- Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime Njegovo (Izl 20,7; Pnz 5,11)
- A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! (Mt 5,33-34)
I - Ime je Gospodnje sveto
Ime Božje označuje samoga Gospodina Boga, Gospodara neba i zemlje. To je drugi naziv za Njegovo postojanje, to je Ime sveto i časno (usp. Ps 111,9), jer označava Najuzvišenijega, Njegovu ljubav, svetost, istinu i sve ono tko Bog jest te ga zato treba hvaliti, a nikada pogrđivati. To što nam dopušta da pristupamo Njegovu prijestolju milosti, to je samo zbog Njegove milosrdne ljubavi (Heb 4,16).
Poznato je da su neki sveci u svojoj svetačkoj zanesenosti užarenim željezom na grudi urezali Ime Isusovo, ili Njegov znak - križ.
Sv. Franjo Asiški govori: Osjećam najveću slatkoću i ugodnost, kada ime Isusovo izgovorim. A na drugom mjestu: Kad Njegovo Ime čujete, poklonite Mu se sa strahom i poštovanjem, licem do zemlje.
A Sv. Bernard: Ime Isusovo kada se izgovara, med je na ustima; kao kad se sluša glazba najugodnija; kad se razmišlja, u srcu sreća najveća! Kadgod pišem, neugodno mi je ako makar koji puta ne napišem ime Isus. Kada čitam, nisam zadovoljan ako mi pred oči ne dođe ime Isus. Kada govorim ili u crkvi propovijedam, ne osjećam utjehe ako ne spomenem ime Isus…
Ime 'Isus' predstavlja za sve Njegove učenike ime nad svakim imenom: Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika…(Fil 2,9-10) te nema drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti (Dj 4,12)… Apostoli očituju snagu tog Imena čineći čudesa i propovijedajući neustrašivo u tom Imenu (Pavao: Ta spreman sam ne samo biti svezan, nego i umrijeti… za ime Gospodina Isusa /Dj 21,13/).
Apostoli će Isusa zvati 'Kyrios' - Gospodin ili čak samom riječju 'Ime' (bili su zlostavljani za 'Ime': Dj 5,41; krenuše na apostolsko djelo 'radi Imena': (3 Iv 7), krstili se u to Ime, činili čudesa u to Ime)...
Zato Ga čovjek ne smije zlorabiti. Mora ga čuvati u šutnji klanjanja prožetog ljubavlju. Neće Ga uzimati u svoj govor osim da Ga hvali, blagoslivlja i slavi. Od istoka sunca do zalaska hvaljeno bilo ime Jahvino! (Ps 113,3). Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji (Ps 8,2.10).
- Sâm Gospodin Bog zabranjuje Njegovo Ime izgovarati neistinito, nepotrebno ili u srdžbi (Izl 20,7; Pnz 5,11).
II - Grijesi protiv Druge zapovijedi Božje
Druga Božja zapovijed zabranjuje svako neprimjereno i nedolično služenje Božjim Imenom: psovku (hulu), kletvu (proklinjanje), krivokletstvo (krivu zakletvu/prisegu), magijsko služenje Božjim Imenom i nepotrebno spominjanje Božjeg Imena.
Ona također zabranjuje uvredljivo služenje Imenom Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, Crkve, svetaca i svetih stvari.
Najgori oblik uvrjede Božjeg Imena jest bogohuljenje.
Psovka, kletva, krivokletstvo, uzaludno spominjanje Božjeg Imena... - ma 'odsijeci' jezik! (= iščupaj tome korijen, usp. Mk 9,43-48)...
Psovka, hula ili blasfemija ('contumelia')
- S obzirom na predmet pogrde, psovka se može odnositi na profano područje (osobe i njihove vrijednosti, nagrđivanje drugoga riječju, obezvrjeđivanje i blaćenje, zamjena za fizičko udaranje) te na sakralno područje (hula ili blasfemija). U prvom slučaju, npr. može se opsovati i čovjek i njegov svijet (živo i mrtvo); u drugom pak, kad se hula odnosi izravno na Osobu Gospodina Boga i Njegov svijet (kad se zlouporabljava Ime Boga ili Krista, Njegovih rana, muke, sakramenata, anđela, svetaca...), riječ je o bogohuli ili bogopsovci.
Naziva se i 'đavolska psovka'; znači duhovno (samo)ubojstvo; za nju je Izrael imao ovakav zakon: Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo (Izl 20,7); Tko god opsuje Boga svoga neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne - neka ga sva zajednica kamenuje; bilo stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora umrijeti! (Lev 24,10-16; usp. Izl 20,7; 22,27; 1 Kr 21,13); Prokleti će biti koji su Tebe prezreli, i osuđeni će biti svi koji su hulili na Tebe (Tob 13,16). Iz istih usta izlaze blagoslov i prokletstvo (Jak 3,10). Psovač psovkom proklinje Gospodina, i sam od sebe izgovara svoju osudu. Tko hotimično griješi, i tako želi Bogu prkositi - ako se ne obrati - nikada se neće spasiti!
Stari Izraelci nisu nikad izgovarali ime 'Bog' (već samo 'Adonai'-Gospodin), pa niti u javnim molitvama; jedino je veliki svećenik u posvetnoj molitvi smio izgovoriti Ime Jahvino jedanput godišnje na blagdan Pomirenja, u Svetinji nad svetinjama i to uz veliki sjaj i slavlje.
- Ne mogu moja usta biti 'Sotonin nužnik' (na mobitelu, u javnosti...), a stvorena su da budu čista i sveta, prijestolje Božje. Tko ne psuje, sveti Gospodina; tko psuje, sveti Sotonu.
- Kada se protiv Božjih Svetih podrugljivo govori - Sv. Toma Akvinski: Upravo onako kako se Bog hvali u Svetima svojim kad se hvale djela koja je On u njima proizveo, tako se huljenje protiv Svetih proteže i na Boga...
- kršćansku vjeru, vjerske istine, Crkvu, Sakramente, vjerske običaje, pobožnosti i obrede, svete predmete (križ...), crkvene službenike... lakoumno ismijavanje, besramno ruganje ili izvrgavanje smijehu ili prijeziru... - koliko puta; pred koliko osoba (= sablazni)?
2 Pet 3,3: Znajte ponajprije ovo: u posljednje će se dane pojaviti podrugljivi izrugivači; povodit će se za svojim požudama... Takve šale su često pravo huljenje na Boga i tada spadaju u teški grijeh...
- i sa znakovima i kretnjama može se Boga psovati i huliti (npr. kada puni srdžbe prema Nebu dižemo ruke ili 'zubima škripimo', kada na Svete ili na svete stvari pljujemo kao što su Izraelci i vojnici Isusa Krista pljuvali, odnosno kada su pred Njim klecali i pozdravljali Ga kao kralja...) - imam li koji od tih grijeha i koliko?
- kao i svaki grijeh, tako se i psovka/hula može počiniti i mišlju (kada se svojevoljno i promišljeno o Bogu ili o Svetima nešto misli, a što im nije na čast i što im je na sramotu) - jesam li i koliko puta pristao na takve misli?
Ako nam te misli nehotice dođu i kao takve ih ne prihvaćamo i ne dopadaju nam se te ih od sebe posve odbacujemo, tada nisu grijeh (nego neskrivljena napast i zasluga);
- dakle, velika psovka: bogopsovka i pogrđivanje Božjeg svijeta (Majka Božja, anđeli, sveci, Crkva, svete stvari...) nepristojnom ili prijezirnom riječju, mišlju, gestom...; znači u nutrini ili izvanjski - izricati protiv Boga riječi mržnje, prijekora, izazova, govoriti o Bogu zlo, pokazivati manjak poštovanja prema Njemu u svojim odlukama, zlorabiti ime Božje (usp. KKC 2148); protivi se štovanju koje dugujemo Bogu i Njegovu svetom Imenu.
Hula je jedan od najtežih grijeha
Crkveni oci navode - s obzirom na objekt napada - da je grijeh teške psovke-hule po svojoj naravi teži grijeh nego ijedan grijeh počinjen protiv čovjeka; teži nego li i ubojstvo - koji je grozan i najveći grijeh protiv čovjeka!; ali još je groznije da se stvorenje diže izravno protiv osobe ili časti Stvoritelja! (pokušaj obrazloženja: duh i vjera nam govore - sva stvorena dobra određena su na slavu Božju i njoj su bitno podređena; stoga, grijeh protiv časti Božje u neku je ruku neizmjerno veći prekršaj nego li protiv koristi, dobra ili života stvorova). Osim toga, to je i grijeh sablazni.
Bogopsovka je, po svojoj veličini, veći grijeh i od ubojstva i bluda (ali po naravi, grijesi 5. i 6. zapovijedi mogu biti jednako pogibeljni, ako ih činimo svjesno, planirano i potpuno slobodno; nitko ne može reći da mu se desio abortus ili bludni čin slučajno).
- Sv. Toma Akvinski: Bogopsovka je jedan od najtežih smrtnih grijeha. Sv. Jeronim navodi: Psovka je strašnija od ikoga drugoga grijeha; ona je bezbožni govor usta protiv Boga, svetaca i svetih stvari. Svaki drugi grijeh kada se usporedi sa psovkom, neusporedivo je manji… Ona je pakleni govor, govor zloduha; jer kao što Duh Sveti govori preko pravednika, tako zloduh govori preko psovača... Grozno je i pomisliti da su psovači utjelovljeni zlodusi; tko uporno ponavlja psovke i kletve, može li očekivati da će kroz cijelu vječnost imati prilike da Boga slavi s onima, koji su ga cijeli život častili i slavili? Psovači su gori nego psi i druge životinje; pas ne laje na svoga gospodara, iako ga ovaj i udari; psovač vrijeđa svoga Boga i Gospodara bez ikakva razloga: uzvraća mu tako za sva duhovna i materijalna dobra najgorim pogrdama. Psovaču savršeno pristaju riječi Sv. Pisma: 'Grlo je njihovo otvoren grob... Zmijski je otrov u njihovim ustima' (Ps 5,10 i 140,4; usp.: Rim 3,13).
Netko lijepo reče: kako se netko usudi da tim istim jezikom, kojega je u Pričesti taknula Sv. Hostija, na kojem je počivao živi Bog, jezikom koji je još vlažan od Krvi Kristove - vrijeđati Gospodina?! A ima ih. Zato je to najteži grijeh. Kada sa štovanjem izgovaramo Isusovo Ime, sva se koljena spuštaju, a kada Njegovo Ime izgovaramo kao uvrjedu, sve sahne, uvene... kao kad grom udari u kuću... sve ti sruši... i donosi vječno prokletstvo... Kad bi nam ognjeni seraf doticao žeravom usne i usta nakon svake naše psovke... (usp. Iz 6,6-7).
Još: Pisana Božja Objava o psovci
Tko se naviknuo na sramotne riječi neće se popraviti svega vijeka svoga (Sir 23,15).
Sv. Pavao kaže da se ne varaju da će ući u Kraljevstvo Božje: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači… (1 Kor 6,10).
Riječ Božja oštrija je od svakoga dvosjekla mača (Heb 4,12). Tako je i Ime Božje dvosjekli mač: ako to Ime zazivamo u napasti, ono je najoštriji mač samoobrane protiv neprijatelja duše i tijela, ali ako ga zlo-upotrebljavamo, tada je ono mač koji ranjava nas same.
Crkveni oci, sveci
Za psovače veli Sv. Bernard: Jezik je psovača kao mač koji probada srce Božje! A Sv. Alfons Liguori: Ja ne razumijem, kako se na svaku psovku ne otvori zemlja ispod njegovih nogu, te ga ne proguta…
Sv. Ivan Zlatousti: Želite li da vas mine nesreća, okanite se psovke! Ukinimo psovku, pobačaj i svaki drugi grijeh… i bit ćemo zdravi!
Najmlađa vidjelica u Fatimi, Jacinta, nabraja grijehe koji najviše izazivaju srdžbu i pravednost Božju: grijesi nemarnosti i sramoćenja Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, grijesi psovke i kletve, grijesi huljenja na Boga i sramoćenja Prečistog Srca Marijina…
Bl. kard. Alojzije Stepinac: Hula i psovka su grijesi čiste zloće. Psovka je atentat na Kralja kraljeva, na Božje veličanstvo… Psovač, ljudski govoreći, pljuje Bogu ravno u lice. Psovač svojim zapaljenim jezikom ubija vlastitu dušu! A bit će dvostruko odgovoran pred Bogom, ako je svojim poganim jezikom sablaznio nevine duše i naveo druge, da proklinju Onoga, koji ih je stvorio i svojom ih Krvlju otkupio na drvu križa. Stidite se, psovači! Vaše su psovke najviše pridonijele, da su ovolike strahote (tj. rat i poraće) snašle našu divnu zemlju Hrvatsku, i da im se još uvijek ne vidi kraja!
MAK, 03/2007/08, str. 6: Ako psuješ Svece, u neku ruku psuješ i Gospodina, jer su oni Njegovi prijatelji, a On brani svoje prijatelje. Ako psuješ Nebo, ono je Njegovo prijestolje. Ako pogrđuješ Sakramente, psuješ Onoga koji ih je ustanovio - Isusa Krista. Tko psuje sunce, zemlju, prirodu - pogrđuje vrijedne darove Božje.
Jedan primjer: Sv. Ivanu Nepomuku tijelo su zapalili, zavezali za kotač i bacili s mosta u rijeku Vltavu. A kada su 1719. otvorili grob, među zemnim ostatcima - kao i kod Svetog Antuna Padovanskog - pronašli su potpuno sačuvan jezik. Jezik koji je znao šutjeti. I tvoj jezik će biti zauvijek sačuvan ako prestaneš njime prostačiti i psovati. Kada ti je srce sveto - tada ti je i 'najobičnija' prosta riječ ili svjesna misao - strašna! Ali ako psuješ, to je kao da bi đavao ušao u Svetohranište! Molimo Isusa, molimo Duha Svetoga, za čistoću svog jezika - da budemo sveti kao Evanđelje...
- Podlaganje Boga čovjeku (da Bog ne bude priznat Bogom; ovo ide usporedno sa psovkom, bogopsovkom i bludnom psovkom): začeće u epruveti, iz zamrznutog sjemena i ovula, s namjerom da se prenese u utrobu tuđe žene - koja utrobu 'posuđuje', konzervirani embriji koji se izvoze za kozmetičku industriju, promjena spola tako da muški mogu u umjetnoj utrobi nositi i rađati, 50-70 milijuna ubijenih nerođenih godišnje u svijetu... - jesam li na neki način bio pridružen nastojanju tog temeljitog podlaganja Boga samome sebi, nasilju i manipulaciji s Božjim Imenom; ili dopustio da me se kao čovjeka u njegovom pravu, slobodi i dostojanstvu obeščasti po onima koji to nasilje vrše, i još na tzv. znanstveni način; pasivnošću i nezainteresiranošću dopuštao da ime 'Bog' nestane iz svjetskih medija, kulture i stvaralaštva ili Ga u javnim medijima pišem malim slovom i tako pripomogao da Božje Ime nestane s naših usana...?
= dakle, grijeh psovke ili hule: svaka zlouporaba Imena Božjega, tj. svaka nedolična uporaba odnosno neprimjereno služenje Imenom Božjim, Isusa Krista, Djevice Marije, svetaca, svetih stvari i Crkve Kristove (usp. KKC 2161-2162)? - koliko teških psovki (svega skupa) ili učestalost (dnevno, tjedno, mjesečno..., u prosjeku); koliko me osoba čulo ili moglo čuti (jer toliko je bilo i najstrašnijih sablazni)?
Opaske:
- U Ispovijedi, obavezno treba navesti broj teških psovki ili barem učestalost i broj javnih sablazni... bez tog određenja Ispovijed nije potpuna, cjelovita, tj. NIJE valjana.
- U Ispovijedi se ne smiju doslovno ponavljati psovke /ne koristiti eksplicitne izričaje, odnosno vulgarnosti - to bi bio novi grijeh, i to u Sakramentu!/, nego treba reći, jesu li psovke velike ili male)...
- Prisilne bogohulne misli nisu grijeh ako nema pristanka (T. Ivančić: Neka ptica leti iznad tvoje glave, ali ne daj da na njoj napravi gnijezdo!).
Hula protiv Duha Svetoga
- Pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga (Mk 3,29; Mt 12,31-32; Lk 12,8 - koji nam nudi nastavak o tom grijehu u Dj 5). Božje milosrđe ne pozna granica. Ali, tko namjerno odbaci prihvatiti Božje milosrđe pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti (KKC, br. 1864). Ali to nije zato što to Bog ne bi htio, nego zato što takav grješnik sâm onemogućuje da mu se može oprostiti. Razlog neopraštanja nije u Bogu, nego u nemogućnosti primanja oproštenja sa strane čovjeka.
- 'Grijeh protiv Duha Svetoga' koji je neoprostiv je, zapravo, hula (blasfemija) protiv Duha Svetoga koja je definitivno i trajno odbijanje Njegove uloge. To je odbijanje koje traje doživotno. I kao posljedica tog odbijanja, nema kajanja, ni oprosta, naravno.
- Najveća je nesreća otvrdnuće srca u zlu, konačno nepokajanje, okorjelost u grijehu... Protiviti se istini i odbaciti svjetlo. Odbijanje svjetla, po tome ćemo biti suđeni (F. Mauriac).
- Isus je optužen da ozdravlja po Beelzebulu, poglavici demona. Židovi su poistovjetili Duha Božjega s poglavicom đavolskim. Neki sveti oci drže da se taj grijeh sastoji u nijekanju Kristova božanstva (Ciprijan, Hilarije, Atanazije), ili u nijekanju božanstva Duha Svetoga (Ambroz, Epifan). Origen i Novacijan misle da protiv Duha Svetoga griješi onaj tko učini teški grijeh poslije krštenja. Veliki broj crkvenih otaca drži da protiv Duha Svetoga griješi onaj tko djela Duha Svetoga pripisuje đavlu. Sv. Augustin drži da protiv Duha Svetoga griješi onaj tko odbija milost Božju i umre nepokajan. Ovo mišljenje je i danas prisutno u Crkvi. Naime, Crkva ne usteže Božje milosrđe nikome tko se kaje za svoje grijehe, ma kakvi oni bili. Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti (KKC 977). No, tko odbija priznati Isusu autoritet Božji i pripisuje zloduhu ono što čini Duh Sveti (usp. Mk 3,30), odbija svjetlo božanske milosti i oproštenje koje iz nje izvire; tko ne priznaje Isusa svojim Spasiteljem, taj ne može biti spašen i osuđuje samog sebe da ostane zauvijek udaljen od Boga; takav stav po svojoj naravi isključuje spasenje; takav se grijeh neće oprostiti ni na ovom svijetu (u vrijeme prije Sudnjeg dana, ili dok čovjek živi), ni u budućem, pa traje svu vječnost... Zašto je taj grijeh neoprostiv? Jer onaj koji ne priznaje Isusu Božanski autoritet, ne može uopće čuti Isusa da mu je taj grijeh oprošten... Ono što je neoprostivo, to je 'govoriti protiv Duha', reći da On nije sila života i uskrsnuća, nego da je duh zla, da su Njegovi zahtjevi suludi, da idu protiv života i sreće, ukratko, da Duh 'želi moju smrt'; reći da je izvor žive vode otrovan, znači osuditi se na umiranje od žeđi; ako se Duha niječe kao silu života, izvor oproštenja je odsječen: nikome se ne oprašta protiv njegove volje. Papa Ivan Pavao II. to ovako kaže: ako Isus reče da se grijeh protiv Duha Svetoga ne može oprostiti ni na ovom ni na drugom svijetu, to je zato što je to ne-opraštanje povezano, kao s njegovim uzrokom, s ne-pokajanjem, to jest, s radikalnim odbijanjem obraćenja (enciklika Duh Sveti u životu Crkve i svijeta, br. 46).
- Bog nas je stvorio slobodnima... Granice Božje ljubavi sastoje se u tome da tu ljubav možemo i odbiti... U biti, griješiti protiv Duha znači odbiti da budem ljubljen, kad ta odluka obuhvaća temelj, dubinu mog bića... Ako će Bog tražiti račun o svakoj nepotrebnoj (zlobnoj, klevetničkoj) riječi (Mt 12,36), kako će ljudi istom odgovarati za hulu na Duha Svetoga!
- Crkveni oci s pravom su rekli: 'Jedini neoprostivi grijeh je grijeh bez pokajanja'. Ustrajati u grijehu, sve do smrti bez pokajanja, znači propasti (usp. Lk 13,5). Jedina nepopravljiva nesreća bila bi pojaviti se jednog dana bez pokajanja pred Licem koje oprašta (G. Bernanos).
- Razlikovanje: huliti protiv Duha Svetoga ne znači 'žalostiti Duha Svetoga' (Ef 4,30) ili 'trnuti Duha' (1 Sol 5,19) ili 'opirati se Duhu Svetomu' (Dj 7,51), već radikalno i kontinuirano odbacivati Njegovo djelovanje, odakle istječe odbijanje pokajanja i dobrih djela.
- Što će biti s čovjekom koji je radikalno odbacivao djelo Duha Svetoga, ali koji je odlučio da se pokaje i da ga prihvati?
Nijedan izgubljeni sin neće naći zatvorena vrata ako odluči vratiti se kući... Pokajati se znači prihvatiti djelo Duha Svetoga u sebi, čak i u posljednjim trenucima života. To je znak da Duh Sveti nastavlja raditi. To onda ne bi bio slučaj neoprostive hule protiv Duha Svetoga. Kad bi se heretici vratili i povjerovali, Bog bi im oprostio njihovu prošlu nevjeru i izrugivanje protiv Boga i Njegova Duha. Kad bi se heretički sljedbenici macedonijevaca, koji su nijekali Božanstvo Duha Svetoga, obratili, Crkva bi ih prihvatila i dala im odrješenje...
- Je li moguće da je Božje milosrđe u skladu s Njegovim odbijanjem oproštenja?
Bog je uvijek spreman oprostiti. Bog ne odbija svoj oprost iz nijednog razloga. Ali da bi se zaslužio taj oprost, nužno je pokajati se, obratiti se. Ako netko odbija pokajanje, Bog će ga čekati do posljednjih trenutaka njegova života, kao što je to učinio s dobrim razbojnikom, ali ako on još uvijek ustrajava u svom odbijanju i odbacuje djelovanje Duha do kraja, jedini on bit će odgovoran za svoju propast, a ne Bog milosrđa, blagoslovljeno Njegovo ime.
= dakle, odbijanje svjetlosti ili sebi umišljanje da mi oproštenje nije potrebno (poput onog farizeja iz prispodobe, Lk 18,9s, npr.: ''što ću ja ići 'popu' na Ispovijed, kad je on grješniji od mene''; 'nemam ja grijeha, nisam nikoga ubio/la'... te tako otvrdnuće srca u zlu, okorjelost u grijehu, odugovlačenje ili čak radikalno odbijanje pokajanja, obraćenja, oprosta; govorenje protiv Duha', da On nije sila života i uskrsnuća, nego da je duh zla, da su Njegovi zahtjevi suludi, da idu protiv života i sreće, ukratko, da Duh 'želi moju smrt'; stav preuzetnosti i zlouporabe Božjeg milosrđa do kraja: 'mogu ja i dalje teško griješiti, ispovjedit ću se (a i onaj svećenik je moj prijatelj i lako mi dade odrješenje)'; svjesno je i slobodno odbacivanje Boga i Božje ljubavi proisteklo iz oholosti, mržnje prema životu i iz očaja, temeljno opiranje Bogu, svjesno, hotimično, nadahnuto mržnjom prema životu i očajanjem, stav očaja do kraja: 'Bog mi ne može oprostiti'... - koji od tih i koliko takvih grijeha, je li to i moje povremeno ili trajno stanje, ako sam nešto od toga javno i govorio - pred koliko osoba (= jer toliko ima i sablazni)?
Ako li takav hulitelj, preuzetnik ili očajnik bez pokajanja umre, 'krivac je grijeha vječnoga', jedinog grijeha koji je neoprostiv... Tko hotimično griješi i kao da želi Bogu prkositi i tako tvrdokorno nepokajan umre - kako se on može spasiti?
- Prema J. Manjackalu - pitajmo se, jesmo li izgubili Duha Svetoga:
a) Jeste li ožalostili Duha Svetoga zbog pomanjkanja ljubavi u svom ponašanju? (Ef 4,30)
b) Jeste li ugasili u sebi plamen Duha Svetoga zbog pomanjkanja molitve ili ne primanja Sakramenata u Crkvi? ( I Sol 5,19)
c) Jeste li se odupirali Duhu Svetom i niste dopustili da On djeluje kroz Božju riječ, zbog svog oholog, prkosnog ili samo-pravednog stava? (Dj 7,51)
d) Lažete li Duhu Svetom živeći prijetvornim životom? (Dj 5,3.9)
e) Jeste li u životu vođeni svjetovnim i tjelesnim željama ili Duhom Svetim? (Gal 5,16-17)
f) Jeste li više zaokupljeni svjetovnim ili duhovnim stvarima? (Rim 8,5-6)
g) Jeste li možda započeli život u Duhu, a onda završili u tijelu? (Gal 3,3)
- Ako smo izgubili Svetog Duha, ako smo Mu se opirali, lagali Mu i ako sada živimo u grijehu u skladu sa željama tijela i svijeta - ovo je vrijeme da se vratimo Gospodinu Isusu (Crkvi) kroz dobru Ispovijed. Isus će nam oprostiti grijehe i prihvatiti sas s ljubavlju u svoje naručje i ponovno nas napuniti Svojim Duhom.
- Izgovaranje nekih izraza, skraćenih oblika psovke koja jest teški grijeh i kojom se izravno krši druga Božja zapovijed?; osim toga, neke takve 'skraćene' psovke poprime oblik koji nosi u sebi opasnost sablazni za druge, jer je vrlo lako moguće da će se netko od nazočnih odmah prisjetiti 'originala'; radi se u najmanju ruku o nekorisnom govoru, o čemu je pak Gospodin Isus rekao: A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi (Mt 12,36-37).
- Tzv. 'mala' psovka (psovanje đavla, majke...; ako je sablazan, ona je uvijek teški grijeh!)?; drugi nepristojni govor; uzaludno i lakoumno izgovaranje imena Božjega ili svetaca: u srdžbi ili šali, iz loše 'navike', u običnom govoru bez poštovanja, kao poštapalicu...; eufemizmi, odnosno izrazi koji ublažavaju psovku; ružne riječi (Sir 23,13.15: Ne privikavaj usta gnusnoj neuljudnosti jer se u njoj nalazi riječ grijeha... Tko se naviknuo na sramotne riječi neće se popraviti svega vijeka svoga; prostačke riječi ili riječi koje nisu u sebi psovke, ali su (makar asocijativno) sličnog ili istog karaktera kao psovke...
- Ponavljanje tuđih psovki (isto je grijeh, smrtni ili lakši, ovisno o kakvoj se psovci radi, ali je uvijek i sablazan!); psovka pred djecom i drugima (učio djecu? = teška i javna sablazan, duhovno ubojstvo! - koliko puta, pred koliko osoba = koliko sablazni)?
- Psovka pred djecom. Kako je strašan utjecaj roditelja psovača na djecu koja rastu u psovalačkoj obitelji i sablažnjivi utjecaj na okolinu! Sve zatruju... Radi se uvijek o teškim grijesima, pa radilo se i o 'maloj' psovci, jer je sablazan u sebi uvijek teški grijeh. Psovka je širenje duhovne pornografije oko sebe, pa dijete koje svaki dan upija taj rječnik - a upija ga kao spužva - ubrzo i samo postaje psovač. Roditelji psuju pred djecom, a djeca već od osnovne škole itekako poznaju taj psovački jezik koji im nije problem naučiti jer im je, nažalost, to drugi materinji jezik. Reci, kako ćeš ti gore pokucati na vrata Neba, ako netko na Zemlji još uvijek ponavlja tvoje grješne riječi (čuo, naučio od tebe još kao dijete: psovati, kleti, prostačiti...), jer ništa nečisto nikada ne može ući u kraljevstvo Božje (usp.: Otk 21,27; Mt 5,8)?... Takve sablazni su grijesi s nesagledivo produljenim djelovanjem (usp. glumac koji umre, a na filmu su njegove teške psovke i bludnosti koje će godinama i desetljećima ljudi još uvijek slušati i gledati... - kako će on u Nebo)?!
Psovka, bludna psovka, bogopsovka teško je grješna u sebi, ali i zbog sablazni, jer izravno navodi na daljnje mnogostruke grijehe...
Sv. Augustin: Nije težina psovke samo u njezinoj rugobi, nego što psovkom počinjaš grijeh duhovnog ubojstva. Roditelju, ako je tvoja riječ sablaznila tvoje dijete, pa i bilo koga od tvojih bližnjih, znaj da si ih ubio u duhovnom smislu… ubijaš im dušu. Mjesto da svojim jezikom zazivaš blagoslov na svoj dom, ti svojom psovkom zazivaš Božji gnjev i prokletstvo.
Roditelji, djedovi i bake - ako postaju prvi učitelji psovke i hule protiv Boga, postaju duhovni ubojice. Onda to više nije samo grijeh psovke, već i grijeh sablazni - duhovnog ubojstva. Psovka je 'pištolj' koji pucanjem rješava problem.
Sjetimo se što je Isus govorio o onome koji sablažnjava Njegove 'malene': Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku (Mt 18,6)… jao čovjeku po kom dolazi sablazan (Mt 18,7).
- Bl. Alojzije Stepinac: Žalosno je kad netko prouzroči požar na vlastitoj kući. No ako time upali i susjedovu kuću, bit će dvostruko odgovoran pred zakonom. Žalosno je, kad psovač svojim zapaljenim jezikom upali i ubija vlastitu dušu. Ali će biti dvostruko odgovoran pred Bogom, ako je svojim poganim jezikom sablaznio nevine duše i naveo druge, da proklinju Onoga, koji ih je stvorio i koji ih je svojom krvlju otkupio na drvu križa (usp.: Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946.).
- Jednom zgodom mali je Sv. Dominik Savio čuo jednog devetogodišnjeg dječaka kako psuje. Svađao se s drugim dječakom na kućnom pragu i psovao. Dominiku se toliko zgadilo da bi ga bio pljusnuo. No, svlada se, uđe među obojicu posvađanih, uzme za ruku malog psovača i nježno ali odlučno reče: - Dođi! Tu je pokraj bila crkva. Ušli su. Kleknuli su pred oltar. - A sad - rekao mu je Dominik - zamoli Gospodina za oproštenje što si ga psovao. Ali dječačić, na Dominikovo zaprepaštenje, nije znao čin kajanja. Šaptao mu je riječ po riječ. Zatim nadoda: - A sad reci sa mnom: Budi hvaljen Isus i uvijek hvaljeno Njegovo sveto Ime! (Teresio Bosco, Petnaestgodišnji pobjednik, Zagreb, 1971., str. 52-53). - Vjernik mora svjedočiti za Ime Gospodnje ispovijedajući svoju vjeru bez popuštanja strahu.
- Šutjeti ili smijati se na tuđu psovku (= isti je grijeh kao i kod glavnog počinitelja, smrtni ili lakši, ovisno o kakvoj se psovci radi; koliko puta?; dužni smo uvijek reagirati, bilo bratskom opomenom /koja je izraz duhovnog milosrđa/ ili barem u srcu Bogu dati zadovoljštinu za nanesenu uvrjedu! /Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine; Blagoslovljen budi Bog, blagoslovljeno Njegovo Sveto Ime…!/) - koliko puta nisi ništa od toga učinio?; svetoj kršćanskoj vjeri, svetim predmetima, crkvenim običajima i obredima lakoumno smijanje, ruganje ili izvrgavanje smijehu ili prijeziru...?
Jesu li oni koji slušaju psovku, obvezni na pogodan način upozoriti psovača da ne psuje?
- Netko se poslužio statistikom i izračunao da u Hrvatskoj katolici u jednoj godini opsuju prosječno 5.200.000.000 psovki (pet milijardi i dvjesto milijuna; to je preko pet tisuća milijuna psovki godišnje!). Samo katolici, bez nevjernika! A to je bilo prije nekoliko godina, sada ih je, nažalost, mnoooogo više.
- U Africi, u mnogim zemljama srednje Europe - takve riječi uopće ne postoje u rječniku tih naroda…
- Kako onda kršćanin treba reagirati? Prvo: poput Isusa u 'čišćenju Hrama' (Iv 2,13-22), kršćanin osjeća 'svetu srdžbu' protiv nepravde i teških stvari koje vrijeđaju Boga. Krist je došao očistiti ne samo srce ljudi, nego i sve ono što nas vodi Bogu (mjesto kulta, sve što se odnosi na naš odnos prema Bogu: religiju, kolektivni izraz vjere kontaminiran zlom, koji sprječava izraz ljubavi). Mi smo Hram Božji - ne smije ga se profanirati stavljajući u njega zlo, već ljubav, svjetlo...
Drugo: po sebi nas obveza da reagiramo protiv teške psovke obvezuje teško. Sv. Pavao kaže: Opomeni ga /grješnika/ da se posrami! Psovača treba opomenuti, ali opomenuti ga tako da ga se ne izazove da još više psuje. Iz okolnosti moraš naučiti kada i kako reagirati, pošto nastojiš biti mudar i razborit u opomeni, ali jasan i dosljedan. Za borbu protiv psovke (kao i za odvikavanje od droge, alkohola, seksualne slabosti...), potrebno je upotrijebiti i vrhunaravna (molitvu, sakramente, buđenje vjere, ufanja i ljubavi u živoga i nazočnoga Boga) i naravna sredstva (poštenje, kulturan odgoj, osjećaj prema domovini i naciji koju ne smijem sramotiti psovkom itd.). Onome koji ima zdrav osjećaj i kršćansku ljubav prema svakom čovjeku (još više ljubav prema Bogu!), razboritost i mudrost - uz milost Božju - svjetovat će mu i kako da u konkretnoj situaciji postupi prema teškome psovaču. Katkad i sama šutnja u situaciji može biti rječitija od bujice riječi. Ali šutnja u mnogim slučajevima može biti izdaja načela i religiozno-moralnih vrijednosti. Dakle, na tešku psovku po sebi je teška dužnost reagirati, a u konkretnim okolnostima svjesni kršćanin će reagirati po dužnosti pune odgovornosti kako mu bude nalagala njegova kršćanska savjest (usp.: I. Fuček, Ne izgovaraj uzalud Ime Jahve, in: Obnovljeni život, 3/4 -1988., str. 291). Možeš uvijek, kad u tramvaju ili autobusu čuješ glasnu tešku psovku, ti još glasnije uzviknuti: SLAVIM TE, GOSPODINE!; ili SVETI SE IME TVOJE!; ili BLAGOSLOVLJEN BUDI BOG; ili BLAGOSLOVLJENO NJEGOVO SVETO IME! Bilo bi to predivno... Zašto bi ti bio manje hrabar svjedočiti za to Ime od onoga koji Ga vrijeđa, zašto bi ti pokazivao sram više od onoga kojemu je zloduh oduzeo sram tamo gdje ga tebi sada želi vratiti?!
- Kada, dakle, nepravedno napadaju tebe - tada šuti. Kada nepravedno napadaju drugoga, a osobito tvoga Gospodina na Križu - tada reagiraj! Kako? Neka te po molitvi, ljubavi i 'svetoj srdžbi' Duh Sveti nadahne…
Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, Sluga Božji: Kad bismo skupili sve psovače iz hrvatskog naroda na jednu poljanu, kako bi ta poljana morala biti velika! Koliko bi to bilo mnoštvo! I kad bismo sve te psovače čuli najednom kako psuju, kakva bi to bila užasna vika! A psuje se na poslu i u zabavi, u prijateljskom susretu i u svađi, u veselju i u žalosti, u sreći i nesreći… Molimo za obraćenje psovača… Možemo u duši reći: 'Moj Bože, vjerujem u Tebe i ljubim Te u ime ovog nesretnog brata ili sestre! Moj Isuse, milosrđe! Blagoslovljen budi Bog! Blagoslovljeno Njegovo sveto Ime! Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek! Blagoslovljena Presveta Djevica Marija!'
- Navođenje drugoga na psovku: ako je navođenje na tešku psovku - koliko osoba, koliko grijeha?
Crkveni oci uče da treba izbjegavati davanje prilike drugima za psovku. To je vrlo važno. Kažu neki oci da psovač gubi sebe, a onaj tko psovaču daje priliku za psovku gubi i sebe i drugoga. Drugoga se ne smije izazivati. Treba gasiti vatru srdžbe koja rađa psovkom, a ne potpaljivati je još više (A. Kordić, Kako opomenuti i obratiti psovača, Veritas, br. 4/2000.). To je uvijek grijeh, teži ili lakši, ovisno o kakvoj se psovci radi, ali je uvijek i sablazan!...
- Crkva od davnina moli molitve zadovoljštine za psovke. Bogu najdraža pokora je - prestati psovati. Zauvijek. I moliti i činiti pokoru za obraćenje psovača.
Molitva: Dotakni naša usta, Gospodine! Mogli bismo ispravno govoriti - zašto govorimo krivo? Ozdravi naše usnice i naše jezike! Neka nikakva psovka ne prelazi preko naših usana. (Jer ako psuješ - kad prestaneš - saznat ćeš da nisi nikad, nikad uistinu volio Isusa! Mnogim psovačima - samo čudo može vratiti zdravlje čistog govorenja). Neka mognemo osjetiti ustima Tvoju božansku Nazočnost! Neka nam Božja Riječ bude poput meda u ustima! Neka na svome jeziku osjetimo snagu Sakramenata, osobito Sv. Pričesti! Posveti naše usnice i jezike, operi ih i očisti, Gospodine! Neka više ne izgovaramo zle riječi, psovke, krivokletstva i proklinjanja. Daj nam svoju Mudrost kako bismo Te mogli slaviti, Gospodine! Daj nam dar molitve i pjevanja kako bismo Te slavili usnama... i branili one koji su ušutkani zastrašivanjem, prijetnjom ili nasiljem.
Neka se moj govor o Bogu treba pretvori u molitvu, pjesmu i zahvalnost za Njegovu ljubav i dobrotu. Onim jezikom, na koji primam Presveto Tijelo Isusovo - ne mogu Ga tim istim jezikom i vrijeđati! (Savjet Sv. Faustine Kowalske: Molimo svaki put Isusa poslije Sv. Pričesti da očisti naš jezik kako ne bismo njime vrijeđali Gospodina i bližnje)… O svete duše u čistilištu, osobito one kojima je Gospodin Bog oprostio psovke i koje ste još zbog kazni za psovke u čistilištu, molite za obraćenje psovača.
- Zlouporaba Božjeg Imena za vršenje zločina?; bogohulno je prizivati Ime Božje da se prikriju zločinačka djela, da se navaljuje na narode 'u ime Božje' i izazove krvoproliće (nacistički vojnici, križarski ratovi...), ili da se primoraju na ropstvo, ili (monarsi...) svojoj vlasti podvrgavati slabije, da se nekoga muči ili pogubi (inkvizicija i ostale moralne nedozrelosti kroz povijest...); takva zlouporaba uzrokuje odbacivanje religije...
- Magijska uporaba Božjeg Imena. Ime je Božje veliko tamo gdje se izgovara s poštovanjem dužnim Njegovoj veličini i Njegovu Veličanstvu. Ime je Božje sveto tamo gdje se spominje s čašću i sa strahom da Ga se ne uvrijedi (KKC 2149) - zlouporaba Božjeg Imena u magijskim obredima - koliko grijeha?
III - Čašćenje Božjeg Imena
Druga Božja zapovijed također izražava i posebno štovanje Božjeg Imena. Teologija kroza stoljeća promatra napose dvije vrste toga štovanja: prisegom (zakletvom) i zavjetom.
A. Prvi oblik posebnog štovanja Božjeg Imena: prisega ili zakletva (iusiurandum)
Kršćanska je zakletva (prisega) najsvetija
Zakletva ili prisega je zazivanje Božjeg Imena za svjedoka istine; može se položiti samo u istini, razboritosti i pravednosti (ZKP, kan. 1199,§ 1.); i puštamo Gospodina da nas najstrože kazni, u vremenu ili u vječnosti, ako neistinu govorimo i kršimo svetost zakletve - i tada je ona čin pobožnosti i svet i uzvišen čin krjeposti bogoštovlja, te pretpostavlja poštivanje Njegova Imena i vjeru u sva uzvišena svojstva Božja, a napose u Njegovo sveznanje i svetost, koji ne može ni sjenku laži odobriti ili posvjedočiti.
Vjerska je istina da je zakletva sveta stvar
Crkveni sabori: IV Lateranski sabor 1215. g. protiv Valdežana; Sabor u Konstanci 1414. g. protiv Wicleffa (Denzinger-Bannwart n. 425, 487, 623, 662, 1175).
Boj se Jahve, Boga svoga; njemu iskazuj štovanje; njegovim imenom polaži prisegu (Pnz 6,13)...
Jahve svoju Riječ utemeljuje tek na samome sebi: Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva... (Iz 45,23). Izrael često zakletvu pripisuje samome Jahvi: Zakleo se Jahve i neće se pokajati: 'Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!' (Ps 110,4), pri sklapanju Saveza (Pnz 4,31; 7,8) ili kao jamstvo obećanja (npr. pošto je Abraham bio spreman žrtvovati Izaka: Kunem se samim sobom... Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti (Post 22,15-17), kao najavu Njegova suda (Br 14,21; Am 4,2; 6,8), da se naznači ugled Njegove Riječi (Ez 20,3; 33,11). Proroci prizivaju Boga za svjedoka kad najavljuju buduće stvari, kad prijete, kad obećavaju, kad se pozivaju na Božju kaznu u slučaju krive zakletve (Hoš 4,2; Jr 5,2; 7,9; Ez 17,13-19; Mal 3,5; Prop 5,1; Sir 23,9-11). Sv. Pavao osuđuje krivokletnike; no priziva Boga za svjedoka svoje nesebičnosti (1 Sol 2,5.10: Nikada se zaista, kako znate, ne poslužismo ni laskavom riječju ni - Bog nam je svjedok - prikrivenom pohlepom... Svjedoci ste vi i Bog kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama; 2 Kor 1,23: A ja prizivljem Boga za svjedoka: duše mi, da vas poštedim, nisam više dolazio u Korint, svoje iskrenosti (Gal 1,20: Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem), svoje ljubavi spram vjernika (2 Kor 11,11: Jer vas ne ljubim? Bog znade!; Rim 1,9: Doista, svjedok mi je Bog... da vas se u svojim molitvama neprekidno spominjem)...
U Evanđeljima ne nalazimo da je Isus izrekao pravu zakletvu, ali je poštivao zaklinjanje Božjim Imenom; kad Mu je Kajfa svečano upravio riječi: Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?, Isus izlazi iz duboke šutnje, neizravno priznaje vrijednost zakletve, poštiva svetost zaklinjanja Božjim Imenom na ustima svoga protivnika i progovara: Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile... (Mt 26,63).
- Dakako, zakletva ima smisla samo za onoga tko vjeruje i tko ima strahopoštovanja prema Bogu.
Riječi zakletve 'Tako mi Bog pomogao' - strašne su to riječi u ustima krivokletnika; njima on sama sebe proklinje zazivajući osvetu istinitoga i živoga Boga, koji sve zna i sve može...
Te riječi, npr. kod inauguracije predsjednika države koji nije vjernik, doista nemaju nikakvoga smisla i trebalo bi ih izbaciti! (jer tu priziv istinitosti zakletve uz priziv na autoritet Boga u kojega on ne vjeruje nemaju nikakvu vrijednost); dapače, takva zakletva je uzaludno prizivanje Imena Božjega i potpuno je i hinjeno lažna...
Pogrđivanje Božjeg Imena: kriva zakletva
- Svako nedolično i uzaludno korištenje Božjeg Imena je težak grijeh (osobito kad se lažno zaklinje, daje svečano obećanje ili kune uzimajući Ga za svjedoka onoga što se izjavljuje).
Kriva zakletva je uvijek smrtni grijeh - Crkva je osudila nauk da je samo laki grijeh zazvati Boga za svjedoka malene laži te da radi toga Bog neće i ne može osuditi čovjeka na vječne muke (Denz Bannw. n.1174); ona uvijek, naime, uključuje prijezir i pogrđivanje Boga koji je sama svetost i istina (usp.: Toma Akvinski, S. theol. 2. 2. q. 98, a. 3).
Među najtežim grijesima uopće
Krivom (lažnom) zakletvom (krivokletstvom) čovjek svjesno laže, a ipak zove Boga za svjedoka neke laži; krivokletnik teško pogrđuje Božju sveznajućnost; ona je povrjeda Božje savršenosti; potvrđuje da bi Bog mogao potvrditi laž te jasno i svečano tvrdi da Bog može lagati. Znači Boga učiniti lašcem.
Onaj tko pod prisegom ili zakletvom tvrdi nešto neistinito, ili obećava nešto a nema nakane to ispuniti, ili ono što je obećao ne ispuni, čini krivokletstvo.
Uzaludno - uzimati Boga za svjedoka za nevrijedne stvari.
Olako - zaklinjati se i iz čiste navike; manjak je poštovanja prema Bogu, čije se Ime uzalud zaziva.
Pri nemoralnom zahtjevu (obećanje pod prisegom da će se učiniti nešto nečasno i zlo, ili tašto, ili takvo koje je izravno u suprotnosti s evanđeoskim savjetima), prisega obvezuje na otpor, jer zakletva ne može biti obveza na grijeh (usp. Mt 14,6-8: Herodijadina kći, na očevu zakletvu da će joj dati što god zaište... zaište glavu Ivana Krstitelja); isto tako, ne obvezuje ako je iznuđena silom, prijevarom ili velikim strahom...
- Nije lako naći među svim grijesima grijeha težega od ovoga (usp.: Dr. D. Budrović, Težina krive zakletve, u: Bogoslovska smotra 2/41, str. 172-177). Ona nikada nije laki, već uvijek, u svojoj biti, teški grijeh; uvijek, sama po sebi - navodi Sv. Toma - uključuje prijezir Boga (S. theol. 2.2.q.98,a.3). Po njemu, i onaj koji se u šali lažno Bogom prisiže ili kune, ne izbjegava pogrđenju Boga nego ga donekle još povećava (ibidem, ad 2.); lagati u šali kao i lagati u ozbiljnom, protivi se, naime, Božjoj svetosti.
Grijeh krive zakletve je, dakle, među najtežim grijesima i već je po samoj svojoj prirodi veoma blizu najtežem grijehu...
(Nije lako matematički odrediti ljestvicu težine različitih grijeha /jer se u jednom grijehu mogu promatrati različita moralna stanovišta, okolnosti i učinci/, no barem donekle neki moralisti pokušali su odrediti grijehe po težini: najteži grijeh je mržnja na Boga, pa onda bezvjerstvo, pa psovka protiv Boga, onda idolopoklonstvo //ako je ono pozitivno nijekanje pravoga Boga i izraz mržnje na Njega, tada je ono uopće od svih grijeha najteži grijeh!//; poslije ovoga dolazi kriva zakletva...)
Grijeh krive zakletve je po svojoj naravi teži grijeh nego ijedan grijeh počinjen protiv čovjeka; teži nego li i ubojstvo - koji je grozan i najveći grijeh protiv čovjeka!; ali još je, dakle, groznije da se stvorenje diže izravno protiv osobe ili časti Stvoritelja! (pokušaj obrazloženja kao gore pod 'hula': duh i vjera nam govore - sva stvorena dobra određena su na slavu Božju i njoj su bitno podređena; stoga, grijeh protiv časti Božje u neku je ruku neizmjerno veći prekršaj nego li protiv koristi, dobra ili života stvorova; usp.: Dr. D. Budrović, ibidem, str. 176). Osim toga, to je i grijeh sablazni.
Sv. Pismo o krivoj zakletvi
Lev 19,12: Nemojte se krivo kleti mojim imenom i tako oskvrnjivati ime svoga Boga. Ja sam Jahve!; Zah 5,3-4: On mi tad reče: 'To je prokletstvo koje će zahvatiti svu zemlju; odsad, svaki koji krade bit će po njem izgnan odavde i svaki koji krivo priseže bit će po njem odavde protjeran. Ja ću ga izvesti - riječ je Jahve nad vojskama - da uđe u kuću lupežu i u kuću onome koji se krivo kune mojim imenom te da boravi usred njegove kuće i uništi je skupa s njenim drvljem i kamenjem'; Mudr 6,16.19: Šest je stvari koje Gospod mrzi... lažan svjedok koji širi laži...
- Duh Sveti nas opominje da se čuvamo česte zakletve, pa bila ona i prava, jer je u tome velika pogibelj da se krivo zakunemo. Sir 23,9-11: Ne privikavaj usta svoja na prisege i ne navikavaj se izgovarati ime Svetoga. Jer kao što rob pod neprestanim nadzorom ne ostaje bez modrica, tako i tko uvijek priseže i zaziva ime Božje neće izmaći grijehu. Čovjek koji mnogo priseže pun je zloće i bič ne odstupa od kuće njegove. Ako pogriješi, grijeh mu njegov ostaje; a ako se na to ne obazire, griješi dvostruko. Ako se prisegne krivo, neće mu se oprostiti i kuća će mu biti puna nevolje.
- POZOR! Isus se nikada nije poslužio prisegom. U Govoru na Gori preporučuje: Čuli ste da je rečeno starima: 'Ne zaklinji se krivo'... A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: 'Da, da, - ne, ne! Što je više od toga, od Zloga je (Mt 5,33-37). Dakle, nikakva lakoumna praksa poimanja zakletve (prisege)! Isus veli kako zakletva i zaklinjanje potječu od zla i Zloga, kako se time degradira i obeščašćuje Bog i čovjek; i još dodaje: besmisleno je da zakletva nečim manjim postaje obvezatnom, dok je zaklinjanje nečim ili nekim većim neobvezatna (usp. Mt 23,16-22) = protuslovlje u sebi. Ako se tko mora zaklinjati, to znači da se njegovoj riječi ne vjeruje! Budimo međusobno otvoreni i iskreni, neka 'da' znači 'da', a 'ne' znači 'ne'. Živimo tako da ne provjeravamo jedni druge na svjetlu, nego da živimo u svjetlu istine...
= dakle, zakletva ili prisega - (imenom Božjim i sl.?) - koliko puta?; lažno? (pod prisegom ili zakletvom tvrdio nešto neistinito, ili obećavao nešto a nisam imao nakane to ispuniti, ili ono što sam obećao a nisam ispunio = krivokletstvo) - koliko puta?; primanje Sakramenata nakon lažne zakletve ili prisege - koje?; uzaludno se zaklinjao - uzimao Boga za svjedoka za nevrijedne stvari; olako - zaklinjao se i iz čiste navike; pri nemoralnom zahtjevu (obećanje pod prisegom da će se učiniti nešto nečasno i zlo, ili tašto, ili takvo koje je izravno u suprotnosti s evanđeoskim savjetima) - koliko?; zakletva iznuđena silom, prijevarom ili velikim strahom - koliko?; jesam li nadoknadio štetu koju sam pritom prouzročio?
- Od prisege ili zakletve, oprost i zamjenu mogu dati oni koji opraštaju od zavjeta, a to znači mjesni ordinarij i župnik (kan. 1202 i 1203); oslobođenje od prisege može dati i onaj u čiju je korist obećanje pod prisegom dano.
- Proklinjanje (ili kletva, 'maledictio') = zazivanje nekog zla na se ili na druge, i to - riječima; ako se pritom zaziva ime Božje ili svetaca ili svetih stvari da se određenoj osobi dogodi neko zlo (a izvor je zla u Zlome), dakle, Bog, sveci... kao sredstvo osvete - teški je grijeh...
Njime /jezikom/ blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! (Jak 3,9-10).
Ne smijemo proklinjati brata za kojega je Krist umro (1 Kor 8,11)...
- proklinjanje iz zloće, osobito kada se samog đavla ili neku tamnu silu uzima u usta (đavlekanje...) - uvijek je grijeh; taj grijeh može biti teži ili lakši, ovisno o svom objektu, o namjeri onoga koji ga čini i o okolnostima (vidi: KKC 1854-1864);
Kada proklinjanje nije iz zloće, već da bi se nekoga spriječilo u činjenju grijeha ili da bi ga se popravilo ili kaznilo za grijeh, kada je nakana, dakle - kako nas uči Sv. Toma Akvinski - prvenstveno usmjerena na dobro (npr. praotac Noa proklinje Hama u Post 9,25, a i sam Bog izriče određena prokletstva u tom smislu; ili kad se proklinjanje neduhovnih stvari učini iz dobre nakane /tim načinom su Job i Jeremija prokleli dan svoga začeća i rođenja, jer su taj dan dobili istočni grijeh koji je izvor sve ljudske bijede, jer se u tom slučaju ne proklinje ono što je od Boga ili se na Njega odnosi već ono što je od Đavla, odnosno grijeh koji je uvijek prijezira i proklinjanja vrijedan/) - ipak je to, s obzirom na našu slabost, 'sklizak teren', te je stoga pametnije poslušati savjet svetoga Pavla: Blagoslivljajte, a ne proklinjite (Rim 12,14). Dakle, to su riječi koje se nikada ne bi smjele pojaviti u našim srcima, jer smrt i život u vlasti su jeziku (Izr 18,21); sve naše riječi - ne samo naše molitve - uspinju se pred Božje prijestolje i pokreću nebesko sudište. Bog čuje riječi koje izgovaramo i o tome će ovisiti Njegovo djelovanje (Br 14, 28-30: Kaži im: Tako ja živ bio, objavljuje Jahve, kako ste na moje uši govorili, tako ću vam i učiniti). Pouka: itekako moramo paziti kakve nam riječi izlaze iz usta, one su sve samo ne bezazlene (Anđeo je Zahariju ušutkao kako njegova nevjera ne bi spriječila Božji plan po kojemu se trebalo roditi dijete Ivan Krstitelj od ovog starog oca i stare mu žene)...
- proklinjanje iz loše 'navike' ili 'šale' nije bezopasno: čim mu netko odškrine vrata, zao duh sluša i spremno ulazi i kasnije teško izlazi...
= dakle, proklinjanje Imenom Božjim - koliko puta, koliko osoba?; i djecu?; povlačim li sada te strašne riječi, blagoslivljam li sada te osobe, molim li Gospodina da svojom Presvetom Krvlju OTKUPI i mene od tih strašnih grijeha i sve osobe koje sam ili pred kojima sam proklinjao (tzv. 'molitve otkupljenja'...); primanje Sakramenata nakon proklinjanja ili kletvi - kojih?; proklinjanje iz zloće (osobito 'đavlekanje'), iz loše navike ili šale?
- Najteže su posljedice ako roditelji (ili djedovi i bake) proklinju vlastitu djecu (jer su roditelji povezani sa svojom djecom krvnom vezom, a i autoritetom) i tako ih unesrećuju u životu; strašno je i kada muž proklinje ženu ili žena muža... o koliko grijeha, a koliko i sablazni! - kako će onda u braku ili obitelji biti ljubavi, zdravlja, sloge...? Već su i sve dobre majke, svi dobri očevi veliki blagoslov svome djetetu, a osobito kada majke i očevi izričito blagoslivljaju svoju djecu. Snagom Sakramenta ženidbe, roditelji su dobili posebnu ovlast blagoslivljati svoju djecu. Roditelji, blagoslivljajte, nemojte proklinjati, jer vaše će svete riječi uvijek ozdravljati i usrećivati vašu djecu. Roditeljski blagoslov (= Božja nazočnost), a ne roditeljsko proklinjanje (kletva)! Blagoslivljajmo svoga bračnog druga, druge ljude, svaku situaciju koja nas zadesi... Prokletstvo je jedno izrečeno ništa koje pada pred življenom Ljubavlju...
- Djelotvornost kletve: ako pozitivno djeluje blagoslov, djeluje, bolno i konkretno, i prokletstvo; ono je suprotnost blagoslovu; ipak, djelotvornost prokletstva, kao i blagoslova, ovisi o vjeri - kletva koja se nekome omakne ili ga je nešto drugo razbjesnilo, nije isto što i svjesna, namjerna kletva osobe koja je duboko u okultnim praksama. Proklinjatelj ne može olako proklinjati a da na sama sebe ne navali prokletstvo koje zaziva (usp. Ps 109,17).
Neki autori navode simptome ili znakove prokletstva: duševna ili emotivna rastrojenost osobe (mentalne smetnje), psihičke bolesti, duševno-emotivni slomovi; bolesti (kronične ili naslijeđene); ženske bolesti (neplodnost, spontani pobačaji); razdori, česte svađe u obitelji, raspadanje obitelji; stalni nedostatk novca; neuspješnost (dobro krene, a onda sve pođe nizbrdo); česte nezgode (nesreće) u životu; samoubojstva ili neprirodne smrti u obitelji... osobito ako ima više takvih slučajeva u obitelji. Neki uzroci prokletstva mogu biti idolopoklonstvo (okultizam, praznovjerje, spiritizam...), teška psovka (na čitavu obitelj), nepoštivanje dana Gospodnjeg, nepoštivanje roditelja, nemoralni život (predbračni odnosi i preljub) i neprirodni seksualni život (homoseksualnost, incest, pedofilija...), nepravedno ponašanje prema slabima i tlačenima (prema starcima, djeci i nerođenima /pobačaj, spirala i kontraceptivna sredstva/...), teške krađe, lažno zaklinjanje, škrtost prema Bogu, izricanje prokletstva s prava zakonske ili očinske vlasti (roditelja nad djecom, profesora nad djecom, muževa nad ženom...), izricanje prokletstva sotonskih slugu, vračara i gatara nad nekim, sklapanje saveza (sa Sotonom ili povezivanje sa masonima, sa sektama Hari Krišna, Saibabe, Maharishi Mahesh Yogia, s TM, yogom, reikiem) te prokletstva koja ljudi izgovore nad sobom. Skeptici će takvo djelovanje kletve i druge sablasne fenomene pripisati mašti i sugestiji, objasniti to kao projekciju duševne napetosti i straha onih koji u to vjeruju i govoriti o 'kognitivnoj disonanci'... No, da prokletstva mogu izazvati i negativne posljedice, i da problem ne smije biti omalovažen, potvrđuje i svećenik dr. Jörg Müller, klinički psiholog i psihoterapeut u Freisingu, čija je ordinacija godinu dana unaprijed rasprodana; on navodi da najčešći razlozi proklinjanja i 'uopće čina te vrste su zavist, ljubomora, zloba i pohlepa' (svakako si pročitajte njegovu knjigu: Proklet, opčinjen, poludio ili nešto drugo? Postoje li sotonski uzrokovane smetnje? Što o tome kažu psiholozi i teolozi? Tko tu može pomoći?, Ziral, Mostar, 1998.). Tipično je da se proklinjanja i slični čini pojave nakon udesa, bankrota, svađe zbog nasljedstva, nevraćanja dugova ili zbog odbijene ljubavne veze, bilo nad osobama bilo nad predmetima. Naravno da se puno toga dade i psihološki objasniti u smislu obistinjenja jednog proroštva. Povrijeđene osobe u svojoj srdžbi bacaju kletve i prokletstva da bi se jednostavno osvetile protivniku, rjeđe da bi ga odvratile od opravdanih zahtjeva. To je uvijek zapanjujuće - i posljedične strahote mogu fascinirati - 'da izgovorena prokletstva zaista djeluju, pa se pitamo kako i zašto' (ibidem). Po njemu, samo se jedan manji broj prokletstava i ostvari. Jedno je sigurno: prokletstva nisu iznad silne Božje ljubavi i milosti...
- Kako se možete zaštititi od takvih štetnih utjecaja i može li biti da su i neke naše tragedije posljedica nekog prokletstva? Zar nije kršćanska molitva i vjera jača od smiješnog prokletstva nekog luđaka? Na osnovu biblijskog vjerovanja, moramo prihvatiti duhovno djelovanje pravih prokletstava (Sveto Pismo nam jasno govori o tome; usp.: Isusove riječi neplodnoj smokvi, Mt 21,19; usp. i Mt 10,14; Dj 8,20; no, Isus proklinjući smokvu čini proročku gestu kojom objavljuje besplodnost vjerskog života Izraela, kao i Božji sud; izvanjsko bogoštovlje kojemu nedostaju plodovi svetosti; Izrael je 'usahnuo do korijena' jer je iznutra napustio Boga, iako ga je i dalje naizgled slavio; stoga će se kraljevstvo Božje uzeti licemjernom narodu i dat će se onima koji će donositi njegove plodove /usp. Mt 21,43/). Dakle, za razliku od sotonskog prokletstva, ovi biblijski primjeri su znakovi ne da unište ljude, nego, dapače, da ih privedu k vjeri i poslušnosti Bogu.
Pedagozi i duhovnici trebali bi više izgovarati obvezujuće riječi i upozoravati na odgovornost za izrečenu riječ (i Isus je sâm o tome govorio; usp. Mt 12,37) te ukazivati na opasnost od negativnih posljedica određenih čina. Kao i blagoslov, tako se i prokletstvo vraća onome tko ga je izrekao: Prokletstvo je ljubio, pa neka ga stigne, blagoslova ne htjede, daleko nek' je od njega (Ps 109,17); Kad bezbožnik proklinje neprijatelja, onda proklinje samog sebe (Sir 21,27). Kako se zaštititi? Za osobe, koje se smatraju žrtvama kletvi i prokletstava, a 'ispale' su iz psihijatrijskog plana (teži slučajevi kada su iscrpljena sva legitimna medicinska i psihijatrijska sredstva), Crkva se može zauzeti, u Ime Isusovo. Prokletstvo traje i djeluje tako dugo dok ga se ne prepozna i ne slomi. Moramo vjerovati da nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu (Rim 8,1), da je Isus postao radi nas 'grijehom' (2 Kor 5,21) i 'prokletstvom', da nas oslobodi od prokletstva (Gal 3,13) i da primimo Božji blagoslov i Duha Božjega. Isus je Pobjednik nad prokletstvom; zato nema razloga za strah i očaj i onda kad se čini da sve ide krivo. Tko je kao Bog, quis ut Deus? Obucite se u oklop vjere, kojim možete ugasiti sve vatrene strijele zloga. Uzmite kacigu spasenja i mač duha, a to je Božja riječ (Ef 6,14-17). Molitvom za oslobođenje od prokletstava (ima ih mnogo, i na nekim duhovnim susretima, ozbiljno se mole). Redovita molitva, post i primanje Sakramenata najbolja su zaštita. Majka Božja je u Fatimi obećala svoju posebnu zaštitu svakome tko bude dnevno molio krunicu... Ispovjediti se i prikazati Sv. Misu za svoj problem. Odreći se opravdanih zahtjeva prema proklinjatelju. Oprostiti neprijateljima. Najbolje je ne razbijati glavu s tim problemom, nego računati s Božjim milosrđem i Njegovom Ljubavlju. A ponajbolje i iznad svega, jest činiti ono što nam reče Gospodin: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju (Lk 6,27-28). Dakle, proklinjanju oprečno stoji blagoslivljanje, prokletstvu blagoslov, opraštanje (Rim 12,14; 1 Kor 13,5) i ljubav (Mt 5,44; Kol 3,13).
- N. b.: Proklinjanje se može pronaći na prvim stranicama Biblije; iz usta Božjih čuje se prokletstvo zmije i zemlje /Post 3,14.17/ - ali uvijek kao protuteža, jer je prvotni motiv blagoslov u najvišem smislu - blagoslov stvarateljske Božje Riječi /Post 1,22.28/)... Prava riječ proklinjanja izlazi iz usta Sina Čovječjega samo pri posljednjem nastupu: Idite od mene, prokleti! (Mt 25,41); one koji su se isključili iz ljubavi, prepušta njihovu vlastitom izboru (više o tome: X.-L. Dufour, Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb, pod: Prokletstvo).
B. Drugi oblik posebnog čašćenja Božjeg Imena: zavjet (votum)
Zavjet je promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru. Zavjetovanik je time Bogu dužan nešto što inače ne bi bio da se nije zavjetovao i na to se pod grijeh obvezao. Cilj je zavjeta proslaviti Boga, priznati Ga apsolutnim gospodarom svega.
Najveće osobnosti u povijesti spasenja čine različite zavjete: patrijarh Jakov na svojem putu u Mezopotamiju, nakon važnog sna o ljestvama i o Jahvi koji mu daje mnoga obećanja (Post 28,20-22); neplodna Ana, majka Samuelova, molila je sina (1 Sam 1,11) i dobila je sina (1 Sam 1,20); Sv. Pavao (Dj 18,18), da će se ošišati; zavjet je ispunio nakon što se oprostio s braćom u Korintu te je s Priscilom i Akvilom zaplovio natrag u Antiohiju. I mnogi sveci su se zavjetovali. Velika Terezija zavjetovala se da će uvijek činiti savršenije, Klaudije de la Colombie're da će vjerno ispunjavati isusovačka pravila, i toliki drugi.
Razlikujemo javne i privatne zavjete. Javni su oni koji se polažu pred zakonitim crkvenim poglavarom (npr. redovnički zavjeti). Privatni ili osobni su oni koje obični vjernici u crkvi, u kući ili sami pred Bogom polažu; vjernici zavjetuju Bogu sebe uz određeni bogoštovni čin: molitvu, hodočašće, post, dobro djelo ili odreknuće nečeg ugodnog.
Neke napomene: Smijemo zavjetovati samo neko dobro, Bogu ugodno djelo; nešto što nije dobro, što je grijeh - Gospodin ne prima kao zavjet. Još nešto: zavjet je uvijek osobni čin: po sebi obvezuje samo onoga tko ga položi (ZKP, 1193). Konačno, zavjet treba biti slobodno dan; žrtvuje se Bogu nešto od sebe ili čitava osoba sa svim što jest i posjeduje - kao u redovnika trostrukim zavjetovanjem na čistoću, siromaštvo i poslušnost.
- Postoje četiri načina kada obveza zavjeta prestaje (kada gubi svoju obvezu i snagu): ako zavjet nije učinjen slobodno, ili je učinjen u naglosti; istekom zavjetovanog vremena ili broja; ako su se bitno promijenile životne prilike, bilo za onoga koji je zavjet položio, bilo za onoga u čiju je korist položio zavjet; ako se ne izvrše uvjeti za zavjet i oprost (više o tome v. ZKP, 1191-1198).
- Zavjet jednom učinjen obvezuje pod grijeh - razmjerno težini zavjeta. Kršenje zavjeta je pogrđivanje Božjeg Imena. Jesi li učinio zavjet Bogu, ne oklijevaj, ispuni ga... Bolje je ne zavjetovati nego zavjetovati a ne izvršiti zavjeta (Prop 5,3-4). Ne oklijevaj ispuniti zavjet na vrijeme... Pripravi se prije svoga zavjeta i ne budi kao čovjek koji iskušava Gospodina (Sir 18,22-23).
- Sadržaj zavjeta (oprost ili zamjenu) može promijeniti samo Crkva (ZKP, kan. 1196: Osim rimskog prvosvećenika, od privatnih zavjeta mogu zbog opravdana razloga dati oprost, samo ako oprost ne krši tuđe stečeno pravo: mjesni ordinarij i župnik* /ne, dakle, i župni vikar!/, kao i oni kojima su Apostolska Stolica ili mjesni ordinarij povjerili vlast davanja oprosta). Djelo obećano privatnim zavjetom sám zavjetovanik može zamijeniti za veće ili jednako dobro, ne i manje (kan. 1197); za manje pak dobro onaj koji ima vlast dati oprost od zavjeta.
* Kada svećenik (npr. župnik; ne i župni vikar!), prema propisima prava, daje oprost od privatnog zavjeta izvan Sakramenta Pokore, služi se ovim obrascem: Vlašću što mi je povjerena, odrješujem te od sveze zavjeta. U ime Oca i Sina † i Duha Svetoga. Pokornik odgovori: Amen. (usp. Red pokore, Dodatak I., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., str. 193.).
- Savjet: Nemoj nikada činiti veći ili teži zavjet, a da se prethodno ne bi posavjetovao sa svojim ispovjednikom ili duhovnim pratiteljem!
- Obdržavanje zadanih obećanja i zavjeta danih Bogu (o tome, vidi još i pod 'Prva Božja zapovijed', I, A, f)...
- dakle, neizvršeni zavjet (promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru i na to se pod grijeh obvezati) - koji, što si Bogu obećao (molitvu, hodočašće, post, dobro djelo ili odreknuće nečeg ugodnog), koliko neizvršenih (privatnih) zavjeta?
Redovnici: kršenje redovničkih zavjeta čistoće, poslušnosti i siromaštva..; u teškoj stvari?
|
