- Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Gospodin, Bog tvoj (Izl 20,12)
- I bijaše im poslušan (Lk 2,51).
'Kućna Crkva'
Obitelj je put Crkve i naroda (Pastirska poruka hrvatskih biskupa pred treći Papin pohod Hrvatskoj, Zagreb, 11. 04. 2003.). Za vjernike, ona je kućna Crkva ili Crkva u malom, osnovna stanica Crkve. Obnova Crkve i naroda počinje s obnovom obitelji: kvalitetom svojeg bračnog i obiteljskog života, koju vjernici unose u život svojih crkvenih zajednica, ove treba da stvaraju ozračje u kojem će se poštivati život i promicati društvene kreposti kojima je temelj u obitelji. Kao što obnova Crkve i naroda počinje s obnovom obitelji, tako i obnova obitelji počinje s osobnim posvećenjem svakoga njezina člana (obitelj kao središte života, gravitacijsko središte ljubavi /odnosi koevolucije - umijeća zajedničkog rasta/, a ne 'mirovna konferencija’ zaraćenih plemena/, rasadište svetosti, mjesto posvećenja, življenja i prenošenja vjere i novih zvanja u Crkvi). (O svetosti kao putu vlastitog spasenja i pravoga kršćanskog načina preobrazbe međuljudskih odnosa u skladu s Božjom voljom, čitaj pastoralne smjernice Hrvatske biskupske konferencije: Na svetost pozvani, GK, Zagreb, 2002.). Obitelj je prenositeljica biološkog života, ali i života vjere (II Vatikanski sabor, LG 11: U obitelji kao u kućnoj Crkvi, roditelji moraju biti za svoju djecu riječju i primjerom prvi vjesnici vjere, ili kako papa navodi, roditelji su prvi odgojitelji u vjeri). Upravo u obitelji vidimo glavni problem velikih egzistencijalnih nesnalaženja i lutanja djece i mladih: decentralizacija (razbijenost) obitelji; samu obitelj zahvaća duboka duhovna kriza suvremene civilizacije, tako da ona sve teže prenosi vjerske i moralne vrijednosti na nove naraštaje; potrošački mentalitet i sveprisutni individualizam iskrivljuju poimanje ljudske osobe i istodobno zanemaruju čovjeka kao društveno biće. To se odražava i na shvaćanje braka i obitelji, na bračni i seksualni moral, kao i na zakonodavstva o braku i obitelji. Time se, naravno, ugrožavaju ne samo stabilnosti braka i obitelji nego i društveni i gospodarski život naroda (idem). Poslušajmo glas naših biskupa, koji, zajedno sa sv. ocem, pozivaju na duhovnu i moralnu obnovu i ozdravljenje na svim područjima društvenog, narodnog i crkvenog života! (O crkvenom značenju i dostojanstvu braka i obitelji, kao i o svetosti bračnog i obiteljskog života, čitaj smjernice za pastoral braka i obitelji u našim prilikama, Hrvatska biskupska konferencija, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.).
Roditelji (moj obiteljski život):
- kršćanski odgoj svoje djece kako su roditelji obećali na dan njihova krštenja (prakticiranje vjere: Sakramenti i molitveni život /zajednička molitva, čitanje Svetog Pisma, vjerski razgovori; odgoj u svim krjepostima, osobito za ljubav prema Bogu i čovjeku, praštanje, solidarnost, velikodušnost, plemenitost, požrtvovnost i samoodricanje, pomoć drugima u nevolji, hijerarhiji vrijednosti u životu.../; propust u odgoju da djeca poštuju svećenike, učitelje, starije ljude i svaku osobu; briga da djeca obavljaju kršćanske dužnosti /Sv. Misa, Sakramenti, pouke u vjeri/, da ne idu u zlo društvo, ne izgovaraju nepristojne riječi, ne psuju, čedno se odijevaju; nadzor nad slobodnim vremenom djece /dopuštanje neumjerenih zabava, prate li što im djeca čitaju i gdje sve zalaze.../; razgovor s djecom); ne brinem se dovoljno o njihovoj vjerskoj formaciji: nedovoljno surađujem sa svećenikom za duhovni napredak svoje djece, prepustio sam im da svoj vjerski život žrtvuju za sport; kritiziranje Crkve, svećenstva... u nazočnosti djece; davanje djeci dobrog primjera u ispunjavanju svojih vjerskih obaveza, na poslu, u suživotu sa susjedima...; odgađanje krštenja djeteta...?
- sprječavanje Božje volje u životu djeteta; protivljenje, prijéčenje ili nepomaganje djetetu odabrati duhovni poziv?
- odgoj bez ljubavi, grub ili popustljiv...?
Zlostavljanje; nepravedno ili u srditosti bez mjere kažnjavanje djece ili, naprotiv, prevelika blagost kad pogriješe (ljubav ne isključuje strogost, već joj daje mjeru) te maziti ih ispunjavajući sve njihove želje (npr. gledanje televizije, igranje igrica...')?
- nerealne ambicije roditelja i prezahtjevnost prema djetetu, očekujući od njega super ocjene u školi ili nešto čemu ono nije doraslo?
- vršenje pritiska na izbor djetetova obrazovanja u skladu s vlastitim ambicijama; protivljenje profesionalnoj orijentaciji svog djeteta?
- briga za materijalne i duhovne potrebe djece?
Valja paziti da obitelj ne bude uskraćena ni fizički (samo jedan ili nijedan roditelj), ni ekonomski (bijeda) ni moralno (nesposobni i nedolični roditelji). Teško griješe roditelji koji u potrazi za novcem i drugim razlozima prepuštaju svoju djecu odgoju ulice, kafića, televizije, ostarjelim roditeljima ili neodgovornim rođacima, pa čak previše ne mare za njihovo obrazovanje te odgoj prepuštaju i školama gdje se primjenjuje antropozofska pedagogika (Waldorfska škola)...
- pretjerano izbivanje i zapostavljanje obitelji (zbog posla, hodanja po kafićima i drugdje...); nedovoljno posvećivanje vremena i pozornosti djeci u razgovoru, igri, zajedničkim izletima...; nisu me zanimali njihovi životni problemi?
- progon ukućana, grubosti, svađe u obitelji - za teže stvari: koliko puta?
Fizičko zlostavljanje, obiteljsko nasilje, svađe u obitelji; jesu li djeca bila svjedokom fizičkog zlostavljanja majke ili oca (roditelji koji se ljube: u ljubavi rađaju i odgajaju djecu, duhovno zajedništvo, kompromisno zajedništvo, suodgovornost, spremnost na odricanje, suživot u dobru i zlu, izvorna duhovnost)?
- navođenje na grijeh, sablazan pred djecom ili pred mlađima - pred koliko osoba, koliko puta?
Dati zao primjer riječima ili djelima; npr. psovka i prostačenje pred djecom ili mlađima, pričanje pred djecom prostačkih viceva ili dvosmislenih šala, proklinjanje, opravdavanje svog ili tuđeg zla, svađa, pijanstvo, nepriznavanje pogrješke, nečuvanje intimnosti bračnog čina, ismijavanje vjerskih običaja ili negativno govorenje o rodbini, susjedima, duhovnim osobama i drugim javnim osobama, dopuštenje ili čak nagovaranje malodobne djece da piju alkoholna pića i puše, omogućavanje im gledanje filmova neprimjerenih njihovoj dobi... - u ovim i sličnim slučajevima grijeh je, u isto vrijeme, i teški grijeh sablazni (usp. Mt 18,6)! Isus oštro upozorava: Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima (Mt 18,10). Anđeli 'malenih' su u trajnu i povjerljivu odnosu s Bogom; odatle dostojanstvo 'malenih' i njihova sigurnost: imaju 'zastupnike svojih interesa' kod Boga (usp. Jeruzalemska Biblija, nota f) uz Mt 18,10)...
- odobravanje grijeha djeteta; podržavanje ili odobrenje zajedničkog ljetovanja/zimovanja svog djeteta s mladićem ili djevojkom ili zajedničkog stanovanja i života bez vjenčanja svog djeteta (otkada?; svi teški grijesi takve djece koja žive kao muž i žena, a to nisu, jesu i grijesi roditelja, odnosno onih koji takvo stanje odobre ili na to pristanu /usp. 'tuđi grijesi'/; trebali bi, koliko mogu, to sada popraviti)...
- branjenje, ometanje ili prisiljavanje djeteta da se uda ili oženi za osobu koju nije samo izabralo?
- miješanje u bračni život svoje djece, izazivanje sukoba, doprinos možda i rastavi?
Ono što Bog združi, nitko ne smije rastavljati. Bog brani brak! Nitko se nikada ne smije miješati u nečiji brak! (ali opomenuti za teške stranputice i nepridržavanje bračnog saveza: da!)...
- proklinjanje djeteta u utrobi majke (teški grijesi!); govorenje 'da te barem nisam rodila' i sl.; poštivanje djetetove osobnosti: zažalio što se rodilo žensko/muško?
- molitva za članove svoje obitelji; ne ljubim dovoljno svoju djecu, ne odnosim se prema njima jednako; ne ljubim dovoljno svoje roditelje - svekra i svekrvu - baku i djeda - nevjestu/zeta; ne pokušavam ih usrećiti?
- neispunjavanje svoje dužnosti prema kumčetu?
Supružnici:
- nisam iskreno i duboko ljubio/la svoju ženu/muža; svojom krivnjom činim mu/joj život bolnim?
- pravim sebične troškove misleći samo na sebe?
- nedovoljna briga za zdravlje supružnika/ce?
- odbila sam, bez valjanog razloga, dojiti svoje dijete nakon rođenja (teška pogrješka)?
- ne osjećam se odgovornim/om za posvećenje i spas svoga supružnika/ce?
- pred sobom/od sebe smo skrivali važne stvari, izbjegavali o njima otvoreno i smireno govoriti?
- otežavali smo si život zbog lošeg raspoloženja, prkosa, bijesa, ljubomore, oholosti, autoritarnosti...?
- palili smo razdor govoreći drugima što nas razdvaja...?
- neodržavanje svoje bračne vjernosti (teški grijesi!); jesi li napustio/la svoju obitelj?
- izbjegavanje potomstva na grješan način (teški grijesi!)?
- ograničavanje broja djece zbog vlastite udobnosti?
- naš dom nije uzor i primjer kršćanskog života?
Djeca, mladi:
- neposluh i nepoštivanje roditelja, starijih i odgojitelja; ismijavanje i izrugivanje roditelja, starijih i učitelja; vrijeđanje, svađanje, prijezir, ogovaranje, klevetanje, nezahvalnost i grubost, nasilje i prijetnje roditeljima, učiteljima ili starijima; ucjene, psihičko i fizičko zlostavljanje roditelja ili starijih; omalovažavanje starih i onemoćalih roditelja, sramio ih se pred drugima zbog njihovih nedostataka ili neobrazovanja ili siromaštva, proklinjao ih, želio im zlo i smrt, ne javljao im se, nisam im oprostio, mrzio sam ih, nisam želio s njima razgovarati ili sam govorio s njima kao da su stranci...; 'podizanje ruke' na roditelje - koliko puta?
Sv. Antun Padovanski: Nogu koja udara roditelje, trebalo bi 'odrezati'!
Dokle god žive u obiteljskoj kući, djeca trebaju slušati sve što roditelji opravdano traže za dobro njihovo i dobro obitelji (usp. Kol3,20)... No, ako su u savjesti uvjerena da bi posluh stanovitoj odredbi bio protivan ćudoređu, neka ne poslušaju (KKC 2217). S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju...
- lijenost u pomaganju roditeljima u kući?
- prouzročio roditeljima (rodbini) velike brige i zadao velike boli, materijalno ih iskoristio i nanio velike dugove, iznuđivao imovinu od njih za osobnu korist?
- uskratio roditeljima pomoć za dušu i tijelo, odbio poziv da ih povezem u crkvu?
- odnos prema braći (bratska ljubav; ne ljubiti bližnjega znači ne ljubiti Boga; Boga uključno tražimo u ljubavi prema drugome)?
- olako prihvaćanje rizičnog ponašanja (konzumiranje alkohola, duhana i droga, tabletomanija, izgladnjivanje, prejedanje, ovisnosti o medijima, brzinama, klađenje i kartanje, brze vožnje, vandalizam, različite vrste (auto)destruktivnog ponašanja, prihvaćanje nasilja kao zabave i stila života /sklonost bizarnijim "zabavama", maltretiranje i diskreditiranje drugoga ili vršnjaka po izgledu, vjeri, nacionalnosti ili "boji kože", "drugačijega"; emocionalno ili tjelesno zlostavljanje drugoga/; spremnost uzimati a ne davati; želja postati slavan bez truda, neovisno o posljedicama; pripadnost ili podržavanje nasilnih vršnjačkih skupina, nepromicanje altruizma i empatije...)?
- nekvalitetno provođenje svog slobodnog vremena: orijentacija na dokoličarenje (neselektivno korištenje medija /pretjerano gledanje televizora, surfanje po internetu, igrice.../, izležavanje, lutanje po gradu, trgovačkim centrima i sl.; orijentacija samo na ispraznu zabavu); vrijeđanje i zlostavljanje vršnjaka preko interneta /mobitela/ (cyberbullyng, npr. difamiranje "protivnika" kroz internetsko zlostavljanje, sudjelovanje u tome da nečije pornografske fotografije i poruke budu zlorabljene, završe na Facebooku i drugim društvenim mrežama i postanu predmet izrugivanja, emocionalnih ucjena i prijetnji); djevojke: jesam li prodavala SMS-om ili preko interneta svoje izazovne fotografije (sexting); vršnjačko nasilje (bullying)...?
- molio se za svoje roditelje, učitelje i starije članove obitelji?
- zanemario pohod grobovima svojih roditelja; naručim li ponekad Sv. Misu za pokojne roditelje?
- nastojim li i sâm osnovati kršćansku obitelj?
Zaposleni:
- uskrata materijalne pomoći roditeljima - pomaganje (moralno i materijalno) roditelja i starijih osoba u starosti i bolesti, u samoći ili neimaštini (usp. Mk 7,10-12; Sir 3,2-6; 12-13.16; npr. ostavljam li ih same u njihovoj sobici, staračkom domu, bespomoćne u njihovoj kući ili stanu)...?
Svi:
- kako se brinem za vjerski život cijele obitelji; opominjem li one koji idu krivim putem?
- zlostavljanje osoba treće životne dobi koje zajednički žive?
I od odraslih sinova i kćeri traži se zahvalnost starim roditeljima, čak i onda kad žive odvojeno od njih. Napuštanje i zapuštanje onemoćalih roditelja znak je nezahvalnosti i nepoštivanja rođene djece...
- neopravdano slanje u staračke domove?
Najnesretniji roditelji su oni koje se izgoni iz doma u staračke i slične domove (osobito je težak slučaj ako se to čini radi vlastitog komoditeta, ili ako ih se pokuša proglasiti psihički bolesnima da bi se domoglo njihova stana ili novčanih i drugih sredstava!)...
- nepozivanje svećenika bolesniku ili umirućem u svojoj obitelji?
Velika je dužnost ukućana i drugih koji mogu i djelo je ljubavi pozvati svećenika bolesniku, osobito umirućem! Ovi će se pobrinuti da bolesnik pravodobno primi Sakramente (ne s odgađanjem za zadnji čas ili kada je bolesnik već bez svijesti ili pozivati svećenika čak iza bolesnikove smrti!) koji pripremaju za susret s Bogom živim (usp. KKC 2299). Važnije je pozvati svećenika bolesniku, nego na sprovod pokojniku (više o tome dolje, u 5. Božjoj zapovijedi!).
Dužnosti građanina i vjernika:
- kako izvršavam svoje građanske obveze?; a crkvene (znam li nabrojiti barem pet crkvenih zapovijedi...)?
- odbijam svu političku odgovornost i suodgovornost za opće dobro (npr. vršenje aktivnog/pasivnog prava glasa u službi i životu društvene zajednice, plaćanje poreza...; registriran sam u nekoj političkoj, sindikalnoj ili ideološkoj skupini štetnoj za religiju...; lovio sam - ribario - vozio vozila - bez dozvole ili potrebnih administrativnih formalnosti; svjesno sam kršio neki građanski zakon; namjerno sam činio neke prometne prekršaje; ne podržavam kršćansku školu; zalažem li se za dobro svakog čovjeka, za pravdu, mir i ljubav; borim li se protiv nepravde, korupcije i svakog lošeg postupanja prema čovjeku ili narodu...)?
- izvršavanje svojih dužnosti prema Domovini (ne volim svoju Domovinu; nisam molio i iskreno tražio njeno dobro; nije mi stalo da vidim njen povratak Bogu...)?
- moje profesionalne obaveze:
na radnom mjestu: nisam pouzdano ispunjavao svoje profesionalne (poslovne, radne) obaveze; nisam davao dobar primjer radnim kolegama, grub sam sa njima; ne potičem vjerski život svojih zaposlenika najbolje što znam; širim zlo u radnom okruženju: psovkama, vulgarnim riječima, uporabom alkohola, klevetama, nepristojnim plakatima i razgolićenim slikama...; kroz prste gledam na zlo da bih imao mira; tjerao sam svoje podređene da rade iznad svojih snaga; sudjelovao sam u subverzivnim aktivnostima koje su usmjerene na remećenje rada umjesto na traženje socijalnog mira; davanje nepravedne plaće; zaobilaženje zaposlenika u njihovom napredovanju; ljubomora na svoje suradnike; poslušnost pretpostavljenima i poštovanje?
- poštivanje zakonite državne vlasti?
- uskrata poslušnosti zahtjevima građanskih vlasti kad se protive zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja (Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! - Dj 5,29)?
Neposlušnost odlukama zakonite vlasti; opravdanje građanskog neposluha
Isus je jasno razdijelio religiozno i političko područje. To su dva odvojena i različita područja od kojih svatko poštiva autonomnost drugoga. Dakako da će svjetovna vlast pokušavati često podložiti religioznu svojim ciljevima. Isto tako znamo, da sklonost najširih slojeva prema Crkvi, koju je stekla dok je bila progonjena, obrnuto je proporcionalna stjecanju dojma javnosti da je Crkva povlaštena...
U RH, važeće su pravne odredbe koje proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske, Ugovora sa Svetom Stolicom, Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica i drugih zakonskih akata, a po kojima su Crkva i država odvojene i po kojima nikakva civilna vlast ne može imati nadležnost u crkvenim stvarima i unutar crkvenoga prostora. Štoviše, prvenstvo međunarodnih ugovora, u ovom slučaju Ugovora sa Svetom Stolicom, kako to proizlazi iz čl. 140. Ustava RH, jasno određuje da takvu vlast, s obzirom na zajamčenu crkvenu autonomiju, ne može sebi pripisati ni Sabor, a kamoli neki niži 'organ' zakonodavne (ili upravne ili sudske) vlasti.
Što dokumenti II Vatikanskog sabora govore o odnosu kršćanina (Crkve) i politike? Saborska konstitucija 'Gaudium et spes' ističe da su politička zajednica i Crkva neovisne jedna o drugoj i samoupravne svaka na svome području. No ujedno dodaje da su obadvije u službi istih ljudi. Uostalom, i vjernici trebaju biti nazočni u raznim političkim strukturama, pod uvjetom da budu dosljedni sa svojom vjerom, uz jasno razlikovanje između onoga što oni rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću i onoga što oni rade u ime Crkve skupa sa svojim pastirima.
Smiju li se svećenici baviti politikom? Zakonik kanonskog prava preporučuje da klerici aktivno ne sudjeluju u politici niti u vođenju sindikalnih udruženja (kan. 287). Ali ako se politika shvaća brigom za opće dobro, onda je jasno - da se i svećenici moraju zanimati za politiku. No, uvijek vrijedi načelo izrečeno u Gaudium et spes: Crkva se (...) nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav (br. 76). Poslanje Crkve nadilazi svaku političku zajednicu.
Moramo, dakle, poštovati one koji nama upravljaju i moliti za njih. Ipak, vjernik nije dužan poslušati njihove zahtjeve ako se protive moralu i savjesti. Cezar i Bog nije uvijek isto. Nikad ne možemo dati Cezaru ono što pripada Bogu. Jasno je: kada treba izabrati između Boga i cara - kompromisa nema. Tada vrijedi temeljni zakon: dajte Bogu Božje (Mt 22,21)! Vlast može biti od Boga, ali ne može biti bog. Vjernici trebaju prigovorom savjesti, osobnim i javnim mirnim akcijama odupirati se diskriminatornom legislativnom sustavu koji daje npr. legitimitet istospolnom 'braku' i njegovu posvajanju djece, pobačaju, umjetnoj oplodnji... i bez straha svjedočiti istinu Isusa Krista pred svjetovnim autoritetom, svaki put kad jedan svjetovni sud osuđuje Crkvu za herezu. A kada stvari dođu do krajnosti, postoji jedina moguća kršćanska opozicija takvoj vlasti: mučeništvo (B. Duda).
Dakle, Crkva, premda se ne podudara sa stanovitom političkom zajednicom niti se veže uz neki politički sustav - može i treba imati utjecaj na politički život, sve u cilju općega dobra svih ljudi, a ne samo katolika. Kršćanski vjernik ne bi smio dati glas političkoj stranci čiji je program ili dio programa u radikalnoj suprotnosti sa zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili naukom Evanđelja.
To znači dati caru carevo (Mt 22,2) - platiti svoj socijalni dug: poreze i takse; davati pravednu naknadu svojim radnicima; podložiti se zakonitim carinskim kontrolama; nedjeljom ne raditi, pa makar i na vlastitu štetu; pomagati u onim akcijama koje potiču u svijetu pravednost i mir... - sve to, uza svu svoju nesavršenost, smjera općem dobru... A to će biti moguće ako si car ne prisvaja božanska prava. Ako i carevi budu priznavali da su zemaljska dobra namijenjena uporabi sviju i da nagomilana bogatstva manjine ne pripadaju toj manjini - nego siromasima koji ih trebaju da prežive. I treba siromasima vratiti ono što im pripada. Vratiti im nije dokaz nekakve velikodušnosti ili dobrote, nego uspostavljanje narušene pravednosti. Stoga oni koji nagomilavaju svoja bogatstva iznad svojih potreba i sprječavaju svojom politikom druge da imaju ono što im je nužno za dostojan život, jesu kradljivci, jer uzimaju za sebe ono što pripada drugima. Nema života u bijedi ako je opće pravilo: pravednost i dijeljenje. Car treba dati siromahu ono što caru ne pripada, osobito danas kada jači i bogatiji gazi druge. Nikakva crkvena pojedinačna karitativna pomoć ne može riješiti nagomilane probleme, jer su mehanizmi koji stvaraju bijedu jači od mehanizama pomoći, koji tu situaciju žele ublažiti. Svjetska situacija, umjesto da se popravlja, ona se pogoršava: bogataši, kojih je sve manje, sve su više i više bogatiji, a siromašni, kojih je što dalje sve više, osiromašuju što dalje sve više. Isusovu poruku (Dajte caru carevo, a Bogu Božje, Mk 12, 17) pozvani smo jasno doviknuti svakome koji radi protiv temeljnih kršćanskih načela i zahvaljujući čijoj gramzljivosti siromah ostaje bez kruha, bolesnik bez lijekova, radnik bez zaslužene plaće, starac bez zaslužene skrbi i njege...
- poslušnost crkvenim poglavarima?
Papa ima karizmu nezabludivosti kad govori ex cathedra, tj. kad na svečani način proglašava neku dogmu koja se tiče vjere ili morala (dogma papine nezabludivosti /nepogrješivosti/, Prvi vatikanski koncil, papinski dekret Pastor aeternus,18. srpnja 1870.).
Nepogrješivost se ne shvaća kao nemogućnost da papa osobno sagriješi (tä on se isto ispovijeda!), nego kao milosni dar vezan uz papinstvo po kojemu papa, kad govori o stvarima vjere i morala, ne može pogriješiti, jer bi time uveo u zabludu cijelu Crkvu. Ukoliko papa proglasi jednu istinu vjere ili morala kao dogmu, svaki kršćanin dužan je u potpunosti prihvatiti takvu formulaciju kao obvezujući izraz svoje vjere.
Kada je riječ o redovnim odlukama u crkvenim stvarima: poslušnost svojim nadređenima - redovnika poglavaru te svećenika odlukama biskupa i laika odlukama svećenika i biskupa - jako je važna za funkcioniranje Crkve, kako navodi Katekizam u br. 1269: Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi (1 Kor 6,19), nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude ‘poslušan i podložan’ glavarima Crkve (Hebr 13,17) te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju. Prema nauku Crkve, poslušnost ne znači da nadređeni ne mogu pogriješiti ili da oni kojima su nadređeni ne smiju imati svoje mišljenje ili da ga ne smiju iznijeti, o odlukama razgovarati s nadređenima (car Neron je čak uveo plaćene laskavce; usp. i plaćene pljeskače u 18. stoljeću i kasnije, da potvrde 'uspjeh' kazališnih predstava) - nego znači da će vjernik iz ljubavi prema Bogu i svojem nadređenom u Crkvi na kraju prihvatiti njegovu odluku.
Dakle, ljubav i poštivanje Crkve, sa svim srcem i apsolutno bez iznimke, a poslušnost Crkvi, sa svim srcem i gotovo bez iznimke (kada sam poslušan, ja sam na Isusovu terenu koji bijaše poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi... /Fil 2,8/, a kada sam neposlušan, ja sam na Sotoninu terenu /'non serviam tibi!/ i njemu sam podložan). Dakako, postoje iznimne situacije kad bi odluka nadređenog bila nemoralna, kosila se sa zakonom i zdravim razumom - i nju i civilni i Božji i crkveni zakon zabranjuju provesti. Naravno, i nitko ne može zahtijevati od vjernika da vjeruje u doktrinu koja je u očitoj suprotnosti sa nepromijenjenim i trajnim naukom Svetog Pisma i praksom Apostolske Tradicije (predaje).
|
