliti dopuštenje od pokornika, no to mora biti u izvanrednim situacijama: npr. kako bi se ukrijepila nevaljano sklopljena ženidba (usp. Zdenko Ilić, 'Sakramentalni pečat i ispovjedna tajna', Diacovensia 25/2017./2, str. 253-255, 266)...

- navođenje na grijehe protiv šeste Božje zapovijedi u činu ili prigodom ili pod izgovorom Ispovijedi (kan. 1387)? (kazna: prema težini kažnjivog djela /obustava, zabrana, oduzeće, a u težim slučajevima: otpust iz kleričkog staleža/)
- počinio grijeh protiv šeste Božje zapovijedi s osobom koja nije navršila 18 godina? (kazna: izopćenje latae sententiae pridržano Svetoj Kongregaciji za nauk vjere);
laik (i klerik):
- tko tehničkim sredstvima snima u Sakramentu Ispovijedi, stvarnoj ili izmišljenoj, koju je učinio isti subjekt ili drugi, što govore ispovjednik ili pokornik, ili društvenim sredstvima priopćivanja (radio, televizija, novine, knjige itd.) to razglašava ili širi? (upada smjesta u nepridržanu cenzuru izopćenja latae sententiae /npr. u slučaju knjige, ta kazna se odnosi na autore i izdavače spomenute knjige te sve one koji bi aktivno sudjelovali u njezinu nastanku i objavljivanju!)
- tko lažno optuži ispovjednika da je povrijedio sakramentalni pečat? (kazna: pravedna, ferendae sententiae, pa čak i izopćenje)
- tko lažno prijavi ispovjednika crkvenom poglavaru za kažnjivo djelo 'navođenja na grijeh protiv šeste Božje zapovijedi' u činu ili prigodom ili pod izgovorom Ispovijedi? (kazna: zabrana bogoslužja /interdictum latae sententiae/ unaprijed izrečena; ako je klerik, i obustava /kan. 1390., § 1/; u tom slučaju, neka se pokornik ne odriješi osim ako prije izričito ne opozove lažnu prijavu i bude spreman nadoknaditi štetu, ako je ima /kan. 982/).
Od kazni crkvenog izopćenja (ekskomunikacije) odrješenje, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlašteni svećenici (npr. kanonik pokorničar). U slučaju smrtne pogibelji, svaki svećenik, pa i neovlašteni za ispovijedanje, može odriješiti od svakoga grijeha i svakog izopćenja.

- Sablazan (stav ili ponašanje koje drugog navodi na zlo, u duhovnu smrt; veličina skandala ovisi o osobi, njezinu dostojanstvu, funkciji, društvenom položaju itd.; tko sablažnjava, postaje bližnjemu napasnik koji djelom ili propustom hotimice navodi drugoga na veliko zlo): - jesam li bio sablazan zbog svog lošeg ponašanja, lošeg govora ili lošeg primjera te izazivao ogorčenje ili ohrabrenje na zlo? - u čemu, koliko puta, pred koliko osoba?
- jesam li nanio veću materijalnu ili duhovnu štetu tim grijehom: npr. 'odvratio sam druge od Boga', pokazujući da Bog uopće ne postoji; 'naštetio sam zdravlju', npr. prekomjernim konzumiranjem alkohola; 'nagovorio sam na grijeh', npr. na psovku, krađu, laž, drogu...; 'davao sam loše knjige drugima' što je nanijelo mnogo zla... - što, koliko, mladima, djeci...?
NAPOMENA! Veličinu nanesene štete treba ocjenjivati ne prema vlastitom osjećaju za štetu, nego prema osjećajima oštećene osobe ili osobâ.
- Oholost (duhovna, intelektualna, materijalna, društvena): vodilja grijeha, prethodi gotovo svim drugim grijesima; najveći grijeh koji sprječava ljude da uđu u kraljevstvo Božje i grijeh koji, čini se, Bog najviše mrzi; u nadutom i podmuklom srcu Boga nema - ono što je oholo, Bogu je gadljivo; dolazi pred propast: 'Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost' (Izr 16,18); 'Zaista, uzvišen je Jahve, ali gleda na ponizna, a oholicu izdaleka poznaje' (Ps 138,6); vodi u mržnju i zavist i navodi zle duhove na čovjeka...
- počinje li mi svaka rečenica sa 'Ja'?
- poštivam li prekomjerno samoga sebe, uživam li u vlastitoj superiornosti i nadmoći nad drugima (dopuštam li drugima da budu ispred mene, umišljam li da sam bolji od drugih, ogovaram li druge da ih unazadim)?
- hvatam li podmuklo prvo mjesto?
- hvastam li se, nadimam li se kad činim dobra djela?
- godi li mi kad me netko pohvali zbog nekog talenta kojeg imam, kad me hvalom uzdigne iznad onoga što jesam (Sv. Franjo Asiški: 'kolik je čovjek pred Bogom, toliko vrijedi i ništa više')?
- jesam li (bio) ohol zbog svog izgleda ili pristale vanjštine, svog posla, društvenog položaja?
- kad me netko ponizio, jesam li bio ponizan ili ohol, jesam li se srdio ili zahvalan Bogu znao se radovati?
- najgora: duhovna oholost (početak svakoga grijeha, 'Luciferov grijeh', usp. Iz 14,12-15): postajem li zadovoljan samim sobom i uobraženo neovisan; uzdižem li vlastitu vrlinu, a ne pouzdanje u milost Božju; poticao u sebi prijezir i podcjenjivanje drugih, jesam li bio podao prema bližnjima; kažem li kao nekad farizej: 'Bože, hvala ti što nisam kao drugi ljudi'; čekam li da Bog djeluje na svoj način i u svoje vrijeme, ili žurim preuzeti stvari u svoje ruke kad mislim da Bog ne djeluje dovoljno brzo; postavljam li Bogu vlastite rokove ako stvari ne idu onako kako ja mislim da bi trebale (vršim pritisak za izvršenje), ili imam povjerenja u Božju Riječ (Riječ moga Gospodara moja je volja), Bogu prepuštam nadzor nad svojim životom, u posvemašnjoj ovisnosti, u poniznosti i vjeri (mogu li reći: 'Gospodine, možda to nije zloduh koji me zaustavlja - možda si to Ti!'; drugim riječima, znam li umirati sebi, svojim željama i samovolji, da bih mogao čuti jasno sveti, nepogrješivi Božji glas)?
- jesam li ovisan o mišljenju drugih pa radim sve kako bih se svidio drugima (želim postići kod njih efekt divljenja, izgled savršenosti, idealnosti i uspješnosti); kao i uzvisivanje, oholost je i ponižavanje sebe (umišljam si kako ništa ne uspijevam, da sam jadan, osamljen, prijezira vrijedan, nepotreban i da me nitko ne voli, da sam netalentiran, neprestano se za nešto okrivljujem, tužim se drugima, izigravam žrtvu, neprestano sam razočaran i nesretan - kako bih privukao nečiju pozornost, tuđu zainteresiranost, brigu, sućut - želeći da drugi vole moje maske, kako bih zadobio ljubav, zaboravljajući pritom da me istinska ljubav voli onakvim kakav jesam te da u sebi imam neizmjerne vrijednosti i ponižavajuće slabosti); zapravo, pred Bogom izigravam nesretnika i žrtvu jer želim svojim manipulacijama poseban tretman kod Njega i ljudi)?



II - Nemoj imati drugih bogova uz mene! (Izl 20,3)

D - Prakse i vjerovanja nespojiva s kršćanskom vjerom

a) Praznovjerje (zastranjenje religioznog osjećaja i djela koja iz njega izviru (KKC 2111), protupravilno štovanje pravoga Boga, izopačena pretjeranost religije; arhaični preostatci politeističkih religija u kršćanstvu ('Opći religijski leksikon'); pod maskom štovanja pravog Boga, nekim djelima, inače ispravnim ili nužnim, pridavati gotovo magičnu važnost):
- pripisivanje djelotvornosti molitvama i sakramentalnim znakovima samo u njihovoj tvarnosti, a ne pazeći na nutarnje raspoloženje koje zahtijevaju (npr. mislio sam da je dovoljno izreći neku molitvu toliko i toliko puta, poškropiti blagoslovljenom vodom neku osobu ili predmet - i da će odmah zbog toga Božja milost djelovati)?
- nošenje relikvija svetaca ili nabožnih predmeta (npr. u autu obješene) shvaćajući ih praznovjerno?
- trgovanje s Bogom (nekim zavjetima se želi pobjeći od križa, postići kakav ovozemaljski uspjeh - ne tražeći ponizno volju Božju - ili traženje neke 'tehnike' i 'formule' koje će taj uspjeh zagarantirati)?
- ili, odlazak na Sv. Misu, možda i na Pričest, a ne želiti se pomiriti sa svojim bližnjima i oprostiti im? - koliko puta?
- izbjegavanje svake nezdrave radoznalosti i nesmotrenosti ili korištenje usluge ili osobno bavljenje praznovjernim praksama?

Pučko praznovjerje (folklorne /pučke/ uzrečice i vjerovanja):
- vjerovanja u zlu kob petka 13;
- 'nesretni' broj 13;
- pljuvanje nakon što crna mačka prijeđe preko puta;
- tko vidi dimnjačara, pa zavrne dugme za sreću;
- zaželjeti želju kada se vidi zvijezda padalica;
- ako se mačka umiva, znak je da dolaze gosti;
- javljanje sove blizu kuće - loš predznak (netko će iz kuće kao umrijeti)
- kada kokoš propjeva kao pijetao, odmah bi ju se zaklalo, smatrajući da nosi nesreću;
- slâganje kreveta uvijek na isti način;
- nošenje odjeće naopačke;
- izbjegavanje stati na linije pločnika;
- razbijeno ogledalo koje donosi 7 godina nesreće;
- ustajanje iz kreveta na lijevu nogu;
- pronalazak djeteline s četiri lista znači sreću;
- bubamara, kad sleti na ruku, nagoviješta dane sreće;
- ako svrbi nos - bit ćete ljuti, sigurno ćete se s nekim posvađati;
- ako svrbi lijevi dlan, dobit ćete novaca; ako desni, izdat ćete novaca;
- ako bi zaigralo lijevo oko, smatralo se da će se čuti loša vijest, a ne smatra se opasnim igranje desnog oka;
- sportaš koji prije važne utakmice obavlja nekakav ritual;
- student koji koristi 'sretnu olovku' ili ponavlja iste radnje (npr. istim putem odlazi na faks);
- triput kucanje o drvo (kada se izjavi nešto dobro: 'Da kucnem o drvo, da ne čuje zlo' /da zli duhovi to ne bi poremetili/);
- praznovjerja vezana uz vjenčanje (npr. ne za djeverušu izabrati crvenokosu djevojku, mladoženji ne smije ispasti prsten tijekom ceremonije; zasipanje mladenaca rižom (riža kao simbol plodnosti); neudana djevojka koja u svadbi uhvati mladin buket, prva će se udati...;
- 'držanje fige': palac smješten između kažiprsta i srednjeg prsta da se nešto dogodi prema želji;
- rođendansko slavlje: puhanje u svjećice (zaželjeti nešto da se to i ostvari; nekada: ritual - ako se ugase sve svjećice na torti, može se računati na zaštitu božice Artemide, božice Mjeseca);
- zvonjenje u uhu (desno - netko vas ogovara, lijevo - netko vas je spominjao jezikom ljubavi);
itd.

- za što se ja imam optužiti pred Gospodinom Bogom?
Običajna praznovjerja (kao 13. u mjesecu, 13. petak u tjednu, prelazak crnoga mačka i slično), redovito nisu teški grijesi - već danak veoma proširenim neozbiljnostima. No, ako bi netko i to uzimao kao veoma ozbiljno, upao bi u praznovjerje, a praznovjerje je grijeh (J. Blažević)...

Praznovjerni znakovi i simboli ('srećonošci' i 'zaštitnici od zla')
Talisman = predmet magijske moći koji 'donosi' sreću, uspjeh;
Amulet = predmet tajanstvene (magijske) moći koji 'štiti' od nesreće, zla, bolesti, začaranosti..;
Amajlija = čarobni zapis (iz svetih knjiga), čarobna formula, monogram božanstva... koji 'štiti' od uroka, začaranosti (hodžini zapisi i sl.)?
* Naprotiv, štovanje svetih slika, kipova... usmjereno je onome koga slika prikazuje a ne samoj slici. Katolici se ne klanjaju slikama i kipovima; klanjanje pripada samo Gospodinu Bogu; katolici časte (štuju) kipove i slike. Razlika je enormna. Klanjanje kipovima ili slikama je idolatrija i težak grijeh protiv 1. Božje zapovijedi. Štovanje kipova i slika pomaže nam, u kontekstu vjere, štovati vrjednote koje su u središtu vjere, i zorno doživljavanje nespoznatljive božanske stvarnosti; ako pak slike i kipovi postaju sami sebi svrhom, onda, poput idola, postaju teški grijeh; štovanje se ne iskazuje slikama i kipovima uzetima u sebi, nego ukoliko vode k utjelovljenom Bogu; pokret duha prema slici ili kipu ne staje na njima, nego smjera k onome što slika predstavlja. Optužiti katolike da se klanjaju kipovima jest kao da optužite majku koja u novčaniku ili na radnom stolu drži fotografije svoje djece da se klanja fotografijama; ili, kao da optužite nekoga tko čuva sliku svoje bake koja ga jasno podsjeća na tu voljenu osobu.
Iz jedne kateheze pape Benedikta XVI, 2014. g.: u javnom i privatnom kultu treba razlikovati klanjanje (latreia) od čašćenja (proskynesis): prvo se može iskazivati samo Bogu, najvišoj duhovnoj zbilji, dok se u ovom drugom čovjek može preko slika obraćati onome koji je prikazan na slici. Ipak, očito da se Boga ni u kom slučaju ne može poistovjećivati s materijom od koje je slika načinjena...
I učenici su neposredno gledali i slušali, meditirali i promatrali 'uživo' utjelovljenog Boga na zemaljskim putovima, Onoga koji je slika Boga nevidljivoga (2 Kor 3, 18). I Božje utjelovljenje je otajstvo u kojemu je Nevidljivost postala vidljivom... Stoga Sv. Ivan Damaščanin i veli: S pomoću svojih tjelesnih očiju koje gledaju ikonu, moj duhovni život uranja u otajstvo Utjelovljenja. Eto, to bi, najkraće, značilo 'promatrati svete slike'.
Mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, u govoru prigodom otvaranja jedne izložbe ikona u Zagrebu 2016. g: Način na koji se može moliti s ikonom daje nam sveti Franjo Asiški, pri čemu je njegova molitva pred ikonom Raspetog Isusa u crkvici Sv. Damjana (San Damiano) paradigmatska. On zaziva ispunjen čežnjom: 'Svevišnji i slavni Bože, rasvijetli tmine mojega srca. I daj mi postojanu vjeru, sigurnu nadu i savršenu ljubav (et dame fede dricta, speranza certa e caritŕ perfecta), duh i spoznaju, Gospodine, da bih izvršio tvoju svetu i istinsku zapovijed. Amen'. Njegov je Gospodin toliko nazočan u toj ikoni da Mu čuje glas, otkriva Njegovu volju, a molitva postaje djelovanjem, obnavljanjem Crkve (riparare la Chiesa). Dojmljivo je primijetiti da je početak Franjina djelovanja obilježen jednom ikonom...
- Iskazivanje pretjeranog štovanja (kulta) antropomorfnim slikama i kipovima, ili svetim predmetima uzetima u sebi, praznovjerno klanjanje njima kao kumiru ili samom božanstvu (ikonolatrija), očekujući od njih magijsku moć i vrijednost; jesam li stavljao npr. krunice u auto, kipiće i sličice svetaca kao amajliju - ili sam ih smatrao kao simbol koji na te svete osobe ukazuje; jesam li ih štovao samo ukoliko vode k utjelovljenom Bogu i doživljavanju nebeskih stvarnosti?
- Nošenje, držanje, kupovanje... praznovjernih predmeta (kao talismana, amuleta, amajlija...)?
- 'crvena narukvica' (crveni konac oko zapešća novorođenčadi, djece i slavnih osoba, hinduistički talisman /i 'Madonna-kabala' talisman kao neka vrsta 'natprirodne zaštite' navodno protiv uroka ili za prikupljanje pozitivnih energija /ovo je već i magijskog karaktera/);
- jantarna ogrlica (mineral što ga nabavljaju majke djeci u fazi izrastanja prvih zubi kako bi im ublažile bol; kao amajlija i nakit zbog vjerovanja u magijske moći; danas: jantarne narukvice i privjesci, jantarne naušnice, prstenje itd.);
- bijeli slon(ić) (hinduističko vjerovanje da slon donosi 'sreću' ili štiti od uroka; talisman plodnosti i sreće u svjetonazoru feng shuia);
- Fatimina ruka ('ruka sreće', amajlija 'srećonosac', 'štiti' od zla, 'zaštita' u opasnim situacijama i 'posuđuje čovjeku vitalnu snagu i moć');
- djetelina s četiri lista ('srećonosac' za ljubav i vidovitost, a protiv groma i uroka, s magijskim svojstvima);
- djetelinin list (donosi 'sreću' i 'štiti' protiv uroka);
- zodijački znakovi (ima ih 12, prema granicama zviježđa kako ih je 1930. definirao međunarodni astronomski savez IAU: ovan, ribe, vodenjak, jarac, strijelac, škorpion, vaga, djevica, lav, rak, blizanci i bik; služe kao oslonac pri tumačenju karaktera ili proricanja sudbine; astrolozi pretpostavljaju da gibanje planeta, Sunca i Mjeseca i njihov položaj u trenutku rođenja utječe na ljudsku sudbinu, što im služi za proricanje događaja);
- anđeoski talisman (krug s čije se vanjske strane nalazi magijskim pismom ugravirani tekst: 'Ispred mene, iza mene, s moje desne i s moje lijeve strane, ja sam okružen zaštitom'; iza kruga su ugravirana imena četvorice arkanđela; Hrvatskom se širi zahvaljujući okultnim bratstvima koja promiču spiritističke tehnike);
- konjska potkovica (europsko vjerovanje da potkovica može donijeti sreću, pogotovo ako visi blizu kućnog praga ili na autu prikucana i okrenuta prema gore; svatko ju treba dodirnuti prije ulaska u kuću);
- odjevni predmeti (kao npr. Sai Babine majice);
- nošenje ili uporaba bilo koje narukvice, brojalice... - osobito ako su od osoba koje su povezane s okultnim;
- izvršavanje bilo kojih drugih folklornih (pučkih) običaja koji 'donose sreću' (npr. stavljanje predmeta, krvi životinja ili sl. u temelje kuće i dr.);
- slanje lančanih pisama - 'lanaca sreće' (Sv. Ante, Majke Božje Fatimske…, koji su 'izopačena pretjeranost religije', 'zastranjenje religioznoga osjećaja' = praznovjerje, usp. KKC 2110)...?


b) Idolopoklonstvo (klanjanje idolima, svjesno iskazivanje klanjanja stvorenju umjesto Stvoritelju, nastojanje da se učini bogom ono što nije Bog; zapravo, krivo pogansko bogoštovlje, dakako, ali i svako apsolutiziranje relativnoga; = idolatrija (glavni grijeh protiv vjere). Mnoštvo je mučenika umrlo da se ne moraju klanjati 'Zvijeri', čak odbijajući hiniti da je štuju (KKC 2113)...
- vjerovanje u druge bogove, božanstva (osim u Boga, u Jedinoga), tj. pripadnost politeizmu (mnogoboštvu)?
- vjerovanje i klanjanje idolima (kumirima)?
Idol može biti ideja, ideologija, svjetonazor, politička stranka, diploma, ugled, slava, vlast, moć, karijera, radno mjesto, uspjeh, standard, navika, sport, neka osoba, bludnost, nečistoća, užitak, zle želje, novac, materijalno bogatstvo, marka automobila, kuća, vikendica, stvoreni svijet, zdravlje, TV... Idol može biti pogansko božanstvo, demon (npr. sotonizam). Idol je sve ono što mi je pod br. 1 - a nije Bog ('čim mi Bog ne znači sve, On mi ne znači više ništa. Dati Bogu drugo mjesto u životu znači uopće Mu ne dati mjesta' /P. Breemen/)...
Svaki grijeh nije idolatrija, ali svaka idolatrija jest grijeh. Svi grijesi idolatrije (idolopoklonstva) po sebi su - vrlo teški, ali uračunljivost počinitelja praktički određuje mjeru njegove moralne krivnje. Treba ipak razlikovati je li nešto šala - pa nije grijeh, ili se nešto uzima ozbiljno pa postaje grijeh. U šali gatati iz taloga kave, znatiželjno čitati horoskop, čitati iz dlana i slično - nije grijeh; poklanjati takvim radnjama neko pouzdanje - upada se u grijeh; poklanjati takvim radnjama čak pouzdanje kao u Boga - znači težak grijeh.


c) Gatanje (proricanje, pretkazanje, divinacija; vráčanje): bijelomagijsko otkrivanje nepoznatih činjenica i osobito proricanje budućnosti iz različitih znakova (karata, taloga kave i sl.); pri tom se često traži pomoć od Sotone, zloduhâ ili nečiste sile pa vračanje postaje crnomagijska idolatrija - kult đavla...
Kršćanstvo se radikalno opire svim oblicima gatanja ili divinacije (Pnz 18,10-14; Ez 8,19.20; Gal 5,19-21; Otkr 21,8). Idolatrija, magija, okultizam, kao i lažni proroci često se služe aktivnostima divinacije...
Tehnike:
- zvjezdogatanje (astrologija) (ne radi se o 'astronomiji', već o vjerovanju zvijezdama, tj. proricanju sudbine i događaja proučavanjem simboličkog međuutjecaja položaja i kretanja nebeskih tijela, koji, kao, imaju izravan utjecaj na Zemlju, ljude i događaje; idolatrijsko-okultno umijeće, mješavina praznovjerja, šarlatanstva i koristoljublja); najbizarniji aspekt astrologije: horoskop ('astrologija Sunčevih znakova'; npr. 'sudbinski', 'karmički', 'natalni', 'japanski', 'indijski', 'kineski', 'židovski', 'keltski', 'komercijalni', 'synastry'...): tehnika proricanja budućnosti (predviđanje događaja) i rješavanja osobnih, ljubavnih, financijskih i zdravstvenih problema na temelju poretka zvijezda i planeta ('zodijaka') u trenutku nečijeg rođenja...
Astrologija je praznovjerje koje potkopava vjeru u Božju Providnost, znači pomanjkanje pouzdanja u Boga i negaciju ljudske slobode (osobne moralne odgovornosti za postupke); bez ikakve je znanstvene osnove; dapače, proturječi znanstvenim činjenicama (jer se temelji, npr. na geocentričnom sustavu /važećem do N. Kopernika u 16. st. - da je Zemlja središte našeg planetarnog sustava, a znanstveno važeći je heliocentrični sustav: planeti, pa i Zemlja, okreću se oko Sunca; utjecaj planeta na čovjeka je isključivo fizički i elektromagnetski; ne postoji samo tih 12 zvijezda, već milijarde galaksija /golemih skupina zviježđa/...); proturječi Božjoj Objavi i nauci Crkve (Kol 2,8; Pnz 4,19; 18,10 i 12; Iz 47,12-15; Jer 10,2; Dan 5,7 i 11; Zah 10,2; KKC 2115; 2116)...
Primitivno astrološko proricanje čovjekove 'sudbine' (kozmički determinizam), tj. pomoću postavljanja i traženja horoskopa, po astrološkim časopisima i TV-emisijama, ili uz pomoć kabale, i širenje ideja astrologije, ne samo da je ozbiljan grijeh, nego je i znanstveno nevjerodostojno. Vjerovanje u sudbinu ('fatum') i kozmički determinizam ('sve je unaprijed predviđeno') = negacija čovjeku slobodnog upravljanja samim sobom (suprotno od toga Ps 31,16; usp. Ef 1,5).
Vjernik koji bi s ozbiljnim i pravim povjerenjem u astrologiji tražio pomoć kao orijentaciju za planiranje i otkrivanje svoje budućnosti - teško bi griješio...
'... sastavljanje i traženje horoskopa, njegovo širenje po novinama i drugim sredstvima priopćavanja, na podlozi je teške moralne krivnje jer se temelji na izmišljotinama i lažima. Ukoliko je posrijedi neznanje, nepoznavanje sadržaja, manjak stvarnog i ozbiljnog shvaćanja astrologije, pogotovo neka znatiželja, šala ili lakrdija... vjerojatno takve osobe ne griješe. Ipak se izlažu opasnosti da svoje pouzdanje ne postave isključivo u Boga, nego i u takve nevrijednosti, a time se lako okliznu u grijeh... U svakom slučaju, čovjek je biće koje na ovaj ili onaj način želi biti neovisno o Bogu, želi se istrgnuti ispod Božje vlasti i samog sebe postaviti bogom. Time upada u zamku Sotone, 'lašca i oca laži' (Iv 8,44)...' (I. Fuček)...
- dakle, vršenje ili traženje ili korištenje usluge i druge radnje za otkrivanje 'volje Božje' ili 'budućnosti' (mimo Boga, protiv Boga i bez Boga), npr.: praćenje astroloških emisija na TV i traženje usluge astrologa, osobno ili telefonski; sastavljanje i traženje horoskopa, njegovo širenje po novinama i drugim sredstvima priopćavanja; čitanje i usklađivanje ponašanja s horoskopom...?
- nadalje, gatanje prema letu ili na osnovu glasova ptica (ornitomantija),
- na osnovu instinktivnih postupaka (npr. nehotično izgovorenih riječi), slučajnih događaja kojima se pridaje određeno značenje,
- na osnovu promatranja utrobe žrtvovanih životinja,
- na osnovu promatranja vatre na oltaru (epiromantika),
- po gatanju ili proricanju iz karata, 'šloganju', npr. iz sudbinskih karata, iz tarota (kartomantija),
- po gatanju u dlan (hiromantija) (iz praćenja rasporeda linija na dlanu ruke),
- po kretanju oblaka i ponašanju vjetrova, općenito, pomoću atmosferskih pojava (aeromantija),
- po bacanju kockî ili drugih vrsta objekata (astragalomantija),
- zlouporabnim korištenjem Biblije (bibliomantija),
- čitanjem runa (tajnî) zapisanih na komadićima drveta ili kostiju,
- pomoću znakova iscrtanih na zemlji ili pijesku (geomantija),
- uz pomoć vode (hidromantija),
- uz pomoć kristala ili zrcala ili kristalne kugle (kristalomantija),
- pomoću simbolike brojeva (u imenu osobe, datumu rođenja i sl.), za 'predviđanje'sudbine i karaktera (numerologija),
- pomoću plamsanja, odnosno tinjanja vatre (piromantija),
- iz taloga kave ili listića čaja (taseografija),
- pomoću salivenog olova, irisa,
- po tumačenju snova (prorok Jeremija: 'Ne slušajte svoje vračeve, vidioce, astrologe i čarobnjake...; jer vam laž proriču') - želio otkriti 'božansku volju' preko snova (oneiromancija)? - pohađanje takvih osoba; pretjerano obraćanje pažnje na snove i njihovo tumačenje sanjaricom...

MORALNI SUD ZA GRIJEH GATANJA (proricanja, pretkazanja, divinacije; vráčanja):
'Traženje savjeta u horoskopima, astrologija, gatanje u dlan, tumačenje znamenjâ i kockî, pojave vidovitosti, utjecanje medijima - sve to prikriva volju gospodovanja nad vremenom, nad poviješću i konačno nad ljudima, a ujedno i želju da se umilostive skrite moći. To je sve u proturječju sa čašću i štovanjem, združenim sa strahopoštovanjem prožetim ljubavlju, koje dugujemo samo Bogu' (KKC 2116).
U slučaju simuliranja, tj. oponašanja vračanja (npr. za šalu), ako pritom nema sablazni niti mogućnosti da sudionici u igri ili netko drugi takvo postupanje ne uzmu ni poluozbiljno - takvi čini nisu grješni.
Teško griješi: onaj tko vrača (pa i onda kad sam ne vjeruje u svoje okultne vještine već samo iskorištava praznovjerje nekih ljudi), kao i svi koji, iz praznovjerja, traže vračanje...
- Nota bene: Postoji vračanje u savezu s đavlom i obično praznovjerno vračanje (gatanje); svakako je vračanje koje izvodi neka osoba u savezu s đavlom teži grijeh i toj osobi i osobi koja traži 'vidovnjačku' uslugu od te osobe; osobe koje nisu u savezu s đavlom (osobe koje se bave gatanjem, tj. proricanjem npr. iz karata ili taloga kave ili sl.) iskorištavaju naivnost i praznovjernost pojedinih ljudi i to unovčuju. Svako ozbiljno, tj. kao vjerodostojno uzeto i smišljeno vračanje, težak je grijeh protiv bogoštovlja za osobu koja se time bavi, a i vjernik koji bi tražio pomoć od osobe koja se bavi vračanjem, učinio bi grijeh; isto tako, grijeh je tražiti stvarnu pomoć od osoba koje se bave gatanjem, jer to znači prihvaćanje praznovjerja a odbacivanje vjere.

- ZA SVE VRIJEDI: koji čin, koliko puta, jesam li to i plaćao, bio u tome aktivni sudionik ili nazočnik, navodio i druge (koliko osoba), jesam li neki predmet donosio vračaru ili gataru, što sam, po njegovim savjetima, poslije činio ili koristio...?

d) MAGIJA (čaranje) - okultizam: skup postupaka i obreda koji idu za potčinjavanjem prirode ljudskoj volji posredstvom okultnih moći i činova 'čaranja', 'zaklinjanja' i sl.). Različitim magijskim tehnikama, čarobnjak (mag, vrač, šaman, vještica) podlaže okultne sile svojoj volji i izvodi željeni učinak, dobar ili zao.
Bijela magija (gatanje; koji prakticiraju bijelu magiju, često se zovu wicca): kad se okultne sile zazivaju u 'dobre' svrhe (gatanje, 'zaštita' od uroka, bolesti, iscjeliteljska funkcija, zaštita od neprijateljskih bića /različiti talismani i amajlije/; možda ne zazivaju đavla ili zle duhove, ali često se pozivaju na 'majku zemlju', anđele i/ili druge elemente te štuju tvorevinu a ne Stvoritelja) - jesam li što od toga koristio?
Crna magija (različitim magijskim tehnikama čarobnjak /vrač, mag, šaman, vještica/ podlaže okultne sile svojoj volji u zle svrhe; vračanje /okultno znanje i magijska tehnika za zle svrhe i zazivanje duhova/; čaranje - postupci vrača ili vještice kojima se netko začara, podčini zlom utjecaju okultne sile, bacanje zlih čina /uroka/ na osobu /začaranu, opčinjenu, pod urokom/ radi vanjskih nesreća, ozljeda, da bi se nanijelo zlo)...
- U stvarnosti ne postoji razlika između bijele i crne magije jer obje štuju nešto drugo osim Boga (tvorevinu umjesto Stvoritelja); magija je zabranjena zato što svoj izvor moći prima iz izvora koji nije Bog. U Bibliji, svi oblici vračanja smatraju se prekršajem Božjega zakona i svi se osuđuju (Pnz 18,10-16; Lev 19,26, 31; 20;27; Dj 13,8-10);
- Među najpoznatije crnomagijske rituale ubraja se i vudu magija (vodou, vodún...; engl. voodoo; iz zapadnoafričkoga, prevodi se kao 'gledanje u nepoznato', ali i s 'Bogom' ili 'duhom'; afroameričke religije uključuju - uz haitijski vodou - voodoo u SAD-u, santeriju na Kubi, Maria-Lionza-religiju u Venezueli i Candomblé, Macumbu i Umbandu u Brazilu; danas su preko 90 posto Haićana vudisti; istodobno, većina njih je istodobno predana katolicizmu; godine 2003. vodou je postao državna religija - pod tadašnjim predsjedanjem katoličkog svećenika Jean-Bertranda Aristide; čak se kod nekih kršćana čini da je strah od vudua veći od vjere u Boga)...
Vudu je sinkretistička religija raširena na Haitiju i drugim karipskim otocima. U 18. st. nastala i to miješanjem zapadnoafričkih religijskih tradicija crnih robova i španjolskih doseljenika. Obredom koji predvodi 'svećenik' (ongan) ili 'svećenica' (manbo) duhovi se zazivaju s pomoću magičnih crteža (veve), pjesama i molitava u kojima se isprepleću imena kršćanskih svetaca i loa. Sudionici obreda postižu stanje transa u kojem, vjeruje se, njima vlada pozvani loa od kojega zajednica traži usluge i naklonost.
U vudu obredu, crnomagijski vrač nad osobom izriče kletvu. Žrtvu vizualizira vudu lutka probodena iglama. Često se pritom prinose životinjske ili ljudske žrtve.
Vjernici se ne igraju s crnom magijom. Papa Benedikt XVI govori u završnom dokumentu Afričke sinode 'Africae Munus' o izazovu 'tradicionalnih afričkih religija', 'koje su nespojive s kršćanskim učenjima'. Dokument poziva na 'razliku između kulturnog i kultnog' i osuđuje 'magijske elemente' koji uzrokuju 'propast društva'.
Ljubav oslobađa: Papa Benedikt XVI upozorio je na opasnosti okultizma tijekom svog putovanja u Benin (2011. g.). Objasnio je da 'ljubav prema Bogu Objave' oslobađa od okultnog i pobjeđuje 'zle duhove'. Ona je također 'učinkoviti lijek protiv sinkretizama koji zavode'...

- priklanjanje magijskim vjerovanjima, bavljenje ili utjecanje magijskim tehnikama i obredima (praksama) (svetogrdno oponašanje pravog proroštva i naviještanja vjere); inicijacija u neku crnomagijsku praksu ili vjerovanje...?
- stavljanje, u 'dobre' svrhe (da se 'zaštiti') ili zle (da se naškodi), po kući, okućnici, u posteljinu, na odjeću ili tijelo različitih smotuljaka, ispisanih komadića papira, 'zapisa' (hodžinih, popovih…), kosti, jaja, dugih čavala ili drugih predmeta, čarobnih prašaka u piće ili hranu i sl. (osobito ako su dobiveni od osobe koja se bavi okultnim)?

e) Spiritizam (nekromancija; paranormalna pojava s izrazito religioznim obilježjima): prizivanje duše pokojnikâ radi stjecanja spoznaja o prošlosti i budućnosti, da bi se nekome nanijela nesreća...?; utjecanje medijima...?; traganje za paranormalnim fenomenima s izrazitijim ili manje izrazitim religioznim obilježjima?
Spiritističko dozivanje mrtvih: najčešće po tzv. spiritističkim sjednicama ili seansama posredstvom 'medija'; spiritist (predvoditelj seanse) uz pomoć prikladnih osoba ('mediji', što znači 'posrednici') tvrdi da uspostavlja kontakt s duhovima pokojnika i da pritom od njih doznaje i budućnost. Mojsijev zakon odredio je smrtnu kaznu za dozivanje mrtvih (Lev 20,27). Crkva - zbog 'spiritističkog' obrazlaganja tih pojava (tj. tvrdnji da se doista radi o dolaženju duhova pokojnika) - taj grijeh smatra praznovjerjem (jer su duše pokojnika u miru, 'u ruci Božjoj' /Mudr 9,1/ i one ne mogu biti prisiljene da se pojavljuju na poziv nedostojnih prijevara tzv. 'medija').
Sam pokušaj dozivanja mrtvih je bezbožan i dakle grijeh, kako za one koji u njemu aktivno sudjeluju, tako i za one koji su mu samo nazočni.
Još je teži grijeh onome koji se obraća za pomoć osobama koje se bave spiritizmom, tj. osobama zvanim 'mediji' koje navodno mogu dozvati duše pokojnika te od njih dobiti odgovore na pitanja glede budućnosti neke osobe ili nekog događanja; Crkva smatra sam pokušaj dozivanja pokojnika nedopustivim bezbožnim činom, tj. grijehom; Crkva zabranjuje vjernicima i samu nazočnost na takvoj seansi; posebno teško griješe osobe koje u spiritističkoj seansi aktivno sudjeluju, jer time pokazuju da im je praznovjerje važnije od vjere...
- traganje i za drugim paranormalnim iskustvima (ekstrasenzornom percepcijom, ESP ili, hrv. kratica PSI) - vjerovanje u zapažanja o budućnosti Nostradamusa i dr. 'vidovnjaka'; korištenje usluge nekog paranormalnog fenomena (radiestezije, telepatije, transa i dr.)?
Ekstrasenzorna percepcija dijeli se na telepatiju, prekogniciju/vidovnjaštvo i još neke moći (telekineza, levitacija i dr.):
* Telepatija: čitanje i prenošenje nečije misli, utjecanje na nekoga iz daljine pri čemu se duhovni procesi jedne psihe neposredno prenose na drugu psihu, komunikacija mislima iako im daljina onemogućuje komunikaciju uobičajenim osjetilnim sredstvima.
U telepatiji, kao i drugim parafenomenima, spiritistički mediji smatraju da sudjeluju izvanzemaljske sile, tj. 'duhovi' preminulih ljudi, posebno tzv. 'animistička' skupina istraživača telepatije i vidovitosti.
* Vidovitost (tzv. 'šesto osjetilo'): sposobnost izvanosjetilnog predviđanja nekih događaja ili pak otkrivanja nekih koji su se već zbili; ako vidovita osoba stječe saznanja o predmetima u neposrednoj blizini (npr. čitati zatvorene knjige ili prepoznavati predmete u zatvorenoj kutiji), govori se o kriptoskopiji; ako su događaji o kojima vidovnjak dolazi do izvanosjetilne spoznaje udaljeni, riječ je o telesteziji (doslovno: 'daleko' 'gledanje'), odnosno o teleakroaziji ili sluhovitosti (doslovno: 'daleko' 'slušanje'; sposobnost nekih ljudi da čuju glasove vrlo udaljenih osoba).
Vidovitost se najčešće događa u stanjima transa ili u snovima.
Prekognicija (premonicija): 'mentalna' sposobnost predviđanja, znanja o budućim događajima (vidovito predosjećanje npr. smrti, nesreće, bolesti); sasvim suprotno izvanosjetilno zapažanje, u odnosu na prošlost: retrokognicija (sposobnost da se vidi davna prošlost).
Radiestezija (ili rabdomantija): sposobnost 'osjećati zračenje', tj. sposobnost nekih ljudi da pomoću 'čarobnog' njihala, ili vilinskih rašlji, otkriju podzemne tokove voda ili naslaga ruda, ponekad čak pomoću samih zemljopisnih karata; ti ljudi 'mogu otkriti' i 'zračenja' što ih odašilju živa bića i predmeti (kao npr. fotografije i predmeti od pojedinih osoba), te određuju držanje ploča ili drugih predmeta u kući da bi se 'neutralizirala negativna zračenja'...
- Ne bi sagriješio tko bi se obratio osobi koja ima radiostezijske sposobnosti, ako tražitelj pomoći i ta osoba radiosteziju tumače kao posebni naravni dar koji ima određena osoba te se tim darom služi za znanstvene pokušaje, a ne kao neku tajnu moć koju je moguće prihvatiti samo u praznovjerju, tj. uz odricanje od vjere; takva osoba (koja djeluje uvjerljivo znanstveno i ljudski vjerodostojno) nipošto nije 'vidovnjak', već osoba obdarena određenom sposobnošću koju se ne smije tumačiti kao protivnu vjeri (usp. Glas koncila, br. 3., 19. siječnja 1997.); ali ako bi se njihalom istraživalo stanje duše ili nečiji stupanj moralne savršenosti, zapalo bi se u praznovjerje ili opasnu blizinu praznovjerja...
* Telekineza: sposobnost pomicanja predmeta mislima (npr. stolova, bez doticanja; savijanje metala; iznenadno padanje slika sa zida, pucanje čaša, zastajanje satova u trenutku smrti...), bez ikakvog mehaničkog djelovanja; tobožnja sposobnost spiritističkih medija, 'pokretanje predmeta pomoću duhovne snage'.
* Levitacija: sposobnost uzdizanja fizičkih objekata ili ljudskog tijela, ‘poništavanje’ djelovanja zakona gravitacije.
- U tu kategoriju paranormalnih fenomena ne ubrajamo, dakako, nadnaravne svetačke levitacije (neobjašnjive oznake vjere, znakovi Božje milosti na svetom čovjeku, kao npr. kod Josipa Kupertinskog /'leteći svetac', osobito za vrijeme Presvete Euharistije ili kad je pogledao Svetohranište.../, padra Pia, Sv. Franje Asiškog, Sv. Terezije Avilske i još nekih); no, za mnoge čudne stvari, čak i kad je uzrok natprirodan, nema jamstva da one dolaze od Boga; iako postoji naučno-fizičko poimanje levitacije (na principu magnetske levitacije voze superbrzi vlakovi te su znanstvenici jakim magnetskim poljima uspjeli postići levitaciju žaba) - ovdje mislimo na onaj paranormalni fenomen koji se pojavljuje direktnom natprirodnom intervencijom izvanjske dijabolične duhovne sile (demonske u opsjednutosti ili one 'medijsko/šamanske', fenomen svojstven vještičarstvu i magiji, napadima polstergeista)...
* Automatsko pisanje, skladanje, slikanje i govorenje: primanje poruka od pokojnika ili kao očitovanje nadsvijesti ili kao oblik telepatije; pojava psihičkih automatizama koji se odvijaju bez kontrole svijesti, u stanjima izvansvjesnog 'transa', tj. uz isključenje uporabe slobodne volje.
* Bilokacija (deuteroskopija, dvojaštvo): istodobno pojavljivanje neke osobe na dva različna mjesta. Zove se i eksteriorizacija (isti čovjek, kako to tumače spiritisti, izlazi iz svoga fizičkog tijela te sa svojim 'astralnim tijelom' biva svojim vlastitim dvojnikom). Bilokaciju zovu i 'astralno putovanje' ili 'astralna projekcija'. 'Astralno putovanje': "napuštanje vlastitog fizičkog tijela na način da se svjestito Ja, zatvoreno u svoje 'astralno tijelo od fine materije' odvoji od vidljivog fizičkog tijela, ostavši ipak s njime u vezi preko tanke 'srebrne niti', i dobije sposobnost da pohađa udaljenija mjesta" (A. Kusić).
Tumačenja: kao i u ostalim parapsihološkim pojavama, označena su 'animističkim' (iz čovječje psihe) i 'spiritističkim' tendencijama (od duhova).
- Usporedi i razlikuj bilokaciju svetaca (npr. Sv. Antuna Padovanskog, Sv. Alfonsa Liguoria, padre Pia i dr.) kao obilježja religiozno-svetačke ekstaze i Božjeg zahvata, za razliku od bilokacije afričkih čarobnjaka ili šamana raznih primitivnih plemena...
- Vjera. Budući da se fenomen bilokacije ili eksteriorizacije objašnjava postojanjem 'astralnog tijela' kao neposredne fine ovojnice za ljudsku dušu - to je u protivnosti s katoličkim učenjem o jednoj duši i jednom tijelu čovjeka kao osobe.
* Psihometrija: posebna vrsta vidovitosti: sposobnost saopćavanja istinskih podataka o nekom predmetu i njegovim vlasnicima doticanjem tog fizičkog predmeta...
- Treba razlikovati posebni Božji dar 'hierognoze' od paranormalnog fenomena vidovite psihometrije (npr. neke su svetačke osobe imale sposobnost za posvećene predmete; tako je Sv. Ana Katarina Emmerich mogla, dotičući relikviju, ispričati život sveca kojemu je ta relikvija pripadala; neki su sveci na sami dodir razlikovali posvećene i neposvećene osobe)...
* Somnambulizam: stanje u kojem se nalaze hipnotizirane osobe i u kojem se često pojavljuju paranormalna zapažanja i pojave (kao i ljudi koji hodaju u snu, 'mjesečari'); faze potpune neosjetljivosti na bolove i druge izvanjske dojmove...
* Pojave transa: paranormalne pojave izmijenjenog stanja svijesti; nastaje katkad spontano, a postiže se i autosugestijom, kao i hipnozom. U transu je isključena uporaba slobodne volje, a pojačani su paranormalni efekti; npr. na 'svečanostima vatre' mogu plesati muškarci neozlijeđeni po vatri i hodati kroz plamen i po deset metara dužine; stanje transa postiže se kemijskim sredstvima, npr. meskalinom, hašišem, opijumom, alkoholom, autohipnozom uz slušanje određenih pjesama i uz plesove...
- Usporedi i razlikuj trans od mistične ekstaze - vjerskog zanosa ili ushita koji nije rezultat ljudskog napora i 'vjere' u vlastitu moć, već Božjeg zahvata (izraz Božje milosti i ljubavi), a kao neposredan učinak kontemplacije odnosno dublje spoznaje Apsolutnoga, tj. spoznaje Njegove nazočnosti u svakom stvorenju i u vlastitoj duši; ta pojava nije nikada dragovoljna i praćena gubljenjem svijesti (kao kod transa nekog šamana); npr. kod Sv. Franje Asiškog Sv. Terezije Avilske, Sv. Ivana od Križa i dr. No, autentični mistični fenomeni uvijek su sporedni i nebitni za duhovni život (a bitni su milost; susret, zajedništvo i jedinstvo s Bogom; unutarnja preobrazba...).
* Šamanizam: spiritističko-magijski oblik religije i vjerovanja u duhove, gospodare prirode, s kojima ljudi (šaman /u tradicionalnim plemenskim društvima: plemenski vrač, zazivač duhova i 'mag-iscjelitelj', doslovno: 'čovjek obuzet duhovima'/) mogu uspostaviti vezu s pomoću određenih magijskih obreda; etnolozi govore i o demonima 'krvavih zanata', 'dusima osvete', što ih šamani 'dozivaju k sebi i u sebe'; šamanizam je i duhovni pokret, drevna vještina postizanja 'ekstaze'; šamanska tehnika 'liječenja' fizičkih i psihičkih oboljenja; spoj šamanskih tehnika i psihotropnih biljaka stvara duhovnost visokog naboja; čitanje djela C. Castanede i sl.; - bavljenje ili pokazivanje interesa za ovaj vid okultnog zazivanja duhova i vjerovanja?
* Opsjednuće: stanje obuzetosti okultnom ili demonskom silom; očitovanje moći zla nad čovjekom.
- Tri uvjeta za prepoznavanje opsjednuća:
1. 'razdvojenost osobnosti': jako protivljenje svemu svetome i onome što je povezano sa Crkvom; iznenadna 'provala' nove osobnosti: bučna i žestoka uznemirenost, s promjenama fizionomije, glasa i drugim fenomenima kojima se očituje neprijateljstvo i mržnja prema onom što je sakralno;
2. pojave koje izlaze iz područja psihijatrije i spadaju u sferu parapsihologije: izvanredna fizička snaga, razne parapsihološke sposobnosti neprotumačive znanstvenim putem: govorenje ili razumijevanje nepoznatih jezika, pokazivanje sposobnosti koje u normalnom stanju osoba nema (npr. odlično svira, pjeva ili crta), pokazuje poznavanje skrivenih i dalekih stvari, ima moć levitacije (uzdizanje i lebdenje u zraku) ili telekineze (pomicanje predmeta na daljinu, bez doticaja);
3. ove pojave su drukčije i suprotne onim znanstvenim; tek onda kada se zaključi da se fenomeni moguće opsjednutosti i parapsiholoških sposobnosti ne mogu protumačiti psihološko-psihijatrijskom znanošću - egzorcist smije zaključiti da se radi o demonskom opsjednuću; kod pravog opsjednuća, psihofarmaci nemaju nikakvu djelotvornost u uklanjanju spomenutih simptoma.
- Novi Rimski obrednik, 'De exorcismis et supplicationibus quibusdam' iz 2004. g., uz već navedene, navodi i ostale pojave: blokade na početku molitve, nesavladiva odbojnost prema blagoslovljenoj vodi, posvećenim predmetima, Euharistiji; zatim besramne misli u pristupu nadnaravnom, napastovanje da se psuje u trenutku pričešćivanja, silno ili neobjašnjivo očajanje, zlopamćenje i mržnja, neobična žestina; ponekad groteskni fenomeni: nastrane pohlepnosti (primjerice, pohlepa za hranom ili seksom) te druge bolesne pomame; (sve to mogu biti uobičajene napasti; no kad su simptomi konvergentni, jaki i teški, s oštrim početkom i završetkom ili s pogoršanjem u trenutku kad osoba pojačava vjerski život i svoje ćudoredno nastojanje, vjerojatnosti o nastupu zloga duha postaju veće).
- Neki teolozi (npr. R. Laurentin) navode još neka ponašanja ili čine kao znakove sotonskih zahvata: nemoralan život (nastrana seksualna praksa /homoseksualni, incestuozni, sadistički ili preljubnički odnosi/); pobačaj, po tvrdnjama mnogih egzorcista (Zloduh, 'ubojica ljudi od početka'); spiritizam i sotonizam (stolovi koji se okreću, čaše koje se miču ili pločice koje se premještaju prema slovima abecede i tako odgovaraju na pitanja koja se postavljaju; zatim gatanje iz karata ili dlana, te spiritistički medij; transcendentalna meditacija s korištenjem rituala u kojima se često upućuju zazivi poganskim bogovima; ponekad se uočava njihov sotonistički karakter, te militantnost u određenim istočnjačkim obredima); djelovanje nekih čarobnjaka i vračara koji tvrde da se mogu obraćati đavlu i izvršiti osvete koje traže njihovi klijenti (napomena: oni mogu naškoditi samo onima koji VJERUJU da im mogu naškoditi, jer - kako navodi teolog R. Laurentin - 'u tom slučaju sami pripremaju podlogu da im se dogodi ono čega se boje'; utjecaj predmeta koji se upotrebljavaju u vračarskim činima ili potječu iz sotonskih ili poganskih kultova, po navodima nekih egzorcista (drugi drže da je razborito takve predmete egzorcirati ili odstraniti).
- Crkva takva stanja liječi blagoslovinom koja se zove egzorcizam, tj. obredom oslobođenja od zloduha. Ona, vršeći svoju duhovnu ovlast u oblasti ozdraviteljskog ministerija, i na taj način nastavlja milosrdno djelovanje svog Utemeljitelja, Gospodina i Učitelja Isusa Krista, koji je došao uspostaviti Kraljevstvo Božje, nadvladavajući moć Sotone, Božjeg i ljudskog protivnika. Službeni obred nad opsjednutima mogu vršiti samo oni svećenici koji od mjesnog ordinarija (redovito biskupa) dobiju posebno i izričito dopuštenje, a koji se odlikuju pobožnošću, učenošću, razboritošću i neporočnošću...
- Ovdje treba naglasiti da đavao neprekidno nastoji odvojiti svakog čovjeka od Boga, no to njegovo 'redovito' djelovanje pri kojem navodi na grijeh i zlo ne smatra se opsjednućem (nego napašću); u opsjednuću je riječ o 'izvanrednom djelovanju Sotone' kada se volja sa svom svojom ljudskom duševnošću podčinjava Zloduhu;
= izbjegavanje okolnosti koje zarobljavaju svojim neobičnim činima, pa i one o kojima bi se željelo imati samo obično iskustvo i znanje (npr. različitih oblika spiritizma, transcendentalne meditacije, napose njezinih rituala koji često sadrže zazive poganskih idola); suzdržavanje od prakse yoge (za razliku od umjerene tjelovježbe); izbjegavanje predmeta koji se uporabljaju za vračanje (čarobnjaštvo; utjecaj đavla, naime, može prolaziti preko osoba i stvari koje su od njega okužene); negiram li postojanje zlih duhova smatrajući to proizvodom pučkog prazno-vjerovanja i vjerskog fantaziranja; vjerujem li ja u pobjedu milosti i vjere nad kraljevstvom zla...?
* Posmrtna iskustva reanimiranih ljudi, koji su bili klinički mrtvi pa su oživljeni; tanatolozi i parapsiholozi svode svoje rezultate na: Izlazak čovječjeg Ja, koji podsjeća na ono što se u vjerskom rječniku naziva odvajanje duše i tijela; zatim na Panoramu života pri umiranju odnosno kliničkoj umrlosti = izdvojeno Ja gleda svoju prošlost pri potpunoj svijesti; nadalje, na Proširenje samog Ja pri kliničkoj smrti = sjedinjenje vlastite svijesti s izvornom Stvarnošću u kojoj nema ni rođenja ni smrti, ni nikakvih oblika prostorne i vremenske uvjetovanosti.
Znanost još proučava i empirički istražuje što je sve od ovih pojava stvarnost, što se može prihvatiti i prirodnim zakonima i zakonitostima protumačiti i što izmiče današnjim mogućnostima znanstvenog tumačenja.
Čovjek koji svoju vjeru živi uz čipi-čips i Coca-colu - neće povjerovati baš svakoj fantaziji, halucinaciji, snoviđenju ili porukama pod utjecajem kakva opojna sredstva; neće povjerovati ni suvremenim iskustvima, koja nalikuju iskustvima šamana i 'medija' koji govore o 'drugom svijetu' kao o 'čarobnom kraljevstvu', blaženstvu raznih prijatnih doživljaja, u kome nema suda, uvijek se vidi svjetlo na kraju tunela, pa se onda smrti ne treba bojati nego je dočekati kao 'prijatelja' koji nas uvodi u zadovoljstva 'života poslije smrti' = laku noć, djeco; dobro jutro, odrasli...
* Pojava aure: svjetlucavi vijenac oko organa ljudskog tijela kao i drugih živih bića, neka vrsta "energetskog polja" koje se vrti oko ljudi; (Paracelzus govori o zračenju čovječjeg 'astralnog' tijela, Indija o 'prani' ili praenergiji kozmosa, koja se u izuzetnim stanjima organizma očituje kao 'šarena aura', hinduska božanstva imaju oko glave auru kao 'svetački krug'; energiji koja izaziva auru dali su sovjetski učenjaci ime 'bioplazma' ('bioplazmatsko tijelo')...
Prema ezoterijskom pogledu, aura bi trebala biti svojevrsni energetski prsten ili energetsko polje oko ljudi. U ezoteriji se energija shvaća kao duhovna sila. Aura može biti opterećena 'stranim energijama' drugih bića (npr. umrlih ili 'astralnih bića') ili prethodnim životima. Ti stresovi mogu dovesti do tjelesnih i mentalnih bolesti. Procjena aure na bolesti i stres naziva se čitanje aure ili 'aurareading'.
Pomoću čišćenja aure oslobađaju se strane energije i energetski blokovi. Čišćenje aure je duhovna metoda u kojoj duhovne sile trebaju pročišćavati ili harmonizirati auru. Izvode ga neki naturopati, iscjelitelji i ezoterijski terapeuti. Neki od ovih terapeuta također koriste 'rad s anđelima' ili s duhovnim medijem uz pomoć kojeg se ostvaruje izravan kontakt sa svijetom duhova i demona.
- Aura, s vjerskog stajališta. Sveto Pismo priznaje realnost čarobnjačkih efekata (Izl 7,11-12; Dj 8,9-24...), ali i oštro osuđuje one koji se bave magijom (Izl 22,17; Gal 5,20-21; Otk 21,8). U Bibliji nema nikakve aure. Biblija navodi da samo Isus i Duh Sveti boravi u ljudima, onima koji su prihvatili Isusa (usp. Rim 5,5; 1 Kor 6,19; Gal 2,20; Dj 2,4...). Duh Božji ima brojne učinke na dotične ljude (Gal 5,22-23). Ali to nema nikakve veze s navodnim energetskim poljem oko ljudi. Dakle, eventualno viđenje aure je znak duhovnog opterećenja demonskog svijeta. Vidjeti auru pojavljuje se samo kod ljudi koji su prakticirali ezoterijsko-okultne prakse i na taj način ostvarili kontakt s okultnim svijetom. Masažu aure odbacujemo iz gore navedenih razloga. Čišćenje aure također. Na taj način okultni duhovi i demoni imaju priliku utjecati na pogođene - i otvarate se takvim utjecajima, čak iako to ne želite. Mnogi ljudi koji nude čišćenje aure kao uslugu tvrde da su primili svoje sposobnosti od Boga i sebe vide kao 'Božje sluge'. Neće to biti baš tako. Možda neki, uvjereni u svoje dobre stavove, i ne znaju da oni zapravo služe đavlu koji se prerušio u 'anđela svjetla' (2 Kor 11,14). I on pokušava konkretno utjecati na vaš život pročišćavanjem aure. Mnogi ljudi izjavljuju da nakon takvih čišćenja aure iznenada mogu čuti razne glasove koji im sugeriraju da skoče s mosta ili prerežu vene, drugi opet da su nakon toga mogli vidjeti duhovna bića koja ih opsjedaju, drugi pak imaju napade panike i teške noćne more...
Svakako ne savjetujemo takve tretmane. Dakako, razumijemo - htio bi i ti imati svetačku aureolu oko glave, pa da idemo svi autobusima u Vatikan na tvoju beatifikaciju i kanonizaciju (kao što su se iza 5. st. označavali u kršćanskoj umjetnosti sveci i mistici simbolom aureole oko glave) - ali imati auru kao paranormalni fenomen, ne, nikako.
* Rekonekcija Erica Pearla (rekonektivno 'iscjeljivanje') - 'iscjeljivanje ponovnim povezivanjem' s novim 'energijama iscjeljenja'. Ezoterijska tehnika samoizlječenja 'ponovnim povezivanjem' sa svemirom primjenjiva kod 'ljudi, životinja i biljaka'.
Eric Pearl je lažni isceljitelj, lažni prorok, za kojeg njegovi sljedbenici govore da je 'on svjetlost kroz koju anđeli iscjeljuju'... Tako 'iscjeljeni' i sljedbenici rekonekcije svjedoče o svojim susretima s anđelima svjetlosti. Internet je prepun govora o anđelima, "svjetlosnim bićima čiju blizinu možemo osjetiti u promjeni temperature, fantastičnom neobjašnjivom mirisu, mrmljajućem zvuku, različitim bojama svjetla, iznenadnoj pojavi perja, osjećaju da nas netko prati, u snovima i slično". Spominju se anđeli mira, ljubavi, radosti, budnosti, mudrosti, opuštanja, samoodređenja...; nailazimo i na podjelu na anđele vatre, anđele zemlje, anđele zraka i anđele vode. Reklamiraju se radionice za komunikaciju s anđelima. Knjige (usp.i one njemačkog benediktinca i kršćanskog bestseller-autora Anselma Grüna), filmovi, novine i časopisi pune se govorom i molitvama upućene anđelima. Sve takve molitve su bitno okrenute prema ovozemaljskom čovjekovom dobru, a ne prema njegovom krajnjem cilju - zajedništvu s Bogom. Neka istraživanja pokazuju da se danas 'vjera' u anđele širi u obrnutoj proporcionalnosti s vjerom u Boga: dok 'religija anđela' raste, vjera u Boga sve više opada.
Danas vjera u anđele najčešće predstavlja jedan sinkretistički skup, snažno pod utjecajem New agea i ezoterije, koji se nalaze između holističkog (materija je živa energija; duh, svemir i svijet = jedno) i konstruktivističkoga svjetonazora (sami možemo stvoriti svoju stvarnost), čega se neizostavno treba kloniti.
Vjera. Štujući anđele - iskazujemo štovanje samome Bogu. Štujemo anđele, Božje poslanike, kao Božja duhovna stvorenja, a ne naše subjektivne projekcije. No, ne štujemo sve anđele. Treba biti jako oprezan... još više sa molitvama i zazivanjem anđela. Jer postoje sveti anđeli i pali anđeli (i demoni su anđeli, ali pali anđeli!). Moliti treba samo službene molitve Crkve, koje se obraćaju anđelu čuvaru, zazivaju svete anđele (bez spominjanja njihova imena) ili spominju imena samo onih anđela čija se imena nalaze u Bibliji: Mihael, Gabriel i Rafael.
'Ne' sekularnim inačicama štovanja anđela s anđeoskom hijerarhijom i nomenklaturom, jer ta svjetovna antropomorfna angelologija nije u skladu s Učiteljstvom i Predajom Crkve. Nikakav Uriel (hebr. 'moje svjetlo /uri/ jest Bog /El/', Auriel/Oriel/), nikakav Barahijel, Jehudijel, Šealtijel, Afriel, Anael, Barakiel, Gerudiel, Asmodel, Jeremiel, Vretil, Sariel, Suriel, Puruel, Phanuel, Jehoel, Hosus, Elijah, Elish itd. - u kanonsko-priznatim biblijskim knjigama nije zapisan. I zato se ne savjetuje niti ih spominjati. Niti jedan molitvenik koji je odobren od Crkve ne spominje Uriela. Također i druga imena anđela, koja nisu zapisana u Bibliji, ne zazivati.
Na početku kršćanstva, širilo se štovanje Uriela, a da se nije točno znalo odakle dolazi; Crkva ga je brzo zabranila (na koncilu u Rimu 745., papa Zaharije): dopušteno je štovanje samo arkanđelima koji se spominju u priznatom katoličkom kanonu Sv. Pisma (Mihael, Gabriel i Rafael, što je i razumljivo: jer u nedostatku sigurnih pisanih izvora, prevelik je rizik da se časti ne jedan anđeo nego zao duh). Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata: Praksa davanja imena svetim anđelima treba biti odbačena, osim u slučaju Gabriela, Rafaela i Mihaela čija su imena sadržana u Svetom pismu. Danas slavi Katolička Crkva 29. rujna samo trojicu biblijski spomenutih arkanđela. Trebamo paziti da nam anđeli ne zauzmu mjesto Boga, čiji su oni stvorenja i poslanici; njih poznajemo samo u povezanosti s Bogom i Njegovom brigom za ljude. Oni nisu projekcije naših želja, oni djeluju kako Bog hoće. Angelologija je apsolutno podređena kristologiji. Krist je središte anđeoskog svijeta. Kristov život od utjelovljenja do uzašašća okružen je anđeoskim klanjanjem i službom. Stoga, ukoliko me anđeo ne upućuje i ne usmjerava na Krista, ne vodi prema Bogu i ne ravna moj život ka kršćanskom i sakramentalnom životu, tada taj anđeo za mene nije Božji anđeo... jer mi tako taj anđeo ne pomaže da uspijem u onom, vječnom životu…(fra Mate Bašić).
Uriel (jedan je od 4 arkanđela u nekanonskim okvirima židovsko-kršćanske angeologije) - mnogo mu je značenja: često je identificiran kao kerubin i 'anđeo pokajanja' (u apokrifu 'Petrova apokalipsa'). 'Stoji pred vratima Edena sa plamenim mačem'. Više se puta spominje u rabinskoj angeologiji: u Henohovoj knjizi (nastala između 2. st. pr. Kr. i 1. st. po. Kr.) i u II. Ezrinoj knjizi 4 (Ezrina Apokalipsa), koje pripadaju starozavjetnim apokrifima i ne čine dio kanonski priznatog Sv. Pisma. U Knjizi Henoha, o Urielu se kaže: 'Uriel je anđeo kojega je Gospodin slave stavio iznad svih zvijezda koje sjaje na nebu i osvjetljuju Zemlju'. U 'Životu Adama i Eve' (apokrif), on je jedan od kerubina koji predvodi njihovo pokajanje. U židovskoj se predaji predstavlja i kao jedan od kerubina sa plamenim mačem koji se svjetluca da straži nad stazom koja vodi k stablu života (prema Post 4); vodi umrle na posljednji sud (vlada nad Tartarusom, drugo ime za Haad); moguća njegova najviša pozicija je ona kao Anđela Prisutnosti (Božje), Anđela Lica, Anđela Posvećenja, Anđela Slave... U Midrašu 1, Uriel je jedan od 4 čuvara Božjega prijestolja. U apokrifnim, kabalističkim i okultnim djelima, često je Uriel izjednačen ili zamijenjen sa: Nuriel, Uryan, Jeremiel, Vretil, Sariel, Suriel, Puruel, Phanuel, Jehoel, Jakov-Izrael i Israfel. Pored Mihaela, Gabriela i Rafaela, Uriel se prikazuje u kršćanskoj umjetnosti sve do srednjega vijeka. U ezoterizmu, Agrippa von Nettesheim nekoliko ga puta spominje u 'Okultnoj filozofiji'; za njega, Uriel je jedan od četiri anđela na glavnim stranama svijeta na nebu (te točke označavaju početak godišnjih doba nad kojima ti anđeli vladaju). U nekim djelima, njegovo ime označava 'Lux vel Ignis Dei' (svjetlo ili plamen Božji) i anđeo je zemlje (Istoka, za neke Juga kao strane svijeta te elementa Zraka). Za antropozofa Rudolfa Steinera, Uriel je jedan od 4 arkanđela godišnjih doba, odnosno ljeta. U New Age-u, Uriel je anđeo koji donosi čovječanstvu spoznaju i razumijevanje Božanskog; on je, po njima, najsvjetliji anđeo i prikazuje ga se često kao onog koji silazi s Neba na sjajnim kolima koja vuku vatreni bijeli konji; kod njih je poznat kao Knez Svjetla i tumač proroštva; anđeo pokajanja, pomaže nam, po njima, razumijevanju zakona 'karme', koji, u sažetku, sadrže da žanjemo ono što sijemo; Uriel nam navodno objašnjava božansko milosrđe i čini nas svjesnima da Bog ljubi svakoga od nas; Uriel ima ugled najinteligentnijeg anđela; često ga se prikazuje kako maše u svojoj otvorenoj ruci plamenom znanja, kojemu ljudi mogu imati pristup...

- propagiranje, bavljenje ili korištenje usluga rekonektivnog 'iscjeljivanja' (rekonekcije)?; zastranjeno zazivanje nebiblijski spomenutih imena (ark)anđela (kojih?) koja mogu biti skriveni demoni ili druge magijske prakse?; zainteresiranost za djela i literaturu svjetovne angelologije koja nisu u skladu s katoličkim sadržajem vjere, nego su produkti New agea i ezoterije?; molitva svom anđelu čuvaru koji je stvarno, neprestano i uistinu uz mene, prepun ljubavi i brige za mene, uvijek spreman i sposoban pomoći (ta molitva anđelu čuvaru uvijek mora biti molitva Bogu za Njegovu brigu i zaštitu te istodobno uključivati našu suradnju i suodgovornost za vlastiti život), zahvalnost za pomoć koju nam pruža (odana zahvalnost Bogu što je postavio ove nebeske duhove velike svetosti i dostojanstva na službu čovjeku)?
* Kreativna vizualizacija: uz pomoć mašte stvaramo ideju, sliku ili osjećaj koji želimo da se manifestira u našem životu tako da se fokusiramo redovito na njega sve dok ne postignemo cilj; shvaćanje da je svemir energija koja prožima sve: mi smo energija i sve oko nas je energija. I naša misao je energija. U svemiru postoji 'zakon privlačenja' koji ljudima omogućava da preko kreativne vizualizacije i kreativne afirmacije riječi mogu kreirati svoj život na svoju vlastitu sliku i priliku. Pravilo energije je da energija određene kvalitete i vibracije privlači energiju slične kvalitete i vibracije. Primjer: pojava sinkroniciteta, kada tražite neku informaciju i sasvim slučajno naiđete na nju u nekoj knjizi ili kada pomislite na nekog koga niste vidjeli godinama i ta se osoba slučajno nađe pored vas. Sve što pomislite, privlačite. Najvažnije su naše misli; naše misli kreiraju našu realnost; da bismo promijenili realnost, prvo moramo promijeniti svoju misao.
- 'Zakon privlačenja' potječe iz 1877. g. od Helene Blavatsky (ruska okultistica, bavila se je spiritizmom i bila je otvoreni štovatelj Lucifera; spominje taj pojam u svojoj knjizi govoreći o ezoteričkim tajnama drevne teozofije). To učenje potječe, dakle, od teozofskih okultista i spiritista koji su komunicirali s raznim duhovima (demonima) koji su im navodno prenijeli to učenje. Oni tvrde kako čovjek treba biti zahvalan svemiru na svakoj stvari koja mu je poslana u život kao odgovor na poslanu vibraciju, te će tako čovjek biti još više 'blagoslovljen' od strane svemira. Prema ovome, Zakon privlačenja usko je vezan uz poganski koncept štovanja i obožavanja prirode, a ne Stvoritelja (a to je grijeh idolopoklonstva). Osim toga, poput Boga, ljudi posjeduju moć stvaranja snagom svojih misli; oni oblikuju svoj svijet svojim razmišljanjem baš kao što je Bog oblikovao svijet koristeći svoju misao. Ova teorija omalovažava Boga i čini Ga jednakim ili manjim od čovjeka. Pored toga, to je i put samorazvoja i za vjernika je, kao i svo učenje New agea, neprihvatljiv.

- Pokušaji objašnjenja PARAPSIHOLOŠKIH fenomena: animistička teorija: paranormalne pojave su nesvjesna zbivanja u dubinskim slojevima u psihi samog paranormalno obdarenog senzitivca ili 'medija'; spiritistička teorija: takvi fenomeni su rezultat stupanja u dodir s duhovima preminulih; parafiziologijska teorija: parapsihološke fenomene izaziva nekakva fina materija, astralno tijelo, fluid kao 'životna sila' ('orenda'; magi ili čarobnjaci, šamani bili bi akumulatori te sile, oni bi gospodarili s njome po volji; Indijci zovu tu silu 'prana', Kinezi chi'i); ono nesvjesno u nama ne poznaje prostor i vrijeme (posebno povezano s fenomenom bilokacije 'astralnim tijelom' ili eksteriorizacije); naučavanje teozofa i antropozofa: oslanjaju se na shvaćanja budizma, hinduizma, te na egipatska i grčka tumačenja; prema antropozofiji i teozofiji u čovjeku postoje neke unutrašnje okultne snage koje se trebaju, dugim i mukotrpnim vježbama, probuditi...
Mediji su preplavljeni psihičkim čudima: riješeni zločini pomoću tzv. psihičkih detektiva, ostvareni snovi, prorečena budućnost, serije se snimaju o takvim čudima (film 6. čulo...).
Neprihvaćanje parapsihologije kao znanstvene discipline temelji se na tome što se njezini fenomeni ne mogu dokazivati u ponovljenim pokusima, a ako svjedočenje ne možemo ponoviti, znači da nema znanstvenu vjerodostojnost. Dok te fenomene netko ne dokaže, ne možemo tvrditi ni da postoje. To je osnova znanstvenog mišljenja. Da bi nešto postojalo mora se dokazati. U znanosti se ne vjeruje, nego se zna ili eventualno misli, ali onda se to što se misli mora i dokazati, navode znanstvenici.
- Vjera. Katolički vjernici imaju malo drugačije stavove. Oni su svjesni da je paranormalna aktivnost stvarna i slažu se da je izvan prirodnog reda znanosti. Katolici vjeruju da postoji nadnaravni svijet koji ne možemo vidjeti i koji ima utjecaja na vidljivi svijet. To pak ne znači da svi koji tvrde kako su doživjeli paranormalno iskustvo, da su imali i duhovno iskustvo. U stvari, vjernici su tu skeptici uvijek tražeći najprije znanstveno-medicinsko ili drugačije objašnjenje. Međutim, vjernici ne poriču postojanje duhovnog, što znači da duhovno može dolaziti od Boga i njegovih anđela, kao i od zloduha. Vjernici ne sumnjaju u porijeklo takvih pojava: oni razlkuju religioznu mistiku (gdje se mogu pojaviti i neki prirodno neobjašnjivi fenomeni kao Božji dar) od protureligiozne magije (koja zanemaruje i odbacuje Boga te otvara vrata okultnom, koja je samo pokušaj ovladavanja natprirodnim silama i koja na taj način obezvrjeđuje Boga i Njegovu Providnost) - što je za kršćane neprihvatljivo. 1 Tim 4,1: Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima.

f) Sotonizam: čašćenje Sotone samo je jedan aspekt okultne i destruktivne tehnike ili iskustva, crnomagijska 'umjetnost' je drugi aspekt sotonizma;
- izbjegavanje svake nezdrave radoznalosti i nesmotrenosti ili korištenje usluge ili osobno bavljenje magijskim praksama ili pribjegavanje okultnim znanostima koje su u proturječju sa čašću i štovanjem, strahopočitanjem i ljubavlju, koje dugujemo samo Bogu?
Sotona ili đavao (protivnik Božjeg nauma glede čovječanstva, protivnik Kristov, protivnik kršćana) smatra se sinonimom za uništenje kršćanskog Boga. Tom pojmu se pribrojavaju također seksualnomagijska i crnomagijska iskustva, koja preuzimaju elemente iz kršćanskih obreda. Posebni izražajni simbol sotonizma: tzv. 'crna misa' (koncipirana kao seksualno-magijsko izvrtanje katoličke Mise), seksualne orgije, preokrenuti križ postavljen na vrh pentagrama i rogati bog (Jarac von Mendes);
- dakle, čašćenje Sotone, ili, prakticiranje ili sudjelovanje u sotonskim sektama ili obredima, koji imaju svoj vrhunac u tzv. 'crnim misama' - jedan od najtežih grijeha idolopoklonstva i jedan od najstrašnijih načina upadanja u đavolska izvanredna djelovanja;
- prakticiranje seksualnih (i duhovno vezivanje ili seksualni odnosi s majstorima okultnih praksâ), sado-mazohističkih i psihopatoloških djelovanja i zlostavljanja, ritual krvave žrtve (životinjske, ponekad i ljudske), sudjelovanje u orgijama na grobovima, obeščaćivanju grobova, crkve, izazivanje požara u crkvama, pisanje sotonskih poruka ili simbola na javnim ili privatnim površinama?
- simpatiziranje ili pripadanje 'sotonskoj loži ili crkvi' (npr. Prve Sotonine crkve Antona Szandora LaVeya, Setovog hrama Michaela Aquina)?
- pripadnost nekoj neosotonističkoj grupi (crnomagijske vještice), npr. organiziranoj grupi sa seksualnomagijskim iskustvima, s izvorom u hinduističkom tantrizmu (začetnici Aleister Crowley i Red orijentalnog hrama /Ordo Templi Orientis - OTO/; još se nazivaju: Caliphen-OTO, Red Saturna, Thelema-red, Lucifer Duo Delta, radna grupa Praktična magija...)?
- bio poklonik gruftizma (Gruftietum) - zastupaju nužni povratak u 'grobnicu, suprotstavljaju crno ružičastocrvenom, okrenuti križ kršćanskom tabuu, a đavla Bogu'; inscenirane provokacije: mrtvačka lubanja, pentagram, kosti, izokrenuti križ, crni zidovi?
- bio poklonik neke sotonske 'umjetnosti' na razini kulture, književnosti..., koja na razinu estetskog stila uzdižu svjesne povrjede tabua, prekoračenje i neograničenje, dionizijsku zabavu, ekstaze i pijanstva, okultizam i sotonizam, oskvrnuće Križa i raskid sa Bogom?; sudjelovanje u tzv. magijskoj umjetnosti (ponavljanje magijske formule i bajalice, u plesovima, predstavama, nošenje magijske maske, pjevanje magijskih napjeva, gledanje magijskih filmova, crtića...; igranje magijskih 'igara'...)?
- bio poklonik sotonizma na području rock-glazbe: tvrdi rock (hard rock) sa sotonističkim misaonim blagom, označena kao Heavy metal (s agresivnim izljevom slobode, uživanje u grijehu, identifikaciji sa zlom, seks, nasilje i sadizam, s naglaskom na tjeskobi i samoubojstvu (grupe kao Black Sabbath /Crna Subota/, Rolling Stonesi /posebno u pjesmi 'Sympathy for the Devil, Simpatija za vraga/, Deicide, Demonske oči /Demon Eyes/, Burzum, Tamno prijestolje /Dark Throne/, Holokaust /Holocaust/, Živjeti smrt /Living Death/, Immortal, Iron Maiden, Metallica, Slayer, Venom, pa rock-grupa The Eagles /s pjesmom 'Hotel California'/)... (Opaska: iza koje se grupe skriva simbolično razumna vjera u Sotonu, teško je procijeniti, ali je jasno da se radi o 'maskiranom navješćivanju')?
- korištenje neke magijske tehnike za ovladavanje okultnim silama (izazivanje transa plesom i drogom...), sudjelovanje u magijskim obredima (na groblju, raskrižju, u močvari...)?
- korištenje usluga okultnih šopova (za okultne, magijske i vještičje rekvizite, literaturu i usluge i sl.)?
- Sotonina je deviza: hoću samo tvoju dušu! Ovaj fenomen, bilo kao supkulturni element bilo kao teški grijeh idolopoklonstva, radikalno odbacuje priznavanje ljudskih i kršćanskih vrijednosti. Sotona, preko svojih poklonika, nastoji imitirati Boga, otkupiteljsku i spasiteljsku moć Isusa Krista - ali sa svojom zlom namjerom... Zmaj joj dade svoju silu i prijestolje i vlast veliku... Sva se zemlja, začuđena, zanijela za Zvijeri i svi se pokloniše Zmaju koji dade takvu vlast Zvijeri. Pokloniše se i Zvijeri govoreći: 'Tko je kao Zvijer! Tko bi smio ratovati s njom?' I dana su joj usta da govori drskosti i hule... I ona otvori usta da huli Boga, da huli ime njegovo, njegov Šator i nebesnike... Dana joj je vlast... činiti znamenja velika: i oganj spušta s neba na zemlju naočigled ljudi. Tako zavodi pozemljare znamenjima koja joj je dano činiti... (Otkr 13,2-6,13.14).

g) Uroci (ili 'čini') i čaranja:
'škoditi drugima posredstvom đavla' (Gabrielle Amort u 'čaranje' ubraja: crnu magiju ili vračanje /koji vrhunac svojih obreda dosežu u crnim misama/; proklinjanje; zlo oko; uroke /ili 'čîne'/), napose 'voodoo' magija?
Vrste uroka: oni koji djeluju izravno preko hrane i pića, oni koji djeluju neizravno preko transfera ili nekoga predmeta koji pripada osobi kojoj se želi naškoditi te oni koji djeluju povezivanjem i zaustavljaju razvoj pojedinih dijelova tijela ili mentalni razvoj - jesam li ikome takvo zlo (reci koje) učinio?
- Skidanje uroka sa žrtava ne postiže se nikakvim razvikanim tehnikama ni ritualima u oglasima raznoraznih 'majstora' magâ - već isključivo obraćenjem živome Bogu i neopozivim odreknućem od svakoga grijeha i njegovog začetnika i vođe - Sotone...
- imam li koji od tih teških grijeha, jesam li se obraćao nekoj osobi (koja nije katolički svećenik) za 'pomoć' ili 'skidanje uroka' ili 'oslobođenje od magije', koliko puta; navodio i druge na taj strašni grijeh...?
- Đavao, lažac, tužitelj i ubojica ljudi, voli kad mu se ljudi obrate za 'pomoć'. No đavao ne izgonoi đavla. Apsolutno nikada ne vjerujte 'skidačima uroka' kad neku osobu optuže za vaše probleme, jer će to u pravilu demon usmjeriti prema krivoj osobi (nekoga iz vaše obitelji, kruga prijatelja ili susjedstva) te u vama/među vama proizvesti osuđivanje i mržnju, razdor i svađu, nepraštanje, što je siguran put u vječnu smrt, gubitak svoje duše - a to je upravo ono što đavao hoće da se dogodi. Bilo kakav 'smotuljak' nečega zamotanog u nešto ili 'zaštitu' što trebate uvijek nositi uz sebe kako bi vas štitilo od daljnjih problema - od bijelih magova ne primajte. Na tim je smotuljcima ili predmetima većinom primjenjivana 'voodoo' magija ili slični magijski obredi ili utisnute određene magijske riječi... (usp. J. Lončar).
Kada se Nebo zamrači, bolnice postaju punije, nadriliječnik i liječnik postaju svećenik, zvanje doktora sve cjenjenije, a sjemeništa sve praznija; ako magnet nema više pola, a vjera Nebo, mnogi šarlatani koriste olako prepušteni prostor te onda magijskim putem, sotonskim praksama, ljude ne oslobađaju, nego još jače stežu u začarani krug zamki Zloga...
- Što činiti? 1. prekinuti svaki i najmanji kontakt s bijelom magijom i magom koji koji navodno skida uroke (pa makar ga vidjeli i u crkvi ili da ima na stolu nabožne predmete i slike, jer on njih zapravo zlouporabljava iskorištavajući naivnost ljudi); 2. od svake magije, pa i od 'crne', može se svatko zaštititi njegovanjem što tješnjega i dubljega prijateljstva s Bogom, pristupanjem Sakramentu pomirenja, a zatim svjesnim njegovanjem sakramentalnoga života, tj. što češćega, po mogućnosti, svakodnevnog pričešćivanja kao i njegovanjem molitvenoga života. Svaka magija može imati učinak samo onda ako nailazi na ljude koji su spremni povjerovati u njenu moć, a ljudi koji su kao vjernici svjesni Božje moći i nadmoći nad svim, pa i zlim silama, nedohvatljivi su za utjecaj vračara ili maga; 3. eventualno još zamoliti svećenika da izmoli otkletvene molitve i molitve za nutarnje iscjeljenje i oslobođenje ili, u najtežem slučaju, svećenika-egzorcistu...
- Kako postupati s nađenim ili dobivenim magijskim predmetima? Poškropiti ih blagoslovljenom vodom i spaliti ih, tako da se uništi svaki sotonski utjecaj (spaliti ne u kući nego vani, na otvorenom prostoru); pepeo, željezne i druge nesagorive predmete, nakon što su prošli kroz vatru, zakopati duboko na nepristupačnom mjestu (ne bacati u kontejner ili toalet); kod uništavanja takvih začaranih predmeta kroz vatru, važno je sve pratiti molitvom i zazivati zaštitu Presvete Krvi Kristove; nakon svega, oprati ruke blagoslovljenom vodom; dakako, sve ovo treba činiti u vjeri, uvijek svjestan: Bog je Gospodar svega i pred Njegovim blagoslovom mora ustuknutu svaki negativni utjecaj (usp. M. Bolobanić).


h) (Novo)poganski simboli
Prakticiranje ili širenje nekih od okultnih ili magijskih simbola ili znakova (crtanje u svrhu invokacije, nošenje kao 'zaštite' od nepoželjnih duhovnih entiteta ili radi pojačavanja učinka 'energija' koje se prizivaju): koji se koriste u magijskim obredima ili koji su obilježje pojedinih iscjelitelja i vidovnjaka?
- okultni znak ili simbol za anarhiju, ankh (drevni egipatski 'ključ života'; prijezir autoriteta; često ga nose suvremene vještice; često ga možemo vidjeti u vandalskim akcijama ili naslikanoga sprejom na zidovima zgrada);
- talisman Horusovo oko (svevideće oko; preuzet je staroegipatski simbol; 'zaštita' od uroka, a nositelju 'garantira' iscjeliteljsku moć);
- Atlanta prsten ili prsten boga Ra ('zaštita' od negativnih zračenja i uroka, za zdravlje i intuiciju);
- Neronov križ ('izokrenuti križ'; tzv. Petrov križ, okultistima označava poraz kršćanstva; 60-ih godina prošlog stoljeća: kao mirotvorni znak (peace) popularan osobito među hipijima; danas predstavlja utopijsku nadu za novim dobom globalnog mira i jedinstva sa sve izraženijim antikršćanskim vibracijama; koristi ga Američki pokret za ljudska prava i Američki antiratni pokret; popularan među poklonicima heavy-metal glazbe);
- simbol Zvijeri '666', broj Antikrista (Otkr 13,18), česti je oblik tetoviranja praktičnog okultiste;
- sveprisutni yin-yang (Taiji; nauk je nastao u IV. st. pr. Kr.; znak dualističkoga principa iz kineskoga taoizma, filozofije, tradicionalne medicine, alkemije i borilačke vještine /ovozemaljski 'put' kao princip reda i 'nebeski' put/; danas je korišten na području New Agea, gdje predstavlja simbol savršene harmonije među suprotnostima relativizirajući kršćanski nauk o nepomirljivosti između dobra i zla. Točkice u poljima suprotne boje: ne postoji apsolutno zlo, a da u njemu ne bi bila barem trunčica dobroga, niti postoji apsolutno dobro bez trunčice zla);
- 13-krako sunce (neopoganski talisman milenarističkog okultnog 'saveza' što ga je osnovao Ivica Prokić, a nastavio Josip Grbavac Braco; spada u obilježja pojedinih 'iscjelitelja' i vidovnjaka);
- svastika (prastari poganski simbol /korišten davno prije Hitlera, još iz doba neolitika/ namijenjen kultu štovanja Sunca; kukasti križ ili sunčev kolut /od sanskrt. svasti=sreća, zdravlje/ u obliku križa sa četiri jednaka kraka, od kojih je svaki slomljen pod pravim kutom; uporaba u Hitlerovoj nacističkoj Njemačkoj /crna svastika, u bijelom krugu, na crvenoj podlozi/, pa je otada postala omraženi simbol diljem svijeta, čije isticanje je u nekim zemljama zakonom zabranjeno; svastikom su se koristili moderni ekstremistički politički pokreti i neonacističke skupine pa je postala modernim simbolom zla);
- oko (tursko ili grčko: talisman od plavog stakla), kao sredstvo zaštite od 'zlog oka' i kao 'srećonosac', prodaje se kao prsten, narukvica, privjesak, dekoracija za odjeću; roditelji ga vješaju blizu kućnih vrata ili bebinog krevetića kao 'zaštitu' od uroka kojeg bi izazvala tuđa zavist);
- newageovska trikvetra (indijski i pretkršćanski simbol; u kršćanstvu predstavlja tri spojene ribe, simbol Presvetoga Trojstva; u neopoganizmu simbolizira žensko trojstvo /djevojku, majku, staricu/, kozmičko trojstvo /zemlju, more, nebo/, kronološko trojstvo /prošlost, sadašnjost i budućnost/ te antropološko trojstvo /duh, duša, tijelo/; zbog svog jedinstvenog oblika od davnine su mu pripisivana magijska svojstva);
- trostruka boginja (neopoganski simbol trostruke boginje vještičarstva /wicca religije/, predstavlja tri mjesečeve mijene /rastući, puni i padajući mjesec/ i tri ženska aspekta /djevojka, majka i starica/);
- pentagram (jedan od najstarijih magijskih simbola, 'zvijezda magičara'; u jednom potezu izvedena petokraka zvijezda s dva kraka prema gore simbolizira rogatog boga wicce /Baphometa ili Pana/, i samog Sotonu, a s jednim, vjeru u prirodu; za prizivanje duhova i u magijskim obredima zazivanja duhova prirode, anđeoskih i demonskih bića; sastavni je dio neopoganske vještičje organizacije Wicca; u kombinaciji s drugim simbolima pojavljuje se na simbolima brojnih okultnih i tajnih društava);
- obrnuti pentagram (okrenut naopačke, simbol palih anđela, neposlušnosti i pobune protiv Boga): simbol je crne magije i sotonizma ako je postavljen na vršak kraka, pri čemu su dva gornja kraka znak rogovâ jarca von Mendesa, odnosno Sotone; takozvanim pentagram-ritualom u ceremonijalnoj se magiji prizivaju i 'izganjaju' demoni;
- heksagram (okultna zvijezda sa 6 točaka boga Refana i Moloha; kao talisman koristi se radi 'zaštite' od nesreća, štetnih utjecaja, za stjecanje bogatstva, zdravlja, sreće; neizostavni je dio svakog masonskog, magijskog i sotonističkog obreda; označava moć smrti; u magiji je to najopasniji znak /to nije židovska Davidova zvijezda!/...);
- lubanja jarca (antikršćanski amblem sotonističkih skupina, koristi se u magijske svrhe, zazivanju demona sljedbenika luciferijanizma; jarac i pentagram s dva kraka prema gore najčešći su simboli Sotone);
- skarabej (kukac 'kotrljaš', 'balegar'): stari je egipatski simbol reinkarnacije; jednako se povezuje s Belzebulom (= u prijevodu: 'gospodar muha'); pripisuje mu se magijska moć;
- jednorog (česti motiv u mainstream pop kulturi, simbol homoseksualaca i lezbijki);
- 'strelice' (munje; 'Sotonin S', 'Sotonina munja'; usp. Lk 10,18; označavaju i slovo 'S' /sotonizam/; ovaj simbol su koristile njemačke SS-jedinice; podjednako je simbol staroskandinavskoga boga Thora);
- obrnuti križ (simbolizira ismijavanje i odbacivanje Kristova Križa; često se može vidjeti u obliku naušnica, obješenog na vratu, na omotnicama CD-a, kazeta, ili utetoviran... često postavljenog na vrh pentagrama (petokrake zvijezde);
- 'znak crne mise' (oba simbola se koriste za indikaciju crne mise (okultistička ceremonija - sotonska praksa kao seksualno-magijsko izvrtanje katoličke Sv. Mise);
- 'križ smutnje' (najprije su ga koristili Rimljani, koji su sumnjali u istinitost kršćanskog propovijedanja; imao je pobuditi sumnju u Kristovo razapinjanje /usp. upitnik okrenut naopačke/);
- 'Sotonska crkva' (znak se nalazi u 'sotonskoj bibliji' /napisao ju je Anton Szandor LaVey/; mnogi si odrasli ovaj znak znaju ucrtati na odjeću, po tijelu ili si ga daju utetovirati);
- amblem Baphomet (koriste ga sotonisti, za simbol Sotonina božanstva /usp. obrnuti pentagram/);
- Italski rog (koristili su ga druidi u Škotskoj i Irskoj; ovim su znakom prizivane sile tame u traženju financijskih sredstava);
- scientološki križ (krakovi scientološkog križa simboliziraju osnovne dinamizme scientologije, kao i dianetiku)...

- nosio na sebi, kupio, darovao, crtao... neki od ovih magijskih simbola ili znakova (reci koje)?

i) Alternativno-ezoterijske 'terapije' ('terapije New age medicine', New age prakse i metode alternativne /nekonvencionalne/ 'medicine', 'hipokritske zmije')
MORALNI KRITERIJ:
Sve te prakse nisu na istoj razini:
- niti sa stajališta stvarne terapijske učinkovitosti: za vjernika nije dovoljno tek 'uočiti' da je određeni lijek ili sredstvo, u pojedinačnom slučaju bio koristan; suvremena medicina, da bi ustanovila stvarnu učinkovitost terapijskoga postupka, koristi stroge rezultate medicinskih metoda dokazane učinkovitosti (EBM, Evidence based medicine); stoga, bez obzira na činjenicu da određeno sredstvo ponekad i nekome 'čini dobro', mora ga se dati na strogu kontrolu učinkovitosti; zanemariti te metode značilo bi ugrožavati vlastito zdravlje, a često i zdravlje drugih, ako bismo ih poticali da napuste tradicionalnu, znanstvenu medicinu i prepuste se u potpunosti alternativnim metodama liječenja (za koje nema pouzdanih dokaza učinkovitosti);
- niti sa stajališta mogućih filozofsko-vjerskih matrica koje nisu kršćanske, koje dolaze 'izvana' i koje s kršćanstvom doista nisu pomirljive: treba verificirati, tj. provjeriti i potvrditi, od slučaja do slučaja, da ta 'medicina' nema nikakvih magijskih, ezoterijskih ili praznovjernih implikacija; važno je da se ne radi o nekom ideološkom ili pseudoreligijskom sustavu koji je u sukobu s izvornom kršćanskom vjerom.
- Ukratko: ako se katolički vjernik utječe alternativnoj medicini, onda posrijedi mora biti promišljeni, odvagnuti izbor terapije i prepuštanja u Božju volju, shvaćanje da je Isus Krist donositelj vode žive, a ne smije biti riječ o izboru nove vjere (usp.: Glas koncila, br. 19, 11. svibnja 2003., str. 19).
Crkva osuđuje sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu te steći nadnaravnu moć nad bližnjim - pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje, jer su teška povrjeda krjeposti bogoštovlja.
- Kao vjernik, jesam li se koristio alternativnim metodama i terapijama koje suptilno miješaju moderne znanstvene spoznaje i koncepciju orijentalnog svijeta, inspiriranu hinduizmom i budizmom? Zdravlje, iscjeljenje i sreća pod svaku cijenu? Može li se utjecati nekoj paralelnoj terapiji a da se ne usvoji sustav vjerovanja na kojem počiva?
- U Hrvatskoj djeluje oko 4.000 različitih alternativnih 'terapeuta', 'iscjelitelja' i sličnih djelatnika. Kada ljudi postanu bolesni ili nemoćni, često su toliko očajni da su, nažalost, spremni probati bilo što.
- Ezoterija (ili akromatizam, katkad naziv i okultizam) = 'tajni nauk' ili 'tajna mudrost': sustav filozofsko-religijskih vjerovanja na kojem se zasnivaju sve okultne tehnike i praksa; označava spoznaju i posjedovanje nekoga tajnoga (hermetičkoga) spasenjskoga inicijacijskog nauka gnostičkoga tipa (unutarnje duhovno prosvjetljenje); ezoterizam se postupno udaljio od kršćanstva (gnoza, hermetizam) i povezao s teozofijom ('Božja mudrost', gnoza), antropozofijom i okultizmom te s nekim učenjima istočnjačkih religija; cilj: cjelovito 'oslobođenje' čovjeka ostvarivanjem skrivenih dubina zbilje i posjedovanjem tajnih znanja.
U energetskom iscjeljivanju, ljudi koji prakticiraju ove metode, upućuju ljude 'laganim' putem u područje duhovnog svijeta koji leži izvan Božjega Duha. Svaki duh koji ne dolazi izravno od Boga, nema ništa zajedničko s Bogom Biblije. Bog je duh (Iv 4,24), ali nije svaki duh od Boga. Postoji duhovni svijet koji je izvan Duha Božjeg i svaki duh koji ne dolazi od Boga, nije dobar duh (Ef 6,12). Pa kada se možda i čini dobrim, prerušio se je, zapravo, u anđela svjetla (2 Kor 11,14).
- New age - svjetonazorski gledano, taj je pokret sinkretističko-okultistička mješavina s elementima budizma, hinduizma, spiritizma, astrologije i kršćanstva.
Prikrivena doktrina New Agea: sinkretistička, nema službene doktrine (svatko može misliti što hoće), ali ima neke određene točke (u cillju preobrazbe čovjeka i društva): vrijeme je podijeljeno u 'astrološke ere', odbacivanje Objave, ezoterijska i gnostička kozmogonija ili teorija o nastanku svemira (bića su 'emanacija' božanskoga, degradacija božanskoga u tijelu, nema mjesta za Boga-Ljubav itd.), novi Krist za Novo doba (Isus se nalazi na odjeljku svjetskog religijskog supermarketa pored Bude, Krishne, Muhameda, Pitagore i Zaratustre; ezoterijsko-okultni avatar Isus i neosobni Krist koji nije Bog-Maitreja, krist Novog doba), nema potrebe za spasenjem (reinkarnacija, oslobođenje od karme, ujedinjenje s božanskom energijom...).
Dokument Isus Krist, donositelj vode žive (Papinsko vijeće za kulturu i Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, Vatikan, 2. veljače 2003.) navodi da je New age jedan od najvažnijih masovnih fenomena našega doba.
Newageovska holistička medicina (čovjek u svome totalitetu: iscjeljenje duha, duše i tijela, te sredine u kojoj čovjek živi) svoje postupke primjenjuje 'i na duhovnu dimenziju čovjeka, a budući da je duh područje religiozne kompentencije, baš zato New age terapije ulaze u polemiku i/li konflikt s religijama. Mnoge New age terapije promicatelji su istočnjačke religiozne filozofije, gnosticizma, okultizma i magije, čiji sadržaji nisu kompatibilni s učenjima monoteističkih religija. Pokazujući izrazito zanimanje za područje duha (ne samo psihe), holistička medicina se upušta i u metafizičko pitanje: tko je čovjek, čovjek u svome totalitetu, a iza njezinog odgovora na postavljeno pitanje nazire se nova antropologija koja za sobom povlači i niz drugih pitanja' (dr. J. Blažević);
Dio dokumenta (Isus Krist, donositelj vode žive, br. 2.2.3.) iznosi da New age sadrži različite prakse koje promiče kao alternativu tradicionalnoj medicini: ... promiče širok spektar praksa kao što su akupunktura, biofeedback, kiropraktika, kineziterapija, homeopatija, iridologija, masaža i razne vrste 'bodywork' (primjerice ergonomija, Feldenkraisova metoda, refleksiologija, rolfing, polaritetna terapija, liječenje dodirom itd.), meditacija i vizualizacija, nutricionističke terapije, psihičko iscjeljenje, razne vrste travarstva, kristaloterapija, metaloterapija, muzikoterapija i kemoterapija, terapije vezane uz reinkarnaciju te, konačno, programi u dvanaest etapa i skupine samopomoći. Doduše, mnoge od tih praksa doista nisu u 'sukobu' s katoličkim vjerovanjem i s kršćanskom naukom, niti predstavljaju opasnost za vjernike (u brojnim katoličkim bolnicama po svijetu, kao metoda liječenja, prihvaćena je akupunktura, među brojnim biljnim lijekovima se nalaze i oni Sv. Hildegarde, travarstvom i promicanjem liječenja biljkama bave se već stoljećima brojne redovničke zajednice, muzikoterapija predstavlja jedno od redovitih sredstava za rehabilitaciju od hendikepa, terapeutski dodir /healing touch) podučava na nekim tečajevima pastorala zdravstva...). No, problem se postavlja na drugoj razini: koriste li se te prakse za širenje New agea - i tada, kada se za to koriste, svakako se tiče i vjere i Crkve.
Sa strogo znanstvenog aspekta, predbacuje se ovoj 'medicini' površan pristup bolesti i zanemarivanje dostignuća alopatske (službene) medicine, dok s teološkog aspekta, njezinu kontaminiranost s kršćanstvom nespojivim i neprihvatljivim elementima: okultizmom, ezoterijom, istočnjačkim religijama i gnosticizmom (neučinkovitim, opasnim ili okultnim praksama i filozofijom). Do danas, službena medicinska znanost nije potvrdila učinkovitost tehnika i praksi newageovske 'medicine'.
I kod nas se newgeovska 'medicina' pokušava promulgirati održavanjem hrvatskih kongresa o suradnji između klasične i nekonvencionalne medicine (čak i pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva), sa svim njenim kontroverznim iscjeliteljskim tehnikama (npr. duhovno iscjeljivanje po metodi Brune Gröninga, kao i one čisto ezoterijske, pa i okultne, poput reikia i sl.). Među najrasprostranjenije 'iscjeliteljske' newageovske tehnike u Hrvatskoj, uz metodu Brune Gröninga i reiki, spadaju i antropozofska medicina, bioenergija (nadasve po metodi Barbare Ann Brennan i Keitha Sherwooda), excalibur, Dah Vječnosti, dijanetika, Intenziv prosvjetljenja, kristaloterapija, magija, Peat, pranoterapija, preporađanje ili rebirthing, regresoterapija, shen qi, Silva metoda i sl. (usp. Josip Blažević, Što je to newageovska medicina).

- korištenje usluga homeopata koji nisu službeni liječnici?
Homeopatija: pseudo-znanstveno-magijsko miješanje i ultrarazrjeđivanje (manipulacije) kojim se dolazi do otopine koja sadrži 'životnu energiju' ili 'životnu silu' (magijska ideja: isto se liječi istim; magija izaziva iste simptome kao bolest pa će onda to pobijediti bolest). Za vjernika je 'životna energija/sila' Duh Sveti. Homeopatija nema terapeutskog efekta osim psihološkog kod placebosenzibilnih pacijenata. Nema službenih (znanstvenih) dokaza o njenoj djelotvornosti. S obzirom na to da je razmjerno neškodljiva, homeopatija može pomoći onima koji u nju vjeruju zbog placebo učinka. Ali new-ageovsko vjerovanje u homeopatiju kao metodu manipuliranja životnom energijom nepomirljivo je s kršćanskim vjerovanjem.
Iako je, npr. u Austriji, Norveškoj... ozakonjena, homeopatijom se otvaraju vrata ovisnosti (ljudi postaju posvema ovisni ne dopuštajući više da im se djeca liječe medicinskim mjerama), kao i u svim drugim vrstama alternativne medicine;
- traženje usluga od osoba koje se bave akupunkturom?
Akupunktura (igle za unutarnju ravnotežu): tipičan primjer alternativne medicine koja kombinira način orijentalnog razmišljanja sa znanstvenom tehnikom; vrh alternativne medicine...
Počiva li, povijesno, akupunktura na ezoterijskim temeljima? Da; ova se metoda temelji na taoističkoj koncepciji kozmičke (vitalne) energije, koja teče kroz naše tijelo raznim meridijanima; primjena igala ima za cilj uspostaviti ravnotežu između yina i yanga.
Može li se ova praksa znanstveno objasniti? Da; istraživanja su pokazala da primjena igala pokreće dva mehanizma: ubadanjem iglama u kožu i neke mišiće, podražaji (stimulusi) boli su inhibirani (zakočeni) u mozgu (teorija nadziranog ulaza bolnih signala, 'gate control theory'); ti ubodi mogu osloboditi endorfine (bioaktivne tvari slične neurotransmiterima, izlučene u mozgu kao 'čistači boli' i stresa) u koži, mozgu i kičmenoj moždini, što ima za učinak olakšavanje boli i smirivanje bolesnika; ovaj se efekt primjenjuje uglavnom za liječenje glavobolje i reumatizma; no, to objašnjenje ne daje nikakvu podršku teoriji meridijana, energetskim točkama ili ljekovitim moćima akupunkture.
Je li moguće liječenje akupunkturom, a da se ne bude uključen u okultne prakse?
Ovo pitanje izravno ovisi o praktičaru koji djeluje; trenutno, mnogi liječnici koriste ovu terapiju, bez mnogo obaziranja na njene filozofske osnove; oni u njoj vide jednostavno metodu za ublažavanje boli - bez pribjegavanja lijekovima - u oko trećine tretiranih osoba; ali trebamo biti svjesni da mnogi liječnici i iscjelitelji kombiniraju akupunkturu s drugim ezoterijskim praksama...
- traženje usluga od fitoterapeuta (travara) ili bilo kakvih samozvanih liječnika koji tvrde da imaju posebne iscjeliteljske moći i koji se služe znanstveno nepotvrđenim metodama (npr. traženje usluga od travara okultista, posebno od onih koji magijske čine vrše nad ljudima, a još češće nad travama; korištenje fitoterapije kao način promocije panteističkih svjetonazora?
Uporaba cjelovitih biljaka i biljnih pripravaka u svrhu liječenja) po sebi ne predstavlja ništa loše, ali korištenje biljnih pripravaka bez odgovarajućeg nadzora učinkovitosti i neštetnosti ili propisivanjem osoba koje nemaju nikakvu medicinsku kvalifikaciju ni kompetenciju (šamani ili obični šarlatani) te kao način promocije panteističkih svjetonazora - to za kršćane naravno nije prihvatljivo;
- korištenje usluga hipnoterapije i 'alternativnih' hipnoterapeuta koji nisu liječnici?
Treba razlikovati hipnotiziranje i hipnozu.
Hipnotiziranje je postupak kojim se postiže učinak hipnoze. Može biti grješno ako ga hipnotizer primjenjuje s nemoralnim nakanama, ili ako ga poduzima nedovoljno osposobljena i nesavjesna osoba /bez ikakve diplome medicinskog falulteta ili fakulteta za psihoterapiju, i to tek nakon odgovarajućega razdoblja ozbiljnoga osposobljavanja, jer ona time izlaže velikom riziku psihičko zdravlje druge osobe/).
Hipnoza je privremeno psihičko stanje izmijenjene svijesti izazvano sugestijama i naredbama hipnotizera, slično (dubokom) snu ili polusnu, praćeno slabljenjem budnosti, psihološkim odmakom od ambijentalnoga okružja, podčinjavanjem volje spavača volji hipnotizera te gubitkom samokontrole. Suvremena znanost razlikuje laku i duboku hipnozu te hipnotičku komu.
Laka hipnoza - hipnotizirani je uglavnom svjestan svojih postupaka te je njegovo podređivanje hipnotizeru uvelike hotimično.
Duboka hipnoza (duboki trans, sve do stanja mjesečarstva) - hipnotizer može hipnotiziranoga učiniti posve ukočenim, nepokretnim i neosjetljivim na nekim dijelovima tijela. Čovjek koji je iskusio duboku hipnozu redovito ništa ne pamti što se s njim događalo za vrijeme dok je bio pod hipnozom, a često zna raditi ono što mu je za vrijeme hipnoze naredio hipnotizer i poslije hipnoze.
Hipnotička koma - stanje veoma slično onome koje izaziva narkoza izazvana kemijskim sredstvima. U takvom stanju moguće je da se na hipnotiziranom izvrše teški kirurški zahvati, a da ih on neće ni osjetiti niti će ih se poslije sjećati. U hipnotičkoj komi moguće je izazvati i takvo stanje da hipnotizirani posve nesvjesno radi sve ono što mu hipnotizer nalaže, pa je u tom stanju i najveći rizik zloporabe hipnotizirane osobe.
- Vjera. Svi ovi alati mogu biti korišteni na konstruktivan, ali i na destruktivan način. Uvijek treba biti oprezan da hipnoza nije manipulacija - tada je definitivno ne treba koristiti; smanjuje se stanje svijesti i tako se otvaraju široka vrata za manipulaciju i za duhovni utjecaj okultnog svijeta duhova. U pravilu, hipnotiziranje može biti dobro samo kad ga primjenjuje isključivo doista osposobljeni (kvalificirani) terapeut (liječnik) u medicinske svrhe, a vrlo je pogibeljno ako ga poduzima neupućena i nesavjesna osoba (osoba koja nije stručni liječnik /vršenje psihoterapije od strane neliječnika, kao npr. od strane raznih maga i šarlatana, koji se pozivaju pritom na malo vjerojatne kvalifikacije i postignuća - u našem je zakonodavstvu zabranjeno i kažnjivo/). U okviru kazališnih i TV-nastupa = šarlatanstvo u 'zabavne' svrhe. Hipnoza kao terapijska tehnika nije komplementarna alternativna medicina, zapravo ju se smatra psihoterapijskom tehnikom koja nadopunjuje konvencionalnu medicinu.
Dakle, na neki način 'vratiti se u djetinjstvo', da ('ako ne postanete kao djeca...'); propovijedati Evanđelje uvjerljivo i oduševljeno kao 'hipnotiziran', igrati nogomet kao 'hipnotiziran', da, ali podložnost hipnozi ili nekom drugom (osim Isusu Kristu) - ne, kao ni neodrživa parapsihološka tumačenja hipnoze (npr. regresija u 'prethodne živote');
- koristio usluge tehnike autogenog treninga?
Autogeni trening ili yoga Zapada, AT; grč.: 'samostalno', što u prijevodu znači da osoba 'sama sebi čini', odnosno sama sebi 'pomaže'; autosugestija = pomaže čovjeku da sâm, pomoću tehnike opuštanja, postigne 'optimalno' psihofizičko zdravlje; sugestija je manipulativni utjecaj na misli i osjećaje, a manipulacija je prikriveni, skriveni i ciljani utjecaj s ciljem promjene ponašanja i osjećaja dotične osobe, a da je sama osoba nije svjesna); metoda opuštanja (relaksacije) nastala iz istraživanja hipnoze, kao nemedikamentozno 'liječenje' anksioznih poremećaja (kako se nositi sa stresom, strahom i napadima panike, učenje mjera fizičkog i psihičkog opuštanja); vježbanje se sastoji od 6 vježbi u kojima se putem ponavljanja jednostavnih rečenica uz stvaranjem predodžbi relaksacijom pokušava postići potpuna tjelesna opuštenost uz smanjivanje metabolizma, disanja, arterijskog krvnog tlaka, frekvencije rada srca i sl.
Jedna od najpoznatijih psihoterapijskih metoda opuštanja (1932. g. uveo ju je u medicinu njemački psihijatar J. H. Schultz); uz AT, postoji i progresivna mišićna relaksacija (razvio ju je američki liječnik E. Jacobson: aktivno i samostalno opuštanje djeluje na stresnu reakciju tako što intenzivnije opušta određene mišićne skupine).
AT je dio prakse 'sofrologije' (osmislio ju je 60-ih godina prošlog stoljeća Alfonso Cayceda), tehnike koja koristi kombinaciju opuštanja, disanja, meditacije, laganih pokreta tijela i tehnika vizualizacije kako bi se postiglo 'duboko' opušteno 'iscjeljujuće' stanje za ublažavanje stresa, tjeskobe i 'burn out' sindroma ('sagorijevanje', stanje koje nastaje kao posljedica teškog stresa i visokih očekivanja kod osoba koje rade na veoma stresnom radnom mjestu); od 70-ih godina prošlog stoljeća brzo se proširila i postala široko rasprostranjena - osobito u školama i na sveučilištima kako bi pomogla učenicima i studentima u stresnom ispitnom razdoblju, te u trudnoći i prilikom priprema za porođaj, za sportaše uoči važnih natjecanja, u korporativnom svijetu za upravljanje stresom i sprječavanje 'izgaranja' uslijed stresnih situacija...
Usprkos tvrdnjama pobornika, AT nije znanstveno dokazana tehnika. Takve tehnike opuštanja su neznanstvene i nerazumne. Riječi, verbalne formule i konceptualne slike ne mogu utjecati i promijeniti stvarnost, čak i ako to liječnici, profesori i znanstvenici sve više tvrde. Temeljena je prvenstveno na subjektivnom iskustvu osobe i bez objektivnih sredstava za ocjenjivanje te načini i metode AT-a ne ulaze u standardni postupak liječenja anksioznih poremećaja.
- Vjera. Neki kažu da je to jednostavno 'metoda opuštanja', drugi da je to neka vrsta 'psihičkog treninga', čak i parapsihološkog, da se oslobode svih životnih ograničenja, stresa posebno. Ležeći na temeljima New Agea (hipnoza, yoga) i tradicionalne medicine (osobito psihijatrije i psihosomatske medicine), AT nema čvrsto mjerilo. Zacijelo, AT je veoma snažno nadahnut hipnozom i yogom. Osobito na gornjoj razini AT-a, čovjek želi preuzeti svoj 'osobni razvoj' i 'ozdravljenje' u svoje ruke, dok Bog ostaje 'out'; to je onda duhovni put bez Božjeg sudjelovanja, što vodi promjeni cijele osobnosti; za nas kao kršćane, to je način samo-otkupljenja. Vježbenik se želi osloboditi loših i grješnih navika i postići 'unutarnje pročišćenje', ali bez oproštenja i obnove koju nam Bog nudi u Isusu Kristu. Iz vjerničke i biblijske perspektive, autogeni trening, kao i sustav mišljenja i filozofija koja stoji iza metode, potpuno su suprotne biblijskom pogledu i mora biti odbačen. Umjetno stvaranje pasivizacije i nastojanje da se dosegne 'dublje slojeve ličnosti', AT može usmjeriti um na 'spremnost za prijem' - to otvara vrata nevidljivom duhovnom svijetu; transcendentna duhovna iskustva nose rizik da se dođe u kontakt s duhovima koji su se prerušili u anđele svjetla (2 Kor 11,14) i koji utječu na naše razmišljanje, osjećaje i djelovanje a da toga nismo svjesni (manipulacija).
Kod nas se ozbiljniji osvrt na AT, osim nekritičkih panegirika adepatâ, gotovo i ne može naći. No, na stranim jezicima lako ćete naći kritičke elemente za sve tehnike takvih relaksacija: tako npr., one su magijsko-šamanska manipulacija, magijsko ispunjenje želja; u stanju transa, obraćate se nevidljivom pomagaču kojem komunicirate svoje želje, uz pomoć riječi, verbalnih formula i/ili 'unutarnjih slika'; kao i u magiji, vjeruje se da čovjek može utjecati i mijenjati stvarnost uz pomoć riječi (magija riječi) i/ili 'unutarnje slike' (magija slike). To su i tehnike astralne projekcije - uz pomoć tih tehnika možete biti uvedeni i u izvantjelesna putovanja i iskustva. Te tehnike hipnoze nisu bezazlene, u mnogim slučajevima čine vas mentalno bolesnima, nemirnima i zbunjenima. One su duhovnog ili ezoterijskog karaktera; prije ili kasnije, dovode sudionike u kontakt s nevidljivim svijetom 'duhova', duhovnih bića i vodiča. One su religijske ili kvazireligijske prakse i udaljuju ljude od objavljene vjere vodeći ih ezoterijskom svjetonazoru i praksi; kao i u drugim religijama, i ova se okreće nevidljivoj instanci (duhovna transkomunikacija sa nevidljivim 'pomoćnikom' i 'savjetnikom'), koja ima osobne i kvazi-božanske osobine; navodi se da je ta osobnost svemoćna, sveznajuća, mudra, plemenita, dostojna pouzdanja i dobra; navodno, može osvježiti, ojačati, pomoći, liječiti, nadahnuti, savjetovati, pružiti spoznaju, orijentaciju i vodstvo. Te tehnike imaju antikršćanski i okultni karakter; s kršćansko-biblijskog stajališta, oni zamjenjuju Boga s 'nevidljivom osobnošću'; s biblijskog stajališta, otvaraju vrata kraljevstvu i silama tame, lažljivim duhovima, čije su vizualne poruke obično rafinirane lažne priče, posebno u vezi s navodnim traumatičnim iskustvima iz djetinjstva (navodno silovanje, seksualno zlostavljanje, nasilje, nevoljenje).
Te tehnike opuštanja su nezakonite i neustavne, ako i u mjeri u kojoj su nametnute sudionicima bez izričitog pojašnjenja; ako se obavljaju u školi, krše zabranu hipnoze, zabranu liječenja i terapije i slobodu vjerovanja. Pod grupnim pritiskom, te tehnike su moralno vidljivi oblici religiozne indoktrinacije i antikršćanskog (prisilnog) misionarenja.
Obavijest: postupci opuštanja dovode do stanja transa koje može otvoriti vrata svijetu božanstava, duhova i demona. Bog je zabranio otvoriti ova vrata jer to nije dobro za nas.
Preporuka: izbjegavajte spomenute postupke opuštanja. Opustite se na prirodan način. Nikad ne pokušavajte pitati nevidljivo 'božanstvo' za savjet i pomoć; nikad ne koristite magijske prakse (riječ i/ili slika - magija); nemojte misliti da bi vam 'snaga riječi' ili 'snaga (unutarnjih) slika' ('mašta') mogli pomoći u postizanju ciljeva; nikada ne pokušavajte vidjeti 'unutarnje slike' i uzimati ih ozbiljno.
Uzgred, snaga, unutarnji spokoj i mir mogu se izmoliti i primiti od Boga ako prihvatimo poziv Isusa Krista: 'Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti... i naći ćete spokoj dušama svojim (Mt 11,28-29). Prava je sreća stalno imati otvorene oči prema Isusu Kristu, koji daje istinski odmor za dušu;
- newageovsko korištenje i pridavanje važnosti aromaterapiji?
Aromaterapija je posebna alternativna grana fitoterapije, esencijalna (eterična) ulja obdarena osobitim mirisom (i u sprezi s astrološkim znakom), sporadične terapijske učinkovitosti (zapravo, bez eksperimentalnih dokaza takve učinkovitosti, osobito kao trajnog tretmana i ozbiljnijih oboljenja); "medicinska praksa pseudoznanstvene naravi, mješavina folklora, sporadičnih pokušaja i pogrješaka, New ageovske duhovnosti te pokojega pozitivna, iako ne i autoritativna, svjedočanstva" (R. T. Carroll); s duhovne strane, mnogi aromaterapeuti u svome radu primjenjuju teorije o životnoj sili, protoku energije, meridijanima i čakrama, koje potječu iz taoizma, budizma, hinduizma i drugih istočnjačkih filozofsko-religioznih područja. Tako se aromaterapija, ne uvijek (ali često) pretvara u New Age disciplinu koja se protivi kršćanskoj vjeri.
Dakle, uporaba mirisnih ulja (osobito u kozmetičke svrhe), uzgoj aromatičnih biljki, mirodije, analgetičko, baktericidno i blagotvorno djelovanje ulja - da, ali bez nekršćanske duhovnosti, ali aromaterapija (uostalom, s placebo učinkom), osobito s eteričnim uljima kupljenim na ezoterijskim tržištima, koja im pridaju i poseban ezoterijski značaj (osobito ako npr. neki aromaterapeuti postavljaju dijagnozu na temelju pramena kose ili rukopisa pacijenta, koje dijagnosticiraju viskom, uz asistenciju 'svete energije', što je više fetiška magija, nego suvremena znanstvena dijagnostika) - ne;
- korištenje tretmana aurikuloterapije?
Aurikuloterapija = akupunktura uha; 'ljudsko tijelo je točno zastupljeno na ušnoj školjci' (P. Nogier, zaslužan za službeni ulazak aurikuloterapije u komplementarnu alternativnu medicinu), dakle, ona je, kao, 'tjelesni zemljovid'); ubod iglom, pritisak, električna struja, magnetsko polje, svjetlosno zračenje primijenjeno na 30 akupunkturnih točaka smještenih u uhu, a svaka točka odgovara određenom organu ili tkivu ljudskog tijela); nedostaje svaka objektivna dokumentiranost njene učinkovitosti. Dakle, dobar sluh (iako je nekada bolje nešto i ne čuti) - da, redovito pranje ušiju - da, ali aurikuloterapija, jednako kao ni potezanje nekoga za uši - ne...
- ozbiljno prakticiranje ayurvedske medicine utemeljene na hinduskom vjerovanju?
Ayurveda: 'znanost o životu'; povezuje hinduska vjerovanja i tradicionalnu medicinu koja se u Indiji prakticira; uravnotežena prehrana i kombiniranje različitih biljaka i začina kod liječenja bolesti te postizanje ravnoteže uma i tijela radi sveukupnog zdravlja); holistička orijentacija (dakle, obuhvaća i duhovno područje, tj. područje vjere); nema znanstvenih potvrda o učinkovitosti liječenja bolesti; kako joj i samo ime kaže, ta praksa ima svoje korijene u Vedama (sanskrtskim spisima). Ove knjige često pripisuju određeni broj bolesti disbalansu između triju takozvanih 'doša' ('psihofizioloških energija'), koje kontroliraju tjelesne funkcije. Drugi primjer je yoga, kao sustav drevnih duhovnih i tjelesnih vježbi, nastalih iz tradicije ayurvedske medicine. Yoga se sastoji od fizičkih vježbi, tj. asana i vježbi disanja pranayama, koja se smatra sredstvom k prosvjetljenju, tj. postizanjem jedinstva sa samim sobom i univerzumom Brahman. Sve ayurvedske meditacije (yoga, zen, TM): postizanje koncentracije uma kao izvora nutarnje ravnoteže, putem posebnih položaja tijela i načina disanja.
Dakle, gutanje indijskih oraščića - da, ali liječenje ayurvedskom medicinom - ne.
- prakticiranje yoge (raznih vrsta: Hatha, Kriya, Tantra i druge)?
Yoga je jedno od šest ortodoksnih pravaca unutar hinduizma. Yoga, kao proces oslobađanja duše od iluzija svijeta, ima osam stupnjeva: 1. nenasilje; 2. čistoća tijela i karaktera; 3. tjelesne vježbe svladavanja fizičkog sputavanja duha; 4. vježbe disanja kao predstupanj za koncentraciju; 5. koncentracija na vlastiti duh; 6. koncentracija na jednu točku; 7. meditacija bez ego-svijesti; 8. prosvjetljenje.
Je li yoga (ne)prihvatljiva za kršćane i zašto? Yoga za vjernika je neprihvatljiva; pa čak n i kao čista tjelovježba, jer yoga svedena na čistu tjelovježbu - gimnastiku, tehniku disanja ili meditaciju, ne postoji; postoji yoga kao tehnika 'samospasenja' po 'prosvjetljenju' u hinduizmu; sve ostalo je samo mit okcidentalnih medija... Orijentalne tehnike, naklonošću ili zavedenošću nekih službi, žele prodrijeti i u sustav školstva, pod vidom 'znanstvene', napose 'terapijske' osnovanosti (dr. J. Blažević). Kongregacija za nauk vjere izdala je 15. X. 1989. dokument pod naslovom: O nekim aspektima kršćanske meditacije. U dokumentu se navodi: ako bi se orijentalne tehnike, pa prema tome i yoga, oslobodile svojih hermetičkih i religioznih sadržaja i u njih unio kršćanski sadržaj (tada bi one prestale biti yoga!), mogle bi poslužiti kao polazište kršćanskoj meditaciji. I ništa više od toga. Yoga nije samo tjelovježba za postizanje zdravlja, već se njome želi postići spasenje; okosnica joge su čakre; njeno prakticiranje može biti znak i stvarnost prijelaza na hinduističku religiju, a za kršćanina napuštanje slobode koju donosi Isus Krist.
Konkretno, i same vježbe 'tjelesne' yoge mijenjaju psihologiju čovjeka, vode promjeni mentaliteta (radi ponavljanja tih vježbi stotina godina: čakre, šest duhovnih točaka u tijelu). U oko 18 vježbi yoge, koje su slične zapadnima, ne smijemo ići, jer nećemo znati granicu kada to (vježba) prestaje, a ono drugo (tendencija inicijacije u hinduizam) počinje. Tim vježbama, naš duh ulazi u mentalnu yogu koja nas potiče na ne-djelovanje, pasivnost, nesuradnju sa stvorenim svijetom - čime napada na same temelje Evanđelja.
Primjena yoge u terapijske svrhe: na Zapad stižu tek prerađeni oblici yoge, neka instant-yoga, prilagođena zapadnjačkom mentalitetu, koja svoj izraz nalazi upravo u Svamijijevom sustavu 'Yoge u svakodnevnom životu', koja i dalje ima tendenciju inicijacije u hinduizam. Papa Ivan Pavao II: Nije... na odmet upozoriti one kršćane koji se s oduševljenjem otvaraju određenim ponudama što dolaze iz religioznih tradicija Dalekog istoka, u vezi s metodama i tehnikama meditacije i askeze... Najprije treba dobro poznavati vlastito duhovno nasljeđe i razmisliti je li pravo odbaciti ga tako olako (Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str. 108).
Dakle, snižavanje tlaka, pravilniji ritam srca, povećana sposobnost koncentracije, duboko disati nastojeći opustiti mišiće - da, uz dugu, toplu kupku kršćanske meditacije, ali pomoću yoge - ne;
* koristio se opasnom praksom kundalini yoge (kao i tantra yoge)? U ovoj vrsti yoge, koristi se 'snaga' božice Shakti ('Snaga') iz hinduizma; ('šaktizam'); zasniva se na sikhizmu - mješavini hinduizma i islama; uči reinkarnaciju. U svojemu žestoku rušilačkom vidu, ona se naziva Kali. 'Shakti' je i 'snaga' koja drijema u bazi kralježnice, zamotana poput zmije ('kundalini', 'zmijska snaga'). Kroz različite tehnike yoge, ova okultna i mistična snaga spiralno se uvija uz kičmeni stub, da bi se konačno sjedinila s umom i proizvela stanje izmijenjene svijesti ili prosvjetljenja. Energija 'kundalini' budi se i usmjerava uz kralješnicu, kako bi se otvorile čakre i postiglo duhovno 'oslobođenje', uklonilo karmu i postiglo 'prosvjetljenje'. Zašto baš zmija? Tijekom povijesti razni su okultisti vjerovali da su zmije čuvarice izvora života i besmrtnosti.
Što se događa kod kundalini yoge?
Kundalini yoga započinje tako da onaj koji ju prakticira, prvo kreće s običnom meditacijom. Nakon što padne u trans, u većini slučajeva, praktikant dolazi u kontakt s nekim duhovnim bićima koji se predstavljaju pod raznim imenima. Nakon toga u čovjeka uđe 'neki duh' i čovjek se nekontrolirano počinje tresti i padati na pod te počne vrištati. Ili npr., kada učitelj yoge snažno doživljava fenomen, može zauzimati neobične i teške yoga-položaje tijela (stoj na glavi i sl.) i dolazi do pojava drugih izvanrednih paranormalnih moći (slatki mirisi, slušanje 'nebeskih' zborova i glazbala, bilokacija, 'iscjeliteljske' moći, ekstaza).
Tko stoji u pozadini kundalini yoge?
Praktikanti kundalini yoge na poseban način štuju zmiju. No, tko je ta zmija? Ako uzmemo Edenski vrt kao analogiju, zmija nas vabi da tražimo skrivena znanja i moći zabranjena voća (Post 3,1-8). A u knjizi Otkrivenja 12,9 također stoji: ' Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija - imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi'. U praksi kundalini yoge, te sile mogu biti i rezultat magije i uplitanja okultnih sila (i psihoze i lijekova). Stoga je neprimjerena za kršćane. (Uostalom, u Indiji i ne postoji medicinska yoga! Bolest je posljedica 'loše karme' iz prijašnjih života; yoga je 'sveta' hinduistička tehnika samospasenja, a ne gimnastika za postizanje zdravlja).
Koji to duh baca ljude na pod kao što to biva u kundalini yogi?
'Nato đavao čovjeka obori u sredinu' (Lk 4,35), odnosno 'obori ga zloduh i potrese' (Lk 9,42).

- prakticiranje transcendentalne meditacije?
Transcendentalna meditacija (dalje: TM): sastavni dio ayurvedske medicine. U popularizatorskim knjigama i propagandnim materijalima ističe se kako TM nije ni religija ni pogled na svijet te da je, navodno, prihvatljiva za religiozne ljude koji pripadaju različitim Crkvama ili vjerskim zajednicama kao i za one koji se baš ne smatraju religioznima ni pripadnicima ikoje Crkve ili vjerske zajednice.
TM je tehnika meditiranja s pripadajućom indijskom slikom svijeta koju je iz Indije na zapad prenio Mahesh Prasad Varma (ili drugim imenom Maharishi Mahesh Yogi), a oslanja se na učenje vedantinske filozofije ili Veda. Poziva se na hinduističkog učitelja, vođu ortodoksnog hinduizma, koji se zove Svami Brahmananda Sarasvati a koji ima kao 'božanski učitelj' i ime 'Guru Dev'. Tehnika TM standardizirani je oblik indijske mantra-meditacije koja se poglavito služi jednosložnim mantrama (magijskim izrazima) iz tantrijske tradicije (vjerovanja i obredi mlađega hinduizuma ili budizma), koju sljedbenik, svakodnevnim mentalnim ponavljanjem (obično 20 minuta), 'suzbija' stres, postiže 'mir', 'samopouzdanje' i 'viši stupanj svijesti'. Pripadnici TM imaju ambiciju promicanja svjetskoga mira i uređenja idealnoga društva, pa čak osnivaju političke stranke pod nazivom 'Stranke naravnog zakona'. Po učenju pripadnika TM, druge religije, pa i kršćanstvo, ne mogu više voditi k Bogu i k religioznom životu jer im nedostaje 'praktična tehnika'. Pogled na svijet što ga zastupa TM nespojiv je s kršćanskim pogledom na svijet, a meditacijska praksa koju prakticira TM za kršćane je u najmanju ruku problematična. Stoga čovjek koji želi ostati pravi katolički vjernik nema što tražiti ni naći na tečajevima TM. Na čitavom svijetu ima oko dva milijuna pripadnika toga pokreta.
Dakle, mir svakako, ali nikako - mantranjem tajne kratke riječi ili frazom; kršćanska meditacija da, ali TM - ne...
- prakticiranje zen meditacije?
Zen-meditacija - škola kineskog mahayanskog budizma s težnjom za samoostvarenjem: neposrednost intuitivnog uvida (intuitivno suživljavanje), doživljaja koji završava u meditativnom naporu, što se očituje kao trenutačno prosvjetljenje (spoznaja; ostvarenje vlastite buddhinske naravi); dakle, ulaženje u sâm predmet i njegovo sagledavanje iznutra. Taj se trenutak izaziva dugotrajnim, često i dugogodišnjim, zaoštravanjem unutrašnje krize oko nekog teškog zadatka, nerješivog pitanja.
Ne preporučuje se nikako zen-meditacija (a što se negdje u Europi izvodi čak i prije Sv. Mise!). Nikako!
- korištenje usluga kiropraktičara koji nisu diplomirani medicinari ili ortopedi...
Kiropraktika ('namiještanje kostiju' u nekonvencionalnoj medicini) - odlazak kiropraktičarima koji nisu ortopedi i ne pristupaju svojem poslu na znanstveni način, ako otvoreno promiču pristup svojstven New Ageu i šamanski pristup zdravlju i liječenju te preziru uspješno dokazana cjepiva prodajući nepotvrđene lijekove - spada u područje praznovjerja. Unatoč pokojemu podatku o učinkovitosti, do danas nema uvjerljivih objektivnih dokaza osobite učinkovitosti tretmana.
Ne, osobito ne površna i nestručna, terapijska strategija.
Dakle, zdrava kralješnica i mišićno-skeletni sustav - da, ali kiropraktika, jednako kao ni uličnom tučnjavom brutalno 'namiještanje kostiju' - ne...
- vjerovanje u terapeuski potencijal kristaloterapije?
Kristaloterapija kao dekoracija (na liturgijskom posuđu, liturgijskom ruhu ili nakitu /prstenu, naušnicama, lančiću/), dakle, iz estetskih razloga, nije grijeh; no kao oblik komplementarne alternativne medicine, nije dokazano da kristali ili bilo kakvo drago kamenje (= amuleti) imaju ikakve čudotvorne ili iscjeliteljske moći, ili da utječu na balansiranje energija u čakrama, ili pak, da korištenje napitaka, pomada i ulja 'aktiviranih' uz pomoć kristala djeluju na postizanje zdravlja - to je magijsko vjerovanje, newageovsko ezoterijsko vjerovanje u energetski potencijal kamenja, i kao takvo, to je grijeh praznovjerja.
'Terapija dragim kamenjem' (dijamant, smaragd, žad, topaz, safir, tirkiz, akvamarin, ametist, jantar, kvarc, oniks, opal, ahat, lazur, korneol i dolomit) predstavlja još jednu granu teorije o aurama. Različiti dragulji se dovode u vezu sa znakovima zodijaka, numerologijom, bojama i čakrama. Nakon što je medij utvrdio pravi tretman draguljima za 'povećanje energije', osoba može ili nositi dragi kamen na sebi, okačiti ga na radnom mjestu ili ga staviti u vodu za piće (mi smo našli i u škropionici za blagoslovljenu vodu na ulazu u jednu crkvicu!). Kod nekih religioznih modernih pogana, kristali vise na prozorima domova ili u automobilu. Za takve naivne ljude, kristalna prizma predstavlja otvorena vrata za Sotonin utjecaj. Kristali kao katalizatori ili uravnotežitelji hipotetične 'univerzalne energije' sa 'životnom energijom' pojedinca - može biti u skladu samo s onim što prenosi tradicija ezoterije, a ne objektivni dokaz njihove izravne i osobite terapeutske učinkovitosti;
- vjerovanje u 'ljekovitu' moć boja - kromoterapiju?
Kromoterapija samo naizgled ima neke dodirne točke s helioterapijom /kojom se služi i suvremena konvencionalna medicina/ i fototerapijom /terapijom svjetla/); zdravlje ovisi o skladu tjelesnih energijâ, a postiže se ravnotežom svjetlosti i bojâ; uporaba boje kao terapijskog sredstva = holistički ili alternativni, pogansko-okultni tretman, Newageovsko zanimanje za pitanje ljudskoga zdravlja, bez ikakve objektivne znanstvene demonstracije učinkovitosti za predložene boljke ljudskog tijela; zbog povezanosti s drevnim (egipatskim...) ezoterijskim poimanjem energije, postoji sličnost s jednom drugom vrstom alternativne medicine, tj. s homeopatijom, jednako iscjeliteljskom praksom lišenoj svake znanstvene osnove. Dakle, ljetno sunce koje smanjuje sumornost zime i depresiju, blagotvorno izlaganje tijela suncu, divljenje lijepim bojama neba i cvijeća, predivne boje zalaska sunca i duge - da, ali kromoterapija - ne; osobito ne ako vjerujemo da terapija bojama utječe na auru ili bilo koje energetske centre, te ako se tomu pridodaju daljnja ezoterijska tumačenja...
- korištenje Bachovih kapi (terapiju cvjetnim esencijama, floriterapiju poznatu u homeopatskim krugovima)?
Bachove kapi - 'koktel alternative' (teorija 'liječenja cvijećem' čije komponente vuku korijene iz homeopatije, ayurvedske medicine, kineske fitoterapije, pranoterapije /bioenergije/ i refleksologije - stoga su za kršćane neprihvatljive); u temelju svake patološke situacije je energetska neravnoteža kao izraz neuspjela usklađivanja kozmičke energije s energijom pojedinca (zajednička crta brojnim drugim oblicima komplementarne alternativne medicine); razvio je 7 homeopatskih cjepiva ('nosodi'), povezanih sa 7 njegovih tipova osobnosti, 38 esencija u obliku kapi za različite simptome, kao i kutiju 'cvjetne prve pomoći' od mješavine 5 cvjetova. Cvijet, posjedujući vlastitu 'vibraciju' koja se širi posebnom frekvencijom, izloži se (3-4 sata) suncu u nezagađenoj vodi da 'upije' sunčevu energiju i prenese je na vodu, koja se tako puni energijom; pacijent, pijući takvu 'nabijenu' ('dinamiziranu') vodu, kojoj se dodaje jednaka količina alkohola, u svoje tijelo unosi neku vrstu energije koja nadoknađuje manjak koji je izvor boli. Posvemašnje pomanjkanje znanstvenih dokaza i objektivnih rezultata (ni vibracija što bi ih emitiralo cvijeće ni prijenosa energije koju bi pacijent primio putem otopine alkohola i cvjetne vode, nisu vidljive i nisu još objektivno dokumentirane i izmjerene).
Prema našem mišljenju, onaj tko vjeruje da se u Bachovoj terapiji cvijećem radi o posebnim biljnim prirodnim lijekovima s posebnim farmakološkim potencijalom, vara se. Ne radi se o fitoterapiji (biljnoj medicini). Ne radi se o ljekovitim biljkama koje rastu na potocima i od kojih su naše bake spravljale djelotvorne čajeve ili tinkture, dakle, ne radi se o blagim, tobožnjim sredstvima bez nuspojava.
Riječ je o ideologiji, o svjetonazoru, sustavu vjerovanja koji bi nas trebao nježno, neprimjetno, po Bachovim cvjetovima i njihovim kozmičkim silama, pomoći da na tom putu postanemo božanski. Ezoterični svjetonazor odjekuje nježno i gotovo neprimjetno. Ezoterika ide putem samootkupljenja. Svojim putem samo-otkupljenja, ezoterika je u izravnoj suprotnosti s kršćanskom vjerom u otkupljenje.
Dakle, Bachove tokate, suite, fuge, mise, muke po Mateju - da, ali Bachova floriterapija, njegove kapi i njegove subjektivne 'intuicije' - ne; predivno cvijeće, osobito kao rođendanski ili imendanski poklon - da, ali u Bachovim kapima - ne; jednako kao ni Bachova diktatura u Hrvatskoj (1852. - 1859.)...
- korištenje usluga iridologije?
Iridologija - metoda alternativne medicine prema kojoj se stanje ljudskog organizma može dijagnosticirati iz različitih dijelova šarenice (irisa) oka. Iridolozi vjeruju kako je šarenica podijeljena na polja, od kojih svako odgovara nekom dijelu tijela. Konkretni se dijelovi šarenice pripisuju različitim organima i tkivu.
Znanstvena utemeljenost iridologije ne postoji (pseudoznanost). Šarlatanstvo. New age. Nadriliječništvo (Kazneni zakon, čl. 244). Opsjenarstvo, kao i iscjeljivanje ljudi kopanjem nosa i skidanje uroka čitanjem ovog bloga naopako.
Kao i mnoge druge stare naturopatske dijagnostičke i terapijske metode, dijagnoza iz šarenice (irisa) također dolazi iz magijskih i ezoterijskih predodžbi. Promjene u očima i nepravilnosti u zjenici, u srednjem su se vijeku smatrale đavoljom oznakom. Također se mislilo da se bolest može prenijeti preko 'zlog oka'. U mnogim religijama i kulturama oko se promatralo kao prozor u dušu. Iris se također vidio kao minijaturna slika zvjezdanog neba i zbog toga se koristio i za proricanje. Ako bi se šarenica odvojila od tih magijskih i ezoterijskih ideja i smatralo bi ju se dijelom tijela u kojem se bolesti odražavaju promjenom boje i izgleda, tada bi dijagnoza iz irisa s biblijskog stajališta bila u redu. No, ezoterijsko i magijsko misaono područje često se prelijeva u dijagnozu irisa. Tada se dijagnoza šarenice mora odbiti. Pogotovo kad se koristi za proricanje.
Dakle, standardni ili specijalistički dijagnostički pregled očiju kod okulista kako bih odabrao prave naočale - da, ali pregled šarenice kod iridologa, uz preporuku homeopatskih ili biljnih lijekova, aromaterapije ili egzotične dijete, uz opasnost lažno pozitivne dijagnoze (dijagnosticiranje nepostojeće bolesti) i lažno negativne dijagnoze (neutvrđivanje postojeće bolesti) - ne...
- korištenje nekom vrstom masaže sui generis ('posebne'):
Masaža je primjer kako je nekada metoda liječenja koja je nastala iz praznovjerja (masaža je trebala ukloniti iz tijela demone uzročnike bolesti) postala ustaljena, ozbiljna metoda liječenja. Slobodna od duhovnih, kozmičkih ideja. Učinci normalnih tretmana masaže i fizioterapije jasno su definirani i znanstveno dokazani. Jednostavne masaže fizioterapeuta, usmjerene na tjelesni vid njihove djelatnosti, i one su u redu.
Ali masaže sui generis, vezane uz pojedine položaje tijela ili pak posebne tehnike meditacije, popraćene energetskim tumačenjima i filozofskim zaključcima, uz 'čudesna' izlječenja i spektakularna poboljšanja - nisu prihvatljive, ni s medicinskog ni s vjerskog stajališta; objektivna dokumentacija, naime, za njih ne postoji. Pa ako bi fizioterapeutski tretman nudio i energetske, ezoterijske ili duhovne metode ili utjecaje, tada bi se on, dakako, s vjerskog stajališta, trebao svakako odbiti. Neke vrste posebnih newageovsih masaža:
* traženje usluga od osoba koje se bave akupresurom?
Akupresura se temelji na istim načelima kao i akupunktura, samo umjesto primjene igala na pojedine točke tijela za oslobađanje energije, tu se pribjegava pritiscima prstiju, pa za nju vrijede isti moralni kriteriji kao i za akupunkturu...
Popularna akupresura: shiatsu (japansko-kineska 'akupresija', pritisak prstima, ali i zglobovima prstiju ili dlanovima, pa i nogama, laktovima i koljenima). Dokazi koji bi upućivali na specifičnu učinkovitost ove tehnike ili na komparativnu prednost u odnosu na druge manualne tretmane - ne postoje. Kada se tretmanom ne ostaje samo na razini masažne tehnike, već praktikant ('shiatsuka', koji nije diplomirani liječnik) prelazi i u područje vjere ('energije' ki /chi/, /nedokazanih/ energetskih meridijana, taoističkog nauka o yin-yangu.../, odnosno ako istovremeno primjenjuje akupunkturu ili 'moxibustio(n)' /grijanje vrška igle putem spaljivanja snopa listova sušenog divljeg pelina ('moxa'), spaljivanje listova na koži izravno ili neizravno, 'moxa' u obliku cigarete ili zagrijanog štapića kojim se kruži oko akupunkturne točke, ili u obliku toplog blata koje sadrži moxu/) - za kršćanina tada to postaje duhovno potpuno neprihvatljivo;

* koristio se praksom refleksologije stopala?
Američki liječnik William Fitzgerald (1872.-1942.) podijelio je ljudsko tijelo na deset uzdužnih zona, nazvanih 'energetskim meridijanima', tvrdeći da se svaka točka tih zona podudara s različitim dijelovima organizma. Utemeljio je time osnovni koncept, s nožnim stopalom kao bazom (kasnije se isto prakticira s dlanom ruke, tabanom, jezikom, očima, zubima, uhom i sl.); različitim organima odgovaraju određene zone na stopalima. To znanje bilo je već poznato budističkoj medicini, u Japanu, Kini i među američkim Indijancima. Ako masaža nožnog stopala otkriva abnormalnost (bol...), pripadajući organ (sa mape refleksnih zona) na masažnom mjestu je bolestan; treba ponovno ovo mjesto masirati da bi odgovarajući organ bio iscijeljen (u aurikuloterapiji, uho označava 'nadzornu ploču', tj. ono je periferna projekcija različitih organa koji tvore organizam). Amerikanac Ralph Man Dale nastavio je istraživanje Fitzgeralda i otkrio, da se na nogama nalaze ekvivalenti (projekcije) s energetskim meridijanima kineske akupunkture. Oba sustava (dio i cjelina) zajedno čine bio-energetski sustav.
Refleksne zone su fantazijske i međusobno neusporedive te se prikaz predstavljenih organa razlikuje od jednog do drugog praktikanta. Nije rijetko da se refleksoterapeut predstavlja i kao stručnjak za ayurvedsku medicinu, aromaterapiju ili shiatsu.
Učinci nisu potvrđeni (ne postoji nikakva komparativna kontrolirana studija koja bi dokumentirala prednosti ovog refleksoterapeutskog postupka; 'nije dokazano postojanje energetskih meridijana, kao ni energetskog fluida koji bi njima tekao ni anatomsko-funkcionalne posebnosti različitih dijelova stopala i općenito noge' /G. Dobrilla/); pacijenti često govore o psihofizičkom opuštanju rebalansom energije analogno orijentalnim metodama. Ove tvrdnje imaju magijsku pozadinu, stoga ne preporučujemo ovu terapiju.
Dakle, masaži stopala - može, ali bez njenog ezoterijskog sadržaja (oprez sa masažom refleksnih zona, odnosno refleksogenih područja); udobne cipele i opuštajuća kupka prije noćnog počinka, kako su to savjetovale i naše bake obdarene zdravim razumom - da, ali refleksoterapeutski postupak, utemeljen na korištenju (hipotetične) detaljne mape refleksnih zona koje se mogu odrediti na stopalu - ne;
* da nisam koristio rolfing?
Rolfing (ustanovila Ide P. Rolf, 1896.-1979.; bavila se yogom, homeopatijom, kiropraktikom i drugim holističkim metodama). Radi se o tehnici masaže tkiva i pozicioniranja 'strukturalne integracije' (manualna terapija vezivnog tkiva koje obavija sve mišiće i unutarnje organe i odgovorno je za držanje tijela); njegove varijante su 'Hellerwork' i 'soma'. Rolfing teorija pretpostavlja 'mišićnu memoriju': sjećanje na incident koji je 'snimljen' u određeni dio tijela. Rolfing masaža se odnosi na energetsko uravnoteženje i posturalnu integraciju (držanje tijela). Zagovornici rolfinga smatraju ovu korektivnu terapiju kao 'holističku' medicinu koja može poboljšati tjelesni energetski sustav, vratiti protok 'vitalne energije', donijeti radost života i integrirati um i tijelo.
Sa znanstvenog gledišta, rezultati su neuvjerljivi; kritičari govore o podvali, o 'pseudomedicinskom postupku'; obično, terapeuti nemaju ni dovoljno znanja o fizioterapiji, što uključuje određene rizike. Osim toga, neke aplikacije ove metode uključuju ezoterijske elemente (pojam aura tijela, na primjer). Slično tome, energetsko uravnoteženje temelji se na načelima koja proizlaze iz sekte Osho Rajneesh. Bez obzira na ove zadnje dvije točke, rolfing nema, po nekim mišljenjima, izravne veze s ezoterizmom i okultizmom. No, ipak ostaje metoda iz ezoterijske knjižare.
U svakom slučaju, ova metoda dubinske manipulacije ostaje neprihvatljiva transpersonalna terapija newageovske medicine, u okviru Pokreta ljudskog potencijala (nutarnje božanstvo ljudskog bića), kojeg se smatra kao psihospiritualni aspekt New Agea;
* korištenje usluga primijenjene kineziologije, traženje izlječenja od kineziterapeuta?
Kineziterapija - (primijenjena kineziologija): temelji se na taoističkoj koncepciji ljudskog tijela, po kojoj životna energija prolazi meridijanima; njihova sjecišta označuju akupunkturne točke na kojima je moguće intervenirati. Govori se o orijentalnim energetskim i duhovnim ravnotežama. Te koncepcije nisu prihvatljive ni sa znanstvenog ni medicinskog ni kršćanskog gledišta (kao i druge alternativne terapije, ima ezoterijsku koncepciju svijeta); učinkovitost njene metode nije znanstveno provjerljiva, nego je duhovnog reda; previše nalikuje orijentalnom misticizmu (hinduizmu, gnosticizmu), prema kojem se Stvoritelj i stvorenje preklapaju.
Bolest nije posljedica neravnoteže 'energija', i do ozdravljenja se ne dolazi zahvaljujući rebalansu energija. Rješenje se nalazi u opraštanju, u izravnoj Božjoj intervenciji (čudo) ili u lijeku službene medicine...
- koristio usluge antropozofske medicine ili antropozofske prakse?
Antropozofska medicina: newageovska ezoterijsko-okultna praksa na temeljima antropozofije ('znanost o čovjeku'; Rudolf Steiner, 1861.-1925.): obnovljena stara religijska, gnostička i okultna tradicija, pomiješana s kršćanstvom, radi 'stjecanja pune duhovne mudrosti o čovjeku'; tripartitna funkcionalna podjela čovjeka (triartikulacija, 'Dreigliederung'): neurosenzitivni (živčanoosjetilni), izmjenski ('niski', metabolični) i ritmični ('središnji', srce i pluća) pol; izvor bolesti upravo je u neravnoteži ovih sastavnih dijelova čovjeka; antropozofska medicina treba, u svome nadasve holističkom gledanju, ispraviti izmijenjene ravnoteže bolesnika u njegovoj cijelosti te mu omogućiti i njegov duhovni razvoj; lijekovi su zapravo homeopatski pripravci; osim publikacija punih oduševljenja, postoji velika diskrepancija između filozofskih matrica i dokumentacije koja bi mogla potvrditi stvarne dosege antropozofske medicine u medicinskoj praksi (kao što se dosada nikada nije dogodilo da susretnete oženjena neženju)...
* Steiner se priključio i Teozofskom društvu (božanska mudrost), temeljeno na ezoteričnim dogmama, a koje je 1875. utemeljila H. Blavatskij. Teozofija: gnosticizam, kabala, okultna filozofija H. P. Blavatsky i H. S. Olcotta... = ezoterijski sinkretizam svih religija. Društvo napušta 1912. g. iz uvjerenja da je Buda preteča Kristov, kako je mladi hindus Krishnamurti reinkarnacija Krista te kako je on sâm, Steiner, reinkarnacija Ivana Krstitelja - te 1913. g. osniva Antropozofsko društvo. 1923. g. utemeljuje Univerzalno antropozofsko društvo te postaje i njegov predsjednik kroz 2 g., do svoje smrti. U tom nauku (antropozofiji) nema ni traga kršćanskom Bogu. To što Steiner misli o Isusu Kristu, fantastični je sklop sastavljen od dijelova različitih tradicija i krivovjerja s kojima se kršćanstvo sučeljavalo i koje je odbacivalo u tijeku više stoljeća. Vjerovati u uskrsnuće znači utvrditi dostojanstvo svake neponovljive ljudske osobe koja se jedanput rađa, jedanput umire, jedanput uskrisava i zauvijek s Bogom živi, a ne da bi bila prepuštena neuosobljenom udesu reinkarnacija. Nema Trojstva ni Utjelovljenja, pa se ni ne može govoriti o kršćanstvu; budući da u svijetu nema jedinoga osobnog Boga Stvoritelja, to je očito bezboštvo, ateizam, tzv. naročiti idealistički ateizam. Zapravo, to niti nije religija (nema osobnog odnosa s Bogom i spasenja, objavljene vjere) nego svojevrsna magija (otkrivanje tajanstvenoga znanja /gnoze/ koje bi čovjeku dalo određenu moć). Kršćanstvo se od svojih početaka suprotstavlja različitim oblicima gnostičkih krivovjerja. Antropozofija je samo jedno u dugom nizu tih gnostičkih nasrtaja na samu bît svake religije, osobito kršćanstva. Tko, dakle - koristeći se neprijepornom slobodom vjerovanja - odluči krenuti tim putem, treba znati da se time odriče kršćanstva i Isusa Krista. Steinerovo pak učenje o podrijetlu svemira, o sastavu nežive i žive tvari - nespojivo sa suvremenim kozmološkim i kozmogonijskim mogućnostima mišljenja te se smatra znanstveno zastarjelom magijom, koja je pokušala biti prosvijetljena i humanistička.
* Antropozofija u praksi (iz tog izvora, ništa od toga ne preporučujemo):
- waldorfska pedagogija; upisivanje djece u Waldorfske škole: zbog Steinerovih kontroverznih okultno-ezoterijsko-gnostičkih učenja, kontroverznoj kozmologiji i antropologiji, usvajanju reinkarnacije i karme kao znanstveno potvrđenih činjenica i krivotvorenom ezoterijskom shvaćanju kršćanstva, možemo sa sigurnošću izjaviti: katolička djeca nemaju što tražiti u Waldorfskoj školi;
- proizvodnja ekološki čiste hrane za makrobiotičku prehranu...

- korištenje 'izlječujućih' usluga osteopatije?
Osteopatiju ('boli u kostima', 'namiještanje zglobova') razvio je dr. A.T. Still; dio je manualne medicine ('liječenje' rukama funkcionalnih poremećaja u tijelu /kostur, mišići i ligamenti/ s doktrinalnim temeljem da je tijelo jedinstvena cjelina /pogled je holistički, a ne gleda samo dio koji je bolan/, pa deformacija nekih dijelova kostura i njihovo djelovanje na obližnje krvne žile i živce je uzrok najvećega dijela bolesti /Oxford Dictionary/) - blokade u slobodnom protoku tekućina (krvi i limfe) kroz žile i živce trebaju se osloboditi fizičkim manipulacijama (preciznim palpatornim zahvatima) i na taj način aktivirati tjelesne samoiscjeljujuće moći. Brojne zajedničke točke s kiropraktikom (iako osteopatija ne odbacuje lijekove ni kirurške zahvate).
Osteopatski tretmani namijenjeni su poticanju protoka 'energije' u tijelu, pa imaju sličnosti i s kiropraktikom (namještanje kralježnice, zdjelice ili kostiju), ali i s reikiem (ritualno pokretanje protoka 'univerzalne energije'), Jin Shin Jyutsuom (japanska terapija masiranjem određenih točaka na prstima i dlanovima, 'umjetnost prepoznavanja svojeg unutarnjeg ja i ophođenja sa njim' /Jin = čovjek koji osjeća; Shin = stvoritelj, Jyutsu = umjetnost/; metoda temeljena na energetskim kanalima - meridijanima) i terapeutskim dodirom (potječe iz američkih bolnica; poput reikia, to je jedan od 'tretmana usmjeravanja energije', ali nema duhovnu nadgradnju; međutim, kao u reikiu, 'terapeut' koristi vlastite 'energetske moći' vodeći dlanove po tijelu pacijenta). Osteopatija = ezoterika.
Kritičari se žale da osteopatiji kao obliku terapije nedostaje kontrola kvalitete i znanstvena osnova. I nema gotovo nikakvih znanstvenih dokaza (kontroliranih istraživanja) kliničke učinkovitosti, ili su veoma tanki i neuvjerljivi. Uglavnom, placebo efekt i emotivna reakcija oko koje se izgradilo više filozofsko poimanje prožeto holizmom negoli znanstvena teorija (usp. G. Dobrilla, Alternativna medicina, Veritas, Zagreb, s. 263).
Neki kraniosakralni terapeuti tvrde kako terapija djeluje s pomoću manipuliranja 'životnom energijom', pa se poziva na oprez zbog moguće izloženosti razmišljanju i praksi New Agea.
Mnogi samo stave ruku na jedan dio tijela kako bi sakupili nalaze i potom pustili da tijelo ili tkivo "govore". Neki osteopati stave ruku na pacijentovu glavu i puste bolesnikov um 'da mu govori'. Neki osteopati također pacijentu daju 'iscjeliteljske informacije' polaganjem ruke.
U osteopatiji, fizičko područje gotovo se neprimjetno napušta i ulazi se u razinu uma. Kao rezultat, ona postupno postaje metoda duhovnog liječenja, koju mnogi pacijenti ne primjećuju. To se mora odbiti s vjerskog i biblijskog stajališta. Osteopatija je u opasnosti da bude preplavljena duhovno-ezoterijskim svjetonazorom. (Inače, ako se takve mjere ne provode i ako se ne prelazi na spomenuti mentalno-duhovni teren, tada bi osteopatija, hm, bila u redu s vjerskog stajališta; ali i tada, ako bi 'terapeut' bila osoba suprotnoga spola, a ne bi dopustila da 'terapiji' nazoči treća osoba iz vaše pratnje, svakako biste je trebali odbiti).
- Definitivno odbacujemo kranijalnu i kraniosakralnu 'terapiju' jer je previše na razini sugestije i uma ('terapeut' pokušava regulirati pulsiranje struje cerebrospinalne tekućine postavljanjem ruku na lubanju /kranija/ ili na križnicu /sacrum/, čime se aktiviraju 'samoiscjeljujuće' moći). Iz kršćanske perspektive, Stillova uključenost u vidovnjačke prakse, osobito u dijagnostičkim metodama, podupiru zaključak da osteopatija nije preporučljiva terapija;
- traženje izlječenja od bioenergetičara (pranoterapeuta), korištenje bioenergije kao svjesno suprotstavljanje vjeri ili Bogu, odričući se vjere i Boga i polažući sve nade bilo u bionergetičara bilo u tzv. bioenergiju?
Bioenergija (pranoterapija = 'liječenje na temelju 'životne sile'): pseudoznanstvena iscjeliteljska tehnika, a temelji se na okultnoj anatomiji duha; tzv. 'životna energija' u tijelu, a odnosila bi se na kozmičku energiju koju tijelo apsorbira, kondenzira se u razne čakre i ispražnjava u auri (chi'i, prana, orgon, od). Označena je kao hipotetsko biološko polje sila, uzrokovanih bioplazmom tijela. Bioenergija Alexandra Lowena (kazališni glumac) je metoda koja ima za cilj uspostavljanje slobodne energetske cirkulacije. Njegov postulat je da su sve tjelesne stanice zapisi emocionalne ili "energetske" reakcije. Zagovornici ove teorije (bioenergetičari) smatraju da su takve stanične "memorije" prilagodljive kod iscjeljivanja i podizanja svijesti.
Bioenergetske tehnike i terapije, kao i terapeutski efekti, lišene su svakog znanstvenog autoriteta. Bioenergetiziranje talismanima djece u školama (pseudoznanstvena 'bioenergotalismanija', u svrhu zaštite 'čudotvornim' talismanima od npr. 'G' energija /'energija smrti'/ nastanjenih u nekoj od čakri: zračenja iz grobova, zloćudna zračenja životinja, biljaka i ljudi /crna magija/, slučajevi vampirizacije, okultne bolesti, ukleti predmeti, prokletstva, 'kuće koje pamte', sotonizirane kuće, opsjednute osobe, te bolesnici, osobito oboljeli od težih kroničnih, neizlječivih i malignih bolesti ); elementi tantričke antropologije i kozmologije, pojmovi su dio istočnjačke soteriologije , a u ambijentu New agea doživjeli su svoje redukcionističko shvaćanje sa svrhom postizanja iscjeljenja; pseudokršćanska terminologija ('anđeli energije') počiva na panteističko-monističkom svjetonazoru zakrabuljenom u pojmove kvantne fizike ('sve je jedno', 'sve je energija', 'energija je duhovna/božanska'), što je svojstveno svjetonazoru New agea.
- Je li grijeh ići k bioenergetičaru da bi pomogao u nekoj bolesti, dakle kao što se ide k liječniku? Dakako, to jest teški grijeh ako bi vjernik svoj odlazak k bioenergetičaru svjesno suprotstavio vjeri ili Bogu, odričući se vjere i Boga i svu nadu polažući bilo u bionergetičara bilo u tzv. bioenergiju.
No, grijeh je i stoga što, kako navode istaknuti hrvatski bioenergetičari, kod njih nije govor o 'prirodnoj energiji' ljudskoga potencijala, nego je riječ o 'božanskim energijama' čiji su oni samo 'kanali' (ili 'mediji'), te se oni bave samo 'kanaliziranjem' ('channelingom') 'božanskih energija', a tretmanima nerijetko asistiraju 'duhovi vodiči'. Ta energija je sinonim za 'pranu' u Indiji, 'ki' u Japanu, 'ch'i' u Kini, 'ruah' u kršćanstvu, a istočnjačka antropologija na bazi tzv. 'čakri' predstavlja okosnicu njihovog učenja - i zato se tu ne susrećemo samo s filozofsko-teološkom terminologijom u pseudoznanstvenom ruhu, nego i zbunjujućim faktorima koji su nepomirljivi s katoličkom vjerom.
Terapije na bazi 'svetih energija', od bioenergije, preko pranoterapije, do reikia, nisu fizičkog podrijetla, nego spadaju u domenu ezoterije (ezoterizam u ponudi terapeutskih rješenja /'teorija energije'/) i/ili okultnih učenja kojima nedostaje ozbiljna znanstvena podloga (nije dostatno i pouzdano samo istraživanje učinkovitosti isključivo na temelju pozitivnog doživljaja poboljšanja /placebosenzibilnih/ pacijenata i nedokazljivih tvrdnji o paranormalnim kapacitetima bioenergetičara). U tome leži i glavni razlog nepomirljivosti bioenergije sa znanošću, dok ju kršćanstvo ne može prihvatiti ni zbog njezine tantričke soteriologije (učenja o samo/spasenju podrijetlom s Istoka)...
Dakle, prolazni osjećaj boljega općeg stanja, koji može nastupiti i kada nogometna reprezentacija Hrvatske igra u finalu Svjetskog prvenstva - da, ali egzotični, neznanstveni, ako ne i ezoterijski i izravno magijski, bioenergetski tretmani uz prigušeno svjetlo i newageovsku glazbu u pozadini - laganu, sintetičku i fluidnu, kao iz kozmosa, s njenim vibracijama iz etera i podsvjesne razine svijesti, utemeljenu na poruci optimizma i planetarnog bratstva - NE...
- svjesno i hotimično sudjelovanje u reiki djelatnostima (reiki iscjeljivanje, reiki sustav, reiki terapija, Usui metoda prirodnog iscjeljivanja, Usui reiki, Usui shiki ryoho, Usui shiko Ryoho, Usui shiko ryoho sustav liječenja, Usui sustav prirodnog iscjeljivanja; u Hrvatskoj: Tibetanski Reiki, Usui Reiki, Karuna Reiki, Reiki Usui Shiki Ryoho i dr.; osnovana je i 'Hrvatska reiki udruga' /H.R.U./)? Bilo kakva veza s duhovima privučenim reiki inicijacijama, kanaliziranjima, crtežima reiki simbola ili mantrama? Ako sam bio iniciran u reiki, te time ušao u svijet metafizike i okultnih sila i time otpao od katoličke vjere, Crkve i Krista - jesam li od svog Ordinarija (preko nekog svećenika ili svog župnika) pismeno zatražio 'ponovni prijem u Rimokatoličku Crkvu' (ako nisam, znam li da se ne mogu ni ispovjediti ni pričestiti!)?
Reiki niječe Božju transcendenciju, potvrđuje prirodno božanstvo čovjeka, i time čini nepotrebnim svako utjecanje Spasitelju, učinkovitost se temelji isključivo na savezu sa subjektima astralnog svijeta, kontaktiranom za vrijeme okultnog rituala inicijacije.
MORALNI SUD
Reiki obuhvaća komunikaciju s duhovima i pri usklađivanju tijekom obuke i na iscjeliteljskim sesijama (ta se komunikacija u Svetom Pismu osuđuje kao i čaranje, gatanje i vračanje /Lev 19,26.31; 20,6; Pnz 18,9-14; Dj 19,19; Gal 5,20; Otkr 21,8/). U reikističkoj se literaturi katkad može pročitati da praktičari reikia teže za tzv. kundalini iskustvom, nadnaravnim iskustvom, koje može uzrokovati emocionalne i duševne smetnje.
Na japanskom, 'reiki' označava 'univerzalnu životnu energiju'; to je teurgični (spiritistički, magijski) projekt (auto-divinizacije čovjeka - koju susrećemo u ezoteričnim i okultnim doktrinama; opasna okultna praksa, koja se temelji na velikim principima magije: zazivanju duhova astralnog svijeta kako bi se, uz njihovu suradnju, ostvarile taumaturške (čudotvorne) moći - to kanaliziranje (kako se u New Ageu naziva stupanje u doticaj s bestjelesnim bićima koja 'pomažu majstoru' pri obredu 'iscjeljivanja', tj. s duhovima vodičima radi stjecanja znanja, kao i doticaj s njima) - opasno je i u duhovnom, i u tjelesnom, i u emocionalnom smislu (1 Petr 5,8); okultni ritual inicijacije; reanimirano drevno magijsko, spiritističko umijeće, savršeno uklopljeno u paradigmu New agea, čiji je okultni izraz njegove duhovnosti...
Reiki niječe Božju transcendenciju, potvrđuje prirodno božanstvo čovjeka, i time čini nepotrebnim svako utjecanje Spasitelju.
U svim bitnim stvarima, reiki se, dakle, suprotstavlja kršćanskoj vjeri i kao takav, inkompatibilan je s vjerom u Isusa Krista. Prema 'majstorima', reiki ima reference na budizam, kabalu, magiju (Wicca) i teozofiju. Zbog svega toga, svako svjesno i hotimično sudjelovanje u reiki djelatnostima i terapijama, kao i njima sličnim spiritističkim 'terapijama' (budizam, nauka o reinkarnaciji, uporaba mantri i kanaliziranje energija putem buđenja čakri...), vodi u otpad od katoličke vjere, Krista i Crkve (apostazija).
Stoga onaj, tko se svjesno bavi reikiem, ne smije primati Sakramente dok se reikia izričito ne odrekne i ne prekine njegovo prakticiranje (svećenik će trebati nad takvom osobom moliti i 'molitve otklinjanja'). U protivnom, vjernik teško griješi protiv Boga, Crkve i vjere... Ako je osoba inicirana, potrebno je, prije Sakramenta Ispovijedi, od nadležnog Ordinarija pismeno zatražiti ponovni prijem u Rimokatoličku Crkvu, jer Crkva smatra da je reiki otvaranje vrata zlim silama i okultnom (Zagrebačka nadbiskupija je pismom od 24. rujna 2008. /br. 2553/2008./ ukazala na njegovu nepomirljivost s katoličkom vjerom, štoviše, 'da je osoba koja prođe inicijaciju u reiki otpala od katoličke vjere i time upala u izopćenje'). Tim prije, jer ovdje nije riječ samo o 'japanskom sistemu liječenja', već ponajprije o prihvaćanju tog učenja - što znači i polaganje određene vjere u moć tog učenja i takve tobožnje metode liječenja. Ovo učenje se ipak oslanja na budizam, reinkarnacija je vizija čovjekove budućnosti. Stoga se kršćanin ne bi mogao bez teške štete za svoju vjeru uključivati u seminare 'reikia' ni u postizanje stupnjeva u tom sustavu koji je ipak mješavina religije, sugestije, čak i magije, te određene alternativne metode liječenja (napomena: utjecanje ovoj terapiji nije 'neutralno'; sadrži 80% šarlatanstva, ali i 20% okultnog /usp.: Jean-Régis Fropo, svećenik egzorcist/). O reikiu treba donijeti isti sud kao i o yogi i TM, jer je budizam, religija koja inspirira reiki, inkompatibilan s kršćanstvom. 'Svaka grupa koja predstavlja pojam nekog bezličnog Boga, koji bi bio samo sustav kozmičkih sila... nadahnjuje se principima koji su protivni kršćanstvu' (Claude Labrecque, Les Voiliers du Crépuscule, str. 194). I nije istina da energija o kojoj se govori u 'reikiu' potječe od Isusa Krista... Jedinstvom sa duhovima zavođenja i nedefiniranim kozmičkim energijama ('svekolikom životnom energijom'), parodira se sila Duha Svetoga... I vjera u reinkarnaciju, već sama po sebi, otkriva nespojivost s kršćanstvom koje priznaje samo uskrsnuće, tj. nastavak života osobe sa svojim identitetom i u vječnosti...
Bilo koji oblik energetskih 'terapija' ima više ili manje okultno podrijetlo (tai-chi-chan, qi gong, shiatsu...). Nikada ne dopustite da Vam jedan praktikant ili 'terapeut' govori o 'energijama'; ne dopustite nikakvo polaganje ruku na glavu, nikome osim (katoličkom) svećeniku...
- Dakle, sâm sebe ekskomunicirati od dodira s reikiem? Da. A biti ekskomuniciran (izopćen) zbog reikia? Hvala, ne...
* Dodatak: MOLITVA OTKLINJANJA od reikia (nakon što svećenik dobije od Ordinarija ovlast za odrješenje od cenzure izopćenja; budući da je inicijaciji u reiki prethodila 21-odnevna duhovna priprava ('čišćenje'), koju je 'posvetio' svojom meditacijom osnivač reikia Mikao Usui, preporučljivo je savjetovati osobi iniciranoj u reiki, a koja zatraži izbavljenje, da, prije molitve otklinjanja, najprije jednu četrdesetnicu (koju je Isus posvetio svojim postom) provede u intenzivnoj molitvenoj pripravi (npr. svakodnevno pohađanje Sv. Mise, post ili neko odricanje, svakodnevno čitanje jednog poglavlja Biblije ili sl.); imprimatur: Nadb. duh. stol Zagreb, 24. 09. 2008.): Navještaj Riječi Božje. Odreknuće od Sotone, reikia i svih njegovih duhova, svih primljenih inicijacija u reiki, svih simbola, primljenih mantri i vjerovanja u reinkarnaciju, svih drugih okultnih, ezoterijskih i newageovskih praksi i vjerovanja. Ispovijest vjere. Molitva (svećenik rukama položenim nad osobom za koju moli):
Pomolimo se. Gospodine Isuse Kriste, Ti si svoje učenike odvratio od grješnog puta i objavio im blaženstva nebeskoga Kraljevstva. Pogledaj na ovoga Tvoga slugu (I.), koji je poslušao riječ Evanđelja i dolazi da ga izbaviš od utjecaja duha reikia i svih okultnih praksi. Odagnaj od njega, svaku sumnju i nevjeru, svaku bol i gorčinu, i udijeli mu milost da svim srcem i dušom prione uz Tebe! - Presvetim Imenom Isusa Krista, raskidam svaku vezu između ovoga sluge Tvojega i osobe koja ga je inicirala u reiki, kao i svaku vezu s duhovima privučenim reiki inicijacijama, kanaliziranjima, crtežima reiki simbola ili mantrama. - U ime Presvetog Imena Isusova i snagom Njegove Predragocjene Krvi, prekidam i razrješujem te od svih djelovanja i utjecaja duhova reikia po prvoj (drugoj, trećoj...) inicijaciji u reiki. (Ovu rečenicu ponoviti onoliko puta koliko je inicijacija osoba primila). - Ti si, Oče nebeski, ovoga svoga slugu pozvao da pred Tobom bude svet i bez ljage, zato Te molim, snagom Duha Svetoga obnovi i umnoži u njemu dar prave vjere, ufanja, ljubavi, dar božanske mudrosti, čistoće, praštanja, pomirenja, mira i predanja u volju Božju. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. - Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas! Sveti Sveti Mihaele Arkanđele... Sveti Anđeli Čuvari... Svi sveci i svetice Božje...
Oče naš... Zdravo, Marijo... Slava Ocu... Završni blagoslov...

- traženje usluga od osoba koje se bave biofeedbackom?
Biofeedback (biološka povratna veza) je tehnika opuštanja koja bi trebala osloboditi migrene, nesanice, nervoze, raznih strahova i disfunkcija. Uz pomoć ad hoc uređaja, pacijent može sâm promijeniti nevoljne, autonomne funkcije svoga tijela (krvni tlak, otkucaje srca, tjelesnu temperaturu, disanje itd.). Tako je pronađen novi oblik istočne teorije protočne energije i njene aure, čakre. Biofeedback ima za cilj potpunu kontrolu tijela i duha; skener mjeri vitalnu energiju na razini dva meridijana. Ovaj oblik energija se nalazi u indijskoj tradiciji (kundalini energija), te u taoizmu (energija Chi/Qi); ima za cilj utvrditi vitalne funkcije stanica i organa ljudskog tijela, aktivirati proces 'ozdravljenja' i omogućiti duhovno ispunjenje. Kombinacija vježbi ponekad okultnih (npr. runske prakse) treba stabilizirati energetski protok;
- korištenje usluga od osoba koje se bave feng shuiom?
Feng shui znači 'put vjetra i vode', ili 'prirodne sile svemira'. I tu, susrećemo taoističku ideju kozmičke energije, koja obuhvaća Zemlju; čovjek mora raditi učinkovito s tom energijom. Feng shui raspolaže kartama ili mapama 'ba-gua', na kojem su osam životnih oblasti koje simboliziraju sudbinu: karijera, znanje, obitelj, bogatstvo, slava, ljubav, djeca, utjecajni ljudi i životna energija (Tai Chi). Ta karta visi na ulaznim vratima i pokazuje koja životna oblast odgovara svakoj sobi. Zatim, želje su formulirane za svaki namještaj, da bi im se pripisalo pozitivnu energiju, a tim željama se provode kroz razne predmete postavljene na poseban način u sobama: biljke, kristali, tkanine, ogledala, ili putem metalnih predmeta koja se nose na tijelu. Ovi objekti mogu tako natrag vratiti negativnu energiju (npr. ogledalo), odnosno otvoriti nova energetska središta, to jest, čakre. Feng-shui sadržava i kineske horoskope (položaj zvijezda na temelju datuma rođenja itd.) i određuje plan kuća, raspored u vrtovima ili razmještaj interijera. Okultne i magijske postavke feng shuia su očite;
- korištenje usluga od osoba koje se bave qigongom?
Qigong ('chee-gong'): taoistička joga ('iscjeljujuća vitalna energija').
Qi znači 'energiju/životnu snagu', a gong znači 'pročistiti. S akupunkturom, masažama i biljnim lijekovima, qigong je jedan od četiri stupa tradicionalne kineske medicine temeljene na samo-iscjeljenju. Qigong ima za cilj revitalizaciju tijela, uma i duha.
Ova metoda počiva na koncepciji svijeta percipiranog kao ogromni sustav energijâ. Energetska polja određuju ono što jesmo, i direktno utječu na organe i sustave ljudskog tijela. Stoga je cilj qia: skladištenje, posebnim tehnikama disanja, kozmičkog qia u ljudskom tijelu...
Qigong je suvremeno kontaktno sredstvo koje sljedbenike povezuje sa prastarim azijatskim izvorom šamanizma i magije. Okultni i magijski element je očit. Očiti moderni oblik idolopoklonstva, qigong nije kompatibilan s kršćanskom Objavom u Svetome Pismu;
- prakticiranje t’ai chi (chuan)?
Tai chi, derivat qigonga, bio je izvorno borilačka vještina taoističke inspiracije (chuan znači 'šaka' ili 'boksati'; t'ai znači 'najčišći, apsolutni'). Tai chi ima za cilj uskladtii kruženje energije prema unutrašnjosti sporim i meditativnim pokretima ('meditacija u pokretu', kao plesna terapija). U t'ai chi chuanu ('unutarnji boks'), treba se boriti sa svojim ego, da se očisti duboki 'ja'. Poklonici ove istovremeno borilačke i kontemplativne vještine trebaju omogućiti razvoj zaštitne energije qi. Kruženje izvanjskih kretnji tijela oblikuje se u zaštitni štit protiv neprijateljskih napada.
Ta’i chi sadrži mnogo elemenata uzetih iz taoizma i neke elemente uzete iz budizma. Nasuprot praksi, pravi učitelji te škole primaju učenike samo ako pristanu na dugoročno učenje, a tada zahtijevaju od njih ne samo da uče 'ta’i chi', nego i da prouče taoizam i I Ching ('Knjiga promjena'), kao i njihove filozofske postavke. Kineska metafizika naučava postojanje životne energije zvane 'chi' ('ki', 'prana', 'orgonon', 'bioenergija'…), koja prožima cijeli svemir. Kao i u sličnim orijentalnim i ezoterijskim sustavima, i ovdje se čovjek treba 'otvoriti' toj 'svetoj energiji' i predati se njezinome vodstvu. Iako neki liječnici preporučuju ovu tehniku kao nadomjestak, napose umjesto sedativâ, za održavanje kondicije, i sl., mi radije sugeriramo slobodne tehnike relaksacije, rasterećene metafizičkih sadržaja, pridodajući im i kršćansku meditaciju...
- korištenje usluga i drugih newageovskih tehnika i praksa, kao npr.:
* kabala (qabbalah: predaja):
ezoterično-spekulativni dio židovskoga misticizma, utemeljen na okultnom tumačenju Biblije (magija brojeva), neoplatonskoj slici svijeta i gnostičko-dualističkim idejama; ta drevna židovska mistično-ezoteričko-gnostička kodificirana predaja i danas se smatra riznicom okultizma i misticizma.
* pilates: nije nužno u suprotnosti s katoličkom vjerom. Istina jest da je Joseph H. Pilates (1883.-1967.; cirkuski umjetnik i profesionalni boksač; kasnije obučavao časnike Scotland Yarda u samoobrani), utemeljitelj ove gimnastičke forme, među ostalim tehnikama proučavao i yogu, kako bi što bolje unaprijedio svoju tehniku, ali to nije zaprjeka za njezinu primjenu. Kršćansko je načelo, 'sve provjeravajte, dobro zadržite, svake se sjene zla klonite' (1 Sol 5,21-22). Pilates se obično provodi kao kombinacija tehnika istezanja i izdržljivosti (vježbe u području rehabilitacije za jačanje i istezanje mišića, poboljšanje držanja i svijesti o tijelu, poticanje cirkulacije i treniranje disanja), pa ako se radi o takvoj nekoj vrsti tjelovježbe, ne bi trebalo stvarati razloge za brigu.
O grijehu se može govoriti tek ako se pristupa vježbama koje diviniziraju čovjeka i obećavaju spasenje kroz ljudske napore. Pilates je gimnastika u punom smislu te riječi, bez metafizičkih konotacija. Istina jest da neki centri, radi bolje prodaje, u paketu ponekad serviraju, ovisno o treneru pilatesa, ezoterične elemente iz yoge i drugih učenja i filozofije dalekog istoka (npr. zen budizam, meditacija, čakre) - tada se to mora odbiti s vjerskog i biblijskog stajališta.




j) Novi religiozni pokreti i sekte (pripadnost krivovjerju)
1 Iv 2,19: 'Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas.Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama'.

Krivovjerje: hereza (narušavanje dogmatskog sustava, krivo tumačenje neke dogme ili vjerske istine); za razliku od apostazije (otpad od vlastite vjere) te raskola ili shizme (narušavanje crkvenog jedinstva).
- Prema Enciklopediji svjetskih religija, tzv. 'nova religioznost' zahvatila je preko 100 milijuna ljudi širom svijeta. Nadalje, u svijetu postoji oko 35.000 raznih vjerskih sljedbi i religijskih pokreta. Prema kard. Godfriedu Danneelsu, broj ljudi zahvaćenih duhovnošću novih religijskih pokreta obuhvaća oko 300 do 400 milijuna ljudi (preko 10 milijuna su sljedbenici japanskog Soka Gakkaia, 9 milijuna su Jehovini svjedoci, 7 milijuna su mormoni itd. (G. Danneels, Krist ili Vodenjak?, Verbum, Split, s. 9).
- Upis u antikatoličku sektu ili pripadnost nekoj sekti (kojoj, koliko dugo, što prakticirao?; odričem li se toga, potpuno i zauvijek?; doma sam primao sljedbenike sekte i bespotrebno sam razgovarao s njima, čime sam svoju vjeru doveo u opasnost?; mogu li, barem pokušati, ispraviti posljedice te pripadnosti i sablazni?; zaveo nekoga?; tko istupi iz Katoličke Crkve ili stupi u drugu vjeru - taj je otpadnik (apostat); svaki katolik u tim pokretima ili sektama, bit će na Božjem Sudu suđen - ne kao član te sekte - nego kao otpali katolik):
1. pripadnost sekti židovsko-kršćanskog nadahnuća?
a) milenarizmu: Jehovini svjedoci, pokreti Novog doba (New age pokreti), Prijatelji čovjeka, Slavni križ dozulski, Sveopća crkva Božja i mormoni (Crkva Isusa Krista svetaca posljednjeg dana)...
b) pokretu buđenja: Djeca Božja (Obitelj ljubavi), darbisti, Katolička apostolska crkva, evangelici, menoniti, pentekostalci i kvekeri (Društvo prijatelja)...
c) kojoj iscjeliteljskoj grupi: antuanizam, Poziv na život, Montafet i kršćanski scijentisti...
2. pripadnost istočnjačkim, ezoterijskim, gnostičkim pokretima?
- nekoj grupi orijentalnog nadahnuća (hinduizam i budizam): Krišna (Međunarodno društvo za svjesnost Krišne), Mahikari (Svjetlo istine), Moon (Crkva ujedinjenja), behaizam (Univerzalna vjera), Bhagwan, Brahma Kumari (Životni zanos) i Soka Gakkai...
- nekoj grupi gnostičkog tipa (proizašle su iz mistike, okultizma, spiritizma i teozofije): Ruža i križ (rozenkrojceri), scijentizam, Organizacija djelotvorne analize, antropozofija, Svjetska dobra volja, Zajednica kršćana, Ekoživot, grupe izvanzemaljaca, Sveopće bijelo bratstvo, martinisti, transcedentalna meditacija (TM), Nova Akropola, Djelo krističke reintegracije (Univerzalni život), Red sunčanog hrama, raelijanci, teozofija...
U Republici Hrvatskoj
- pripadnost nekoj kršćanskoj pseudoreligioznoj sljedbi (sekti), pokretu i duhovnosti New agea (Novog doba)?
Teozofsko društvo, Antropozofsko društvo dr. Rudolfa Steinera, Centar Novog Doba (CND), Dharmaloška budistička zajednica, Jevrejska zajednica...
- bazirano na guruima: Hare Krišna (punim imenom: 'Međunarodno društvo za svjesnost Krišne', ili skraćeno ISKCON, registriran kao 'Hindu Vaisnavska zajednica'), Transcendentalna meditacija Maharishi Mahesh Yogia, Sri Sathya Sai Baba (registrirani pod raznim imenima /'društvena organizacija', koordinacijski komitet Sai Babinih centara Hrvatske u Zagrebu/), Sry Chinmoy centar, Ananda Marga ('Put Blaženstva'), Bahai (islamske provenijencije), Scijentologija, Lotos ljubavi ('Prem Pankaj'), pokret 'Raya-Yoga Misija božanske svjetlosti (Divine Light Mission, kod nas 'Grupa za rad na sebi'), Crkva Ujedinjenja velečasnog Moona i CARP (registrirani kao udruženje građana 'Akademsko udruženje za proučavanje principa - CARP'), Komaja Društvo za razvoj ljubavi i svijesti (sljedba hrvatske provenijencije teozofa i gurua F. Miličevića), udruženje 'Ananda-Sanga: Kriya Yoga', 'Life Design - Art of Living - 'Umjetnost življenja po vlastitoj volji' (izumitelj V. Ivanov), Hrvatska udruga umijeća življenja (The Art of Living Foundation), Društvo 'Joga u svakodnevnom životu Zagreb'...
- pripadnost kojoj školi alternative u Hrvatskoj?
- Free Energy Workshop, Idra, Centar Alexsander, Pamia Monti, Brahma Kumaris (BKWSU) - World Spiritual Universitiy ('Svjetsko duhovno učilište'), Mako Centar, Tai Chi Chun, centri 'preporađanja': Lahor, Trigon, Ragbi-Bingo, Studio MG Kavita, Holis, Umijeće življenja, Društvo kreativnog življenja, Centar za ozdravljenje promjenom stavova…
- Kineske tehnike i 'terapije': I Ching, Centar za terapeutske i borilačke vještine, Shen Qi (poduzeće 'Wangfu')...?

- pripadnost nekom od pseudoreligioznih i terapeutskih pokreta (tajnih društava) u RH?
Templari, Ordo Templi Orientis - Red Orijentalnih Templara (O.T.O), Duhovna škola Velikih Misterija ili Božanskih Misterija, 'Univerzalni život', 'Prorok Ivica Prokić' (ubijen), Braco sa Srebrnjaka (okultistički šarlatan), Eckankar društvo - Zagreb (spiritualne vježbe za duševna putovanja kojih je cilj postizanje viših stanja svijesti), Prijateljski krug Brune Grőninga (za 'punjenje energijom'), Lotosova moć (ezoterijsko udruženje Giovannia Garbina, Velika Gorica), Ezoterijanski Univerzitet ('Loža Krist', od 1961.: manja grupa 'Božja crkva svetih'), Psihokibernetika Esena, 'Bela gnostička crkva-BGC' - 'Ecclesia Gnostica Alba - EGA, 'Novi Ekskalibur', 'Ekskalibur 2' i 'Integralni Ekskalibur' (spoj gnostičkih učenja, orijentalne meditativne prakse), Lectorium Rosicrucianum (Rosenkreuzeri, 'Internacionalna Škola Zlatnog Ružinog Križa'), Nova Akropola (teozofija), Nova Arka (s razgranatom izdavačkom djelatnošću: magijska, okultna i ezoterijska literatura, napose djela Aleister Crowleya), 'Dark pokret' i 'Crna ruža' (destruktivni pokreti, mladi između 14 i 25 g.; 'novo poganstvo', pobuna i nemirenje s vlastitom bezperspektivnošću, apsolutni egzistencijalni pesimizam i misticizam; dovode se u vezu s drugim mističnim i tajnim pokretima koji propagiraju kult smrti, tajnim alkemijskim mističnim bratstvima, kao O. T. O /Ordo Templi Orientis/; poklonici sotonističkog kulta, 'suicid predstavlja 'put u slobodu'; oblik samodestrukcije među mladim darkerima; kolektivne posjete grobljima, gdje su na grobovima osoba koje su izvršile samoubojstva, a pripadale su istim skupinama, održavali određene rituale i seanse)...
- Simpatiziranje ili pripadanje nekoj masonskoj loži (slobodnozidarstvu): 'Velika loža Hrvatske grof Ivan Drašković', 'Veliki Orijent Hrvatske' (VOH), 'Velika loža Croatia', 'Velika loža Hrvatske...? (masoni mrze Krista i kršćanstvo, a na višim stupnjevima inicijacije izriču odanost Luciferu, gaze i lome križ te sliku Mihaela Arkanđela /19. i 30. krug od 33/; zbog protukršćanstva, ZKP govori općenito da treba kazniti pravednom kaznom onoga katolika koji bi se upisao u društvo koje rovari protiv Crkve, a onoga tko bi ga promicao ili vodio, interdiktom);
aktivna pripadnost Rotary clubu ili Lionsima, kao regrutnim centrima masonerije - predlaganje još nekog člana u masoneriju?
- proučavanje biblioteke New Agea?
Npr. knjige ili skripte iz područja magije, okultizma, alkemije, tarota, astrologije, kabale, teozofije, 'zdravog stila življenja, prirodne prehrane' (s orijentalnom astrologijom)...
Većina tzv. 'self help' literature (psihologija za širu publiku) i savjetnika za život new age karaktera - nikako ne odgovaraju katoličkom poimanju čovjeka i svijeta (a ukoliko čitate takvu literaturu, obratite pozornost da izdavači budu katoličke knjižare)...
Harry Potter (i druge knjige čarolijâ)? Budući da je kroz knjige o Potteru vjera u Boga koji ljubi sustavno potkopavana, čak i uništena u mnogim mladim ljudima, kroz lažne vrijednosti i izrugivanje judeokršćanskih istina - uvođenje ovih knjiga u škole, s vjerskog stajališta, ne može se odobriti; roditelji bi trebali odbiti dati dopuštenje da njihova djeca budu dio indoktrinacije Harry Potterom zbog razloga vjere i savjesti; u cjelini prevladava simpatiziranje okultnoga, negacija vjere i relativizacija morala; još tada kardinal Ratzinger kao prefekt Kongregacije za nauk vjere (poljskoj katoličkoj stručnjakinji za New age podvale, gđi Gabrieli Kuby): 'Dobro je da prosvjetljujete ljude o Harry Potteru, jer su to suptilna zavođenja, koja djeluju neprimijećeno i tako duboko izokreću kršćanstvo u duši prije nego dijete pravilno odraste');
- korištenje igračkî s okultnom ikonografijom? - npr. He-Man, dudice s lubanjama i druge čudovišne igračke tipa 'wamp' ili 'dark'; slikovnice, kalendari, dnevnici, školski itinerari i sl. sa 'mračnim' i nakaznim i 'grubim' likovima, sa kojekakvim monstruoznim i subverzivnim porukama i sugestijama (npr. marketinški logo 'hello kittty' - crni dnevnik s mrtvačkom glavom; inače, poklik 'Hello' prizov je pakla: Hell ou!, Oh Hell!);
- igranje okultnih igara (sa skrivenim ili neskrivenim) sadržajima ('računalne igrice')? služeći se izvanosjetilnom percepcijom (telepatijom i sl., pokretanjem predmeta nadnaravnim silama, npr. ‘Charlie Charlie Challenge’ /to nije bezazlena tinejdžerska igra, nego veoma opasni obred okultne prakse prizivanja duhova! - upozoravaju egzorcisti/, 'Tamnice i zmajevi' /'Dungeons&Dragons'/ i njima slične igrice, Pokemon /Pocket Monsters - 'džepna čudovišta'/, Digimon /Digital Monsters - 'digitalna čudovišta'/)...;
- gledanje animiranih filmova s mitskim ili poganskim likovima? kojima se pripisuju magijske moći, kao i svih sadržaja koji su bez jasna stajališta da je nasilje zlo i u kojima nema vrijednosnoga suda što je dobro, a što zlo;
- gledanje filmova strave?;
- gledanje magijskih, ezoterijskih ili sotonističkih stranica na internetu?

Općenito u svezi new age BIBLIOTEKA, IGARA, IGRAČKI, FILMOVA, PORTALA...
Roditelji, poučavate li djecu da ne gledaju i ne slušaju okultne sadržaje?; pitanje nije 'može li se igrati ta i ta igrica, gledati taj i taj film, čitati ta i ta knjiga...', nego: 'Hoće li me to još više izgraditi, ojačati moju ljubav prema Bogu i bližnjemu, hoću li time proslaviti Gospodina'?
- Kršćanin koji živi svoju vjeru, pod zaštitom je Božjom i nema se čega bojati - on slijedi savjet Sv. Pavla: može sve ispitivati, zadržavajući ono što je dobro (1 Sol 5,21); nadalje, 'sve je dopušteno... ali sve nije korisno... Sve je dopušteno... Ali sve ne izgrađuje' (1 Kor 10,23-24; Rim 14,19). Naravno, sve to uz krjepost razboritosti, usklađenost s naukom Crkve, redoviti sakramentalni i molitveni život, kao i duhovno vodstvo, posebno kod dvojbenih situacija. No, ukoliko nema prave potrebe ili koristi od korištenja takvih newageovskih materijala, pogotovo ako dolazi i do nemira savjesti - nemojte imati s njima posla...
- posjećivanje i korištenje usluga (vegetarijanskih) restorana i odmarališta s obilježjem New Agea?
Npr. Vedski vegetarijanski klubovi koji nude i velik izbor kineskih, indijskih i sl. terapija i učenja, restorani ili kafići u kojima se održavaju i razni alternativni skupovi...
- pohađanje tečajeva 'terapeutskih' i borilačkih vještina, energetskih (budističkih) vježbi i sl.?
Npr. vladanje tijelom kroz Tai-chi-chuan, aikido, ju-jitsu, karate, kung fu, Tai Chi, kendo, taekwondo, džudo i sve druge azijske borilačke vještine koje su služile primarno kao način ujedinjenja uma i tijela odnosno usklađenja unutrašnje 'energije', osobito one uz pripravu uma za borbu (meditacija, postizanje unutarnjeg smirenja, 'buđenje latentne snage'...), dakle, one koje otvoreno prakticiraju okultne duhovnosti unutar treninga (npr. gledajući filmove Stevena Seagala i Bruce Leea, bombardirani smo budističkim učenjima). Kao što navodi Enciklopedija novih religija, (v: pod 'borilačke vještine'), borilačke vještine nisu samo sustav tjelesnih vježbi, već sadrže duhovnu ili mističnu dimenziju, gdje je tehnička vještina dio više holističkoga pristupa životu; vuku korijene iz budističkih učenja; koncentracija nužna u nekim borilačkim vještinama shvaća se kao pomoć na putu prosvjetljenja; nije grijeh, osim možda oholosti i bahatosti, naglašavanje nadmoćnog tehničkog borilačkog umijeća što se stječe borilačkim vještinama, što se posebno sviđa mladićima koji žele poboljšati vlastite borilačke sposobnosti; međutim, među onima koji ih poučavaju, a osobito među onima koji odlaze u Kinu i Japan kako bi predano vježbali, raste zanimanje za duhovnu komponentu tih borilačkih vještina (buddhistička učenja, zen prosvjetljenje kao dio razvoja borbenih vještina...); grijeh bi bio i kada bi neki borac tvrdio da ima mistične ili magijske moći koje može upotrijebiti protiv neprijatelja; zanimanje za njihovu duhovnu komponentu je naročito veliko među onima koji traže oblike duhovnosti mimo kršćanske religije. Ipak, ono često nadilazi okvire zen meditacije i obuhvaća tehnike poput traganja za kundalini prosvjetljenjem i drugih ezoteričkih metoda... Koliko je nama poznato, ipak, sportski karate, npr., u Republici Hrvatskoj - nema elemenata koji bi zadirali u religijsku praksu te se u svim poznatijim klubovima koji sudjeluju u nacionalnim takmičenjima ne prakticira nikakva vrsta duhovnosti; no, kršćani se trebaju čuvati da osobno ne razviju različite pogrješne stavove prema borilačkim vještinama, kao npr. da prave idolopoklonstvo od njih...
- korištenje usluga i nekih drugih newageovskih tehnika i praksa, kao npr.: analize aure i energetske masaže čakri, autogenog treninga, biorezonance, channelinga, core energetike, duhovne medicine po Djwal Khulu, okultnih 'egzorcizama' (što ih vrše razni vračevi i iscjelitelji, 'egzorciziranje vode' i sl.), gesthalt 'terapije', intenziv gnoze ('prosvjetljenja'), 'liječenja' newageovskom glazbom, magnetima, metalima, plesom, korištenje naturopatije, psihokibernetike Esena, rebirthinga ('preporađanja'), regresoterapije, Silva metode, raznih vrsta bodyworka, tibetanske medicine, transakcijske analize, transpersonalne psihologije, vibroterapije i sl.?

- ZA SVE gore nabrojeno VRIJEDI: koji čin/praksa/tehnika, koliko puta/koliko dugo, bio aktivni sudionik ili nazočnik, navodio i druge (koliko osoba)...?


- 09:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.03.2020., utorak

Kratki ispit savjesti za odrasle vjernike


Examination of conscience for adults
Gewissenserforschung für Erwachsene
Examen de conscience pour adultes
Esame di coscienza per adulti
Examen de Conciencia para Adultos
Rachunek sumienia dla dorosłych
Spytovanie svedomia pre dospelých
Preizkus vesti za odrasle


POMOĆNO FORMALNO SREDSTVO ISKLJUČIVO ZA VJERNIKE KOJI ŽELE, U SKLADU SA ZDRAVIM RAZUMOM I VJEROM, TE NA OSNOVU EVANĐELJA, ISPRAVNO ODGAJATI SVOJU SAVJEST

Treba ispovjediti sve i pojedine teške grijehe, kao i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha (kan. 960), po vrsti i broju (kan. 988; zapamti: nije isto, 1 ili 100 teških grijeha, jesam li ukrao 1 kn ili milijun kn, jednom ili 10 puta, jesam li teško nekoga udario jednom ili 10 puta, je li štetna posljedica bila trenutna ili s produljenim djelovanjem... = zato je važno reći BROJ grijeha i otegotne ili olakotne okolnosti koje otežavaju ili olakšavaju vrstu grijeha; nije to 'viša matematička operacija', nego ISTINA o tebi i tvom grijehu: toliko sam puta Tebe, Gospodine, teško uvrijedio /broj/, i to na takav način, svjesno ili 'ne znajući', 'slučajno' ili tvrdokorno /okolnosti/; nije to neki skrupulozni rigorizam /pa mi grijehe pijemo kao vodu!/, nego je to odraz ozbiljnosti kršćanskoga života /nije li se kršćanin na krštenju svečano odrekao Sotone i grijeha stvarajući ozbiljnu odluku da neće griješiti?/; a i da znaš ŠTO ispovijedaš i za što se kaješ i ŠTO i KOLIKO ti Gospodin oprašta iskazujući ti toliko milosrđe; a ako ne znaš koliko puta, reci iskreno: 'ne znam, ali mislim da je to bilo ... x puta', pa ako si pred Gospodinom do kraja iskren, On ti oprašta onoliko koliko si stvarno sagriješio i koliko si uistinu pred Njim kriv; dajte, već jednom duhovno i u istini odrastimo...). Ako se tako dosad nisi ispovjedao/la, a što čekaš - dopuni/popravi svoje Ispovijedi što prije... No, no... nije to ništa tako strašno; On, Gospodin, koji te je doveo dovde, učinit će da ovim putem nastaviš, kao od svoje nove startne pozicije...

Vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć... Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali (Jl 2,12-13).

- Posljednja Ispovijed (iskreno priznanje grijeha + kajanje + odluka = za valjanu Ispovijed, potrebno je svo troje zajedno /kumulativno/; izvršena pokora)?


1. Božja zapovijed

Štovanje Gospodina Boga
- Ljubim li 'Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom'? - Ljubav prema bližnjima: ljubim li bližnjega kao samoga sebe; bratska opomena (samo u Isusovu duhu velike ljubavi prema čovjeku, želeći mu vremenito i vječno dobro)?
- Vjerujem li iskreno u Gospodina Boga, uzdam li se u Njega?; klanjam li Mu se?; molim li Mu se (neredovitost ili zapuštanje molitve kroz duža razdoblja; svojevoljna rastresenost u molitvi)?
- Prinosim li Bogu žrtve u znak klanjanja i zahvale, usrdne prošnje i zajedništva (ili samo vanjske žrtve bez nutarnjeg sudjelovanja ili bez povezanosti s ljubavlju prema bližnjemu)?
- Jesam li obdržavao zadana obećanja i zavjete dane Bogu (svećenička obećanja, redovničke zavjete; obećanja i zavjete učinjene iz osobne pobožnosti /izvršio Bogu obećano neko djelo, molitvu, davanje zavjetnog dara, hodočašće i sl.) - ako nisam: što nisam, koliko puta?

a) Grijesi protiv VJERE
- hotimična sumnja, kolebanje, zataja, stid, površnost; ispovijedam li vjeru privatno i javno, ili sam se stidio pokazati svoju vjeru? - Potpuno napuštanje vjerske prakse, kršćanskog života (ateizam; agnosticizam; bezbožnost: iskušavanje Boga riječima ili djelima, simonija /svetotržje ili svetoprodaja/, svetogrđe /obeščašćivanje Sakramenata i drugih bogoslužnih čina, kao i osoba, predmeta i mjesta Bogu posvećenih, ili nedostojno postupanje s tim stvarima i činima - koliko?
- Krivovjerje? - Otpad? - Raskol?
- Napad i pogrđivanje crkvenih službenika, nauka Crkve... i podržavanje protubožnih ili protucrkvenih stavova - koliko puta, pred koliko osoba?
- Pripadnost stranci čija se programska načela protive kršćanskom moralu, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja - otkada?, ili davanje na izborima svoga glasa takvoj stranci ili osobi?
- Oholost (duhovna /'Luciferov grijeh'/, intelektualna, materijalna, društvena; najveći grijeh koji sprječava ljude da uđu u kraljevstvo Božje i grijeh koji, čini se, Bog najviše mrzi; u nadutom i podmuklom srcu Boga nema; dolazi pred propast /'Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost', Izr 16,18/)?
- Neiskrena ili lažna obećanja dana na Krštenju, Potvrdi, Ženidbi...?
- U vjerskoj stvari: primoravanje nekoga da radi protiv svoje savjesti ili sprječavanje da djeluje po svojoj savjesti? - Nesudjelovanje u životu crkvene zajednice?

b) Grijesi protiv LJUBAVI
- ravnodušnost, iskušavanje Boga (riječima ili djelima), nezahvalnost, nehaj ili duhovna lijenost, mržnja na Boga...?

c) Grijesi protiv UFANJA
- očaj, preuzetnost (npr. mogu se spasiti bez Božje pomoći, neopravdano računati na svemoć i milosrđe Božje, mogu olako griješiti jer ću se ispovjediti...)?

d) Prakse i vjerovanja nespojiva s kršćanskom vjerom
- Praznovjerje (npr. nošenje nabožnih predmeta /u autu, oko vrâta.../ shvaćajući ih praznovjerno; ili odlazak na Sv. Misu, možda i na Pričest, a ne želiti se pomiriti sa svojim bližnjima i oprostiti im) - Pučko praznovjerje (vjerovanja u zlu kob petka 13; 'nesretni' broj 13; pljuvanje nakon što crna mačka prijeđe preko puta; pronalazak djeteline s četiri lista za sreću; triput kucanje o drvo; praznovjerja vezana uz vjenčanje (npr. zasipanje mladenaca rižom); puhanje u svjećice za rođendan (za zaštitu božice Artemide, božice Mjeseca), itd.? - Praznovjerni znakovi i simboli ('srećonošci' i 'zaštitnici od zla'; talisman = predmet magijske moći koji 'donosi' sreću, uspjeh; amulet = magijski predmet koji 'štiti' od nesreće, zla, bolesti, začaranosti..; (h)amajlija = čarobni zapis /iz 'svetih' knjiga/, čarobna formula, monogram božanstva... koji 'štiti' od uroka, začaranosti /hodžini zapisi i sl./); nošenje, držanje, kupovanje ili poklanjanje praznovjernih znakova ili simbola ('crvena narukvica' /crveni konac oko zapešća novorođenčadi, djece i slavnih osoba, hinduistički talisman, tzv. 'Madonna-kabala'); jantarna ogrlica (narukvice i privjesci, naušnice, prstenje itd.); bijeli slon(ić); Fatimina ruka; djetelina s četiri lista; zodijački znakovi; anđeoski talisman; konjska potkovica... ili uporaba bilo koje narukvice, brojalice... osobito ako su od osoba koje su povezane s okultnim; stavljanje predmeta, krvi životinja ili sl. u temelje kuće i dr.; slanje lančanih pisama - 'lanaca sreće')...?
- Idolopoklonstvo (klanjanje idolima, stvorenju umjesto Stvoritelju = idolatrija, glavni grijeh protiv vjere): vjerovanje u druge bogove, božanstva; vjerovanje i klanjanje idolima-kumirima (idol: ideja, ideologija, svjetonazor, politička stranka, diploma, ugled, slava, vlast, moć, karijera, radno mjesto, uspjeh, standard, navika, sport, neka osoba, bludnost, nečistoća, užitak, zle želje, novac, materijalno bogatstvo, marka automobila, kuća, vikendica, stvoreni svijet, zdravlje...)?
= Moralna procjena grijeha praznovjerja i idolopoklonstva: poklanjati takvim radnjama neko pouzdanje - upada se u grijeh; poklanjati takvim radnjama čak pouzdanje kao u Boga - znači težak grijeh.
- Gatanje (proricanje; vráčanje): zvjezdogatanje ili astrologija (pravljenje ili traženje horoskopa, po astrološkim časopisima i TV-emisijama /nazivanje telefonom/)? - Vršenje, traženje ili korištenje usluge i druge radnje za otkrivanje 'volje Božje' ili 'budućnosti' (kartomantija (osobito gatanje iz sudbinskih karata, iz tarota); hiromantija, kristalomantija, numerologija, gatanje pomoću salivenog olova, traženje usluga od radiestezista...; po parapsihološkim pojavama: vidovitost na daljinu (telepatija); vjerovanje u zapažanja o budućnosti Nostradamusa; koristio usluge 'vidovnjaka'... itd.? - Traženje usluge vráčanja kod osoba koje su u savezu s đavlom?
- MAGIJA ('zaklinjanje' ili čaranje maga, vrača, šamana, vještice), okultizam: priklanjanje magijskim vjerovanjima, bavljenje ili utjecanje magijskim tehnikama i obredima (praksama), npr. tzv. bijeloj magiji (gatanje, wicca; zazivanje okultne sile u 'dobre' svrhe /gatanje, 'zaštita' od uroka, bolesti, iscjeliteljska funkcija, zaštita od neprijateljskih bića //različiti talismani i amajlije//; često se pozivaju na 'majku zemlju', anđele i/ili druge elemente te štuju tvorevinu a ne Stvoritelja/), ili tzv. crnoj magiji (čarobnjak /vrač, mag, šaman, vještica/ podlaže okultne sile svojoj volji u zle svrhe; npr. vračanje - okultno znanje i magijska tehnika za zle svrhe i zazivanje duhova; čaranje - postupci vrača ili vještice kojima se netko začara, podčini zlom utjecaju okultne sile, bacanje zlih čina /uroka/ na osobu /začaranu, opčinjenu, pod urokom/ radi vanjskih nesreća, ozljeda, da bi se nanijelo zlo)...? - Stavljanje, u 'dobre' svrhe (da se 'zaštiti') ili zle (da se naškodi), po kući, okućnici, u posteljinu, na odjeću ili tijelo različitih smotuljaka, ispisanih komadića papira, 'zapisa' (hodžinih, popovih…), kosti, jaja, dugih čavala ili drugih predmeta, čarobnih prašaka u piće ili hranu i sl. (osobito ako su dobiveni od osobe koja se bavi okultnim)?
= za sve vrijedi: koji čin, koliko puta, jesam li to i plaćao, bio u tome aktivni sudionik ili nazočnik, navodio i druge (koliko osoba), jesam li neki predmet donosio vračaru ili gataru, što sam, po njegovim savjetima, poslije činio ili koristio...?
- Spiritizam (nekromancija): prizivanje duše pokojnikâ radi stjecanja spoznaja o prošlosti i budućnosti?; utjecanje medijima... - koliko puta, s koliko osoba, ja navodio nekoga, aktivno sudjelovao ili bio samo nazočan?
- Sotonizam (čašćenje Sotone, crnomagijska 'umjetnost'): prakticiranje ili sudjelovanje u sotonskim sektama ili obredima (jedan od najtežih grijeha idolopoklonstva i jedan od najstrašnijih načina upadanja u đavolska izvanredna djelovanja; seksualnomagijska i crnomagijska iskustva: tzv. 'crna misa', preokrenuti križ postavljen na vrh pentagrama i rogati bog (Jarac von Mendes); prakticiranje seksualnih orgija, sado-mazohističkih i psihopatoloških djelovanja i zlostavljanja, ritual krvave žrtve, sudjelovanje u magijskim obredima (na groblju, obeščašćivanju grobova, na raskrižju, u močvari...; obeščašćivanje crkve, izazivanje požara u crkvama, krađa posvećenih Hostija), pisanje sotonskih poruka ili simbola na javnim ili privatnim površinama; simpatiziranje ili pripadanje 'sotonskoj loži ili crkvi' (npr. Prve Sotonine crkve Antona Szandora LaVeya, Setovog hrama Michaela Aquina); pripadnost nekoj neosotonističkoj grupi (crnomagijske vještice), npr. organiziranoj grupi sa seksualnomagijskim iskustvima, s izvorom u hinduističkom tantrizmu (začetnici Aleister Crowley i Red orijentalnog hrama /Ordo Templi Orientis - OTO...); sudjelovanje u tzv. magijskoj umjetnosti (ponavljanje magijske formule i bajalice, u plesovima, predstavama, nošenje magijske maske, pjevanje magijskih napjeva, gledanje magijskih filmova, crtića...; igranje magijskih 'igara'...; bio poklonik sotonizma na području rock-glazbe: tvrdi rock (hard rock) sa sotonističkim misaonim blagom, označena kao Heavy metal...; korištenje neke magijske tehnike za ovladavanje okultnim silama (izazivanje transa plesom i drogom...); korištenje usluga okultnih šopova (za okultne, magijske i vještičje rekvizite, literaturu i usluge i sl.)...?
- Uroci (ili 'čini', napose 'voodoo' magija) i čaranja, proklinjanje, zlo oko..., obraćanje osobama koje bacaju uroke? (one uroke koji djeluju izravno preko hrane i pića, one koji djeluju neizravno preko transfera ili nekoga predmeta koji pripada osobi kojoj se želi naškoditi ili one koji djeluju povezivanjem i zaustavljaju razvoj pojedinih dijelova tijela ili mentalni razvoj)... - jesam li ikome takvo zlo (reci koje) pokušao ili učinio? - 'skidanje uroka': jesam li se obraćao nekoj osobi za 'pomoć' ili 'skidanje uroka' ili 'oslobođenje od magije'(osim katoličkom svećeniku), koliko puta; navodio i druge na taj strašan grijeh...?
- (Novo)poganski simboli (crtanje u svrhu invokacije, nošenje kao 'zaštite' od nepoželjnih duhovnih entiteta ili radi pojačavanja učinka 'energija' koje se prizivaju), koji se koriste u magijskim obredima ili koji su obilježje pojedinih iscjelitelja i vidovnjaka? (nošenje ili korištenje: okultni znak ili simbol za anarhiju, ankh; talisman Horusovo oko ('svevideće' oko); Atlanta prsten ili prsten boga Ra; Neronov križ ('izokrenuti križ'; tzv. Petrov križ, znak 'peace'); simbol Zvijeri '666'; yin-yang (Taiji); 13-krako sunce (neopoganski talisman milenarističkog okultnog 'saveza', usp. Ivica Prokić, odnosno Josip Grbavac Braco); svastika; talisman oko (tursko ili grčko; prsten, narukvica, privjesak, dekoracija; blizu kućnih vrata ili bebinog krevetića); newageovska trikvetra; pentagram; obrnuti pentagram; heksagram; lubanja jarca; skarabej; strelice' (munje; 'Sotonin S', 'Sotonina munja'); obrnuti križ; 'znak crne mise'; 'križ smutnje'; znak 'Sotonske crkve'; amblem Baphomet; Italski rog; scientološki križ)... - nosio na sebi, kupio, darovao, crtao... neki od ovih magijskih simbola ili znakova (reci koje)?
- Alternativno-newageovsko-ezoterijske 'terapije': korištenje usluge homeopata koji nisu službeni liječnici; traženje usluga od osoba koje se bave akupunkturom, od fitoterapeuta (travara) ili bilo kakvih samozvanih liječnika koji tvrde da imaju posebne iscjeliteljske moći; zanimanje za hipnoterapiju i 'alternativne' hipnoterapeute koji nisu doista osposobljeni terapeuti; newageovsko korištenje i pridavanje važnosti aromaterapiji; korištenje tretmana aurikuloterapije; ozbiljno prakticiranje ayurvedske medicine utemeljene na hinduskom vjerovanju; prakticiranje yoge (raznih vrsta: Hatha, Kriya, Tantra i druge); prakticiranje transcendentalne meditacije (TM); prakticiranje zen meditacije; korištenje usluga kiropraktičara koji nisu diplomirani medicinari ili ortopedi; vjerovanje u terapeutski potencijal kristaloterapije; vjerovanje u 'ljekovitu' moć boja (kromoterapiju); korištenje Bachovih kapi (floriterapiju); korištenje usluge iridologije; neke posebne vrste masaže (traženje usluga od osoba koje se bave akupresurom, ili od osoba koje istovremeno primjenjuju akupunkturu ili 'moxibustio/n/'; refleksologija stopala; rolfing; korištenje usluga primijenjene kineziologije /traženje izlječenja od kineziterapeuta/); korištenje usluge antropozofske medicine ili antropozofske prakse (Rudolf Steiner; Teozofsko društvo, teozofija, H. P. Blavatsky, H. S. Olcott, Antropozofsko društvo; antropozofija u praksi: waldorfska pedagogija /upisivanje djece u Waldorfske škole: zbog Steinerovih kontroverznih okultno-ezoterijsko-gnostičkih učenja, kontroverznoj kozmologiji i antropologiji, usvajanju reinkarnacije i karme kao znanstveno potvrđenih činjenica i krivotvorenom ezoterijskom shvaćanju kršćanstva - katoličkoj djeci nije mjesto u Waldorfskoj škol); korištenje 'izlječujućih' usluga osteopatije (osobito kranijalne i kraniosakralne 'terapije'); traženje izlječenja od bioenergetičara-pranoterapeuta; svjesno i hotimično sudjelovanje u reiki djelatnostima i terapijama (inicijacija u reiki = otpad od katoličke vjere, Crkve i Krista /apostazija/ - potrebno je od svog Ordinarija /preko nekog svećenika ili svog župnika/ pismeno zatražiti 'ponovni prijem u Rimokatoličku Crkvu', inače se ne mogu ni ispovjediti ni pričestiti!!); traženje usluga od osoba koje se bave biofeedbackom, feng shuom (prema njemu pravio raspored u vrtu ili razmještao interijer...), qigongom (taoistička yoga), t’ai chiom (chuanom)...? - Korištenje usluga i nekih drugih newageovskih tehnika i praksa (npr.: analize aure i energetske masaže čakri, autogenog treninga, biorezonance, channelinga, core energetike, rekonekcije, okultnih 'egzorcizama', intenziv gnoze, 'liječenja' newageovskom glazbom, magnetima, metalima, plesom, korištenje naturopatije, psihokibernetike Esena, rebirthinga ('preporađanja'), regresoterapije, Silva metode, raznih vrsta bodyworka, tibetanske medicine, transakcijske analize, transpersonalne psihologije, vibroterapije i sl.)?
- Novi religiozni pokreti i sekte (pripadnost krivovjerju): sekte (kojoj, koliko dugo, što prakticirao; odričem li se toga, potpuno i zauvijek; mogu li, barem pokušati, ispraviti posljedice te pripadnosti i sablazni; zaveo nekoga...)?...
Npr. pripadnost sekti židovsko-kršćanskog nadahnuća (milenarizmu: Jehovini svjedoc, pokreti Novog doba /New age pokreti/, mormoni /Crkva Isusa Krista svetaca posljednjeg dana/...; pripadnost nekom pokretu buđenja /Djeca Božja, Katolička apostolska crkva, evangelici, menoniti, pentekostalci i kvekeri.../; pripadnost kojoj iscjeliteljskoj grupi /Poziv na život, Montafet i kršćanski scijentisti.../); pripadnost istočnjačkim, ezoterijskim, gnostičkim pokretima (Krišna, Mahikari, Moon, behaizam, Bhagwan, Brahma Kumari..., Ruža i križ /rozenkrojceri/, scijentizam, Ekoživot, grupe izvanzemaljaca, Sveopće bijelo bratstvo, transcedentalna meditacija (TM), Nova Akropola, Univerzalni život, Red sunčanog hrama, raelijanci, teozofija...? - Pripadnost nekom od pseudoreligioznih i terapeutskih pokreta (tajnih društava) (npr. Templari, O.T.O, 'Univerzalni život', 'Prorok Ivica Prokić'', Braco sa Srebrnjaka /okultistički šarlatan/, Prijateljski krug Brune Grőninga, Lotosova moć, Ekskalibur, Rosenkreuzeri, Nova Akropola, Nova Arka, 'Dark pokret', 'Crna ruža' i dr...)? - Simpatiziranje ili pripadanje nekoj masonskoj loži (slobodnozidarstvu) (Drevna i Prihvaćena Masonerija', 'Velika loža', 'Velika loža Hrvatske grof Drašković', 'Veliki Orijent Hrvatske' (VOH), 'Velika loža Croatia'...); aktivna pripadnost Rotary clubu ili Lionsima (kao regrutnim centrima masonerije); - predlaganje još nekog člana u masoneriju? - Proučavanje biblioteke New Agea (knjige, skripte ili web-stranice iz područja magije, okultizma, alkemije, tarota, astrologije, kabale, teozofije, 'zdravog stila življenja, prirodne prehrane' ali s orijentalnom astrologijom i sl.)? - Posjećivanje i korištenje usluga (vegetarijanskih) restorana i odmarališta s obilježjem New Agea? - Pohađanje tečajeva 'terapeutskih' i borilačkih vještina, energetskih (budističkih) vježbi i sl. (onih koje otvoreno prakticiraju okultne duhovnosti unutar treninga)?
= ZA SVE gore nabrojeno VRIJEDI: koji čin/praksa/tehnika, koliko puta/koliko dugo, bio aktivni sudionik ili nazočnik, navodio i druge (koliko osoba)...?


2. Božja zapovijed

- Teška ili velika psovka (bogohula ili bogopsovka)
Kad se hula - nepristojnom i prijezirnom MIŠLJU, RIJEČJU i GESTOM (znakovima i kretnjama), u nutrini ili izvanjski - odnosi izravno na Osobu Gospodina i Njegov svijet, kad se izriču riječi mržnje, prijekora, izazova i govori o Njemu zlo, pokazuje manjak poštovanja prema Njemu u svojim odlukama, kada se zlorabi Ime Boga ili Krista, Njegovih rana, muke, Sakramenata, Majke Božje, anđela, svetaca, Crkve, svetih stvari... = duhovno (samo)ubojstvo, NAJTEŽI GRIJEH i najstrašnija sablazan - koliko teških psovki (svega skupa) ili učestalost (dnevno, tjedno, mjesečno..., u prosjeku); koliko me osoba čulo ili moglo čuti, osobito djece (jer toliko je bilo i najstrašnijih sablazni)?
Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo (Izl 20,7).
Tko god opsuje Boga svoga neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne - neka ga sva zajednica kamenuje; bilo stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora umrijeti! (Lev 24,10-16; usp. Izl 20,7; 22,27; 1 Kr 21,13).
Sv. Pavao kaže da se ne varaju da će ući u Kraljevstvo Božje: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači… (1 Kor 6,10).
Sv. Jeronim: Grozno je i pomisliti da su psovači utjelovljeni zlodusi.
- U Ispovijedi se ne smiju doslovno ponavljati psovke (ne koristiti eksplicitne izričaje, odnosno vulgarnosti - to bi bio novi grijeh, i to u Sakramentu!, nego treba reći, jesu li psovke velike ili male)...
- Prisilne bogohulne misli nisu grijeh ako nema pristanka.
- Podlaganje Boga čovjeku - da Bog ne bude priznat Bogom; manipulacija s Božjim Imenom; ime Bog u javnim medijima pišem malim slovom i tako pripomažem da Božje Ime nestane s naših usana...?
- Lakoumno ismijavanje, besramno ruganje ili izvrgavanje smijehu ili prijeziru... kršćansku vjeru, vjerske istine, Crkvu, Sakramente, vjerske običaje, pobožnosti i obrede, svete predmete (križ...), crkvene službenike... - koliko puta; pred koliko osoba (= koliko sablazni)?
- Dovođenje sebe u opasnost grijeha hule protiv Duha Svetoga
Pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga (Mk 3,29; Mt 12,31-32; Lk 12,8) - jesam li neka djela Duha Svetoga pripisivao đavlu, ili govorio protiv Duha, da On nije sila života i uskrsnuća, nego da je duh zla, da su Njegovi zahtjevi suludi, da idu protiv života i sreće, ukratko, da Duh 'želi moju smrt'; jesam li radikalno odbacivao obraćenje ili govorio da meni obraćenje nije potrebno, to jest namjerno odbacivao prihvatiti Božje milosrđe pokajanjem, oproštenje vlastitih grijeha i spasenje, živio u stavu preuzetnosti i zloporabe Božjeg milosrđa ('mogu ja i dalje teško griješiti, lako ću se ispovjediti), svjesno je i slobodno odbacivao Boga i Božju ljubav iz svoje oholosti, nadahnut mržnjom prema životu i očajanjem ('Bog mi ne može oprostiti'...) te godinama i desetljećima živio u otvrdnuću i tako se dovodio u opasnost konačnog nepokajanja i vječne propasti? - koji od tih i koliko takvih grijeha, je li to i moje povremeno ili trajnije stanje, ako sam nešto od toga javno i govorio - pred koliko osoba (= jer toliko ima i sablazni)?
Ako li takav hulitelj, preuzetnik ili očajnik bez pokajanja umre, 'krivac je grijeha vječnoga', jedinog grijeha koji je neoprostiv...
Prema J. Manjackalu, dobro je i upitati se: jesam li ožalostio Duha Svetoga zbog pomanjkanja ljubavi u svom ponašanju?; jesam li ugasio u sebi plamen Duha Svetoga zbog pomanjkanja molitve ili ne primanja Sakramenata u Crkvi?; jesam li se odupiraoDuhu Svetom i nisam dopustio da On djeluje kroz Božju riječ, zbog mog oholog, prkosnog ili samo-pravednog stava?; lažem li Duhu Svetom živeći prijetvornim životom?; jesam li u životu vođen svjetovnim i tjelesnim željama ili Duhom Svetim?; jesam li više zaokupljen svjetovnim ili duhovnim stvarima?; jesam li možda započeo život u Duhu, a onda završio u tijelu? Ako smo tako izgubili Svetog Duha, ako smo Mu se opirali, lagali Mu i ako sada živimo u grijehu u skladu sa željama tijela i svijeta - ovo je vrijeme da se vratimo Gospodinu Isusu (Crkvi) kroz dobru Ispovijed; Isus će nam oprostiti grijehe i prihvatiti nas s ljubavlju u svoje naručje i ponovno nas napuniti Svojim Duhom.
- Izgovaranje nekih izraza, skraćenih oblika psovke koja jest teški grijeh i kojom se izravno krši druga Božja zapovijed?; neke takve 'skraćene' psovke poprime oblik koji nosi u sebi opasnost sablazni za druge, jer vrlo lako moguće da će se netko od nazočnih odmah prisjetiti 'originala'; radi se u najmanju ruku o nekorisnom govoru; A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi (Mt 12,36-37).
- Tzv. 'mala' psovka (psovanje đavla, majke...; ako je sablazan, ona je uvijek teški grijeh!)?; uzaludno i lakoumno izgovaranje imena Božjega ili svetaca: u srdžbi ili šali, iz loše 'navike', u običnom govoru bez poštovanja, kao poštapalicu...; eufemizmi, odnosno izrazi koji ublažavaju psovku; ružne riječi; prostačke (bludne) riječi ili riječi koje nisu u sebi psovke, ali su (makar asocijativno) sličnog ili istog karaktera kao psovke...
- Ponavljanje tuđih psovki (isto je grijeh, smrtni ili lakši, ovisno o kakvoj se psovci radi, ali je uvijek i sablazan!); psovka pred djecom i drugima (učio djecu? = teška i javna sablazan, duhovno ubojstvo, uvijek je teški grijeh i širenje duhovne pornografije oko sebe!) - koliko puta, pred koliko osoba = koliko sablazni?
Sv. Augustin: Nije težina psovke samo u njezinoj rugobi, nego što psovkom počinjaš grijeh duhovnog ubojstva. Roditelju, ako je tvoja riječ sablaznila tvoje dijete, pa i bilo koga od tvojih bližnjih, znaj da si ih ubio u duhovnom smislu… ubijaš im dušu. Mjesto da svojim jezikom zazivaš blagoslov na svoj dom, ti svojom psovkom zazivaš Božji gnjev i prokletstvo.
- Šutjeti ili smijati se na tuđu psovku (= isti je grijeh kao i kod glavnog počinitelja, smrtni ili lakši, ovisno o kakvoj se psovci radi) - koliko?; dužni smo uvijek reagirati, - koliko puta nisi reagirao na tuđu psovku, bilo bratskom opomenom ili barem u srcu Bogu dao zadovoljštinu za nanesenu uvrjedu! (Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine; Blagoslovljen budi Bog, blagoslovljeno Njegovo Sveto Ime…!)?
Na tešku psovku po sebi je teška dužnost reagirati, a u konkretnim okolnostima svjesni kršćanin će reagirati po dužnosti pune odgovornosti kako mu bude nalagala njegova kršćanska savjest (I. Fuček).

- Navođenje drugoga na psovku: ako je navođenje na tešku psovku - koliko osoba, koliko grijeha?
Crkveni oci: psovač gubi sebe, a onaj tko psovaču daje priliku za psovku gubi i sebe i drugoga. Drugoga se ne smije izazivati. To je uvijek grijeh, teži ili lakši, ovisno o kakvoj se psovci radi, ali je uvijek i sablazan!...
- Magijska uporaba Božjeg Imena (u magijskim obredima) - koliko grijeha?
- Pogrđivanje Božjeg Imena: kriva prisega ili zakletva (nedolično i uzaludno korištenje Božjeg Imena, osobito kad se lažno zaklinje, daje svečano obećanje ili kune uzimajući Ga za svjedoka onoga što se izjavljuje) - uvijek je smrtni grijeh i među najtežim je grijesima uopće (krivokletnik teško pogrđuje Božju sveznajućnost; ona je povrjeda Božje savršenosti; potvrđuje da bi Bog mogao potvrditi laž te jasno i svečano tvrdi da Bog može lagati; znači Boga učiniti lašcem); osim toga, to je i grijeh sablazni.
Lev 19,12: Nemojte se krivo kleti mojim imenom i tako oskvrnjivati ime svoga Boga. Ja sam Jahve! Mudr 6,16.19: Šest je stvari koje Gospod mrzi... lažan svjedok koji širi laži...
Crkva je osudila nauk da je samo laki grijeh zazvati Boga za svjedoka malene laži te da radi toga Bog neće i ne može osuditi čovjeka na vječne muke (Denz Bannw. n.1174); ona uvijek, naime, uključuje prijezir i pogrđivanje Boga koji je sama svetost i istina (usp.: Toma Akvinski, S. theol. 2. 2. q. 98, a. 3).
I onaj koji se u šali lažno Bogom prisiže ili kune, ne izbjegava pogrđenju Boga nego ga donekle još povećava (ibidem, ad 2.); lagati u šali kao i lagati u ozbiljnom, protivi se, naime, Božjoj svetosti.
- Isus se nikada nije poslužio prisegom. U Govoru na Gori preporučuje: Čuli ste da je rečeno starima: 'Ne zaklinji se krivo'... A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: 'Da, da, - ne, ne! Što je više od toga, od Zloga je (Mt 5,33-37). Dakle, nikakva lakoumna praksa poimanja zakletve!

= dakle, zakletva ili prisega - (imenom Božjim i sl.?) - koliko puta?; lažno? (pod prisegom ili zakletvom tvrdio nešto neistinito, ili obećavao nešto a nisam imao nakane to ispuniti, ili ono što sam obećao a nisam ispunio = krivokletstvo) - koliko puta?; primanje Sakramenata nakon lažne zakletve ili prisege - koje?; uzaludno se zaklinjao - uzimao Boga za svjedoka za nevrijedne stvari; olako - zaklinjao se i iz čiste navike; pri nemoralnom zahtjevu (obećanje pod prisegom da će se učiniti nešto nečasno i zlo, ili tašto, ili takvo koje je izravno u suprotnosti s evanđeoskim savjetima) - koliko?; zakletva iznuđena kod drugoga silom, prijevarom ili velikim strahom - koliko?; jesam li nadoknadio štetu koju sam pritom prouzročio?
- Od prisege ili zakletve, oprost i zamjenu mogu dati oni koji opraštaju od zavjeta, a to znači mjesni ordinarij i župnik (kan. 1202 i 1203); oslobođenje od prisege može dati i onaj u čiju je korist obećanje pod prisegom dano.
- Proklinjanje (ili kletva) - zazivanje nekog zla na se ili na druge, i to - riječima; ako se pritom zaziva ime Božje ili svetaca ili svetih stvari da se određenoj osobi dogodi neko zlo (a izvor je zla u Zlome), dakle, Bog, sveci... kao sredstvo osvete - teški je grijeh... = dakle, proklinjanje Imenom Božjim - koliko puta, koliko osoba?; i djecu?; povlačim li sada te strašne riječi, blagoslivljam li sada te osobe?; primanje Sakramenata nakon proklinjanja ili kletvi - koje?; proklinjanje iz zloće (osobito 'đavlekanje'), iz loše navike ili šale?
- Neizvršeni zavjet (promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru i na to se pod grijeh obvezati) - koji, što si Bogu obećao (molitvu, hodočašće, post, dobro djelo ili odreknuće nečeg ugodnog), koliko neizvršenih zavjeta?; redovnici: kršenje (javnih) redovničkih zavjeta čistoće, poslušnosti i siromaštva, u teškoj stvari?
Postoje četiri načina kada obveza zavjeta prestaje: ako zavjet nije učinjen slobodno, ili je učinjen u naglosti; istekom zavjetovanog vremena ili broja; ako su se bitno promijenile životne prilike, bilo za onoga koji je zavjet položio, bilo za onoga u čiju je korist položio zavjet; ako se ne izvrše uvjeti za zavjet i oprost (više o tome v. ZKP, 1191-1198).
Sadržaj zavjeta (oprost ili zamjenu) može promijeniti samo Crkva (ZKP, kan. 1196), od privatnih zavjeta mogu zbog opravdana razloga dati oprost, samo ako oprost ne krši tuđe stečeno pravo: mjesni ordinarij i župnik; djelo obećano privatnim zavjetom sám zavjetovanik može zamijeniti za veće ili jednako dobro, ne i manje (kan. 1197); za manje pak dobro onaj koji ima vlast dati oprost od zavjeta.
* Kada svećenik (npr. župnik; ne i župni vikar!), prema propisima prava, daje oprost od privatnog zavjeta izvan Sakramenta Pokore, služi se ovim obrascem: Vlašću što mi je povjerena, odrješujem te od sveze zavjeta. U ime Oca i Sina † i Duha Svetoga. Pokornik odgovori: Amen. (usp. Red pokore, Dodatak I, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., str. 193.).
- Savjet: Nemoj nikada činiti veći ili teži zavjet, a da se prethodno ne bi posavjetovao sa svojim ispovjednikom ili duhovnim pratiteljem!


3. Božja zapovijed
NASTAVLJA SE...

- Sv. Misa u nedjelje i zapovijedane blagdane = neopravdani izostanak je teški grijeh; samo je teška bolest ili ovisnost djeteta o dojenju na strani majke opravdanje (ili ako je crkva udaljena više od 7 km pješice); koliko nedjelja izostao, ukupno, ili od 4 nedjelje mjesečno, od 56 Dana Gospodnjih godišnje...?
Zapovijedani blagdani: Božić, Tijelovo, Velika Gospa, Svi Sveti i svaka nedjelja; nijedna Sv. Misa u tjednu ne može zamijeniti nedjeljnu Sv. Misu /izuzetno, subotnja večernja Sv. Misa zamjenjuje nedjeljnu samo onima koji u nedjelju iz opravdanog razloga ne mogu sudjelovati, npr. zbog 12-satnog nedjeljnog dežurstva ili 12-satnog radnog vremena od općeg interesa, zatim teškim i nepokretnim bolesnicima te majkama dojiljama u prvim mjesecima nakon poroda/); ako na nedjeljnu Sv. Misu ne idem redovito, koji su onda moji drugi 'bogovi' kojima se klanjam: zarada, posao, hoby, vikendica, društvo, utakmica...)?
- Teški poslovi u Dan Gospodnji, naređivanje ili obavljanje onih poslova koje inače svakodnevno radim (bez neke velike potrebe ili nužde ljubavi) - koliko puta?; koliko ljudi time sablaznio /a to su svi oni koji su me vidjeli, čuli..., a to je...?/).
- Ponašanje u crkvi, zakašnjavanje na Sv. Misu (tko dođe iza misnih čitanja, nije ispunio svoju nedjeljnu vjersku dužnost = teški grijeh! i ne smije na Sv. Pričest /jer stolu Tijela Kristova može pristupiti samo onaj tko se je pričestio na stolu Riječi Božje/); tko ode prije Pričesti, nije ispunio svoju vjersku dužnost)?
- Rastresenost i nedovoljna pažnja na Sv. Misi; dolazak u crkvu neprikladno odjeven ili tako odlazio na Pričest (grješna prigoda/sablazan za druge! - koliko puta?); ostajanje izvan crkve za vrijeme Mise, pušenje i pričanje… - koliko puta, još nekoga naveo?
- Post (Čista Srijeda i Veliki Petak: od navršene 18. do započete 60. god. života /osim radnici teških fizičkih poslova, teški bolesnici/ - koliko propusta?)
- Nemrs (u sve petke: od navršene 14. god. do kraja života; izvan Korizme, može se zamijeniti karitativnim djelima, drugim odricanjem /od pića, pušenja, zabave…/ ili vježbama pobožnosti /molitva, čitanje Sv. Pisma…/)?
- Obdržavanje euharistijskog posta (jedan sat prije Pričesti ne jesti tvrde hrane /niti žvakati žvakaću gumu/ i ne piti ništa osim prirodne vode ili lijeka /izuzetak su osobe poodmakle dobi i bolesnici/ - koliko neobdržavanja?).

4. - Djeca: neposluh i nepoštivanje roditelja, starijih i odgojitelja, vrijeđanje, prijezir, nezahvalnost i grubost; podizanje ruke na roditelja, prijetnje, ucjene... - koliko puta? - Odnos prema braći (bratska ljubav)?
- Zaposleni: uskrata materijalne pomoći roditeljima - otkada?
- Roditelji: kršćanski odgoj djece (zajednička molitva; odgađanje krštenja; krštenje i odgoj djece u nekatoličkoj vjeri; briga da djeca obavljaju kršćanske dužnosti /Sv. Misa, Sakramenti, pouke u vjeri/, da ne idu u zlo društvo, ne izgovaraju nepristojne riječi, da ne psuju, da se čedno odijevaju; nadzor nad slobodnim vremenom djece /dopuštanje neumjerenih zabava, prate li što im djeca čitaju i gdje sve zalaze.../; razgovor; dobar primjer /sablazan? - koliko?/) - Podržavanje ili odobrenje zajedničkog stanovanja i života bez vjenčanja svog djeteta (još gore: ako bi to bilo 'pod krovom roditelja' koji bi to odobravali ili se tome ne bi usprotivili; otkada?, jer bi to značilo sudioništvo i podjelu jednake krivnje za sve teške grijehe te djece) - Grub ili popustljiv odgoj (nepravedno ili u srditosti bez mjere kažnjavanje ili prevelika blagost kad pogriješe)? - Briga za materijalne i duhovne potrebe djece? - Pretjerano izbivanje i zapostavljanje obitelji (zbog posla ili hodanja po kafićima i drugdje...)? - Svađe u obitelji, grubost i progon ukućana - koliko?
- SVI: Napuštanje roditelja i starijih osoba u starosti i bolesti, samoći ili neimaštini? - Neopravdano slanje u staračke domove?

5. - Svađa (teška?; pomirio se?) - Uvrjeda (teška?) - Tučnjava (s težim posljedicama?; koliko?) - Ruganje? - Srditost? - Željeti drugima smrt ili razna zla, kao i samome sebi (pokušaj ili misli na samoubojstvo)? - Nepozivanje ili prekasno pozivanje svećenika bolesniku ili umirućem (teški propust dužnosti ukućana i grijeh protiv ljubavi)?
Mržnja (otkada?; koliko osoba?) - Nepomirenje, nepraštanje? - Osuđivanje? - Osveta?
Droga (koja?; davao drugim osobama?; koliko puta?; koliko osoba?) - Pijanstvo (koliko?; druge navodio?; vožnja pod utjecajem opijata - koliko puta?; koliko osoba vozio?)
Pobačaj (svaki namjerni zahvat protiv ljudskog života i to bez obzira na mjesto gdje se embrij nalazi /u jajovodu, maternici.../, bez obzira na vrijeme proteklo od oplodnje /prije usađivanja //nidacije// u maternicu, neposredno iza usađivanja, u fetalnoj fazi i sl./, bez obzira na sredstvo preko kojeg se ostvaruje /izvlačenjem iz tijela majke, eliminacijom u tijelu majke, primjenom kirurškog zahvata, putem mehaničkih naprava ili kemijskih sredstava/ i bez obzira na motivaciju koja je dovela do izravnog pobačaja /terapijska, socijalna, eugenička, kriminološka itd./); izravni pobačaj (koji je tražen bilo kao cilj bilo kao sredstvo), kao i formalna suradnja u vršenju pobačaja - teški je grijeh protiv ljudskog života (homicid s umišljajem, grijeh koji u nebo vapi za osvetom, usp. Post 4,10; GS 51); nije dopušteno nikada ga tražiti čak ni zato da bi se izbjeglo veće zlo ili promicalo veće dobro; za pobačaj, kazna je ekskomunikacija 'latae sententiae' ili unaprijed izrečena kazna izopćenja iz Crkve (u koju upadaju oni katolici koji su svjesno i slobodno, fizički ili moralno, sudjelovali u zločinu učinkovitog pobačaja /izvršili, sudjelovali, nagovarali, pomagali, savjetovali, šutjeli ili dopustili taj čin/ = dakle, glavni počinitelj i oni koji sudjeluju u djelu, bez čijeg sudjelovanja djelo ne bi bilo počinjeno; kod pobačaja, jednaku odgovornost imaju i žena i muž/; je li mi se netko /od rodbine, prijateljica.../ povjerio da će učiniti pobačaj ili da nosi spiralu - a ja sam na to šutio, tj. mogao sam, a nisam učinio sve što je u mojoj moći da spriječim takva ubojstva /pa sam jednako kriv kao i glavni izvršitelj /tzv. 'tuđi grijesi' - koliko takvih slučajeva imam na duši/)?; ako osoba koja je izvršila pobačaj u vrijeme izvršenja zlodjela nije imala 16 godina, nije bila isključena iz Crkve, ali odgovornost za zločin ubojstva ostaje!; vjerniku između navršenih 16 i nenavršenih 18 godina života, kazna izopćenja treba biti ublažena ili zamijenjena pokorom (ZKP 1323. i 1324.); svim izopćenima, koji su sudjelovali na bilo koji način u odluci za pobačaj, zabranjeno je primati Sakramente (ZKP, kan. 1331. § 1.), dok ne dobiju valjano odrješenje - koliko ubojstava?; kada je taj grijeh ispovjeđen, odmah ili...?
- A (masonsko-sotonsko) 'pravo na izbor' ('pro choise')? Može - ali večer prije (i to uz apsolutno isključenje bilo kojeg kontraceptivnog sredstva), a ne 'jutro poslije' . Za vjernika je odlučujuće što je o 'pravu na odabir' rekao Gospodin Isus; a On je rekao: Zapovijedi znaš: ne ubij... (Mk 10,19; Lk 18,20; usp. Izl 12,13)... Zar mi onda još neki (državni) 'Zakon o pobačaju' mora reći da je ubojstvo zabranjeno? Bog nije rekao: 'znate, ja sam osobno protiv pobačaja, ali ga ne bih zabranio', nego ga je - ZABRANIO: 'Ne ubij!'
- Pobačaj je pitanje najviših temeljnih ljudskih prava kao i krajnjeg zlostavljanja djece; zapravo, riječ je o neposrednom kršenju ljudskih prava na život, koje je iznad i ispred svih ljudskih prava (i to najnevinijeg, još nerođenog), kao i o apsolutnom, najranijem obliku smrtonosnog zlostavljanja djeteta.

Abortivna sredstva - koja onemogućuju nidaciju (ugnježđenje) embrija u maternicu (ne radi se o kontraceptivnom nego anti-nidacijskom/pobačajnom/ učinku): spirala (unutarmaternični uložak; minimum 2-3 pobačaja godišnje, a moguće i mjesečno, ili čak češće /jer ona ne prati prirodni ciklus žene/; otkada?; koliko pobačaja?; prema medijskim podacima iz 2021. g., spiralu koristi preko 150 MILIJUNA žena diljem svijeta - pa je tako najšire korištena reverzibilna abortivna metoda), pilula za 'dan poslije' (ellaOne, Escapella) - koliko?; pilule za medikamentozni ili medicinski pobačaj (mifepriston /Mifegyne 200, RU 486/mifepriston/misoprostol/; sintetički prostaglandin...) - koliko puta?, koliko ubojstava?
- SA SVIM ABORTIVNIM SREDSTVIMA MORA SE PREKINUTI, a spiralu odstraniti - PRIJE ISPOVIJEDI (jer inače "čvrsto odlučujem da neću više griješiti" je čista LAŽ!).
- Kontracepcijom (vidi pod 6.) se protunaravno sprječava oplodnja, onemogućuje začeće novoga života, namjerno priječi rađalačko određenje bračnog čina, a pobačajem se zatire začeti plod, usmrćuje ljudski život - to nije isto!
- Kontraceptivi proturječe plodnosti bračnoga čina, a abortus i abortivi ubijaju mlado ljudsko biće. I jedno i drugo je zlo i teški grijeh (dakako, pobačajno ubojstvo = najteži je i u nebo vapijući grijeh /Post 4,10; 9,5/).
- Žensko tijelo trebalo bi biti betlehemsko svetište i hram Duha Svetoga, a ne "mjesto genocida, genosuicida, smetište kemijske industrije, mrtvačnica i grob malenih dječaka i djevojčica" (dr. A. Lisec).
- Posebno treba paziti da ne prihvatimo savjete doktora, sestara i farmaceuta, kada god oni 'savjetuju' ili 'preporučuju' pobačaj, koje kontraceptivno sredstvo ili slično. Znamo da je njihova edukacija često bila u suprotnosti s kršćanskim načelima, s Božjim i naravnim zakonom.
- Korištenje cjepiva ili lijekova koja su nastala od staničnih linija ubijenih beba? Kongregacija za nauk vjere i Papinska akademija za život, uz pojašnjenja različitih stupnjeva odgovornosti, preporučuju neka moralno dvojbena cjepiva protiv koronavirusa kao etički prihvatljiva. Time se istakla mogućnost da vjernik mirne savjesti može pasivno sudjelovati na grijehu drugoga, na materijalni način koji je udaljen od izvorne odluke, zbog zaštite 'općega dobra', naglašavajući da je dužnost liječnika kao i svih vjernika da zahtijevaju alternativna cjepiva ako postoje i da se napravi pritisak kako bi se napravila druga cjepiva bez moralnih dvojbi. Na tome tragu, biskupske konferencije SAD-a, Australije, Velike Britanije, Walesa, Kanade, Irske, Slovačke... potaknule su svoje vjernike da mirne savjesti prime cjepiva protiv COVID-19 koja su im dostupna, ne kao 'odabir', nego kao 'etički imperativ' 'sve dok nema alternative tome'. Nadbiskupija New Orleansa proglasila je Johnson&Johnsonovo cjepivo moralno kompromitiranim; Kanadska konferencija katoličkih biskupa (CCCB) proglasila je za vjernike uzimanje virusnih vektorskih cjepiva poput onih koje proizvodi AstraZeneca-Oxford isto tako moralno kompromitiranima, zbog povezanosti s korištenjem stanica dobivenih iz pobačaja, a Pfizerovo i Modernino cjepivo moralno prihvatljivima, jer oni, iako koriste iste stanice, nisu ih koristili tijekom proizvodnje cjepiva te je njihova povezanost s pobačajima 'izuzetno udaljena'; Komisija Hrvatske biskupske konferencije 'Iustitia et pax' navodi - iz onoga čime sada raspolaže i prema onome što pokazuju znanstvene studije - da neka cjepiva, primjerice oxfordsko pa i rusko i kinesko, nisu etički prihvatljiva...).
Da odmah bude jasno: nitko pametan nije, u načelu, protiv cijepljenja! Ali mi znamo da su, bilo u fazama testiranja, bilo prilikom proizvodnje takvih cjepiva, korištene stanice ubijenih fetusa (najčešće linija 293T, izvedena iz bubrežnog tkiva fetusa ubijenog 1970-ih, ili linija Per.C6, dobivena 1985. g. iz stanica mrežnice ubijenog ploda starog 18 tjedana).
Po nama, radi se o implicitnoj, neizravnoj, a udaljenoj, materijalnoj i pasivnoj suradnji s pobačajem, o svojevrsnoj povezanosti, iako veoma udaljenoj, s postupkom i zločinom ubojstva, što je za katolika nemoralno i ne može ga ni pod kojim okolnostima prihvatiti; jer i samo 'udaljena, pasivna i materijalna suradnja' sa zlom jest zlo. Ta cjepiva i lijekovi ne nude samo zdravstvenu korist nego i promiču kulturu smrti. Ako sam koristio takvo nešto - pridonio sam moralnom slabljenju otpora prema zločinu pobačaja i trgovine, eksploatacije i komercijalizacije dijelova tijela ubijene djece; opravdavati tako nešto (institutom dvostrukog učinka ili teorijama opravdanja iz moralne teologije, ili pozivajući se na praksu pojedinih prelata iz Crkve) značilo bi ostati u pravnom pozitivizmu i formalizmu teorija suradnje sa zlom, okoristivši se, za svoje tjelesno zdravlje, tuđim najgorim zlim djelima i 'plodovima' jednog od najvećih genocidnih zločina čovječanstva (dok ću istovremeno licemjerno propovijedati da zemaljsko zdravlje nije za čovjeka najveće bogatstvo, nego je to - Bog!).
Pozivajući se na dokumente Sv. Stolice iz 2005., 2008. i 2020. god., koji se odnose na moralnu dopuštenost uporabe cjepiva, za čija su se istraživanja koristile stanične linije ubijene djece - treba znati da to nisu nepogrješive odluke Učiteljstva Crkve. Daljnje tumačenje kako su stanične linije koje se trenutačno koriste veoma udaljene od izvornog ubojstva djece - nema nikakve težine, jer ako je vremenska udaljenost od zločina etički kriterij, znači li to da, po toj logici etike, ni Isus Krist nije bio ubijen jer se to dogodilo... eto, prije dva tisućljeća...!? Opravdavanje da primatelj cjepiva nije odgovoran za ubojstvo djece, te stoga ne postoji njegova relevantna moralna odgovornost za primanje cjepiva, ne opravdava činjenicu da je nemoralno prihvatiti korist koja proizlazi iz tuđe nasilne smrti; štooo? - zar je ubojstvo djeteta u redu, sve dok mi od toga imamo koristi?! Zar cilj može opravdati sredstvo?!
Ne možemo prihvatiti ni uporabu fetalnih staničnih linija čak ni u fazi testiranja, premda nema izravne nazočnosti linija fetalnih stanica u sadržaju samog cjepiva - jer je to jednak zločin kao da ih i ima. Osobito, jer alternativa privremenoj zdravstvenoj koristi od ubijenih dječjih tijela i cjepivima okaljanih pobačajem - postoji!
Ivan Pavao II, Enciklika Evangelium vitae, 62-63: Nikakve okolnosti, svrha i niti jedan zakon ne mogu nikada dopustiti čin koji je suštinski nedopušten, jer je u suprotnosti sa Božjim zakonom koji je zapisan u svakom ljudskom srcu, spoznatljiv samim razumom i proglašen od strane Crkve. Ova procjena moralne težine pobačaja treba se primijeniti i na novije oblike grješne intervencije na ljudske embrije koji, premda provedeni u legitimne svrhe, neizbježno uključuju i ubijanje tih embrija. To je slučaj s eksperimentiranjima na embrijima, koja su sve raširenija na polju biomedicinskih istraživanja i zakonski su dopuštena u nekim zemljama… Uporaba ljudskih embrija ili fetusa kao predmeta eksperimentiranja predstavlja zločin protiv njihovog dostojanstva kao ljudskih bića koja imaju pravo na isto poštovanje kao dijete koje se rodilo, i kao svaka odrasla osoba. Ova moralna osuda se isto tako odnosi na postupke koji iskorištavaju žive ljudske embrije i fetuse - ponekad posebno 'proizvedene' za svrhu oplodnjom in vitro - bilo da se koriste kao 'biološki materijal' ili kao pružatelji organa ili tkiva za transplantaciju u liječenju određenih bolesti. Ubojstvo nedužnih ljudskih bića, čak i ako je izvršeno da bi se pomoglo drugima, predstavlja apsolutno neprihvatljiv čin, navodi Papa.
- POZOR! Nemojmo se, barem mi u Crkvi, praviti 'mutavi' onda kada nam to odgovara! Ako si jurio/la za ovim cjepivom, a ispovijedaš se, predlažem: ispovjedi to! Jer si pasivno, materijalno i MORALNO sudjelovao/la u zločinu učinkovitog pobačaja; a nije ga dopušteno nikada tražiti čak ni zato da bi se izbjeglo veće zlo ili promicalo veće dobro (čak ni radi očuvanja 'zdravlja' osobe ili društva takvim cjepivima; uostalom, zdravlje NIJE najviše dobro /zamjenski bog kojemu se moraju prinositi žrtve, u ovom slučaju, to je cjepivo stvoreno na smrti drugog ljudskog života/); nisi li time ipak nemoralno prihvatio/la korist koja proizlazi iz tuđe nasilne smrti i iz tuđih najgorih zlih djela; nisi li time promicao/la kulturu smrti; nisi li time pridonio/la moralnom slabljenju otpora prema zločinu pobačaja i trgovine, eksploatacije i komercijalizacije dijelova tijela ubijene djece; i još k tome, opravdavao/la to, primjerice, teorijama opravdanja iz moralne teologije, ili pozivajući se na praksu ili preporuke pojedinih prelata iz Crkve...? Nemojmo se time igrati: da bi ti sebe zaštito/la od korone, netko je za to bio ubijen! (A alternativa... postoji!)

- Eutanazija: sudjelovanje, odobravanje... (katolički nauk potvrđuje svetost ljudskog života, važnost skrbi i praćenja bolesnih i nemoćnih, kao i kršćansko vrjednovanje patnje, moralnu neprihvatljivost eutanazije, čak ni u ekstremnim situacijama) - Umjetna oplodnja - koliko pokušaja, koliko zaleđenih i pobačenih embrija?
Povezanost pobačaja i umjetne oplodnje: prosječno se začme 17 zametaka kako bi se dobilo 1 živo dijete. 16 zametaka umre. U prosjeku se rodi samo 1 od 25 djece začete umjetnom oplodnjom. Obično se oplode sve jajne stanice dobivene u jednom ciklusu umjetne oplodnje, te se od nastalih ljudskih zametaka (embrij) najčešće samo tri vrate u tijelo žene, dok ostali začeti bivaju zamrznuti, uništavani, bačeni kao nepotreban otpad (=pobačaji!); naravno, na njima se vrše i razni pokusi, ne priznavajući im ljudskost i dostojanstvo; za kršćane, taj je 'embrij' ljudsko biće s besmrtnom dušom, u embrionalnoj fazi razvoja.
Sterilizacija - otkada? - Rodoskvrnuće - koliko grijeha?

6. i 9. - Bludne misli (s pristankom ili krivnjom - koliko?), želje, besramne šale i vicevi; posjećivanje predstava, zabava, sudjelovanje u razgovorima koji su protivni čestitosti; neispovjeđene besramne 'dječje igre'; proste riječi - bludne radnje (koliko grijeha, s koliko osoba?; za koliko navođenja/zavođenja na taj grijeh optužujem sebe?; ispovjediti bludne radnje s bilo kojom osobom, ali i sa budućim bračnim drugom /jer još nisu muž i žena!/) - bludnost protiv naravi: samozadovoljavanje /KKC 2352: "teški moralni nered", "teško izopačenje" //usp. Post 19,1-29; Rim 1,24-27 itd.// - koliko?; otkada?; samoblud u braku analogan je preljubu //u odnosu na bračnog druga// - koliko grijeha?/; zlouporaba bračnih dužnosti (sebično zadovoljenje pohote, bez darivanja u ljubavi i prenošenja života; i spolni čini između bračnih drugova su nemoralni, ako nisu posljedica njihovih sveukupnih odnosa i izraz njihove međusobne ljubavi!); sodomija /istospolna pohota ili spolno općenje; homoseksualnost nije prirodna spolna orijentacija i nije normalni oblik seksualne predispozicije; ona je, po Katekizmu, "objektivni moralni nered"; sama homoseksualna sklonost još ne mora biti grijeh, ali Crkva odbacuje i osuđuje homoseksualnu praksu/ - koliko grijeha?; bestijalnost /spolno općenje sa životinjama; najužasniji grijeh //Izl 22,18//) - koliko?; pedofilija /spolno iskorištavanje djece ili mladih - koliko osoba, koliko grijeha?/; egzibicionizam, voajerizam, sadomazohistički pristup seksualnosti, felacija, analni odnos, grupni odnosi i dr.) - prisiljavanje drugoga na nečistoću (silovanje - koliko puta?); besramni dodiri; blud ili ljubakanje na javnom mjestu? (= javna sablazan; koliko puta?; koliko osoba time sablaznio/la?) - preljub (koliko čina?; s koliko osoba?; s oženjenom/udatom ili slobodnom osobom?; preljub u srcu /Mt 5,27-28/ - koliko?) - pornografija (koliko?; davao i drugima /koliko puta, koliko osoba/?) - razgolićenost (osobito ljeti - koliko sablazni?); eksploatacija vlastitog tijela za nečiju zabavu (sex-shopovi, striptiz klubovi i sl....) - prihvaćanje svog spolnog identiteta?
- Sv. Ljudevit Montfortski: 'O današnji svijete, što si učinio od one stare čednosti kršćana koji su se više bojali tog grijeha /tj. bludnoga/ nego same smrti'...
Sprječavanje začeća ili kontracepcija (kontraceptivne tablete, prezervativ, prekinuti odnos /tzv. 'čuvanje' ili bračna onanija; dijafragma, spermicid /gel/pjena/krema/vaginalni film/supozitorij/tableta - koliko)?
- Oni koji proizvode, reklamiraju i raspačavaju kontraceptivna sredstva, prljaju se ljagom teških grijeha, a osim toga, krivi su, jednako, i za 'tuđe grijehe' (pomoć u izvršenju grijeha trećih osoba, među kojima su bludnost, preljub, kontracepcija...), kao i za moguće zaraze. Kao i glavni počinitelji, i oni krše Božji i naravni zakon.
- U slučaju ozbiljnih i opravdanih razloga izbjegavanja začeća (zdravstvenih, teških ekonomskih...), prihvaća se suzdržanost u plodne dane (koji i ne traju dugo, od 5 do 7 dana mjesečno, a mogu se danas jednostavno i pouzdano otkriti čak i u nepravilnim ciklusima, uz pomoć prirodnih metoda kao što su Billingsova i simpto-termička /u kojima, nažalost, i mnogi liječnici nisu poučeni/).
Dijete začeto prije/izvan crkvenog braka (koliko djece začeto u grijehu roditelja)?
Zajednički život bez crkvenog vjenčanja (otkada?; koliko je ljudi za to znalo, tj. koliko sablazni/= primjer nekršćanskog života/; ako je to i trenutno stanje osobe, ona se ne može ispovjediti dok to stanje traje, osim u smrtnoj opasnosti ili, uz posebno obećanje, in foro interno - ali tada se, radi izbjegavanja sablazni, treba pričešćivati u nekoj crkvi gdje vjernicima nije poznata njezina 'bračna' iregularnost/; sve bludne radnje izvan crkvenog braka /pa i u samo civilnom 'braku'/ jesu teški grijeh i priječe pristup primanju Presvete Euharistije, jer pred Bogom to nije brak - koliko takvih grijeha?/; i svi koji podržavaju samo civilno vjenčanje = isti grijeh kao i glavni počinitelj) - Rastava (u srcu?; pred civilnim sudom?) - otkada?

7. i 10. - Krađa (= okoristiti se grijehom; teža?; u kojem ukupnom iznosu?; ukradeno smo dužni vratiti, ako je to moguće; ako nije više moguće, tada taj iznos ili predmet ili njegov vrijednosni ekvivalent treba dati siromasima ili za siromahe; ako ni to nije moguće, tek tada to stavljamo na račun Božjeg milosrđa) - Šteta (velika?; nadoknadio?) - Prijevara (u velikoj stvari?) - Utaja (varanje u prijavi porezne osnovice, plaćanju dugova, uskraćivanje dužnih doprinosa /društvu i Crkvi/…)? - Zakidanje zaslužene plaće? - Bestidno bogaćenje? - Tvrdoća srca na tuđe nevolje (ljubav prema siromasima, djela milosrđa)? - Trošenje za životinje svote koje bi morale olakšavati ljudske nevolje, davanje životinjama osjećaja koji se duguju samo osobama?

8. - Laž? - Ogovaranje? - Kleveta (koliko puta?; koliko osoba?; ispravio?) - Neopravdano sumnjičenje?

11. - Škrtost? - Zavist? - Ljubomora? - Lijenost? - Onečišćenje i uništavanje okoliša?

12. - Šest grijeha protiv Duha Svetoga: ufati se preuzetno u milosrđe Božje; zdvajati o milosrđu Božjem; protiviti se priznatoj istini kršćanske vjere; zavidjeti bližnjemu na darovima Božjim; odbijati tvrdokorno spasonosne opomene; ustrajati hotimice u nepokori - imam li neki od tih grijeha?

- 'Blažena' odluka (Sv. Alfonz Liguori, crkveni naučitelj): Čvrsta odluka više ne griješiti "nerazdvojna je pratnja istinskog pokajanja" i "nužan uvjet za oproštenje grijeha... Nemoguće je da Bog oprosti grješniku koji je i dalje voljan vrijeđati Ga... Tko može sumnjati u to da je Ispovijed takva čovjeka ismijavanje pokore? Tko može vjerovati da njegovo odrješenje ima ikakvu valjanost?"
- Kome se mora uskratiti Sv. Pričest? Kan 915 ZKP-a: Onomu kome je izrečena ili proglašena kazna izopćenja ili zabrane bogoslužja; zbog tvrdokornog ustrajavanja u očito teškom grijehu (da bi se u takvim slučajevima nekoga odbilo od Pričesti, mora se raditi o teškom grijehu, da grijeh na vani bude očit ili javno poznat, i da dotični tvrdokorno ostaje ili ustrajava u tom grijehu, npr. osobe samo civilno vjenčane; crkveno vjenčane i razvedene osobe koje su ponovno stupile u civilni brak; osobe koje žive u priležništvu ili konkubinatu; ili osobe ogrezle u teškim zlodjelima, kao što su razbojstva, raspačavanje droge i sl., koja su javno poznata i od kojih te osobe ne odustaju).

(Sastavio: p. Ivan A. MSC)

- 20:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.08.2019., ponedjeljak

Najčešća pitanja o Ispovijedi


- autor: p. Ivan A. MSC

Uvod

Dugo sam sakupljao (isključivo za sebe) misli o Ispovijedi. Osobne su to zabilješke, pa mnogi prijepisi nisu stavljeni pod navodne znake, jer kada sam ih prikupljao, tada mi to uvijek nije bilo važno. Sada je nemoguće vratiti se i nadoknaditi propušteno. Objaviti ih u ovako koncipiranom tekstu takvima kakve imam ili ne? Odlučujuća je bila ipak ona Pavlova: Da, htio bih ja sâm izopćen biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu (Rim 9,3).

Po krsnoj milosti postali smo djeca Božja, Kristova braća i članovi Crkve. Po krsnim obećanjima (= zavjet ljubavi) i po Sakramentu Potvrde opredijelili smo se za Krista, odlučili biti Njegovi svjedoci, širiti Njegovo kraljevstvo i živjeti po Njegovu Evanđelju. Božanski ili milosni život u sebi podržavamo i razvijamo primanjem Presvete Euharistije - Tijela i Krvi Kristove.
Osobno iskustvo i iskustvo ljudskog roda govori nam da se često iznevjerimo krsnim obećanjima, ne živimo po Evanđelju, postajemo neposlušni Bogu, odbijamo Njega i Njegovu ljubav, odvraćamo se od Njega. Čovjek ponavlja svoj izvorni prijestup iz raja zemaljskog (usp. Post 3): stavlja u pitanje Božju zapovijed, pojavljuje se prijezir i sumnja, pomišlja da može živjeti i bez Boga, postaje sam sebi zakon, želi biti svoj vlastiti autoritet. Bog više nije pomoć, utočište, već nepodnošljiva sila, diktatorski despot, mogućnost smrti (Post 3,3: I ne dirajte u nj', da ne umrete!). Bog i čovjek postaju tako neprijatelji, nastaje borba za tron…
Želeći biti svoj vlastiti izvor, vlastita norma, čovjek proizvodi svoju nesreću. Želeći vladati nad sve više stvari, stvorenja i događaja - jer vjeruje da tako ostvaruje svoju sreću - čovjek, naprotiv, ostvaruje i umnožava svoju nesreću. Ta volja samo-pripadnosti i samo-dostatnosti zove se - grijeh. Po toj volji, čovjek upada u spiralu nasilja: nasilja protiv Boga, nasilja protiv drugih i, konačno, u povratu, nasilja protiv samoga sebe. Živjeti bez Boga jednako je kao živjeti protiv Boga i protiv bližnjih.
Tako su po grijehu prijezir, pobuna i neposluh postali naš stav prema Bogu. Granice ljubavi su u tome, da se drugome daje mogućnost da tu ljubav i odbije…


Grijeh, sve ono što umanjuje čovjeka, jest najveće zlo. On rastavlja ljude od Boga i ljude jedne od drugih. On je zlouporaba slobode, koju nam Gospodin Bog daje da bismo mogli ljubiti Njega i ljubiti druge. Grijeh je ljubav prema sebi sve do prijezira Boga (Sv. Augustin). Posljedica je grijeha - smrt.
- Grijeh je jedino pravo zlo, najveće zlo na ovome svijetu. Ono te doslovno ubija. Teški križ i patnja nisu ništa prema grijehu. Siromaštvo nije ništa u usporedbi s grijehom (Sv. Aleksije stanovao je kao prosjak pod stubama vlastite očeve palače, nepoznat svima osim Bogu - a ipak nije bilo sretnijeg čovjeka od njega!). Nikakvo siromaštvo, nikakva bolest, nikakve nesreće... ne mogu nam oteti nadnaravnu ljepotu duše - to može samo grijeh. Nikakvo siromaštvo, ni bolest ni nesreća ne može nas učiniti sličnima đavlu. To može samo grijeh...
- I kad pomislimo da time sve završava, kad ne znamo kako dalje - tada započinje povijest: spasenja… Radosne vijesti... Božje ljubavi… Svaki naš život obilježen je izvornim događajem edenskog pada, ali je svaki naš život - i sveta povijest spasenja…

Isus Krist je umro zbog naših grijeha; umro je za naše grijehe na Križu da pomiri i oslobodi ljude od grijeha po daru Duha Svetoga. Nije Krist umro - Smrt je umrla (F. J. Sheen); grijeh je umro u Njegovu grobu.
Na dan Uskrsnuća (Iv 21,22-23), Krist je ostavio svojoj Crkvi prekrasni dar svoga Srca, Sakrament Života i Uskrsnuća - Sakrament Pomirenja (ili Pokore ili Oproštenja ili Ispovijedi).
Tako u svakoj Ispovijedi sakramentalno djeluje Veliki Petak (pokapajući svoje grijehe u Isusov grob, u Njegovu smrt, umiremo grijehu… i peremo svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj)…
U svakoj Ispovijedi sakramentalno djeluje i Uskrs, kad je Isus ustanovio ovaj Sakrament Života i Uskrsnuća…
Sakrament Pomirenja plod je Pashalne Tajne. On sâm jest Pasha: prijelaz iz smrti u život, iz grijeha (= duhovne smrti) u život milosti i prijateljstva s Bogom.
Isus nam daje svoga Duha da iznesemo pobjedu nad grijehom i njegovim posljedicama, da činimo dobro, da više ljubimo Boga i bližnjega. Darom Duha Svetoga daje nam se oproštenje grijeha. On sâm jest oproštenje grijeha.
Tako u svakoj Ispovijedi sakramentalno djeluju i Duhovi. Sâm Sakrament Milosrđa jedna je vrsta Duhova; on ostvaruje u nama Duhove ljubavi i milosrđa; udara na korijenje smrti, liječi nas od svih bolesti, potajnih rana, slomljenosti srca i zla koja je grijeh proizveo u nama. Duh Sveti, koji je razliven u našim srcima po ovom Sakramentu, progoneći grijeh, jačajući što je slabo - daje nam milosnu snagu da se uspješno borimo protiv zla u nama i oko nas, utvrđuje nas u istini, ljubavi i zajedništvu s Crkvom. On oživljava što je grijeh bio oslabio ili uništio u nama. Od našeg 'kamenoga srca' stvara novo srce, sposobno da čuva Riječ Isusovu; preobličava naše srce u srce slično Srcu Isusovu; daje nam vjernost ako je nemamo; donosi nam radost i uskrsni Mir, plod pomirenja; obnavlja i jača našu volju i pere nas od svih prljavština poslije Krštenja.
Sakrament Pokore: Veliki Petak, Uskrs i Duhovi…
Stoga je ovaj Sakrament potreban svima koji su nakon krštenja teško sagriješili. Da bismo porasli u ljubavi, milosrđu, čistoći i svetosti, dobro je da ga primamo i onda kad nismo svjesni teškoga grijeha.
Priznajući se grješnikom pred Kristom - u Sakramentu Pokore - i predajući se Njegovu milosrdnom sudu, anticipiram na izvjestan način Sud (KKC 1470). Ako nas naše srce osuđuje, vjera u milosrdni Sud Ljubavi Božje ohrabruje nas: Bog je veći od našega srca (usp. 1 Iv 3,20). Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti (KKC 977).
Mi vjernici, mnogo se puta u životu ispovijedamo; no, kažu neki sveci, koliko valjano?
__________






Najčešća pitanja o Ispovijedi

- Što je to 'Ispit savjesti'? Ogledalo duše u svjetlu Božje Riječi, evanđeoske istine. 'Ispit savjesti' je dobro pomagalo, pomoćno sredstvo - podsjetnik na propuste i grijehe, koji sadrži jake točke u kojima se moramo pred Bogom optužiti i moliti oproštenje. Takav 'ispit savjesti' treba biti usmjeren dvjema pozitivnim značajkama: da bude okrenut budućnosti i da bude 'ispit povjerenja' a ne nepovjerenja.

- Što je potrebno za valjanu Ispovijed?
Formalno, sa strane pokornika: priznanje grijeha (ispovijed), kajanje (bol duše i osuda grijeha, 'žalost nad Božjom žalošću'), čvrsta odluka ne griješiti ubuduće, pokora ili zadovoljština (odluka da će se izvršiti pokora i djela zadovoljštine: nadoknada štete nanesene grijehom /vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane.../).
Stvarno, bitna je metanoia, tj. promjena i nutarnja, totalna, obnova svojih misli, sudova i svog života (progresivno preobraženje: postati ko-naturalan Bogu). Čitavo biće čovjeka treba biti obuhvaćeno milošću obraćenja: srce, duh i tijelo, svjesnost i nesvjesnost. To onda nije puko žaljenje - grižnja savjesti, kojoj su mnogi filozofi raspravljali moralnu vrijednost, već početak preporoda u su-obličenju Kristu. Zatim dolazi ispovijed (volja otvorenosti srca Bogu i onome koji je Njegov službenik): pokornik, zaboravljajući ono što je iza njega (usp. Fil 3,13), otvara se novome u misteriju spasenja i leti prema budućnosti. To pak, nije puko 'nabrajanje grijeha', već brižno traganje za usavršavanjem milosti Krštenja… koje je prijelaz u viši život od kojega kršćanin nikad ne bi smio otpasti. Moje Krštenje je vidljivi znak obraćenja, polazna točka mog obraćenja, povijesti moje vjere i duhovnog života...
- Ali, jao, zbog slabosti, otpada, duhovnog preljuba… dešava se da gubimo svoju osobnu krsnu kartu napisanu Kristovom Krvlju, da umažemo krsnu haljinu nevinosti i besmrtnosti. Zato u Ispovijedi tragamo za milošću Krštenja, kao prosjak koji je izgubio svoju posljednju monetu… Eto, to je Ispovijed: tu potapamo natrag, u vodu i Krv Kristovu, svoju grješnu prošlost, peremo se i izlazimo na novo uskrsno svjetlo i u toj svjetlosti krećemo naprijed, kao novo stvorenje, aleluja! Bezgraničnom ljubavlju Bog je kupio moje sveto i uzvišeno zvanje djeteta Božjeg; zato, kršćanine, postani ono što jesi (Sv. Augustin)…

- Koja je korist od ovog Sakramenta? Mnogi pisci navode da nas Sakrament Pomirenja uči da, htjeti biti svet, znači, prije svega, da oproštenje dajemo i primamo. Ispovijed je iskustvo iz kojega raste novi život. U Božjoj nazočnosti koja sve ozdravlja, možemo, milošću Duha Svetoga i na osnovu darova ispovjednika i pokornika, upoznati korijene grijeha i područja koja trebaju pomirenje i okajanje; smijemo iskusiti da će grijesi biti poništeni i da će naša slabost biti ozdravljena Božjom snagom. Po svakom oproštenju grijeha doživljavamo novu slobodu da dublje uđemo u ljubav Isusovu. Novo smo stvorenje, ponovo stvoreni na sliku Božju, nikada više nećemo biti isti. Promijenjeni smo, drugačije djelujemo, osjećamo i mislimo. Po Sakramentu Pokore ozdravljena su sva područja grješnosti. Grijesi su nam zauvijek otpušteni, mi smo slobodni. Isus nas želi slobodne, zdrave i žive. On to želi više nego mi sami. Što je dublja promjena, to ćemo Mu više dopustiti da bude Gospodar nad našim grijesima, patnjama, slabostima… Konačno, Sakrament Pomirenja nas pomiruje s Ocem i braćom… Rezultat Božjeg djelovanja u nama jest da smo primili garancije i neophodne snage Duha Svetoga da prestanemo griješiti. Mnogi odustaju od Sakramenta Pomirenja konstatirajući da od toga nemaju nikakve koristi. Šteta... Neka se ispitaju kako se ispovijedaju. U ovom Sakramentu, Bog nam daje dovoljno milosne snage da pobijedimo svako zlo, da reknemo i ono što ranije nismo mogli ili htjeli priznati. Za očuvanje ili oslobođenje od grijeha, u svojoj duši raspolažemo nazočnošću samoga Krista i Njegova otajstva milosrđa. Jer moćniji je Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu (1 Iv 4,4).

- U ovom kratkom prikazu, ograničavamo se na formalne aspekte Sakramenta Pomirenja (Pokore, Ispovijedi) kao znakovima stvarnog obraćenja (sadržajne aspekte ovog Sakramenta ostvarit ćeš ti u suradnji s Božjom milošću)...

- Što je potrebno prije, za vrijeme i poslije Ispovijedi?
Prije Ispovijedi, potrebno je ispitati svoju savjest (prema Božjim i crkvenim zapovijedima, Isusovoj zapovijedi ljubavi, glavnim i tuđim grijesima, prema grijesima protiv Duha Svetoga i u nebo vapijućim grijesima; sve se to može sagriješiti mišlju, riječju, djelom, propustom i nemarom). Za teške grijehe potrebno je reći broj i okolnosti. Pokajanje treba biti: od srca (mrziti grijeh kao zlo, osuditi ga), za sve barem smrtne grijehe, i prije svega što smo uvrijedili Boga kao Oca, najveće Dobro. Uz kajanje, potrebno je pouzdanje da će nam Bog oprostiti grijehe i dobra odluka (iskrena volja popraviti se i, svjesno i voljno, više ne griješiti, što znači, čuvati se grješne prigode i dati zadovoljštinu ili naknadu štete /nadoknaditi štetu nanesenu grijehom: vratiti ukradene ili zadržane stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, popraviti sablazan, izliječiti rane…/).
- Neki pisci, govoreći o ovom Sakramentu (npr. D. Betancourt, H. Caldelari, H. Mühlen…), navode da se za neke ovaj Sakrament pretvorio u mučno i detaljno opisivanje svih grijeha, a manje kao 'slavlje' obraćenja (Lk 15,24.32). To je, za neke, možda točno, no 'Rimski obrednik - Red Pokore' određuje da Ispovijed mora biti CJELOVITA: Da bi postigao spasonosni lijek pokore, vjernik mora... ispovjediti svećeniku sve i pojedine teške grijehe kojih se, nakon ispita savjesti, sjeća (Prethodne napomene, br. 7a).
Neki teolozi, pak, tražeći u naravi Ispovijedi ono što je esencijalno važnije od formalnih zahtjeva, napominju, da je ženi grješnici Isus sve oprostio ne zato što se je savršeno optužila, nego jer je mnogo ljubila (usp. Lk 7,47). Da, ništa nije tako veliko kao kajanje povezano s ljubavlju. Ipak, ne isključujući ništa od toga, ali pomirujući jedno i drugo, papa Ivan Pavao II, 22. ožujka 1996., u Pismu kard. W. W. Baumu, velikom pokorničaru, osjeća potrebu da ozbiljno upozori da cjelovitost Ispovijedi treba shvatiti u smislu kao što to na XIV zasjedanju, poglavlje V, kan 7. i 8., naučava Tridentski koncil, koji tumači nužnost iznošenja svih i pojedinih smrtnih grijeha, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha - ne u granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskoga prava. Papa, kao učitelj vjere, između ostalog, izričito navodi: Ispovijed treba biti ponizna, cjelovita, praćena čvrstom i velikodušnom nakanom za poboljšanjem u budućnosti te, konačno, povjerenjem u postizanje toga poboljšanja. Što se tiče poniznosti… (ona ) se uistinu poistovjećuje s osjećajem gnušanja prema grijehu (Ps 51,5-6). Ispovijed, nadalje, treba biti cjelovita u tom smislu da treba iznijeti 'omnia peccata mortalia' /sve smrtne grijehe/, kao što to na XIV. zasjedanju, poglavlje V., govori Tridentski koncil, koji tumači ovu nužnost ne u granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskoga prava… (DS, 1679). Kanoni 7. i 8. istoga toga zasjedanja o svemu tome podrobno govore: Kan 7: 'Ako netko kaže da u sakramentu pokore nije potrebno po božanskom pravu /iure divino/ i raspoloživosti ispovjediti sve i pojedine smrtne grijehe koji su se spoznali nakon dužnoga i pomnoga razmišljanja, također i one tajne te učinjenih i protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha; ili ako kaže da je ispovijed korisna samo za poučavanje i tješenje pokornika te da je neko vrijeme bila poštivana samo kako bi se određivala kanonska pokora; ili da oni koji se trude ispovjediti sve grijehe ne kane ništa ostaviti božanskoj milosti, kako bi to oprostila; ili, konačno, da nije dopušteno ispovjediti lake grijehe, neka bude izopćen (DS, 1707)…
Danas, na žalost, ne mali broj vjernika, pristupajući Sakramentu pokore, ne ispovijeda na cjelovit način smrtne grijehe u smislu kako to donosi spomenuti Tridentski koncil i, pokatkad, reagira na svećenika koji na propisan način ispituje radi nužne cjelovitosti, kao da si on dopušta bespravno uplitanje u svetište savjesti, dijelom zbog pogrešnoga svođenja moralne vrijednosti samo na takozvanu 'temeljnu opciju', a dijelom zbog jednako tako pogrešnoga sužavanja sadržaja moralnoga zakona samo na zapovijed ljubavi, često shvaćenoga nejasno, uz isključivanje ostalih grijeha, te i zbog… - svojevoljnoga i suženoga tumačenja 'slobode djece Božje', koja se želi kao tobožnji odnos privatnoga povjerenja, zanemarujući posredovanje Crkve. Želim i molim kako bi vjernici, koji su slabo prosvijećeni, bili i ovom poukom uvjereni da je odredba po kojoj se zahtijeva potpunost u odnosu na vrstu i broj, onoliko koliko to sjećanje potpuno ispitano omogućuje spoznati, nije neki teret koji se na njih proizvoljno tovari, već sredstvo oslobođenja i radosne vedrine.Osim toga, po sebi je očigledno da ispovijedanje i optuživanje grijeha treba uključiti ozbiljnu nakanu i odluku da se u budućnosti više neće griješiti. Ako bi nedostajala ta raspoloživost duše, tada ne bi postojalo kajanje… ne postaviti se protiv mogućega moralnoga zla značilo bi ne osuditi zlo, ne kajati se. No kako kajanje treba prije svega proizići iz boli što se uvrijedilo Boga, tako se nakana da se više ne griješi treba temeljiti na božanskoj milosti koju Bog nikada ne uskraćuje onomu koji čini što može kako bi djelovao pošteno. Ako bismo odluku da više ne griješimo željeli osloniti samo na svoju snagu… ogriješili bismo se o istini o čovjeku… - kao da Gospodinu, manje ili više svjesno, kažemo da ga ne trebamo. Uputno je nadalje napomenuti da je jedno postojanje iskrene odluke, a drugo razumski sud o budućnosti. Moguće je da, premda u iskrenosti nakane da se više ne griješi, iskustvo prošlosti i svijest o sadašnjoj slabosti pobude strah pred novim padovima, ali to ne donosi predrasudu o vjerodostojnosti nakane da se učini sve što se može kako bi se izbjegao grijeh, kada je s tim strahom ujedinjena volja, poduprta molitvom…
(Ivan Pavao II, Sakrament Pokore…, Kršć. sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 71-78).

O potrebi cjelovitosti Ispovijedi, a drugim povodom, Ivan Pavao II ponovo progovara u svom apostolskom pismu (motuproprium) Misericordia Dei (07. travnja 2002.)...
- Čudno je da mnogi svećenici, a da ne govorimo o pokornicima, to omalovažavaju ili čak 'ne znaju' !

- Tu barem ne bi smjelo biti rasprave: nije isto jesam li ubio jednog čovjeka ili deset ljudi, iz osvete ili prekoračivši granicu nužne obrane (to je to: 'priznati po broju i vrsti, te okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha'): nije isto jesam li ukrao 5 kn ili 100.000 kn, jednom ili deset puta, 'pijanom milijarderu' ili siromašnoj starici koja taj dan nije imala za kruh i mlijeko (jedno i drugo je zlo, a ovo drugo je - teži grijeh!).

- Shematski pojednostavljeno, to izgleda ovako: ISPOVIJED = iskrenost pred Bogom, vjera i ljubav u milosrđe Božje + cjelovito priznanje svih i pojedinih smrtnih grijeha, po broju i vrsti s okolnostima + kajanje i odluka sa zadovoljštinom (= obraćenje) - tek tada smo spremni za Božje oproštenje i pomirenje te svoje obraćenje.


- Polazna točka svakog obraćenja jesu riječi izgubljenog sina: Oče, sagriješio sam... (Lk 15,18). Priznati svoj grijeh je jedna od tri glavne stvari za povratak Bogu. Obraćenje bez priznavanja vlastitog grijeha nije moguće. Treba se stidjeti grijeha, ali ne i priznanja svoga grijeha. Ne dopusti nikada da ti Sotona zatvori srce i usta, da zbog stida bilo što sakriješ i zatajiš, pred Duhom Svetim! Ne dopusti nikada da ti Sotona, pred ispovjedaonicom, vraća s kamatama ono (=stid) što ti je, kad si griješio, oduzeo (=stid)!

- Isus ti želi oprostiti i iscijeliti svaku modricu tvoga grijeha, ali ako Mu ne pokažeš svoje rane, On ih ne može izliječiti! Tko čini dobro, rado dolazi Isusu; tko čini zla djela, boji se doći Svjetlosti, da se njegova djela ne razotkriju - radije ostaje u tami. A tek tada mu je potreban Spasitelj...

- Nikad ne možemo tvrditi da smo pred Bogom iskazali dovoljno skrušenosti i dovoljno žaljenja (boli, kajanja) - pa ni za samo jedan jedini teški grijeh nikad ne možemo Gospodinu Bogu dati dostojnu zadovoljštinu... Stoga, do dana kad ću ići u nebo, moram davati zadovoljštinu za grijehe. Što se više osjećam grješnim, tim više ću načiniti mjesta za milost i za svoju vjeru. Bog je 'lud' u svojoj ljubavi prema čovjeku; On je ljubomorni Bog ako Ga ostavim; On osjeća bol ('žao Mu je u srcu') ako se od Njega odvratim i ne odgovorim na Njegovu ljubav (tada promašujem cilj svoga života); u svojoj ljubavi prema meni, On se odriče svoga prava da me kazni: svoju pravednu srdžbu nadvladava prevelikim milosrđem prema meni (u hebr. 'milosrđe' znači: 'majčino krilo') - i tako počinje 'slavlje obraćenja'. Često je dovoljan samo pogled pun vjere, kajanja i molbe za oproštenje, pa da nas Bog ozdravi. U starozavjetnoj povijesti spasenja, vidimo kako je Bog na grijehe naroda odgovarao milosrdnom ljubavlju; jer kazna Božja je uvijek medicinalna - želi ozdraviti i izliječiti zloću ljudi; no, kazna Božja nije posljednja riječ Božja: On se uvijek očituje kao Spasitelj (usp. Mojsijevu 'mjedenu zmiju'). Kad se kajem, dobri Otac ne pamti rane koje je od mene zadobio. Moje kajanje je, zapravo, žalost nad Božjom žalošću. On mi želi dati sve, svoje Kraljevstvo, vlastito Srce, a ja Mu, s tako malo površnog kajanja, to onemogućavam; zato mi je žao što sam propustio toliku Božju ljubav... Meni je tako teško obratiti se jer je u mome srcu premalo skrušenosti, a ako je malo skrušenosti u meni, onda je i vjera moja slaba i plitka (H. Caldelari). Ako moje kajanje neće imati granica, granica neće imati ni milosrđe Božje. Samo od raskajanog i skrušenog srca Isus može načiniti Božje svetište, svoj pravi Hram (srce skrušeno i raskajano, Bože, nećeš prezreti /Ps 51/). Jedino je kajanje sposobno u meni izvesti pobjedu savjesti i promjenu svijesti (metanoia); moja moralna obnova počinje iznutra. Jedan svetac reče: što se više kajem, to osjećam u sebi veću radost. Najbolje je ako kajanje izrazim i na vanjski način (riječima, pismeno, javnom isprikom, traženjem oproštenja...). (Jesi li ikada uvrijedio majku, a ona nije bila kriva? Je li te srce boljelo? Bi li dao sve da je nisi povrijedio? Eto, to je kajanje!).

- Jedno je jasno: Gospodin nas sigurno neće pitati za djela za koja nismo odgovorni. Krivi smo za učinjene i neispovjeđene i neokajane teške grijehe. Ipak, ne treba smetnuti s uma Petrovu duhovsku propovijed (Dj 3,13-19), gdje on govori: Vi se odrekoste Sveca i Pradednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste... I sada, braćo, znam da ste uradili ono iz neznanja, kao i glavari vaši... Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši. Iz toga zaključujemo, eto, da ljudi mogu učiniti zlo i nesvjesno. No, kada dođu svjesni trenuci, zlo treba uvijek popraviti, grijeh treba okajati - pa i samo onaj 'objektivni' - osobito ako smo dužni otkloniti posljedice...

- Odluka o popravku je utjelovljenje kajanja; ako bi nedostajala odluka, tada ne bi postojalo kajanje, i obratno. Svako iskreno kajanje bez konkretne i djelotvorne odluke o novom životu - ostaje sterilno. 'Riječ je djelom postala'. Iskustvo prošlosti i svijest o sadašnjoj slabosti nalažu mi da se odluka o popravku temelji prije svega na božanskoj milosti, a ne samo na mojoj snazi. Papa Ivan Pavao II napominje da je jedno postojanje iskrene odluke, a drugo razumski sud o budućnosti; no, volja, poduprta molitvom, daje vjerodostojnost nakane da se učini sve što se može kako bi se izbjegao grijeh.

- Ako nema iskrenog kajanja i odluke da više neću griješiti, kao i ako svojevoljno zatajim neki teški grijeh, Ispovijed nije valjana i ne opraštaju mi se grijesi; tako činim još i novi grijeh, tj. svetogrdno se ispovijedam i primam svetogrdno Kristove svetinje - Sakramente (Sv. Pričest, Sakrament ženidbe, Bolesničko pomazanje, Sv. Potvrdu...). Nikada neću doživjeti iskustvo da sam dijete Božje, nikada mi neće biti uslišane molitve - dok se ne oslobodim tih grijeha. Tek nakon priznanja i raskajanja za počinjena zla, obećanja da ih više neću činiti (odluke) i prihvaćanja pokore - na moju se dušu, aleluja, izlijeva valjano odrješenje.

- Svećenik može i uskratiti ili odgoditi odrješenje, ako nedostaje kajanje i odluka ne upadati u grijeh (usp. DS 3187). No, u skladu s ponašanjem svetih naučitelja i ispovjednika o pokornicima koji obično ponovno upadaju u grijeh - neće se uskratiti sakramentalno odrješenje onome koji se je, npr. nakon teškoga griješenja protiv bračne čistoće, pokajao, te unatoč ponovnim padovima pokazuje da se hoće boriti protiv upadanja u nove grijehe (ispovjednik će izbjegavati tražiti bezuvjetna jamstva koja su ljudski nemoguća za buduće besprijekorno ponašanje, jer bi to bilo pokazivanje nepovjerenja kako prema Božjoj milosti tako prema pokornikovoj spremnosti).

- Zabilježeno je:
U Španjolskoj se nalazi crkva u kojoj se na poseban način časti jedan veliki križ. Desna ruka Isusova na tom križu je otrgnuta od čavla i spuštena. Zašto? Predaja kaže ovo: ispod ovoga križa bila je jedna ispovjedaonica. U njoj su se ljudi ispovijedali i dobivali oproštenje svojih grijeha.
Jednoga dana u njoj se, ispod ovoga križa, ispovijedao jedan veliki grješnik i pokazivao znakove iskrenoga kajanja. Ipak je kod davanja odrješenja ispovjednik oklijevao... Bili su tako veliki, brojni grijesi.
Grješnik je vapio za odrješenjem.
Odrješujem te, rekao je svećenik, ali se nemoj više vratiti na grijeh!
Pokornik obeća da će se popraviti. Ali, jer je bio slab, ponovno je pao. Kajanje ga je dovelo pred ispovjednika, u ovu ispovjedaonicu, ispod velikoga križa.
Ovaj put nema oproštenja - reče srdito ispovjednik.
- Bio sam iskren, kajao sam se, odlučivao sam - priznaje pokornik - ali sam slab... Oprostite mi i odriješite me, molim Vas, od mojih grijeha!
Ispovjednik odriješi i nadoda: Ovo je posljednji put!
Ali - prije tog 'posljednjeg puta', bilo je još mnogo 'pretposljednjih'. I prošlo je više vremena. Ali s jedne strane navika, a s druge strane slabost učinile su da je ovaj čovjek opet pao u grijeh. I eto ga opet na Ispovijed. Kod istoga svećenika. U istu ispovjedaonicu, ispod istoga križa.
- Ovaj put je gotovo. Uvijek padaš. Kajanje ti nije iskreno! - govorio je svećenik grješniku.
- Istina je, oče, padam, jer sam slab. Ali ja se kajem... ja sam iskren... ja sam bolesnik... Molim, dajte mi odrješenje...
- Ne, za tebe nema odrješenja, nema oproštenja... - zaključi svećenik.
U tom trenutku s velikoga križa začuje se jecaj. Tužni i bolni jecaj raspetoga Spasitelja koji je istrgnuo desnu ruku od čavla, podigao je nad glavom grješnikovom, njome učinio znak odrješenja, a svećeniku upravio prijekor: Ti nisi za nj' prolio svoju krv...!


- Pokoru (popravak svih loših učinaka mojih loših postupaka, u meni samome i u drugima - što je i zakon pravde i vlastite obnove), ako sam od ispovjednika dobio određenu molitvu, izvršavam odmah nakon Ispovijedi (ako mi nije određeno da molim duže, kroz određeno vrijeme). Dobijem li kakvu drugu pokoru (da učinim kakvo dobro djelo, da se s nekim pomirim ili nečega odreknem...), ni tu pokoru neću mnogo odgađati. Ako mislim da dobivenu pokoru neću moći izvršiti, odmah kod Ispovijedi upozorit ću na to ispovjednika, da bi mi dao drugu pokoru, koju ću moći izvršiti.

- Kad mi svećenik daje odrješenje od mojih grijeha, siguran sam da mi u tom času i Otac nebeski oprašta sve moje grijehe od Krštenja (usp. Iv 20,23; usp. i članak Apostolskog vjerovanja: Vjerujem... u oproštenje grijeha...). Predivna je ta sigurnost!
- Legenda pripovijeda kako je neki veliki grješnik došao na Ispovijed Sv. Antunu. Bio je tako potresen da nije mogao govoriti. Svetac ga pošalje da napiše sve svoje grijehe i da se onda vrati. Tako je i učinio. Polako je čitao sve svoje grijehe jecajući... Kada je završio, rekne mu sveti ispovjednik da ponovo pogleda svoj papir. Pogleda - i vidi da je posve čist i bijel. Eto, takva nam je duša nakon poniznog priznanja naših grijeha...

- Pomirenje je besplatno, milost - čin milosrdne ljubavi Gospodina Boga, po definiciji. Pomirenje je, u prispodobi o rasipnom sinu, ponajprije dar nebeskog Oca, kaže Ivan Pavao II (Enchiridion vaticanum 9, str. 6). Ovaj dar neizmjerne Božje ljubavi nitko ne može 'zaslužiti' - Isus ga je zaslužio za nas; On je platio svojim životom umjesto nas. Jedino, što se od nas traži, jest - pokajati se i opredijeliti za Njega; zavapiti Isusu i zamoliti Ga da nam se smiluje: Isuse, sine Davidov, smiluj se meni grješniku! Isus, uvijek pun milosrđa, bez prestanka ga daje onima, koji Ga za nj' mole...
... Zamoli zato i ti Isusa i iskazat će ti milosrđe, jer zna, kako svi trebamo Njegovu ljubav. Svaki dan jest 'danas-dan' u kojem ti Bog nudi svoje oproštenje. Na tu ponudu Njegove ljubavi ne možeš odgovoriti 'ne'. Pomirenje s Bogom, bližnjima i sa samim sobom izmijenit će tvoje biće u velikoj mjeri. Dokaz, da si po Duhu Isusa Krista primio Očevo oproštenje, bit će da od danas uživaš mir kao nikada dosad. Počet ćeš ljubiti na drugačiji način. Odvratit ćeš sa svog zlog puta i početi ljubiti istinu iznad svega...

- Tri su 'milosna (pashalna) trenutka' u Sakramentu Pomirenja (usp. Jerome B. Hackenmüller, Reconciliación, u: D. Betancourt, Izvori ozdravljenja - Sakramenti, Duh i voda, Jelsa, 1998, str. 74-79; usp. naš Uvod, gore):
- trenutak praštanja (Isusova smrt): Isus mi udjeljuje oproštenje; to je jednostavni početak procesa pomirenja; kada tražim oproštenje i imam nakanu ispovjediti svoj grijeh, već se nalazim na putu ozdravljenja; tu me Gospodin poziva najprije da molim oproštenje i da oprostim drugima;
- trenutak oslobađanja (Isusovo uskrsnuće): ispovijedanjem mojih grijeha, Isus me oslobađa; na meni je učiniti da jasno vidi moje rane - ostalo On sâm čini;
- trenutak ozdravljenja (Duhovi): u osobnom susretu s Gospodinom, On svoju iscjeliteljsku ruku polaže na mene liječeći sve zle uspomene na grijeh te iscjeljujući sve rane nastale grijehom; ovo mi pomaže da više ne upadam u isti grijeh nakon što sam od njega oslobođen; daje mi potpuno oslobođenje od navade grijeha kojem sam možda i godinama robovao.
Ovaj treći dio u Sakramentu Pomirenja (nastavak započetog liječenja), što se tiče svećenika, često nedostaje (imamo, dakle, Isusovu smrt i Uskrsnuće bez Duhova; a Duhovi su događaj koji je pokrenuo javno djelovanje Crkve; Ivan Pavao II: Crkva je rođena na Križu, ali su Duhovi ti koji su omogućili prepoznavanje tek rođene Crkve. Mi svećenici prečesto otpuštamo vjernike a da im prethodno nismo pomogli otkriti korijen njihova grijeha; to je poput 'doviđenja, vidimo se na slijedećoj Ispovijedi', kada će vjernik možda doći ispovijedati isti grijeh. Trebali bismo voditi osobu sve dok se u njoj ne dogode osobni Duhovi; ti Duhovi mogu trajati sve dok se ne ukloni i posljednja sumnja da je ta osoba promijenila svoj život te da može živjeti kršćanskim životom bez velikih pomutnji. Papa, označavajući službu svećenika za treći milenij, navodi, u prvome redu, službu Riječi u zgodno i nezgodno vrijeme, službu tijela (oslobođenje, zdravlje, cjelovitost svakom živom biću); dakle, naviještanje i ozdravljanje, u prvome redu...

- Što znači da Ispovijed 'nije valjana'? Ako nema iskrenog kajanja i odluke da više neću griješiti, kao i ako svojevoljno zatajim neki teški grijeh, Ispovijed nije valjana i ne opraštaju mi se grijesi; tako činim, kako rekosmo, još i novi grijeh, tj. svetogrdno se ispovijedam i primam, falsificirano i bez prave nakane, Kristove svetinje - Sakramente. Svećenik može i uskratiti odrješenje, ako nedostaje kajanje ili odluka ne upadati u grijeh (usp. Denzinger-Schoenmetzer, Enchiridion Symbolorum 3187). Samo Bog znade koja je Ispovijed dobra, a koja nije (H. Caldelari). U konačnici, možemo reći da je najvažnija vjera i ljubav s kojima se približavam milosrđu Oca, te iskreno obraćenje.

- Zašto se ispovijedati pred svećenikom (koji je isto tako grješan kao i ja); zašto ne 'izravna ispovijed' Bogu? Zašto ne pomirenje u tajnosti savjesti? Zašto nije dosta da čovjek sam svoje stvari uredi s Bogom? Nije li bolje poći psihologu, psihijatru ili psihoterapeutu, jer oni, za razliku od svećenika koji postupaju neosobno-legalistički ili ne žele ispovijedati ili nemaju vremena za pokornika, posvete mnogo vremena svakoj osobi?
- Na to pitanje Crkva odgovara prizivajući tajnu Otkupiteljeva Utjelovljenja: po čovječnosti svoga Sina i preko vidljivih znakova ustanovljenih po Njemu, milost Božja dotiče čovjeka, koji je i sâm duša i tijelo. Stoga i pomirenje treba biti vidljivo (kao što su takvi i svi važniji događaji u našem životu), utoliko više što se ne pomirujemo samo s Bogom, već sa cijelom crkvenom zajednicom čiji smo članovi a koju smo svojim grijesima ranili i ponizili...
- Pomirenje je isprva bilo javni čin: biskup je na Veliki četvrtak molitvom i polaganjem ruku primao i pomirivao pokornike. Danas Crkva čini jasnijim pomirenje sa zajednicom kada obred Pomirenja zajedničarski slavi prema drugom od tri odobrena načina (Obred pomirenja više pokornika s pojedinačnom Ispovijedi i odrješenjem, Rimski obrednik: Red pokore, HBK, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., str. 11.18-19).
- Ne vrijedi se, dakle, samoprijevarno uvjeravati da je dovoljno Bogu priznati svoje grijehe i od Njega zamoliti oproštaj. Uostalom, Bogu se zaista uvijek obraćamo kad ispovijedamo svoje grijehe. Osim toga, Bog je između Sebe i ljudi odredio posredništvo Crkve. To je izričita volja Isusa Krista. Apostolima i njihovim nasljednicima (koji su zaređeni za tu posebnu službu i posvećeni za to Duhom Svetim) povjerio je uzvišenu i odgovornu službu opraštanja (Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, bit će im oprošteni - Iv 20,23); osnovao je Crkvu da u Njegovo Ime daruje božansko milosrđe, izvor duhovnog i duševnog ozdravljenja, nove mladosti i radosti. Ono što ni jedno ljudsko biće ne može po sebi dati, Uskrsli Krist je, kao svoj prvi dar, povjerio svojoj Crkvi na Uskrs: moć i vlast opraštati grijehe u Njegovo Ime. Crkva nas uči da je nakon teškoga grijeha za vječno spasenje apsolutno nužno to 'drugo krštenje' ili 'druga daska spasa' (DS 1706), a vlast odriješiti od grijeha da imaju samo valjano zaređeni biskupi i svećenici (I. Fuček, Vojevati pod Kristovom zastavom - duhovne vježbe, Verbum, Split, 2004., str. 175.).
- Nadalje, svaki grijeh je uvrjeda Božje ljubavi i vrijeđa Crkvu u njezinoj cjelini (braću). Svećenik predstavlja Crkvu (i Božje milosrđe) i kad mi daje oproštenje, to je Crkva koja mi preko njega oprašta i vraća me u puno zajedništvo s njom i s Bogom. Nije dovoljna samo osobna svijest svoga grijeha (ja pred sámim Bogom, da se sam spasim), već i 'javno' priznanje (u zajednici-Crkvi, koja je trpjela zbog mene). Važno je, stoga, znati:
1. nema mi oproštenja od Boga ako ne primim oproštenje od Crkve i ako se s njom ne nastojim pomiriti (to je nauka Isusova; On je odredio da je ispovijed grijeha Crkvi znak mojeg pomirenja s Njim, s Bogom; iskreno pomirenje s Crkvom jest uvjet da dobijem Božje oproštenje /v. dolje, odjeljak u nastavku; istina, Bog mi oprašta smrtni grijeh i 'savršenim pokajanjem' izvan Ispovijedi, ali samo ako pri tom čvrsto odlučim da ću se ispovijediti čim mi to bude moguće!/);
2. premda je Bog povezao svoje oproštenje s oproštenjem Crkve, samo On, Bog, oprašta moje grijehe (u Crkvi i preko Crkve).

- Tek kad se pomirim s bližnjima, s braćom, i Isus će mi dati svoje oproštenje. Gospodin me poziva najprije da molim oproštenje i da oprostim drugima (to je početak ponovnog uspostavljanja narušenih veza između između mene i bližnjih i između nas i Gospodina Boga, kao uvjet za primanje Vode žive). Potpuno je beskorisno vjerovati da mi Bog oprašta moje grijehe sve dok ja odbijam ili zanemarujem pomirenje s braćom; neće biti oproštenja niti oslobođenja niti ozdravljenja bez iskrenog praštanja drugima koji su zgriješili protiv mene... Ako želiš mir, moraš oprostiti od srca (Mt 18,35). Ne postavljaj nikakvu granicu oproštenju uvrjeda (usp. Mt 19,21-22; Lk 17,4). Nije dovoljno otići na Ispovijed, a doma ili u susjedstvu ili na radnom mjestu netko je zbog mojih uvrjeda bolestan (prije se treba pomiriti s bratom; usp. Mt 5,23, ili barem odlučiti to što prije). Bog traži da oprostimo da ne bismo trpjeli, ni drugima zadavali bol. Mržnjom čovjek može postati sotona (sotona nikada ne može reći, ni Bogu ni čovjeku: 'žao mi je', 'oprosti', 'kajem se' - i zato je pakao vječan). Tko do kraja tjera pravdu, čini nepravdu! Pravednost nije dovoljna - nju nadilazi ljubav; zato pravda mora biti ublažena milosrđem, ljubavlju. Božja šutnja dolazi kad ljudi više nisu jedni drugima slika i prilika Božja. Pomirenje s braćom kazuje da sam iskren tražeći Božje oproštenje. Bratska ljubav znak je moje ljubavi prema Bogu. Povrijediti jednu ljubav znači uvrijediti drugu. Ne-milosrđe je protest protiv milosrđa Božjeg. Duh Sveti nas uči da treba praštati kako Bog oprašta: On nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi. Jedina apsolutna prijetnja, koju je Bog po Isusu izrekao, jest ova: u mukama je svatko tko od srca ne oprosti svome bratu (Mt 18,34-35). Neću biti 'kažnjen zbog' svoje okrutnosti - manjak milosrđa već je samo po sebi pakao. Budi, stoga, milosrdan prema drugima kao što je Isus bio s nama: On kaže da nas Njegov Otac ljubi kao Njega samoga a i On da nas ljubi kao što ljubi svoga Oca. Želiš li biti božanski, budi božanski milosrdan prema drugome (usp. Lk 6,36); proglasi ga pred Bogom nevinim (to ne znači pristati na nepravdu /opraštanje nije 'ubijanje' nepravde/, nego ga, iz kršćanske ljubavi, ti u sebi samome, smatraš nevinim jer ne zna što čini'; svaki je od nas ranjen istočnim grijehom i potrebno je imati samilosti jedni za druge) - pa ćeš vidjeti kako se ostvaruje Božje djelo u njemu, kako ga On obnavlja i čisti... Htjeli-ne htjeli, braća smo. Braća bi nam prestala biti onda kada bismo prestali govoriti: 'Oče naš'! (usp. Sv. Augustin). Netko lijepo reče: kršćanin sije mir - a ne razdor; gasi požar - sluša i šuti; na uvrjedu odgovara molitvom; na klevetu odgovara blagoslovom; ako je progonjen - ne napada; izbjegava zadjevice, nadmudrivanja, vrijeđanja i nepravde; nastoji oko uspostavljanja mira i sloge; posreduje među sukobljenim stranama; sve čini da ukloni i uzroke i posljedice sukoba... Svako takvo tvoje milosrđe ima budućnost... Oprosti svakome čak unaprijed, već sada - svima onima koji će te povrijediti do tvoje smrti... Konačno, opraštanje se ne uvjetuje. Sv. Ivan Krizostom kaže: Bog traži da prvi treba moliti za oproštenje onaj koji se je prvi sjetio problema, a ne onaj koji je prvi uvrijedio! Slično reče i papa Ivan Pavao II u Sarajevu 2015. g.: (Ne treba čekati da se drugi promijene:) tako ni opraštanje ili traženje oproštenja ne treba biti uvjetovano pokajanjem na drugoj strani. Samo ljubav poznaje savršenstvo Zakona; samo je ona vjerodostojna, sve ostalo je teorija, nevjerodostojnost, varka... Samo ljubav daje razliku između sinova đavolskih i sinova Božjih (Sv. Toma Akvinski). Bez milosrđa, sva ostala sredstva su nemoćna, svi putovi nedovoljni, sva ostala djela hibridna. Čovjek, koji je pokraj mene, a nije moj bližnji - to je pakao! Povjeruj da nemaš neprijatelja, da te nitko ne može uvrijediti (u nama se vrijeđa samo oholost, nikada poniznost!). Naši pravi neprijatelji su u nama samima (J.-B. Bossuet). Budi iznad neprijatelja, razori mrak u sebi, pretvori zlo u dobro! Kad nevini ranjava onoga koji ga je ranio, tko će zaustaviti daljnja nasilja! (C. Caretto). Onoga dana, kad ne budemo gorjeli ljubavlju, mnogi će umirati od studeni (F.Mauriac).
- Pa kad si već jednom oprostio - ne vraćaj se više na to, to je gotovo!, da i tebi ne bi Bog opozvao svoj oprost (pročitaj parabolu o 'opozvanom oprostu': Mt 18,23-35).
Jorge L. Borges navodi slijedeći primjer: Abel se i Kain susreću s onu stranu.
Kain će Abelu: Jesi li mi oprostio? - A što to?, upita Abel.
- Ubio sam te, reče Kain. - Doista se ne sjećam, odgovori Abel.
- Nepraštanjem kažnjavaš sebe, a praštanjem uvreditelja. Nije opraštanje ono što što se često čuje: 'Ja opraštam, ali ne zaboravljam; ja opraštam, ali onaj zna što je učinio'... To nije kršćanski način opraštanja. Kršćanin, u svjetlu vjere, govori: 'Povrijedio si me i mrzio sam te, ali sad ti opraštam u Isusovo Ime, jer ti vjerojatno nisi znao što činiš' (usp. Lk 23, 34). Nije kršćanski ni reći: 'Opraštam, ali Bog vidi; ja se neću osvetiti, ali Bog će se osvetiti'... Nemoj Gospodina suobličiti svom liku. Moli kao Sv. Stjepan (gledajući Savla): Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh (Dj 7,60)... To je molitva koju Gospodin rado uslišava; ta je molitva vjerojatno uputila Savla u Damask. Neki crkveni oci vele: da nije bilo Stjepanove velikodušne 'molitve posredovanja', Crkva vjerojatno ne bi imala 'Pavla'... A što ako te uvrjeditelj i dalje progoni? Isus kaže: Radujte se...! (Mt 5,12).
- Ne pokazuj prstom na pogrješke svojih bližnjih. Nikada se ne rješava problem pokazujući prstom na druge. Blagost i krotkost spadaju u Isusovih osam blaženstava. Ako si strog prema drugome, gotovo ćeš uvijek pogriješiti; ako si pak blag, nećeš nikada. Isus reče: Ne sudite i nećete biti suđeni! Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se... jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti (Lk 6,37-38; Mt 7,1-5). Nemilosrdnom i sud će biti nemilosrdan; tko je pak milosrdan, likuje nad sudom - jer će po mjeri svoga milosrđa zadobiti mjeru Božanskog milosrđa. Ako ne želiš odbaciti Krista, tvoj život mora biti izgrađen upravo na ovim Njegovim Riječima... Oprostiti, iskazati milosrđe - Božje je obilježje; to je tolika snaga duha da njegov oganj može zapaliti čitav svijet! U svako vrijeme bilo je to 'nesuvremeno'. No, jedno je sigurno: Krist ni u toj točki ne pozna uzmaka. Netko lijepo reče: Tko sa sobom uvijek nosi otkočenu pušku, na kraju će nekoga i ubiti. Ako je tvoje jedino sredstvo čekić, na kraju će svi drugi za tebe biti čavli. Dan će ti proteći u zabijanju čavala... Sveta s. Faustina savjetuje: Molite Gospodina, svaki put poslije Sv. Pričesti, da pročisti i posveti vaš jezik, kako ne biste njime ranjavali druge. Da, postoje riječi koje mogu ubiti. Evo kriterija za tvoj govor o drugome: Ako su istina i ljubav u tebi - tada govori a ne šuti. Ako su tvoje riječi istinite, a drugoga povrjeđuju - šuti, jer bi to bila samo istina, ali ne i ljubav. Ako tvoja riječ govori ljubav, ali neistinito - šuti, jer bi tvoja riječ bila hipokrizija (prijetvornost), a ne istina...
- Evo kako mole kršćani: Oče, njegova me radost ražalostila, molim Te, učvrsti ga u radosti. Okružuju ga, obožavaju, hvale... neka bude još više okruživan, poštovan, hvaljen! Uzmi moje dvije ruke i prisili ih da plješću u njegovu čast! Govorit ću o onom dobrom što čini, šutjet ću o zlu što je u njemu i za koje samo ja znam. Žrtvujem ti ovu bolnu borbu moje volje protiv moga zlog srca! (F. Varillon).
- Savjeti R. Bundala o 'bratskoj opomeni' (usp. Mt 18,15-17): 'Kaniš li koga što opomenuti, ako nisi u stanju Milosti, ne čini to prije Ispovijedi. Inače - nađe li te đavao u tvome, pa i najmanjem grijehu - izrugat će te, napasti i poniziti po osobi koju opominješ. Zbog nečista ti srca, Bog nije mogao stati uz tvoju dobru namjeru. I ne reci opomenu na takav način da uđeš u razgovor s grješnikovim duhom, jer njega ni u kakvo dobro nećeš moći uvjeriti, niti tako da porušiš sve mostove između sebe i bližnjega - kloni se razgovora iz kojeg izviru grijeh i svađa. Dok govoriš, neka ti srce žari od ljubavi za bližnjega. Ne nabrajaj sitnice da ne izgubiš Božansku blagost. Ne otvaraj usta svaki čas i čim grijeh ugledaš. Tako čine oni koji prigovaraju; duh Tužitelj zbraja grijehe; Isus nije hodio svijetom prigovarajući, već u Duhu Svetom. Nikad ne opominji čovjeka koji tebi čini zlo - radije zlo pretrpi opraštajući; opominji onda kad vidiš da netko čini zlo bližnjemu. Opomena služi ljubavi, a ne sebeljublju' (R. Bundalo, Sinovi svjetla, HKZ 'Mi', Zagreb, str. 335-338).

- Što treba reći na Ispovijedi? Ispovijedi se od svoje zadnje iskrene Ispovijedi. Priznaj sve teške grijehe prema broju i vrsti. To znači: ako si počinio teški grijeh, pitaj se za njihov broj i za sve okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha. Ako ne znaš broja, reci barem, koliko si puta koji grijeh počinio prosječno na dan, tjedan, na mjesec ili godinu (ma da znaš koliko si puta teško povrijedio neizmjernu Božju ljubav!; ma da znaš koliko ti toga Bog oprašta!). Priznaj također i lake grijehe koliko ih se sjećaš. Zapamti: sve što si valjano ispovjedio, pokajao se i u skrušenoj pokori zadovoljio Božjoj pravdi, ne čeka te više kao zaprjeka na putu sjedinjenja s vječnom Ljubavlju: tebi se grijeh briše i Bog se više ne sjeća tvoga zla: A ja, radi sebe opačine tvoje brišem, i grijeha se tvojih ne spominjem (Iz 43,25); ... jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati (Jr 31,34). Gospodin te to neće pitati ni poslije smrti ni na Posljednjem sudu! Kad Bog oprašta, oprašta zauvijek. Ne postoji više nitko, tko bi me mogao optužiti pred Bogom. Gospodin ima jednu 'nesavršenost': loše pamćenje naših grijeha, koje nam je otpustio po Krvi svoga Sina. Kad nas Gospodin gleda, gleda nas kroz Rane svoga ljubljenoga Sina... Pred Njim smo sveti i neoskvrnjeni, jer nas je Krv Kristova očistila od svih grijeha i zasvagda usavršila posvećene (Hebr 10,14). Grijeh više nema nad nama nikakvu moć. Zato je jako važno da se iskreno ispovijedam i kajem, da budem iskren prema sebi i Gospodinu. Bolje je ne ići na Ispovijed nego se neiskreno ispovijedati...

- Što ne treba reći? Ne želim opravdavati ili braniti, uvećavati ili umanjivati, prikrivati ili prešutjeti svoje slabosti, nedostatke i grijehe, nego se optužiti; po grijehu treba 'ošinuti', da nema više nada mnom nikakvu moć!... Ne smijem iznositi i opisivati pogrješke svojih bližnjih, bez obzira na to što one mogu biti i meni poticaj za grijeh: pred Boga dolazim optužiti sebe, a ne druge! Kad bi Mu dolazili oni koji druge okrivljuju i tužakaju, i to u hramu! - takva 'pobožnost' Gospodinu ne bi bila nimalo draga. Grješnik nema pravo suditi drugoga grješnika (usp. Iv 8,7)! Bog koristi osobe, koje nam nanose zlo, da vježba našu poniznost, našu strpljivost. Uvidjet ćemo jednoga dana, koliko su nam oni, koji nas razapinju - korisni! (J.-B. Bossuet).

- Govori ono što jesi sagriješio (farizej u Lk 18,9-14 dolazi 'pohvaliti se', stavljati sebe Bogu na izložbu, pjevati Njemu pjesmu o sebi - to je protuslika pravog priznanja, veličanje samog sebe, samohvala, samodopadno priviđenje, 'uživalačka samodopadna lažna hvalisavost' /I. Fuček/, dakle, laž...). Kad god mi pred Gospodina dođemo, onda On sluša što govorimo: hvalimo li Njega ili sebe pred Njim... Najveći sveci otkrivali su najveće prljavštine u sebi... Što ti je duša bliže Bogu, to ćeš vidjeti više blata na staklu svoje duše (Z. Sudac). Pred dragim Bogom, svi smo mi prosjaci (Sv. Franjo Asiški). Čuvaj se umišljanja da 'grijeha nemaš' - jer bi tada bio daleko od Boga; uzvišeno bi mislio o sebi (usp. 1 Iv 1,8). Isus kaže: taj neće biti opravdan (usp. Lk 18,14). Ljubav Božja ne liječi onoga koji si umišlja da nema rana. Tko nije pao, nikad se neće dići; tko nije prljav, nikad neće biti očišćen. Tzv. 'pravednici' - nepristupačni su za milost. Bogu je draža naša poniznost i skromnost ('Bože, milostiv budi meni grješniku!') nego naduvena dobra djela ('hvala Ti, Bože, što nisam kao drugi'). Ako postepeno gubimo svijest o grijehu kao zlu, ako tražimo opravdanje za grijeh i ne gledamo ga više kao moralno zlo, već ga uzdižemo kao moralnu vrijednost i dobro - ne trebamo ni oproštenje; ako ne trebamo oproštenje - ne trebamo ni Spasitelja! (evo, vidiš, dokle to vodi!). Lijepo kažu duhovni pisci: neosjetljivost na grijeh mnoge male i potajne grijehe ostavlja izvan domašaja naše vjerničke savjesti; nismo ni svjesni do kojih nas dubina običaji svijeta ranjavaju zavođenjem i porobljavanjem, te griješimo, a da toga nismo ni svjesni. Ne uzimaj olako grijehe koje nazivamo 'lakim'. Ako ih uzimaš olako kad ih važeš, boj se kada ih brojiš (Sv. Augustin). Sv. Toma Akvinski tvrdi: Radije bih podnio sve muke ovoga svijeta nego li svjesno Boga uvrijedio malim grijehom. Neki sveci navode, da se mnogi nalaze u čistilištu zbog malih pogrješaka, suvišnih riječi, loših govora, zlog raspoloženja, nestrpljivosti... Dok ne budemo ljubav, kao što je On sám, nećemo moći stupiti u svetost Njegova Doma. Kažu dobri duhovnici: Bog nam je stvorio dušu na svoju sliku i priliku: samo takvu sliku htjet će primiti natrag. Tako, premda voljno možda i nismo u grijehu, nesavršenstvom i mlakošću jesmo (zahlađenje u ljudskim odnosima, nedostatak pozornosti prema drugima, 'tisuće manifestacija egoizma koje poznaju i najvjernija prijateljstva'...). Ako još uvijek mislim da 'nemam grijeha', trebam moliti: Ali, tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me! Od oholosti čuvaj slugu svoga, da mnome ne zavlada (Ps 19,13-14). Tada se moram barem zapitati: jesam li savršeno ljubio Gospodina Boga (svim srcem, svom dušom i svim umom svojim) i svoga bližnjega (kao samoga sebe)? Dakako, samo oholost može na to potvrdno odgovoriti, a ona je već grijeh...

- Sasvim je svejedno, u načelu, kod kojeg si se svećenika ispovijedio. Dolaziš Bogu, a ne svećeniku. Svećenik - Isusov poslanik, diše Duhom Kristovim, a On je Duh koji stvara pomirenje i mir oproštenjem grijeha.
- Ipak, osobno, rado ću ići svećeniku koji neće završiti prije nego što započne. Ispovijed je jedna od rijetkih stvari na svijetu koja se u žurbi ne može dobro obaviti. Biskup Isemia-Venafra, A. Gemma, u svom pastoralnom pismu od 29. 06. 1992., navodi: Dio je pastirske službe saslušati svu braću s velikom, velikom strpljivošću... i nikad, nikad, nikad prema duši u patnji... ne smije se postupati površno, umanjujući njezine probleme ili, što je gore, odbijajući da ju se sasluša. Tako nije postupao Isus! Ne znaju li sveti službenici da upravo njihova indiferentnost često prisiljava jednostavne i nepoučene da se obrate... krivim praksama, koje su, jao, povlašteno sredstvo za djelovanje Zloga i za njegovu pobjedu? Sv. Filip Neri jednom je rekao: Kad bih već i došao na prag raja, a jedan bi grješnik došao tražiti moju službu, rado bih napustio nebeski dvor da ga saslušam. Primjer Sv. Male Terezije neka i nama bude nadahnuće: Neću si uzeti počinka na nebu do konca svijeta. Tek kad će anđeo reći: 'vrijeme je svršeno', tada ću se odmoriti. Zaštitnik svih dušobrižnika, Sv. župnik arški, molio je pred Svetohraništem: Moj Bože, molim Te, ne daj da se tko od mojih župljana izgubi! Ja sam spreman trpjeti najstrašnije muke do konca života, samo da se ne izgubi ni jedna od mojih ovčica! A jednom uzdahnuvši reče: Teško podnosim teret odgovornosti za tolike duše, i dršćem pri pomisli na čas kad budem jednom morao za njih davati račun... O, vi ne znate što to znači iz župnog stana stupiti pred Božje lice.
- Žedan sam, reče Isus, žedan sam tolikih duša... Srce svećenika koje ne krvari - nije srce svećenika...

- Ispovijed je lijek, ali nije ni duhovni razgovor ni psihoterapija. Ispovijed je Sakrament za oproštenje grijeha, a duhovna pratnja nije (jedno je grijeh, a drugo su životne poteškoće i križevi). Ispovijed je: dođeš i kažeš svoje grijehe, objektivno i jasno, bez uveličavanja i umanjivanja - svećenik te može nešto pitati: ne radi sebe, nego radi tvoga dobra (možeš mu reći i svoje poteškoće, sumnje i nejasnoće /provjeri "svoj" sud pred sudom Crkve!/); daje ti određeni savjet i pokoru - pokaješ se - odlučiš s pomoću Božjom više ne griješiti - dobiješ odrješenje - ideš zahvaliti Bogu i izvršiti pokoru...
- Dobro je imati, ako je moguće, stalnog duhovnog pratitelja u tvom duhovnom rastu, osobu punu Duha Svetoga, stabilnu i duhovno sazrelu, koju možeš pitati i osluškivati, koja pozna zakonitosti i zamke na duhovnom putu. Važno je da prema njemu možeš biti potpuno otvoren i iskren. On je prijatelj koji s tobom može plakati i radovati se (usp. Rim 12,15). On će ti pomoći da Gospodin, Vođa tvoje duše, tobom upravlja i vodi te kamo On hoće. Ali on ne preuzima tvoju osobnu odgovornost za tvoj život! On ima očinski autoritet ljubavi. Duša, ako ima takav autoritet poslušnosti, đavao joj ne može ništa. Duhovni pratitelj može, ali ne mora uvijek, biti i ispovjednik. Ako nemaš duhovnog pratitelja ili se kod njega ne ispovijedaš, dobro je imati stalnog ispovjednika. Kad te upozna, lakše će ti moći pomoći da napreduješ u dobru i penjanju na brdo Blaženstava.

- Ispovijed je lijek. Knj. Sirahova (38,2) govori: Liječenje od Svevišnjeg dolazi... Gospodin liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove (Ps 147,3). Isus je naviještao kraljevstvo Božje i liječio bolesnike (Lk 9,2). Sila Ga je Gospodnja nukala da liječi (Lk 5,17). No, nije htio da od Njega naprave čudotvorca, odnosno iscjelitelja: Hajdemo drugamo... da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao (Mk 1,38). I učenici su navješćivali evanđelje i liječili posvuda (Lk 9,6). Isus apostolima daje nalog: Putom propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite (Mt 10,7-8), dakle, da propovijedaju i čine znakove oslobođenja i ozdravljenja, isto što je radio On, Isus. (Eh, da, neki bi htjeli prijeći preko tog, tako važnog, aspekta Isusova djelovanja! Oduzmi od Isusa Galileju - i što ćeš moći ponuditi ovom bolesnom i izranjenom svijetu!?).
- Mnogi pokornici daju svjedočanstvo ne samo ozdravljenja duha kada su u Ispovijedi oprostili, nego i tjelesnog ozdravljenja kada su svoje grijehe i svoje srce povjerili Isusu kako bi ih On mogao izliječiti.
- Sakrament Pomirenja ima terapeutsko ili medicinalno obilježje; Isus je u Evanđelju često predstavljen kao liječnik: Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima (Lk 5,31). Isus je zaista nebeski liječnik koji dolazi da primi teret naših grijeha, nastavlja svoje djelo ozdravljenja i spasenja. Njegovo otkupiteljsko djelo, već od prvih kršćanskih vremena, često je nazivano 'medicina salutis'. U tom smislu, Ispovijed je sama po sebi liječenje koje vodi k potpunom ozdravljenju (D. Betancourt).
- Sv. Augustin, misleći na pastoralnu praksu pokore, navodi: Želim liječiti, ne optuživati. D. Betancourt piše: Zahvaljujući lijeku Ispovijedi, iskustvo grijeha se ne izopačuje u očaj (op..cit., str. 68), te nastavlja: Ispovijed je milosrdno sudište ili mjesto duhovnog liječenja. Oba ta aspekta Sakramenta zahtijevaju poznavanje nutrine grješnika kako bi mu se moglo suditi i dati odrješenje, pomagati i liječiti.
- To je nedvosmisleno. Ispovijed je susret s liječnikom duha, koji nam pomaže ozdraviti od bolesti duha; no, ona nije psihoterapija (ni koja druga profana katarza). Ivan Pavao II upozorava: Ispovjedaonica nije i ne može biti alternativa psihoanalizi i psihoterapiji... Neopravdano je očekivanje da se nađe u ispovjednika nekog iscjelitelja ili liječnika u tehničkom smislu riječi. Gdje stanje pokornika zahtijeva medicinsku pomoć, ispovjednik ne treba sâm preuzeti tu ulogu, već bi trebao pokornika uputiti na kompetentne i poštene stručnjake (21. 03. 1996. pred Apostolskom Pokorničarnicom).
- To je jasno i odnosi se na 'medicinske slučajeve' bolesti psihe (= područje psihijatrije), a ne na područje duha (= područje vjere i ljubavi). Ne treba, dakle, zamjenjivati ni svećenika psihologom ni suprotstavljati jednog drugome - oboje imaju svoju ulogu u pomaganju da postanemo slobodne i svjesne ljudske osobe. Medicinske slučajeve ispovjednik će, dakako, uputiti psihosomatskim stručnjacima. No, nikakva psihoanaliza, nikakva introspekcija ne može nam dati jasnu viziju naše 'pravednosti' pred Bogom. Liječenje u Ispovijedi je 'hagioterapeutsko', a ne psihijatrijsko ili medicinalno u užem svjetovnom smislu.

- Znamo da ponekad nikakva psihologija, psihoterapija i uopće medicinska nastojanja nisu sposobna riješiti neki duhovni problem ili ga uopće detektirati (možda samo simptome) te pokornika sa takvim duhovnim problemom nećemo nužno slati - od Stvoritelja k stvorenju, osobito ako je došao tražiti vjersku i moralnu pomoć! (Sjećam se, kada sam radi produženja vozačke dozvole, došao na pregled i psihologu u poznatoj zagrebačkoj ustanovi, liječnik-psiholog me upitao, što sam po zanimanju. Svećenik, odgovorih. Ja bih trebao doći k Vama, a ne Vi k meni, odgovorio je i istog trena, bez daljnjih ispitivanja, stavio na dokument svoj formalni potpis). U životu iskusan čovjek ili psihoterapeut može otkriti i posvijestiti potisnuta negativna iskustva i pretjerana iščekivanja. S tim nije uvijek povezano pravo ozdravljenje. Često se ta nastojanja spotiču o nepremostive granice i katkada imaju za posljedicu čak i daljnja kriva držanja i pogrješke. Bog Biblije potiče svakoga na to da sve nezdravo Njemu donese (bez prethodne toalete): On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove (Ps 147,3). Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja... on iscjeljuje sve bolesti tvoje (Ps 103,2 sl.). Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28). Prerada negativnih životnih iskustava pred Gospodinom u tradicionalnom dušobrižništvu jedva da je ponuđena. Molitva za ozdravljenje od sjećanja i (pretjeranih) iščekivanja i molitva za oproštenje put je prema tome (H. Mühlen, Novi susret s Bogom, Duh i voda, Jelsa, 1994., str. 308-309). Tko drugi može stupiti do tih dubina u kojima smo ranjeni, ako ne Onaj koji ih je stvorio? Gornjim riječima - papa ne želi staviti Gospodinu granice: tä Bog je Stvoritelj i duha i tijela i psihe! Čovjekov duh prožima čitavo tijelo i psihu, te stanje duha može liječiti i tijelo i psihu. No, pokornik i ispovjednik moraju ostati ponizni... ne tražiti u Ispovijedi iscjeljenje u tehničkom smislu riječi, jednom riječju, čudo! Ne tražiti u Ispovijedi besplatne terapeutske psihološko-psihoanalitičke usluge u svojim unutrašnjim tjeskobama, kompleksima i traumama (dr. M. Srakić).
Jednom riječju, ne psihologizam ni formalizam, ni unutrašnji i personalistički asketizam, nego, prije svega, nezanemarivanje sakramentalnog karaktera Ispovijedi (što joj je bitno), dubinsko iskustvo svog obraćenja, koncelebracija Kristove pashalne pobjede i svoga blagdana povratka Ocu te ostvarivanje rasta prema punini u Kristu.....
- Radi pojašnjenja papina upozorenja, razmotrimo napastovanje Isusa u pustinji (Mt 4,1-11 i //):
Sotona je htio učiniti od Isusa (nadovezujući se na Njegovo krštenje: Ako si ti Sin Božji...):
- svemoćnog magičara (oholost: da traži hranu izvan Boga; Isus daje prioritet Božjoj Riječi ispred zemaljske hrane);
- mitološko biće, oslobođeno ljudskih mogućnosti, koje prkosi zakonima sile teže (osobna slava, čast; Isus odvraća: treba prihvatiti Gospodina Boga, a ne Ga napastovati tražeći od Njega mirakulozne dokaze);
- jednog super-kralja svega sjaja svijeta (bogatstvo; Isus odvraća: samo se Bogu klanja a ne idolima, lažnim bogovima koji osiguravaju slavu ovoga svijeta).8
- Bijaše to Napasnikov pokušajni način da divinizira Isusa do točke da smatra Njegovo poniženje i utjelovljenje kao sekundarno. Sve ponude opasnih namjera (bogatstvo, čast i oholost), Isus je odlučno odbio prihvaćanjem siromaštva, poniženja i poniznosti. On time potvrđuje, na koji način On shvaća 'biti Sin Božji').
- Analogno, to vrijedi i za Ispovijed: treba prihvatiti Gospodina Boga (srca skrušena i ponižena, u potpunom duhovnom siromaštvu i ponizno), a ne Ga napastovati zahtijevajući od Njega čudesne dokaze.

- S obzirom na ovaj aspekt ozdravljanja, napominjemo da odredbe koje se odnose na molitve za ozdravljenje, izdane od Kongregacije za nauk vjere 2000. godine, treba striktno tumačiti:
- iako je svakom vjerniku 'dopušteno' uzdizati molitve Bogu radi zadobivanja ozdravljenja, u slavlje presvete euharistije (sic! - uporno malim slovima; Euharistija u rangu pisanja neke najobičnije stvari!), sakramenata i časoslova ne smiju se uključivati molitve za ozdravljenje, bilo one liturgijske (iz Mise, klanjanja) bilo neliturgijske (izuzimajući slavlja za bolesne predviđena u liturgijskim knjigama, za koje je opet potrebno izričito dopuštenje dijecezanskog biskupa /čak i kada ih priređuju ili u njima sudjeluju biskupi ili kardinali/); i nad neliturgijskim molitvama za ozdravljenje (molitveni susreti, čitanje Božje Riječi, svečano moljenje krunice i sl. pobožnosti), zadržan je nadzor mjesnog ordinarija; miješanje tih slobodnih neliturgijskih molitava s liturgijskim slavljima - treba brižno izbjegavati; usp. Kongregacija za nauk vjere, Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje, II..., 1-7)!


- Kako se često ispovijedati? Čim osjetim da sam sagriješio (prekinuo veze s Božjom ljubavlju i veze koje me sjedinjuju s braćom). Nije potrebno čekati da teško obolim pa da onda idem k liječniku. Nije zabilježeno da je Isus ograničio davanje oproštenja samo za teške, smrtne grijehe. Svaki grijeh uvijek je materija za Ispovijed. Svaki grijeh zahtijeva Božje milosrđe da bude oprošten. U redu ljubavi, svaki manjak je važan. Kršćani, koji se često ispovijedaju, uvijek imaju što reći na Ispovijedi. Oni, koji se rijetko ispovijedaju, ili možda samo jednom godišnje, nikad nemaju što reći... (usp. H. Caldelari). Crkva je uvijek pozivala i hrabrila vjernike da se često ispovijedaju. Sám Novi obred Sakramenta Pomirenja preporučuje čestu Ispovijed ističući u njoj veliku korist za rast krsne milosti, kao prigodu i poticaj što tješnjeg suživota s Kristom i sve veću spremnost na poslušnost glasu Duha Svetoga. Papa Pavao VI u svojoj apostolskoj napomeni o kršćanskoj radosti potiče: Česta Ispovijed poseban je izvor svetosti, mira i radosti. Postajem milosrdniji, otvoreniji na pogled Božje dobrote i poticajima Duha Svetoga, učvršćujem svoje veze s Crkvom, u meni raste ljubav prema braći, sprječavam grijeh da ruši u meni Božje djelo, privlačim naklonost Božje ljubavi. Česta Ispovijed je najbolje sredstvo da izbjegnem teške grijehe, a posebno je sredstvo da sve više rastem u ljubavi Oca nebeskoga - da sudjelujem u radosti Boga, koji je Otac kad oprašta, i primam njegov Mir, sreću što sam pomiren po daru Duha Svetoga koji u meni kliče: Abba, Oče!
- Ako ti netko kaže: 'Ne trebaš ići tako često na Ispovijed!' - ne slušaj ga. Ako ti netko u Ispovijedi govori svoja vlastita (privatna) mišljenja, koje nije usklađeno s onim što naučava Crkva (to nije njegova zadaća), ako ti ispovjednik ne pomaže da mijenjaš sebe - mijenjaj ispovjednika! Uostalom tko bi rekao da Ispovijed nije za lake grijehe, po odredbi Tridentskog koncila - biva isključen iz Crkve...
... Kanoni 7. i 8., IV zasjedanje Tridenta: Kan 7: Ako netko kaže da u sakramentu pokore nije potrebno po božanskom pravu /iure divino/ i raspoloživosti ispovjediti sve i pojedine smrtne grijehe koji su se spoznali nakon dužnoga i pomnoga razmišljanja, također i one tajne te učinjenih i protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha; ili ako kaže da je ispovijed korisna samo za poučavanje i tješenje pokornika te da je neko vrijeme bila poštivana samo kako bi se određivala kanonska pokora; ili da oni koji se trude ispovjediti sve grijehe ne kane ništa ostaviti božanskoj milosti, kako bi to oprostila; ili, konačno, da nije dopušteno ispovjediti lake grijehe, neka bude izopćen. (DS, 1707)…
- Neki su sveci (po posebnom nadahnuću Duha Svetoga /p. Pio, Terezija Avilska, Leopold Mandić, o. Ante Antić, Franjo Borgia, Ivan Pavao II.../), nakon večernjeg ispita savjesti, pristupali svaki dan sakramentalnom odrješenju - što, dakako, Crkva neće nikome preporučiti, ali neće ni zabraniti, dok točan ispit savjesti, kajanje i dobru odluku, iskrenu optužbu i sakramentalnu zadovoljštinu traži od svih (I. Fuček, op. cit., str. 176.). No, svakako bi se trebalo ispovjediti odmah nakon teško počinjena grijeha.


- Tko snosi u slučaju grijeha odgovornost ako svećenik daje neodgovarajući ili krivi savjet? Jesmo li tada odgovorni, kada naslućujemo da nas je svećenik krivo savjetovao? Odnosno, jesmo li odgovorni za grijehe, koje smo počinili na temelju svećenikova savjeta?
Ponajprije, svećenik je odgovoran za dane savjete u ispovjedaonici. Ljudi prihvaćaju svećenikov savjet; svećenik bi trebao biti upućen, imati znanje; on je dakle, stručnjak i posvećeni poslanik Crkve i stoga je dužan dati točan savjet. Također, naša odgovornost ovisi i o tome, koliko mi o Božjoj Objavi, nauci Crkve i o Ispovijedi znamo; Ispovijed ovisi i o upućenosti onoga koji se ispovijeda (svatko vjernik je dužan poznavati nauku Crkve i Božju volju; neodgovornost vjernika koji posluša takvog ispovjednika nije, dakle, apsolutna). Ipak, ako dvoji, može otići drugom svećeniku, dobiti savjet i odrješenje i imati svoj duševni mir.

- Ako na Ispovijedi zaboravim neki teški grijeh, je li ona valjana? Odlučujuće pitanje jest: jesam li to namjerno ili nenamjerno zaboravio? Ako sam nenamjerno, ostajem miran - Ispovijed mi je valjana (ali to "zaboravljeno" trebam reći na prvoj slijedećoj Ispovijedi!). Bog mi tada sve oprašta, ako se za sve kajem i želim sve popraviti. Sve što sam htio staviti u Njegovo oproštenje, oprošteno je, iako sam nešto i zaboravio. Bog jedino ne oprašta onome, tko svjesno, svojom voljom, sakrije ili zataji koji grijeh; njemu onda nije ništa oprošteno (pa ni ono što je valjano ispovjedio), jer se ne želi vratiti iskreno k nebeskom Ocu, nego Ga želi prevariti (tada čini jedan još teži grijeh - svetogrđe!). U konačnici, ako si doista iskren, važnije je ipak vjerovati u Milosrđe Božje koje sve oprašta i koje plaća sve tvoje dugove, nego imati sigurnost da si baš sve rekao. U Evanđelju vidimo, da je ženi preljubnici oprošteno, ne zato što se je savršeno optužila za svoje grijehe, nego jer je mnogo ljubila (usp. Lk 7,47).
- Korisni savjeti: dogodi se, ni nakon brižno ispitane savjesti, da se ne mogu sjetiti svih grijeha koje bih trebao staviti u Božje Milosrđe. Neka me to nauči mudrosti, da svoje glavne grijehe stavim iz dana u dan (ili po potrebi) na papir. Tako mogu sve reći bez muke da nisam nešto važno zaboravio.
- U ispovjedaonici možeš slobodno i pročitati svoje grijehe; to je znak temeljite priprave. Taj papir treba što prije uništiti ili spaliti (simbolika je velika, jer je Gospodin u vatri svoga Duha 'spalio' i sve tvoje grijehe. Nemoj sada graditi čitav krematorij za spaljivanje posmrtnih ostataka svojih ispovjeđenih grijeha /investicija je skupa/! Nemoj na papirić stavljati svoje ime i prezime ili adresu s brojem telefona: možeš ga slučajno izgubiti, a onda...?). Ako bi netko slučajno našao takve zabilješke o tuđim grijesima, ne smije ih čitati već uništiti, a ako bi ih prepričavao - teško bi griješio!).
- Ako se ispovijeda nagluha osoba - odmakni se od ispovjedaonice. Ako bi nenamjerno čuo neki grijeh koji se ispovijeda - tajna te obvezuje u savjesti pod teški grijeh (gotovo kao i svećenika). Nikome i nikada to se ne smije odati!
- Ono što si rekao u Ispovijedi ili ono što ti je svećenik rekao, ne govori na sva usta pred drugima! Neka to ostane - ispovjedna tajna, Isusov Sakrament. I ono što si pred svećenikom rekao kao sakramentalnu materiju, ne pitaj ga o tome izvan Ispovijedi (čak ni dobronamjerno!), jer on o ispovjednoj materiji ili bilo kojem njenom dijelu izvan Ispovijedi, bez opasnosti odavanja ispovjedne tajne, ne smije govoriti!).


- Što će svećenik misliti o meni (osobito ako me pozna), ako mu kažem neki 'strašan' grijeh? Neće izletjeti iz ispovjedaonice za tobom i početi vikati; neće te početi udarati štapom niti se sablazniti ili promijeniti svoje mišljenje o tebi; on o tome jednostavno ne smije naknadno ni misliti niti saznanja iz Ispovijedi koristiti u svom kasnijem odnosu prema tebi (najstrože, bez izuzetka, veže ga svetost 'sakramentalnog pečata', ispovjedna tajna, čije je odavanje zapriječeno najtežom crkvenom kaznom: unaprijed izrečenim izopćenjem pridržanim Apostolskoj stolici!). I svećenik je čovjek kome je potrebno Božje Milosrđe (i on je pokornik, grješnik koji se ispovijeda pred drugim svećenikom). Njegova dužnost je da te s Bogom pomiri, a ne da te sudi (Ispovjednik nije gospodar, već službenik Božjeg praštanja, KKC 1466; Slaveći sakrament Pokore, svećenik vrši službu Dobrog Pastira koji traži izgubljenu ovcu, Dobrog Samarijanca koji liječi rane, Oca koji čeka izgubljenog sina te ga pri povratku prihvaća, kao i službu pravednog Suca koji ne pravi razlike među osobama i čiji je sud u isti mah pravedan i milosrdan. Riječju, svećenik je znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grješniku /KKC 1456/). Nema grijeha kojega čovjek ne bi mogao učiniti, a da se i ja ne bih mogao njime uprljati (Sv. Augustin). Ništa mu stoga ne možeš reći što mu netko već prije tebe nije rekao i što netko, nažalost, poslije tebe neće još sagriješiti... Zato je najbolje bez straha, jasno i točno, sve kazati, inače ti grijesi uzrokuju u tebi velike nutarnje patnje (duševni nemir, tjeskobe, skrupule...). Bila bi šteta udaljiti se od Božjeg Milosrđa i Pomirenja zbog kojeg takvog grijeha. Niti ne slutiš s koliko poštovanja i udivljenja ispovjednik sluša ponizne i iskrene optužbe radi učinjenih grijeha, ali i gleda kako se jedna duša iz tame vraća Božjoj svjetlosti, kako uskrisava iz smrti u Život! Tko se drži istine, dolazi k svjetlosti (Iv 3,21). Lijepo je pomirenje s Bogom i za grješnika i za svećenika (H. Caldelari). Kao što on moli za tebe, dobro je moliti za svećenika preko kojega će ti Bog dati oproštenje...
- Promatraj svećenika kao da je sâm Isus...
- U knjizi 'Svećenik okrvavljene haljine' opisuje se istiniti događaj: svećenik je osuđen na doživotnu robiju jer ga je ispovjedna tajna spriječila da se brani od optužbe podmetnutog ubojstva nožem. Bacanje kamenja na nj' vlastitih župljana, kletve i mržnja na svećenstvo i Crkvu, užasne patnje i poniženja, teške uvrede i izrugivanja; konačno zatvor i za staricu majku i sestru (za sudjelovanje u zločinu, prikrivanje; osuda na smrt, pa u posljednjem trenu pomilovanje, tj. doživotni izgon u Novu Kaledoniju, udaljenu tisuću kilometara od Australije; robijao je uz užasne provokacije besramnim govorima, psovkama i gestama najtežih kriminalaca, koje su odavale mržnju prema Bogu i prema ljudima, čim su doznali da je on svećenik; tri godine gradio je cestu i radio u bakrenom rudniku, kada je molio za smrt radije nego da nastavi tu paklensku patnju duha i tijela. Svećenik, žrtva svoje svećeničke dužnosti, čuvanja, i pod cijenu života, ispovjedne tajne. Tek nakon tri godine, mučen grižnjom savjesti, otkriva se pravi zločinac, a župnik se u slavlju (onih istih župljana, kojima je oprostio) vraća s robije u svoju župu. Eto, dokle seže dužnost svećenika koji mora ispovjednu tajnu čuvati i onda kad je u opasnosti da će zbog toga izgubiti ne samo čast, nego i život... (pročitaj i drugu knjigu 'Žrtva ispovjedne tajne', pogledaj, ako možeš, film 'Ispovijedam se'...).
- Sv. Ivan Nepomuk, svetac koji drži prst na ustima. Mučenik ispovjedne tajne. Kralj ga je dao svezati u vreću s velikim kamenom i baciti ga u Vltavu, najvjerojatnije jer je bio kraljičin ispovjednik i kao takav čuvao pred ljubomornim kraljem ispovjednu tajnu; nije htio otkriti kralju išta od onoga što je doznao u Ispovijedi. Gospodin ne da svećeniku da prekrši ispovjednu tajnu, On se brine da se sačuva 'sakramentalni pečat'...
... Jer tko bi rušio Ispovijed, rušio bi Crkvu!

- Kako ispovijedati grijehe protiv 6. i 9. Božje zapovijedi? Nikako ih detaljno opisivati - to bi značilo ponovo se dati 'impresionirati' grijehom! Najbolje je, kratko i jasno, reći vrstu grijeha i učestalost, bez opisivanja detalja (osim otegotnih ili olakotnih okolnosti). Grijesi koji bi se ticali samo moje intime - zapravo ne postoje. Mi, mnogi, jedno smo tijelo u Kristu (usp. Rim 12,5; 1 Kor 12,12.20.27), dio otajstvenog Tijela Kristova, i ako je jedan dio tijela bolestan, cijelo tijelo je bolesno. Grijeh se ne tiče samo mene, nego ranjava cijelu Crkvu (ona je svetija koliko sam ja svet i grješnija koliko sam ja grješan); ako je samo jedna pritoka rijeke zatrovana, cijela će rijeka biti zatrovana. U načelu, u Ispovijedi ne bi smjele postojati tajne. Ispovjednik treba imati razboriti oprez u postavljanju izravnih i određenih pitanja o spolnosti, vodeći računa o položaju i dobi pokornika, te će se kloniti ispitivanja o imenu sukrivca - a pokornik treba cjelovito priznati teške grijehe; ispovjednik mu u tome treba pomoći i ohrabriti ga - ako je priznavanje grijeha na tom području bilo površno, svećenik će pomoći pokorniku da o svom životu iznova razmisli pred Bogom - to je nauka Crkve. Ispovjednik je dužan upozoravati pokornike o prekršajima koji su po sebi teški protiv Božjega zakona: Ni u čemu ne umanjiti spasonosnu Kristovu nauku - to je najodlučniji oblik ljubavi prema dušama (Ivan Pavao II, Familiaris consortio, 33). Pokornici moraju u Ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu, te su opasniji od onih koji se čine javno (KKC 1456). Treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda. Svi smo pozvani da što bolje spoznamo vrijednosti koje jamči i promiče božanski zakon. Ispovjednik će razumno tražiti odlučni prekid s grijehom i napredovanje na putu prema potpunom jedinstvu s voljom Božjom.

- Ako ponavljam uvijek 'iste grijehe' - nije li Ispovijed neka vrsta licemjerja: tä znam da ću opet griješiti, a u Ispovijedi obećajem da 'neću više'? Bolje je onda ne ići na Ispovijed... 'Što ću se prati kada ću se opet uprljati?' To je najčešće plod nepotpunog shvaćanja ovog Sakramenta, kod kojega se mnogi zaustavljaju samo na prvom koraku (nabrajanju vlastitih grijeha). Ne smijemo zaboraviti na ostale korake (kajanje i posebno, odluka o popravku). Kad se to čini svjesno i odgovorno, tada nema govora o beskorisnosti Ispovijedi. Npr. čak su i djeca-sveci imala, ne samo u Ispovijedi, čvrstu odluku: 'Bolje umrijeti nego sagriješiti!', pa i najmanjim svjesnim ili voljnim grijehom. Licemjerje? Nipošto, jer mnogi su radije umrli nego sagriješili. Riječ-ključ je, dakle, iskrenost obraćenja. Nastojim da moje obraćenje bude iskreno, stvarno i uspješno - a to će biti ako stvorim odluku da ću se boriti protiv određenog grijeha, protiv određene mane. U slijedećoj Ispovijedi traži oproštenje za manjkavosti u toj stvari, a onda za sve drugo... Međutim, ako ne želim toliko Boga i Njegovo Milosrđe koliko vlastito savršenstvo - to je nedostatak moje vjere. Potrebno je imati i veliko pouzdanje u Boga. Najvažnija je vjera u Isusovo Milosrđe i Ljubav s kojom dolazim k Milosrđu Oca, te iskreno obraćenje (i Juda je poslije izdaje imao neke elemente koji sačinjavaju Ispovijed, ali su mu nedostajale dvije stvari, najvažnije: vjera u Isusovo milosrđe i kajanje /žalost je imao, ali ne i kajanje i obraćenje; usp. Davidov plač, kajanje grješnice, Petrovo kajanje te potpuno pouzdanje desnog razbojnika/) - zato je njegova 'ispovijed' tako tragična /'Izdao sam nevinu krv'/, završena očajem i samoubojstvom!). Ne dolazim Gospodinu zato jer sam ja dobar, nego zato jer je On dobar, jer je On Otac koji mi uvijek želi oprostiti, oprostiti s radošću. Ne dolazim zato jer sam ja svet, nego zato jer je On Svet i želi me obdariti svojom Svetošću. Ne dolazim zbog oproštenja zato da nikad više ne bih bio potreban Njegovog milosrđa. Dolazim, dakle, zbog Njega; ne zbog toga da se smirim ili da više ne trebam dolaziti k Ocu, nego da dozovem Njegovu radost zbog oblikovanja novog, preporođenog čovjeka u meni! Gospodin me i nadalje želi pozivati na gozbu (završetak svih ispovijedi u Evanđelju jest - gozba)! Pomirenje zato nije teški teret ili dužnost, već svetkovina i poziv na radost: U nebu će biti veće veselje, veća radost zbog jednog obraćenog grješnika, nego zbog devedeset i devet pravednika, kojima ne treba obraćenja (Lk 15,7). Obraćajući se, pomirujući se - priređujem Gospodinu veselje, jer mu dajem mogućnost da bude Otac za mene (to je duboki smisao Pomirenja). Kad Bog oprašta - On je Otac koji oprašta. Zašto tako malo vjerujem u Božju želju za neprestanim opraštanjem? Nije li zato među nama koji izlazimo iz ispovjedaonice tako malo radosnih lica - a trebali bismo 'poludjeti' od čuđenja i radosti (usp. Lk 19,8)! Sakrament Pomirenja mora biti Sakrament slavlja i radosti! Nema mjesta žalosti!

- Što je, zapravo, 'teški grijeh'? Ništi nadnaravni život u duši ('smrt duše', 'duhovna smrt'); neokajan, donosi vječnu smrt (uništava u meni ljubav bez koje je vječno blaženstvo nemoguće). Teški grijeh određuju tri uvjeta (kumulativno): teška stvar (čin je po sebi teška povreda Božjeg zakona /Božje i crkvene zapovijedi, Zapovijed ljubavi.../); jasna, puna svijest o važnosti stvari (čovjek u tom trenutku treba biti svjestan, treba znati da je neki čin grješan, da je zlo, da se protivi Božjem zakonu i da će imati kao posljedicu prekid prijateljskog odnosa s Bogom); konačno, i slobodna volja u odluci (dostatni stupanj slobode, potpuni pristanak; osobni izbor zla). Dakle: teška stvar, znam i hoću (zajedno). Materijalna strana grijeha leži u objektivnoj zloći djela, a formalna u subjektivnom prihvaćanju zla (znanjem i voljom). Ako posve ili bitnim dijelom nedostaje jedan od ta tri elementa, nema smrtnoga grijeha, već se može raditi samo o lakom grijehu (npr. u potpunom snu ne može se nikako sagriješiti, u naglosti najčešće neće biti pravoga smrtnog grijeha, ako takav čovjek ne ustraje, nego se brzo kaje, stidi se, žao mu je - znači da nije svom dušom i odlučno na taj grijeh pristao; isti je slučaj u polusnu /može se sagriješiti samo lakim grijehom - osim ako čovjek naknadno pristane na to zlo/). Dužni smo ispovjediti svaki pojedini smrtni grijeh (uz moguće kratko pojašnjenje olakotnih ili otegotnih okolnosti koje mijenjaju karakter grijeha; npr. krađa je u sebi grijeh, ali je teži grijeh ako sam ukrao - siromahu; preljub je u sebi teška povreda dostojanstva ženidbe, ali je još teži ako je učinjen s oženjenom osobom; masturbacija je u sebi 'teški moralni nered', 'teško izopačenje', ali je manja moralna odgovornost ako je grijeh učinjen u čuvstvenoj nezrelosti, snagom stečenih navika, u stanju tjeskobe ili drugih psihičkih ili društvenih činilaca koji umanjuju ili svode na minimum moralnu krivnju /usp. KKC 2352/). Samo Gospodin zna tko je veći a tko manji grješnik. Na nama je da se kajemo i činimo pokoru...
- Nije dobro sve prepustiti ispovjedniku da te on sve pita. Ti se sâm moraš ispitati i sve sâm kazati što smatraš teškim grijehom (to je tvoja Ispovijed)..
- Objektivno, teški grijesi bili bi: teška stvar (idolopoklonstvo/otpad od vjere u Boga zbog vjere u nešto drugo, grijesi protiv obitelji, grijesi preljuba, teških psovki, razbojstva, velike štete i teške krađe, pojava pedofilije, praksa 'slobodnih brakova', svetogrđe, proklinjanje, propuštanje Sv. Mise i težački poslovi bez potrebe na Dan Gospodnji, ubojstvo, namjerno teško ugrožavanje svog ili tuđeg života, teška uvreda, izvršenje ili sudjelovanje u pobačaju, sprječavanje začeća, blud, bludnost, preljub, pijanstvo, droga, sablazan, svetogrđe, razbojstvo, kleveta, oholost, odbijanje Božje ljubavi i slično... Danas, nažalost, više ne stoji stav moralista da su zaista rijetke situacije da bi bila ispunjena sva tri uvjeta.
- Psihički poremećeni ljudi ne mogu počiniti grijeh. Ono što govore i čine može biti objektivno zlo, ali se ne može pripisati subjektivnom grijehu.


- A laki grijesi? Ludo je vjerovati da je laki grijeh bez značaja (pijemo ih kao vodu). Ako ga se ponavlja, pristaje na nj' bez borbe, ako ga se pripisuje u globalno ponašanje osrednjosti - može dovesti do neosjetljivosti, zaslijepljenja savjesti. Može nas dovesti do propusta u teškoj materiji, npr. nepružanja hitne i nužne pomoći bližnjemu. Njegova vlastita dinamika može nas voditi do onoga što se naziva 'fundamentalna opcija' egoizma protiv Boga i protiv bližnjih, tj. do posebno podmuklog oblika teškoga grijeha, jer ovaj ne dopušta budnost savjesti (usp. B. Sesbouë, Réconciliés avec le Christ, str. 105.).
No, važno je sačuvati razumni oprez kod lakih grijeha - a da nikako ne niječemo važnost lakih grijeha, osobito s obziroma na njihov unutrašnji izvor i izvanjsko očitovanje s negativnim odjecima na bližnjega i zajednicu!: da ustrajavanje na pomnoj optužbi za lake grijehe ne dovede do razvodnjavanja u (narcističko) samopromatranje i materijalno ponavljanje obreda, asketskog, psihološkog ili formalističkog čina, nego da ono dovodi do usavršenja krsne milosti, postignuća stvarnog i prisnog suobličenja s Kristom i poučljivosti prema djelovanjima Duha Svetoga te djelatne velikodušnosti u prihvaćanju odgovornosti za povrjedu ljubavi prema Bogu i bližnjima, što je, kao bogoslovni čin, itekako važno. Sam laki grijeh, pa i onaj najskrovitiji, uvijek čini duhovnu štetu, nepravdu učinjenu cijelom Kristovom mističnom Tijelu (eklezijalni karakter Sakramenta Pokore), s društveno-eklezijalnim posljedicama (v: http://hrcak.srce.hr/file/55617).

Laki grijesi opraštaju se, osim u Ispovijedi, i pokajanjem, kao i svakim nadnaravnim očitovanjem milosnog života (Tridentski kocil: Nam venialia... multisque aliis remediis expiari possunt /DS 1680/): molitvom, pokorom, dobrim djelima...

- Ako imam teški grijeh na duši, ne smijem, bez Ispovijedi, na Sv. Pričest, pa makar se prije toga i skrušeno pokajao. Tko je svjestan da je učinio i jedan smrtni grijeh, ne smije primiti Sv. Pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje (KKC 1457 i 1385; usp. Trid. sabor, DS 1647; 1661; osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti i nema pogodne prigode za Ispovijed (u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koji uključuje nakanu da se ispovjedi što prije /ZKP 916/). Teški razlozi bili bi npr., ako vjernik pođe k oltaru pa se sjeti svoga grješnog stanja, ili u šasu smrti a u nemogućnosti da se grijesi ispovjede. To su ipak izuzeci, a u tom slučaju vjernik bi se morao kasnije ispovjediti i za taj grijeh dobiti odrješenje, jer, kako navodi J. Kuničić, nema nutarnje, duhovne slobode od grijeha pred Bogom bez odrješenja (Iv 20,23). Ivan Pavao II upozorava (Govor Apostolskoj Pokorničarnici, L'Osservatore Romano, 31. siječnja 1981.): Imajte na pameti da u Crkvi još uvijek vrijedi i uvijek će vrijediti naučavanje Tridentskoga koncila o nužnosti cjelovite ispovijedi smrtnih grijeha; vrijedi i uvijek će u Crkvi vrijediti norma koju preporučuje sveti Pavao i isti Tridentski koncil, prema kojoj za dostojno primanje Euharistije treba prethoditi ispovijed grijeha kada je netko svjestan smrtnoga grijeha.
- Teško je shvatljivo da bi netko olako počinjao teške grijehe, a sistematski išao Svetoj pričesti - jer Pričest je znak da vjernik priznaje kao glavnu ljubav jedino onu prema Bogu, a ne prema idolima tijela, samovolje, hule... Nije jasno kako nekome može biti toliko na srcu ići na Pričest a istodobno činiti druge nedopuštene radnje... kad je Sv. Pričest znak savršene ljubavi i jedinstva sa Spasiteljem...
- Euharistija, najizvrsniji dar, dar bez cijene, spasenjska, 'emausovska' prisutnost Kristova u zajednici vjernika i duhovna okrepa koju pruža - nešto je najdragocjenije što Crkva može imati na svome putu kroz povijest... prevelik dar da bi podnosila dvosmislenost i obezvrjeđivanje (Ivan Pavao II, enciklika Ecclesia de Eucharistia, br. 9-10).
- Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u Sakramentu Euharistije: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi (Iv 6,53). Želja je Isusa Krista i Crkve (Tridentski i II. Vatikanski sabor, dokumenti Pia X., Pia XII., Ivana XXIII., Pavla VI., dokumenti post-Vaticanuma...) da svi vjernici svakoga dana pristupaju Sv. pričesti. Stoga će se vjernik, ako ima potrebne uvjete (tj. nema teškoga grijeha na duši, u stanju je milosti), pričestiti svaki put kada sudjeluje na Misi (usp. ZKP 919). No, za tolik i tako svet trenutak treba se pripraviti. Dobrovoljno se pričešćivati u svijesti teškoga grijeha, značilo bi falsificirati primanje Sakramenata. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela (1 Kor 11,27-29). Kako nedostojnim se osjećam ove oltarske milosti, kojoj sam tako smjelo pristupao (kard. Wyszynski).
- Treba znati: Crkva dopušta da se vjernik, ako je već primio Presvetu Euharistiju, može ponovno istoga dana pričestiti samo u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje (npr. ujutro i navečer; ne izvan Mise, ni treći put!, usp. ZKP 917; usp. i odgovor Papinske komisije za autentično tumačenje ZKP-a od 11. lipnja 1984. /Acta Apostolicae Sedis 76 (1984) 746, objavljen i u: La Documentation catholique, T. LXXXV, n° 1885, 2. prosinca 1984., str. 1124., gdje se primanje ograničava na samo 'drugi put', kako bi se omogućila punina sudjelovanja i izbjegle moguće devijacije euharistijskog štovanja/; usp. i Direktorij za slavljenje Euharistije i liturgiju časova, 2005./2006., Riječka metropolija, Upute... br. 27.). Osobito se Sv Pričest drugi put u danu preporučuje onima koji se nalaze u životnoj pogibelji (ZKP, kan. 921, /2./).
- Primanje Euharistije izvan Mise (ZKP 918 i EM /'Eucharisticum mysterium'/, 31,33.2): redovito, vjernici se pričešćuju za vrijeme Mise i u času kada je to propisano samim Redom slavlja, tj. neposredno nakon Pričesti svećenika-celebranta. Izvan euharistijskog slavlja: svećenik neće odbiti Pričest, pa i izvan Mise, onim vjernicima koji ga to zatraže iz opravdana razloga, uz obdržavanje bogoslužnih obreda.


Što je to 'generalna', 'opća', 'velika' ili 'životna' Ispovijed?

To svakako ne znači pričati svoj 'životopis' (biografiju, kronologiju važnih događaja iz svoga života /curriculum vitae/), već grijehe svoga života (od prošle velike Ispovijedi ili o čitavu životu). Ako smo se dosad svaki put iskreno i potpuno ispovijedali (sve i pojedine teške grijehe, po broju i vrsti, uz iskreno kajanje i odluku da ubuduće nećemo griješiti), ova Ispovijed nije nužna. No, često se površno i brzo ispovijedamo (što nije dobro ako se netko dugo vremena nije ispovijedao, više godina ili desetljeća; krivnja može biti i na svećeniku u na pokorniku); u tom slučaju, potrebno je u Božjem svjetlu ponovo sagledati svoj cjelokupni život, načiniti jedno temeljito 'pospremanje', 'generalku' svoga života. Duh Sveti će nam otkriti i raskrinkati sve skrivene i neiskreno ili nevaljano ispovjeđene, nedovoljno okajane i neodreknute grijehe... S vremena na vrijeme (osobito za vrijeme duhovnih obnova, seminara ili pučkih misija, kada nas Božje svjetlo i Njegova milost jače zahvaćaju, kada dolazimo do određene životne raskrsnice, do jedne točke u svome životnom hodu na kojoj se moramo opredijeliti i donijeti svoju životnu odluku - ili, jednostavno, nakon određenog dužeg protoka vremena, ili barem pred smrt) - potrebno je zastati te u jednoj dobroj valjanoj životnoj Ispovijedi potpuno rasteretiti dušu grijeha, pomiriti se s Bogom i zadobiti nutarnji mir. Kada ponovo sagledamo cjelokupni svoj život, njegove padove i krhkosti - naše pokajanje bit će snažnije, iskrenije i dublje, naša odluka za Isusa Krista i Njegova ljubav još snažnija... Svoje posvemašnje povjerenje predat ćemo Gospodinu, potpuno se predati u Njegove ruke i svjesno staviti svoj život pod Njegovo vodstvo i upravljanje. Nema ništa ljepše nego kad sav naš život prođe kroz Sakrament Sv. Ispovijedi, kada Gospodin Bog po svome Sinu Isusu Kristu pere s nas svaki grijeh i vraća nas ponovno u stanje dubljeg prijateljstva s Njime...
- Životna Ispovijed bila bi osobito nužna za one vjernike, gdje postoji opravdana sumnja da se zapravo nisu nikada valjano ispovjedili (sve Ispovijedi su, zapravo, bile svetogrdne); potrebna je i onima, koji su bilo kada, pa i samo jednom, neiskreno, necjelovito i nevaljano ispovjedili ma i jedan smrtni grijeh, ili ga, iz bilo kojeg razloga, potpuno zatajili: trebali bi se ponovo tada ispovjediti od svoje zadnje valjane Ispovijedi (jer su sve kasnije Ispovijedi u nizu, pa makar bile one i iskrene, svetogrdne /pokornik je jednom prevario Duha Svetoga, i to u Sakramentu/); korisna je i za one koji žele još jednom sakramentalno sagledati svoj život u svjetlu Muke, Smrti i Uskrsnuća Gospodina Isusa...

- Moralisti: ISPOVIJEDI KOJE NUŽNO TREBA PONOVITI. Po sebi je nužno ponoviti svaku i jedino Ispovijed teških grijeha, koja je bila sigurno nevaljana.
Nevaljana može biti:
- bez subjektivne krivnje ("nevaljana ali ne i svetogrdna": kad su u dobroj vjeri ispušteni neki teški grijesi; treba tu nevaljanu Ispovijed ponoviti onda kad se ustanovi takav manjak, dok ostale Ispovijedi, koje su međutim bile dobre, ne treba ponavljati);
- ili sa subjektivnom krivnjom ("nevaljana i svetogrdna" = kad su u zloj vjeri ispušteni teški grijesi; takve svetogrdne Ispovijedi, koliko god ih je bilo, treba SVE ponoviti /ali ne one Ispovijedi koje su bile između njih ili nakon njih, ukoliko ih je pokornik obavio točno u dobroj vjeri, pošto je zaboravio na one prijašnje svetogrdne/) (usp. I. Fuček, Ispovjednik i pokornik, 2014., s. 112-113).


Sv. Ivan Bosco znao je često govoriti o potrebi dobre Ispovijedi. Jedan događaj, koji je gledao u svojim 'mističnim snovima' (a slično iznose i Sv. Mala Terezija, Sv. Alfons de Liguori, naučitelji Crkve...), on ovako opisuje (op. a.: privatna viđenja nisu 'istine vjere' koje smo dužni vjerovati; no, don Boscov opis je teološki savršeno ispravan, psihološki neobično uvjerljiv i u skladu s naukom Crkve o potrebi cjelovite, valjane Ispovijedi; opis donosimo u skraćenom obliku):
'Dođi sa mnom', reče mi moj vodič, anđeo čuvar... I iznenada ugledah mlade ljude gdje padaju u... užarenu jamu. Vodič mi reče: 'To je prekršaj šeste zapovijedi, koja je uzročnik vječne propasti tolikih mladih ljudi'. - 'Ali, ako ti mladi ljudi griješe, oni se bez sumnje i ispovijedaju!', rekoh. 'Da, oni su se ispovjedili, ali su grijehe protiv čistoće ili slabo ispovjedili ili jednostavno sakrili. Npr. jedan od tih mladića je počinio taj grijeh pet puta, a kazao je samo dva ili tri. Neki su taj grijeh počinili u djetinjstvu i nikada se nisu usudili ispovjediti ga, ili su ga slabo predstavili... Neki su izostavili kajanje ili čvrstu odluku, neki su, umjesto da ozbiljno ispitaju savjest, nastojali obmanuti ispovjednika. Onaj koji umre u takvu stanju, prihvaća da se pribroji osuđenima...' Vodič podiže jedan zastor i ja ugledah grupu mladića u spavaonici; sve sam ih poznavao... Među njima je bilo i onih koji su se prividno dobro ponašali... Potom smo oko pola sata razgovarali o uvjetima da bi se obavila dobra Ispovijed. Naš zaključak je bio: treba izmijeniti život!... Izmijeniti život!'
- Poruka nam pomaže shvatiti značaj Ispovijedi i svetogrđa učinjenog u Sakramentu Pomirenja: u svakom Sakramentu Ispovijedi, treba se iskreno vratiti nebeskom Ocu; i treba izmijeniti život!


- Ima mnogo prigovora protiv ponovnog ispovijedanja svojih životnih grijeha (npr.to bi značilo da pokornik ne vjeruje u oproštenje grijeha - da ima pogrešnu sliku o Bogu koji nije policajac ili formalist, već sama Ljubav i Milosrđe - da ne treba ponovo kopati po savjesti...). Prigovori su potpuno opravdani ukoliko se pokornik redovito zaista iskreno i valjano ispovijedao. Ali potpuno neopravdani i promašeni ukoliko to nije bio slučaj - tada je ponovno, iskreno ispovijedanje nužnost (conditio sine qua non) za dobivanje sakramentalnog oproštenja i pomirenja uopće. Problem je, možda više, u činjenici teške krize Sakramenta Pomirenja, jer se nitko više ne smatra grješnikom ('pa to ti je bolest, ljudska slabost, to ti je hereditarna osobina, nemoj biti skrupulozan - to ti nije grijeh...').
- Ne preporuča se ponavljati velike Ispovijedi zbog skrupula, jer one redovito neće skrupulanta izliječiti. Njega će izliječiti djelotvorna ljubav prema Kristu i Njegovu djelu (I. Fuček, op. cit., str. 173). No, danas nije toliko problem skrupuloznost, koliko - beskrupuloznost...

- Životna Ispovijed zahtijeva i više vremena. Budući da je treba obaviti temeljito i pošteno, ona se, u pravilu, ne može obaviti u redovitom vremenu ispovijedanja, već je potrebno prethodno se dogovoriti o posebnom vremenu s ispovjednikom.

- Oproštenje je uvijek izvor života i obnove - obraćenje, promjena srca (unutarnja pokora), novo rođenje (umrle ponovno vraća u život), s kojim sudjelujemo u životu Oca, Sina i Duha Svetoga. Svaka Sv. Ispovijed je zapravo obraćenje i odricanje od svakoga, pa i najmanjega grijeha, i potpuno opredjeljenje za Krista i život u Njegovoj ljubavi i milosti to objašnjava zašto se ovaj Sakrament sve do kraja VI.st. nije mogao lako primiti; bilo je to poput ženidbe i rastave s istom osobom). Znamo da se ipak, zbog ljudske slabosti, događa da olako pogazimo zadano obećanje te da moramo okajati taj grijeh utjecanjem Sakramentu Pokore. No, nama, koji tome Sakramentu pristupamo često, potrebno je zapitati se, jesmo li se doista ozbiljno opredijelili za Isusa Krista jemo li zaozbiljno aktualizirali obraćenje, tj. odluku da se ne želimo vratiti na pravi put...
- Nakon Oproštenja, ne stati! Silno je važno ponovno ne pasti! Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: 'Vratit ću se u kuću odakle iziđoh'. Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku (Lk 11,24-26; Mt 12,43-46). Dakle, nakon dobre Ispovijedi, ne smije se ostaviti duša prazna; ona je čista - ali to nije dosta; treba ustrajno nastaviti moliti (svjestan da sâm ne možeš ništa protiv Zloga; samo je Gospodin moja snaga i zaštita). Stoga je nužno primati pomoć od Euharistije (Sveta Misa je ustvari posadašnjenje Kristove žrtve, po kojoj je Sotona pobijeđen od Onoga koji je razorio sotonsku vladavinu, od Onoga pred kojim je Sotona posve nemoćan, reče netko): sudjeluj više puta tjedno na euharistijskome slavlju i često primaj Krista u Sv. Pričesti. Ne zaboravi i neizmjernu snagu žrtve, odricanja (jer je tvoj duh grijehom bio oslabljen; sjeti se Isusovih Riječi: Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati, osim molitvom i postom (Mk 9,29); provjeri kako je ovaj Isusov savjet istinit i kako je, uistinu, Riječ Božja živa i djelotvorna (Heb 4,12); Riječi koje sam vam govorio, duh su i život (Iv 6,63)...
- Za novi život u Kristu, Pavao savjetuje: Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira. U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Poradi toga bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom… (Ef 6,10-19).

- Što, ako zgriješimo? Nikada, svjesno i voljno, ni najmanji grijeh! No, ako zbog slabosti ipak zgriješiš - milost ti je Božja uvijek na dohvat ruke. Možeš se uvijek vedra lica pojaviti pred Licem Božjim! Ispovijed je salon za ljepotu, gdje se Božjem djetetu vraća lice Božje, daje mu se Duh Sveti, uvjereni su mnogi.
- Veoma važno pravilo poslije pada: što god da se dogodi, ne očajavaj nikada, ma kakav god pad bio! Sv. Ivan Zlatousti upozorava: Naše spasenje ima dva smrtna neprijatelja: preuzetnost i očajanje nakon pada. - Odmah pobudi bol zbog grijeha, odmah zamoli za oproštenje onoga koga si povrijedio i zamoli Gospodina da ti oprosti i odmah odluči prvom prilikom ići na Ispovijed. O, moj Bože, sada se pokazalo kakav sam. A što bi se i moglo očekivati od tako slabog i slijepog stvora kakav sam ja... Nikako ne pasti u depresiju ili izgubiti odvažnost - već nastaviti u duhovnom životu kao da se ništa nije dogodilo. Ne kloni duhom, jer time Bogu nanosiš još veću žalost nego samim grijehom.
- Ne dopusti grižnju savjesti! Ona u tebi stvara nemir, oduzima ti odvažnost i paralizira te! Ona ne dolazi od Duha Svetoga, već od tvoje oholosti ili đavla. Mir je osnovni kriterij pri razlikovanju duhova. Osnovni kriterij za razlikovanje nemira u nama jest ovaj: Ako nas grize savjest a raste naša poniznost, ako za vrijeme grižnje savjesti gorljivije činimo dobra djela, ako ona u nama nimalo ne umanjuje povjerenje u Božje milosrđe - treba je primati sa zahvalnošću kao naklonost neba. Ako pak u nama pobuđuje nered, ako ubija naš zanos i čini nas lijenima... nesavjesnima u izvršavanju naših dužnosti - vjerujemo da su to pobude neprijatelja; činimo sve kao obično i uopće ih ne poslušajmo! (Scupoli).
- Poslije, jao, pada, često popuštamo u svojim svakodnevnim molitvama: Kako smijem doći pred lice Gospodnje kad sam ga upravo uvrijedio?! Nekada to traje i nekoliko dana dok se ne vratimo svom redovitom molitvenom životu. To je svakako velika pogrješka ili lažna poniznost koju nam podvaljuje đavao. Posebno ne popuštaj u svojim molitvenim navikama. Upravo suprotno. Ako budeš čekao da opet postaneš pravedan i vratiš se svojoj uobičajenoj molitvi, može se desiti da dugo čekaš... Naprotiv, ako prihvatiš činjenicu da si sagriješio i da se možeš pojaviti pred Gospodinom u stavu grijeha (bez prethodne toalete; konačno, zar ne zavisimo isključivo od Njegova milosrđa?) - On će te ozdraviti i pomalo ćeš se opet posvećivati... Ako te tvoja savjest optužuje, ako bi u Njegovoj prisutnosti najradije rekao: Gospodine, grješan sam, odlazi od mene, sjeti se da ti On govori: Dođi k meni, ljubim te, dođi da te zagrlim! Zar su tuga, klonulost, malodušnost i nemir u duši poslije svake pogrješke ispravni? Ne, ne: trebaš što prije steći mir (jer Bog djeluje ako je u duši mir!) i nastojati što brže težiti posvećenju samoga sebe. Vlastitim silama se ne možeš osloboditi grijeha: to može jedino Božja milost (milost znači 'dar', po definiciji!). Je li bolje biti malodušan i mučiti se, ili pak priznati: Gospodine, oprosti mi, opet sam sagriješio. Vidiš što sam sve sposoban učiniti! Predajem Ti se s povjerenjem, jer znam da ćeš me jednom posve ozdraviti. Neka me svijest o vlastitoj bijedi dovede do veće poniznosti, do većeg razumijevanja drugih, do dublje svijesti da ništa ne mogu svojim silama, već da imam očekivati sve od Tvoje ljubavi i milosrđa (Ph. Madre). Tada se Gospodin Bog raduje. Njegov odgovor je jasan...
- Tada jasno vidiš, da je tvoj grijeh prouzročila tvoja slabost i da si se premalo pouzdavao u Boga. Vlastiti pad te uči da još manje vjeruješ svojim silama te da još jače tražiš pomoć u Gospodina, koji jedini ima silu i moć (to je tvoje potpuno duhovno siromaštvo, prvo Blaženstvo). Ako se ne precjenjuješ i oslanjaš se samo na Gospodina, nećeš tada biti iznenađen ili zbunjen svojim posrtajima - uviđaš da je to prirodna posljedica tvojih slabosti i nestalnosti...
- Duhovni pisci savjetuju: kad ti se približava, Bog te mora učiniti slabim da bi Ga zatrebao; mora te poniziti, jer si prevelik, a rana čini poniznim. Često puta potrebno je mnogo rana da bi se Njemu obratio. Kada Gospodin ne bi dopustio da s vremena na vrijeme ne učinimo neko zlo, našli bismo se u velikoj opasnosti: uhvatila bi nas oholost i umišljenost, zaboravili bismo da sve dobivamo od Boga nezasluženo. A ništa ne škodi pravoj ljubavi kao oholost. Zato smo Gospodinu zahvalni, jer bez te zaštite, izložili bismo se opasnosti da se zauvijek izgubimo, kaže Sv. Mala Terezija. Ni križ nije otajstvo snage - već bespomoćnosti (B. Bro). Križ nije otajstvo heroizma, već otajstvo ljubavi. Ne sastoji se u hrabrom trpljenju, već u strahu od trpljenja; ne u prevladavanju teškoća, već da budeš pregažen od njih; ne u tome da budeš velik i velikodušan, već malen i smiješan u vlastitim očima; ne u tome da se gordiš od krjeposti, već da vidiš kako sve tvoje krjeposti padaju u prašinu - i sve to prihvaćati s ljubavlju. Ne radi se o tome da budeš jak u kušnji, već dovoljno ponizan da u tvom životu pobjeđuje - ljubav! Svetost ne počiva u moralnoj snazi, u isticanju svojih krjeposti i zasluga. Model kršćanina nije 'Superman', kršćani se ne natječu na velikim šampionatima svih kategorija! Svet si - i kad si slab - u mjeri u kojoj si sjedinjen s Bogom! Dovoljno je priznati da smo pred Bogom svi - prosjaci! Prihvati da si ranjiv i da zato - trebaš Spasitelja. Ne odbacuj dijete, ono što je slabo, bolesno u tebi...
- Nisi, dakle, ti nikakav 'Superman' krjeposti! Bog zna za tvoju slabost: ona stvara mjesto za Njegovu moć; snaga se u slabosti usavršuje... Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,9-10). Bit ćeš često vrlo slab, ali ćeš upravo takav, slab, pobjeđivati; bit će to pobjede ne tvojom, već Božjom snagom. Bog dopušta da doživiš teška razočarenja, da time naučiš, da samo na Njega računaš (Sv. Bonaventura). Važno je da u kušnji budeš dovoljno ponizan kako bi u svom životu otkrio ono najvažnije - istinu o Bogu koji te ludo ljubi. U tom smislu, netko je lijepo rekao: Nedopustivo je za kršćanina pomiriti se da bude 'padavičar', da mu to bude identitet, jer jednostavno nema u njemu volje popraviti se, nema odvažnosti i hrabrosti uvijek se ponovo dizati i započinjati iznova. Previše računa na sebe, a malo ili ništa na Boga.
- Evo, dakle, lijeka za tvoje padove: umjesto da se poslije nekog pada zatvoriš u sebe i neprestano u sebi oživljavaš spomen na nj' - vrati se odmah s povjerenjem Gospodinu, štoviše - zahvaljuj Mu za dobro što će ga Njegovo milosrđe izvući iz toga pada!
- Ponavljam: moramo se istovremeno boriti protiv grijeha i popravljati svoje pogrješke (Bog ne podnosi mlake, usp. Otkr 3,16; ništa tako ne ohlađuje ljubav kao pomirenje s osrednjošću!). Ali, jao, ako ipak padnemo, mnogo je bolje izgubiti sve ostalo, nego li hrabrost, nadu i dobre odluke (P. Faber). Ipak, ne moraš očajavati nad svojim pogrješkama, jer ako se Bogu vratiš s raskajanim srcem, On je sposoban iz toga izvući dobro (Bog može okrenuti na dobro čak i tvoje pogrješke /etiam peccata! - čak i grijeh, veli sv. Augustin/ - ponekad samo takvo dobro, da te uči rasti u poniznosti /manje vjerujem svojim silama, a više Njemu)/ te u milosrđu prema bližnjemu (ako ja tako lako padam, kako onda mogu osuđivati svoga brata?). Naš Gospodin toliko cijeni poniznost, da uopće ne pravi poteškoće da padnemo u grijeh, kako bi iz toga izvukao svetu poniznost (Sv. Franjo Saleški). Bolje grijesi koje prati poniznost, nego nevinost sjedinjena s ohološću (Sv. Ottavo di Milev).
- Ako se popravljamo na taj način, grijesi 'ne škode' i osoba uspijeva zadobiti poniznošću ono što je izgubila propustom.
Poslije svakog pada, On čeka... On ne želi ubiti grješnika, nego ga pretvoriti u sveca. Nemilosrdan je prema grijehu, a milostiv prema grješnicima - ta radi njih je i došao (usp. Lk 5,32). On je Onaj, kako kaže mudrac, koji u ličinki vidi leptira, u sjemenci plod, u grješniku sveca. To je Isusov pogled koji ne osuđuje. Pogled koji ozdravlja. Poslije, jao, pada, imaš posebno pravo na Isusovo naručje, aleluja. Ako i padneš ali odmah se podigneš - ne gubiš mnogo, već dobiješ poniznost, iskustvo milosrđa. Tko ostaje u žalosti i grižnji savjesti, gubi mnogo više. Znakom duhovne zrelosti nije to da više ne padneš, nego još više, da se znaš brzo podići. Svetac nije onaj koji nikad ne padne, nego onaj koji odmah ustane (Sv. Mala Terezija). Da ne izgubiš odvažnost, sveci govore da poslije pada možeš očekivati više milosti (usp. Rim 5,20: Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost).

Evanđelje Sakramenta 'Ranjene ljubavi'

Bog može učiniti i mnogo više od onoga što od Njega očekuješ. Ali ono što On ne može ili neće učiniti jest da silom otvori tvoje srce. Svoje srce treba da Mu daruješ ti sâm. Najveće je čudo - promijenjeni život u Bogu... Najveće je čudo - ljubav; manjkati u ljubavi - znači povrijediti Boga u zjenicu oka. Kršćanin živi svoje krštenje kada čuva svetu ljubav. Jer imaš isto krštenje kao i Isus, imaš i isti zakon - ljubav. To je tvoja osobna karta koja se piše Kristovom krvlju. U Ispovijedi se učiš ljubiti, ljubiti kao Bog. Takva te je ljubav spasila, takva ti ljubav oprašta, takva te ljubav i ozdravlja.
Predaj često u ovom Sakramentu Bogu sve što je tvoje, a On će ti zauzvrat dati sve svoje; predaj Mu svoje bijedno sve, a On će ti dati svoje Božje sve. Tvoji darovi Bogu mogu biti i svi tvoji svakidašnji porazi, svi tvoji neuspjesi, sve tvoje slabosti, sve tvoje bolesti, sva tvoja zla, svi TVOJI GRIJESI! Za sve ono što mu daješ, On će ti dati sve ono što nemaš, i ono što nisi ni vidio ni pomislio da može dati. Ako se kaješ - svaka tvoja krivica može postati "sretna krivica": pokazat će ti koliko te ljubi Onaj koji je zbog tebe umro i uskrsnuo, učinit će te poniznijim i krotkijim, onim koji se sve manje uzda u sebe, a sve više u Njega.
Neka ti ovaj Sakrament ne bude na otrov, nego na oproštenje grijeha! Jer je Krist uskrsnuo - nema života koji bi bio osuđen na propast, nema zla koje bi bilo konačno. Božja veličina nije toliko u pravednosti koliko u milosrđu. Njegova je pravednost obilježena blagošću i nježnošću. Njegova pravednost i svemoć stoje u ljubavi.
Ako si odlutao od Njega, uvijek se možeš vratiti... Kad se vraćaš i moliš oproštenje u mraku neke ispovjedaonice - upamti, raduješ Gospodina Boga, jer Mu dopuštaš da te kroz oproštenje ljubi. Samo je grješnik sposoban učiniti Bogu takvu radost! Njemu je veća radost dati oproštenje nego nama primiti ga. Pustimo se od Njega spasiti, pustimo se od Njega ljubiti. Sagriješili smo, slabi smo - to sada više nije važno! On je radi toga došao!
Ne gledaj, stoga, samo vlastitu nesreću - otkrij Isusovu Ranu koju je zaradio tražeći tebe u trnju grijeha (i sakrij se u tu Ranu!), pogledaj Očevu bol za izgubljenim sinom, vjeruj u Njegovu ljubav - samo takav povratak ima smisla. Boga istinski ljube samo skrušeni grješnici kojima je mnogo oprošteno, i sveci, jer jedni i drugi imaju dječju dušu (T. Dajczer). Samo nas oholost priječi da budemo sveci (sv. župnik arški). Nikada se ne ulazi tako u nebo kao kad ulazi grješnik kojemu je Bog iskazao mnogo milosrđa... Nama grješnicima za utjehu: više je u nebu onih koji su griješili, pa su se obratili i činili pokoru (Marija Magdalena, Savao iz Tarza, Augustin, Margareta Kortonska, Jeronim, desni razbojnik i mnoštvo drugih obraćenika - ne znamo im broja), nego onih koji su sačuvali krsnu haljinu nevinosti (Ivan Krstitelj, Josip, Alojzije Gonzaga, Dominik Savio, Tarzicije, Marija Goretti, Bonaventura, Toma Akvinski, Terezija od Djeteta Isusa i na tisuće drugih).... Kada govorimo o velikim svecima, tada ne častimo heroje, nego slavimo ono, što je Bog iz grješnih i slabih ljudi učinio (Bog nas kruni, jer kruni svoje darove, a ne naše zasluge - Sv. Augustin). Sveci su čudesan prototip gdje učimo, kako Bog i čovjek rade zajedno; kada ne radimo zajedno s Bogom - trebamo Božje oproštenje. Gospodin želi i od tebe učiniti sveca, najvećeg sveca u povijesti Crkve (T. Ivančić)!
Sa strane Gospodina Boga, nebo je otvoreno za sve: tamo ulazi svaki koji to hoće. Darovao je nebo razbojniku, dat će ga i svakom raskajanom grješniku! I tako se nebo napunja pokajnicima! Nebo je puno raskajanih grješnika, aleluja!
Veća je, dakle, Božja milost nego tvoj grijeh. Nakon oproštenja i pomirenja - budi sretan što si postao dijete Božje, i to na sliku Božju, što si napustio zemlju svoje sebičnosti i oholosti, opredijelio se za ljubav, ušao u Kraljevstvo Božje i bratsku zajednicu Crkve te što ti je Isus vratio krsnu nevinost duše. To je, zapravo, "drugo krštenje": krštenje u suzama. Iz te kupelji izlaziš blistav kao sunce s kojeg odsijevaju zrake svetosti (doista, nema ljepote u vidljivom svijetu koja bi bila slična ljepoti duše u milosti posvećujućoj)!
Ništa ti ne može grijeh kojeg si okajao, niti krivica koju nisi htio, ništa ti ne može neuspjeh, ako si se danas spreman popraviti. Ne moraš se vraćati u prošlost da nešto popraviš, jer budućnost je tvoja. Kad ne znaš kako dalje, tada počinje povijest Božje ljubavi.
'Evo, sve činim novo, nä, evo, pred tvojim očima. Nemoj razmišljati o onome što je prošlo, ono što je davno proteklo - ne dovodi u pamćenje. Pogledaj, činim nešto novo u tvom životu. Zar ne vidiš? Upravo pred tobom, nä, evo, stvara se. Ti nam, Gospodine Isuse, neprestano ponavljaš: Gledaj, sve činim novo. I nad svakim od nas odjekuje riječ tvoga Oca izrečena nad Sinom svojim: Ti si Sin moj ljubljeni!
... Hvala Ti, Gospodine Isuse... Hvala Ti, Oče... Hvala Ti, Duše Sveti!

Gospodin se brine da se na licu djece Božje uvijek čitaju crte Očeva lica. Stoga više nemaš pravo reći: ja sam grješnik, ja sam u zatvoru samoga sebe, već: ja sam ljubljeni grješnik, grješnik ljubljen ljubavlju Božjom - tada (i samo tada!) uskrsnuće - svako uskrsnuće - jest moguće! Isus može ponoviti uvijek svoj Uskrs u tebi.
Čudi se, često se čudi ludosti ljubavi Boga Oca!
Dok klečiš u ispovjedaonici, to su tvoji sveti trenuci pobjede čovjeka nad nečovjekom, pobjede mira nad ratom, praštanja nad osvetom, ljubavi nad mržnjom, nade nad očajem. To su trenuci kad su izgubili zločinci i grijeh... kada od grješnika postaješ svetac, od djeteta čovječjeg postaješ dijete Božje, od čovjeka osuđenog postaješ blagoslovljeni čovjek, iz tame prelaziš u svjetlost (usp. T. Ivančić). Ispovijed je nešto svemoćno. Duša, koja je sjedinjena s Bogom, zadaje Sotoni strah kao što mu zadaje sám Bog (Sv. Ivan od Križa). Ne boj se, ti si sin Božji, sin u Sinu!
Ima li, dakle, nade za grješnika? Ima! Čak i preko svih mjera!
Bog je Ljubav! (1 Iv 4,16). Ljubav i milosrđe će slaviti konačnu pobjedu. Posljednji sud će pokazati da je Božja ljubav jača od smrti! Upravo od smrti!

P. s. - Sve dok nemaš teškoga grijeha na duši, idi na Svetu Pričest: tu sam Ja u slavi. Ja sam živi Krist! Ja sam živa Voda. Ja sam vječni Oganj zapaljen u tvojim grudima, nemoj ga ugasiti. Moje je Tijelo gorući grm koje gori vatrom Duha Svetoga. Bit ćeš sav u ognju - i nećeš se spaliti. Nosi taj Oganj van po svojem srcu, po svojim rukama i ustima, da On gori i živi u svim srcima; svi oni moraju doći k Meni. Ne boj se ničega - predaj taj Oganj dalje - snagom Riječi Moje i Duha Svetoga, možeš promijeniti samoga sebe, svaku osobu, čitav svijet. Dovoljno je ostati u Mojoj ljubavi - jer sve ostalo je u njoj. Odreci se svega radi Mene, jer sve je tvoje - a Mene ni radi svega! 'Sjeti se da si od Boga. Sjeti se da si pozvan u svome životu Lice Božje tražiti. Sjeti se da si pozvan Lice Boga Oca gledati!' (V. Kraljević).




Za one koji žele znati više (= naši glavni izvori):

- Sveto Pismo; osobito: Lk 15; Iv 8,1-11.
- Katekizam Katoličke Crkve, 1420-1498.
- Christian BEAULIEU, Ma blessure est tendresse, Éd. Le Renouveau, Québec, 1982.
- Dario BETANCOURT, Izvori ozdravljenja - Sakramenti, Duh i voda, Jelsa, 1998., str.49-82.
- Henri CALDELARI MSC, Oproštenje, izvor života. Zašto i kako se ispovijedati?, III. hrv. izdanje, UPT 204, Đakovo, 1997.
- Tadeusz DAJCZER, U školi nazaretske obitelji. Razmišljanje o vjeri, Povj. za pastoral obitelji Zagr. nadb. (izd.), Zagreb, 2001.
- Ivan FUČEK, Vojevati pod Kristovom zastavom - duhovne vježbe, Verbum, Split, 2004.
- Tomislav IVANČIĆ, Hagioterapija. Duhovna medicina (priručnik), Teovizija (izd.), Zagreb, 1997. (str. 47-55).
- IVAN PAVAO II, Sakrament pokore. Sedam govora i jedno apostolsko pismo Ivana Pavla II, Dokumenti 109, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997.
- Željko R. PAVLIČIĆ, Ispovijed. Odakle? Zašto? Kako?, Zagreb, 1995.
- Jacques PHILIPPE, Traži mir i idi za njim, ICMM, Međugorje, 2017.
- Liturgijsko-pastoralni LISTIĆ za Sakrament Pomirenja, Kršćanska sadašnjost (izd.), Zagreb, 1999.

__________





RIJEČI BOŽJE dok čekaš red pred ispovjedaonicom:
* * *
- Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupâ, spomeni me se po svojoj ljubavi - radi dobrote svoje, o Gospodine (Ps 25, 6-7).

- Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: pravedan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš. Evo, grješan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja. Evo, ti ljubiš srce iskreno, u dubini duše učiš me mudrosti. Poškropi me hisopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega! Objavi mi radost i veselje, nek' se obraduju kosti satrvene! Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! (Ps 51,3-13).

- Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv - ne postupa s nama po našim grijesima, niti nam plaća po našim krivnjama (Ps 103,8).

- Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega. Kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna - govori Gospodin (Iz 1,18).

- Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše (Iz 53,5).

... jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati (Jr 31,34).

- Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom - past ću ih pravedno (Ez 34,16).

- Blagoslovljen i hvaljen budi, Gospodine, Bože naš, i neka ime tvoje bude slavljeno dovijeka! Pravedan si u svemu što učini nama, sva su tvoja djela istinita, svi tvoji putovi pravi, svi tvoji sudovi istina. Zgriješili smo i počinili bezakonje, odmetnuvši se od tebe, sagriješili teško. O, ne zapusti nas zauvijek zbog imena svoga, i ne razvrgni Saveza svoga, ne uskrati nam svoje milosrđe zbog Isusa, miljenika svoga, zbog Krista, Sveca svojega. Primi nas slomljene duše, duha ponizna! Takva nek bude žrtva naša pred tobom danas, da nas pomiri s tobom - jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju. Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, tebe se bojati i tražiti lice tvoje (prema: Dn 3,26-41).

- Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali (Jl 2,13).

* * *
- Sinko! Otpuštaju ti se grijesi (Mk 2,5).

- Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grješnike na obraćenje (Lk 5,32).

- ... oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi (Lk 7,47).

- Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! (Lk 19,10).

- Zaista ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju (Lk 23,43).

- Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu (Iv 3,17).

- Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe! (Iv 5,14).

- Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više (Iv 8,11).

- Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20,22-23).

- ... dok još bijasmo grješnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? (Rim 5,8-9).

- Ako reknemo da nemamo grijeha, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde (1 Iv 1,8-9).

- I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve (1 Iv 3,19-20).

* * *
- Oprostiti ljudima, smilovati im se - to je djelo (Božje) veće od stvaranja svijeta... i upravo u tome Bog očituje svoju svemoć (Sv. Toma Akvinski).
- Nikada nisam razumio kako netko može mirno leći u krevet sa smrtnim grijehom na duši, a zna da će možda umrijeti te noći (Sv. Toma Akvinski).
- Idi, o Terezijo... preklinji biskupe i svećenike da se nikada ne umore propovijedati o valjanoj Ispovijedi, da ne bi moji dragi vjernici taj lijek pretvorili u otrov, nego da se služe Sakramentom Milosrđa koji je određen za oproštenje grijeha... (Sv. Mala Terezija).
- Raspeli ste Krista, ali kad odlazite na Ispovijed, odlazite našeg Gospodina osloboditi od križa (Sv. župnik arški).
- Kćeri moja, govori cijelom svijetu o mom neiscrpnom milosrđu... (Isus Sv. s. Faustini.)
- Prije nego dođem kao pravedni Sudac, otvorit ću široka vrata svoga milosrđa. Tko ne želi proći kroz vrata milosrđa, morat će proći kroz vrata pravednosti (Isus Sv. s. Faustini).
- Nikada ne gubiti nadu u milosrđe Božje (zlatno pravilo Sv. Benedikta).


__________


- 20:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Večernji ispit savjesti (svakodnevni, za mlade)


Ponedjeljak

Moj Bože, ja sam Ti jutros prikazao sve časove ovoga dana * kao što Ti svećenik prikazuje svetu Hostiju. * Ti si s tim pomiješao svoju milost kao kvasac. * Pred Tobom ću sada ispitivati * kako sam to upotrijebio. *
Podaj mi premilostivi Bože još ovu milost: * prosvijetli mi pamet, da se sjetim svih grijeha u koje sam danas upao. * Potakni mi volju da se skrušeno pokajem * što sam uvrijedio Tebe, najveće dobro. *

Ispit savjesti...
Jesam li se prije počinka sjetio svoga Gospodina?
Jesam li rado slušao dobre upute svojih roditelja, odgojitelja? - nastojao ih slijediti?
Kakav sam bio s bližnjima, osobito kod igre, u školi...? - možda grub, nepopustljiv? Da nisam koga povrijedio nadimcima, izrugivanjem? Jesam li učinio što dobro svojoj braći?
Kako sam čuvao svoje i tuđe stvari - pazio da ih ne oštetim, izgubim?
Da nisam bio neoprezan u biranju štiva, filmova, s internetom, na mobitelu...; prepuštao se neurednom sanjarenju i lijenosti?
Što ću učiniti za Krista mladenački odlučno, iskreno i vedro?...

Moj Bože, * žao mi je što sam uvrijedio Tvoje Božansko veličanstvo! * Kajem se za svoje grijehe, * žao mi je što sam ih počinio. * Ne kajem se samo zato što sam zaslužio da me kazniš, * nego osobito zato jer si Ti neizmjerno savršen * i dostojan svake ljubavi, * i jer mrziš grijeh. * Tvrdo odlučujem da ću se popraviti * i izbjegavati svaku grješnu prigodu. * S ovim kajanjem želim živjeti i umrijeti. *



Utorak

Klanjam Ti se, * moj Bože, * podložnošću na koju me pozivlje prisutnost Tvoga veličanstva. * Vjerujem u Te, jer si sama istina; * uzdam se u Te, jer si neizmjerno dobar; * ljubim Te iz sveg srca svoga, * iz zahvalnosti prema Tvojoj neizmjernoj ljubavi; * i ljubim bližnjega kao samoga sebe * iz ljubavi prema Tebi. *
Moj Bože, * molim Te da mi oprostiš sve što Ti se nije svidjelo u mojem načinu mišljenja, * govorenja, * ili djelovanja. * Ove večeri obnavljam čuvstva duboke ljubavi, * koja Ti pripada, i obećajem * da ću sutra s Tvojom milošću u svemu postupati bolje. *
Dođi, Duše Sveti, * pamet mi rasvijetli, * da spoznam svoje grijehe kojima sam Te danas uvrijedio * i da se za njih iskreno pokajem. *

Ispit savjesti...
Jesam li bio točan kod ustajanja? Kamo sam usmjerio svoje prve misli novoga dana? Znam li s Bogom započeti i s Njime završiti sva svoja djela?
Jesam li učio sa zanimanjem, vedro i marljivo?
Kakav sam kod jela - nesebičan ili sebičan? Znam li se lijepo vladati za stolom, iza sebe ostaviti čisto? Jesam li spreman drugima pomoći? U učenju, kod posla, vedrim raspoloženjem?
Da li sam sklon ogovaranju i klevetanju? Prepričavam li tuđe pogrješke, nastojim ih uvećati?...

Moj Bože, * sve Tebi dugujem: * svoj život, * svoje ruke pomoću kojih radim, * ove oči pomoću kojih čitam, * svoje tijelo, razum, * roditelje, prijatelje. * Toliko ih ima koji se ne mogu radovati ovome što ja imam: * slijepi, * paralizirani - uzeti, * napuštena djeca, * oni koji gladuju... * Dao si mi što nisi dao mnogima, * moj Bože... * A ipak ja sam bio nezahvalan!... * Molim Te, * oprosti mi moje grijehe koje sam učinio pred Tobom. * Kajem se iz svega srca * i volio bih da ih nisam počinio. * Uz Tvoju pomoć želim da ih više ne učinim. *



Srijeda

Bože moj, * opet je prošao jedan dan * koji se neće nikada više povratiti. * Jednom će doći vrijeme * kad više neću moći činiti pokoru. * Zato Ti se još na svršetku današnjeg dana preponizno klanjam. * Hvalim Te i slavim sa svim anđelima i izabranima * i zahvaljujem Ti na svim dobročinstvima koja si mi danas milostivo podijelio. *
Dođi, Duše Sveti, prosvijetli mi pamet * da sve grijehe i svaki nemar današnjega dana * u gorčini svoje duše pravo spoznam, * Tebi ponizno priznam, * istinito se pokajem * i opet Tebi omilim. * Pokaži mi Gospodine moju zloću * i daj mi da spoznam sve moje krivnje! *

Ispit savjesti...
Jesam li sabrano obavio jutarnju molitvu? Kako sam sudjelovao kod Sv. Mise - pjevanjem, recitiranjem, osobnom molitvom?
Kakav sam u školi - prije dolaska profesora, pod samom nastavom - vedar i pažljiv, ili trom, nezainteresiran, brbljav i pospan?
Kakav sam bio prema subraći pod odmorom, za vrijeme nastave - plemenit, susretljiv, spreman da služim, ili sam bio na teret, smetao im kod učenja upadicama i brbljanjem?
Da li je moje prijateljstvo na visini? Klonim li se posebnog i nezdravog prijateljevanja?
Jesam li čuvao imovinu, svoje i tuđe stvari - pazio da ih ne oštetim, izgubim?
Da li sam smireno, vedro i dragovoljno obuzdavao svoje poglede i misli - izbjegavao lijeno, možda i neuredno maštanje? ..

O predobri moj Oče, * moj Bože i Gospodine! * Kajem se od svega srca što sam Te ikada uvrijedio. * Daj očima mojim suze, * da dostojno oplačem svoje grijehe. * Daj srcu mojemu da se skrušeno i iskreno pokajem * te pravu pokoru činim * i opet Tvoju milost zadobijem. * Pred Tobom priznajem sve što sam sagriješio. * Primi milostivo, Gospodine i Bože moj, * ovu moju pokoru, * i oprosti mi sve grijehe, * za ljubav Isusa Krista. Amen.



Četvrtak

Gospodine, * blagoslovi zemlju na koju pada mrak; * blagoslovi grad i predgrađe; * bogataše da budu milosrdniji, * siromahe da se međusobno ljube. * Moj Bože, blagoslovi osobito siromahe; * ukloni svađe između muževa i žena; * izmiri braću. * Vrati sreću svima malima i velikima, * da nijedan od njih Tebe ne proklinje, * nego da Te što više ljubi, dobri Isuse. * Molim Ti se za sve one koji Ti se ne mole ove večeri. * Ljubim Te za sve one koji Te još ne ljube. * Darujem Ti svoj život * kako bi njihov život bio bolji i lakši.*

Ispit savjesti...
Jesam li tijekom dana pročitao koju riječ iz Sv. Pisma ili duhovne knjige? Znam li se time okoristiti, primijeniti to u dnevnom životu, ili pak ne mislim na to preko dana? Što ću u tom pogledu poduzeti?
Da li se preko dana koji put svratim svome najvećem prijatelju Isusu (molitvom, pohodom crkvi...)? Znam li s Njime povjerljivo razgovarati o svojem životu - radostima i poteškoćama?
Znam li cijeniti šutnju i sabranost? - znati šutjeti znači - znati živjeti?! - jesam li kada razmislio o tome? Zar nije to poteškoća s kojom se često susrećem u zajedničkom životu - kanim li je već jednom riješiti?
Je li moje vladanje na visini, osobito bratska ljubav te zaista služi na čast Bogu?
Jesam li razmišljao o tome što znači vjerovati i ljubiti Isusa Krista?...


Gospodine Isuse * bilo je mnogo nemarnosti kroz ovaj dan * i moja duša mora Ti izgledati tamna... * Ja sam sebičnjak koji misli samo na sebe... * To najbolje dokazuju moji grijesi. * Ali ipak ja bih htio imati dušu sjajnu i plemenitu... * Žao mi je što sam Te uvrijedio * i obećajem da ću biti bolji. * Gospodine, pomozi mi * da dadnem više poleta svom životu. * Prečista Djevice, čija duša je sjala kao kristal, * pomozi mi, da i moja duša postane obzirnija i ljepša. *



Petak

Draga Gospo, * večeras sam umoran. * Moje misli se zapliću, i moje snage izmiču. * Čeznem za odmorom, čeznem za snom. * Majko, ove večeri, polazim na počinak * da sutra nastavim posao s više žara, * s više radosti i ljubavi. * Daj da ove misli ojačaju u meni snage * koje se obnavljaju za posao koji dolazi. * Draga Gospo, kad se probudim * neka moja prva riječ bude poklik radosti, * radosti što živim s Tobom za Boga * i dajući svjedočanstvo sinovske odanosti, u poslu novoga dana. *

Ispit savjesti...
Kako obavljam ispit savjesti? Nastojim li pronaći pravi razlog pogrješke ili neuspjeha? Što je s mojim kajanjem i dobrim odlukama?
Nastojim li razviti u sebi plemenitost i dobrotu te druge naravne darove koje sam preko roditelja od Gospodina primio?
Kakav je moj susret s Isusom Kristom u Sv. Pričesti? Je li to susret dvojice prijatelja koji se jako vole ili i pri tome ostajem hladan, u nekom praznom snatrenju bez osjećaja i misli? Da li je živi Krist Gospodin u Sv. Euharistiji za mene stvarnost s kojom ozbiljno računam, za koju živim? Što ću učiniti da moj susret s Kristom dođe na pravu visinu sjedinjenja?
Da li sam iskren? - prema Bogu, drugima i svojim roditeljima? Shvaćam li da mi je ta vrlina najpotrebnija za bilo kakav napredak u duhovnom i obiteljskom životu?
Kako sam učio? Jesam li samostalan u izrađivanju svojih zadataka? Da nisam čak drugima i smetao u marljivom radu?
Da li sam ponosan na kršćanski stav o životu, čistoći i ljubavi? Možda u meni klija tajna želja i zavist mladićima i djevojkama koji ne znaju za ideale kršćanstva? Što sam poduzeo ili poduzimam da to riješim?...


Moj Bože, * žao mi je što sam uvrijedio Tvoje Božansko veličanstvo. * Kajem se za svoje grijehe, * žao mi je što sam ih počinio. * Ne kajem se samo zato što sam zaslužio da me kazniš * nego osobito zato, jer si Ti neizmjerno savršen * i dostojan svake ljubavi, * jer mrziš grijeh. * Tvrdo odlučujem da ću se popraviti, * i izbjegavati svaku grješnu prigodu. *



Subota
Dođi, Duše Sveti, napuni srca svojih vjernih * i zapali u njima oganj svoje ljubavi. *

Ispit savjesti...
Kako čitam duhovno štivo? Mogu li čitati časopis ili knjigu duhovnog sadržaja koja u sebi nema izvanredne zanimljivosti a obogaćuje mi dušu novim spoznajama o duhovnim vrjednotama kršćanstva?
Da li sam smetao druge u učenju i sabranosti? Da nisam bio kome na sablazan, tako da bi se s pravom na mene mogle primijeniti Isusove riječi: "Tko sablazni jednoga od ove moje najmanje braće, bolje bi mu bilo da si na vrat objesi mlinski kamen i da potone u dubinu mora?!"
Kakav sam prema roditeljima - otvoren, privržen i iskren ili im možda svojom dvoličnošću, nemarom i zatvorenošću smetam da izvrše svoje poslanje? Što ću učiniti da to popravim?
Da li se moja pobožnost prema Bl. Djevici Mariji sastoji u velikom povjerenju, odanosti i ljubavi koja zahvaća cijelo moje biće, ili se možda sastoji u ponavljanju nekih molitvica? Znam li se okoristiti Njezinom zaštitom i majčinskom pomoći u sređivanju problema sv. čistoće? Jesam li otvoreno i iskreno razgovarao sa svećenikom o tim pitanjima i načinu borbe koji najviše odgovara mojoj naravi?
Da li sam se prilikom kupanja dolično vladao?...


Kajem se od svega srca, * što uvrijedih Boga najveće i najmilije dobro. * Mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem, * da ću se popraviti i da neću više griješiti. *



Nedjelja

Na koncu ovoga dana * Svemogući vječni Bože, prostirem se pred Tobom * i klanjam se Tebi, Bogu živomu i pravomu, * Stvoritelju, Otkupitelju i Posvetitelju svomu. * Vjerujem u Te, vječna istino! * Ufam se u Te, milosrđe beskrajno! * Ljubim Te, dobroto neizmjerna! * Zahvaljujem Ti na svim darovima, * osobito, što si me danas milostivo sačuvao * od svakoga zla duše i tijela. *
Slava Ocu...
Podaj mi, * premilostivi Bože, još ovu milost: * prosvijetli mi pamet, * da se sjetim svih grijeha u koje sam danas upao; * potakni mi volju * da se skrušeno pokajem, * što sam uvrijedio Tebe, * najveće dobro. *

Ispit savjesti...
Kako sam sudjelovao u današnjem bogoslužju? - vedro, s oduševljenjem - možda tromo, pospano? Koliko držim do sakramentalnog života, osobito Sv. Mise, Sv. Pričesti i Ispovijedi? Kakva je moja vjera u moć Sv. Sakramenata, nada da ću primiti milosti potrebne za život na kršćanskoj visini, ljubav prema Djelitelju svih milosti - Ocu i Sinu i Duhu Svetomu? Spremam li se za susret sa živim Kristom, svojim Bogom, vođom i prijateljem u Svetoj Pričesti?
Kakva je moja Ispovijed? Da nije to ponavljanje istih grijeha bez mnogo volje i iskrenosti da svoj život temeljito popravim? Što je s kajanjem i odlukama? Hoću li i kod slijedeće Ispovijedi konstatirati iste grijehe, nemarnosti i pogrješke? Jesam li svjestan da od moje osobne obnove, ovisi obnova čitave moje obitelji, razreda...
Hoće li me ganuti zov Krista koji trpi u braći sela i grada, moje okolice - glad, samoću, nerazumijevanje i prijezir? Europa, Azija... čekaju Kristovo objavljenje! Svi ovi čekaju na mene kao kršćanina... Mislim li na njih?
Gledam li ozbiljno u svoju budućnost, svoj život - ili želim ostati običan, prosječan, u svemu posljednji, nesposoban za išta?
Kakav sam prema svojim roditeljima, braći i sestrama, svome župniku te svima onima koji mi čine dobro, kod kuće, u školi...


O Bože moj, * kako se stidim * gledajući tolike mane i prekršaje svoje! * Da me noćas pozoveš na svoj sud, * o Isuse, što bi bilo od mene? * Uzdajući se u Tvoje milosrđe, Bože moj, * kajem se od svega srca * za sve svoje grijehe, * jer sam Tebe uvrijedio, * Tvoju pravednu kaznu zaslužio. * Osobito se kajem, jer sam uvrijedio Tebe, * svoga najboljega Oca i najvećeg dobrotvora, * najveće i najmilije dobro, * koga nada sve ljubim. * Odlučujem čvrsto, * da ću se unaprijed po milosti Tvojoj čuvati svakoga grijeha, * te volim sve, * i samu smrt podnijeti, * nego Tebe uvrijediti ikakvim grijehom, * pogotovu smrtnim ili običajnim. * Odlučujem, da ću se kloniti svake grješne prigode * i vježbati se u svakoj krjeposti. *
(Preuzeto, s neznatnim izmjenama, iz: Sursum corda, Umnoženo kao rukopis za privatnu upotrebu sjemeništaraca, Zagreb, 1969.)

- 16:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.08.2019., četvrtak

ISPOVJEDNE MOLITVE

MOLITVE PRIJE ISPITA SAVJESTI

Predragi moj Bože i Oče, * koliko si mi dosad milosti i dobročinstva udijelio! * Iz dna srca zahvaljujem Ti za tu ljubav * i želim da Te svi stvorovi na nebu i na zemlji * sa mnom hvale i slave na vijeke. * Ali, jao, kad se sjetim Tvoje dobrote, * i pogledam na svoj dosadašnji život * teško mi je, * te ne znam što bih Ti od stida kazao! *
Sagriješio sam, Gospodine! * Tebe sam često i teško uvrijedio, * očinsko sam srce Tvoje ražalostio, * Tvoju ljubav prezreo, * za Tvoja dobročinstva vratio crnu nezahvalnost. *
Smiluj mi se, o Bože, * po velikom milosrđu svojem! * Ne odbaci me od sebe * i ne uskrati mi milost Duha Svetoga, * da svoje grijehe spoznam, * od srca se za njih pokajem,* iskreno ih svećeniku ispovjedim * i Tvojoj pravdi za njih zadovoljim.*
Dođi, Duše Sveti, napuni mi dušu svojom milošću * i užezi u meni oganj ljubavi svoje. * Amen.

O, dođi Stvorče, Duše Svet, * Pohodi duše vjernika, * Poteci višnjom milosti * U grudi, štono stvori ih. *
Ti nazivaš se Tješitelj, * Blagodat Boga svevišnjeg, * Studenac živi, ljubav, plam * I pomazanje duhovno. *
Darova sedam razdaješ, * Ti prste desne Očeve. * Od vječnog Oca obećan, * Ti puniš usta besjedom. *
Zapali svjetlo u srcu, * Zadahni dušu ljubavlju, * U nemoćima tjelesnim * Potkrepljuj nas bez prestanka. *
Dušmana od nas otjeraj * I postojani mir nam daj, * Ispred nas idi, vodi nas * Da svakog zla se klonimo. *
Daj, Oca da upoznamo * I Krista, Sina njegova * I u Te Duha njihova, * Da vjerujemo sveudilj. *
Sva slava Ocu vječnomu * i Sinu mu jedinomu, * Sa Duhom punim utjehe * Nek bude sad i uvijeke.* Amen.

Pošalji Duha svojega i postat će novi svijet.
I obnovit ćeš lice zemlje.

Pomolimo se. Bože, koji si svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj, da u istom Duhu, što je pravo mislimo i Njegovoj se utjehi vazda radujemo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Dođi, Duše Presveti, * Sa neba nas posjeti * Zrakom svoje milosti. *
Dođi, Oče ubogih, * Djelitelju dara svih, * Dođi, srca svjetlosti. *
Tješitelju tako blag, * Ti nebeski goste drag, * Pun miline hlade tih. *
Umornima odmore, * U vrućini lahore, * Razgovore žalosnih. *
Sjaju svjetla blaženog, * Sjaj u srcu puka svog, * Napuni nam dušu svu. *
Bez Božanstva Tvojega * Čovjek je bez ičega, * Tone sav u crnom zlu. *
Nečiste nas umivaj, * Suha srca zalivaj, * Vidaj rane ranjenim. *
Mekšaj ćudi kamene, * Zagrij grudi ledene, * Ne daj nama putem zlim. *
Svim, što vjeru imaju, * Što se u te ufaju, * Sedam svojih dara daj. *
Daj nam krjepost zaslužnu, * I smrt lijepu, blaženu, * Daj vjekovit svima raj. * Amen.

Pošalji Duha svojega i postat će novi svijet.
I obnovit ćeš lice zemlje.

Pomolimo se. Bože, kojemu je otvoreno svako srce, kojemu govori svaka volja i kojemu nije sakrivena nikakva tajna, očisti ulijevanjem Svetoga Duha misli srca našega da zaslužujemo Tebe savršeno ljubiti i dostojno Te hvaliti po Kristu Gospodinu našem. Amen.



ISPITIVANJE SAVJESTI (za mlade)

Najprije se pitaj kada i kako si se zadnji put ispovjedio?
Zatim prođi zapovijedi Božje i crkvene, glavne i tuđe grijehe i svoje dužnosti. Zađi u pojedinosti i pomisli, da li si sagriješio mišlju ili riječju ili djelom ili zanemarivanjem svojih dužnosti. Kod smrtnih grijeha sjeti se broja i prilika koje mijenjaju vrste grijeha.

I. zapovijed Božja. Vjera... sumnje o vjeri... protuvjerske ili protucrkvene ili bezbožne knjige, časopisi, novine, govori... praznovjerje... magija... svetogrđe...? Ispovijed skrušena... iskrena... potpuna? Pričest dostojna... priprava... zahvala? Molitva dolična... pažljiva... pobožna? Ufanje lakoumno... očajavanje?

II. Ime Božje, da nisi pogrdio, uzalud izgovarao? Psovka... kletva... Zaklinjao se? Zavjet? Vladanje u crkvi?

III. Sv. Misa u nedjelju i blagdane? Da li si nastojao crpsti iz Sv. Mise korist za svoju dušu... da li si pazio na glavne dijelove Sv. Mise... sjedinio se sa svećenikom pri oltaru?

IV. Roditelji, učitelji, da ih nisi uvrijedio? Neposlušnost... Prkos... Prijezir... Zahvalan im bio... Uslužan? Pokoravaš li se Bogu radi Njega samoga ili iz obzira ljudskog?

V. Svojevoljne ozljede svoga ili tuđega života ili zdravlja? Srdžba... Mržnja... Prijezir... Potukao se ili osvetio? Neprijateljstva... Zadjevice... Pravdanje... Zavada?

VI. i IX. Smrtni grijesi su: svojevoljna besramna djela (sâm ili s drugima), svojevoljne besramne želje, svojevoljni i nepotrebni besramni: pogledi, razgovori, misli, predodžbe, čitanje, doticanja, šale, dvolične sablažnjive primjedbe.
Laki su grijesi takvi nepotrebni, svojevoljni, radoznali ili lakoumni pogledi, razgovori, slušanja, misli, čitanje itd., koji nisu besramni ali nisu sasvim uredni. No zla nakana može i od tih čina učiniti teški grijeh. Pazio da ne padnem u bližu grješnu prigodu...? Odlučno se borio protiv napasti... zazivajući Boga, Bl. Dj. Mariju, svece?

VII. i X. Krađa... Prijevara... šteta... Tuđe dobro povraćeno?

VIII. Laž... ogovaranje... klevetanje... zle misli o bližnjemu... nerazložna sumnja... krivi sud... potvaranje...?

Zapovijedi crkvene. Post... Nemrs... Zabranjene knjige?

Glavni i tuđi grijesi. Oholost... škrtost... zavist... neumjerenost u jelu i pilu... srditost... lijenost?
Savjetovati, nagovarati na grijeh... pomagati drugoga u grijehu... hvaliti tuđi grijeh... braniti tuđi grijeh...? Sablazniti... smutiti...

Dužnosti staleža. Tjedna ili bar mjesečna Ispovijed... Česta Pričest...? Točnost...? Kućni red...? Savjesnost...? Učio ozbiljno... marljivo... s dobrom nakanom? Izbjegavao društva... priredbe... zabave, koje ne dolikuju Isusovom prijatelju i kršćaninu?



POKAJANJE

O Bože, * vječna istino i pravednosti. * Što da Ti kažem? * Zanijemiti mi je, kada pogledam na množinu grijeha, * kojima sam Tebe, svojega Gospodina i Boga, * svojega predragoga Oca uvrijedio. * Ah, kako sam se nedostojno vladao! * Ti si mi dao tolika dobra, * a ja sam se njima zlo služio, * njima Tebe vrijeđao. * Toliko puta sam već obećao * da ću samo Tebi služiti i dovijek Ti biti vjeran, * pa ipak sam Te brzo ostavljao, i protiv Tebe radio; * nisam činio što sam obećao, * kršio sam Tvoje zapovijedi. * Ti ipak nisi prestajao činiti meni dobro, * a ja sam prema Tvojoj dobroti i ljubavi * bio tako hladan i nemaran!

O predobri moj Oče, * moj Bože i Gospodine! * Kajem se od svega srca, * što sam Te ikada uvrijedio! * Daj očima mojim suze, * da dostojno oplačem svoje grijehe. * Daj srcu mojemu, da se skrušeno i iskreno pokajem * te pravu pokoru činim i opet Tvoju milost zadobijem. * Pred Tobom eto priznajem sve, što sam sagriješio. * Od ljubavi prema Tebi ustat ću i poći svećeniku, * Tvojemu namjesniku, * da mu sve svoje grijehe iskreno i skrušeno ispovjedim. * Primi milostivo, Gospodine i Bože moj, * ovu moju pokoru, * i oprosti mi sve grijehe za ljubav Isusa Krista. * Amen

Isuse, Sine Davidov, * smiluj mi se! * Kako si milostivim okom pogledao Petra i obratio ga, * tako isto milostivim okom pogledaj i mene, * da se sasvim obratim i popravim. * Žao mi je od svega srca, * što sam Tebe svojega Stvoritelja i Otkupitelja, * svojega Gospodina i Boga, * najveće dobro uvrijedio. * Za ljubav Srca Tvoga molim Te, Isuse, * oprosti mi i opet me primi u milost svoju. * Budi mi uistinu Isus, to jest Spasitelj; * ne postupaj sa mnom po mojim grijesima, * nego po svojoj beskrajnoj dobroti, * i daj da u Tebi nađem spas i blaženstvo. * Mrzim od srca na svaki grijeh * i odričem ga se zauvijek;* volim radije umrijeti nego li ikada Tebe uvrijediti. * Amen.

U Tvoju se zaštitu utječemu, * sveta Bogorodice! * Ne odbij nam molbe u potrebama našim * već nas od svih pogibelji uvijek oslobađaj, * Djevice slavna i blagoslovljena, * Gospođo naša, * Posrednice naša, * Zagovornice naša. * Sa svojim nas Sinom pomiri, * svojemu nas Sinu preporuči, * svojemu nas Sinu izruči. * Amen.


Psalam 51 (Ispovijed raskajana grješnika)

Antifona: Poštedi Gospodine, puk svoj poštedi, koji si otkupio dragocjenom Krvi svojom.

Smiluj mi se, Bože, * po milosrđu svome, *
po velikom smilovanju * izbriši moje bezakonje! * Antif.

Operi me svega od moje krivice, * od grijeha me mojeg očisti! *
Bezakonje svoje priznajem, * grijeh je moj svagda preda mnom. * Antif.

Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred Tobom: *
pravedan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš. *
Evo, grješan sam već rođen, * u grijehu me zače majka moja. * Antif.

Evo, Ti ljubiš srce iskreno, * u dubini duše učiš me mudrosti! *
Poškropi me hisopom da se očistim, * operi me, i bit ću bjelji od snijega! * Antif.

Objavi mi radost i veselje, * nek' se obraduju kosti satrvene! *
Odvrati lice od grijeha mojih, * izbriši svu moju krivicu! * Antif.

Čisto srce stvori mi, Bože, * i duh postojan obnovi u meni! *
Ne odbaci me od lica svojega * i svoga svetog duha ne uzmi od mene! * Antif.

Vrati mi radost svoga spasenja * i učvrsti me duhom spremnim!*
Učit ću bezakonike Tvojim stazama, * i grješnici Tebi će se obraćati. * Antif.

Oslobodi me od krvi prolivene, Bože, Bože, spasitelju moj! *
Nek' mi jezik kliče pravednosti Tvojoj! *
Otvori, Gospodine, usne moje, * i usta će moja naviještati hvalu Tvoju. * Antif.

Žrtve Ti se ne mile, * kad bih dao paljenicu, Ti je ne bi primio. *
Žrtva Bogu duh je raskajan, * srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti. * Antif.

U svojoj dobroti milostiv budi Sionu * i opet sagradi jeruzalemske zidine! *
Tada će Ti biti mile žrtve pravedne * i tad će se prinosit' teoci na žrtveniku Tvojemu. * Antif.

Slava Ocu i Sinu * i Duhu Svetomu. *
Kako bijaše na početku, * tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. * Antif.

Pomolimo se: Bože, kojemu je vlastito da se vazda smiluješ i opraštaš, primi molbu našu i po svojoj milosrdnoj dobroti blago odriješi nas i sve sluge svoje, koje sapinju okovi grijeha.
Usliši, molimo Gospodine, prošnje onih, koji Te ponizno mole, oprosti grijehe onima, koji Ti se ispovijedaju, pa nam zajedno daj dobrostiv oproštenje i mir.
Neiskazivo nam milosrđe svoje Gospodine, milostivo pokaži, te nas ujedno izbavi od svih grijeha i oslobodi od kazna, koje za njih zaslužujemo.
Bože, koga grijeh vrijeđa, a pokora ublažuje, pogledaj milostivo na ponizne molbe puka svoga i odvrati bičeve srdžbe svoje, što ih zaslužujemo za svoje grijehe. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

(Preuzeto, s neznatnim izmjenama, iz: Sursum corda, Umnoženo kao rukopis za privatnu upotrebu sjemeništaraca, Zagreb, 1969.)



ZAHVALA: MOLITVE POSLIJE SVETE ISPOVIJEDI

Hvalospjev Marijin (Lk 1,46-55)

'Veliča * duša moja Gospodina, *
i klikće duh moj * u Bogu, mome Spasitelju, *
što pogleda na neznatnost službenice svoje: *
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. *
Jer velika mi djela učini Svesilni, * sveto je ime Njegovo! *
Od koljena do koljena dobrota je Njegova * nad onima što se Njega boje. *
Iskaza snagu mišice svoje, * rasprši oholice umišljene. *
Silne zbaci s prijestolja, * a uzvisi neznatne. *
Gladne napuni dobrima, * a bogate otpusti prazne. *
Prihvati Izraela, slugu svoga, * kako obeća ocima našim: *
spomenuti se dobrote svoje * prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.'

Ps. 103: Bog je ljubav (pjesma Božjem milosrđu)

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja * i sve što je u meni, sveto ime Njegovo! *
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja * i ne zaboravi dobročinstva Njegovih: *
On ti otpušta sve grijehe tvoje, * On iscjeljuje sve slabosti tvoje; *
On ti od propasti čuva život, * kruni te dobrotom i ljubavlju; *
život ti napunja dobrima, * k'o orlu ti se mladost obnavlja. *
Gospodin čini pravedna djela * i potlačenima vraća pravicu... *
Milosrdan i milostiv je Gospodin, * spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. *
Jarostan nije za vječna vremena * niti dovijeka plamti srdžba njegova. *
Ne postupa s nama po grijesima našim * niti nam plaća po našim krivnjama. *
Jer kako je nebo visoko nad zemljom, * dobrota je Njegova s onima koji Ga se boje. *
Kako je istok daleko od zapada, * tako udaljuje od nas bezakonja naša. *
Kako se otac smiluje dječici, * tako se Gospodin smiluje onima što Ga se boje. *
Jer dobro zna kako smo sazdani, * spominje se da smo prašina. *
Dani su čovjekovi kao sijeno, * cvate k'o cvijetak na njivi; *
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, * ne pamti ga više ni mjesto njegovo. *
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što Ga se boje *
i Njegova pravda nad sinovima sinova, *
nad onima što Njegov Savez čuvaju * i pamte Mu zapovijedi da ih izvrše. *
Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje, * i kraljevska vlast svemir Mu obuhvaća. *
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli Njegovi, †
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe Njegove, * poslušni riječi Njegovoj! *
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske Njegove, * sluge Njegove koje činite volju Njegovu! *
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela Njegova, †
na svakome mjestu vlasti Njegove: * blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

- Gospodine, ne budi protiv mene s mojim grijesima,
već budi sa mnom protiv mojih grijeha.
I kad pomislim na Tebe, neka me moja misao
ne podsjeti na grijehe, već na Tvoje oproštenje.
Ne na to kako sam grijehom propao,
već na to kako sam po Tebi otkupljen.

- Gospodine, oprostio si moje krivnje...
Popravi ono što ja ne mogu popraviti.
Donesi spas gdje je po meni nastalo zlo.
Odmakni s puta ono,
što me je odvojilo od Tebe i moje braće...
Hvala Ti i slava, Gospodine Bože: Oče... Sine... Duše Sveti...

Evo, Bog ti je sve oprostio.
Čist si sada kao na krštenju.
Sada možeš svakome pogledati u oči: više nisi kriv,
Isus je uzeo na sebe tvoju krivnju i sramotu.
Skači od radosti do neba...
Ono je sada tvoje.
I ne zaboravi tko ti je iskazao toliko milosrđe...

I ne zaboravi sada izvršiti zadanu pokoru... (što si ono dobio?...)

- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.06.2019., subota

NEKOLIKO JEDNOSTAVNIH SREDSTAVA ZA TVOJ RAST U ČISTOĆI (ili: A što nakon /životne/ Ispovijedi?)


UVOD

Naše tijelo je po Kristu posvećeno prisutnošću Duha Svetoga (hram je Duha Svetoga) i treba poštivati tu Božju nazočnost... (Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi /1 Kor 3,17/... Proslavite dakle Boga u tijelu svojem! /1 Kor 6,19-20/. Bludnost i svaka nečistoća ili pohlepa neka se i ne spominje među vama, kako dolikuje svetima! /Ef 5,3/... Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje - da se uzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga /1 Sol 4,3-5/... Nije tijelo za bludnost, nego za Gospodina /1 Kor 6,13/... Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega /1 Kor 6,9-10/). Znaj: Krist je rođen u tijelu, uskrsnuo je tjelesno - i tvoje je tijelo određeno da uskrsne u posljednji dan!
Čistoća te čini osjetljivim na duhovne stvari. Blago čistima srcem: oni će Boga gledati (Mt 5,8 ); ona daje slobodu djece Božje!

Čovjekova bogosličnost (prema: M. Vugdelija, Čovjekova bogosličnost. Metafizičko utemeljenje njegova dostojanstva, u: Živo vrelo, 6/2000, str. 8-9): čovjek je jedina legitimna slika Božja (usp. Post 1,27) u ovome svijetu, što je za čovjeka i njegovo dostojanstvo velika zaštita. Bližnjega treba promatrati i prihvaćati kao 'Božji sakrament' na zemlji, kao najočitiji oblik Božje nazočnosti u svijetu; svaka osoba koju susrećem, teološko je mjesto (mjesto susreta s trećom osobom - epifanija Boga). Dakle, intimnost s Bogom prelazi i preko susreta s drugim čovjekom.
Kršćansko viđenje bližnjega ima još jedan novi element: bližnji nije samo slika Božja, nego i 'produljeno utjelovljenje' (jer se Isus Krist poistovjetio sa svakim čovjekom). Pred licem takvoga bližnjega postajem u potpunoj bezinteresnoj relaciji, u potpunoj odgovornosti za njega. Prihvaćati, stoga, drugoga kao sliku Božju i priznati mu kao takvome njegovo neizmjerno dostojanstvo - najčišći je oblik bogoslužja. Čovjek je Bogu najbliže biće od svih stvorenja ovoga svijeta ('malo manji od Boga'); samo je on 'sposoban upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja', te svojom spoznajom i ljubavlju dijeliti Božji život, ući u zajedništvo s Bogom. Sám Bog je 'mjera' i 'jamstvo' čovjekova dostojanstva i veličine. Ljudsko biće je tako vrijedno da i onda kada se nalazi u grijehu, u njemu preživljava nešto dragocjeno kao neuništivo. Slika čovjeka se gubi, gdje blijedi slika Božja.

- Sv. Grgur Ninski: Čovječe, promotri svoje kraljevsko dostojanstvo. Nebo nije bilo stvoreno na sliku Božju, kao ti…
- Sv. Kolumban: Veliko je dostojanstvo što Bog čovjeku dadesliku svoje vječnosti i sličnost svoje naravi… Zašto se, čovječe, sam sebi činiš tako bez cijene, kad si tako dragocjen Bogu? Zašto samoga sebe toliko obeščašćuješ kad te Bog toliko časti?
- Sv. Ivan Zlatousti: Koje biće ulazi u postojanje okruženo tolikom pažnjom? To je čovjek, velik i čudesan živi lik, u Božjim očima vredniji od svekolikoga stvorenja; to je čovjek, za kojega postoje nebo i zemlja…, čijemu je spasenju Bog pridao toliko važnosti da za nj' nije poštedio ni svoga jedinorođenog Sina. Jer Bog nije prestao činiti sve da čovjeka uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne.
- Sv. Katarina Sijenska: Koji te je razlog potakao da čovjeka postaviš u tako veliko dostojanstvo? Zacijelo neprocjenjiva ljubav kojom si u sebi samome gledao svoje stvorenje i u nj' se zaljubio. Jer ljubavlju si ga stvorio, ljubavlju si mu dao biće sposobno da kuša tvoju vječnu Dobrotu.
- KKC 364: Ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu 'slike Božje': ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom, i sva ljudska osoba određena je da postane, u Tijelu Kristovu, Hramom Duha.


NEKOLIKO JEDNOSTAVNIH SREDSTAVA ZA TVOJ RAST U ČISTOĆI
(za ubuduće: neki su ovaj sadržaj, pa i uz neznatne dodatke ili preinake, preuzimali bez navođenja autora, stoga - ne zbog autorskih prava - nego zbog elementarnog intelektualnog poštenja, navodim: PRVOTNI autor ove tematske cjeline jest: p. Ivan A. MSC; glavna literatura: Daniel-Ange, Dein Leib - geschaffen für die Liebe, Wien, 1996.)

- Nisu to jedina sredstva i nisu sva nepogrješiva, ali su lako ostvariva i ne bi ih trebalo odgađati za sutra. Veliki mir dolazi nam upravo po skromnim sredstvima nazočnosti Božje. No, ništa se ne dešava automatski. Ti nisi kompjutor, već borac svjetla. U borbi za čistoću, mnogo faktora igra ulogu: tvoje ponašanje, snaga volje, tvoja odlučnost sa samim sobom i, prije svega, milost Božja. Trebaš znati da svaki kompromis donosi sumrak i prouzrokuje pogrješke.
- Borba, da bi ostao u svjetlu, veličanstveno je područje na kojem možeš vježbati gospodstvo nad samim sobom; stvara od tebe radosnog i slobodnog čovjeka. Ne zaboravi: nikada nisi unaprijed programiran i uvjetovan. Imaš moć da se sa danim situacijama poigravaš ili da im se suprotstaviš ili da njima obvladaš.
- Kakvo si blago pripravljaš u nebu za svaku izvojevanu pobjedu, makar ona u tvojim očima izgledala tako malena! Ništa te više ne jača od te borbe. Borba na području čistoće jača te na svim drugim područjima...
- Danas je prava ljubav povezana s borbom - to je cijena koju moraš platiti, ako se ne želiš predati; ali to je čini samo još dragocjenijom. Jer je Zemlja ljubavi toliko napadnuta, trebaš ju braniti sve do izlijevanja krvi, ako treba. Suprotstaviti se pornokraciji, imati drugačiji izbor - znači mučeništvo. Mnogo ima danas mučenika čistoće, jer ne žele izgubiti nevinost: sveti otac ih redovito proglašava blaženima...
- Danas se pojavljuje fantastično nova generacija koja se diže protiv svih sotonskih napada na ljubav; Duh Sveti se bori protiv sotonskih klica nečistoće. Tisuće mladih silaze s tribina da učine uvjerljiv akt hrabrosti: pred prijateljima i roditeljima odlučuju da "prava ljubav čeka". Razumiju da je čistoća za ljubav ono što je stratosfera za Sunce: zahvaljujući njoj Sunce dolazi na Zemlju a da ne uništava život...- govori Daniel-Ange, suvremeni apostol mladih, na jednim duhovnim vježbama nama svećenicima.
- Budući da smo opsjednuti seksom, treba nam prisutnost Prečiste te ljubav i snaga Duha Svetoga. Moli Isusa za tu hrabrost mučenika: dati svoj život da spasiš život; da spasiš ljubav. Neka Duh Sveti, tvoju - tako često oslabljenu - volju iznutra ojača!


1. Prije svega, ne gubi odvažnost! Bori se! Ne daj se nikada pobijediti bez borbe! Ako te zarobljuje tvrda navika, tada te molim: ne daj se nikada unaprijed pobijediti! Nemoj kapitulirati prije nego si poduzeo sve da se suprotstaviš - preuranjena kapitulacija značila bi malodušnost i kukavičluk. Izgubio sam utakmicu, ali ne i prvenstvo!
Neki mladi misle da ih je Bog napustio, sumnjaju u Njega i Njegovu moć. Bog i čovjek tako postaju neprijatelji. Računaj s tim da Zli posebno napastuje čiste duše (osrednje i okorjele ionako su njegove!). Mnogi mladići i djevojke smatrali su se zauvijek zarobljenima i nisu znali kako iz toga izići - a sada su slobodni. Pokušaš li Gospodinu pokazati svoju borbu, uvijek ćeš iskusiti milosrđe. Odupri se svim silama! I kada budeš ozdravljen, kada budeš oslobođen od tog demona nečistoće - ne boj se naviještati moć Gospodnju te pomoći drugima da sa Kristom postignu pobjedu.

2. Proslavite Boga u tijelu svome (1 Kor 6,12-20). Čistoća se sastoji u poštivanju uzvišenosti svoga tijela, u tome kako iskazuješ Bogu čast - Njemu, koji je Stvoritelj tijela i koji, od Utjelovljenja, u samom Isusu ima tijelo od mesa. Ti ne pripadaš samome sebi. Tijelo je za Gospodina i određeno je da ima udio u slavi Uskrsloga. Sve mi je dopušteno, veli Sv. Pavao. Ali, nastavlja, nije mi sve korisno. Postoje zahtjevi ljubavi, i oni su iznad slobode! U Kristu sam slobodan, sigurno; tko se predaje nečistoći, nije slobodan, dao se je obvladati zakonom instinkta. Tvoje tijelo je određeno za uskrsnuće; ono je primilo od uskrslog Krista obećanje proslavljenosti.

3. Nečistoća je posebno teška. Kako je težak grijeh nečistoće! Grijesi protiv čistoće nisu, doduše, najteži, jer su to oholost i odbijanje ljubavi. Ali je ovaj grijeh najneuralgičniji - jer su njegove posljedice najteže i jer je čitav čovjek u svom vlastitom tijelu, po tom grijehu, uvučen u trpljenje (usp. 1 Kor 6,18). Nered na spolnom području uništava ljudsko srce, guši duhovni život, gasi radost na onome što je Božje, oduzima osobnosti njenu sposobnost da stupi u vezu sa Gospodinom i drugima, jer se čovjek zatvara u samoga sebe. Nečistoća je izopačenost, perverzija tijela i srca.
- Marino Restrepo: Svaki pad protiv duhovne čistoće = kaljanje našeg tijela koje je Hram Božji. Takav čin je veliko oskvrnuće, svetogrđe, kao kad bi Đavao ušao u Svetohranište... Seksualni grijeh (npr. blud, pornografija, preljub, masturbacija...) - najbrže nas, svjetlosnim godinama, udaljuje od Božje nazočnosti i ozbiljno nas uvlači u kraljevstvo Sotone. Ostaješ bez milosti, bez darova Božjih, nemaš ništa čime bi se odupro zlim silama, padaš ponovno u istočni grijeh, kao da nisi ni bio kršten - i ako ga ne ispraviš i ne okaješ - odvojit će te od Boga kada staneš pred Božji sud. Duhovi koji potiču tjelesnu nečistoću, toliko su jezivi da što više nečistoće od njih primimo, to se više počinjemo ponašati poput njih... U vrijeme kad si najviše griješio i izlagao dušu vječnom prokletstvu - a mislio si da uživaš najviše tjelesne užitke - tvoja duša je najviše krvarila i promicala vlastitu bijedu. Kad bi tako ostalo - nikada se ne bi spasio. Znaj - u paklu su mnogi koji su manje griješili nego što si ti griješio, koji imaju manje grijeha nego što ih ti imaš...
- Riječ posebno za dječake i mladiće: Gospodin je ljudsku prirodu fantastično uredio, pa tako i funkcioniranje muškog tijela, kao i spolnost. U prijelazu iz adolescencije u odraslu dob (kao i kod muškaraca koji ne žive u braku, a žive čisto), tijelo muškarca proizvodi stotine tisuća spermatozoida i posprema ih. Nakon izvjesnog vremena, ako mladić vodi čist život, doći će vrijeme kada će se njegov seminalni "rezervoar" preliti. Gospodin Bog je dizajnirao ljudsko tijelo tako divno da kada se to dogodi, višak se izlije tijekom noći. To neizravno, nehotimično ili neizazvano izlijevanje ljudskog sjemena za vrijeme spavanja naziva se polucija. Tog fiziološkog fenomena ne treba se sramiti, jer je on kod mladića sasvim normalan, prirodan proces oslobađanja tijela od viška sjemena. Naprotiv, treba biti zahvalan Gospodinu što je ljudski organizam providnosno tako divno uredio da se on potpuno prirodno može rasteretiti seksualne napetosti.
- Nenamjerna polucija (pollutio involuntaria, nocturna, passiva, physica, mere naturalis) nije grijeh sve dok, s obzirom na spolnu nasladu koju donosi i predodžbe spolnog općenja koje ju prate, nije dobrovoljno prihvaćen (cf.: A. Vermeesch, De Castitate, 385.). Dakle, objektivno, to nije nikakav grijeh. Kako navode moralisti (usp.: P. Šolić, Crkva u svijetu, br. 1, 1989., s. 79., citirajući Š. Šipića), grijeh se može obistiniti ako je to prethodno namjeravano (volitum in causa) ili je u samom činu ostvaren neki stupanj voljnosti, npr. ako se to dogodi u polusnu ((tada je to samo laki grijeh; opaska naša)). S moralnog gledišta prema toj pojavi treba imati slijedeći stav: ako se polucija dogodi u snu, pa makar uz ’aktivno’ sudjelovanje dotičnoga, u tom nema nikakva grijeha jer nije bilo ni svjesnosti ni voljnosti. Ako nakon sna uslijedi polucija, treba se pasivno držati, a ne je aktivno dovršiti. Po sebi je nije dužnost spriječiti, a često puta je to i nemoguće... Dakle, kada se probudiš, te ne možeš izbjeći osjećaju užitka, nemoj mu se prepustiti... probaj misliti na nešto drugo, zaboravi što se dogodilo, izmoli snažno neku molitvu (npr. Zdravo Marijo, ili jednostavno reci: Isuse, Ti znaš, ja s time nemam ništa...) i nastavi spavati... Ovi principi uglavnom odražavaju zaključke na koje se poziva Sv. Alfons: Nitko nije obvezan (pod uvjetom da ne postoji opasnost pristanka na pohotu, ili da ju dobrovoljno ne izazove) spriječiti poluciju koja se događa spontano ili koja je već započela; spriječiti je, na primjer, u snu. Ali može, iz zdravstvenih razloga, dopustiti da se priroda oslobodi. Jer to ne znači izazvati, nego podnositi izljev stanica koje bi inače naštetile zdravlju... pa čak i ako bi izlijevanje proizišlo iz krivnje, dovoljno je pokajati se i odbaciti svaki naknadni pristanak... većinom je preporučljivo opskrbiti se križem; i, izbjegavajući svaki užitak, držeći sklopljene ruke, moliti Gospodina da ne dopusti pad u nasladu (III, 479.). Ne daj se, dakle, ometati i prepuštati nasladi, nego nastavi napredovati u svetosti bez koje nitko neće vidjeti Gospodina (usp. Heb 12,14).
- Opaska: ono što je potrebno za higijenu tijela, nije grijeh, ako nije učinjeno u zloj namjeri!
- Pogledaj Isusa iz Nazareta u lice, utopi se u Njegovim očima - one su utjelovljenje beskrajne ljubavi i milosrđa. On od tebe želi učiniti najvećeg sveca u povijesti kršćanstva...
- Da, Isus traži korjenito kršćanstvo! Kako je netko lijepo naveo, Gospodin veli da je vječnost toliko vrijedna da nisi izgubio ako izgubiš sve na svijetu, a nisi ništa dobio ako dobiješ cijeli svijet...

4. Iz ljubavi budi čist. Budi uvijek svjestan da je čistoća nezasluženi dar Gospodina. Nitko nije sam po sebi čist. Čistim se postaje. Borbom protiv strasti, svijeta i Đavla. Čistoća je dar kontemplacije. Zavoli, dakle, čistoću, zavoli je iz ljubavi prema nekome. Ponajprije, naravno, iz ljubavi prema Gospodinu, kome i pripada, u prvom redu, tvoje tijelo. Ali isto tako, zaljubi se u čistoću i iz ljubavi prema svom budućem mužu ili svojoj budućoj ženi i iz ljubavi prema svojoj budućoj djeci. I ljubi čistoću kao uzvišenu vjernost. Da, jer čistoća zaljubljenih znači ljubav prema bližnjemu, slobodu - ali već i vjernost. Trebaš se pripremiti za vjernost, a vjernost sutra počinje danas. 'Ne' nečistoći znači 'da' ljubavi. Budi čist iz ljubavi, a ne iz želje za heroizmom.

5. Računaj na milosrđe. Ako još uvijek, usprkos svega, doživljavaš iskustvo svoje slabosti, tim više računaj na milosrđe Božje. Njegova je ljubav veća od tvoga grijeha; nemaj straha priznati se grješnikom pred Gospodinom. Priznaj svoj grijeh da prekineš lanac vezanosti. Ako tako lako padaš, te ne možeš napredovati, idi od oproštenja do oproštenja. Oproštenje je ono najljudskije u sakramentima. To dvostruko priznanje (stvarnost tvojih grijeha i Božje oproštenje), oslobodit će te. Svaka duša koja se diže, podiže svijet (E. Leseur).

6. Nađi si pravi ideal. Životni ideal ne bi smio biti u suprotnosti s tvojom općim dobrom, tj. s tvojim posljednjim ciljem. Ukratko, ne treba te odvraćati, već pripravljati na vječni život, pomažući da ga lakše postigneš. Drugo, neka ti ideal bude primjeren tvojim sposobnostima i mogućnostima, da razvija tvoje sposobnosti i uloge u službi Bogu i bližnjemu... On bi trebao biti i praktičan i ostvariv, inače ne bi imao snagu usmjeriti volju na djelovanje u svim životnim okolnostima. Za vjernika, najljepši ideal je osoba Isusa Krista, koji je postao čovjekom i živio među nama, da bismo Ga mogli nasljedovati u konkretnim uvjetima svoga života.

7. Nađi Oca, zaruči se s Kristom, ljubi Mariju. Jedini koji je u punini Otac i za kojim čezne tvoje srce jest - Otac! Trebaš Ga više nego ikoga drugog! Slabost Očeva srca su oni najslabiji. Gleda na prosjake. Suosjeća s prezrenima. Bog je na tvojoj strani - prijeđi na Njegovu stranu! Treba s Bogom biti privezan vezom koju nitko i ništa ne može raskinuti, treba biti potpuno gol, ne računajući na ništa drugo osim na Njegovu ljubav: treba biti Njegov sin! Uvijek si na koljenima Oca nebeskoga, osloni se na Njega jer On te brani, štiti... Otac je bolji i od majke, da, i od majke (usp. Iz 49,14-16).
- Zaljubi se u Isusa; onda ti ništa nije teško. Budi jedno s Njime. Živi stvarnu blizinu s Isusom. Ne odbacuj Ga na rub svoga života. Budi spreman za Njega dati svoj život! Učini od Njega prijatelja, koji te nikada neće pustiti pasti. Mnogi, razočarani ljudi objavljuju u Njemu Jedinoga, koji ih razumije, ne osuđuje. Jedinoga, koji ne napušta. Tako će Isus postepeno evangelizirati tvoju sposobnost da ljubiš. Od Njega ćeš naučiti dati život a ne se s njime igrati. On će ti pomoći otkriti tvoju vlastitu ljepotu, sakrivenu na dnu srca.
- Marija je tvoja Majka, tvoja sestra. Ona je Majka Božja, Njegova kćerka. Ona je supruga, žena. U onome, u čemu žene oko tebe nisu bile onakve, kakve bi trebale biti, u čemu su te slagale, ranile, obeshrabrile - neka ti Marija postane Ona čija prisutnost znači ozdravljenje. Ona će ti pomoći ljubiti sebe u istini. Prosvjetlit će tvoju ljubav...

8. Posveti se Isusu. Sve što jesi i kakav jesi, sve što imaš: tijelo, dušu, duh, osjećaje, svijest i podsvijest, maštu, riječi, svoje odnose s drugima... Isuse, ovdje je tvoj bijednik, pomozi mi…

9. Pripadaj Isusu. Pozvan si na čistoću. Tvoje tijelo pripada Kristu i hram je Duha Svetoga. Kako bi mogao svoje tijelo predati nečistoći, to tijelo koje je Bog na križu uz cijenu Krvi Kristove otkupio, odredio za uskrsnuće i obdario svojim Duhom!? Nemoj samovoljno normirati nad samim sobom - budi sluga Kristov. Nemoj posjedovati samoga sebe - pripadaj Isusu. Nemoj ostvarivati samoga sebe - poštuj u svome tijelu i u svojoj spolnosti uzvišeni plan svoga Gospodina...

10. Zazovi iskreno Gospodina. Ako imaš problema sa spolnošću ili u njenoj orijentaciji: moli Stvoritelja. Nitko ne može tako pomoći duši kao Onaj koji ju je stvorio. Jedini koji je sposoban usmjeravati te: tvoj Stvoritelj i Spasitelj, Isus. Tko drugi može stupiti do tih dubina u kojima si ranjen? Zazovi žarko. Molitva bez srca - nalaziš se pred Bogom kao mrtvac (Arhimandrit Rafail). Ponekad nikakva psihoterapija nije sposobna riješiti neki seksualni problem ili ga uopće dezinficirati. Navode stručnjaci: zdravlje zavisi više od Isusa Krista nego od Hipokrata (medicine) i stanje duše liječi tijelo. Dopusti da nekoliko kršćana s tobom moli za tvoje ozdravljenje (jer Gospodin je izvan i iznad vremena - udaljenost, koja je za tebe prošlost, za Njega je sadašnjost). Mnogi mogu posvjedočiti da je Bog tako došao do njihovih problema. Nikakvo magično niti automatsko djelovanje; sve zavisi od djetinjeg povjerenja i slobodne volje Gospodina. Ozdravljenje može trajati mjesecima, možda i godinama; za to vrijeme trebaš surađivati iz sve snage, s punim povjerenjem. Hvali Ga i slavi, bez prestanka, i svo zlo će bježati od tebe... Gdje je Isus, tamo zlu nema mjesta!

11. U mjeri, u kojoj se sredstva zla upinju, da te podmite, trebaš Duha Svetoga! Moli često Njegovu milost, da mogneš uvijek ostati čist. Ono što je slabo, On čini jakim. On čisti srce. Napasti čine tvoje slabosti još ranjivijima. Ako ih želiš pobijediti samo svojim sredstvima, bit ćeš unaprijed pobijeđen. Ali ako si 'podložan' Duhu, zao duh ti se neće usuditi ni približiti, a kamoli te zaplašiti. Uvijek ćeš biti zaštićen tim izvrsnim i neusporedivim Braniteljem Duhom Svetim. On ti dolazi u pomoć u svim tvojim bitkama. U Njegovoj nazočnosti, zao duh je sveden na ništa. Viči, vapi Duhu Svetom da dođe u pomoć tvojoj slabosti!... Kao što vidimo, snaga slabih, onih koji su spopadnuti napašću - jest vikati Duhu snage (Sv. Bernard).
- Duše Sveti, Duše Snage, Duše Branitelju, ispuni me, posveti me, osnaži me, vodi me... (p. James Manjackal).

12. Važno: redovito primaj Sakramente! Izdrži od jednog oproštenja do drugoga! Dva daleko najbolja sredstva za rast i ozdravljenje jesu: Ispovijed kao Sakrament svjetla, Euharistija kao Sakrament ljubavi. U Ispovijedi sve daješ Bogu, a u Sv. Pričesti sve od Njega primaš.
- Tako smo krhki da neprestano moramo primati Božje Tijelo kako bismo izdržali u čistoći, koja je bez Njega nemoguća. Tko euharistijski, sakramentalno, ne uzima Isusovo Tijelo i ne pije Njegovu Krv, taj ne može imati božanski život u sebi. Ne može postići ni vječni život u nebu. Bez Isusovog Tijela nema ni kršćanina ni Crkve ni spasenja.
- Sv. Ambrozije: Ako bježite od mraka, Isus je svjetlo! Ako trpite od vatre strasti, Isus je osvježenje! Ako želite da vam rane budu ozdravljene, On je liječnik! Ako vas pritištu grijesi, On je pomirnica! Ako ste gladni, On je hrana! Ako ste potrebni pomoći, On je snaga! Ako se bojite smrti, On je život! Ako žudite za nebom, On je put! Ma tko ti bio, ako se želiš sačuvati dobrim i čistim, ispovjedi se i primi barem svakih 8 dana Sv. Pričest. Pričešću, Isus - Božanstvom i Čovještvom, uskrslim Tijelom i Krvlju - dolazi k čovjeku. Na taj način čuva se nevinost u mnogim srcima. Osobito u velikim opasnostima za nevinost duše, mnogi ljudi ostaju ipak čisti kao anđeli! Baš zato jer smo slabi, jer smo u tolikim opasnostima - moramo se često krijepiti Kruhom jakih! Sv. Ivan Zlatousti: Sveta Euharistija pali u nama oganj božanske ljubavi koji tjera zloduhe. Pa opet: Kad odlaziš od Svetog stola, ti si kao vatreni lav, ojačan i strašan za Sotonu.
- Ako si preduboko ranjen negativnim iskustvima, ili se osjećaš kao zarobljenik jedne tjeskobne prošlosti na seksualnom području ili neke duboko ukorijenjene navike, ako si izmučen u dubini nastranim sklonostima i ne usudiš se o njima s nikim popričati, pročitaj: Mt 14,27; Iv 16,33; Mt 11,28. Očekuj sve od ljubavi Isusove! Nevinost Božja, svetost Kristova, ljubav Duha Svetoga trebaju postati u tebi izvor tvoje čistoće. Nije moguće imati čisto tijelo ako srce nije postalo čisto! Sakramenti su autentični kanali milosti. Crkveni naučitelji kažu da je gotovo nemoguće vjerovati u čistoću onih koji se ne ispovijedaju. Sv. Ivan Bosco, odgojitelj mladih: nema sigurnijeg puta od česte Ispovijedi da se mladi očuvaju od nečistih grijeha i od svih drugih grijeha teških i lakih. - Moli se, dakle, redovito, čuvaj se grijeha, sudjeluj svaki dan na Sv. Misi, pričesti se svaki put, ispovjedaj se često...
- Nedavno sam pročitao nešto zanimljivo: zbog masturbacije ili predbračnih bludnih odnosa, mnogi mladi često ne idu na Ispovijed - ili zato što ne vide da je to grijeh, ili vide, ali im nije žao; ili se kaju, ali to opet planiraju napraviti. Kad bi u takvom stanju išli na Ispovijed, to bi značilo da su lagali da se kaju i da 'čvrsto odlučuju da neće više griješiti' (bila bi to 'svetogrdna Ispovijed' - još jedan, strašan, dodatni objektivno teški grijeh). A pošto imaju grijeh na srcu, ne mogu primiti Sv. Pričest (pogotovo ne 'Svetu'). Zbog toga nakon nekog vremena prestanu ići na Sv. Misu, udaljuju se od Crkve. Malo po malo prestanu s bilo kakvim odnosom s Bogom... Ti nemoj tako. Sv. Filip Neri pripovijeda o nekom mladiću koji mu je došao na Ispovijed s čvrstom odlukom da će pod svaku cijenu napustiti određene nečiste grijehe na koje se bio privikao. Svetac ispovjedi mladića, i vidi njegovu volju da se popravi, odriješi ga od grijeha, i reče mu: ako bi ponovno pao u grijehe, neka se odmah vrati i ponovno ispovjedi. Drugog dana, evo tog mladića ponovno Sv. Filipu: Oče, đavao je bio jači od mene, ponovno sam pao u isti grijeh. - Jesi li se pokajao? - Jesam, oče! - Dobro, ja te odrješujem od grijeha tvojih, idi u miru - ali se vrati nakon prvog pada. Nakon 3., 4. i 5. dana, evo ga uvijek kao na početku. I to je bilo 12 ili 13 puta, u većim ili manjim razmacima. Konačno je trijumfirao nad svojim grijehom i postao je tako čist da ga je Sv. Filip primio među svoje redovnike. Postao je vrlo pobožan i revan redovnik...

13. Adoriraj Euharistiju. Ljubi svoje tijelo u svjetlu! Od velike je važnosti čistiti svoje oči, promatrajući Tijelo Kristovo. Važno je očistiti oči od sve prašine i uranjati ih u svjetlo! Duže promatranje Njegova Tijela, euharistijska adoracija, postupno čisti tvoj pogled i tvoju maštu od svih slika, koje su ih onečistili. Zagledaj se u Isusove oči i vidjet ćeš: to je Ljubav! Iskusi svemoćnu efikasnost Božjeg pogleda (usp. Lk 22,54-62). Poslije adoracije, nema više ništa, ništa što bi još moglo biti darovano (P. Lippert). Budući da je adoracija vrhunac darivanja, žrtvovanja - dođi k Isusu s više pouzdanja (usp. dva slijepca: Mt 9,29; Lk 17,19; Mt 9,22; Mk 10,52); vjeruj u Njegovu ljubav, ali i u Njegovo milosrđe. Ponavljam: protiv erotske nečistoće - euharistijska adoracija (klanjanje)...
- Primjer svetaca: Sv. Franjo Ksaverski bi, nakon što se cijeloga dana trudio oko spasenja duša, često proveo noć u molitvi pred Presvetim Sakramentom. Kada bi ga obuzao san, legao bi na stube oltara da se kratko odmori, a potom nastavio razgovor s Gospodinom. Sv. Franjo Regis, nakon što bi dan ispunio napornim radom, dopustio bi si kratak odmor pred svetohraništem. Ako je crkva već bila zaključana, jednostavno bi kleknuo pred vrata. Sv. Dominik često je tijekom dana navraćao u crkvu. Sv. Franjo Borgia posjećivao je svoga Gospodina 5 puta dnevno, Sv. Marija Magdalena de'Pazzi 33 puta, Sv. Ignacije i Sv. Stanislav Kostka svo svoje slobodno vrijeme provodili su pred Svetohraništem. Sv. Vinko Paulski, kad je posjećivao siromašne i bolesne, ulazio bi u svaku crkvu koja mu se našla na putu; ako je crkva bila zaključana, svoje bi pobožnosti obavljao vani, pred vratima. Prije svoga ređenja, Sv. Ivan Bosco odlučio je često pohoditi svoga Gospodina. Svi Božji odabranici primali su pred Presvetim Sakramentom milost na milost. Sv. Alfonz Liguori piše: Oslobodite se ljudskih veza i svakodnevno provedite barem pol ili četvrt sata u nekoj crkvi pred Presvetim Sakramentom. Kušajte i vidite kolike će vam milosti to donijeti. Vrijeme što ga provedete pred euharistijskim Gospodinom pokazat će se najzaslužnijim u vašem životu. Više ćete primiti moleći 15 min. pred Presvetim Sakramentom negoli kroz sve ostale duh. vježbe tijekom dana. Bl. Henry Suso kaže da će Isus u svojoj euharist. prisutnosti uslišiti molitve svojih vjernih brže negoli na bilo kojem drugom mjestu. Sveci su toga bili svjesni: u svim svojim kušnjama hitali su k Isusu u Presvetom Sakramentu. Sv. Ivan Vianney, župnik arški, satima je znao klečati pred svetohraništem noću, moleći za svoju župu, i to s kakvim veličanstvenim ishodom! O djeco moja, što je taj Sakramenat ljubavi! Majka Terezija: Nigdje na svijetu nisi više voljen i dobrodošao nego kod Isusa u Presvetom Sakramentu...

14. Živi Evanđelje do maksimuma. Pa i kada bi se dogodilo da se na spolnosti poklizneš, nisi time manje pozvan koračati po kraljevskoj cesti Blaženstava. Ako te svako oproštenje ponovo postavi na noge, dobro je to koračanje barem za napredovanje na cesti svjetla, ako već na njoj nije moguće plesati. Uvijek se možeš dati na službu siromasima, naviještati Radosnu vijest, premda je - u svojoj krajnjoj krhkosti - ne uspijevaš živjeti u njenoj punini! Toliko se mladih kao ti, trudi u službi Crkve i svijeta. Izvanredno vjerni, divno predani. Zaboravi samog sebe i ne zaboravi darivati se drugima. Imamo odgovornost za rast drugoga.

15. Čitaj svakodnevno Sveto Pismo. To ti Bog govori. Pa kada On govori - ti slušaj. Sveto Pismo se čita moleći (nemoj ostati na slovima, dođi do Osobe Isusa Krista). Nauči se slušati, osluškivati. Ne čitaj brzo: pročitaj jednu rečenicu i osluškuj što ti Bog govori; tek onda idi dalje. Duh Sveti je egzegeta Isusov; u Njemu, možeš susresti Isusa. Riječ Božja je stvaralačka Riječ, ima istu snagu koju je imala Isusova Riječ: Lazare, iziđi! i Božja Riječ pri stvaranju: Neka bude! Ovaj tabernakul Riječi Božje možeš držati i na svom stolu.
- Želiš li doista kršćanski živjeti i vjerodostojno apostolski djelovati? Imaj Sveto Pismo u ruci i Duha Svetoga u srcu (to je sva tvoja 'misionarska oprema'; usp.Mt 10,7-10; Mk 6,8-9). Moli Duha Svetoga da ti dade svoju svjetlost: da Evanđelje postane za tebe Riječ Božja!
- Žalosno je vidjeti domove nekih ljudi 'ukrašene' opscenim slikama, golotinjom, idolima, pa čak i Sotoninim znakovima i simbolima! Ti si nađi pojedine rečenice iz Biblije koje su te najviše dirnule, napiši ih na komadiće papira i zalijepi ih na zidove, vrata, u unutrašnjost automobila ... Kada čistiš dušu, čisti i svoj dom!
- Sv. Augustin je začuo glas u sebi: Uzmi i čitaj! Otvorio je Sv. Pismo na mjestu: Hodimo pristojno kao po danu... Obucite se u Krista, ne ugađajte pohotama (Rim 13,13). To ga je pogodilo. Njegovu razuzdanu dušu obasjalo je svjetlo, ostavio je stari grješni život i znamo - postao je svetac.
- Sv. Franjo Asiški otvorio je Evanđelje i pročitao riječi: Ako želiš biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu (Mt 19,21). Učinio je tako i uspio izvesti najveću obnovu Crkve.
- Što ćeš ti danas otvoriti i pročitati? Koje će riječi danas tebe učiniti svecem?...

16. Bez molitve nema uspjeha. Sve što trebamo, možemo postići molitvom. Dakle, milošću Božjom, a ne svojom lukavošću (Sv. Ivana Chantal). Jer, molitva je čovjekova snaga, a slabost Božja (Sv. Augustin). To je sila koja mijenja svijet. To je tvoje Brdo Preobraženja, tvoj Getsemani i Cenaculum gdje primaš Duha Svetoga. Tu ulaziš u Isusovu slavu na Taboru i u Isusovo Srce u Getsemanskom vrtu. To je vrijeme u kojem gledaš Isusa. Tu mi Bog govori: Ja sam s tobom. Ti si moj, ne boj se. - Moliti i ljubiti - eto blaženstva čovjekova na zemlji! (Sv. župnik arški). Nitko se još nije spasio bez molitve, pa ni desni razbojnik. Nije nam naređeno da neprestano radimo, bdijemo i postimo, dok nam je dan zakon da bez prestanka molimo (Evagrij Pontski). Kažu, i raj će biti molitva.
- Đavao će te mrziti (blago tebi!) ako vidi da se ti, mala duša, upuštaš u molitvu, ako vidi da želiš tražiti i raditi za Boga. Pakao se boji tvoje molitve. Koristit će svaku lukavštinu i zaprjeku da te obeshrabri i odvrati od nutarnjeg života (zato imaš toliko napasti i kušnji za vrijeme molitve!). Protivnik našega spasenja ničega se tako ne boji kao molitve. Ništa nije tako sigurno da ga svladamo (Filip Neri). Taj bijes ti dokazuje, koliko tvoja molitva ima vrijednosti za otkupljenje svijeta.
- Bit molitve ne sastoji se u riječima, formulama i mislima: Bog traži poklonike u duhu i istini (Iv 4,23). Treba moliti jednostavno, kao dijete od četiri godine (Sv. župnik arški). Licem u lice, srcem sa Srcem. Nikada se ne rješava problem izbjegavajući ga ili preskačući ga - stavi tu gorčinu između sebe i Boga; i moli Ga dok je On ne pretvori u slatkost. Stavi problem pred Gospodina, da On zaprjeku pretvori u sredstvo (usp. Sluga Božji Jules Chevalier). Kad se radi o poteškoći, pokušaj ju izmjeriti tako da ju de-dramatiziraš. Treba ju živjeti do dna, ne tražiti da ju izbjegneš - gledaj otvoreno u nju tako dugo dok ne nestane u punom svjetlu. Traži da u tvoje prazne ruke Bog stavi potrebne sile; to je dinamizam povjerenja. Tvoja duša postajat će sve više nadnaravna. Traži Gospodina dok Ga ne nađeš. Identificiraj se u molitvi s Isusom, imaj u svemu iste osjećaje kao On: tada će ti Bog dati svoju vlastitu ljubav, svoga Duha, Sebe samoga. Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine... (Iv 14,16-17). Tvoja će se molitva tada sve više pojednostavnjivati, tvoje čašćenje postajat će sve dublje. Meni je živjeti Krist (Fil 1,21). Naše molitve nerijetko stvaraju čudesa, napose u duhovnom životu. Ne moljakaj samo materijalne stvari, nemaj sebične molitvene nakane (za sebe moli na kraju!); Isus je rekao: Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,32-33; Lk 12,30-31); ta čovjek ne moli da Boga usmjerava, nego da sam bude pravo usmjeren. Koji put Gospodin niti ne čeka da ga ti moliš, nego gleda na tvoju otvorenost prema Njemu u molitvi hvale! Hvali Ga i slavi zbog Njega samoga, jer je Bog, zbog objave Njegove slave, Njegove moći, mudrosti i ljubavi (usp. Izl 15,1-18; Otkr 4,8; 4,10-11; 19,4-6; Ps 29; 100; 103; 104; 113; 117; 146...; Lk 1,46-55; 1,68-79; 2,13-14; 2,28-32; 2,38); mogu Ga hvaliti zbog bilo koje stvari, jer je On Gospodar svih stvari. Sv. Augustin: Ne raste Bog po našim hvalama, nego mi. Slavi Ga za one koji to ne čine, za one koji su u opasnosti, zahvaljuj u ime cijelog čovječanstva i koristi molitvu za vlastito duhovno obogaćivanje. Moli umjesto onih, koji su nekoć imali vjeru, a onda je izgubili; umjesto onih, koji su nekoć ljubili Boga, a onda Ga zaboravili; umjesto onih koji su nekoć molili, a onda Ga ostavili. U svojim molitvama ne smiješ stavljati granice Božjoj svemoći, Njegovoj ljubavi prema tebi i spremnosti da ti pomogne (usp. Mk 9,23: Mt 17,20). Traži velike stvari i male će ti se dodati; traži nebeska dobra i zemaljska će ti biti pridodana... Najveći dio naših nedostataka proizlazi iz nedostatka molitve: dovoljno se ne stavljamo u nazočnost Božju.
Vježba prisutnosti Božje jest molitva produžena tijekom čitavoga dana. Ništa jednostavnije: gledam Gospodina koji mene gleda… Kad ti misliš o Meni, ti živiš za Mene; kada ne misliš na Mene, ti živiš za sebe, reče Isus jednoj svetici. Bog dotiče srce, ali u pustinji, kada ti ne ostaje više ništa i nitko. On ti govori u srce, u tvojoj samoći i u tvojim tišinama...
Ljubi molitvu kao izvor tvoje čistoće. Gaji neprestano jedinstvo s Bogom. Kad ideš k Bogu, misli samo na to, da je On već tu i reci Mu: Gospodine, na raspolaganju sam Ti... Učini od moje molitve sakrament Tvoje nazočnosti; ona će mi od Tebe sve izmoliti... Sv. Franjo postao je molitva i zato je njegovo djelovanje bilo tako neodoljivo. Otiđi svaki dan na brdo Tabor, dopusti Isusu da se odmori na tvome srcu, pusti da te ogrije Lice Isusovo = stavi sve aktivnosti na drugo mjesto, a na prvo - molitvu!
- Bog ti daje 24 sata dnevno, a od toga traži samo 1 do 2 sata...
- Velika laž: 'nemam vremena'. Bog je stvorio vrijeme i mislio na vrijeme molitve kad te je pozvao. Ne, to je pitanje odlučnosti. (Netko, ne bez ironije, lijepo reče: Neki se mole samo kad padaju sa stijene, ili kad im se pojavi maligni tumor...).
Vidi: 1 dan = 24 sata = 8 sati odmora, 9 sati rada, 3 sata hobija, 3 sata molitve, i još ti preostaje - 1 sat... Umor? I Isus je molio umoran; uostalom, danas molim zajedno s bratom umorom... Ako se umoran želiš odmoriti, moli dvostruko duže nego obično kad si svjež (tako majka Tereza). Nađi si redovito vrijeme molitve (kad si najsvježiji) i od njega ne odstupaj! Vrijeme molitve - ne daj to vrijeme nikome; to je vrijeme između tebe i Boga.
- Sv. župnik arški: Ima ih koji se posve utope u molitvu kao riba u moru, jer su posve dobrom Bogu darovani. Nema razdijeljenosti u njihovu srcu. O, kako volim te veliko duše! Sv. Franjo Asiški i Sv. Koleta gledali su Boga i s Njime razgovarali kao što mi sa sobom razgovaramo... Ja često mislim ovako: kad idemo da se poklonimo Gospodinu, postigli bismo sve što želimo, samo kad bismo to zatražili zaista iskrenim srcem...
- Budi uporan u molitvi 'do bezočnosti' (Lk 11,5-8; 18,1-8); moli s vjerom koja očekuje (Mk 11,24: Sve to god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam!). Ne postoji 'neuslišana molitva; treba moliti do uslišanja. Tko zna, u posljednja vremena, koliko će Bog izliti Duha Svetoga iz fonda naših 'neuslišanih molitava'…
Usp. jerihonskog slijepca Bartimeja 'kraj puta': ušutkivahu ga, ali on vikaše još jače: 'Sine Davidov, smiluj mi se!' Isus se zaustavi i reče: 'Pozovite ga... I upita ga: Što hoćeš da ti učinim? (Mk 10,48-49.51). Bog nas uvijek uslišava, iako koji put drukčije nego što očekujemo (Providnost Božja čini iznimke, kad se to ne protivi Njenim spasonosnim planovima, Božjoj ljubavi prema nama). Nije Bog onaj koji šuti, nego smo mi oni koji smo gluhi (A.-D. Sertillanges). Isus je ipak govorio svojim učenicima: Zaista, zaista, kažem vam, što god zaištete u moje ime, učinit ću... (Iv 14,12-14). Kako odvažna tvrdnja, kakvo svečano obećanje: zaista, zaista, kažem vam! Nije rekao: 'možda ću to učiniti', ili 'vjerojatno...', ili 'mogao bih...', već učinit ću. Ipak je tako, kako je obećao Isus. On pozna svog Oca kao velikodušnog darovatelja... Vjerujem zato jer je to nemoguće (Tertulijan). Ako vjerujemo, sve će nam biti moguće: Isus im (dvojici slijepaca) kaže: 'Vjerujete li da mogu to učiniti? Kažu Mu: 'Da, Gospodine!' Tada se dotače njihovih očiju govoreći: Neka vam bude po vašoj vjeri (Mt 9,28-30). Vjera je 'jaka točka' u odnosu prema Isusu: Sve je moguće onomu koji vjeruje! (Mk 9,23). Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju? (Iv 11,40). On je vjerni Bog, koji drži svoje riječi; uvijek ih je držao i uvijek će ih držati. Idi, neka ti bude kako si vjerovao! (Mt 8,13).
- Kao da se više ne usuđujemo zaista povjerovati da Bog može doista direktno zahvatiti u naš život i u ljudsku povijest, da može još danas neposredno ući u naš život i u naš suvremeni svijet. Mislimo, ako se Bog uključi u našu egzistenciju - odjednom, postalo bi to uznemirujuće i sve bi se moralo izmijeniti! Lakše je onda da se to ne vjeruje osim polovično. Povjerujmo da Bog Isusa Krista nije mrtvi Bog, ili slabi ili daleki, niti pronalazak ili projekcija ljudskog duha, nego moćni Bog, sposoban da sve promijeni... (fr. S. Pinckaers, O.P., u jednoj reviji na francuskom).
- Tako i mnoga pitanja onemogućuju molitvu s vjerom, sa sigurnošću i očekivanjem da će Bog odgovoriti (da li me Bog doista čuje, zašto ne odgovara, ljubi li me On doista, kako mogu znati da me ljubi, brine li se On za moje probleme?...). Mnogi kršćani ostaju na nivou pitanja i nemaju hrabrosti povjerovati Evanđelju (pitajte današnje posjetitelje crkvi da li se mole - većina će ih odgovoriti potvrdno; ali ako ih dalje pitate, daje li im Bog uvijek što Ga mole - naići ćete tada na šutnju ili podsmijeh). A Isus je htio, da Njegova Crkva bude narodom, koji je pun vjere!
- Prvi korak: Kupi si barem Novi zavjet sa Psalmima, Božanski časosolov (liturgijski molitvenik za narod Božji), Katekizam Katoličke Crkve; krunicu, klecalo... Nađi si svoj molitveni kutak u stanu (sa Križem, Svetim Pismom, Božanskim časoslovom, svijećom, krunicom) za molitvu, meditaciju... gdje ćeš svakodnevno spajati Nebo sa zemljom.
- Rastresenosti u molitvi (usp.: R. Faricy, D.I., Molitva i nutarnje ozdravljenje, Duh i voda, Jelsa, 1989., str. 83): rastresenosti osvjetljuju ono što treba biti ozdravljeno u meni; očituju onaj dio u meni koji još nije integriran u osobni odnos s Isusom Kristom. Te rastresenosti ti pokazuju ono što još posve ne pripada Njegovu gospodstvu i što još nisi posve i svjesno prikazao snazi Njegove Ljubavi prema tebi. Stavi ih u Božje ruke te tako i same rastresenosti pretvori u molitvu! Te rastresenosti su znak onoga što bi trebao u molitvi izričito staviti pod Isusovo gospodstvo da On to ozdravi.
- Onima koji zaspe za vrijeme molitve, Sv. Mala Terezija savjetuje da prihvate sebe kakvi jesu, sa svim svojim nesavršenostima: Trebala bih biti žalosna zbog toga što (od moje sedme godine) spavam za vrijeme molitve i zahvaljivanja, no, ne žalostim se... mislim da se mala djeca sviđaju svojim roditeljima i kada spavaju i kada su budni. Zar to nije izuzetno! Neka ti to ubuduće pomogne kad budeš 'spavao' na Misi (u Africi postoji crkveni redar koji takvu osobu odmah dodirne da se probudi), ili, kad si umoran, drijemaš za vrijeme propovijedi (kažu zlobnici: 'propovijed je vrijeme za nadoknađivanje sna'...).
- Molitva je parametar kojim mjerimo duhovnu dubinu jedne osobe. Što mora uraditi osoba koja ne osjeća potrebu za molitvom? Neka usrdno i ustrajno moli Boga da joj probudi čežnju/želju/sklonost za molitvom (Ignacio Larrańaga)... polagano i s unutarnjim mirom.
- 'Ništa ne osjećam, ne nalazim u molitvi': tu se ne radi o osjećati ili ne osjećati. Potrebno je biti uporan i ustrajan i ne malaksati: Gospodin će, u svoje vrijeme, nagraditi naše napore; Njegov odgovor će biti jasan i očigledan. Važno je da moja duša čezne, jeca i viče za nebom, za rajem, za Bogom (usp. Ps 137; Ps 27,4; Ps 42; Ps 63; Ps 130).


17. Koristi tzv. 'strjelovite molitve'. To su molitve kratke po obliku, ali duge po vremenu. Osobito zazivaj Ime Isusovo (ime Isus znači: Osloboditelj, Spasitelj). To je Ime pred kojim se mora pokloniti nebo, zemlja i podzemlje (usp. Fil 2,10). To je Ime nad svakim imenom. Kratke molitve (kao: Isus je moj Gospodar! - Isus je Spasitelj! - Moje tijelo pripada Isusu! - Bože moj i sve moje! - Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi umirem, Isuse, Tvoj sam živ i mrtav. Amen! - Isuse, Bože moj, ljubim Te nadasve! - Isuse, Marijo, Josipe, vama srce svoje i dušu svoju dajem! - Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj se meni i cijelome svijetu! - Bože, smiluj se meni grješniku! - Isuse, sine Davidov, smiluj mi se! - Srce Isusovo, u tebe se uzdam! - Hvala Ti, Gospodine Bože, što stvaraš lijepe djevojke (mladiće)! - možeš moliti uvijek (i za vrijeme najvećeg posla!), i kad nema napasti, i tako držati svoju dušu u najvećem sjedinjenju s Bogom (i u najvećem poslu). Molitvu: Po svome neokaljanom začeću, Marijo, čuvaj me čista na tijelu i duši! - Slavljeno budi uvijek sveto i bezgrješno Začeće Blažene Djevice i Majke Božje. Amen!, dodao je svakodnevnom moljenju časoslova Sv. župnik arški; od tada ga više nisu mučile napasti protiv svete čistoće, navodi njegov biograf. Izaberi si nekoliko zaziva koji ti se sviđaju, tako da ti nekako sami od sebe dođu na pamet u kušnji.
- Nasljeduj Krista (6. pogl., 21-27): Odgovori (đavlovom došaptavanju): Odlazi, nečisti duše! Zastidi se, bijedniče! Sama si nečistoća... - Odlazi od mene, najbestidniji zavodniče! Nema ti mjesta kod mene. Uza me će se boriti Jaki, Isus, a ti ćeš ostati posramljen. - Radije ću umrijeti i svaku muku podnijeti nego li uza te pristati. - Utihni! Umukni! Neću te više slušati, makar mi i dalje dosađivao. - 'Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strijepim? (Ps 17,1). - Nek' se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji (Ps 27,3). - Gospodine, hridi moja, Otkupitelju moj! (Ps 19,15).

18. Ne moraš praviti prethodnu toaletu (šminkanje). Da budeš oslobođen od svog kompleksa (grijeha, zla...), najbolje je da ga predaš onakvog kakav jest, ni više ni manje! Ne treba pokušavati da ga se oslobodiš prije nego stupiš pred Gospodina: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28). Oni koji žele urediti svoju toaletu prije nego se pokažu pred Bogom, prerađujući i potiskujući svoja negativna životna iskustva - znači da ne žele dati sve, žele zapravo dati samo ono što je lijepo - ali upravo ono što je ružno, nezdravo - želi Isus, da bi to iscijelio (On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove /Ps 147,3/; Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima /Mt 9,12; Mk 2,17; Lk 5,31/). Tvoja bijeda i tvoja rana su jedina ulazna vrata u tajnu Presvetoga Trojstva. Kreni, dakle, ne selekcioniraj ništa, daj sve bez pravljenja izbora ili popisa. Stvari su stvorene da budu spaljene i pročišćene. Malo je važno jesu li lijepe ili ružne: pepeo je isti... Tvoja bijeda, patnja, tvoji nedostaci, pa i sami grijesi, svi oni dani za koje misliš da su izgubljeni - daj ih Isusu i shvati da problem nije u dobrom funkcioniranju, već u darivanju. Iz najmanjeg trenutka tvog života, Bog može nešto učiniti ako Mu ga želiš darovati, ali takvog kakav jest...
- (Negdje sam u njemačkom tisku pročitao ovakvu zgodnu pouku: To je kao da Bog ne prestaje telefonirati ljudima i nazivati ih: 'Halo... Halo... Ovdje Bog!' A odgovor na drugom kraju žice mogao bi biti gotovo ovakav: 'Da. Halo... Ovdje tvoja djeca koja nisu tako loše... Dobro smo, nema problema... Ovdje tvoje sluge koji te ljube, koji ispunjavaju sav tvoj zakon, koji su zdravi...' A na kraju žice, dugi muk... Bog ne odgovara na takve odgovore. Nastavlja telefonirati sve dok ne začuje na kraju žice: 'Ovdje bijednik koji dalje ne može. Vapijem k Tebi. Dođi, pomozi mi. Brzo, odgovori mi.' Tada Bog odgovara odmah. Silazi žurno... Jer Bog ne može ne odgovoriti - siromahu! I tako ljubav može, nad jednim paklom, otvoriti Kraljevstvo).

19. Unošenje Majke Božje u određenu situaciju pruža veliku pomoć. Don Bosco: 'Hostija! Djevica Marija! Snaga i Čistoća! Oboružajte se ovom dvostrukom zaštitom!'
Djevica Marija je najstrašnija od neprijatelja, što ga Bog stvori protiv đavla, navode sveci... Posveti se njenom Bezgrješnom Srcu! Preporuči se svaki dan srdačno Prečistoj Djevici, i imat ćeš mir (Sv. župniku arškom njegov ispovjednik). Bog nam je htio sve dati po Mariji. Gledaj zvijezdu, zovi Mariju! (Sv. Benedikt).
- Ona pristupa iz 'Slave' u kojoj je Bog jedino mjerilo. Ona je Isusa upoznala i ljubila više nego svi drugi ljudi. Znaj da je bila ništa i da je sve primila od Boga (i Onoga koji je SVE) - kao ogledalo koje ne zadržava nikakvo svjetlo za sebe, već sav sjaj vraća suncu... Đavao drhti pred njenim imenom (Ona je /u Post 3,15/ već proročki označena u obećanju, danom prvim roditeljima pošto su sagriješili, u svezi pobjede nad zmijom; LG 55); radi svoga intimnoga sjedinjenja sa Sinom, ona je izvor oslobođenja od Sotone; ona je s njim u stalnom neprijateljstvu; ona će mu konačno satrti glavu; njezino će Srce konačno trijumfirati slaveći pobjedu nad Sotonom!
- Bog je htio da Isus dođe po Mariji; njezina uloga sastoji se u tome da daje svijetu Isusa; ona to čini tako da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika (LG 62); častimo Njega, ne nju; ne suprotstavlja se niti natječe sa svojim Sinom, nego Ga nudi kao izvor zdravlja, spasenja. Ona Ga donosi Elizabeti i Isus preko Marije ulijeva u Ivana Krstitelja posebni dar Duha Svetoga koji ga čisti i ozdravlja (Lk 1,44 )… Ma kakav god da si grješnik, ako tvoje srce obuzme očaj - gledaj Mariju i zadobit ćeš nedužnost i mir, kaže pisac i nastavlja: Nema nikoga, tko izgovara Marijino ime sa željom da napusti grijeh, a da ga napast ne bi napustila! Nema neizlječive duhovne bolesti od koje te Ona neće izliječiti! Ona je Majka svih, a posebno grješnika. Njezina su svetišta mjesta obraćenja, pokore, pomirenja s Bogom; ona bűdi u tebi nadu da ćeš se popraviti i ustrajati u dobru... Marijo, ja sam tvoj bolesnik, sav sam tvoj ('totus tuus'), spasi me!
- Ako sâm Bog slavi Mariju (preko svog Anđela, Lk 1,26-28, Duh Sveti preko Elizabete, Lk 1,42.45), to može činiti i svaki kršćanin. U hvalospjevu Veliča osvjedočit ćeš se u nutarnje osjećaje duše ispunjene Bogom i zaljubljene u Boga; slavit ćeš Gospodina na Njegov način.
- Izmoli svakog dana barem deseticu od pet otajstava krunice; to je vrlo jednostavan način postizanja duševnoga mira, nutarnje sabranosti; zadrži se pet minuta u šutnji s Bogom. Gledaj život, smrt i proslavu Isusa Krista Marijinim očima!
- To možeš u višestrukim oblicima moljenja krunice (krunica biblijska - navjestiteljska - antifonska - liturgijska - meditativna - krunica-slavljenje Riječi Božje - krunica hvale...). Za ovo genijalno sredstvo sastavljeno od jednoga križa i 59 zrnaca, znaj, da između zadnjeg 'radosnog otajstva' (Isus izgubljen i nađen u Hramu) i prvog 'žalosnog otajstva' (agonija u Maslinskome vrtu) ima... tri četvrtine Evanđelja, najmanje! Ova Biblija siromaha u duhu je stoga: sažetak povijesti spasenja, Evanđelje predstavljeno u dvadeset slika, katekizam izložen u dvadeset crteža, kratak pregled liturgijske molitve, živo prisjećanje na pashalna otajstva, sinteza liturgije, slavljenje Riječi Božje, kršćanski brevijar (D. Betancourt, Izvori ozdravljenja - Sakramenti /Duh i voda, Jelsa, 1998., str. 30/ - prenosi ovo iz El Oriente Dominicano, Ekvador, br. 349).
- Blagoslovljena ti... i hvala što si nam dala Isusa... ti, kćeri Boga Oca, ti, Majko Gospodinova, ti, zaručnice Duha, ti, Majko Crkve... ispunjena darovima i blagoslovima Duha, daj da i mi dahom Duha Svetoga uzmognemo biti poput tebe, zrcala u kojima se vidi Bog...
- Papa Ivan Pavao II, proglašavajući 'godinu krunice' (od listopada 2002. do listopada 2003.), želeći nas pripremiti na velike milosti i velike događaje, govori o važnosti krunice: Krunica je skraćeno Evanđelje. Nova evangelizacija će primiti svoju snagu i milost po krunici. S krunicom ćemo prevladati krizu molitve. Tko nađe put do Majke Božje, otkrit će Sina Božjega. Krunica je istinska škola molitve, molitva za mir u kući i među narodima, moćna molitva u kojoj primamo snagu Duha Svetoga. Marija je pritom naša majka, učiteljica i voditeljica; pomoći će nam da se posve sjedinimo s Isusovim životom.
- Papa savjetuje, da uspijemo moliti krunicu s punom snagom, da imenujemo otajstva krunice i navijestimo Riječi Sv. Pisma u kojima se spominje to otajstvo; ne bismo trebali samo izgovoriti kratku, suhu riječ, nego čuti cijelu Riječ Božju, u kojoj odzvanja to otajstvo krunice. Tada će krunica razviti posve novu snagu: snagu utjelovljene Riječi Božje, snagu Duha Svetoga. Jer kad god slušamo Evanđelje i primamo njegovu istinu u svoja srca, obnavlja se tajna Utjelovljenja (dolazi nam Isus u naše srce: Gospodin!). Nakon imenovanja otajstva krunice, trebao bi nastupiti trenutak tišine i šutnje: Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je! (Lk 11, 28).
- H. Madinger: Krunicu treba moliti razmišljajući o poruci i sadržaju otajstava, jer to je molitveno čitanje Evanđelja... Dok ti budeš molio i otvarao svoje srce, Duh će Sveti sići i na tebe i obasjat će te sila iz visine (Lk 24,49)... Najdublja tajna vjernog moljenja krunice sastoji se u tome, da nam Majka Božja pri tome izmoli Duha Svetoga!... Jer bez Duha Svetoga ne možemo niti vjerovati, niti ljubiti, niti biti jedno s Isusom... Krunicu treba, dakle, tako moliti da nam kroz nju Duh Sveti silazi u srca! Ona treba postati izlijevanje Duha Svetoga, kao što se na Pedesetnicu Duh Sveti izlio na 120 učenika u Dvorani posljednje večere. Dok ti moliš krunicu, treba sila iz visine sići na tebe! Duh istine (Iv 15,26) treba te ispuniti, da upoznaš Isusa, Sina Božjega... Tada ćeš upoznati slavu Božju i doživjeti pravi mir u srcu... Vođeni Marijinom rukom, želimo ići Isusovim stopama. To je bit krunice... Odvaži se i počni i ti s dnevnom krunicom, moleći je bez dosade! Ona će promijeniti i tebe i tvoju obitelj... Tada ćeš otkriti riznice blaga. Duha Božjega, njegovo svjetlo i Njegovu snagu (usp. Dr. H. Madinger, Svjetlosna krunica, Obiteljski centar /izd./, Zagreb, 2003.)
- Sv. Ivan Bosko priča o svom nadnaravnom doživljaju 1876. god., u kojem je razgovarao sa 'svojim' nedavno preminulim '15-godišnjim pobjednikom', Sv. Dominikom Saviom: Dragi moj Domenico, kaži mi, što ti je dalo najveću snagu na tvojoj samrti? - Najviše me je krijepila pomoć moćne Otkupiteljeve Majke. Kaži svim svojim sinovima, neka nikada ne zaborave Njoj se moliti, dok god žive...


20. Zatraži zaštitu anđela i svetaca, osobito Sv. Mihaela (Quis ut Deus! - Tko je kao Bog! = hebr. Mi ha El', poglavica nebeskih duhova koji je Lucifera i njegove sluge strovalio u bezdan pakla) i Anđela čuvara. Uronjen si u zajednicu Crkve, a ona je zajedništvo svetih. Tu zajednicu ne čini samo vidljiva Crkva (živi), nego i duše u čistilištu, i sveci, i anđeli. Svi te oni štite. Zatraži njihovu pomoć... Nađi si posebnog nebeskog zaštitnika svete čistoće - on će se radovati tvom povjerenju, a ti njegovoj pomoći...
- Pomoć Anđela Čuvara i Sv. Mihaela je veoma moćna protiv sila zla. Oni su tu, a ti ih ne zoveš! Poznata nam je nazočnost zla svuda oko nas, i nazočnost Božje sile, kojom nas štiti po svojim anđelima. Sotona mrzi Gospu, Crkvu Božju, kršćane, svećenike, osobito svece Božje (jer drugi su više-manje ionako njegovi)! Mrzi te zato što si vjerni kršćanin, što gajiš moralne kršćanske vrijednosti, zato što se boriš za život. Mrzi te ako služiš čovjeku (jer služiti čovjeku = služiti Bogu). Ali i kad ništa od toga više ne bi bilo, i dalje bi on mrzio. Jer mrzi sve Božje. Sve što ima trag Božji, beskrajno mrzi, nepopravljivo i nepromjenjivo, za uvijek i uvijek svom žestinom. Stoga i nastaju zla karakteristična za neka vremena. I evo onda Mihaela upravo s mačem, kako probada Sotonu. Mi-ha-el - onaj koji je već pobijedio Sotonu. I opet će na koncu svijeta. Svi protivnici Božji pobijeđeni su već na Isusovu Križu, a na koncu vremena bit će uništeni u krajnjoj propasti. Bit će to pobjeda Janjeta i Njegove Krvi, pobjeda uz poklike 'tko je kao Bog!'

21. Vježbaj iskustvo samogospodstva, samokontrole, čistoće - na primjerima svetaca. Iskustvo koje nadmašuje sva druga iskustva. Iskustvo slobode, koje je s tim povezano. Ti si za to sposoban, jer si veći nego što misliš. Velik broj mladih žive takvo iskustvo; oni su na čudesan način slobodni. Imaju čistoću koju samo Gospodin može dati. Odupiru se provokacijama nečistoće - uz koju cijenu! Oni svjedoče životni stav i time, da je između mladih kršćana sklopljen ugovor međusobnog poštovanja. Uzdržavaju se od sudjelovanja u erotskim 'disko'-plesovima, koji su u najmanju ruku dvoznačni. Oni su sačinjeni iz materijala onih mladih iz Ugande (Charles Lwanga, Joseph Mukasa…), koji su radije dali spaliti živo tijelo nego da se podaju svome kralju. Oni su sačinjeni od materijala jedne 12.-ogodišnje Marije Goretti, koja je radije bila izbodena nožem nego da popusti napasniku, jedne djevojke Anwarite, kojoj je mač časnika, kojemu se odupirala, probo srce (Zaire, 1962. g.)... i tolikih drugih koje je papa, u ime tolikih drugih, proglasio svetima. 04. listopada 1987. kanonizirani su i Antonia Mesina (+1935.) i Pierina Morosini (+1957.), koje su se radije dale ubiti nego svladati. Mislimo i na neke nekadašnje prostitutke, koje su se posvetile Bogu i sada su slobodne... Kad su mogli 'ini i ine, možeš i ti'...! Za Gospodina ništa nije previše prljavo, povrijeđeno, bezizlazno...
- Dar jakosti Duha Svetoga.Sv. Stjepana, punog milosti i snage, kamenovali su. Petar i brat mu, Andrija, željeli su umrijeti na križu i s radošću ga prihvatili; Petar izražava posljednju želju da ga razapnu glavom prema zemlji, jer 'nije dostojan da umre kao njegov Učitelj'; u toj želji za trpljenjem, Andrija, ugledavši križ, širi ruke od radosti i želi da ga 'križ otme svijetu i vrati njegovom Spasitelju'. Na križu je završio i Filip. Jakovu Starijem odrubiše glavu. Jakova Mlađeg baciše sa tornja jeruzalemskoga hrama, a onda mu maljevima zdrobiše lubanju. Bartola su živog oderali. Šimuna testerom prerezali. Mateja na oltaru ubili. Ivan je mučen - bez prolijevanja krvi. Lovro, đakon, šali se sa krvnicima kako je pečen već dovoljno na jednoj strani, pa ih poziva da ga okrenu na drugu. Mučenice - u najnježnijoj dobi, kažu duhovni pisci - išle su na muke i u smrt kao da idu na svadbenu gozbu, a okove, koji su padali sa njihovih udova, namještale su kao što mladenke namještaju svoje narukvice. Krhke djevice tješile su svoje krvnike, koji su ih žalili, da im oni zapravo čine veliko dobročinstvo, jer im otvaraju put Kristu. Sv. Toma Morus, prije svoje smrti, šali se sa svojim krvnikom da pripazi da mu mačem ne odsiječe i bradu… Sv. Ciprijan, biskup i mučenik, nadari krvnika zlatnim novcem, jer će mu otvoriti put u vječnost. Za vrijeme progonstva u rimskom carstvu bilo je oko 17 milijuna mučenika: nekima su sjekli glave, neke su bičevali, neke razapinjali, neke pržili u vatri ili u vrelom ulju, zalijevali rastopljenim olovom, bacali ih pred divlje zvijeri…
- Odakle im ta snaga? Svi su oni posvjedočili - riječju, djelom i životom - dar jakosti Duha Svetoga. Duh, voda (krštenje) i krv (Euharistija) = snaga kršćanina. Euharistija im je davala snagu: ti možeš uništiti moje tijelo, ali ne možeš uništiti moju vjeru u Krista. Ne možeš mi oteti iz srca ljubav kojom te grlim…
- I ti si svjedok, a ne pripovjedač o Bogu. Ne moraš biti vrhunski intelektualac (uh, koliko imamo doktora!), dovoljno je znati kako se događa utjelovljenje Božje u čovjeku... I tebe je Isus odabrao... uh, pa ti možeš biti kao Isus: svet, čist, milosrdan, blag... (a ne: 'ja sam samo obični grješnik'; 'ja sam slab, samo obični vjernik'... - ti ubijaš tako svoju vjeru; postaješ ono kakav si program upisao u sebe, kaže prof. Ivančić). Kako ti ne bi mogao biti čist kad ti je Bog Otac? Riječ Božja i Sakramenti dat će ti vjernost i čistoću. Jer tvoje je tijelo pomazano Duhom Svetim i na njemu je rukopisom Duha Svetoga istetovirano: 'ovo tijelo pripada Isusu' - i svaka zavodnica nečistoće, kad pročita tu izreku Duha Svetoga, neka odmah pobjegne! Tada - i u McDonaldsu, i na plaži - ja sam svjedok, 'alter Christus' - 'drugi Krist'; situacije se mijenjaju, ali moja stvarnost je nepromjenjena...
- Zamisli: kad bi bilo koga u grijehu nečistoće zatekao smrtni čas i kad bi tako nepokajan umro - nikada se ne bi spasio! A gotovo nitko nas ne odgaja na tom području čistoće; gotovo jedini učitelj - đavao, bestidnik, lažac... Danas, kako dobro reče Daniel-Ange: ti vrijeđaš one koji ne žele začeti; nećeš ući u Antikristov svijet dok ne postaneš ubojica... Ti ćeš biti žena, sine moj - ta ideologija već je dio nastavnog plana u EU...
- Moli Isusa za tu hrabrost mučenika: dati svoj život da spasiš život, ljubav, čistoću, nevinost... Moli za hrabrost mučeništva da se suprotstaviš tom novom totalitarizmu, zlu… Trebaš dati lijek bolesnom svijetu: nevinost, čistoću, poniznost, ljubav... Jednom riječju: Marija! I Onoga kojeg nam ona donosi za Spasitelja svijeta: Isus Krist! I one koje slavimo kao uzore vjere, ljubavi i istine: sveci! I svoj vlastiti primjer: ti!


22. Trebamo i Crkvu Božju, njezino zajedništvo i sredstva spasenja (Sakramente). Tko nema Crkvu za Majku, nema niti Boga za Oca. To se odnosi na sve njene komponente. Ona je Učiteljica i Majka; više Majka nego Učiteljica. Ona pohranjuje preobilno duhovno blago zasluga i zadovoljština Spasitelja, Blažene Djevice Marije i svetaca; ona čuva poklad vjere i posvećuje narod Božji na putu prema vječnoj domovini... Za tebe, koji si upoznao u potpunosti Isusa Krista, izvan Crkve nema spasenja (usp. KKC, 846.: Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolička Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ili ući ili pak u njoj ostati).
- Mnogi danas ponavljaju contradictio-in-se-sintagmu: 'Krist da, Crkva ne' - kao da se to dvoje može uopće rastaviti. Crkva nije ljudski konstrukt - ona je djelo ljudsko-božansko (ljudsko: sastavljena od grješnika, mene i tebe - tu je puna prljavštine, grješna jer sam ja grješan; božansko: osnovao ju je Isus Krist i vodi je Duh Sveti - u tom elementu je bez ljage i mane, potpuno sveta. Koliko sam ja grješniji, cijela je Crkva grješnija, koliko sam ja svetiji, cijela je Crkva svetija). Sam Gospodin vodi svoju Crkvu, On je Onaj koji je iz dana u dan pročišćava i usavršava. I sama Crkva naučava tu dvojaku stvarnost (II Vatikanski Sabor, 'Lumen gentium'): Ali dok Krist, 'svet, nevin, neporočan', nije poznavao grijeha nego je došao da sám postane zadovoljština za grijehe naroda, Crkva koja u svom krilu obuhvaća grješnike, u isti mah sveta i uvijek potrebita čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu. U ovom novom svjetlu jasno ti je da odbacivanje Crkve znači ujedno i odbacivanje Krista. Ne možeš voljeti Isusa u punoj istini bez Crkve, jer jedno bez drugoga ne ide. Dakle, ljubim Crkvu kao što ljubim Gospodina! I Crkva će tebe voljeti uvijek - jer ona u tebi prepoznaje lice Kristovo.
- O identitetu same Crkve, uglavnom nešto znaš. Gledati Crkvu samo kao hijerarhiju, teološki je ograničavamo. Svi mi kršćani, i vjernici i pastiri, odgovorni smo i pozvani da izgrađujemo jednu-svetu Božju Crkvu, slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva... da bude sveta i bez mane (Ef 5,27). Svi smo u njoj pozvani na svetost života. Da bismo ostvarili ovaj Božji nacrt, potrebno je slijediti onaj model prve Crkve u Jeruzalemu u kojoj se, u svjetlu i snagom Duha Svetoga, udisala prisutnost Uskrslog, zahvaljujući ustrajnosti kršćana u apostolskom nauku, u bratskom zajedništvu i zajedništvu materijalnih dobara, lomljenju kruha (Euharistiji)... i svakodnevnim molitvama (usp. G. Garagnani). Svi mi kršćani pozvani smo ponovo ostvariti ovo iskustvo evanđeoske ljubavi.
- Crkva je i danas znak protivljenja struji svijeta koja odvodi u smrt (duh ovoga svijeta želi da na nebu bude kao i na zemlji, a duh Isusa Krista da na zemlji bude kao i na nebu; 'prijateljstvo sa svijetom je neprijateljstvo prema Bogu'... prijatelj svijeta je neprijatelj Božji /usp. Jak 4,4/). No, mnoge danas i sâm Krist sablažnjava. Razlog: što je On još uvijek zaprjeka: grijehu, sebičnosti, bezboštvu, duhu ovoga svijeta. Još je uvijek kamen smutnje onima koji prestaju moliti i ići u crkvu; još je uvijek prijekor onima koji griješe, a ne kaju se; još je Bog koji neće da siđe s križa pa da Mu povjeruju i zaplješću... jer nije došao da siđe s križa, nego da se na njemu razapne... - Odbacivanje, mržnja traje, jer On još živi (usp. F. Sheen).
- Netko je otprilike rekao: mene ne sablažnjava Crkva, jer znam da ona nikad neće ispuniti Evanđelje, ali ju volim jer je Isus tu... Crkva - dva milenija progonjena i još ljubi čovječanstvo! I ja da se sramim takve Crkve! (R. Bundalo).
- Mt 16,13-14: Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?... Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka. Jedan njemački sociolog svojevremeno je nabrojao 2.226 kršćanskih vjera. Jedan noviji, nabrojao je 41.000 kršćanskih denominacija u svijetu (= po imenu, koje sebe nazivaju kršćanskima), a najbrojnije su upravo one koje u svojoj nauci ne priznaju da je Isus: Bog i Čovjek u istoj Osobi. No, Istina je samo jedna. I Crkva je samo jedna - ona koja je na Petru-Stijeni sagrađena. I na Petrovoj vjeroispovijesti (Mt 16,16: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga). Ona koju ni vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18).
- Mnogi govore: Ma važno je da u NEKOGA vjeruješ. Sve su vjere iste, po svakoj se može spasiti, svi vjeruju u istoga Boga. Važno je da ne ubijaš, ne kradeš... Je li tako Petar odgovorio Isusu? Bi li na takvoj vjeri Isus sagradio svoju Crkvu (usp. Mt 16,16)? Da li bismo te riječi mogli ponoviti gore, pred Isusom? Pogledajte Kalvariju - i na njoj su tri križa - ali samo na jednom je razapeta Istina... A mnogi 'moderni' kršćani, navodi F. Sheen, i danas ne razlikuju Istinu od razbojnika. To je velika drama Istine.
- Reci: želiš li piti bistru, nezamućenu vodu - moraš plivati niz struju ili protiv struje? (Samo mrtve ribe plivaju leđno /niz struju/, reče pjesnik).

23. Važno je isto tako promatrati svete slike (ikone). U njihovoj umirujućoj ljepoti može se razabrati odsjaj ljudskog lica, sjaj onog lica, koje je prikazima naših medija strahovito karikirano. Daj se slikom krvavog platna Kristova dotaći i iscijeliti blagošću Isusova Lica. I prije svega: daj se zavesti najljepšom, najživljom od svih ikona: licem jednog djeteta; tu se najvjernije objavljuje jasnoća lica Gospodina i Njegove Majke.
- I učenici su već neposredno gledali i slušali, meditirali i promatrali 'uživo' utjelovljenog Boga na zemaljskim putovima, Onoga koji je slika Boga nevidljivoga (2 Kor 3, 18). Božje utjelovljenje je, dakle, otajstvo u kojemu je Nevidljivost postala vidljivom... Stoga Sv. Ivan Damaščanin i veli: S pomoću svojih tjelesnih očiju koje gledaju ikonu, moj duhovni život uranja u otajstvo Utjelovljenja. Eto, to bi, najkraće, značilo 'promatrati svete slike'.
- Mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, u govor prigodom otvaranja jedne izložbe ikona u Zagrebu 2016. g: Način na koji se može moliti s ikonom daje nam sveti Franjo Asiški, pri čemu je njegova molitva pred ikonom Raspetog Isusa u crkvici Sv. Damjana (San Damiano) paradigmatska. On zaziva ispunjen čežnjom: 'Svevišnji i slavni Bože, rasvijetli tmine mojega srca. I daj mi postojanu vjeru, sigurnu nadu i savršenu ljubav (et dame fede dricta, speranza certa e caritŕ perfecta), duh i spoznaju, Gospodine, da bih izvršio tvoju svetu i istinsku zapovijed. Amen'. Njegov je Gospodin toliko nazočan u toj ikoni da Mu čuje glas, otkriva Njegovu volju, a molitva postaje djelovanjem, obnavljanjem Crkve (riparare la Chiesa). Dojmljivo je primijetiti da je početak Franjina djelovanja obilježen jednom ikonom.

24. Kada te napast pokušava nadvladati, moli. Tvoja skromna molitva moćna je nadvladati ma koju napast. No ako ti je ponekad molitva otežana, uzmi knjigu, igraj se, zaposli se nečim što te interesira - nađi nešto što te odvraća... Majka, ako dijete počne plakati, dadne mu nešto novo - igračku, npr. - tako odvrati njegovu pozornost od škodljivih osjećaja i dijete prestane plakati...
- Pazi: sáma napast nikada još nije grijeh! Dok se god boriš - grijeha nema. Grijeh počinje pristankom.

25. U napasti: usredotočeni pogled na Raspetoga može je u istom trenutku odbiti! Svaka Njegova Rana podnesena je za tebe. Razmatraj X postaju Križnoga puta: Isusa su svukli - moli za one koji više ne poznaju ljudske ni kršćanske krjeposti i kaljaju svoju dušu, duh i tijelo, za one koji po neurednom životu zlorabe svoje tijelo i pretvorili su se u požudu koja mnoge proždire i zavodi, za one koji su se zbog zloporabe svoga tijela razboljeli u duši i tijelu; moli da Gospodin, snagom svoje žrtve, sačuva djecu i nove naraštaje od pogrješnog i razarajućeg stava prema duši i tijelu. Po Ranama, koje Mu nisu oduzele Njegova dostojanstva, moli: Hvaljene, slavljene i blagoslovljene neka budu Presvete Rane Presvetog Tijela Isusovog! Moli Mariju za sve one koji su sada izloženi neljudskim pogledima, kao i za one koji požudno kradu tuđu ljepotu; neka Ona sačuva one koji su sada izloženi strastima i prijeti im propast...
- Nemoj biti među onima koji uklanjaju Križ s javnih mjesta, ili sa sebe, da pogled na Raspetoga ne bi uznemirivao, provocirao. 'Neprijatelji križa Kristova' (Fil 3,18), odbacujući Križ, znak vrhunske ljubavi, odbacuju i Onoga na Križu... Desni razbojnik prepoznat će upravo u Raspetome, koji strpljivo podnosi nepravdu, Spasitelja i zamoliti Ga da ga primi u svoje kraljevstvo (usp. Lk 23,40-42).
- Uprite pogled u Raspetoga i sve će vam se činiti neznatno (Sv. Terezija Avilska).
- Don Šimun Doljanin: Sv. Franjo Asiški... bacao se na koljena pred pogled Raspetoga. Rane Raspetoga liječile su njegove rane. Milosrdni pogled betlehemskog Djetešca vraćao je Franji izvornu nevinost. Mir i dobro. Vedrinu onoga tko se osjeća do kraja ljubljen onakvim kakav jest.
- Papa Benedikt XVI, Nagovor uz 'Anđeo Gospodnji' 25. veljače 2007.: Kroz stoljeća, kolika li su se obraćenja dogodila upravo zahvaljujući rječitoj poruci ljubavi što je prima svatko tko pogleda raspetoga Isusa!... Motreći Raspetoga očima vjere, možemo duboko shvatiti što je grijeh, koliko je tragična njegova težina, a istovremeno i koliko je neizmjerna moć Gospodinova praštanja i milosrđa.

26. Počni (ispravno) ljubiti. Bolesni smo jer ne ljubimo. Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga (Mt 22,37-39). (Jesi li bar jedan sat u svom životu nastojao savršeno vršiti ovu zapovijed?). Bog nije zakon, zabrana - nego Ljubav. Pomanjkanje Boga, ljubavi, života - stvara ugroženost. Ljubi Njega onom ljubavlju kojom Otac ljubi Sina i Sin Oca i onom ljubavlju koja je Duh Sveti; ljubi bližnjega kao samoga sebe; a i sebe onako kako te Isus ljubi...

27. Vjeruj u oproštenje grijeha. Zlo ulazi u tebe i kroz grižnju savjesti. Ako si se već valjano ispovjedio, izbjegavaj nemir zbog oproštenih grijeha. Ako ti je Bog oprostio, oprosti i ti samome sebi dosadašnje promašaje. Usp. Fil 3,13: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem. Vjerom ćeš pobijediti sve otrovne strjelice Zloga, tijela i svijeta. Bog liječi kroz vjeru. Bolesnik je, konačno, samo onaj koji vjeruje bolesti, a ne Bogu. Očajavati da nećeš moći izići iz grijeha jest 'nadomjestak poniznosti' kojim se služi demon profitirajući na tvom depresivnom temperamentu.
- Nemoj ni opravdavati samoga sebe, svoje padove; nemoj vikati da si jadan, da te nitko ne razumije, da se nikom ne možeš otvoriti - nemoj se samosažalijevati! Bog ne traži opravdavanje. Da doista postaneš vjernik, treba sve napustiti, apsolutno sve, do korijena samoga sebe. Tada Bog preuzima sve. On će te zaogrnuti svojom vlastitom pravednošću...

28. Odreci se zla. Svakoga zla. Svake ovisnosti. Temeljito. Radikalno. Zauvijek. Ne odlaži obraćenje. Obnovi svoj krsni zavjet i vjeruj u ljubav! Nemoj izgovarati više zle riječi. Ako već moraš o zlom djelu razmišljati - misli o njegovim lošim posljedicama. U prošlosti si gledao zle stvari i tako uprljao svoje oči. Sve morbidnije erotizirana fantazija zatvarala ti je unutarnje horizonte duha. Slušao si zle riječi i lošu glazbu i tako zaprljao svoje uši. Moli Gospodina da očisti tvoje oči od svake ljage, svake mrlje; da otvori tvoje nutarnje oči kako bi mogao gledati Njega, Gospodina. Moli Ga - kako to predlaže p. James - da posveti tvoje uši, da mogneš čuti Njegov glas u sebi. Moli ga da posveti tvoj jezik, tvoja usta - da mogneš ustima osjetiti Njegovu božansku Nazočnost; da ti Njegova Riječ bude poput meda u ustima; da na svom jeziku osjetiš snagu Sakramenata, osobito Sv. Pričesti.
- Isus reče: tko se ne odrekne samoga sebe, i svega što jest i što ima, ne može biti Njegov učenik (Mt 16,24; Lk 14,33). Ne možeš služiti dvojici gospodara (usp. Lk 16,13; Mt 6,24).
- Isus je moj Gospodar! Gospodar moje obitelji i mojih prijateljstava. Moje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mog učenja i posla. Mog zdravlja i moje bolesti. Mojih prijatelja i znanaca. Moga tijela i moje duše. Svih mojih osobnih odnosa. Moje spolnosti i mojih osjećaja. Mojih nadanja i tjeskoba. Mog razuma i moje volje. Mojih očiju i ušiju, mojih ruku i nogu. Mog slobodnog vremena i mojih izlazaka. Mog načina mišljenja, govorenja i oblačenja. Isus je Gospodar! Ispruži svoje ruke prema Gospodinu i reci: Ove ruke nikada više neće biti upotrebljene za nešto zlo!... (zapiši si današnji datum i stavi svoj potpis ispod toga).


29. Prihvati križ. Čuvaj se onih svetaca koji ne znaju ništa podnijeti. Ili onih koji za jednu peckavu riječ ili za jedan malo grublji udarac odmah padnu u tugu. Ili onih koji su radosniji od jednog uspjeha nego od jednog križa, od jedne pohvale nego od poniženja. Svetost od porculana - neće daleko stići. Ljubi ono što te povrjeđuje ili prezire: to su poslanici Božji! Kada trpiš, znaš koliko te ljubi tvoj Gospodin. Ne želi te izgubiti za čitavu vječnost! Božji udarci su uvijek medicinalni; čovjek, kojeg On ispravlja, sretnik je, jer On zadaje ranu, ali je i liječi. Kako moli Bl. Édouard Poppe, neka te Gospodin nauči da šutiš na prigovore koji ti se upućuju. Raduj se da budeš zaboravljen, nepriznat, prezren, ponižen do dna - bolje nego sebe vidjeti, prepunog samozadovoljstva, uzdignutog nad drugima. Ostani malen, slab i nemoćan. Ne slušaj tako rado priznanja koja ti se upućuju. Tvoja misao neka se ne vraća neprestano na postignute uspjehe, učinjena dobra djela, na primljene pohvale. Neka ti nepravedni sudovi, kojih si žrtva, postanu slatkost, kao i ponižavajuće riječi prema tebi, gorke kritike tvojih djela, ponižavajući postupci koje podnosiš. Ljubi da budeš nepriznat. Nastoj da ljubiš, a ne da te ljube. Ne idi za tim da te ljudi slave, nego da im služiš. Nemoj pokazivati da si žrtva, jer ti to uništava srce, nego budi sretan da si skrivena i radosna žrtva.
- Zapamti: Bolest i suhoća duše katkada su više spasiteljske nego zdravlje i utjeha. Čuvaj se da ne izgubiš nijedan od malih križeva, tu milost križa. Zagrli križ - iz ljubavi prema Isusu, nosi ga zajedno s Njime i radi Njega. Hvali Gospodina za sve, pa i za negativne vidove svoga života... Nema vrjednijih pomoći od onih stvari koje ruše tvoje djelo, sprečavaju ga i uništavaju - blago tebi ako Gospodin precrtava tvoje planove i putove! Reci "da" iznenađenjima, koja precrtavaju tvoje planove, poništavaju tvoje snove, tvojim danima, možda i tvom životu, daju sasvim drugačiji pravac; ona nisu slučajnost; daj nebeskom Ocu slobodu, da sam određuje tijek tvojih dana (Dom Helder Camara). Trpi i šuti - jer oskvrnjuju se križevi kada ih se izvlači iz tišine: izgube svoj okus i svoju snagu. Nemoj pričati pred drugima o svom duhovnom životu: to ga isparava. Snage koje ti za to nedostaju - postigni molitvom.
- Prihvati druge kao drukčije. To je daleko vredniji križ nego kostrijet i askeza. To je križ udešen Božjom Providnošću. On te posvećuje više nego svi križevi zajedno po tvom izboru. Prihvati i ljubi križ. Srce kršćanina koje ne krvari - nije srce kršćanina.
- Prihvati ono što ne možeš izmijeniti. Kaže duhovni pisac, Isus je prihvatio svoju patnju i nije nepotrebno tražio da izmijeni srce onih koji su činili da trpi. Nije postavljao uvjete ili zahtjeve da se stvari izmijene. Nauči biti kao Isus: prihvati ono što ne možeš izmijeniti, i zajedno s Njim nosi križ koji ne možeš izmijeniti... Tako moli Gospodina...


30. Oprosti svima koji su ti nanijeli rane na području spolnosti. To je uvjet tvog izliječenja. Neoprošteni grijeh je velika zaprjeka koja sprječava da Božji blagoslov dođe do tebe. Ako si primio bilo kakve rane od drugih - proglasi ih sada nevinima pred Bogom, jer nisu znali što čine. Oslobodi ih ropstva i izmiri se s njima, u Ime Isusovo. Oprosti svim onima koji su učinili da trpiš. Počni ih blagoslivljati, moliti za njih... Tako će se ostvariti Božje djelo u tim osobama, jer ih Bog tada obnavlja i čisti. Opraštajući njima, oslobađaš i njih i sama sebe. Moli Gospodina da te ozdravi u tvom sjećanju, da ništa od onoga što ti se dogodilo ne bude u tebi izvorom boli, tjeskobe, nepraštanja i zabrinutosti. Isus je došao izliječiti srca slomljena... (Moli za oprost pred Gospodinom i one kojima si ti nanio rane na području spolnosti...).
- Moli molitve otkupljenja. Jer čovjekovu nepravdu može isprati jedino Krv Sina Božjega. Neka Gospodin popravi ono što ti više ne možeš popraviti, neka donese spas gdje je po drugima nastalo zlo - po Krvi svojoj Presvetoj. Duh Sveti će očistiti svaku ranu i ožiljak prošlosti koji još ima moć vladanja tvojim mislima i iscrpljivanja tvoje slobode. Te žalosne uspomene povjeri Njemu da ih On izliječi. Zahvali Mu što i zlo okreće na dobro. Zamoli Ga da se vode očišćenja i ozdravljenja tvoga krštenja i krštenja onih koji su ti nanosili zlo razliju preko tvoga i njihova srca i očiste sve vaše odnose od zaraze. Moli Gospodina u Njegovo Ime, po Njegovim svet im Ranama, po Njegovoj Krvi, po Njegovu Križu, po zagovoru Marije, Bezgrješne Djevice. Krv i voda što su provrli iz Isusova boka neka siđu na tebe i tvoje zlotvore i očiste vas, oslobode i ozdrave... Sjeti se srdžbi, gorčina i pokopanih osjećaja prema tim osobama, koji moraju biti oslobođeni snagom oproštenja... Daj služiti za njih Misu (Misa br. 45 iz Rimskog misala, Za neke osobite potrebe, konkretno: za one koji nam nanose zlo).
- Stavi na papir svoje rane i ono što te ranjava, pritužbe koje imaš protiv nekoga. Opiši Gospodinu svoju ranu i svoju reakciju na nju, izbaci sve što imaš u sebi: ogorčenost, srdžbu, neprijateljstvo, nepraštanje, hladnoću, želju za optužbom... Pročitaj to sebi naglas i zatim razderi papir. To je ono što Bog čini sa svakim od nas, praštajući nam...

31. 'Oprosti' Gospodinu sve kušnje. Bog nije ništa učinio za zlo ili za tvoju nesreću. Sám Bog ne napastuje. On može kušati čovjeka po patnji, dok sotona to hoće srušiti - što ne isključuje da isti događaj može biti kušnja prema Božjem pogledu, a napast prema namjerama sotone. U planu Božjem koji želi divinizirati čovjeka u Kristu = kušnja, i njeno đavolsko iskorištavanje = napast, neizbježne su. One te vode iz darovane slobode u življenu slobodu; iz izabranja u alijansu; kušnja popravlja čovjeka u Božjem misteriju spasenja; ona je sám put nutarnje Pashe - ljubavi koja se nada (Rim 5,3). Kušnja je pashalna. Mnogi sveci podnosili su muku svakojaku dane, mjesece i čitave godine...
- Sv. Augustin govori kako su ga nakon obraćenja strasti poput sirena zvale natrag u grijeh. Sv. Benedikt, Franjo Asiški i Katarina Sijenska, u trenucima napasti na čistoću, bacali su se u trnje da svladaju napast. Monasi-redovnici znali su u takvoj kušnji staviti ruku u vatru. Sv. Jeronim se udarao kamenjem. Sv. padru Piu Isus reče: Dijete moje, ti ćeš me napustiti ako te ne budem razapinjao. Sv. župnik arški govori: Treba nas žaliti, ako nismo jako iskušavani od sotone! Nismo li onda prijatelji demona, zloduha; ako nemate uboda napasti, znači da su demoni vaši prijatelji... Možemo reći, da kolikogod napastovanje bilo ponižavajuće, ono je znak, najsigurniji znak, da smo na putu koji vodi u nebo... Sv. Vinko Paulski reče: Blaženo je stanje biti napastovan i to nam stanje u jednom danu pribavi više zasluga nego mjesec dana bez napasti... Ne treba moliti Boga da nas oslobodi napasti, nego da nam pomogne da ih dobro iskoristimo, da nam pomogne da im ne podlegnemo... Kardinal Charles Journet piše: Nitko, osim Boga, nitko nije više radio na svetosti Joba kao što je to činio đavao. Najveći sveci su oni koje sotona i tijelo najviše napastuju... Bog znade iskoristiti zloću sotone za tvoju izgradnju. Bog ograničava njegov utjecaj i djelovanje tako što je on u službi nacrta i planova Božjih. Tako je osuđen, da protiv svoje volje, radi indirektno za tvoje spasenje i za slavu Božju (tako Sv. Ivan Zlatousti). Ne boj se, jer je njegova moć podvrgnuta Božjoj moći. Sv. Vinko Paulski: On može 'na lancu lajati', ali ne može vas ujesti. Može vam zadavati strah, ali vam ne može nanijeti nikakva zla. To vam tvrdim pred Bogom, u čijoj prisutnosti vam ovo govorim. Sv. Ivan od Križa: Duša, koja je sjedinjena s Bogom, zadaje sotoni strah kao što mu zadaje sam Bog. Sv. Terezija Avilska tvrdi da, sjedinjena s Bogom, ne boji se sotone više nego muhe ili mrava. A Sv. Ivan Zlatousti: Kad odlazimo od Svetoga Stola, od Oltara, mi smo kao vatreni lavovi, ojačani i strašni za sotonu.
- Isus Krist demaskirao je sotonu; u Njemu si bio ti iskušan, u Njemu si đavla već nadvladao, kaže Sv. Augustin (đavao je pobijeđena sila, i on to zna); budući da je On dopustio biti iskušan, dao ti je poduku kao pobijediti (usp. napastovanje u pustinji). Rekao je: Ne bojte se, Ja sam pobijedio svijet! Ne idi, stoga, nikada sám na napast (jer ćeš izgubiti), nego preko Isusa, u Ime Isusovo!

32. Žrtvuj (prikazuj) stanje svojih spolnih problema. Ako prilično teško podnosiš svoje stanje, neka taj teret postane teretom Isusa Krista: On je spasio svijet. Kako nasljedovati Gospodina? Vrši Božju volju tako da sjedinjuješ sa žrtvom Gospodinova Križa trpljenja i poteškoće, koje podnosiš u svojim uvjetima. Sve ono što izručimo Gospodinu, postaje blagoslov. Bog od tebe traži da napreduješ i, preko svog trpljenja, zove te da Ga susretneš još dublje nego ikada, u samom srcu tame. Dok ne doživiš taj susret, ništa neće biti moguće.
- Hajde, zasadi cvijet u otrov...

33. Potpuno predanje u volju Božju. Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti: neće dati da ikada posrne pravednik (Ps 55,23). A znamo da onima koji ljube Boga sve ide na dobro (usp. Rim 8,28). NIŠTA neka te ne uznemiruje, NIŠTA neka te ne plaši, SVE prolazi, BOG se ne mijenja. STRPLJIVOŠĆU se sve postiže: Tko ima Boga, NIŠTA mu ne manjka; SAMO Bog dostaje (Sv. Terezija Avilska)... Istočni grijeh je htjeti svojim vlastitim silama postati kao Bog.

34. Vježbaj se u poniznosti. Teži se, općenito, za velikim stvarima. Ova kvaliteta, poniznost, jest, definitivno, duhovno siromaštvo, prvo Blaženstvo. Svi su je sveci slijedili; oni si ne zamišljaju komplicirane stvari. Vjeruju u jednostavna, skromna sredstva. Zato jer su ona takva, trude se da ih čine. Ništa - nikakva metoda, nikakva karizma - ništa ne zamjenjuje poniznost srca. Sve te stvari - bdijenje, čudesa u Ime Isusovo itd. - imaju vrijednost samo zbog poniznosti srca koje nosi te vrijednosti. Bez poniznosti i milosrđa, sva ostala sredstva su nemoćna, svi putovi nedovoljni, sva ostala djela hibridna. Onima, koji govore da Bog ne uslišava njihove molitve, Sv. Franjo Saleški savjetuje da se pitaju, jesu li napredovali u poniznosti... Što budeš manji i siromašniji, bit ćeš sretniji - i imat ćeš manje problema (mnogi, ako iskreno mole i ostaju duboko ponizni, gotovo da i nemaju nekih većih napasti). Kad si sve obavio, što je traženo od Gospodara, ostavi ključ pod tepihom, pred vratima i otiđi šutke... (usp. Lk 17,10). Da bi se došlo do Gospodina - treba, dakle, postati kao dijete... Zapamti: đavao nema vlasti nad poniznima (jer on je sama suprotnost poniznosti)!
- ... (Zašto Zloduh strahovito napada na djecu i na one koji njima nalikuju? Daniel-Ange to ovako obrazlaže: napada najmanje, najkrhkije, jer ga svako dijete podsjeća na ono Dijete u Marijinim rukama /zato ima toliko krvi oko Betlehema/. Svaka osoba na smrtnoj postelji podsjeća ga na Kalvariju. Ne podnosi malenoga, krhkoga, slaboga. Lucifer je posrnuo jer je mislio da će se morati pokloniti pred Djetetom i reći Mu: 'Ti si moj Bog'!).
- I sám Bog je ponizan, ponizniji od svih bića: ljubav ne može gledati odozgor nadolje (usp.: Isus pere noge apostolima; mi tražimo Gospodina na mjesecu dok nam on upravo pere noge!).


35. Daj se duhovno voditi. U obitelji ili školi, u svakoj prilici - daj si pomagati, podržavati se, prosvijetliti od 'starijega' brata ili sestre, zrelih u iskustvu s Bogom, koji te mogu voditi, bolje rečeno, pratiti na tom osjetljivom putu. Život Bogu posvećene osobe, svećenika, počiva osobito na ljubavi prema Kristu - hoćeš li se povjeriti jednome od njih (u kojega imaš povjerenja)? Njegovo srce je ganuto tolikim povjerenjem. Shvaća, da se obraćaš samome Isusu. Ne čini ništa na svoju ruku bez dopuštenja svog duhovnog pratitelja, da te, imajući autoritet poslušnosti, đavao ne može prevariti; jer on nema vlasti nad poslušnima (usp. M. Margareta Alacoque).
- Malo ću biti zločest. Čak da sam ja i veliki mističar ili vidjelac, morao bih biti praćen duhovnikom (uvijek bi, naime, svećenik trebao biti taj koji bi vodio mene, sveca i mistika, a ne obratno, da ja, svetac i mistik, vodim svećenika). Zašto? Pa svećenik predstavlja Krista i Njegov autoritet u Crkvi i sve bi izvanredne milosti trebale biti podvrgnute autoritetu Crkve koja utvrđuje njihovu autentičnost.
- 'Duhovna pratnja' - ah, kako je to danas teško naći... Njen cilj je uvijek ovaj: moja svetost, ništa manje od toga! Ona je pomoć da upraviš svoj život i svoje izbore prema Duhu Isusa Krista, u pripravi odluka, velikih ili malih, koje omogućuju napredovanje prema Evanđelju - kako bi bolje živio u istini, razabirao ono što je dobro za tebe, izbjegao odabir krivih putova ili ostajanja u iluziji te odgovorio Božjoj volji u svakom trenutku. Pratitelj treba biti svjedok Isusa Krista, da ti pomogne vidjeti ono najbolje u tvome srcu, da vidi onu dubinu gdje ti Bog najintimnije govori.
- Moraš znati da nitko nije dobar sudac samome sebi...
Želim li biti dovoljno nerazuman da se upustim u osvajanje Mount Everesta potpuno sam? Mogu biti u vrlo dobroj fizičkoj kondiciji i imati zadnji krik najnovije opreme... Ali ako ne poznajem visove planina, bolje mi je povesti dobrog vodiča! U ovoj vrsti avanture, preuzetnost je često smrtonosna... Kada se penje na zid, postoje zahvati koji nisu isti na prvi pogled. Ako netko, iz svog iskustva, uzvikuje "lijevo", "desno", "okomito", neka sila ulazi u nas i motivira nas da nastavimo i da svladamo taj teški uspon. No nije pratitelj taj koji će skočiti umjesto nas, nego nas je on usmjerio na pravi put. Poneki potrate mnoge godine prije nego što razumiju ili žive kao odrasli, jer ne žele primiti savjet od bilo koga, upravo kao oni koji inzistiraju da se popnu na glatki zid a da ne vide uporišne točke koje su im na raspolaganju. Drugi se oslanjaju na iskustva drugih...
- Je li svakome potrebna duhovna pratnja? 'Kršćanin koji ostaje sam, čovjek je u smrtnoj opasnosti', govorio je često kardinal Danneels. Vjera se ne živi nikada solistički. Vjera je duboko osobna, ali nikada usamljena.
Ali i duhovna pratnja mora zadovoljiti određene uvjete:
- Ne diraj moju slobodu! Duhovni pratitelj ne naređuje ništa u tvome životu. On je pažljivi svjedok znakova Božjih, bez unaprijed stvorenog projekta nad tobom. A to je bitno.
Tamo gdje nema poštovanja slobode, nema Boga, ili je On u opasnosti. Način da se kaže da smo i mi!
- Prijatelj Božji. Već stari monasi Istoka ili pustinjski oci Egipta smatrali su pratnju nužnom. Ali je važno pritom podsjetiti na ono što navodi Anselm Grün ('Pustinjski oci kao duhovni pratitelji', Teovizija, 2008.): Duhovni otac postaje onaj koji je pobijedio strasti i upoznao se s previranjima i prijetnjama duše. Onaj tko se sam nudi za duhovnog pratitelja, želi liječiti druge prije negoli je sam ozdravio. Htio bi pomoći drugima kako bi izbjegao borbu za vlastitu čistoću. On time postaje 'bespomoćan pomoćnik. Stoga je važno odabrati nekoga u kojemu možeš prepoznati prijatelja Božjeg, vičnog diskreciji, poštovanju, molitvi. I svake godine, dobro je evaluirati prijeđeni put. Provjeriti kako je pratitelj gradio moj život. Ako to stvarno nije bio slučaj, trebam razmotriti i možda promijeniti smjer, možda i pratitelja.
- Gdje se obratiti? Za duhovnu pratnju trebaš se nekome obratiti (svećeniku, redovniku, redovnici ili, rjeđe, i laiku) koji je ovlašten od Crkve za tu službu. Sasvim prirodno, obrati se odgovornima u svojoj župi. Duhovna pratnja je, naravno, normalna uloga pastira. Ne bi trebalo da drugi napuste put ili Crkvu jer nisu našli pozorno uho ili su bezuspješno tražili pomoć i potrebne savjete ili da su dobili odgovor na pitanje koje oni nisu postavili. Dakako, vlastiti pastiri mogu nas uputiti i nekom drugom svećeniku, ili đakonu, redovniku ili redovnici, ili duhovnom centru.
- Treba li uvijek izabrati jednog svećenika? Naravno, ali ne nužno. Važna stvar: da je za to u Crkvi ovlašten i obučen, da nije samozvani 'duhovni vođa' ili 'dušobrižnik' i da postoji samo jedan. Također važno: da ta osoba možda i nije previše blizu. Koga onda odabrati? U svakom slučaju, izabrati nekoga tko zna slušati, ostaviti prostora za Boga, u razmatranju, tišini, riječi, molitvi, da poštuje naš unutarnji život i našu slobodu. Koji ima 'vremena' za tu službu (nadam se da nećeš zlouporabiti njegovu velikodušnost beskorisnim pričama). Odaberi možda nekoga tko te može voditi suprotnosti onome kakav jesi: blagog ako si strog prema sebi, "krotka i ponizna srca" ako "si umoran i opterećen"; zahtjevnom, ako se olako ispričavaš...
- Pozor! Treba se čuvati gurua, zavodnika, manipulatora, onih koji se smatraju neizostavnima! Dobar pratitelj, vjerujem, čuva slobodu praćenoga. Pogotovo slobodu da se susreti mogu prekinuti i potražiti negdje drugdje. Guru je zavodnik: on svezuje onoga koga vodi raznim afektivnim vezama. Tko ga slijedi, gubi svoju slobodu; fasciniran, poslušan mu je a da sam ne odlučuje. Duhovni pratitelj, naprotiv, dobro zna da ne posjeduje svu istinu. Stavlja se u službu Božjeg djela u srcima. 'Ne očekuj od mene da ti kažem umjesto tebe što moraš činiti!', to je njegov osnovni stav. Krštenik je onaj, a ne pratitelj, koji vrši odabire u Gospodinu za svoj put!
- Može li prijatelj biti dobar duhovni pratitelj? Ne nužno. Jer je uvijek potrebna mala distanca, za bolje poštivanje slobode potrebne za duboko traženje Božjeg glasa. Jer duhovna pratnja je Božje djelo.
- Što govoriti? Duhovni pratitelj mi normalno neće reći što ja trebam činiti. On nikada ne donosi odluke za mene. On je liječnik moje duše: ako mu ne kažem iskreno svoje probleme i sumnje... on ih ne može niti odgonetnuti niti mi pomoći. Svom duhovnom pratitelju možeš reći sve što dotiče tvoj život u Gospodinu i ima važnost za Njega. To je gotovo molitva. Sve što jesi i što činiš, dotiče Gospodina. Osobito slijedeće jake točke: tvoj sakramentalni život, osobne molitve i njen napredak, slobodni čini koji se postavljaju ili ih treba izvršiti u obiteljskim događanjima, u profesionalnom životu, na studiju, pitanja o vjeri, lektiri, donesene odluke ili odluke koje treba donijeti, službe - poduzete ili koje treba poduzeti...
- Uvjeti sine qua non: iskrenost, poniznost i poslušnost.
- Tvoji susreti će ostati sterilni ako nisu doveli do konkretne odluke, obnovljene želje za obraćenjem, temeljnog izbora da se odlučiš slijediti Krista izbliza. Ukratko, sterilni - ako si ne daješ konkretna sredstva da postaneš svetac!


36. Model Sv. Male Terezije. Korekcija tvojih bijeda treba biti rađena s ljubavlju. Podnositi samoga sebe prije svega takvim kakav jesi, ne srdeći se nikada ni na sebe ni na svoje nesavršenosti, jer iz te nutarnje blagosti prema samome sebi proizlazi blagost prema bližnjemu. Otvori se milosrđu koje te ispunjava ako mu se ne suprotstavljaš, odnosno, ako se ne blokiraš ni zbog svojih slabosti ni zbog svojih nemoći; ono što te sprječava da uđeš u milosrđe Božje jest ta blokada zbog vlastitih zaprjeka. Mala Terezija osjeća uvijek ludo povjerenje da će postati velika svetica, jer ne računa na svoje zasluge, koje uostalom i nema, već se pouzdaje u Onoga koji je Krjepost, sama Svetost. Dakle, tableta u šest obroka: 1. ona (Terezija) je slaba i nesavršena; 2. želi postati velika svetica; 3. njena želja je velika, sve do neustrašivosti; 4. ima odvažno pouzdanje da će to postati; 5. ona nema niti će imati ikakve zasluge - čak i naše pravednosti imaju mrlje - ima "prazne ruke"; 6. samo je Bog onaj koji može biti svetost te se ona oslanja na neizmjerno blago Kristovo; On će je pokriti svojim neizmjernim zaslugama, vlastitom božanskom pravednošću.
- Gospodine, ja nemam ništa da ti ponudim. Tek prazne ruke i svoje nevolje i grijehe; puno nerazumijevanja i poruga. Eto, to Ti mogu donijeti. Podari mi snage da sve izdržim. Ovo je ponizna molitva koju Bog rado uslišava...

37. Ako sklonost nije još nikakav grijeh, navika, koju iz nje činiš, naprotiv, nije bez krivnje. Nijekati bilo kakav osobni udio znači činiti od sebe robota. Pri savladavanju, ulogu igra i tvoja sloboda. Neka su duševni utjecaji ili pritisci ne znam kakvi, ta sloboda ti dopušta pristati na grijeh ili mu se suprotstaviti. Ali ako slabost spada među grijehe, ona povlači za sobom veoma obilato Božje oproštenje. Utječi se tom oproštenju!

38. Sveti Bernard o napasti: Čuvajmo se dobro da im ne pridajemo nikakve pažnje, nikakve važnosti; jer iako nisu smrtne, one su opasne. Prisilne misli nisu grijeh, jer što je prisilno, nije slobodno i odgovorno. Slobodno se nasmij tim mislima, nemoj ih uzimati ozbiljno. One su kao mušice, komarci; neka ptice lete oko tvoje glave, ali ne daj da na njoj naprave gnijezdo (T. Ivančić). Najbolja strategija protiv zla jest ismijati i razotkriti ga. Još bolje: počni tada samo slaviti Gospodina - i zlo mora pobjeći!

39. Nečistim navikama, mislima ili sklonostima treba se oduprijeti čim se pojave. Nasljeduj Krista (I.,13.,5.): Naprije dođe čovjeku u pamet samo misao, zatim živa slika, poslije naslada, zlo nagnuće i pristajanje. Tako malo po malo uniđe zlobni neprijatelj sasvim, ako mu se ne opreš odmah iz početka... Sv. Bernard: Izdaleka treba naslutiti nadolazeće nečiste misli po njihovu mirisu, odbaciti ih svom snagom, s vedrinom ih potjerati. Jecajima, suzama i uzdasima zazivati odmah Duha Svetoga da nam pomogne u našoj slabosti (usp. Rim 8,26)... Zloj misli suprotstavi suprotnu misao ili sklonost, dok ona ne nestane: nečistoći - čistoća i svetost, strahu - osjećaj sigurnosti, zavisti - ljubav, laži i strahu - misli istine, odvažnosti i herojstva... Pobudi ugodne trenutke radosti, ljubavi, povjerenja, utjehe - sve dok ne budeš izliječen...

40. Uzdrži se sasvim energično od svega, što te može dovesti u iskušenje. Izbjegavaj zavodljive prigode: lektiru, plakate, emisije, filmove, internet-stranice, društva, laku glazbu, preobilne (raskošne) objede, alkohol! Svaki čovjek sám, sa svojim dosadašnjim iskustvom, treba razviti svoju osobnu strategiju otpora za svladavanje napasti. Poduzmi mjere da sačuvaš djevičanstvo (nevinost) svoga pogleda. Čim tvoje oči ugledaju neku pornografsku reklamu ili opaze neku erotsku scenu, imaj hrabrosti da ih odmah od toga okreneš. Ne daj im skitati. Hvala Ti, Gospodine, što stvaraš lijepe djevojke (djevojke: zgodne mladiće)! Drži strogu, zahtjevnu i žestoku askezu, tako da duša osjeti milinu (podnesi nešto za nju, da osjetiš da je voliš). Lijek Sv. župnika arškog: Prijatelju, đavlu nije puno stalo do bičevanja i drugih pokorničkih sprava. Što ga nadvladava, to je uzdržavanje u piću, jelu i snu. Ničega se sotona ne boji više, i ništa nije milije Bogu...
- Odreci se svega što je po tvom ukusu; radi baš ono što ne voliš raditi, popričaj baš s onima koji ti nisu dragi; prihvati baš ono što ti je neugodno (posao, osoba, poniženje...) - iz ljubavi prema Bogu = to je milostinja koju svatko može dijeliti; pohodi usamljene starije osobe, bolesne (Župnik arški: možeš biti svet tako da činiš čudesa, ali ako nemaš ljubavi, ne ide se u nebo); ugrizi se za jezik prije navale uvrjedljivih riječi; nemoj izlaziti, prestani prostačiti; odreci se grijeha - čini samo volju Božju, u svemu... Ma, prijatelju, čemu filozofirati?! Što moramo izbjegavati da bismo ostali čisti? Lijenost, loše društvo, neumjerenost, čitanje sablažnjivih knjiga i časopisa, gledanje nečednih slika, pohađanje besramnih priredaba, vođenje opasnih razgovora i čuvati se svih ostalih grješnih prigoda...
- Čuvaj se bliže grješne prigode I: Ako u tvom životu postoji neka osoba, stvar, navika, okolnost ili prijateljstvo, a za tebe uzrok teškoga grijeha, treba se svega toga odreći, pa makar koliko te to stajalo muke - jer sve je to bolje odbaciti nego biti osuđen u vječni pakao. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Bolje je da ti propadne jedan dio tijela, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao (Mt 5,29).
Nemoj u takvim prigodama glumiti Supermena; Iz 33,14-16: "Tko će od nas opstati pred ognjem zatornim, tko će od nas opstati pred žarom vječnim?" Onaj (...) koji zatiskuje uši da ne čuje o krvoproliću, koji zatvara oči da ne vidi zlo: on će prebivati u visinama...
- Čuvaj se bliže grješne prigode II: Ako dvoje mladih, nevinih, čuvaju svoju čistoću do braka - je li grijeh ako se ljube? Pitanje je u stilu: 'Lice s vjeronauka, tijelo s plesnjaka'... Samo poljubiti se ne mora biti grijeh. No, poljubac prije svega nije sitnica; može biti različitog značenja. Kod strastvene, užitka tijela gladne osobe - poljubac je sredstvo uzbuđivanja tijela, spolne moći - i dopušten je samo supruzima koji imaju pravo na punu ljubav srca i tijela. Inače bi poljubac, kao 'jezik osjećaja' bio korištenje toga jezika za izricanje laži. Kako bi mladić ili djevojka sačuvali milost Božju, kada bi se predavali željama tijela? U 'školi ljubavi', odmah od početka, treba vježbati bît ljubavi: odricanje, darivanje, žrtvu (usp. 1 Kor 13)! Stoga je potrebno, prije svega, znati: kako netko uopće gleda na ljubav (kao na strastvenu igru, laku zabavu ili svetu tajnu; da li me voliš jer sam lijepa ili sam lijepa jer me voliš?; prava ljepota dolazi iznutra i ona najduže traje...). Kod plemenitih i ozbiljnih ljubavi, poljubac (kratak i jednostavan, simbol ljubavi srdaca, a ne ljubakanje) je dopušten, častan. No ako osjećaš iskrenu naklonost prema djevojci, ali u isto vrijeme dolaziš i u napast da odeš dalje nego što bi smio, onda to nije trenutak za poljubac - pronađi svakako drugi način da toj osobi pokažeš svoje osjećaje. Ne možeš nositi upaljenu šibicu kroz plast sijena i govoriti: 'ništa se neće zapaliti'...
- Kriterij za tzv. francuske poljupce: pomažu li oni ili ti otežavaju napore da iskažeš ljubav dok pokušavaš živjeti čistoću? Ma jasno, takva vrsta radnje ti sigurno neće pomoći živjeti čistoću... I zapamti: da bi iskazao nekome iskrenu i pravu ljubav - ti nikada ne moraš nekoga poljubiti! Kraj priče.
- Sam si daj odgovor na svoju dilemu: je li ta radnja za tebe konkretno znak življenja čistoće - Isusova blaženstva, ili ne? ('Blago čistima srcem: oni će Boga gledati' - Mt 5,8). Bi li ti možda srušio neku crkvu, hram Božji? Ne bi? Vidiš, Sv. Pavao veli da si i ti 'hram Božji'. I djevojka...
- Ili, evo ti ovo temeljno mjerilo: Pretpostavimo da si ti već u sretnom braku, imaš malu djevojčicu, 2. razred srednje škole, neizmjerno je voliš, sprema se za izlazak. S maturantom - u automobilu. Odgovori: koliko daleko želiš da mladi gospodin s automobilom ide s tvojom 'malom djevojčicom'? Želiš li da on napravi sve što može napraviti prije vjenčanja? Čistoću živiš kada se prema djevojci ponašaš na način kako bi htio da se gospodin maturant ponaša prema tvojoj maloj djevojčici. Kraj priče. To je istinska ljubav. (M. B. Bonacci).
- Valja napomenuti da je među onima koji su krenuli u tijelo, bezbroj obeščašćenih a onda kao 'krpa' odbačenih. Bezbroj ih je zbog toga slomljenih za život, osobito još ako se pojavilo i dijete koje su se usudili uništiti... Savjet mladima da 'predbračni odnosi nisu grijeh ako se čine iz ljubavi' - lažni je slogan. 'Iz ljubavi'? Kakve? Erotske? Senzualne? Genitalne? Može postojati simpatija, erotska privlačnost, pa i neka zaljubljenost, ali se oni tim putem nikad neće izgraditi u pravu, sebedarnu, autentičnu ljubav. To je posve pogrješan, 'široki put' koji vodi u propast. Osobito oni koji žive kao u braku. Takve se veze bijedno i brzo slome: od pet brakova 3 do 4 rastave, jer manjka temelj prave ljubavi. A kad kažu da takvi odnosi 'nisu grijeh', pitamo se - kako to lijepo napisa R. Bundalo - gdje i kada je to učila Katolička Crkva - od Krista postavljena autentična Crkva? Je li Krist Gospodin to učio? Sveti Pavao? Neki od apostola, svetaca i duhovnih učitelja kroz dvije tisuće godina kršćanstva? Kada? Gdje? Svijet tako uči, ne Bog! Katolička Crkva takve odnose naziva bludom... Blud se teško protivi dostojanstvu osoba i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerena bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan kad se time kvare mladi (KKC 2353). 'Persona humana' br. 7: Tjelesno sjedinjenje nije zakonito ako između muškarca i žene nije sklopljena definitivna zajednica života... Nikada ne smijemo činiti grijeh da izađe neko dobro; to je pogansko načelo da svrha posvećuje sredstvo... Zato ti mladi čine objektivno smrtni grijeh. Koliko je onda grijeha kroz tolike godine? Kad bi im jedan ispovjednik i dao odrješenje (rekavši npr. da moraju prekinuti ovakav način života, ali jer ipak vole Isusa, dao bi im odrješenje), drugi ne bi smio (morao bi im uskratiti odrješenje). Ispovijed je dobra ako je pokornik odlučio ne griješiti i kloniti se okolnosti grijeha. Nije li onda svetogrdno odrješenje ako pokornik ne napušta nezakonitu vezu? Ako ne mijenja grješno stanje? 'Ljubiti Isusa', a ne vršiti zapovijedi: je li moguće? Ako se tom stanju još ne nazire kraj?...
- Autentični spolni odnosi predstavljaju i zahtijevaju posvemašnju ljubav i potpuno i neopozivo zajedništvo dviju osoba. A samo u braku se ispunjavaju svi ti preduvjeti; samo tu fizičko sjedinjenje može označavati ono što predstavlja: vjernu, stabilnu, zrelu, neopozivu i isključivu ljubav. Svi izvanbračni spolni odnosi su prijetvorne, lažne geste; oni glume potpuni, trajni i neopozivi dar koji se ustvari nije još dogodio. Dok je seksualna ljubav na putu oblikovanja, ona ima različite načine izražavanja: pogled, smiješak, riječ, zagrljaj. Kad je isključivi i trajni izbor, onda je ovlaštena na najviši izražaj, na potpune seksualne odnose, a to se zbiva jedino u braku (L. Rossi). Netko je lijepo rekao da đavao prije vjenčanja tjera mlade 'u' krevet, a poslije vjenčanja 'iz' kreveta. Predbračna čistoća je blagoslovna za budući brak.
- Pazi - predbračna čistoća nije protivna ljubavi, dapače, ona je nužan 'trening' kako bi se naučilo pravo sebedarje u braku, inače bi se brak pretvorio u egoizam udvoje. Ta ljubav ne poznaje srednjeg puta: ili oslobađa, ili upropaštava. Jao ako s mene iščezne lik Isusov! Možeš li 'ljubljenjem' savršeno obdržavati Isusovo blaženstvo: 'Blago čistima srcem' - da ili ne? - to je, za mene, jedan od glavnih kri(s)terija.


41. Ne ustručavaj se, bez agresije ali odlučno, reagirati: bojkotiraj i potiči na bojkot kioske i radnje, koji izlažu pornografiju kao reklamu. Kupuj na onom kiosku koji prodaje najmanje svinjarija, i reci to vlasniku, da ga ohrabriš. Zahvali onim novinama, revijama... koje se ne igraju sa seksualnošću. Piši redatelju nekog filma ili autoru, i reci, zašto se osjećaš povrijeđenim. Ispovjedi svoju vjeru, i potakni na pozitivno!

42. Počni razmišljati i govoriti pozitivno. Promijeni svoj način razmišljanja i govorenja (razmišljaj i govori samo pozitivno). Vjeruj da je Bog jači od zla, da je Onaj, koji je u tebi, jači od onih sila koje nose razornu snagu negativnosti (usp. 1 Iv 4,4: jer je moćniji Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu). Ne govori više o negativnim stvarima, ne tuži se na njih; govori o dobru, ljubavi i pravdi...

43. Duhovna radost najbolji je protulijek protiv napasti. Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! (Fil 4,4). Svi su sveci bili entuzijasti, vedra duha (žalostan svetac je doista žalostan svetac). Gaji raspoloženje koje se oslanja na Boga i već od sada sudjeluje u Njegovoj nepromjenljivosti. Budi uvijek svjedok radosti - ona je jedan od znakova Kraljevstva Božjeg, dar Božji... Tvoj poziv je sreća, pobjedonosna Radost (Iv 14,3: ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja). Poziv na radost jači je od zla. Radost je kupelj zdravlja. Kupaj se u njoj svaki dan!

44. Kontroliraj ili izbjegavaj uzbuđenja. S jedne strane, prirodna seksualna uzbuđenja su neovisna o tvojoj volji. Dođu od sebe, ponekad na mjestima i u trenucima, gdje ih se ne očekuje. S druge strane, ona mogu biti najčešće kontrolirana i često izbjegnuta. Ako se ponekad i ne može biti gospodar svoje mašte, može se biti gospodar svojih očiju, ruku i nogu. One se ne pokreću same od sebe.

45. Izbjegavaj provocirati samoga sebe ili druge (određenim položajima, držanjima ili gimnastičkim vježbama, preuskim hlačama ili mini-haljinama, stimulirajućom hranom...). Izbjegavaj sasvim energično sve ono što te može dovesti u napast: film, video, plakat, emisiju... Kako nećeš sagorjeti ako se igraš vatrom? Kako gore već rekosmo, ne možeš nositi zapaljenu svijeću kroz stog sijena i govoriti: 'ništa se neće zapaliti'! Ti znaš što te može dovesti do pada; budi, dakle, pošten sa samim sobom, budi jak protiv samoga sebe.

46. Upoznaj i razvij ono najbolje u sebi. Spolnost je samo jedan od aspekata tvoje osobnosti. Ne dopusti da ti se nametne, kao da je ona jedini problem u tvome životu. Radi na onom najboljem što je u tebi! Imaš u sebi toliko drugih stvari, a ne samo seksualnost! Pronađi, gdje su izvori žive vode, slapovi tvoje nade. Daruj to najbolje u sebi drugima (npr. fizički i mentalno retardiranim osobama...).

47. Jačaj volju, ovladaj maštom. Volja se jača u malim stvarima: nauči se odlučivati, ići do kraja, odricati se u životu nepotrebnih stvarčica, malih izravnih zadovoljstava ili odložiti ih za kasnije. Izgledaju kao ništa, ali će te učiniti gospodarom nad samim sobom. Usmjeravaj snagu volje na vječne, istinske i plemenite vrijednosti... jačaj je svjesno čineći dobro; svladavaj lijenost, budi umjeren u jelu i piću, kontroliraj spolne nagone, donosi odluke 'za' ili 'protiv' (želim li to doista ili ne?, radi čega to želim?), vrši svoje svagdanje dužnosti, usredotoči se na djelo koje namjeravaš izvršiti... Volja slabi ako je prestaneš jačati. Mašta igra ogromnu ulogu u "predodžbama". Živi sadašnji trenutak! Ne vraćaj se niti u prošlost niti idi u budućnost. Prestani fantazirati. Budi posve nazočan u onome, što sada radiš, što živiš.

48. Izmijeni vanjski, tjelesni izraz osjećaja. Svaki naš osjećajni nemir nalazi svoj izraz i u fiziološkom, vanjskom izrazu lica, očiju, glasa, disanja... Potrebna je vanjska, tjelesna kontrola osjećaja: nametni si suprotni tjelesni izraz. Kad si gnjevan ili uplašen - daj očima 'nasmijani' izraz i žmirkaj češće, diši dublje, lakše i ritmički... Obvladaj situacijama da one tobom ne ovladaju. Budi uravnotežena osoba. Kad si gnjevan - govori tišim glasom i 'veselijim' tonom. Kad je na licu osmijeh, u srcu izlazi Sunce. Ta vanjska, tjelesna kontrola osjećaja ponekad nije dostatna. Ako ju pak povežemo s nutarnjom, duševnom kontrolom, pobuđujući suprotne osjećaje i misli, lako ćeš i brzo pobijediti!
- Biti kršćanin znači: Sám biti slomljen, a služiti kao podrška. Sám biti zbunjen, a morati savjetovati. Sám biti u strahu, a zračiti pouzdanjem. Kad svi zdvajaju, ti vjeruj! Kad svi zgrću, ti dijeli! Što nitko ne započinje, ti preuzmi! Ozdravljena osoba druge ozdravlja.

49. Umnažaj svoje male pobjede. Sjeti se onih slučajeva, gdje si relativno lako izbjegao pad. I bio si ponosan da si jači nego što si dotada to vjerovao. Pobjeda za pobjedom, i imat ćeš svladanu napast.

50. Nađi izvor. Takvu praksu čistoga života možeš živjeti u jednoj od novih zajednica, gdje mladi zajedno, svećenici i djeca, u celibatu posvećeni Bogu na godinu dana, naprimjer, ili u školi života, gdje mladi daruju jednu godinu života Gospodinu Bogu, da bi se formirali u molitvi, živjeli iskustvo bratskog života, produbili spoznaje o Bogu, naučili se dijeliti svoju vjeru i radost. Tu se nećeš osjećati ni osuđivanim ni okrivljenim, već prihvaćenim i ljubljenim takvim kakav jesi, takvim kakav želiš biti. Jednodušnim zajedničkim životom u takvoj zajednici, gdje su odnosi među mladićima i djevojkama obasjani svjetlom Božje djece, mnogo mladih ljudi pronašlo je u njima začuđujuće zdravlje i zdravu duševnu zrelost. Da, u jednoj takvoj zajednici, koja nosi neizmjerno poštovanje prema ljubavi. Za neke je to silna spoznaja. Sve više, rađaju se zajednice, kršćanske i ekumenske, gdje možeš nekoga potražiti (gdje nikada ne smetaš!) i nepristrano porazgovoriti o sebi i o tome, kako živjeti...

51. U ovom hiper-erotiziranom svijetu traži se izvanredna nutarnja sloboda, izvanredna hrabrost da jednostavno kažeš drugoj osobi: Ne, neću te iskoristiti, jer te previše volim! Prava ljubav čeka!

52. Protiv hiper-erotizma - super-heroizam! Odreci se 'pseudobračne' dimenzije seksualnosti! Voljet ćeš se s drugom osobom kao što se vole Božja djeca. Vrati drugome njegovu nutarnju slobodu - tako mu dopuštaš rasti i konačno, postati samim sobom. Kad bi znao koliko mladih nadvladava svoju situaciju i koliko njih umiju minimizirati svoje strasti! Dakako, ostaju krhki: Bog je njihova jedina snaga. Ali osjećamo da su napokon sretni: Bog je njihova velika sreća.

53. Uključi se u život svoje župne zajednice. Uključi se u organizirane vjeronaučne susrete - da produbiš svoju vjeru, spoznaje, tražiš rješenja... Uključi se u neku molitvenu zajednicu, gdje ćeš moći moliti (i ti i drugi za tebe i ti za druge) molitve nutarnjeg iscjeljenja, odricanja... Uključi se u tebi odgovarajuće aktivnosti svoje župne zajednice, ako ih nema, pokreni ih. Ne daj, u tom smislu, svom župniku mira! Ne posustaj, ako se razočaraš. Budi blag i uporan, moli se i zahtijevaj. Ne budi samo konzument, već i kreator. Ne traži samo svoja prava - preuzmi i svoje obveze u rastu vjere svoje župne zajednice. Postani svjestan svoje uloge u Crkvi koju ti ona daje. To nije ničiji milodar - na to si, po primljenim sakramentima i po koncilskim i drugim dokumentima Crkve - pozvano obvezan!

54. Ne ljenčari, odmah ustani iz postelje. Ako si odlučio da je nešto za tebe potrebno - više o tome ne razmišljaj u času izvršenja. Slijepo provedi svoju odluku. Ako si, npr. odlučio ustati na glas budilice - ne počni razmišljati jesi li još pospan, nije li to još prerano... Bez razmišljanja ustani iz postelje.

55. Nauči se odmarati. Odmarati se znači promijeniti posao kao i obnoviti snagu i energiju. Nauči se odmarati u vrijeme bdijenja (zbog nervne iscrpljenosti, uobičajenog zamora) i u vrijeme spavanja.

56. Bavi se sportom i tjelesnim aktivnostima. Zdrav duh u zdravu tijelu. Primjereno svojoj dobi i tjelesnim mogućnostima. Otiđi na izlet. Zapamti da sunce, voda, zrak, tjelovježba, ispravna dijeta i radost jesu šest najboljih liječnika. Uvijek su ti pri ruci a ne stoje niti lipe.

57. Ako si se možda zarazio: Ni za kakvu cijenu ne širi smrt - to je isuviše strašno. Ako si se zarazio tuđim virusom, molim te tada: ne dovodi u opasnost i ne uništavaj mladost, ne pustoši egzistenciju, ne služi se spolnošću. U najgorem slučaju riskiraš... širiti smrt! Ni za koju cijenu ne sij smrt! Svi znamo da to može biti "smrtonosno" i u tom slučaju zločin.

58. Jedino liječenje i zaštita sa stopostotnim učinkom jest potpuna čistoća. Ne čistoća iz jednostavnog straha pred virusom, već čistoća kao put kraljevske slobode, radi Kraljevstva nebeskog.

59. Sve može biti spašeno, otkupljeno. Ako ipak, uprkos svojoj dobroj volji i pristupanju Sakramentima nutarnjeg ozdravljenja (Ispovijedi i Euharistije), ostaješ obilježen neizlječivom ranom moći navike, preobrazit će se ta kušnja u križ, koji možeš sjediniti sa pobjedonosnim Križem Isusa Krista. Tako će za tebe spasenje biti moguće. U suprotnom, tvoj grijeh će biti jači od Njegove ljubavi. Jedina nesreća bila bi tvoja sumnja da to može biti popravljeno, tj. da slobodno i konačno sumnjaš u milosrđe Božje.

60. Misli na kraj. Ne zaboravi smrtni čas. To se ne događa samo drugima. To je najvažniji trenutak našega života, jer često o njemu ovisi naša čitava vječnost. Neka te ne zatekne nespremna. Živi stalno u stanju milosti, pobuđuj često 'savršeno pokajanje' (osobito prije spavanja ili ulaska u auto). U svim svojim djelima misli na svoj konac, pa nećeš nikada griješiti (Sir 7,36). Posljednje čovjekove stvari jesu: smrt, sud, nebesko blaženstvo za dobre, a pakao za zle.

61. Ako si sve pokušao, a ništa ti ne pomaže - misliš da boluješ od "neizlječive bolesti" - zatraži Sakrament Bolesničkog pomazanja! Ovaj Sakrament nije samo za tjelesne bolesti ili za umiruće, već i za teške psihičke i duhovne bolesti! (Savjet: obrati se svećeniku koji će te moći razumjeti).
- (autor: p. Ivan A. MSC)



Snimio: E. Mufić, 2019. g., omogućio: T. Rožić
Snimio: p. Ivan MSC

- 10:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.06.2019., srijeda

Duhovne misli

Uz Blagdan Presvetoga Srca Isusova

- Danas je blagdan probodenog Srca. Isus Krist je veliko srce. Govoriti o Srcu Isusovu znači zaviriti u nutarnji život samog Gospodina Boga. Promatrati i čitati Božji 'životopis'. Iz Isusova Srca potekle su rijeke i riječi Božje ljubavi. Njima je samo jedno cilj: naš spas i sreća. U Isusu: Bog je srce svijeta. U tom Srcu ima mjesta za sve i svakoga, jer ono je mjesto praštanja i pomirenja.
- Večeras nas Isus poziva: Zagledaj se u moje ranjeno Srce, koje plamti raspetom ljubavlju... Želim večeras tebi, ali i svakom čovjeku, stvoriti novo i čisto srce, obnoviti tvoju savjest.
- S Križa teče ljubav u krvi i vodi i otvara rijeku oproštenja i spasenja...
- Kada su Kristove ruke bile prikovane na križ, prikovao je na križ i naše grijehe (Sv. Bernard).
- Danas su potrebni ljudi: svećenici, redovnici i redovnice, laici, bolesni i zdravi, stari i mladi, koji bi pred Božjim Licem izgovarali i vapili: "Gospodine, smiluj se", za svoje, tuđe i grijehe svijeta.
Htio bih vam reći ovo:
- Gospodin nam uvijek dolazi u radosti, ne u tuzi. Njegova otajstva su sva radosna otajstva; žalosna otajstva smo mi izazvali (P. A. Reggio).
- Radost je posjedovati Isusa, žalost je izgubiti Ga. Tuga se rađa iz sebičnosti, iz brige o samome sebi, kad zaboravljamo druge, od nemara u poslu, slabe pokore, traganja za zadovoljstvima, neurednosti u odnosu s Bogom... Naprotiv, naše veselje vodi Bogu. Moći ćemo biti radosni ukoliko je Gospodin uistinu nazočan u našem životu, ukoliko Ga nismo izgubili. Ukoliko olakšavamo život ljudima oko sebe.
- Međutim, naša radost nije bilo koja - ona je radost vjere, Kristova radost. On je njen izvor. Ona donosi pravdu i mir. Samo je On može darovati - jer svijet ne posjeduje njezinu tajnu. Sav med iz cvijeća ovoga svijeta nema toliko slatkoće, kao žuč i ocat našega Spasitelja!
- Stoga - radost kršćanina spojiva je i s poteškoćama, neuspjesima i nevoljama... (pitajte svece!). Isus nas pita: Što ti se događa? Odgovaramo: Događa mi se... (bolest, nesreća...). I odmah nastaje svjetlo, i mir. Što ti se događa?, pita nas. Pogledamo u Njega i više nam nije ništa. Uz Njega ponovno zadobivamo mir i veselje… pa i onda kad se pojave bol i poteškoće. Temelj našeg veselja nisu prolazne stvari: zdravlje, obilje u materijalnim dobrima... - sve je to dobro ako nije odijeljeno od Boga; ali samo po sebi je nedovoljno za pravu radost. Samo Isus je siguran temelj cijelom našem životu. Nema tuge koju On ne bi mogao izliječiti. On za sve ima lijek.
- Bit će potrebno da Mu se obratimo u dubokom razgovoru pred svetohraništem. I da ovih dana otvorimo svoju dušu u Ispovijedi. Ona ima posebnu snagu protiv tjelesne požude. Crkveni naučitelji kažu da je gotovo nemoguće vjerovati u čistoću onih koji se ne ispovijedaju. Sv. Ivan Bosco, odgojitelj mladih: nema sigurnijeg puta od česte Ispovijedi da se mladi očuvaju od nečistih grijeha i od svih drugih grijeha teških i lakih. - Ne vjeruješ?!
- Sv. Filip Neri pripovijeda o nekom mladiću koji mu je došao na Ispovijed s čvrstom odlukom da će pod svaku cijenu napustiti određene nečiste grijehe na koje se bio privikao. Svetac ispovjedi mladića, i vidi njegovu volju da se popravi, odriješi ga od grijeha, i reče mu: ako bi ponovno pao u grijehe, neka se odmah vrati i ponovno ispovjedi. Drugog dana, evo tog mladića ponovno Sv. Filipu: Oče, đavao je bio jači od mene, ponovno sam pao u isti grijeh. - Jesi li se pokajao? - Jesam, oče! - Dobro, ja te odrješujem od grijeha tvojih, idi u miru - ali se vrati nakon prvog pada. Nakon 3., 4. i 5. dana, evo ga uvijek kao na početku. I to je bilo 12 ili 13 puta, u većim ili manjim razmacima. Konačno je trijumfirao nad svojom pogrješkom i postao je tako čist da ga je Sv. Filip primio među svoje redovnike. Postao je vrlo pobožan i revan redovnik.
- Želite li imati haljine bijele kao snijeg? (Ispovijed)... Tu ćemo pronaći izvor radosti. Ovo vrijeme kušnji je u znaku obraćenja i pokore! Očistiti dušu od grijeha - najvažnija stvar u ovom cijelom vremenu.
- Što nam je činiti? Temeljita obnova! Krštenje Duhom Svetim i ognjem! Duh Sveti preobražava nas u Krista, zato se Njegovo djelovanje uspoređuje s ognjem. Priznajte svoje grijehe! Dijelite što imate; imajte srca za druge; budite ponizni - samo je Bog velik!; izbjegavajte grijehe: samo čista savjest donosi radost i mir... Kad svo zlo budete mogli napustiti i praznih ruku posegnuti za Bogom, naći ćete mir u svojoj nutrini (usp. Phil Bosmans). - Borite se protiv strasti, mana, loših navika; imajte hrabrosti za svjedočenje svoje vjere u oprečnoj okolini... Bez malodušnosti i pesimizma (oni su plod oholosti i pretjeranog pouzdanja u same sebe!; malodušnost i pesimizam su tolike duše strovalili u duhovnu osrednjost i žalost; jer, žalosna duša prepuštena je mnogim napastima) - uvijek započinjite iznova, pa i nakon poraza i negativnih iskustava (jer samo onaj koji se bori, može biti ranjen; koji juriša prema neprijatelju, ponekad je ranjen a ponekad i padne na zemlju); 'kada tvoje srce padne, podigni ga, pokloni se iskreno Bogu priznajući svoju bijedu i ne čudi se što si pao, jer nije čudno da je bolest bolesna, slabost slaba, a nevolja jadna. Ali osudi najviše što možeš uvrjedu što si je nanio Bogu, pa hrabro i s pouzdanjem u Božju milost nastavi putem krjeposti koji si bio napustio i 'ponovno hrabro zapjevaj svoju pjesmu ljubavi!' (usp. sv. Franjo Saleški, 'Filotea', 3,9)... Duša puna Boga = 'donosite plodove obraćenja'! Odreci se svega što je po tvom ukusu; podmiri dug; radi baš ono što ne voliš raditi, popričaj baš s onima koji ti nisu dragi; prihvati baš ono što ti je neugodno (posao, osoba, poniženje...) - iz ljubavi prema Bogu = to je milostinja koju svatko može dijeliti; pohodi usamljene starije osobe, bolesne (župnik arški: možeš biti svet tako da činiš čudesa, ali ako nemaš ljubavi, ne ide se u nebo); ugrizi se za jezik prije navale uvredljivih riječi; nemoj izlaziti, prestani prostačiti; odreci se grijeha - čini samo volju Božju, u svemu...
- Da, i odreci se grijeha! Grijeh je jedino pravo zlo, najveće zlo na ovome svijetu. Ono te doslovno ubija. Teški križ i patnja nisu ništa prema grijehu. Pročitah, siromaštvo nije ništa u usporedbi s grijehom (sv. Aleksije stanovao je kao prosjak pod stubama vlastite očeve palače, nepoznat svima osim Bogu - a ipak nije bilo sretnijeg čovjeka od njega!). Nikakvo siromaštvo, nikakva bolest, nikakve nesreće... ne mogu nam oteti nadnaravnu ljepotu duše - to može samo grijeh; grijeh čini upravo to.
- Moramo se večeras pitati: što mi je činiti? Otvori svoje srce (sveci su se trajno obraćali!), da primiš taj oganj i toga Duha koji jedini može tvoje srce promijeniti. Stvaraj ozračje kršćanskog mira. Ohrabri nekoga. Odvoji vrijeme za sebe i za one kojima je potrebno. Neka tvoje riječi iscjeljuju a ne da stvaraju nove rane. Podijeli radost, riječi podrške i razumijevanja. Pomoli se za nekog tko je u potrebi. Budi blagoslov". I daj, konačno se iskreno ispovjedi! I tako, samo tako, pođi ususret Jaganjcu, Gospodinu! Umrlom i Uskrslom! Joj, da - i budi Srce Božje na Zemlji!




Mt 6,24-34:

- Promotrite poljske ljiljane i cvijeće. Promotrite, kaže Isus. Oni briljiraju, puni su inteligencije, ljepote... a Bog ih tako jednostavno stvara. Zar vi niste vrjedniji...? Ni Salomon u svoj svojoj slavi nije bio tako obučen kako Bog oblači cvijeće - a zašto ne bi obukao i vas? Zašto ne vjerujete? Pogledajte: rat ovdje, potres ondje, korona svugdje... ali promotrite cvijeće. Zrak je nečist... a promotrite kako lijepo, čisto cvijeće stvara Bog. Ako Bog može cvijeće tako očistiti, čisto stvoriti, novo, iz ničega, i pred tobom pokazati - kako neće i tebe tako rascvjetati? Bog hoće da i tebe tako podigne... Daj da sve tvoje talente, sposobnosti, snage... učini kreativnim, plodnim - možeš li u to vjerovati? I osjećaš - sva ružnoća tvoje duše nestaje; negativne misli, strah nestaje; više ne možeš vjerovati ni u zlo ni u bolest... (prema T. Ivančiću).
- Sv. Augustin: O čemu ćeš brinuti? Zbog čega ćeš se uznemiravati? Tko te je načinio, brine o tebi. Zar će te zanemariti, napustiti i ostaviti sama, tebe? Gospodin se brine o tebi, budi miran. Podupire te Onaj tko te je stvorio, nemoj ispasti iz ruku svog Stvoritelja; padneš li iz ruku svoga Tvorca, razbit ćeš se... (Prepjev Psalma 39, 26, 27: CCL 38,445).
- Tako je i s nama. Bojimo se skočiti u ruke Oca. Tako je i s onim koji vjeruje. Bog ne dopušta da padne i razbije se. Onaj koji vjeruje, pada u Božje ruke. Ne treba se bojati, jer je siguran u Božjim rukama. Ne boj se, ja sam te otkupio, po imenu sam te zazvao, ti si moj... Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Prođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće (Iz 43,1-3).
- Zašto ste tjeskobno zabrinuti? I u smrtnoj tami ponavljaj još jače: 'Gospodine, ja Te ne vidim, ne čujem Te više - ali se ipak pouzdajem u Tebe! Vjerujem u Tvoju Svemogućnost. Ti ćeš to riješiti - usprkos mog velikog siromaštva i bijede. Ti si Svemogući...!' I tako u svakoj poteškoći. I Bog milosrđa svaku našu bijedu pretvara u milost i od zmije naših grijeha, slabosti i opasnosti čini lijek koji nas vodi k zdravlju.
- To je kao da padaš u ponor, u duboku provaliju... duboku..., a dolje te dočeka Otac i padneš u Njegovo naručje. Ne možeš pasti kad te ja čuvam. On te nikad neće napustiti. Stavi svoju dušu u Božje naručje, osjeti tu Božju ljubav, moć i mir... Ps 37,24: Ako i posrne, ne pada, jer ga Jahve drži za ruku; Ps 23: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si Ti sa mnom...
- Zašto ste tjeskobno zabrinuti? Zašto ste žalosni? Duša se ne smije žalostiti ni zbog čega - osim da uvrijedi Boga. A manjak povjerenja - već je uvrjeda Boga. U svojim brigama i patnjama i u svojim sramotama - baci se u naručaj Božje volje s pouzdanjem malog djeteta koje se baca u ruke svog oca... Sve drugo = nedostatak povjerenja u Gospodina. Ne valja Ga se bojati - to je za Njega velika uvrjeda, jer On je dobar, blag, ljubazan, pun nježnosti i milosrđa prema nama. Nepouzdanje u Očevu brigu za nas - odraz je malovjernosti ('malovjerni'). Upravo se u tome sastoji velika pobjeda oca laži, tužitelja: da posije u srce Božjeg djeteta nepovjerenje prema Ocu! Pa i kad si pun bijede i grijeha - vrati se kao izgubljeni sin, pun povjerenja i nježnosti - tako se stupa pred Boga, našeg dobrog Oca i Gospodina...
- Što se bojite? Zašto ste tjeskobno zabrinuti? Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
- Pokojni T. Ivančić navodi zgodan primjer: To je kao kada šećeš s ocem. I otac se s tobom želi igrati skrivača. Sakrije se malo iza stabla: ku-ku... Baš u tom trenutku dolazi oštar pas: vau-vau! Ti zoveš: jooj, tata, gdje si, pomozi! A otac šuti... Ti počinješ već vikati: Tataaa!... Tada prilazi otac, uzme te u naručje, poljubi te i kaže psu: marš!... udari ga nogom, a tebi kaže: I ti si mislio da će te tvoj otac napustiti, da te ne ljubi?... A ti, kao malo dijete, kažeš: hmm. - Sine, zar si mogao misliti, da će te tvoj otac napustiti? Je l' si zaboravio, kako te tata voli!? A ti dalje, još jecajući na suho: hmm. A otac te radosno podigne u zrak: Ali ti si mi sve na svijetu!...
- Sumnjaš li i dalje da je Bog dovoljno dobar da te spasi? Dovoljno jak da Ti pomogne? Dovoljno mudar da prosvijetli tvoju pamet? Dovoljno dobrostiv da ti poda sve što ti je potrebno za spasenje? Bojiš li se da kod Njega nećeš naći dovoljno kruha da se nahraniš, ni odjeće da se obučeš? Jeste li ikada vidjeli ružni ljiljan ili mršavog vrapca? Jeste li vidjeli da se vrabac ikada brine ili strahuje za sutrašnji dan?
- Prepusti se iskustvu Božje Providnosti! Kao ljiljani poljski koji mogu postidjeti i kraljevske odore, i kao vrabac koji nam pokazuje kako se s pjesmom i cvrkutanjem živi.
- Bog nam govori da smo ljubljeni u Isusu Kristu i da On, Otac, neće dopustiti da propadnemo, jer se On brine za nas.
- Odlučite započeti svaki dan proglašavajući ono što Bog govori o vama, proglašavajući Božju istinu nad svojim životom. 'Ja sam blagoslovljen. Ja sam, u Božjem zagrljaju, jak i zdrav. Milost Božja je na meni. Nijedno oružje protiv mene neće uspjeti, nijedna zaraza...' (usp. Ef 1,2-10). Kad tako govorite, Nebesa vas čuju, a sav se Pakao trese. Vaša vjera aktivira Božji plan za vaš život. Anđeli slijeću na vas! Blagoslovi su oslobođeni! Uživat ćete smisleni život koji Vam je obećan. I ući ćete u blagoslovljeni plan koji Bog čuva za vas!
- Ne bojte se! Biblija to stalno ponavlja više od 365 puta, a papa Ivan Pavao II je to ponovio više puta. 'Ne bojte se', 'izvezite na pučinu'. Daleko od toga da nas neuspjeh na putu rasta žalósti, treba zahvaljivati, i vratiti se Gospodinu. On je Gospodar!




Isus hoda po (koronarnoj) vodi

Mt 14,23-33: A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«

Zamišljam kako bi pokojni profesor T. Ivančić reagirao na ovu koronarnu opasnost, što bi on sada nama rekao? Sigurno nešto ovako, ali još i puno, puno bolje...

- Isus je poslao učenike čamcem ispred sebe, povukao se, sam, na brdo u molitvu. Čamac se udaljio od kopna, u oluju i valovi su ga "šibali" - kao slika ljudske boli.
- O četvrtoj noćnoj straži (= od 3 do 6 ujutro), Isus dolazi do učenika hodeći po moru. Nije ukinuo zakon gravitacije, ali je jasno dao do znanja da pored zakona gravitacije postoje i drugi zakoni...
- Apostoli nisu mogli vjerovati da Isus može hodati po vodi. Utvara!
- Hrabro samo! Ja sam! Što se bojite?
- Petar: Gospodine, ako si ti, dopusti mi da ja dođem k tebi po vodi!
- Isus veli jednostavno: Dođi, Pero! - Hajde, N., hodaj! Hajde, N., dođi!
- Ovaj Isus, u čije lice je Petar mogao gledati, dolazi s molitve. Petar izlazi iz lađice - u ime Isusovo - i ulazi u uzburkane vode. To traži posvemašnju vjeru. Gleda Petar, o pa to ide sasvim lijepo. On, obični čovjek i galilejski ribar, stvarno hoda po površini jezera, u noći!
- Samo hrabro, Pero! Ja sam! - O, kolike li radosti i uzbuđenja! Dok je gledao u Isusa = nosila ga vjera i ljubav prema Isusu - on hoda! Petar, u ovom času, doživljava istinitost Isusovih riječi: Vjerujte u Boga. Zaista vam kažem: ako netko kaže ovom brdu, digni se i baci u more, i ako u svom srcu ne posumnja, nego čvrsto vjeruje da će se dogoditi ono što je rekao, onda će se dogoditi.
- No, onda... strah nadjačava vjeru... Pojavila se sumnja: kako raspoznati pravog Spasitelja od utvare?! - Samo Jahve hoda po valovima mora (Ps 77). Brodolom vjere...
- Povjerovao je, krenuo... vođen vjerom, u potpunom odvraćanju od sebe, a okrenutosti prema Gospodinu... No, kad je pogledao u silne valove, poče tonuti = nevjera prema Božjoj Riječi: Dođi!
- Gospodine, spasi me! - Ti, stari ribaru, zašto si posumnjao? - i izvuče ga Isus van.
- Izvuče ga iz njegove sumnje... Nije Petra povukao ni vjetar, ni valovi - nego slaba vjera. Tko ga može iz nje izvući? Isus?
- Zašto sumnjate?
...
- To isto događa se u Crkvi (= i ona, 'trebala je potonuti'!). To isto događa se i u tebi. I nama sada. Apostoli u lađi = simbol su Crkve i svakog vjernika, a i sviju nas i naših opasnosti, kroz noć i nevrijeme...
- Isus nam hoće pokazati kako u egzistencijalnoj ili vjerničkoj nesigurnosti - a slika te nesigurnosti je mala lađica šibana valovima - moramo upirati svoj pogled u Onoga, koga nam Bog šalje. Bez pomoći Gospodina mojega, izgubljen sam. Uz Božju pomoć - čovjek može puno više nego što bi mogao pomisliti. Bog dovodi u kušnju, ali čovjeka ne ostavlja sama ni u kušnji ni u grijehu - dolazi mu ususret i pruža ruku onome koji je zatajio.
- Slaba vjera = utapanje. Vjera živa = Isusova moć nije u pitanju.
- Oluje, valovi, strah - to je uzburkano more Crkve, tvoga života, hrvatske domovine, svijeta... I ti gledaš u ovoj krizi - Isus dolazi k tebi ususret. Je li to zbilja Isus? - Ja sam, kaže Gospodin.
- Gospodine, mogu li ja tako hodati mirno, kao da i nije protivan vjetar ili oluja, kao da mi nitko ne može ništa, kao da me nikakvo zlo ne može pogoditi? - A On kaže: Hodaj, šta se bojiš! - Gospodine, mogu li ja malo više vremena posvetiti svojoj duši, a ne samo tijelu? - Hrabro samo. Dođi! - Mogu li ja čuvati svoj i tuđi brak? - Hrabro samo. Što se bojiš? Dođi!... a mogu li ja... da budem milosrdan, strpljiv, da praštam.... da se ne suobličujem ovome svijetu tražeći pod svaku cijenu uspjeh, bogatstvo, vlast i moć... da budem čist... da nikada ne prostačim... - A On kaže: Hrabro samo, hodaj, ne boj se!
- Eto, Gospodine, svi kradu, pa se i ja moram malo snaći. Izgleda nemoguće isključiti se iz ovoga svijeta. Međutim, Isus kaže: Zašto sumnjaš?... Mogu li ja držati zapovijedi i onda kad se to u očima svijeta čini ludo... Toliki malo više popiju, troše novac na ludosti, zanemaruju svoju obitelj, roditelje, molitvu, Misu, kršćanske dužnosti... - A On kaže: Zašto sumnjaš? Hrabro samo, dođi!... Gospodine, a toliki se sada boje što budućnost nosi; toliki se boje zaraze od virusa korone. Mogu li ja tako tako mirno hodati po moru straha, kao da i nema korone, kao da mi ona ništa ne može, kao da me nikakvo njeno zlo ne može dohvatiti? A On kaže: Hodaj, ne boj se!
- Shvati da s Isusom možeš sve, odnosno Isus po tebi može sve učiniti. Shvati, u susretu prestrašenog čovjeka i Boga, Isusov je odgovor: Ne boj se, hrabro samo, dođi! Zašto sumnjaš... da je virus jači od Boga Stvoritelja?!
- Isusov učenik, vođen istinskom vjerom, ne može propasti u dubine. Pobjeda nad vodama smrti pripada uskrslom Gospodinu, Pobjedniku nad moćima zla! Isus nas poziva poput Petra, da dođemo i hodamo po moru!
- Nemoj više vjerovati tami, vjeruj ljubavi Božjoj. Gledaj pozitivno, u Isusa, ne u valove. Bog uvijek govori pozitivno: Hodaj... ne boj se!
- Neizmjerna jakost je u tebi - to je tvoja vjera: kad vjeruješ u dobro, ti zaustavljaš zlo, pališ svjetlo tamo gdje je mrak. Bog treba vjernike, poklonike dobra, ne poklonike zla i sumnji. I najveće oluje (kao što su katastrofe, teške bolesti, strah pred zarazom, smrću, briga za vlastitu obitelj, strah zbog posla, djeca koja idu svojim putem, žalost zbog gubitka voljene osobe, osamljenost, neka krivnja koju sam si natrpao...) - možemo nadvladati povjerenjem u Boga. A imati povjerenje u Boga - znači vjerovati. Ne vjeruješ? Pa ni svijet to ne vjeruje. - Zašto sumnjate? Maknimo iz sebe svaku sumnju, malodušnost. Uistinu, ti si Sin Božji!
- Vjera u Isusa tjera sve strahove. Ne dopusti da životne okolnosti budu jače od tvoje vjere! I znaj, nitko ne traži naše povjerenje kao Isus Krist.
- Ti si, Bože, jači od zla u meni, u drugome, od moje nevjere, zaraze i bolesti... Odričem se nevjere i vjere u zlo, u negativno, u mračno, u grijeh, u propast... Vjerujem da je svjetlo jače od mraka. Vjerujem, riješit će se ovo zlo, Gospodine, jer Ti si s nama...
- Sad je moj trenutak. Ili ću tonuti (u malodušnost, beznađe, očaj, sumnju, strah...) - ili ću sad vjerovati još snažnije. Ja se opredjeljujem za vjeru. Ti ćeš to riješiti... Uistinu, Ti si Sin Božji!
- I osjećaš... osjećaš: Bog je tu... uvijek je pripravan pružiti ruku pomoćnicu, uskrsli Isus dolazi mi ususret, dohvaća me i drži kad mi voda dođe do grla... i čudiš se da to drugi ne vide... Nije li to svojevrsno hodanje po moru, na valovima još većih restrikcija budućih mjera?!...
- Još danas, Isusa će ostaviti mnogi Njegovi učenici. Treba da Njegovi najbliži još čvršće povjeruju u Njega. Zato je Isus dopustio - ljekovitu noćnu plovidbu po koronarnim vodama...




Postoje li neoprostivi grijesi?


'Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti' (KKC 977). 'No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga' (Mk 3,29; Mt 12,31-32; Lk 12,8 - koji nam nudi nastavak o tom grijehu u Dj 5). Božje milosrđe ne pozna granica. No, tko namjerno odbaci prihvatiti Božje milosrđe pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. 'Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti' (KKC, br. 1864). Ali to nije zato što to Bog ne bi htio, nego zato što takav grješnik sam onemogućuje da mu se može oprostiti. Razlog neopraštanja nije u Bogu, nego u nemogućnosti primanja oproštenja sa strane čovjeka.
- To bi bio najkraći odgovor. Za one koji žele više, nastavljam...

- 'Obratite se i vjerujte evanđelju' (Mk 1,15). A pred onim koji odbija svjetlost (Mk 3,29//) ili sebi umišlja da mu oproštenje nije potrebno, poput onog farizeja iz prispodobe (Lk 18,9s), Isus ostaje nemoćan. Npr.: 'što ću ja ići 'popu' na Ispovijed, kad je on grješniji od mene. Nemam ja grijeha; nisam nikoga ubio/la'...; ili stav preuzetnosti i zlouporabe Božjeg milosrđa do kraja: mogu ja i dalje teško griješiti, pa šta, svećenik-moj prijatelj, lako mi da odrješenje...; ili stav očaja do kraja: Bog mi ne može oprostiti...). Ako li takav očajnik bez pokajanja umre, 'krivac je grijeha vječnoga', jedinog grijeha koji je neoprostiv...
- No, taj grijeh ne znači nijekati Božanstvo Duha Svetoga ili Njegovu ulogu. Kad bi se heretici vratili i povjerovali, Bog bi im oprostio njihovu prošlu nevjeru i izrugivanje protiv Boga i Njegova Duha. Kad bi se heretički sljedbenici macedonijevaca, koji su nijekali Božanstvo Duha Svetoga, obratili, Crkva bi ih prihvatila i dala im odrješenje...
- Što je, dakle, 'grijeh protiv Duha Svetoga' koji je neoprostiv?
- Hula (blasfemija) protiv Duha Svetoga je definitivno i trajno odbijanje Njegove uloge. To je odbijanje koje traje doživotno. I kao posljedica toga odbijanja, nema kajanja, ni oprosta, naravno.
- Evanđeoski izričaj 'grijesi protiv Duha' - svjesno je i slobodno odbacivanje Boga proisteklo iz oholosti, mržnje prema životu i iz očaja. Tim evanđeoskim izričajem označuje se čovjekovo temeljno opiranje Bogu, svjesno, hotimično, nadahnuto mržnjom prema životu i očajanjem.
- Najveća je nesreća otvrdnuće srca u zlu, konačno nepokajanje, okorjelost u grijehu... to je grijeh protiv Duha Svetoga. Protiviti se istini i odbaciti svjetlo - koliko li ih ima takvih... 'Odbijanje svjetla, po tome ćemo biti suđeni' (F. Mauriac).
- S obzirom na kontekst - Isus je optužen da ozdravlja po Beelzebulu, poglavici demona - možemo Isusove riječi, teške i tvrde, shvatiti ovako: Bog može oprostiti nekome tko ne poznaje Isusa i Njegov autoritet kao 'Sina čovječjeg', ali ne može prihvatiti radikalni stav nijekanja Božjeg djela, koji vidi zlo posvuda, čak i tamo gdje Duh Sveti djeluje u sili. Tko odbija priznati Isusu autoritet Božji i pripisuje zloduhu ono što čini Duh Sveti (usp. Mk 3,30), odbija svjetlo božanske milosti i oproštenje koje iz nje izvire; tko ne priznaje Isusa svojim Spasiteljem, taj ne može biti spašen i osuđuje samog sebe da ostane zauvijek udaljen od Boga; takav stav po svojoj naravi isključuje spasenje; takav se grijeh neće oprostiti ni na ovom svijetu (u vrijeme prije Sudnjeg dana, ili dok čovjek živi), ni u budućem, pa traje svu vječnost... Zašto je taj grijeh neoprostiv? Jer onaj koji ne priznaje Isusu Božanski autoritet, ne može uopće čuti Isusa da mu je taj grijeh oprošten...
- Ili pak ovako: Dok Isus oslobađa od zlog duha silom Duha ljubavi, Njegovi neprijatelji kažu da je On zapravo vođen Zlim duhom. Duh je u nama snaga, dinamizam života, poziv na sreću. Mogu imati poteškoća da odgovorim na Njegove zahtjevne pozive. Mogu se ponekad odreći da živim na visini živih riječi koje imaju svoj izvor u 'Duhu koji govori našem duhu'. To se zove grijeh i to je oprostivo. Ono što je neoprostivo, to je 'govoriti protiv Duha', reći da On nije sila života i uskrsnuća, nego da je duh zla, da su Njegovi zahtjevi suludi, da idu protiv života i sreće, ukratko, da Duh 'želi moju smrt'. Reći da je izvor žive vode otrovan, znači osuditi se na umiranje od žeđi. Ako se Duha niječe kao silu života, izvor oproštenja je odsječen: nikome se ne oprašta protiv njegove volje. Papa Ivan Pavao II. to ovako kaže: 'ako Isus reče da se grijeh protiv Duha Svetoga ne može oprostiti ni na ovom ni na drugom svijetu, to je zato što je to neopraštanje povezano, kao s njegovim uzrokom, s ne-pokajanjem, to jest, s radikalnim odbijanjem obraćenja' (enciklika 'Duh Sveti u životu Crkve i svijeta', br. 46).

- Baš kao i ideja da pakao doista postoji, ovaj nas pojam grijeha, zauvijek neoprostivog, pogađa. Jedno i drugo izgleda teško pomirljivo s idejom koju imamo o Božjoj dobroti. No, Bog nas je stvorio slobodnima... pa i da se obratimo i ne živimo bez Njega. Granice Božje ljubavi sastoje se u tome da tu ljubav možemo i odbiti... U biti, griješiti protiv Duha znači odbiti da budem ljubljen, kad ta odluka obuhvaća temelj, dubinu mog bića...
- Ako će Bog tražiti račun o svakoj nepotrebnoj (zlobnoj, klevetničkoj) riječi (Mt 12,36), kako će ljudi istom odgovarati za hulu na Duha Svetoga! Istovremeno, nijedan izgubljeni sin neće naći zatvorena vrata ako odluči vratiti se kući...

- Ima li još netko da nije ovo razumio? Neka digne ruku... Aha, dva, tri... No, dobro, ponovit ću.
Bog, u svom milosrđu, prihvaća sve one koji se pokaju i prašta im. On je rekao: 'i onoga tko dođe k meni, neću izbaciti' (Iv 6,37).
Crkveni oci su s pravom rekli: 'Jedini neoprostivi grijeh je grijeh bez pokajanja'. Ustrajati u grijehu, sve do smrti bez pokajanja, znači propasti, prema onome što kaže Gospodin: '...ako se ne obratite, svi ćete tako propasti' (Lk 13,5). Odbijanje pokajanja sve do smrti jedini je neoprostiv grijeh. 'Jedina nepopravljiva nesreća bila bi pojaviti se jednog dana bez pokajanja pred Licem koje oprašta' (G. Bernanos).

Može se također pitati: koji je odnos između pokajanja i hule protiv Duha Svetoga?
To je jasan odnos jer nitko se ne može pokajati, bez djelovanja Duha Svetoga koji 'će pokazati svijetu što je grijeh' (Iv 16, 8). On je taj koji vodi i potiče čovjeka u duhovnom životu, On je sila koja potpomaže svako dobro djelo.
Nitko ne može izvršiti neko duhovno djelo bez asistencije Duha Svetoga.
Odbijanje asistencije Duha Svetoga nikada ne može stvoriti dobro koje apostol naziva 'plod Duha' (Gal 5,22). A onaj koji je sterilan i 'ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca' (Mt 3,10; Iv 15,4-6).
Odbijanje Duha je, dakle, trajno odbijanje pokajanja i svakog duhovnog ploda.

Huliti protiv Duha Svetoga ne znači 'žalostiti Duha Svetoga' (Ef 4,30) ili 'trnuti Duha' (1 Sol 5,19) ili 'opirati se Duhu Svetomu' (Dj 7,51), već radikalno i kontinuirano odbacivati Njegovo djelovanje, odakle istječe odbijanje pokajanja i dobrih djela.

Možemo si postaviti pitanje: što će biti s čovjekom koji je radikalno odbacivao djelo Duha Svetoga, ali koji je odlučio da se pokaje i da ga prihvati?
Naš je odgovor: pokajati se znači prihvatiti djelo Duha Svetoga u sebi, čak i u posljednjim trenucima života. To je znak da Duh Sveti nastavlja raditi. To onda neće biti slučaj hule protiv Duha Svetoga, kao što smo već objasnili.
Smatrati da je moj grijeh neoprostiv, djelo je Sotone koji nas nastoji utonuti u očaj i uništiti nas.
Uvjeravam osobu koja si je postavila ovo pitanje, jer činjenica da ga je postavila, dokazuje njen živi interes za njenu vječnu sudbinu: to je djelovanje Duha u njoj, i takav strah bilo koga da je već neoprostivo sagriješio protiv Duha, nikad ne može proći kao hula protiv Duha Svetoga.

Preostaje odgovor na zadnji dio problema: je li moguće da je Božje milosrđe u skladu s Njegovim odbijanjem oproštenja?
Kažem da je Bog uvijek spreman oprostiti. Bog ne odbija svoj oprost iz nijednog razloga. Ali da bi se zaslužio taj oprost, nužno je pokajati se, obratiti se.
Ako netko odbija pokajanje, Bog će ga čekati do posljednjih trenutaka njegova života, kao što je to učinio s dobrim (desnim) razbojnikom; ali ako on još uvijek ustrajava u svom odbijanju i odbacuje djelovanje Duha do kraja, kao lijevi razbojnik, jedini on bit će odgovoran za svoju propast, a ne Bog milosrđa, blagoslovljeno Njegovo Ime.
p. Ivan MSC




Napastovan, s Isusom u pustinjii



- Blago tebi ako si napastovan!

- Bog nije ništa učinio za zlo ili za tvoju nesreću. Sám Bog ne napastuje. On može kušati čovjeka po patnji, dok sotona to hoće srušiti - što ne isključuje da isti događaj može biti kušnja prema Božjem planu, a napast prema namjerama sotone. U planu Božjem koji želi divinizirati čovjeka u Kristu = kušnja, i njeno đavolsko iskorištavanje = napast, neizbježne su. One te vode iz darovane slobode u življenu slobodu; iz izabranja u alijansu; kušnja popravlja čovjeka u Božjem misteriju spasenja; ona je sám put nutarnje Pashe - ljubavi koja se nada (Rim 5,3). Kušnja je pashalna.
- Mnogi sveci podnosili su muku svakojaku dane, mjesece i čitave godine... Sv. Augustin govori kako su ga nakon obraćenja strasti poput sirena zvale natrag u grijeh. Sv. Benedikt, Franjo Asiški i Katarina Sijenska, u trenucima napasti na čistoću, bacali su se u trnje da svladaju napast.Monasi-redovnici znali su u takvoj kušnji staviti ruku u vatru. Sv. Jeronim se udarao kamenjem. Sv. padru Piu Isus reče: Dijete moje, ti ćeš me napustiti ako te ne budem razapinjao. Sv. župnik arški govori: Treba nas žaliti, ako nismo jako iskušavani od sotone! Nismo li onda prijatelji demona, zloduha; ako nemate uboda napasti, znači da su demoni vaši prijatelji... Možemo reći, da kolikogod napastovanje bilo ponižavajuće, ono je znak, najsigurniji znak, da smo na putu koji vodi u nebo... Sv. Vinko Paulski reče: Blaženo je stanje biti napastovan i to nam stanje u jednom danu pribavi više zasluga nego mjesec dana bez napasti... Ne treba moliti Boga da nas oslobodi napasti, nego da nam pomogne da ih dobro iskoristimo, da nam pomogne da im ne podlegnemo... Kard. Charles Journet piše: Nitko, osim Boga, nitko nije više radio na svetosti Joba kao što je to činio đavao. Najveći sveci su oni koje sotona i tijelo najviše napastuju... Bog znade iskoristiti zloću sotone za tvoju izgradnju. Bog ograničava njegov utjecaj i djelovanje tako što je on u službi nacrta i planova Božjih. Tako je osuđen, da protiv svoje volje, radi indirektno za tvoje spasenje i za slavu Božju (tako sv. Ivan Zlatousti). Ne boj se, jer je njegova moć podvrgnuta Božjoj moći. Sv. Vinko Paulski: On može 'na lancu lajati', ali ne može vas ujesti. Može vam zadavati strah, ali vam ne može nanijeti nikakva zla. To vam tvrdim pred Bogom, u čijoj prisutnosti vam ovo govorim. Sv. Ivan od Križa: Duša, koja je sjedinjena s Bogom, zadaje sotoni strah kao što mu zadaje sam Bog. Sv. Terezija Avilska tvrdi da, sjedinjena s Bogom, ne boji se sotone više nego muhe ili mrava. Konačno, sv. Ivan Zlatousti: Kad odlazimo od Svetoga Stola, od Oltara, mi smo kao vatreni lavovi, ojačani i strašni za sotonu.
- Koji, dakle, nisu napastovani, znak je da Bog s njima ozbiljno ne računa. Sve dok si napastovan, a bit ćeš to do svoje smrti, ti si privilegirani miljenik Božji... (opaska: to ne znači sám 'tražiti' napast!).
- Isus Krist demaskirao je Sotonu; u Kristu si bio ti iskušan, u Njemu si đavla već nadvladao, kaže sv. Augustin (đavao je pobijeđena sila, i on to zna - zato i jest tako agresivan); budući da je Krist dopustio biti iskušan, dao ti je poduku kako pobijediti (usp. napastovanje u pustinji). Rekao je: Ne bojte se, Ja sam pobijedio svijet! Ne idi, stoga, nikada sam na napast (jer ćeš izgubiti), nego preko Isusa, u Ime Isusovo!
p. Ivan MSC



__________
Kada te maltretiraju, omalovažavaju, zaobilaze, zlostavljaju, iskušavaju...



autor: p. Ivan A. MSC

- Najbolje je PRIHVATITI situaciju koju ne možemo promijeniti te na DUHOVNI način mijenjati svako zlo koje doživljavate. Ma tko je jači od Gospodina?! De-dramatizirajte situaciju, pa Vi imate snagu Božju koju nitko od Vaših neprijatelja nema. Neka Vam Isus dadne slobodu duha - da se i u PAKLU možete osjećati potpuno slobodno KADA JE S VAMA ISUS...

Ako želite, predlažem nekoliko duhovnih razmišljanja i 'tableta', pa i injekcija (varijacija na istu temu):

* * *
- Isus je 'znak osporavan' (Lk 2,34) koji ne želi razdor, ali ga neizbježno donosi jer od ljudi traži opredjeljenje... Vjera koja nije znakom protivljenja, možda i nije na liniji Evanđelja. 'Tko nije pripravan podnijeti svaku vrst poruge, sramote i muke poradi vjere, te poći za Isusom i u smrt, ako je potrebno - nije Njega dostojan. Snagom Isusa Krista i silom Duha Svetoga, miljenici Božji nadvladat će sve muke i nevolje... 'Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi. Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima... Brat će brata predavati na smrt i otac dijete... Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen... Ako su domaćina /tj. Isusa/ Beelzebulom nazvali, koliko će više njegove ukućane?... Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu... A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene... Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi... Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga. Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom... Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen...' (Mt 10,16.21-22.25.28.30.34-36; 24,9-10.12.). Kršćanima nije nigdje obećano da će ih Bog očuvati od zemaljskih nevolja. Sv. župnik arški navodi: 'Nikada nisam bio tako sretan kao u trenucima kad su me progonili, klevetali. Bog me je punio utjehom; Bog mi je sve davao što sam molio...'. Vi ste, prijatelju, izabranik Božji, onaj kojeg će Sin Čovječji na sudu spasiti zbog Vaše ustrajnosti u vjeri i životu po njoj. A što se tiče neuvažavanja i zabacivanja, Isus sve to vidi. I to Vam je dovoljno... Pružite protivniku i drugi obraz, inače ćete oboje iznakaziti Božju sliku u sebi, uništiti ljubav za koju ste stvoreni. Osim toga, svetost se kršćanina mjeri prema tome za što zahvaljuje Bogu: Pavao je zahvaljivao i na progonstvima... Svaki dan na oltaru (ili barem duhovno, na daljinu) uronite u kalež Presvete Krvi Kristove svoju bol, osobito u Pretvorbi; pričestite se (barem 'duhovnom Pričešću') za sve osobe koje Vas zaobilaze, dajući Bogu zahvalu za njihov život, i vjerujte... iskusite kako je Bog divan! Gledajte ih, ne kakvi su bili i kakvi jesu, nego kakvi će biti kada ih Duh Sveti obasja svojom ljubavlju i kada pred Isusom zaplaču... gledajte ih kroz Rane Isusove, poput Oca nebeskoga... I ne bojte se zmija s kojima živite! Pred Isusovom vlašću svi su njihovi otrovi ništavni! Ne bojte se ničeg smrtonosnog: ne, neće Vam nauditi. Djeca smo Svjetla, odraz vječnoga sjaja... 'U ime Isusovo, moji 'tlačitelji'... pripravljam Gospodinov dolazak: uzimam vlast nad vama te vas Isusovom vlašću blagoslivljam +. U ime Isusovo, gubavci, očistite se! Zlodusi, odstupite! Na sve vas stavljam Isusove blage i vjerne, Duhom Svetim pomazane ruke, da vas blagoslovi svakom milošću Ime Isusovo!'...

* * *
- Ako su Vas teško ranili stavovi i postupci drugih (a jesu!), ili grube realnosti života u nesavršenoj okolini - nešto važno ipak morate činiti: opraštati onima koji su Vas povrijedili. Kad drugi griješe protiv vas i neprekidno na Vas djeluju, ili Vam čak škode (iako, možda, toga nisu uvijek ni svjesni), morate primiti unutarnje ozdravljenje da još jedanput postanete slobodni - Bog, naime, oslobađa od srdžbe i emocionalnih ranjavanja... koja djeluju na Vas ovako ili onako (važno je znati, kad imate posla s duhom traume ili opterećivanja negativnim mislima i osjećajima, da se prvenstveno morate usredotočiti na unutarnje ozdravljenje, a ne na oslobađanje). Vama je Gospodin dao put posvećenja: u ovoj okolini, preko svih neprijatnih osoba. Kad bi Vas pri tom i najmanje rane poštedio, to ne bi bila ljubav. Što treba činiti? Početi ih ljubiti kao Isus na Križu. Opraštati im. Zahvaljivati Gospodinu za svakoga od njih. Dati se iskorištavati, 'opljačkati' radije nego ulaziti u sukob s njima. Isus to vidi i uračunat će Vam u pravednost. Uh, koja m9ilosna sredstva imate, pazite da ne izgubite nijedno! Možete svoje bližnje tako mijenjati! Ne samosažaljenju (kako ste Vi žrtva, a oni to iskorištavaju...)! Uživajte s ljubavlju prema Bogu upravo u poniženjima i u tome da ste žrtva, suobličeni s Isusom. I imat ćete mir. Vjera i ljubav pomiču granice nemogućeg. To je ta razlika između svetaca koje slavimo u kalendarima i povijesnih anonimusa.

* * *
- Možda ste vikali: 'Bože, oslobodi me te situacije...! Ona me uništava...'; a Bog nije učinio ništa. 'Bože, zašto postupaš tako sa mnom? Pomozi mi, molim Te!' Bog međutim dopušta da to i dalje traje. I Isus Vam govori: 'Imaš li ti povjerenja u mene?... Možeš li pobjedonosno živjeti usred kušnja?' I pomoću vjere uzdići ćete se do pobjede, i odjednom se razrješavaju poteškoće... Više se toga ne morate bojati, jer ste otkrili put do pobjede. Slobodni ste. Možete ostati 'hromi', 'slijepi', ali ćete, zahvaljujući Isusu, hodati u svjetlu i miru; Vi ste tada zdravi, u punom smislu, jer ste upoznali spasenje, pravi život što ga ni smrt ni patnja ne mogu umanjiti. Poslije ćete Bogu zahvaljivati: 'Gospodine, zahvaljujem Ti za ovo iskustvo i za sve što sam pri tome naučio.' Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani iznad svojih snaga, ni za milimetar, ni za miligram (usp. 1 Kor 10,13). Kakve god probleme imali, kakva god iskušenja ili poteškoće trpjeli, možete biti sigurni - Bog je sve brižljivo odmjerio. Ako ostanete uz Njega, kroz svoje poteškoće ćete upoznati snagu, koju imate u Isusu. Postanite Božje sredstvo koje će drugima, u sličnoj patnji, znati pomoći. 'Bože, ova poteškoća (ili situacija) čini mi se isuviše velika i teška. Strah me je, da će mi postati nepodnošljiva. Ne mogu naći nikakav izlaz. Ali Ti si obećao da me nećeš kušati iznad mojih snaga. Zato mi udijeli svoju snagu i pokaži mi izlaz iz ove situacije; pokaži mi, gdje me s tim problemom želiš upotrijebiti...'. Ako Bog neku kušnju dopusti, brine se i za ishod. On koristi sve Vaše bolne događaje, iskušenja i probleme, koji Vam nanose tolike nevolje, da ih pretvori u blagoslov, za Vas i za druge. Ne želite li da Vas Bog upotrijebi tako, da drugima donosite blagoslov, izliječenje, utjehu i jačanje? Uzmite si vremena da zahvalite Bogu...
Evo i nekoliko poticajnih primjera iz pera T. Totha, odgojitelja mladih. Znate da Bog može pisati ravno i po krivim linijama. Nekada se mora ići i teži put da bi se spoznalo, da je on bio bolji. Beethoven je bio već skoro gluh, kad je stvorio svoje najveće remek-djelo. Povijest je zabilježila, a i neki duhovni pisci, da je Mojsije, osloboditelj Izraela, bio mucava jezika, kao i Demosten, najveći govornik helenske kulture (prvi mu je govor publika toliko ismijavala da ga je morao prekinuti; odlazio je na nekoliko mjeseci od ljudi i u podzemnim špiljama vježbao govoriti; da ne bi mucao, stavljao je male kamenčiće pod jezik i tako se vježbao; odlazio je na morsku obalu i nadvikivao se sa bukom morskih valova; imao je slaba pluća, pa je u slobodnoj prirodi deklamirao govore i stihove; i danas, nakon 2370 godina, svatko tko hoće nešto postići na polju govorništva, mora proučavati i Demostenove govore!); Dante je pisao svoje remek-djelo u progonstvu, boreći se sa bijedom; Schiller je svoje najbolje drame napisao u bolesničkoj postelji; Mozart je završio svoj 'Requiem' u teškoj bolesti; filozofi Spinoza i Descartes, i Schiller, njemački klasični pjesnik i dramatik, bolovali su od tuberkuloze pluća; Kant, Milton... bili su sve ljudi krhkoga zdravlja, s tjelesnim manama; kada rimski filozof Seneka kaže da netko može na bolesničkom krevetu biti upravo tako junak kao i na bojnom polju, htio je time označiti upravo ono što je ostvarila Martha Robin i Sv. Mala Terezija; Wallenstein, veliki vojskovođa, bio je tako bolestan na živce da nije mogao podnijeti ako bi pijetao zakukurikao; Richelieu, veliki državnik, veoma se prestrašio kad bi ugledao vjevericu; Bayle, filozof i teolog, nije mogao podnijeti kapanje vode; Erazmo Rotterdamski, veliki filozof, dobio je groznicu ako bi pomirisao ribu; Scaliger, slavni povjesničar i naučnik, stao je drhtati cijelim tijelom kad je vidio mlijeko; Goethe, klasični njemački pjesnik, užasno je trpio kad bi osjetio dim duhana... Ima još takvih, koji su u slabom, boležljivom tijelu nosili veliki duh. Kakve sile drijemaju i u Vama! Sinko, kćerce, samo Vas poteškoće mogu izgraditi...

* * *
- Čovjek koji je nedužan ili pravedan i čija pravednost nekome smeta, nijema je kritika onih koji to nisu i zato je neprestana smetnja. Ovo naše vrijeme obiluje iskušenjima, porugom i mukom. Ima toliko ljudi koji trpe bol koju nisu izabrali. Baš zato jer smo kršćani, nešto ćemo više trpjeti na ovome svijetu! One koji su nevino progonjeni i one koji su progonjeni jer se zalažu za pravdu, Isus naziva 'blaženima' (Mt 5,11; Lk 6,22). O onima koji su sami krivi za to progonstvo, Isus ne kaže ništa. Gospodin govori da će Njegovi učenici naići na mržnju, doživljavati pogrde, klevete, progonstva, samo radi Njega (usp. Mt 10,16-32). To su, između ostalih, one sirove divlje sile koje čine da otac proklinje kćer, majka vrijeđa kćerku... sile koje dijele, obavijaju u tamu i uništavaju jedinstvo i ljubav u obitelji. Progonstva su nam zajamčena. Oni koji nasljeduju Isusa, bit će poput Njega odbacivani i ubijani. Vjernik koji ne iritira (ne svojim grijesima, manama i karakterološkim osobinama!) nije vjerodostojan. Vjernik koji nije proganjan, nije svjedočki. 'Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom' (Mt 16,24). 'Lude' svijeta izabra Bog da posrami 'mudre' i 'slabe' svijeta izabra Bog da posrami 'jake'... Autentični i odvažni Kristovi svjedoci su uvijek bili ušutkivani. Sjetite se prvih kršćana. Bili su bacani pred divlje zvijeri, spaljivani, vađene su im oči, odsijecani dijelovi tijela, vješani kao goruće zublje u Neronovim vrtovima, paljene su im ruke i noge i polijevane hladnom vodom da bi muke dulje trajale... I danas, iako su metode rafiniranije, svatko tko ima hrabrosti dosljedno živjeti Evanđelje, može sa sigurnošću računati s raznolikim duhovnim kušnjama (od zlih sila), psihičkim (pogrdno obilježavanje nečije dobrote i poštenja, ruganje, kleveta, prepričavanje ili izmišljanje nekih njegovih navodnih mana i slabosti, ismijavanje, vrijeđanje, brutalnost...) i neprilikama u različitim oblicima. Kako da se kršćanin postavi u takvoj situaciji? Da sve napusti? Nipošto. On zna da je tada na pravome putu. Možda Gospodin smatra da je za Vas premalo živjeti kao obični vjernik pa traži od Vas mučeničku slavu... Nemojte odbijati 'Onoga koji te popravlja i potiče na još veće krjeposti, plaši i tješi, udara i ozdravlja' (Sv. Augustin). Ako Gospodin dopušta i bičevanje, blago Vama! Vi ste izabrana duša. Gospodin priprema za Vas velike milosti. Sv. Pavao veli: 'A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni' (2 Tim 3,12). Sv. Augustin veli: 'Ili budi pripravan da budeš bičevan ili ne traži da budeš voljen'. Što je čovjek veći vjernik, to je spreman na veće žrtve. Zato Gospodin velikim vjernicima šalje velike kušnje (usp.: Dj 9,16: 'Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za moje ime trpjeti'; usp. Abrahamovu kušnju i kušnju izraelskog naroda u pustinji). Kao kršćanin znate da možete doći u sukob s duhom svijeta i napasničkim duhovima. Kako ćete moći izdržati? Stalno mislite na Isusa; sjetite se tada zašto Isus visi na križu... Svi koji se zalažu za istinu i pravdu, doživjet će sudbinu progonjenoga. Ali zato ste miljenik/ca Onoga koji će u svemu imati zadnju riječ. Sveci su, u najvećim kušnjama, blagoslivljali Boga i davali Mu hvale za trpljenja, kao za najveću nagradu, najveću čast; oni govore: Duša koja ljubi, kliče od radosti u svojoj ljubavi koja trpi, ne tuži se ni potajno ni javno = vrhunac čiste ljubavi! Sve veliko i plemenito prošlo je kroz oganj kušnje i žrtve, da bi se pročistilo i dokazalo. Blagoslivljajte, postite i molite za svoje progonitelje (ne da Vas osobno više ne progone, nego da im milosrdni Isus dade duh pokore, obraćenja i vjere; protivnik našega spasenja ničega se tako ne boji kao molitve i posta!), ustrajte da im činite dobro (ne dajte se pobijediti zlim, nego dobrim pobjeđujte zlo!), praštajte im, zahvaljujte Gospodinu za njih, ljubite ih, prikazujte Sv. Mise i pričešćujte se za njih, predajte ih milosrđu Božjem, molite molitve otkupljenja za sebe od njih i njih od sebe, strpljivo nosite svoj križ i tako se suobličujte svome Spasitelju, odrecite se samoga sebe (tko hoće sve, mora dati sve!), kajite se za svoje grijehe i grijehe svoje okoline... Ne smalaksati - uvijek radost u srcu, mir u duši, hvala na usnama! Ne oštre riječi - oštre su riječi grijesi protiv ljubavi; blagost i krotkost Isus je uvrstio u svoja blaženstva. Kad ste to sve učinili, nećete se obeshrabriti trpljenjima, nego ćete spoznati da su Isusova smrt i uskrsnuće pouka kršćanima kako valja prihvaćati križ i životne nevolje: s pouzdanjem, poput djeteta, s predanjem Ocu... Sačuvat ćete sjaj duše koji je potreban da idemo Kristu ususret. Mjera Vaše ljubavi prema takvim osobama jest Božja ljubav prema Vama. Svaki čovjek, poslušan Gospodinu Bogu, dobiva uvijek više od onoga što je u poslušnosti dao; idite zato na križ, jer ni Vi nećete izgubiti, s obzirom da se kod Oca nebeskoga ne može izgubiti. Moj subrat, Emiliano Tardif MSC, reče: kad ide sve dobro, to je Cvjetnica; kad trpim, to je Veliki Petak; u svakom slučaju, Uskrs je blizu... Bog nije krvoločni Bog koji bi uživao u žrtvi nevinog pravednika, ali jest Bog koji patnju pravednika okreće u izvor duhovnog bogatstva za mnoge ljude; i zadobit ćete na nov način i Njega i sebe i ukućane i bližnje. Svi Vaši križevi pretvorit će se u slavu, sreću, preobraženje... Ne zaboravite da samo ljubav Božja obnavlja što je grijehom narušeno, da ljubav Božja spašava, obnavlja zajedništvo, pomiruje, prašta... Samo se Isus može spustiti do ljudskih dubina gdje postoje prvotni nagoni oholosti, mržnje, gnjeva, proklinjanja, zlovolje i agresivnosti svake vrste, samo ih On može promijeniti u dobre sile koje grade sklad i jedinstvo. Samo On može iskupiti te porive i promijeniti zakone srca: donosi umirujuću blagost tamo gdje je bilo nasilje, opraštanje tamo gdje su bile uvrjede, slatkost tamo gdje je bila gorčina. Bez Isusa, tako nešto ne može postojati. Sa Isusom, dakako, i Vi ćete moći staviti svoje vjersko uvjerenje iznad spontanih osjećaja. 'Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Gospodin iz svih izbavlja' (Ps 34,20). Uspnite se na Goru preobraženja (preobrazba je Božja ponuda poslušnima), na Goru blaženstava ('Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko', Mt 5,10)... Sv. Tereziji Avilskoj, kad je jednom završila molitvu, učinilo se da se nalazi sama na otvorenom polju, opkoljena samim neprijateljima, na nišanu progona na koji će upravljati svi svoje otrovne strijele. Govori: 'U onoj velikoj nevolji bila sam posve sama i bez pomoći. Ostavljena od svega svijeta, samo ne od moga Spasitelja koji je ispružio svoju ruku nada mnom i došao mi u pomoć. Ovaj strah bio je najveći što sam ga ikada doživjela'. Ovi oružani neprijatelji nisu bili nitko drugi, nego oni koji su je kasnije progonili klevetama, pogrdama i uvrjedama. Ona je u duhu vidjela, kaže pisac, da će biti prozvana zbog svog izvanrednog životnog puta - licemjernom i oholom osobom. Unatoč tome ostala je hrabra i nepokolebljiva. Trpljenja je primala s veseljem. Na uvrjede i nepravde uzvraćala je dobročinstvima, na mržnju ljubavlju. Činilo se da ona upravo one najviše ljubi od kojih je najviše trpjela. O njoj se znalo reći: 'Ako netko želi da bude ljubljen od Terezije, neka joj nanese uvrjeda što je više moguće!' Bilo je to pravo mučeništvo srca, jer podnositi poruge od drugih i njih k tome ljubiti - to je 'mučeništvo srca'. A mučenici pred prijestoljem Janjeta, s palminim granama u rukama i u bijelim haljinama opranih u Krvi Jaganjčevoj, pjevaju vječnu nebesku liturgiju...

* * *
- Vratimo se Vašem problemu: Bog šuti. To je šutnja koja načima još malo izdrživu ustrajnost. 'Gdje je tvoj Bog?'... Već je nastupila kriza vjere. U životu se nitko neće osloboditi tih trenutaka zbunjenosti; nisu ih se oslobodili ni prorok Ilija niti prorok Jeremija, niti Isus na Kalvariji (zbog Božje šutnje, 'tamne noći duha'). 'Zašto si me napustio, gdje si, Bože?' Pitanje je legalno. No, usprkos zbrci i tami u svojoj nutrini: 'znam, Oče, da si Ti ovdje sa mnom i u Tvoje ruke izručujem život svoj'. Nagnuo je Isus glavu i umro... Kaže jedan pisac: nikada Bog nije bio tako velik kao u Isusovoj posljednjoj minuti. Nikada se vjera nije popela tako visoko gore kao tada. Dirnula je Oca Sinova tolika vjernost. Onda kad su svi rekli 'ne', Sin je rekao svoje 'da'. Zato Mu je Otac darovao uskrsnuće. Stupio je u kraljevstvo smrti i pobijedio ga. Nije došao da siđe s Križa, nego da na njemu umre i tako sve spasi...

* * *
- Evo, Isus je naš jamac i naša sigurnost. To me podsjeća na onaj zapisani primjer iz Hitlerova logora. Razapeli na križ jednog logoraša. Noću se čulo njegovo strašno uzdisanje, krikovi... Tako sve do jutra. Ujutro, na prozivci, još je razapeti stenjao. 'Gdje je sada tvoj Bog?', narugao se jedan od logoraša drugome, očito vjerniku. 'Eno Ga, tamo, visi na križu!', odgovori ovaj, pokazavši na razapetog logoraša... 'Bog se očituje u suzi puštenoj iz oka djeteta koje trpi, a ne u poretku svijeta koji opravdava tu suzu' (Berdiaeff).

* * *
- Postoji i drugi način kako se može sagledati Vaš problem. Osnovu mi podaruju, u onome glavnome, misli u duhu tekstova I. Larranage ('Život s Bogom'). Nitko ne želi biti žrtva nerazumijevanja. Nitko ne želi poraz. Ali te stvari također možemo prihvatiti, dakako ne s oduševljenjem, već kao onaj koji šutke i mirno u Očeve ruke polaže bolnu, ali Bogu dragu žrtvu. Zato to iskustvo i jest darivanje, predanje, a ne oduševljenje. Ne pasivnost, rezignacija, fatalizam, već predanje do najviše točke stvaralaštva, odreknuće najnegativnijega u svom srcu, umiranje svim zametcima agresivnog i negativnog u svom srcu, pa će zato i uspjeh biti iznimno pozitivan. Tako se umire najporaznijim porivima srca (duhovna, nutarnja i vanjska smrt na križu)... Sve ono što ne prihvaćamo, pretvaramo u svog neprijatelja. Ako mi smeta ponašanje nekog čovjeka, sam ga pretvaram u svog neprijatelja. Neprijatelje si, našim razumskim ili osjećajnim odupiranjem nečemu ili nekomu, stvaramo sami. Nužno se moramo probuditi, u suprotnom dogodit će nam se da živimo u rezignaciji, u žalosti, u beznađu i u strahu. Kada ne možemo ništa učiniti, što ćemo postići odupiranjem činjenicama i datostima koje ne možemo promijeniti? Voditi beznadnu bitku? Ostavimo svako odupiranje, s mirom prihvatimo sve te stvari i činjenice koje nam se do tog trenutka nisu sviđale, izručimo se u Očeve ruke, počivajmo! Počivanje znači mir. Ne odupirati se stvarima kao da su naši neprijatelji, nego ih prihvatimo kao sestre i prijateljice. 'Isuse, Ti si prihvatio svoju patnju i nisi nepotrebno tražio da izmijeniš srce onih koji su činili da trpiš, nisi postavljao uvjete ili zahtjeve da se stvari izmijene. Nauči me i pomozi mi da budem kao Ti, da prihvatim ono što se ne da izmijeniti...' (dopustite Gospodinu da Vam pokaže, stavljate li uvjete svojoj patnji, tražeći npr. da se izmijene drugi ili sama situacija, i da li se opirete ako oni takvi ostanu...)... To da se prestanemo odupirati stvarima koje nas okružuju i prihvatimo ih kao brata i prijatelja - zovemo pomirenjem. U tom se trenutku nevolja pretvara u mir. Sve dok nam se čini mogućim promijeniti okolnosti u kojima živimo i sve ono što nas čini nezadovoljnima, i sve ono što nas muči - nije trenutak da se predamo. Dužni smo se boriti svim raspoloživim sredstvima, pa makar i s ograničenim mogućnostima, da se promijeni što se promijeniti dade. Isus je tu, pokraj Vas, zar ne osjećate? Želi Vam pomoći, želi Vas spasiti. On Vas grli i kaže da Vas ljubi. Ne trebate se brinuti. Imate Onoga koji Vam već pruža ruku. U Vašim omalovažavateljima tražite njihove kvalitete, nemojte gledati na njihove nedostatke. Ne može se živjeti bez opraštanja. To je teško, jedan herojski čin, velika hrabrost. Ali potrebno je opraštati, jer samo tako liječimo rane, i potrebno je ljubiti. Ljubite ih, više ih ljubite. Ljubav, uvijek i samo ljubav. Vjera, molitva, ljubav u srcu, znati shvaćati, opraštati. Uzmite se za ruke (u duhu), zagrlite se, budite nositelji golemog mira Božjeg. I tako će Vas nakon nekog vremena posve i konačno preplaviti mir. Ne bojte se, borite se, rvajte se, ali nemojte podleći, Vi ste rođeni za život. Molite, ištite pomoć u Isusa... Bog je onaj koji pronalazi rješenje i tamo gdje ga ljudi nemaju. I onda ćete vidjeti što će Bog učiniti u Vama i u njima... Proglasite ih, poput Isusa na Križu, 'nevinima, jer ne znaju što čine'... Sve ćete imati ako budete tražili Boga.

* * *
- Ali postoji i drugi odgovor: N., ne plači, ne jadikuj! Ništa ne možeš učiniti, takve su činjenice. Stvari koje se dadu riješiti, rekosmo, riješimo tako da se borimo. No, budimo pametni: stvari koje se ne mogu riješiti (tko od nas može vratiti unatrag da bi opet bilo šest sati danas navečer?) - rješavajmo tako da ih položimo u Očeve ruke; tada one za nas neće više biti izvor tjeskobe i žalosti, nego ćemo dosegnuti MIR. Kada se nađemo u kakvom nemogućem položaju, ili se izručujemo u Očeve ruke ili se razumski odupiremo. Bolje je prignuti koljeno, sagnuti glavu i položiti je u Očeve ruke i reći: 'Oče, predajem se u Tvoje ruke. Učini od mene što hoćeš. Slažem se sa svime što si mi u životu učinio ili dopustio. Na sve sam pripravan, sve prihvaćam, neka se Tvoja volja ispuni na meni i na svim živim bićima. Ni za čim drugim ne čeznem, moj Bože. Izručujem Ti svoju dušu. Tebi je dajem sa svom ljubavlju i jer Te ljubim, osjećam da se moram potpuno predati u Tvoje ruke, predati s beskonačnim povjerenjem, pa Ti si - moj Otac'. I mir već kuca na vrata Vašega srca... Neprijatnosti stvaramo mi sami u tolikoj mjeri ukoliko u duhu neprestano razmišljamo o proteklim događajima kojima se još uvijek odupiremo; obnavljamo ih (to što se dogodilo prije tri mjeseca postane opet značajno i živo kao da se događa u ovom trenutku), iako su zapravo odavno minuli i nije ih moguće promijeniti niti za jedan jedini milimetar, pa ako bismo istočili i more suza... A mi se oko njih mučimo i zagorčavamo si život, uništavamo sami sebe; odupiranjem osjećamo samo još veću nevolju! Neprijatnosti, dakle, stvaramo mi sami, a ne neki drugi čovjek; one postoje 'sada', u ovom trenutku, ne pred tri mjeseca. Ludost! Rješenje: borite se i sve promijenite. Ako rješenja nema, gorko sjećanje promijenite u dar, u izraz ljubavi, položite ga u Božje ruke i zaboravite na sve: šutnja će preplaviti razum i mir se useliti u srce. Ne ići golim rukama u usijanu žeravicu; koliko više se odupiremo nečemu nemogućemu, toliko nas više to pritišće; koliko nas više pritišće, toliko se više odupiremo, i eto kruga tjeskobe; ulazeći u nemoguću bitku s tom neprijatnošću - nastaju depresije, opsesije... Mnogi se ljudi osjećaju nesretnima jer pokušavaju odagnati teške stvari, a pri tome žive tako da ih te prognane stvari svladaju. 'Ma ne, ako si Ti to dopustio, Oče moj, makar i sa suzama u očima dolazim pred Tebe, u Tvoje ruke se izručujem. Učini sa mnom što god hoćeš, sa svime se slažem i kažem Ti, neka bude volja Tvoja. Blagoslovljen budi Bog, i u mome progonstvu! Ja Te nikada neću napustiti, uvijek ću Te ljubiti. Amen...' U muci reći 'Blagoslovljen budi Bog!' - kako je to veličanstveno! - i šutnja će preplaviti razum, u srcu će mir biti Vaša baština. Budite sretni. Najveća nesreća Vašega života pretvorit će se u najveći blagoslov u životu, u pravi Očev dar; tu će za Vas početi sve dobro. Blago čovjeku koji se na putu života predaje u Božje ruke i ne zaboravi blagoslivljati. Za njega mogućnost poraza ne postoji.

* * *
- Ljudi, jadnici, neka su blagoslovljeni! - pogrješno misle da su drugi bolji od Vas? Ma koje je to 'bolje' ako autentični Isus nije u srcu, koji je to dom ako Isus nije u tom domu? Imaju li oni snagu Evanđelja, imaju li oni Duha Svetoga, radosti, nade, ljubavi, optimizma? O, kako svijet vara kada kaže da je najvažnije biti sretan imajući moć i vlast i slobodu bez Boga. Isus kaže obratno: Najvažniji je onaj koji se ponizuje (Mt 8,4), onaj koji bježi na posljednje mjesto (Mk 9,35), onaj koji se smatra najbeznačajnijim (Lk 9,48). Najveći je onaj koji služi (Mt 20,26), i najprvi onaj koji je postao slugom sviju (Mt 20,27). Njegovi učenici kažu da je bolje gubiti nego pobjeđivati kada gubiti znači poniziti se pred drugim; priželjkujte posljednje mjesto uz one koje ljubite; nastojte da Vi ljubite a ne da Vas ljube; nemojte pokazivati da ste žrtva, jer Vam to uništava srce, nego budite sretni da ste skrivena i vesela žrtva; što god budete manji i siromašniji bit ćete sretniji; kad Vas ljubav razapne, sjetite se da je On uz Vas... Kažu pametniji od mene: Dok često neuspjeh usmjeri živote mnogih ljudi na pravi put, uspjeh i pobjedničko slavlje gurnu čovjeka u nov život pun poteškoća. Često kamenje na putu, suprotstavljanja i neuspjesi otrgnu čovjeka od njega samoga i polože ga u Očeve ruke. Kako se od tada on promijeni! Kako poraste u znanju i miru! Koliko se sretnijim i slobodnijim osjeća! Sve dobro rodi se tada. I poentiraju: Kad biste raspolagali s vječnošću, kako to može Otac, sve biste udarce i protivštine prihvaćali kao posebne izraze Očeve naklonosti, Božjeg smilovanja (tko bi onda pomislio da bi stravični događaj na Kalvariji postao najveći blagoslov za cijelu povijest čovječanstva?).

* * *
- ''Zašto Bog to dopušta? Zašto ne spriječi te stvari? Kako je mogao dopustiti da me je snašlo nešto tako strašno?' Otac u cijelom svom upravljanju dopušta i nesreće svoje djece, iako nesreće nikako ne želi (Bog nije sadist!). Onaj koji će s Vama najviše suosjećati, bit će upravo Otac. U Njemu otpočinite kad dođu teški životni udarci. Nema drugog rješenja osim prozora vjere. Uvijek možemo reći: 'Oče, Ti bi mogao spriječiti nesreću koja me je snašla. Ali ako si Ti to dopustio, neću se protiviti. Gle, ušutjet ću, u Tvoje se ruke predajem, učini sa mnom što hoćeš, ta Ti me ljubiš jer si moj Otac. Blagoslovljen budi Bog'. Ne znamo što će se dogoditi u narednoj minuti. Ne znamo kako bi se stvari odvijale kad bi se događale na neki drugi način. Što mi uopće znamo? (Ima jedna lijepa misao: Najveći dio onoga što znamo, najmanji je dio onoga što ne znamo). Zatvorimo oči i usta i radije recimo: 'Oče moj, ja ništa ne znam; znam samo to da me ljubiš. Ti znaš sve. Ti vidiš sve. Zato šutim i ne razmišljam, učini sa mnom što hoćeš. Za sve što si već dopustio ili ćeš dopustiti da se dogodi - već sada Ti kažem hvala; čekam to s potpunim mirom. Slažem se sa svime, prihvaćam sve. Neka bude Tvoja volja. Amen.'

* * *
- U Vašem Getsemanskom vrtu, idemo moliti. Prinesimo sada Getsemanski vrt iz Evanđelja u Vaš život. Gospodin Vam govori: 'Daj mi svoje srce, daj mi svoju misao, daj mi svoj smiješak (da, kad si se nasmiješio Isusu? Ili se Njemu nasmijao?), daj mi svoju molitvu, daj mi svoju ljubav, daj mi svoju muku, prikaži mi svega sebe i svoje bližnje i ja ću te ispuniti Duhom Svetim...'. Sada prihvatite vlastitu prošlost. Mnogo je ljudi nesretno jer se neprestano prisjećaju nesretnih i gorkih stvari iz svojega života. No, uzalud, jer ono što se dogodilo, tako je konačno, da ni suze, ni samosažaljevanje, ni ljutnja, ni bijes u ovom Vam trenutku ne mogu pomoći da se ne dogodi to što se već dogodilo. Treba odbaciti iz svoga života, iz prošlosti, stvari koje nas ispunjavaju žalošću i tjeskobom, jer će nas opeći. Mnogi žive posve ogorčeni jer se sjećaju i oživljavaju gorke događaje. To su mrtve stvari, treba ih pokopati, predati tajnovitom zagrljaju Očeve volje: 'Bože moj, Gospodaru mog života, daj mi milost da bol preoblikujem u ljubav. Daj da prihvatim one ljude koji me nisu nikada razumjeli, sve one koji me nikada nisu prihvaćali i uvijek su me odbijali, one koji su me pratili lažima, poluistinama i stvarnim klevetama te prouzročili da sam proživio besane noći i dane u suzama, sam... Sva ta bolna sjećanja želim u ovom trenutku preoblikovati u žrtvu ljubavi, taj dar šutke polažem u dubinu Tvoje volje. Neka bude Tvoja volja! Opiranje duše, zamjerke srca, unutarnje borbe, neprihvaćene karakterne crte moje osobnosti, nezacijeljene životne rane, optužbe, suze, krikovi moje duše... želim da sve to ušuti u čast Tvoje svete i tajnovite volje, Bože. Neka bude! Sve što sam bio, a danas sumnjam jesam li trebao biti, sve što sam učinio, a danas mislim da nisam smio, sve što sam rekao, a nisam smio izreći... sve to zajedno predajem vječnom zaboravu Tvojega Srca. Neka bude, Bože. One osobe koje su mi prouzročile toliko štete... Ona prva neprijateljstva... Onaj neuspjeh, i onaj drugi koji je bio najgori u mom životu... Onaj nesporazum zbog kojega sam se poslije toliko žalostio... Oni planovi koji su propali, i znamo čijom krivicom... Oni ideali koje nisam mogao ostvariti... - Bože, Bože, sva ta bol i mnoštvo otvorenih rana neka se u ovom trenutku preobraze u dar, Tebi prijatno mirisan, za vjekove i s ljubavlju položen na oltar Tvoje ljubavi i volje. I neka se ovog trenutka moj život preporodi, ta prošlost mog života zaboravljena je i izbrisana za vjekove; opet sve novo počinje. I neka kao novorođeno dijete napravim prve korake slobodan i sretan, evo ovako...' Oprostili ste samom sebi. Sada još morate oprostiti drugima. Ponekad smo doista uvrijeđeni, često se samo osjećamo uvrijeđenima. Nepraštanje je kao maligni tumor koji nam truje krv i oduzima životnu radost. Odupiranje samo uništava onoga koji se odupire. Ako netko nije spreman oprostiti i umjesto opraštanja u sebi neprestano dolijeva ulje na vatru gnjeva, sličan je samoubojici. Kažnjava samog sebe. To je besmisao! Tko trpi? Onaj koji ne ljubi ili onaj koji je omrznut? Često onaj omrznuti ide radosno kroz život, a da i ne pomisli na onoga koji prema njemu usmjerava valove svoga prigovora. I jer ne opraštaju, ljudi žive u žalosti. Samo oni trpe. Nema boljega lijeka od opraštanja. Već samo radi duševnog zdravlja vrijedno je neprestano opraštati. Ne samo riječi, već i ljubezan pogled, neka kretnja kojom ćemo drugom pokazati da mu opraštamo (sve je to više od riječi). Počnite, sada, molitvu 'opraštanja u Isusovu duhu', kako to navodi jedan duhovni pisac: 'O Duše Sveti, silna Božja snago, učini u ovom trenutku čudo da moji osjećaji budu jednaki Isusovima. Gospodine Isuse Kriste, koji si umro i uskrsnuo u novi život, stupi u moju nutrinu. Budi živa nazočnost u mojem tijelu i u mojem duhu. Neka posve bude Tvoje sve što osjećam, sve što mislim, sve što jesam, sve što imam. U ovom trenutku neka Tvoji osjećaji postanu moji osjećaji, Tvoje oči moje oči, Tvoje ruke moje ruke... Isuse Kriste, svemogući i ljubezni Gospodine, smiri u meni tu nesnosnu muku mržnje koju osjećam prema (navedite prema kome...) - (recite što osjećate..., budite iskreni pred Bogom). Pokaži mi gdje sam ranjen i kakva je bila i kakva je sada moja reakcija na tu ranu i na sve ono što me ranjava... Osuši suze, Gospodine, povadi trnje, otjeraj magle, isuši izvore žalosti, izmiri moje srce sa samim sobom... Želim osjećati to što Ti u ovom trenutku prema tim osobama osjećaš, to što si Ti osjećao kad si za njih umirao na Križu. Ti im oprosti unutar mene. I s mojim osjećajima, preoblikovanim u Tvoje osjećaje, oprosti im i ljubi ih unutar mene, umjesto mene, sa mnom; želim im oprostiti kako Ti opraštaš; na ta bića želim gledati Tvojim osjećajima, zagrliti ih Tvojim rukama. Možda oni ipak zaslužuju razumijevanje i milosrđe? Konačno, tko je nepravedan: oni ili ja? Nisam li možda u zabludi ja, jer sam podržavao svoje neprijateljstvo i odbijao poštovati njihovu osobu? Kad bismo znali razumjeti, ne bismo trebali opraštati. Ako su mi oni prouzročili patnju, jesam li već razmišljao kako ću ja njima prouzročiti patnju? Izgledaju prkosno, ali nisu prkosni, naprotiv - ranjeni su. Njihovo ponašanje prema meni izgleda kao grubost, ali nije grubost, nego samo želja za samopotvrđivanjem. Njihovo ponašanje izgleda kao napad na mene, u stvarnosti pak, to je samo način da sami u sebi ojačaju osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Ako ja s njima imam poteškoća, oni sasvim sigurno imaju još veće sa samima sobom. Ako zbog njihova ponašanja tako jako trpim ja, sigurno oni sami još više trpe: njihova duša, u dubini, često plače... (razmišljajte na taj način još nekoliko minuta)... Oni mi se sviđaju, Gospodine. Razumijem ih. Opraštam im. Ljubim ih kao Ti, kao Ti, moj Bože. Te osobe, Ti, o Isuse, i ja postali smo jedno; u čvrstom zagrljaju trojica: oni, Ti i ja; ja, Ti i oni; Ti, oni i ja u jednom te istom zagrljaju; to je više od opraštanja: te osobe sada razumijem, volim ih, one mi se sviđaju... Hvala Ti, Isuse, divan si, Isuse...' (zar nećete zapjevati Isusu?)...

* * *
Mt 5, 38- 48 (originalno moja misao objavljena na radiju, 2012. g.)

- U današnjem nedjeljnom Evanđelju, Gospodin nam govori da zlu pružimo otpor iznutra:
Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju... I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.... Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.

- Ljubite! Dobro činite! Blagoslivljajte! Molite!... Činite dobro onima koji vama čine zlo, opraštajte svima koji vas žaloste, ispravljajte pogrješke svoje braće, činite dobro ne očekujući zahvalnost ili nagradu, ljubite cijeli svijet a ne samo one koji vâs ljube. Mržnja i težnja za osvetom isto su kao i izvršeno ubojstvo! To i ne može biti drugačije, ako je Bog ljubav i ako je bližnji moj brat!
- Netko lijepo reče: Ukoliko želite da vas ljudi ne slušaju, govorite im samo o čistoći i ljubavi prema neprijateljima. U svako vrijeme bilo je to nesuvremeno. No, naš život, ako ne želimo odbaciti Krista, mora počivati upravo na ovim Isusovim riječima...
- A ja? Da mi otvore srce, bi li našli Božju ljubav u njemu? Družim se samo s onima koji su mi dragi... (a zaboravljam da ću najviše vremena provoditi u raju upravo s onima kojima sam na zemlji zlo činio, mislio, govorio, želio... jer tamo vlada - ljubav)! Drugima uskraćujem riječ ili pogled, u mnogim ih prilikama zaobilazim. Loše su govorili o meni, ja loše govorim o njima... osvećujem se za stare nepravde... kad me se uvrijedi, na ljutu ranu ljutu travu! - POZOR! To nije u Isusovu stilu. Nije takav Božji zakon! Manjkati u ljubavi - znači dirnuti Gospodina Boga u zjenicu oka!
- Sjetimo se kako je Isus znao vraćati loše dobrim, kako je znao šutjeti pred tužiteljima, kako je pogledao Petra, kako je oprostio 70 puta 7 puta, kako je bio sućutan prema svakoj ljudskoj slabosti... Ta On je i Judu volio!
- Isusa prihvaćam: kad ne radim jednako kao onaj koji okreće glavu od mene, nego ga ja prvi prijazno pozdravim ili mu uputim ljubazan pogled... kad idem tražiti ljude koji mi se previše ne sviđaju, a one koji su mi dragi, ostavim po strani... kada vidim da svi govore protiv nekoga čovjeka, a ja se trudim da ne kažem ništa ili da kažem neku riječ razumijevanja... ako poštivam čovjeka koji je stvarno odvratan, jer je on ipak pokriven Isusovim likom... ako budem znao opraštati kako je On opraštao, šutjeti kako je On šutio... ako pogrješku bližnjega zaključam kao tajnu sa sedam ključeva i zadržim je za sebe do trenutka kad legnem u grob...(usp.: I. Larrańaga, Život s Bogom, str. 173-177).
- Netko Te je doma ili na poslu uvrijedio... nisu održali riječ... podmuklo su se ponijeli prema Tebi... Nije važno. Ne brini se za svoje ranjeno samoljublje. U Tebi se ionako vrijeđa samo - oholost, ne poniznost! Znaš li Ti ljubiti do boli? Tek tada će Isus biti proslavljen. Želiš li Božje milosrđe za sebe, Ti iskazuj milosrđe i opraštaj drugima. Čini drugima što i Isus Tebi. Kao što se Bog osvećuje praštanjem, tako se i kršćanin osvećuje ljubavlju.
- Pa ja mogu ljubiti isto kao Bog! Bog se ne mijenja kada je u meni. Ja mogu biti Božje Srce na Zemlji! Ja mogu postati Božja ljubav na djelu! Mogu postati dobar, jer je Bog u meni dobar. Ja imam moć - moć Božju!
- Test ljubavi prema bližnjemu: Kako se odnosi tvoje srce prema bližnjemu?, pita Sv. Franjo Saleški. Ljubiš li ga doista i to iz ljubavi prema Bogu? Želiš li to točno znati, stavi si pred sebe neugodnog, antipatičnog čovjeka. Na jednome takvom vježba se tvoja ljubav prema Bogu u bližnjemu: još više na onom čovjeku koji ti je riječju i djelom zlo učinio. Ispitaj se, je li tvoje srce prema njemu u redu, da li ti teško pada da ga ljubiš…
- Konačno: Imaš li nekoga tko ti zagorčava život, čije te ponašanje smeta, dovodi do ludila? Ako imaš, blago Tebi! Ako nemaš, brzo ga pronađi! Jer on je za Tebe 'suho zlato'!
- Sv. Bernard govori: Kad bi se desilo da u jednom samostanu ne bi postojao monah koji bi ostaloj braći bio teret i križ - nedostajalo bi tada tom samostanu nešto veoma dragocjeno i važno. Prior bi se morao obratiti susjednom samostanu i odande si posuditi jednoga takvog monaha.
- J.-B- Bossuet kaže: Bog koristi osobe, koje nam nanose zlo, da vježba našu poniznost, našu strpljivost. Uvidjet ćemo jednoga dana, koliko su nam oni koji nas razapinju, korisni.
- To je u redu: kako bi inače znao, ima li u Tebi ljubavi Božje prema bližnjemu?
- Sv. Toma Akvinski govori: Samo ljubav daje razliku između sinova đavolskih i sinova Božjih.
- Imaš li, dakle, nekoga tko ti zagorčava život?
- Ako nemaš, brzo si ga nađi!

* * *
Snaga praštanja u duhu Eliasa Velle:

Zatvorite oči i stavite se u Gospodinovu nazočnost. Zamolite Duha Svetoga da vam pomogne u ovoj molitvi...

Upravite svoj pogled na osobu koja treba vaše oproštenje (muž, žena, majka, otac, dijete, svekrva...). Nije važno je li ona živa ili je umrla, da li se vaše oproštenje odnosi na prošlost ili sadašnjost.
Predstavi si Isusa, na izvjesnoj udaljenosti, koji tebi polako prilazi zajedno s tom osobom. Obrati pažnju na to da Isus stavlja svoju ruku na ramena te osobe. Isus je ljubi bez obzira, je li kriva. Ti nikada nećeš uvjeriti Isusa da ju ne ljubi.

Isus se polako približava tebi zajedno s tom osobom, koju sada već prilično jasno vidiš. Ta osoba pokušava pogledati te u oči, a tebi je možda teško njoj uzvratiti pogled. Ali pokušaj. Sada te Isus zove i ti k Njemu polako prilaziš. Isus vas oboje grli. Jedan od vas je s Njegove desne, drugi s lijeve strane. Ako pogledaš Isusa u lice, vidiš dvije suze, koje mu teku niz lice. Jedna suza je za tebe, druga suza je za tu drugu osobu.

Sada ti Isus pokušava predati tu osobu, da ju i ti zagrliš. Širiš svoje naručje i grliš je. Grliš je u svjetlu Isusa Krista. Osjeti ljubav, koja izlazi iz tebe i preplavljuje tu osobu...

Sada se obrati Isusu i reci Mu: 'Isuse, odlučio/la sam. Ljubit ću tu osobu.' Sada se obrati toj osobi i reci joj: 'U ime Gospodina Isusa, odlučio/la sam da ću te ljubiti.'

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

(prema: Elias Vella OFM conv., 'Ježiš, môj uzdravovatel', Per Immaculatam, Bratislava, 2002., str. 175; sa slovačkog preveo: p. Ivan A. MSC)

* * *
Molitva za mog neprijatelja
(François Varillon; s francuskog preveo: p. Ivan A. MSC)

Oče, njegova me radost ražalostila,
molim Te, utvrdi ga u radosti.
Okružuju ga, dive mu se, hvale ga...
neka ga sve više okružuju, neka mu se dive, neka ga hvale!

Uzmi moje dvije ruke
i prisili ih da plješću njegovoj slavi!
Govorit ću o onom dobrom što čini,
šutjet ću o zlu koje je u njemu i za koje samo ja znam.
Prikazujem ti bol ove borbe moje volje
protiv mojega zlog srca!

* * *
Molitva za poniznost
Édouard Poppe, blaženik: Ivan Pavao II beatificirao ga je u Rimu 3. listopada 1999. Mladi belgijski svećenik, umro u 33. godini, veliki duhovni odgajatelj djece i Mladeži euharistijskog pokreta:

- Gospodine, daj da budem blag prema onima koji su tvrdoglavi ili nepodnošljivi. Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome.
- Nauči me da šutim na upućene prigovore. Nauči me da slušam sa smirenim zadovoljstvom nezaslužene grube riječi. Daj mi novo srce, jer se moje tako često ponaša grubo i prije nego što ga uspijem smiriti.
- Isuse blaga i ponizna Srca, sačuvaj me od oholosti: bilo bi to najgore zlo koje bi me moglo zadesiti. Volim biti od svih zaboravljen, nepriznat, prezren, ponižen do dna - nego li se vidjeti, punog samozadovoljstva, uzdignutog iznad drugih. Daj da želim ostati malen, slab i nemoćan.
- Isuse, daj da moje uši tako rado ne slušaju upućena mi priznanja; da moje srce ostane zatvoreno uživanjima u mojim osobnim poslovima; da se moja misao ne vraća neprestano na ostvarene uspjehe, učinjena dobra djela, primljene pohvale. Neka mi nepravedni sudovi, kojih sam žrtva, postanu slatkost, kao i upućene mi ponižavajuće riječi, trpke kritike mojih djela, omalovažavajući postupci koje imam podnijeti. Daj da ljubim da budem nepriznat.
- O, kada će ipak doći čas kad ću biti sretan da sam zaboravljen od sviju, da vidim da nitko ne sanja o meni, osim da me prezire kao zadnji otpadak? Vjerujem da će doći taj čas kada ću po Tvojoj milosti spoznati da je istina samo ova: da sam ništa i da ne zaslužujem ništa.
(s francuskog preveo: p. Ivan A. MSC)

* * *
Ja nisam plod slučajnosti i ja mogu početi iznova.
Ne osjećam da sam proizvod slučajnosti, mrlja prašine u svemiru, već netko tko je bio očekivan, pripreman, naznačen. Ukratko, biće koje je jedino Stvoritelj mogao staviti ovdje... (J.- P. Sartre)
Sartreove posljednje riječi bile su: Ja nisam uspio.
JA, pak, i ipak, mogu uspjeti!
Vječni je sve stvorio s ciljem… (Izr 16,4).
Gospodin me je želio. On je uredio da dođem na ovu zemlju u ovo vrijeme.
Ja sam skladište puno prekrasnog zrnja: talenata, darova...
Nisam proizvod sudbine, sreće, slučajnosti. Ja sam Božja inicijativa, očekivan, zamišljen, pripreman, stvoren i unaprijed naznačen, skrojen po mjeri za božanski plan (Iz 44,2; Ps 139,15-16). Bog me je stvorio s preciznim razlogom. On je odlučio o trenutku mog rođenja, On je odlučio o trajanju mog života sve do dana moje smrti, sve da ispuni svoj cilj (Dj 17,26).
Moje rođenje nije bilo ni pogrješka, ni plod sreće, i moj život nije slučajnost. Čak i ako moji roditelji nisu planirali moje rođenje, Bog, On je to učinio. On me je želio!

Gospodin ima prekrasne planove mira, a ne nesreće, da mi dadne budućnost i nadu (Jer 29,11).
On ne želi da itko propadne, nego da se svi po pokajanju spase (2 Petr 3,9).
Znam točno gdje me je Gospodin našao. U ponoru. Ali On je ispružio svoju ruku i rekao: 'Učinit ću od tebe remek-djelo'...
Ef 2,10: Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela...
Njegovo sam djelo! Božje djelo. Stvaralačko remek-djelo, djelo velikog umjetnika, pjesnika, dramaturga i kipara; nešto izuzetno. Ja nisam Njegov anti-proizvod. Gospodin ne radi nikada ništa slučajno, i On se nikada ne vara.

Kad grješnik dođe k Bogu, On ga ne poboljšava, ne obnavlja, već stvara novim. 2 Kor 5,17-20: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!
Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši (Iz 43,19).
Koliko sam puta rekao: 'Samo da mogu početi sve ispočetka. Napravio sam gluposti u prošlosti, želim zbog mnogih stvari što sam rekao i učinio'.
Ja mogu ponovo početi od nule! On će od mene učiniti novo stvorenje. Moći ću reći: staro uminu, novo, gle, nasta (2 Kor 5,17-20)...

Iv 15,16: Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Izabranik Božji! Grana koja se savija pod teretom zrelih plodova. Grana na kojoj cvjetaju plodovi Duha Svetoga.
Kakav Božji plan!...
I Gospodin se nije prevario kad me je izabrao!
Iz 43,1: Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Ja Njegov?! O, da, i On mi nudi ekskluzivu nečeg izuzetnog.

Već sam izgradio svoj imidž gubitnika i sklon sam misliti da se tu maltene ništa ne može učiniti? Odbijam se predati!
To nikad nije ono što Evanđelje govori za moj život.
U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi (Rim 8,37).

Dosad, bilo mi je tako lako priznati poraz, Sotonin plan za mene.
Stop!
Ispovijedam pobjedu, plan Isusov za moj život!
Odbijam logiku i mentalitet poraženog.
Ispovijedam: ja sam više od pobjednika! Nad svim svojim nevoljama, brigama, napastima, mojim kušnjama i padovima. Zahvaljujući Isusu.

Unatoč mojim strahovima, odlučujem danas izići iz osjećaja poraženosti. Unatoč mojim osjećajima nedostojnosti, slijedit ću Božji put.
Ostaviti iza sebe svu svoju tešku bijednu povijest. Status žrtve i suznu dolinu samosažalijevanja...
Želim uspjeti u onome što je Bog stavio u moje srce. Želim biti suradnik u snovima a ne uništavač snova.
Svi Božji blagoslovi sačuvani su za mene.
Sjeme uspjeha posijano je u onima koji vjeruju!
Proglašavam Božju istinu nad svojim životom.
Kad tako govorim, Nebesa me čuju, a sav se Pakao trese.
Gledam Onoga koji je na Križu.
I razumijem Božji plan i LJUBAV...
(uredio i preveo s engleskog: p. Ivan A. MSC)



LINKOVI
* Kratki ispit savjesti
* Odgoj savjesti
* Najčešća pitanja o Ispovijedi
* Večernji ispit savjesti
* Ispovjedne molitve
* Jednostavna sredstva za rast u čistoći

- 23:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.