Marketing
Najčešća pitanja o Ispovijedi
- autor: p. Ivan A. MSC
Uvod
Dugo sam sakupljao (isključivo za sebe) misli o Ispovijedi. Osobne su to zabilješke, pa mnogi prijepisi nisu stavljeni pod navodne znake, jer kada sam ih prikupljao, tada mi to uvijek nije bilo važno. Sada je nemoguće vratiti se i nadoknaditi propušteno. Objaviti ih u ovako koncipiranom tekstu takvima kakve imam ili ne? Odlučujuća je bila ipak ona Pavlova: Da, htio bih ja sâm izopćen biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu (Rim 9,3).
Po krsnoj milosti postali smo djeca Božja, Kristova braća i članovi Crkve. Po krsnim obećanjima (= zavjet ljubavi) i po Sakramentu Potvrde opredijelili smo se za Krista, odlučili biti Njegovi svjedoci, širiti Njegovo kraljevstvo i živjeti po Njegovu Evanđelju. Božanski ili milosni život u sebi podržavamo i razvijamo primanjem Presvete Euharistije - Tijela i Krvi Kristove.
Osobno iskustvo i iskustvo ljudskog roda govori nam da se često iznevjerimo krsnim obećanjima, ne živimo po Evanđelju, postajemo neposlušni Bogu, odbijamo Njega i Njegovu ljubav, odvraćamo se od Njega. Čovjek ponavlja svoj izvorni prijestup iz raja zemaljskog (usp. Post 3): stavlja u pitanje Božju zapovijed, pojavljuje se prijezir i sumnja, pomišlja da može živjeti i bez Boga, postaje sam sebi zakon, želi biti svoj vlastiti autoritet. Bog više nije pomoć, utočište, već nepodnošljiva sila, diktatorski despot, mogućnost smrti (Post 3,3: I ne dirajte u nj', da ne umrete!). Bog i čovjek postaju tako neprijatelji, nastaje borba za tron…
Želeći biti svoj vlastiti izvor, vlastita norma, čovjek proizvodi svoju nesreću. Želeći vladati nad sve više stvari, stvorenja i događaja - jer vjeruje da tako ostvaruje svoju sreću - čovjek, naprotiv, ostvaruje i umnožava svoju nesreću. Ta volja samo-pripadnosti i samo-dostatnosti zove se - grijeh. Po toj volji, čovjek upada u spiralu nasilja: nasilja protiv Boga, nasilja protiv drugih i, konačno, u povratu, nasilja protiv samoga sebe. Živjeti bez Boga jednako je kao živjeti protiv Boga i protiv bližnjih.
Tako su po grijehu prijezir, pobuna i neposluh postali naš stav prema Bogu. Granice ljubavi su u tome, da se drugome daje mogućnost da tu ljubav i odbije…
Grijeh, sve ono što umanjuje čovjeka, jest najveće zlo. On rastavlja ljude od Boga i ljude jedne od drugih. On je zlouporaba slobode, koju nam Gospodin Bog daje da bismo mogli ljubiti Njega i ljubiti druge. Grijeh je ljubav prema sebi sve do prijezira Boga (Sv. Augustin). Posljedica je grijeha - smrt.
- Grijeh je jedino pravo zlo, najveće zlo na ovome svijetu. Ono te doslovno ubija. Teški križ i patnja nisu ništa prema grijehu. Siromaštvo nije ništa u usporedbi s grijehom (Sv. Aleksije stanovao je kao prosjak pod stubama vlastite očeve palače, nepoznat svima osim Bogu - a ipak nije bilo sretnijeg čovjeka od njega!). Nikakvo siromaštvo, nikakva bolest, nikakve nesreće... ne mogu nam oteti nadnaravnu ljepotu duše - to može samo grijeh. Nikakvo siromaštvo, ni bolest ni nesreća ne može nas učiniti sličnima đavlu. To može samo grijeh...
- I kad pomislimo da time sve završava, kad ne znamo kako dalje - tada započinje povijest: spasenja… Radosne vijesti... Božje ljubavi… Svaki naš život obilježen je izvornim događajem edenskog pada, ali je svaki naš život - i sveta povijest spasenja…
Isus Krist je umro zbog naših grijeha; umro je za naše grijehe na Križu da pomiri i oslobodi ljude od grijeha po daru Duha Svetoga. Nije Krist umro - Smrt je umrla (F. J. Sheen); grijeh je umro u Njegovu grobu.
Na dan Uskrsnuća (Iv 21,22-23), Krist je ostavio svojoj Crkvi prekrasni dar svoga Srca, Sakrament Života i Uskrsnuća - Sakrament Pomirenja (ili Pokore ili Oproštenja ili Ispovijedi).
Tako u svakoj Ispovijedi sakramentalno djeluje Veliki Petak (pokapajući svoje grijehe u Isusov grob, u Njegovu smrt, umiremo grijehu… i peremo svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj)…
U svakoj Ispovijedi sakramentalno djeluje i Uskrs, kad je Isus ustanovio ovaj Sakrament Života i Uskrsnuća…
Sakrament Pomirenja plod je Pashalne Tajne. On sâm jest Pasha: prijelaz iz smrti u život, iz grijeha (= duhovne smrti) u život milosti i prijateljstva s Bogom.
Isus nam daje svoga Duha da iznesemo pobjedu nad grijehom i njegovim posljedicama, da činimo dobro, da više ljubimo Boga i bližnjega. Darom Duha Svetoga daje nam se oproštenje grijeha. On sâm jest oproštenje grijeha.
Tako u svakoj Ispovijedi sakramentalno djeluju i Duhovi. Sâm Sakrament Milosrđa jedna je vrsta Duhova; on ostvaruje u nama Duhove ljubavi i milosrđa; udara na korijenje smrti, liječi nas od svih bolesti, potajnih rana, slomljenosti srca i zla koja je grijeh proizveo u nama. Duh Sveti, koji je razliven u našim srcima po ovom Sakramentu, progoneći grijeh, jačajući što je slabo - daje nam milosnu snagu da se uspješno borimo protiv zla u nama i oko nas, utvrđuje nas u istini, ljubavi i zajedništvu s Crkvom. On oživljava što je grijeh bio oslabio ili uništio u nama. Od našeg 'kamenoga srca' stvara novo srce, sposobno da čuva Riječ Isusovu; preobličava naše srce u srce slično Srcu Isusovu; daje nam vjernost ako je nemamo; donosi nam radost i uskrsni Mir, plod pomirenja; obnavlja i jača našu volju i pere nas od svih prljavština poslije Krštenja.
Sakrament Pokore: Veliki Petak, Uskrs i Duhovi…
Stoga je ovaj Sakrament potreban svima koji su nakon krštenja teško sagriješili. Da bismo porasli u ljubavi, milosrđu, čistoći i svetosti, dobro je da ga primamo i onda kad nismo svjesni teškoga grijeha.
Priznajući se grješnikom pred Kristom - u Sakramentu Pokore - i predajući se Njegovu milosrdnom sudu, anticipiram na izvjestan način Sud (KKC 1470). Ako nas naše srce osuđuje, vjera u milosrdni Sud Ljubavi Božje ohrabruje nas: Bog je veći od našega srca (usp. 1 Iv 3,20). Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti (KKC 977).
Mi vjernici, mnogo se puta u životu ispovijedamo; no, kažu neki sveci, koliko valjano?
__________
Najčešća pitanja o Ispovijedi
- Što je to 'Ispit savjesti'? Ogledalo duše u svjetlu Božje Riječi, evanđeoske istine. 'Ispit savjesti' je dobro pomagalo, pomoćno sredstvo - podsjetnik na propuste i grijehe, koji sadrži jake točke u kojima se moramo pred Bogom optužiti i moliti oproštenje. Takav 'ispit savjesti' treba biti usmjeren dvjema pozitivnim značajkama: da bude okrenut budućnosti i da bude 'ispit povjerenja' a ne nepovjerenja.
- Što je potrebno za valjanu Ispovijed?
Formalno, sa strane pokornika: priznanje grijeha (ispovijed), kajanje (bol duše i osuda grijeha, 'žalost nad Božjom žalošću'), čvrsta odluka ne griješiti ubuduće, pokora ili zadovoljština (odluka da će se izvršiti pokora i djela zadovoljštine: nadoknada štete nanesene grijehom /vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane.../).
Stvarno, bitna je metanoia, tj. promjena i nutarnja, totalna, obnova svojih misli, sudova i svog života (progresivno preobraženje: postati ko-naturalan Bogu). Čitavo biće čovjeka treba biti obuhvaćeno milošću obraćenja: srce, duh i tijelo, svjesnost i nesvjesnost. To onda nije puko žaljenje - grižnja savjesti, kojoj su mnogi filozofi raspravljali moralnu vrijednost, već početak preporoda u su-obličenju Kristu. Zatim dolazi ispovijed (volja otvorenosti srca Bogu i onome koji je Njegov službenik): pokornik, zaboravljajući ono što je iza njega (usp. Fil 3,13), otvara se novome u misteriju spasenja i leti prema budućnosti. To pak, nije puko 'nabrajanje grijeha', već brižno traganje za usavršavanjem milosti Krštenja… koje je prijelaz u viši život od kojega kršćanin nikad ne bi smio otpasti. Moje Krštenje je vidljivi znak obraćenja, polazna točka mog obraćenja, povijesti moje vjere i duhovnog života...
- Ali, jao, zbog slabosti, otpada, duhovnog preljuba… dešava se da gubimo svoju osobnu krsnu kartu napisanu Kristovom Krvlju, da umažemo krsnu haljinu nevinosti i besmrtnosti. Zato u Ispovijedi tragamo za milošću Krštenja, kao prosjak koji je izgubio svoju posljednju monetu… Eto, to je Ispovijed: tu potapamo natrag, u vodu i Krv Kristovu, svoju grješnu prošlost, peremo se i izlazimo na novo uskrsno svjetlo i u toj svjetlosti krećemo naprijed, kao novo stvorenje, aleluja! Bezgraničnom ljubavlju Bog je kupio moje sveto i uzvišeno zvanje djeteta Božjeg; zato, kršćanine, postani ono što jesi (Sv. Augustin)…
- Koja je korist od ovog Sakramenta? Mnogi pisci navode da nas Sakrament Pomirenja uči da, htjeti biti svet, znači, prije svega, da oproštenje dajemo i primamo. Ispovijed je iskustvo iz kojega raste novi život. U Božjoj nazočnosti koja sve ozdravlja, možemo, milošću Duha Svetoga i na osnovu darova ispovjednika i pokornika, upoznati korijene grijeha i područja koja trebaju pomirenje i okajanje; smijemo iskusiti da će grijesi biti poništeni i da će naša slabost biti ozdravljena Božjom snagom. Po svakom oproštenju grijeha doživljavamo novu slobodu da dublje uđemo u ljubav Isusovu. Novo smo stvorenje, ponovo stvoreni na sliku Božju, nikada više nećemo biti isti. Promijenjeni smo, drugačije djelujemo, osjećamo i mislimo. Po Sakramentu Pokore ozdravljena su sva područja grješnosti. Grijesi su nam zauvijek otpušteni, mi smo slobodni. Isus nas želi slobodne, zdrave i žive. On to želi više nego mi sami. Što je dublja promjena, to ćemo Mu više dopustiti da bude Gospodar nad našim grijesima, patnjama, slabostima… Konačno, Sakrament Pomirenja nas pomiruje s Ocem i braćom… Rezultat Božjeg djelovanja u nama jest da smo primili garancije i neophodne snage Duha Svetoga da prestanemo griješiti. Mnogi odustaju od Sakramenta Pomirenja konstatirajući da od toga nemaju nikakve koristi. Šteta... Neka se ispitaju kako se ispovijedaju. U ovom Sakramentu, Bog nam daje dovoljno milosne snage da pobijedimo svako zlo, da reknemo i ono što ranije nismo mogli ili htjeli priznati. Za očuvanje ili oslobođenje od grijeha, u svojoj duši raspolažemo nazočnošću samoga Krista i Njegova otajstva milosrđa. Jer moćniji je Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu (1 Iv 4,4).
- U ovom kratkom prikazu, ograničavamo se na formalne aspekte Sakramenta Pomirenja (Pokore, Ispovijedi) kao znakovima stvarnog obraćenja (sadržajne aspekte ovog Sakramenta ostvarit ćeš ti u suradnji s Božjom milošću)...
- Što je potrebno prije, za vrijeme i poslije Ispovijedi?
Prije Ispovijedi, potrebno je ispitati svoju savjest (prema Božjim i crkvenim zapovijedima, Isusovoj zapovijedi ljubavi, glavnim i tuđim grijesima, prema grijesima protiv Duha Svetoga i u nebo vapijućim grijesima; sve se to može sagriješiti mišlju, riječju, djelom, propustom i nemarom). Za teške grijehe potrebno je reći broj i okolnosti. Pokajanje treba biti: od srca (mrziti grijeh kao zlo, osuditi ga), za sve barem smrtne grijehe, i prije svega što smo uvrijedili Boga kao Oca, najveće Dobro. Uz kajanje, potrebno je pouzdanje da će nam Bog oprostiti grijehe i dobra odluka (iskrena volja popraviti se i, svjesno i voljno, više ne griješiti, što znači, čuvati se grješne prigode i dati zadovoljštinu ili naknadu štete /nadoknaditi štetu nanesenu grijehom: vratiti ukradene ili zadržane stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, popraviti sablazan, izliječiti rane…/).
- Neki pisci, govoreći o ovom Sakramentu (npr. D. Betancourt, H. Caldelari, H. Mühlen…), navode da se za neke ovaj Sakrament pretvorio u mučno i detaljno opisivanje svih grijeha, a manje kao 'slavlje' obraćenja (Lk 15,24.32). To je, za neke, možda točno, no 'Rimski obrednik - Red Pokore' određuje da Ispovijed mora biti CJELOVITA: Da bi postigao spasonosni lijek pokore, vjernik mora... ispovjediti svećeniku sve i pojedine teške grijehe kojih se, nakon ispita savjesti, sjeća (Prethodne napomene, br. 7a).
Neki teolozi, pak, tražeći u naravi Ispovijedi ono što je esencijalno važnije od formalnih zahtjeva, napominju, da je ženi grješnici Isus sve oprostio ne zato što se je savršeno optužila, nego jer je mnogo ljubila (usp. Lk 7,47). Da, ništa nije tako veliko kao kajanje povezano s ljubavlju. Ipak, ne isključujući ništa od toga, ali pomirujući jedno i drugo, papa Ivan Pavao II, 22. ožujka 1996., u Pismu kard. W. W. Baumu, velikom pokorničaru, osjeća potrebu da ozbiljno upozori da cjelovitost Ispovijedi treba shvatiti u smislu kao što to na XIV zasjedanju, poglavlje V, kan 7. i 8., naučava Tridentski koncil, koji tumači nužnost iznošenja svih i pojedinih smrtnih grijeha, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha - ne u granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskoga prava. Papa, kao učitelj vjere, između ostalog, izričito navodi: Ispovijed treba biti ponizna, cjelovita, praćena čvrstom i velikodušnom nakanom za poboljšanjem u budućnosti te, konačno, povjerenjem u postizanje toga poboljšanja. Što se tiče poniznosti… (ona ) se uistinu poistovjećuje s osjećajem gnušanja prema grijehu (Ps 51,5-6). Ispovijed, nadalje, treba biti cjelovita u tom smislu da treba iznijeti 'omnia peccata mortalia' /sve smrtne grijehe/, kao što to na XIV. zasjedanju, poglavlje V., govori Tridentski koncil, koji tumači ovu nužnost ne u granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskoga prava… (DS, 1679). Kanoni 7. i 8. istoga toga zasjedanja o svemu tome podrobno govore: Kan 7: 'Ako netko kaže da u sakramentu pokore nije potrebno po božanskom pravu /iure divino/ i raspoloživosti ispovjediti sve i pojedine smrtne grijehe koji su se spoznali nakon dužnoga i pomnoga razmišljanja, također i one tajne te učinjenih i protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha; ili ako kaže da je ispovijed korisna samo za poučavanje i tješenje pokornika te da je neko vrijeme bila poštivana samo kako bi se određivala kanonska pokora; ili da oni koji se trude ispovjediti sve grijehe ne kane ništa ostaviti božanskoj milosti, kako bi to oprostila; ili, konačno, da nije dopušteno ispovjediti lake grijehe, neka bude izopćen (DS, 1707)…
Danas, na žalost, ne mali broj vjernika, pristupajući Sakramentu pokore, ne ispovijeda na cjelovit način smrtne grijehe u smislu kako to donosi spomenuti Tridentski koncil i, pokatkad, reagira na svećenika koji na propisan način ispituje radi nužne cjelovitosti, kao da si on dopušta bespravno uplitanje u svetište savjesti, dijelom zbog pogrešnoga svođenja moralne vrijednosti samo na takozvanu 'temeljnu opciju', a dijelom zbog jednako tako pogrešnoga sužavanja sadržaja moralnoga zakona samo na zapovijed ljubavi, često shvaćenoga nejasno, uz isključivanje ostalih grijeha, te i zbog… - svojevoljnoga i suženoga tumačenja 'slobode djece Božje', koja se želi kao tobožnji odnos privatnoga povjerenja, zanemarujući posredovanje Crkve. Želim i molim kako bi vjernici, koji su slabo prosvijećeni, bili i ovom poukom uvjereni da je odredba po kojoj se zahtijeva potpunost u odnosu na vrstu i broj, onoliko koliko to sjećanje potpuno ispitano omogućuje spoznati, nije neki teret koji se na njih proizvoljno tovari, već sredstvo oslobođenja i radosne vedrine.Osim toga, po sebi je očigledno da ispovijedanje i optuživanje grijeha treba uključiti ozbiljnu nakanu i odluku da se u budućnosti više neće griješiti. Ako bi nedostajala ta raspoloživost duše, tada ne bi postojalo kajanje… ne postaviti se protiv mogućega moralnoga zla značilo bi ne osuditi zlo, ne kajati se. No kako kajanje treba prije svega proizići iz boli što se uvrijedilo Boga, tako se nakana da se više ne griješi treba temeljiti na božanskoj milosti koju Bog nikada ne uskraćuje onomu koji čini što može kako bi djelovao pošteno. Ako bismo odluku da više ne griješimo željeli osloniti samo na svoju snagu… ogriješili bismo se o istini o čovjeku… - kao da Gospodinu, manje ili više svjesno, kažemo da ga ne trebamo. Uputno je nadalje napomenuti da je jedno postojanje iskrene odluke, a drugo razumski sud o budućnosti. Moguće je da, premda u iskrenosti nakane da se više ne griješi, iskustvo prošlosti i svijest o sadašnjoj slabosti pobude strah pred novim padovima, ali to ne donosi predrasudu o vjerodostojnosti nakane da se učini sve što se može kako bi se izbjegao grijeh, kada je s tim strahom ujedinjena volja, poduprta molitvom…(Ivan Pavao II, Sakrament Pokore…, Kršć. sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 71-78).
O potrebi cjelovitosti Ispovijedi, a drugim povodom, Ivan Pavao II ponovo progovara u svom apostolskom pismu (motuproprium) Misericordia Dei (07. travnja 2002.)...
- Čudno je da mnogi svećenici, a da ne govorimo o pokornicima, to omalovažavaju ili čak 'ne znaju' !
- Tu barem ne bi smjelo biti rasprave: nije isto jesam li ubio jednog čovjeka ili deset ljudi, iz osvete ili prekoračivši granicu nužne obrane (to je to: 'priznati po broju i vrsti, te okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha'): nije isto jesam li ukrao 5 kn ili 100.000 kn, jednom ili deset puta, 'pijanom milijarderu' ili siromašnoj starici koja taj dan nije imala za kruh i mlijeko (jedno i drugo je zlo, a ovo drugo je - teži grijeh!).
- Shematski pojednostavljeno, to izgleda ovako: ISPOVIJED = iskrenost pred Bogom, vjera i ljubav u milosrđe Božje + cjelovito priznanje svih i pojedinih smrtnih grijeha, po broju i vrsti s okolnostima + kajanje i odluka sa zadovoljštinom (= obraćenje) - tek tada smo spremni za Božje oproštenje i pomirenje te svoje obraćenje.
- Polazna točka svakog obraćenja jesu riječi izgubljenog sina: Oče, sagriješio sam... (Lk 15,18). Priznati svoj grijeh je jedna od tri glavne stvari za povratak Bogu. Obraćenje bez priznavanja vlastitog grijeha nije moguće. Treba se stidjeti grijeha, ali ne i priznanja svoga grijeha. Ne dopusti nikada da ti Sotona zatvori srce i usta, da zbog stida bilo što sakriješ i zatajiš, pred Duhom Svetim! Ne dopusti nikada da ti Sotona, pred ispovjedaonicom, vraća s kamatama ono (=stid) što ti je, kad si griješio, oduzeo (=stid)!
- Isus ti želi oprostiti i iscijeliti svaku modricu tvoga grijeha, ali ako Mu ne pokažeš svoje rane, On ih ne može izliječiti! Tko čini dobro, rado dolazi Isusu; tko čini zla djela, boji se doći Svjetlosti, da se njegova djela ne razotkriju - radije ostaje u tami. A tek tada mu je potreban Spasitelj...
- Nikad ne možemo tvrditi da smo pred Bogom iskazali dovoljno skrušenosti i dovoljno žaljenja (boli, kajanja) - pa ni za samo jedan jedini teški grijeh nikad ne možemo Gospodinu Bogu dati dostojnu zadovoljštinu... Stoga, do dana kad ću ići u nebo, moram davati zadovoljštinu za grijehe. Što se više osjećam grješnim, tim više ću načiniti mjesta za milost i za svoju vjeru. Bog je 'lud' u svojoj ljubavi prema čovjeku; On je ljubomorni Bog ako Ga ostavim; On osjeća bol ('žao Mu je u srcu') ako se od Njega odvratim i ne odgovorim na Njegovu ljubav (tada promašujem cilj svoga života); u svojoj ljubavi prema meni, On se odriče svoga prava da me kazni: svoju pravednu srdžbu nadvladava prevelikim milosrđem prema meni (u hebr. 'milosrđe' znači: 'majčino krilo') - i tako počinje 'slavlje obraćenja'. Često je dovoljan samo pogled pun vjere, kajanja i molbe za oproštenje, pa da nas Bog ozdravi. U starozavjetnoj povijesti spasenja, vidimo kako je Bog na grijehe naroda odgovarao milosrdnom ljubavlju; jer kazna Božja je uvijek medicinalna - želi ozdraviti i izliječiti zloću ljudi; no, kazna Božja nije posljednja riječ Božja: On se uvijek očituje kao Spasitelj (usp. Mojsijevu 'mjedenu zmiju'). Kad se kajem, dobri Otac ne pamti rane koje je od mene zadobio. Moje kajanje je, zapravo, žalost nad Božjom žalošću. On mi želi dati sve, svoje Kraljevstvo, vlastito Srce, a ja Mu, s tako malo površnog kajanja, to onemogućavam; zato mi je žao što sam propustio toliku Božju ljubav... Meni je tako teško obratiti se jer je u mome srcu premalo skrušenosti, a ako je malo skrušenosti u meni, onda je i vjera moja slaba i plitka (H. Caldelari). Ako moje kajanje neće imati granica, granica neće imati ni milosrđe Božje. Samo od raskajanog i skrušenog srca Isus može načiniti Božje svetište, svoj pravi Hram (srce skrušeno i raskajano, Bože, nećeš prezreti /Ps 51/). Jedino je kajanje sposobno u meni izvesti pobjedu savjesti i promjenu svijesti (metanoia); moja moralna obnova počinje iznutra. Jedan svetac reče: što se više kajem, to osjećam u sebi veću radost. Najbolje je ako kajanje izrazim i na vanjski način (riječima, pismeno, javnom isprikom, traženjem oproštenja...). (Jesi li ikada uvrijedio majku, a ona nije bila kriva? Je li te srce boljelo? Bi li dao sve da je nisi povrijedio? Eto, to je kajanje!).
- Jedno je jasno: Gospodin nas sigurno neće pitati za djela za koja nismo odgovorni. Krivi smo za učinjene i neispovjeđene i neokajane teške grijehe. Ipak, ne treba smetnuti s uma Petrovu duhovsku propovijed (Dj 3,13-19), gdje on govori: Vi se odrekoste Sveca i Pradednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste... I sada, braćo, znam da ste uradili ono iz neznanja, kao i glavari vaši... Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši. Iz toga zaključujemo, eto, da ljudi mogu učiniti zlo i nesvjesno. No, kada dođu svjesni trenuci, zlo treba uvijek popraviti, grijeh treba okajati - pa i samo onaj 'objektivni' - osobito ako smo dužni otkloniti posljedice...
- Odluka o popravku je utjelovljenje kajanja; ako bi nedostajala odluka, tada ne bi postojalo kajanje, i obratno. Svako iskreno kajanje bez konkretne i djelotvorne odluke o novom životu - ostaje sterilno. 'Riječ je djelom postala'. Iskustvo prošlosti i svijest o sadašnjoj slabosti nalažu mi da se odluka o popravku temelji prije svega na božanskoj milosti, a ne samo na mojoj snazi. Papa Ivan Pavao II napominje da je jedno postojanje iskrene odluke, a drugo razumski sud o budućnosti; no, volja, poduprta molitvom, daje vjerodostojnost nakane da se učini sve što se može kako bi se izbjegao grijeh.
- Ako nema iskrenog kajanja i odluke da više neću griješiti, kao i ako svojevoljno zatajim neki teški grijeh, Ispovijed nije valjana i ne opraštaju mi se grijesi; tako činim još i novi grijeh, tj. svetogrdno se ispovijedam i primam svetogrdno Kristove svetinje - Sakramente (Sv. Pričest, Sakrament ženidbe, Bolesničko pomazanje, Sv. Potvrdu...). Nikada neću doživjeti iskustvo da sam dijete Božje, nikada mi neće biti uslišane molitve - dok se ne oslobodim tih grijeha. Tek nakon priznanja i raskajanja za počinjena zla, obećanja da ih više neću činiti (odluke) i prihvaćanja pokore - na moju se dušu, aleluja, izlijeva valjano odrješenje.
- Svećenik može i uskratiti ili odgoditi odrješenje, ako nedostaje kajanje i odluka ne upadati u grijeh (usp. DS 3187). No, u skladu s ponašanjem svetih naučitelja i ispovjednika o pokornicima koji obično ponovno upadaju u grijeh - neće se uskratiti sakramentalno odrješenje onome koji se je, npr. nakon teškoga griješenja protiv bračne čistoće, pokajao, te unatoč ponovnim padovima pokazuje da se hoće boriti protiv upadanja u nove grijehe (ispovjednik će izbjegavati tražiti bezuvjetna jamstva koja su ljudski nemoguća za buduće besprijekorno ponašanje, jer bi to bilo pokazivanje nepovjerenja kako prema Božjoj milosti tako prema pokornikovoj spremnosti).
- Zabilježeno je:
U Španjolskoj se nalazi crkva u kojoj se na poseban način časti jedan veliki križ. Desna ruka Isusova na tom križu je otrgnuta od čavla i spuštena. Zašto? Predaja kaže ovo: ispod ovoga križa bila je jedna ispovjedaonica. U njoj su se ljudi ispovijedali i dobivali oproštenje svojih grijeha.
Jednoga dana u njoj se, ispod ovoga križa, ispovijedao jedan veliki grješnik i pokazivao znakove iskrenoga kajanja. Ipak je kod davanja odrješenja ispovjednik oklijevao... Bili su tako veliki, brojni grijesi.
Grješnik je vapio za odrješenjem.
Odrješujem te, rekao je svećenik, ali se nemoj više vratiti na grijeh!
Pokornik obeća da će se popraviti. Ali, jer je bio slab, ponovno je pao. Kajanje ga je dovelo pred ispovjednika, u ovu ispovjedaonicu, ispod velikoga križa.
Ovaj put nema oproštenja - reče srdito ispovjednik.
- Bio sam iskren, kajao sam se, odlučivao sam - priznaje pokornik - ali sam slab... Oprostite mi i odriješite me, molim Vas, od mojih grijeha!
Ispovjednik odriješi i nadoda: Ovo je posljednji put!
Ali - prije tog 'posljednjeg puta', bilo je još mnogo 'pretposljednjih'. I prošlo je više vremena. Ali s jedne strane navika, a s druge strane slabost učinile su da je ovaj čovjek opet pao u grijeh. I eto ga opet na Ispovijed. Kod istoga svećenika. U istu ispovjedaonicu, ispod istoga križa.
- Ovaj put je gotovo. Uvijek padaš. Kajanje ti nije iskreno! - govorio je svećenik grješniku.
- Istina je, oče, padam, jer sam slab. Ali ja se kajem... ja sam iskren... ja sam bolesnik... Molim, dajte mi odrješenje...
- Ne, za tebe nema odrješenja, nema oproštenja... - zaključi svećenik.
U tom trenutku s velikoga križa začuje se jecaj. Tužni i bolni jecaj raspetoga Spasitelja koji je istrgnuo desnu ruku od čavla, podigao je nad glavom grješnikovom, njome učinio znak odrješenja, a svećeniku upravio prijekor: Ti nisi za nj' prolio svoju krv...!
- Pokoru (popravak svih loših učinaka mojih loših postupaka, u meni samome i u drugima - što je i zakon pravde i vlastite obnove), ako sam od ispovjednika dobio određenu molitvu, izvršavam odmah nakon Ispovijedi (ako mi nije određeno da molim duže, kroz određeno vrijeme). Dobijem li kakvu drugu pokoru (da učinim kakvo dobro djelo, da se s nekim pomirim ili nečega odreknem...), ni tu pokoru neću mnogo odgađati. Ako mislim da dobivenu pokoru neću moći izvršiti, odmah kod Ispovijedi upozorit ću na to ispovjednika, da bi mi dao drugu pokoru, koju ću moći izvršiti.
- Kad mi svećenik daje odrješenje od mojih grijeha, siguran sam da mi u tom času i Otac nebeski oprašta sve moje grijehe od Krštenja (usp. Iv 20,23; usp. i članak Apostolskog vjerovanja: Vjerujem... u oproštenje grijeha...). Predivna je ta sigurnost!
- Legenda pripovijeda kako je neki veliki grješnik došao na Ispovijed Sv. Antunu. Bio je tako potresen da nije mogao govoriti. Svetac ga pošalje da napiše sve svoje grijehe i da se onda vrati. Tako je i učinio. Polako je čitao sve svoje grijehe jecajući... Kada je završio, rekne mu sveti ispovjednik da ponovo pogleda svoj papir. Pogleda - i vidi da je posve čist i bijel. Eto, takva nam je duša nakon poniznog priznanja naših grijeha...
- Pomirenje je besplatno, milost - čin milosrdne ljubavi Gospodina Boga, po definiciji. Pomirenje je, u prispodobi o rasipnom sinu, ponajprije dar nebeskog Oca, kaže Ivan Pavao II (Enchiridion vaticanum 9, str. 6). Ovaj dar neizmjerne Božje ljubavi nitko ne može 'zaslužiti' - Isus ga je zaslužio za nas; On je platio svojim životom umjesto nas. Jedino, što se od nas traži, jest - pokajati se i opredijeliti za Njega; zavapiti Isusu i zamoliti Ga da nam se smiluje: Isuse, sine Davidov, smiluj se meni grješniku! Isus, uvijek pun milosrđa, bez prestanka ga daje onima, koji Ga za nj' mole...
... Zamoli zato i ti Isusa i iskazat će ti milosrđe, jer zna, kako svi trebamo Njegovu ljubav. Svaki dan jest 'danas-dan' u kojem ti Bog nudi svoje oproštenje. Na tu ponudu Njegove ljubavi ne možeš odgovoriti 'ne'. Pomirenje s Bogom, bližnjima i sa samim sobom izmijenit će tvoje biće u velikoj mjeri. Dokaz, da si po Duhu Isusa Krista primio Očevo oproštenje, bit će da od danas uživaš mir kao nikada dosad. Počet ćeš ljubiti na drugačiji način. Odvratit ćeš sa svog zlog puta i početi ljubiti istinu iznad svega...
- Tri su 'milosna (pashalna) trenutka' u Sakramentu Pomirenja (usp. Jerome B. Hackenmüller, Reconciliación, u: D. Betancourt, Izvori ozdravljenja - Sakramenti, Duh i voda, Jelsa, 1998, str. 74-79; usp. naš Uvod, gore):
- trenutak praštanja (Isusova smrt): Isus mi udjeljuje oproštenje; to je jednostavni početak procesa pomirenja; kada tražim oproštenje i imam nakanu ispovjediti svoj grijeh, već se nalazim na putu ozdravljenja; tu me Gospodin poziva najprije da molim oproštenje i da oprostim drugima;
- trenutak oslobađanja (Isusovo uskrsnuće): ispovijedanjem mojih grijeha, Isus me oslobađa; na meni je učiniti da jasno vidi moje rane - ostalo On sâm čini;
- trenutak ozdravljenja (Duhovi): u osobnom susretu s Gospodinom, On svoju iscjeliteljsku ruku polaže na mene liječeći sve zle uspomene na grijeh te iscjeljujući sve rane nastale grijehom; ovo mi pomaže da više ne upadam u isti grijeh nakon što sam od njega oslobođen; daje mi potpuno oslobođenje od navade grijeha kojem sam možda i godinama robovao.
Ovaj treći dio u Sakramentu Pomirenja (nastavak započetog liječenja), što se tiče svećenika, često nedostaje (imamo, dakle, Isusovu smrt i Uskrsnuće bez Duhova; a Duhovi su događaj koji je pokrenuo javno djelovanje Crkve; Ivan Pavao II: Crkva je rođena na Križu, ali su Duhovi ti koji su omogućili prepoznavanje tek rođene Crkve. Mi svećenici prečesto otpuštamo vjernike a da im prethodno nismo pomogli otkriti korijen njihova grijeha; to je poput 'doviđenja, vidimo se na slijedećoj Ispovijedi', kada će vjernik možda doći ispovijedati isti grijeh. Trebali bismo voditi osobu sve dok se u njoj ne dogode osobni Duhovi; ti Duhovi mogu trajati sve dok se ne ukloni i posljednja sumnja da je ta osoba promijenila svoj život te da može živjeti kršćanskim životom bez velikih pomutnji. Papa, označavajući službu svećenika za treći milenij, navodi, u prvome redu, službu Riječi u zgodno i nezgodno vrijeme, službu tijela (oslobođenje, zdravlje, cjelovitost svakom živom biću); dakle, naviještanje i ozdravljanje, u prvome redu...
- Što znači da Ispovijed 'nije valjana'? Ako nema iskrenog kajanja i odluke da više neću griješiti, kao i ako svojevoljno zatajim neki teški grijeh, Ispovijed nije valjana i ne opraštaju mi se grijesi; tako činim, kako rekosmo, još i novi grijeh, tj. svetogrdno se ispovijedam i primam, falsificirano i bez prave nakane, Kristove svetinje - Sakramente. Svećenik može i uskratiti odrješenje, ako nedostaje kajanje ili odluka ne upadati u grijeh (usp. Denzinger-Schoenmetzer, Enchiridion Symbolorum 3187). Samo Bog znade koja je Ispovijed dobra, a koja nije (H. Caldelari). U konačnici, možemo reći da je najvažnija vjera i ljubav s kojima se približavam milosrđu Oca, te iskreno obraćenje.
- Zašto se ispovijedati pred svećenikom (koji je isto tako grješan kao i ja); zašto ne 'izravna ispovijed' Bogu? Zašto ne pomirenje u tajnosti savjesti? Zašto nije dosta da čovjek sam svoje stvari uredi s Bogom? Nije li bolje poći psihologu, psihijatru ili psihoterapeutu, jer oni, za razliku od svećenika koji postupaju neosobno-legalistički ili ne žele ispovijedati ili nemaju vremena za pokornika, posvete mnogo vremena svakoj osobi?
- Na to pitanje Crkva odgovara prizivajući tajnu Otkupiteljeva Utjelovljenja: po čovječnosti svoga Sina i preko vidljivih znakova ustanovljenih po Njemu, milost Božja dotiče čovjeka, koji je i sâm duša i tijelo. Stoga i pomirenje treba biti vidljivo (kao što su takvi i svi važniji događaji u našem životu), utoliko više što se ne pomirujemo samo s Bogom, već sa cijelom crkvenom zajednicom čiji smo članovi a koju smo svojim grijesima ranili i ponizili...
- Pomirenje je isprva bilo javni čin: biskup je na Veliki četvrtak molitvom i polaganjem ruku primao i pomirivao pokornike. Danas Crkva čini jasnijim pomirenje sa zajednicom kada obred Pomirenja zajedničarski slavi prema drugom od tri odobrena načina (Obred pomirenja više pokornika s pojedinačnom Ispovijedi i odrješenjem, Rimski obrednik: Red pokore, HBK, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., str. 11.18-19).
- Ne vrijedi se, dakle, samoprijevarno uvjeravati da je dovoljno Bogu priznati svoje grijehe i od Njega zamoliti oproštaj. Uostalom, Bogu se zaista uvijek obraćamo kad ispovijedamo svoje grijehe. Osim toga, Bog je između Sebe i ljudi odredio posredništvo Crkve. To je izričita volja Isusa Krista. Apostolima i njihovim nasljednicima (koji su zaređeni za tu posebnu službu i posvećeni za to Duhom Svetim) povjerio je uzvišenu i odgovornu službu opraštanja (Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, bit će im oprošteni - Iv 20,23); osnovao je Crkvu da u Njegovo Ime daruje božansko milosrđe, izvor duhovnog i duševnog ozdravljenja, nove mladosti i radosti. Ono što ni jedno ljudsko biće ne može po sebi dati, Uskrsli Krist je, kao svoj prvi dar, povjerio svojoj Crkvi na Uskrs: moć i vlast opraštati grijehe u Njegovo Ime. Crkva nas uči da je nakon teškoga grijeha za vječno spasenje apsolutno nužno to 'drugo krštenje' ili 'druga daska spasa' (DS 1706), a vlast odriješiti od grijeha da imaju samo valjano zaređeni biskupi i svećenici (I. Fuček, Vojevati pod Kristovom zastavom - duhovne vježbe, Verbum, Split, 2004., str. 175.).
- Nadalje, svaki grijeh je uvrjeda Božje ljubavi i vrijeđa Crkvu u njezinoj cjelini (braću). Svećenik predstavlja Crkvu (i Božje milosrđe) i kad mi daje oproštenje, to je Crkva koja mi preko njega oprašta i vraća me u puno zajedništvo s njom i s Bogom. Nije dovoljna samo osobna svijest svoga grijeha (ja pred sámim Bogom, da se sam spasim), već i 'javno' priznanje (u zajednici-Crkvi, koja je trpjela zbog mene). Važno je, stoga, znati:
1. nema mi oproštenja od Boga ako ne primim oproštenje od Crkve i ako se s njom ne nastojim pomiriti (to je nauka Isusova; On je odredio da je ispovijed grijeha Crkvi znak mojeg pomirenja s Njim, s Bogom; iskreno pomirenje s Crkvom jest uvjet da dobijem Božje oproštenje /v. dolje, odjeljak u nastavku; istina, Bog mi oprašta smrtni grijeh i 'savršenim pokajanjem' izvan Ispovijedi, ali samo ako pri tom čvrsto odlučim da ću se ispovijediti čim mi to bude moguće!/);
2. premda je Bog povezao svoje oproštenje s oproštenjem Crkve, samo On, Bog, oprašta moje grijehe (u Crkvi i preko Crkve).
- Tek kad se pomirim s bližnjima, s braćom, i Isus će mi dati svoje oproštenje. Gospodin me poziva najprije da molim oproštenje i da oprostim drugima (to je početak ponovnog uspostavljanja narušenih veza između između mene i bližnjih i između nas i Gospodina Boga, kao uvjet za primanje Vode žive). Potpuno je beskorisno vjerovati da mi Bog oprašta moje grijehe sve dok ja odbijam ili zanemarujem pomirenje s braćom; neće biti oproštenja niti oslobođenja niti ozdravljenja bez iskrenog praštanja drugima koji su zgriješili protiv mene... Ako želiš mir, moraš oprostiti od srca (Mt 18,35). Ne postavljaj nikakvu granicu oproštenju uvrjeda (usp. Mt 19,21-22; Lk 17,4). Nije dovoljno otići na Ispovijed, a doma ili u susjedstvu ili na radnom mjestu netko je zbog mojih uvrjeda bolestan (prije se treba pomiriti s bratom; usp. Mt 5,23, ili barem odlučiti to što prije). Bog traži da oprostimo da ne bismo trpjeli, ni drugima zadavali bol. Mržnjom čovjek može postati sotona (sotona nikada ne može reći, ni Bogu ni čovjeku: 'žao mi je', 'oprosti', 'kajem se' - i zato je pakao vječan). Tko do kraja tjera pravdu, čini nepravdu! Pravednost nije dovoljna - nju nadilazi ljubav; zato pravda mora biti ublažena milosrđem, ljubavlju. Božja šutnja dolazi kad ljudi više nisu jedni drugima slika i prilika Božja. Pomirenje s braćom kazuje da sam iskren tražeći Božje oproštenje. Bratska ljubav znak je moje ljubavi prema Bogu. Povrijediti jednu ljubav znači uvrijediti drugu. Ne-milosrđe je protest protiv milosrđa Božjeg. Duh Sveti nas uči da treba praštati kako Bog oprašta: On nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi. Jedina apsolutna prijetnja, koju je Bog po Isusu izrekao, jest ova: u mukama je svatko tko od srca ne oprosti svome bratu (Mt 18,34-35). Neću biti 'kažnjen zbog' svoje okrutnosti - manjak milosrđa već je samo po sebi pakao. Budi, stoga, milosrdan prema drugima kao što je Isus bio s nama: On kaže da nas Njegov Otac ljubi kao Njega samoga a i On da nas ljubi kao što ljubi svoga Oca. Želiš li biti božanski, budi božanski milosrdan prema drugome (usp. Lk 6,36); proglasi ga pred Bogom nevinim (to ne znači pristati na nepravdu /opraštanje nije 'ubijanje' nepravde/, nego ga, iz kršćanske ljubavi, ti u sebi samome, smatraš nevinim jer ne zna što čini'; svaki je od nas ranjen istočnim grijehom i potrebno je imati samilosti jedni za druge) - pa ćeš vidjeti kako se ostvaruje Božje djelo u njemu, kako ga On obnavlja i čisti... Htjeli-ne htjeli, braća smo. Braća bi nam prestala biti onda kada bismo prestali govoriti: 'Oče naš'! (usp. Sv. Augustin). Netko lijepo reče: kršćanin sije mir - a ne razdor; gasi požar - sluša i šuti; na uvrjedu odgovara molitvom; na klevetu odgovara blagoslovom; ako je progonjen - ne napada; izbjegava zadjevice, nadmudrivanja, vrijeđanja i nepravde; nastoji oko uspostavljanja mira i sloge; posreduje među sukobljenim stranama; sve čini da ukloni i uzroke i posljedice sukoba... Svako takvo tvoje milosrđe ima budućnost... Oprosti svakome čak unaprijed, već sada - svima onima koji će te povrijediti do tvoje smrti... Konačno, opraštanje se ne uvjetuje. Sv. Ivan Krizostom kaže: Bog traži da prvi treba moliti za oproštenje onaj koji se je prvi sjetio problema, a ne onaj koji je prvi uvrijedio! Slično reče i papa Ivan Pavao II u Sarajevu 2015. g.: (Ne treba čekati da se drugi promijene:) tako ni opraštanje ili traženje oproštenja ne treba biti uvjetovano pokajanjem na drugoj strani. Samo ljubav poznaje savršenstvo Zakona; samo je ona vjerodostojna, sve ostalo je teorija, nevjerodostojnost, varka... Samo ljubav daje razliku između sinova đavolskih i sinova Božjih (Sv. Toma Akvinski). Bez milosrđa, sva ostala sredstva su nemoćna, svi putovi nedovoljni, sva ostala djela hibridna. Čovjek, koji je pokraj mene, a nije moj bližnji - to je pakao! Povjeruj da nemaš neprijatelja, da te nitko ne može uvrijediti (u nama se vrijeđa samo oholost, nikada poniznost!). Naši pravi neprijatelji su u nama samima (J.-B. Bossuet). Budi iznad neprijatelja, razori mrak u sebi, pretvori zlo u dobro! Kad nevini ranjava onoga koji ga je ranio, tko će zaustaviti daljnja nasilja! (C. Caretto). Onoga dana, kad ne budemo gorjeli ljubavlju, mnogi će umirati od studeni (F.Mauriac).
- Pa kad si već jednom oprostio - ne vraćaj se više na to, to je gotovo!, da i tebi ne bi Bog opozvao svoj oprost (pročitaj parabolu o 'opozvanom oprostu': Mt 18,23-35).
Jorge L. Borges navodi slijedeći primjer: Abel se i Kain susreću s onu stranu.
Kain će Abelu: Jesi li mi oprostio? - A što to?, upita Abel.
- Ubio sam te, reče Kain. - Doista se ne sjećam, odgovori Abel.
- Nepraštanjem kažnjavaš sebe, a praštanjem uvreditelja. Nije opraštanje ono što što se često čuje: 'Ja opraštam, ali ne zaboravljam; ja opraštam, ali onaj zna što je učinio'... To nije kršćanski način opraštanja. Kršćanin, u svjetlu vjere, govori: 'Povrijedio si me i mrzio sam te, ali sad ti opraštam u Isusovo Ime, jer ti vjerojatno nisi znao što činiš' (usp. Lk 23, 34). Nije kršćanski ni reći: 'Opraštam, ali Bog vidi; ja se neću osvetiti, ali Bog će se osvetiti'... Nemoj Gospodina suobličiti svom liku. Moli kao Sv. Stjepan (gledajući Savla): Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh (Dj 7,60)... To je molitva koju Gospodin rado uslišava; ta je molitva vjerojatno uputila Savla u Damask. Neki crkveni oci vele: da nije bilo Stjepanove velikodušne 'molitve posredovanja', Crkva vjerojatno ne bi imala 'Pavla'... A što ako te uvrjeditelj i dalje progoni? Isus kaže: Radujte se...! (Mt 5,12).
- Ne pokazuj prstom na pogrješke svojih bližnjih. Nikada se ne rješava problem pokazujući prstom na druge. Blagost i krotkost spadaju u Isusovih osam blaženstava. Ako si strog prema drugome, gotovo ćeš uvijek pogriješiti; ako si pak blag, nećeš nikada. Isus reče: Ne sudite i nećete biti suđeni! Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se... jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti (Lk 6,37-38; Mt 7,1-5). Nemilosrdnom i sud će biti nemilosrdan; tko je pak milosrdan, likuje nad sudom - jer će po mjeri svoga milosrđa zadobiti mjeru Božanskog milosrđa. Ako ne želiš odbaciti Krista, tvoj život mora biti izgrađen upravo na ovim Njegovim Riječima... Oprostiti, iskazati milosrđe - Božje je obilježje; to je tolika snaga duha da njegov oganj može zapaliti čitav svijet! U svako vrijeme bilo je to 'nesuvremeno'. No, jedno je sigurno: Krist ni u toj točki ne pozna uzmaka. Netko lijepo reče: Tko sa sobom uvijek nosi otkočenu pušku, na kraju će nekoga i ubiti. Ako je tvoje jedino sredstvo čekić, na kraju će svi drugi za tebe biti čavli. Dan će ti proteći u zabijanju čavala... Sveta s. Faustina savjetuje: Molite Gospodina, svaki put poslije Sv. Pričesti, da pročisti i posveti vaš jezik, kako ne biste njime ranjavali druge. Da, postoje riječi koje mogu ubiti. Evo kriterija za tvoj govor o drugome: Ako su istina i ljubav u tebi - tada govori a ne šuti. Ako su tvoje riječi istinite, a drugoga povrjeđuju - šuti, jer bi to bila samo istina, ali ne i ljubav. Ako tvoja riječ govori ljubav, ali neistinito - šuti, jer bi tvoja riječ bila hipokrizija (prijetvornost), a ne istina...
- Evo kako mole kršćani: Oče, njegova me radost ražalostila, molim Te, učvrsti ga u radosti. Okružuju ga, obožavaju, hvale... neka bude još više okruživan, poštovan, hvaljen! Uzmi moje dvije ruke i prisili ih da plješću u njegovu čast! Govorit ću o onom dobrom što čini, šutjet ću o zlu što je u njemu i za koje samo ja znam. Žrtvujem ti ovu bolnu borbu moje volje protiv moga zlog srca! (F. Varillon).
- Savjeti R. Bundala o 'bratskoj opomeni' (usp. Mt 18,15-17): 'Kaniš li koga što opomenuti, ako nisi u stanju Milosti, ne čini to prije Ispovijedi. Inače - nađe li te đavao u tvome, pa i najmanjem grijehu - izrugat će te, napasti i poniziti po osobi koju opominješ. Zbog nečista ti srca, Bog nije mogao stati uz tvoju dobru namjeru. I ne reci opomenu na takav način da uđeš u razgovor s grješnikovim duhom, jer njega ni u kakvo dobro nećeš moći uvjeriti, niti tako da porušiš sve mostove između sebe i bližnjega - kloni se razgovora iz kojeg izviru grijeh i svađa. Dok govoriš, neka ti srce žari od ljubavi za bližnjega. Ne nabrajaj sitnice da ne izgubiš Božansku blagost. Ne otvaraj usta svaki čas i čim grijeh ugledaš. Tako čine oni koji prigovaraju; duh Tužitelj zbraja grijehe; Isus nije hodio svijetom prigovarajući, već u Duhu Svetom. Nikad ne opominji čovjeka koji tebi čini zlo - radije zlo pretrpi opraštajući; opominji onda kad vidiš da netko čini zlo bližnjemu. Opomena služi ljubavi, a ne sebeljublju' (R. Bundalo, Sinovi svjetla, HKZ 'Mi', Zagreb, str. 335-338).
- Što treba reći na Ispovijedi? Ispovijedi se od svoje zadnje iskrene Ispovijedi. Priznaj sve teške grijehe prema broju i vrsti. To znači: ako si počinio teški grijeh, pitaj se za njihov broj i za sve okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha. Ako ne znaš broja, reci barem, koliko si puta koji grijeh počinio prosječno na dan, tjedan, na mjesec ili godinu (ma da znaš koliko si puta teško povrijedio neizmjernu Božju ljubav!; ma da znaš koliko ti toga Bog oprašta!). Priznaj također i lake grijehe koliko ih se sjećaš. Zapamti: sve što si valjano ispovjedio, pokajao se i u skrušenoj pokori zadovoljio Božjoj pravdi, ne čeka te više kao zaprjeka na putu sjedinjenja s vječnom Ljubavlju: tebi se grijeh briše i Bog se više ne sjeća tvoga zla: A ja, radi sebe opačine tvoje brišem, i grijeha se tvojih ne spominjem (Iz 43,25); ... jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati (Jr 31,34). Gospodin te to neće pitati ni poslije smrti ni na Posljednjem sudu! Kad Bog oprašta, oprašta zauvijek. Ne postoji više nitko, tko bi me mogao optužiti pred Bogom. Gospodin ima jednu 'nesavršenost': loše pamćenje naših grijeha, koje nam je otpustio po Krvi svoga Sina. Kad nas Gospodin gleda, gleda nas kroz Rane svoga ljubljenoga Sina... Pred Njim smo sveti i neoskvrnjeni, jer nas je Krv Kristova očistila od svih grijeha i zasvagda usavršila posvećene (Hebr 10,14). Grijeh više nema nad nama nikakvu moć. Zato je jako važno da se iskreno ispovijedam i kajem, da budem iskren prema sebi i Gospodinu. Bolje je ne ići na Ispovijed nego se neiskreno ispovijedati...
- Što ne treba reći? Ne želim opravdavati ili braniti, uvećavati ili umanjivati, prikrivati ili prešutjeti svoje slabosti, nedostatke i grijehe, nego se optužiti; po grijehu treba 'ošinuti', da nema više nada mnom nikakvu moć!... Ne smijem iznositi i opisivati pogrješke svojih bližnjih, bez obzira na to što one mogu biti i meni poticaj za grijeh: pred Boga dolazim optužiti sebe, a ne druge! Kad bi Mu dolazili oni koji druge okrivljuju i tužakaju, i to u hramu! - takva 'pobožnost' Gospodinu ne bi bila nimalo draga. Grješnik nema pravo suditi drugoga grješnika (usp. Iv 8,7)! Bog koristi osobe, koje nam nanose zlo, da vježba našu poniznost, našu strpljivost. Uvidjet ćemo jednoga dana, koliko su nam oni, koji nas razapinju - korisni! (J.-B. Bossuet).
- Govori ono što jesi sagriješio (farizej u Lk 18,9-14 dolazi 'pohvaliti se', stavljati sebe Bogu na izložbu, pjevati Njemu pjesmu o sebi - to je protuslika pravog priznanja, veličanje samog sebe, samohvala, samodopadno priviđenje, 'uživalačka samodopadna lažna hvalisavost' /I. Fuček/, dakle, laž...). Kad god mi pred Gospodina dođemo, onda On sluša što govorimo: hvalimo li Njega ili sebe pred Njim... Najveći sveci otkrivali su najveće prljavštine u sebi... Što ti je duša bliže Bogu, to ćeš vidjeti više blata na staklu svoje duše (Z. Sudac). Pred dragim Bogom, svi smo mi prosjaci (Sv. Franjo Asiški). Čuvaj se umišljanja da 'grijeha nemaš' - jer bi tada bio daleko od Boga; uzvišeno bi mislio o sebi (usp. 1 Iv 1,8). Isus kaže: taj neće biti opravdan (usp. Lk 18,14). Ljubav Božja ne liječi onoga koji si umišlja da nema rana. Tko nije pao, nikad se neće dići; tko nije prljav, nikad neće biti očišćen. Tzv. 'pravednici' - nepristupačni su za milost. Bogu je draža naša poniznost i skromnost ('Bože, milostiv budi meni grješniku!') nego naduvena dobra djela ('hvala Ti, Bože, što nisam kao drugi'). Ako postepeno gubimo svijest o grijehu kao zlu, ako tražimo opravdanje za grijeh i ne gledamo ga više kao moralno zlo, već ga uzdižemo kao moralnu vrijednost i dobro - ne trebamo ni oproštenje; ako ne trebamo oproštenje - ne trebamo ni Spasitelja! (evo, vidiš, dokle to vodi!). Lijepo kažu duhovni pisci: neosjetljivost na grijeh mnoge male i potajne grijehe ostavlja izvan domašaja naše vjerničke savjesti; nismo ni svjesni do kojih nas dubina običaji svijeta ranjavaju zavođenjem i porobljavanjem, te griješimo, a da toga nismo ni svjesni. Ne uzimaj olako grijehe koje nazivamo 'lakim'. Ako ih uzimaš olako kad ih važeš, boj se kada ih brojiš (Sv. Augustin). Sv. Toma Akvinski tvrdi: Radije bih podnio sve muke ovoga svijeta nego li svjesno Boga uvrijedio malim grijehom. Neki sveci navode, da se mnogi nalaze u čistilištu zbog malih pogrješaka, suvišnih riječi, loših govora, zlog raspoloženja, nestrpljivosti... Dok ne budemo ljubav, kao što je On sám, nećemo moći stupiti u svetost Njegova Doma. Kažu dobri duhovnici: Bog nam je stvorio dušu na svoju sliku i priliku: samo takvu sliku htjet će primiti natrag. Tako, premda voljno možda i nismo u grijehu, nesavršenstvom i mlakošću jesmo (zahlađenje u ljudskim odnosima, nedostatak pozornosti prema drugima, 'tisuće manifestacija egoizma koje poznaju i najvjernija prijateljstva'...). Ako još uvijek mislim da 'nemam grijeha', trebam moliti: Ali, tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me! Od oholosti čuvaj slugu svoga, da mnome ne zavlada (Ps 19,13-14). Tada se moram barem zapitati: jesam li savršeno ljubio Gospodina Boga (svim srcem, svom dušom i svim umom svojim) i svoga bližnjega (kao samoga sebe)? Dakako, samo oholost može na to potvrdno odgovoriti, a ona je već grijeh...
- Sasvim je svejedno, u načelu, kod kojeg si se svećenika ispovijedio. Dolaziš Bogu, a ne svećeniku. Svećenik - Isusov poslanik, diše Duhom Kristovim, a On je Duh koji stvara pomirenje i mir oproštenjem grijeha.
- Ipak, osobno, rado ću ići svećeniku koji neće završiti prije nego što započne. Ispovijed je jedna od rijetkih stvari na svijetu koja se u žurbi ne može dobro obaviti. Biskup Isemia-Venafra, A. Gemma, u svom pastoralnom pismu od 29. 06. 1992., navodi: Dio je pastirske službe saslušati svu braću s velikom, velikom strpljivošću... i nikad, nikad, nikad prema duši u patnji... ne smije se postupati površno, umanjujući njezine probleme ili, što je gore, odbijajući da ju se sasluša. Tako nije postupao Isus! Ne znaju li sveti službenici da upravo njihova indiferentnost često prisiljava jednostavne i nepoučene da se obrate... krivim praksama, koje su, jao, povlašteno sredstvo za djelovanje Zloga i za njegovu pobjedu? Sv. Filip Neri jednom je rekao: Kad bih već i došao na prag raja, a jedan bi grješnik došao tražiti moju službu, rado bih napustio nebeski dvor da ga saslušam. Primjer Sv. Male Terezije neka i nama bude nadahnuće: Neću si uzeti počinka na nebu do konca svijeta. Tek kad će anđeo reći: 'vrijeme je svršeno', tada ću se odmoriti. Zaštitnik svih dušobrižnika, Sv. župnik arški, molio je pred Svetohraništem: Moj Bože, molim Te, ne daj da se tko od mojih župljana izgubi! Ja sam spreman trpjeti najstrašnije muke do konca života, samo da se ne izgubi ni jedna od mojih ovčica! A jednom uzdahnuvši reče: Teško podnosim teret odgovornosti za tolike duše, i dršćem pri pomisli na čas kad budem jednom morao za njih davati račun... O, vi ne znate što to znači iz župnog stana stupiti pred Božje lice.
- Žedan sam, reče Isus, žedan sam tolikih duša... Srce svećenika koje ne krvari - nije srce svećenika...
- Ispovijed je lijek, ali nije ni duhovni razgovor ni psihoterapija. Ispovijed je Sakrament za oproštenje grijeha, a duhovna pratnja nije (jedno je grijeh, a drugo su životne poteškoće i križevi). Ispovijed je: dođeš i kažeš svoje grijehe, objektivno i jasno, bez uveličavanja i umanjivanja - svećenik te može nešto pitati: ne radi sebe, nego radi tvoga dobra (možeš mu reći i svoje poteškoće, sumnje i nejasnoće /provjeri "svoj" sud pred sudom Crkve!/); daje ti određeni savjet i pokoru - pokaješ se - odlučiš s pomoću Božjom više ne griješiti - dobiješ odrješenje - ideš zahvaliti Bogu i izvršiti pokoru...
- Dobro je imati, ako je moguće, stalnog duhovnog pratitelja u tvom duhovnom rastu, osobu punu Duha Svetoga, stabilnu i duhovno sazrelu, koju možeš pitati i osluškivati, koja pozna zakonitosti i zamke na duhovnom putu. Važno je da prema njemu možeš biti potpuno otvoren i iskren. On je prijatelj koji s tobom može plakati i radovati se (usp. Rim 12,15). On će ti pomoći da Gospodin, Vođa tvoje duše, tobom upravlja i vodi te kamo On hoće. Ali on ne preuzima tvoju osobnu odgovornost za tvoj život! On ima očinski autoritet ljubavi. Duša, ako ima takav autoritet poslušnosti, đavao joj ne može ništa. Duhovni pratitelj može, ali ne mora uvijek, biti i ispovjednik. Ako nemaš duhovnog pratitelja ili se kod njega ne ispovijedaš, dobro je imati stalnog ispovjednika. Kad te upozna, lakše će ti moći pomoći da napreduješ u dobru i penjanju na brdo Blaženstava.
- Ispovijed je lijek. Knj. Sirahova (38,2) govori: Liječenje od Svevišnjeg dolazi... Gospodin liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove (Ps 147,3). Isus je naviještao kraljevstvo Božje i liječio bolesnike (Lk 9,2). Sila Ga je Gospodnja nukala da liječi (Lk 5,17). No, nije htio da od Njega naprave čudotvorca, odnosno iscjelitelja: Hajdemo drugamo... da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao (Mk 1,38). I učenici su navješćivali evanđelje i liječili posvuda (Lk 9,6). Isus apostolima daje nalog: Putom propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite (Mt 10,7-8), dakle, da propovijedaju i čine znakove oslobođenja i ozdravljenja, isto što je radio On, Isus. (Eh, da, neki bi htjeli prijeći preko tog, tako važnog, aspekta Isusova djelovanja! Oduzmi od Isusa Galileju - i što ćeš moći ponuditi ovom bolesnom i izranjenom svijetu!?).
- Mnogi pokornici daju svjedočanstvo ne samo ozdravljenja duha kada su u Ispovijedi oprostili, nego i tjelesnog ozdravljenja kada su svoje grijehe i svoje srce povjerili Isusu kako bi ih On mogao izliječiti.
- Sakrament Pomirenja ima terapeutsko ili medicinalno obilježje; Isus je u Evanđelju često predstavljen kao liječnik: Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima (Lk 5,31). Isus je zaista nebeski liječnik koji dolazi da primi teret naših grijeha, nastavlja svoje djelo ozdravljenja i spasenja. Njegovo otkupiteljsko djelo, već od prvih kršćanskih vremena, često je nazivano 'medicina salutis'. U tom smislu, Ispovijed je sama po sebi liječenje koje vodi k potpunom ozdravljenju (D. Betancourt).
- Sv. Augustin, misleći na pastoralnu praksu pokore, navodi: Želim liječiti, ne optuživati. D. Betancourt piše: Zahvaljujući lijeku Ispovijedi, iskustvo grijeha se ne izopačuje u očaj (op..cit., str. 68), te nastavlja: Ispovijed je milosrdno sudište ili mjesto duhovnog liječenja. Oba ta aspekta Sakramenta zahtijevaju poznavanje nutrine grješnika kako bi mu se moglo suditi i dati odrješenje, pomagati i liječiti.
- To je nedvosmisleno. Ispovijed je susret s liječnikom duha, koji nam pomaže ozdraviti od bolesti duha; no, ona nije psihoterapija (ni koja druga profana katarza). Ivan Pavao II upozorava: Ispovjedaonica nije i ne može biti alternativa psihoanalizi i psihoterapiji... Neopravdano je očekivanje da se nađe u ispovjednika nekog iscjelitelja ili liječnika u tehničkom smislu riječi. Gdje stanje pokornika zahtijeva medicinsku pomoć, ispovjednik ne treba sâm preuzeti tu ulogu, već bi trebao pokornika uputiti na kompetentne i poštene stručnjake (21. 03. 1996. pred Apostolskom Pokorničarnicom).
- To je jasno i odnosi se na 'medicinske slučajeve' bolesti psihe (= područje psihijatrije), a ne na područje duha (= područje vjere i ljubavi). Ne treba, dakle, zamjenjivati ni svećenika psihologom ni suprotstavljati jednog drugome - oboje imaju svoju ulogu u pomaganju da postanemo slobodne i svjesne ljudske osobe. Medicinske slučajeve ispovjednik će, dakako, uputiti psihosomatskim stručnjacima. No, nikakva psihoanaliza, nikakva introspekcija ne može nam dati jasnu viziju naše 'pravednosti' pred Bogom. Liječenje u Ispovijedi je 'hagioterapeutsko', a ne psihijatrijsko ili medicinalno u užem svjetovnom smislu.
- Znamo da ponekad nikakva psihologija, psihoterapija i uopće medicinska nastojanja nisu sposobna riješiti neki duhovni problem ili ga uopće detektirati (možda samo simptome) te pokornika sa takvim duhovnim problemom nećemo nužno slati - od Stvoritelja k stvorenju, osobito ako je došao tražiti vjersku i moralnu pomoć! (Sjećam se, kada sam radi produženja vozačke dozvole, došao na pregled i psihologu u poznatoj zagrebačkoj ustanovi, liječnik-psiholog me upitao, što sam po zanimanju. Svećenik, odgovorih. Ja bih trebao doći k Vama, a ne Vi k meni, odgovorio je i istog trena, bez daljnjih ispitivanja, stavio na dokument svoj formalni potpis). U životu iskusan čovjek ili psihoterapeut može otkriti i posvijestiti potisnuta negativna iskustva i pretjerana iščekivanja. S tim nije uvijek povezano pravo ozdravljenje. Često se ta nastojanja spotiču o nepremostive granice i katkada imaju za posljedicu čak i daljnja kriva držanja i pogrješke. Bog Biblije potiče svakoga na to da sve nezdravo Njemu donese (bez prethodne toalete): On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove (Ps 147,3). Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja... on iscjeljuje sve bolesti tvoje (Ps 103,2 sl.). Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28). Prerada negativnih životnih iskustava pred Gospodinom u tradicionalnom dušobrižništvu jedva da je ponuđena. Molitva za ozdravljenje od sjećanja i (pretjeranih) iščekivanja i molitva za oproštenje put je prema tome (H. Mühlen, Novi susret s Bogom, Duh i voda, Jelsa, 1994., str. 308-309). Tko drugi može stupiti do tih dubina u kojima smo ranjeni, ako ne Onaj koji ih je stvorio? Gornjim riječima - papa ne želi staviti Gospodinu granice: tä Bog je Stvoritelj i duha i tijela i psihe! Čovjekov duh prožima čitavo tijelo i psihu, te stanje duha može liječiti i tijelo i psihu. No, pokornik i ispovjednik moraju ostati ponizni... ne tražiti u Ispovijedi iscjeljenje u tehničkom smislu riječi, jednom riječju, čudo! Ne tražiti u Ispovijedi besplatne terapeutske psihološko-psihoanalitičke usluge u svojim unutrašnjim tjeskobama, kompleksima i traumama (dr. M. Srakić).
Jednom riječju, ne psihologizam ni formalizam, ni unutrašnji i personalistički asketizam, nego, prije svega, nezanemarivanje sakramentalnog karaktera Ispovijedi (što joj je bitno), dubinsko iskustvo svog obraćenja, koncelebracija Kristove pashalne pobjede i svoga blagdana povratka Ocu te ostvarivanje rasta prema punini u Kristu.....
- Radi pojašnjenja papina upozorenja, razmotrimo napastovanje Isusa u pustinji (Mt 4,1-11 i //): Sotona je htio učiniti od Isusa (nadovezujući se na Njegovo krštenje: Ako si ti Sin Božji...):
- svemoćnog magičara (oholost: da traži hranu izvan Boga; Isus daje prioritet Božjoj Riječi ispred zemaljske hrane);
- mitološko biće, oslobođeno ljudskih mogućnosti, koje prkosi zakonima sile teže (osobna slava, čast; Isus odvraća: treba prihvatiti Gospodina Boga, a ne Ga napastovati tražeći od Njega mirakulozne dokaze);
- jednog super-kralja svega sjaja svijeta (bogatstvo; Isus odvraća: samo se Bogu klanja a ne idolima, lažnim bogovima koji osiguravaju slavu ovoga svijeta).8
- Bijaše to Napasnikov pokušajni način da divinizira Isusa do točke da smatra Njegovo poniženje i utjelovljenje kao sekundarno. Sve ponude opasnih namjera (bogatstvo, čast i oholost), Isus je odlučno odbio prihvaćanjem siromaštva, poniženja i poniznosti. On time potvrđuje, na koji način On shvaća 'biti Sin Božji').
- Analogno, to vrijedi i za Ispovijed: treba prihvatiti Gospodina Boga (srca skrušena i ponižena, u potpunom duhovnom siromaštvu i ponizno), a ne Ga napastovati zahtijevajući od Njega čudesne dokaze.
- S obzirom na ovaj aspekt ozdravljanja, napominjemo da odredbe koje se odnose na molitve za ozdravljenje, izdane od Kongregacije za nauk vjere 2000. godine, treba striktno tumačiti:
- iako je svakom vjerniku 'dopušteno' uzdizati molitve Bogu radi zadobivanja ozdravljenja, u slavlje presvete euharistije (sic! - uporno malim slovima; Euharistija u rangu pisanja neke najobičnije stvari!), sakramenata i časoslova ne smiju se uključivati molitve za ozdravljenje, bilo one liturgijske (iz Mise, klanjanja) bilo neliturgijske (izuzimajući slavlja za bolesne predviđena u liturgijskim knjigama, za koje je opet potrebno izričito dopuštenje dijecezanskog biskupa /čak i kada ih priređuju ili u njima sudjeluju biskupi ili kardinali/); i nad neliturgijskim molitvama za ozdravljenje (molitveni susreti, čitanje Božje Riječi, svečano moljenje krunice i sl. pobožnosti), zadržan je nadzor mjesnog ordinarija; miješanje tih slobodnih neliturgijskih molitava s liturgijskim slavljima - treba brižno izbjegavati; usp. Kongregacija za nauk vjere, Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje, II..., 1-7)!
- Kako se često ispovijedati? Čim osjetim da sam sagriješio (prekinuo veze s Božjom ljubavlju i veze koje me sjedinjuju s braćom). Nije potrebno čekati da teško obolim pa da onda idem k liječniku. Nije zabilježeno da je Isus ograničio davanje oproštenja samo za teške, smrtne grijehe. Svaki grijeh uvijek je materija za Ispovijed. Svaki grijeh zahtijeva Božje milosrđe da bude oprošten. U redu ljubavi, svaki manjak je važan. Kršćani, koji se često ispovijedaju, uvijek imaju što reći na Ispovijedi. Oni, koji se rijetko ispovijedaju, ili možda samo jednom godišnje, nikad nemaju što reći... (usp. H. Caldelari). Crkva je uvijek pozivala i hrabrila vjernike da se često ispovijedaju. Sám Novi obred Sakramenta Pomirenja preporučuje čestu Ispovijed ističući u njoj veliku korist za rast krsne milosti, kao prigodu i poticaj što tješnjeg suživota s Kristom i sve veću spremnost na poslušnost glasu Duha Svetoga. Papa Pavao VI u svojoj apostolskoj napomeni o kršćanskoj radosti potiče: Česta Ispovijed poseban je izvor svetosti, mira i radosti. Postajem milosrdniji, otvoreniji na pogled Božje dobrote i poticajima Duha Svetoga, učvršćujem svoje veze s Crkvom, u meni raste ljubav prema braći, sprječavam grijeh da ruši u meni Božje djelo, privlačim naklonost Božje ljubavi. Česta Ispovijed je najbolje sredstvo da izbjegnem teške grijehe, a posebno je sredstvo da sve više rastem u ljubavi Oca nebeskoga - da sudjelujem u radosti Boga, koji je Otac kad oprašta, i primam njegov Mir, sreću što sam pomiren po daru Duha Svetoga koji u meni kliče: Abba, Oče!
- Ako ti netko kaže: 'Ne trebaš ići tako često na Ispovijed!' - ne slušaj ga. Ako ti netko u Ispovijedi govori svoja vlastita (privatna) mišljenja, koje nije usklađeno s onim što naučava Crkva (to nije njegova zadaća), ako ti ispovjednik ne pomaže da mijenjaš sebe - mijenjaj ispovjednika! Uostalom tko bi rekao da Ispovijed nije za lake grijehe, po odredbi Tridentskog koncila - biva isključen iz Crkve...
... Kanoni 7. i 8., IV zasjedanje Tridenta: Kan 7: Ako netko kaže da u sakramentu pokore nije potrebno po božanskom pravu /iure divino/ i raspoloživosti ispovjediti sve i pojedine smrtne grijehe koji su se spoznali nakon dužnoga i pomnoga razmišljanja, također i one tajne te učinjenih i protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha; ili ako kaže da je ispovijed korisna samo za poučavanje i tješenje pokornika te da je neko vrijeme bila poštivana samo kako bi se određivala kanonska pokora; ili da oni koji se trude ispovjediti sve grijehe ne kane ništa ostaviti božanskoj milosti, kako bi to oprostila; ili, konačno, da nije dopušteno ispovjediti lake grijehe, neka bude izopćen. (DS, 1707)…
- Neki su sveci (po posebnom nadahnuću Duha Svetoga /p. Pio, Terezija Avilska, Leopold Mandić, o. Ante Antić, Franjo Borgia, Ivan Pavao II.../), nakon večernjeg ispita savjesti, pristupali svaki dan sakramentalnom odrješenju - što, dakako, Crkva neće nikome preporučiti, ali neće ni zabraniti, dok točan ispit savjesti, kajanje i dobru odluku, iskrenu optužbu i sakramentalnu zadovoljštinu traži od svih (I. Fuček, op. cit., str. 176.). No, svakako bi se trebalo ispovjediti odmah nakon teško počinjena grijeha.
- Tko snosi u slučaju grijeha odgovornost ako svećenik daje neodgovarajući ili krivi savjet? Jesmo li tada odgovorni, kada naslućujemo da nas je svećenik krivo savjetovao? Odnosno, jesmo li odgovorni za grijehe, koje smo počinili na temelju svećenikova savjeta?
Ponajprije, svećenik je odgovoran za dane savjete u ispovjedaonici. Ljudi prihvaćaju svećenikov savjet; svećenik bi trebao biti upućen, imati znanje; on je dakle, stručnjak i posvećeni poslanik Crkve i stoga je dužan dati točan savjet. Također, naša odgovornost ovisi i o tome, koliko mi o Božjoj Objavi, nauci Crkve i o Ispovijedi znamo; Ispovijed ovisi i o upućenosti onoga koji se ispovijeda (svatko vjernik je dužan poznavati nauku Crkve i Božju volju; neodgovornost vjernika koji posluša takvog ispovjednika nije, dakle, apsolutna). Ipak, ako dvoji, može otići drugom svećeniku, dobiti savjet i odrješenje i imati svoj duševni mir.
- Ako na Ispovijedi zaboravim neki teški grijeh, je li ona valjana? Odlučujuće pitanje jest: jesam li to namjerno ili nenamjerno zaboravio? Ako sam nenamjerno, ostajem miran - Ispovijed mi je valjana (ali to "zaboravljeno" trebam reći na prvoj slijedećoj Ispovijedi!). Bog mi tada sve oprašta, ako se za sve kajem i želim sve popraviti. Sve što sam htio staviti u Njegovo oproštenje, oprošteno je, iako sam nešto i zaboravio. Bog jedino ne oprašta onome, tko svjesno, svojom voljom, sakrije ili zataji koji grijeh; njemu onda nije ništa oprošteno (pa ni ono što je valjano ispovjedio), jer se ne želi vratiti iskreno k nebeskom Ocu, nego Ga želi prevariti (tada čini jedan još teži grijeh - svetogrđe!). U konačnici, ako si doista iskren, važnije je ipak vjerovati u Milosrđe Božje koje sve oprašta i koje plaća sve tvoje dugove, nego imati sigurnost da si baš sve rekao. U Evanđelju vidimo, da je ženi preljubnici oprošteno, ne zato što se je savršeno optužila za svoje grijehe, nego jer je mnogo ljubila (usp. Lk 7,47).
- Korisni savjeti: dogodi se, ni nakon brižno ispitane savjesti, da se ne mogu sjetiti svih grijeha koje bih trebao staviti u Božje Milosrđe. Neka me to nauči mudrosti, da svoje glavne grijehe stavim iz dana u dan (ili po potrebi) na papir. Tako mogu sve reći bez muke da nisam nešto važno zaboravio.
- U ispovjedaonici možeš slobodno i pročitati svoje grijehe; to je znak temeljite priprave. Taj papir treba što prije uništiti ili spaliti (simbolika je velika, jer je Gospodin u vatri svoga Duha 'spalio' i sve tvoje grijehe. Nemoj sada graditi čitav krematorij za spaljivanje posmrtnih ostataka svojih ispovjeđenih grijeha /investicija je skupa/! Nemoj na papirić stavljati svoje ime i prezime ili adresu s brojem telefona: možeš ga slučajno izgubiti, a onda...?). Ako bi netko slučajno našao takve zabilješke o tuđim grijesima, ne smije ih čitati već uništiti, a ako bi ih prepričavao - teško bi griješio!).
- Ako se ispovijeda nagluha osoba - odmakni se od ispovjedaonice. Ako bi nenamjerno čuo neki grijeh koji se ispovijeda - tajna te obvezuje u savjesti pod teški grijeh (gotovo kao i svećenika). Nikome i nikada to se ne smije odati!
- Ono što si rekao u Ispovijedi ili ono što ti je svećenik rekao, ne govori na sva usta pred drugima! Neka to ostane - ispovjedna tajna, Isusov Sakrament. I ono što si pred svećenikom rekao kao sakramentalnu materiju, ne pitaj ga o tome izvan Ispovijedi (čak ni dobronamjerno!), jer on o ispovjednoj materiji ili bilo kojem njenom dijelu izvan Ispovijedi, bez opasnosti odavanja ispovjedne tajne, ne smije govoriti!).
- Što će svećenik misliti o meni (osobito ako me pozna), ako mu kažem neki 'strašan' grijeh? Neće izletjeti iz ispovjedaonice za tobom i početi vikati; neće te početi udarati štapom niti se sablazniti ili promijeniti svoje mišljenje o tebi; on o tome jednostavno ne smije naknadno ni misliti niti saznanja iz Ispovijedi koristiti u svom kasnijem odnosu prema tebi (najstrože, bez izuzetka, veže ga svetost 'sakramentalnog pečata', ispovjedna tajna, čije je odavanje zapriječeno najtežom crkvenom kaznom: unaprijed izrečenim izopćenjem pridržanim Apostolskoj stolici!). I svećenik je čovjek kome je potrebno Božje Milosrđe (i on je pokornik, grješnik koji se ispovijeda pred drugim svećenikom). Njegova dužnost je da te s Bogom pomiri, a ne da te sudi (Ispovjednik nije gospodar, već službenik Božjeg praštanja, KKC 1466; Slaveći sakrament Pokore, svećenik vrši službu Dobrog Pastira koji traži izgubljenu ovcu, Dobrog Samarijanca koji liječi rane, Oca koji čeka izgubljenog sina te ga pri povratku prihvaća, kao i službu pravednog Suca koji ne pravi razlike među osobama i čiji je sud u isti mah pravedan i milosrdan. Riječju, svećenik je znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grješniku /KKC 1456/). Nema grijeha kojega čovjek ne bi mogao učiniti, a da se i ja ne bih mogao njime uprljati (Sv. Augustin). Ništa mu stoga ne možeš reći što mu netko već prije tebe nije rekao i što netko, nažalost, poslije tebe neće još sagriješiti... Zato je najbolje bez straha, jasno i točno, sve kazati, inače ti grijesi uzrokuju u tebi velike nutarnje patnje (duševni nemir, tjeskobe, skrupule...). Bila bi šteta udaljiti se od Božjeg Milosrđa i Pomirenja zbog kojeg takvog grijeha. Niti ne slutiš s koliko poštovanja i udivljenja ispovjednik sluša ponizne i iskrene optužbe radi učinjenih grijeha, ali i gleda kako se jedna duša iz tame vraća Božjoj svjetlosti, kako uskrisava iz smrti u Život! Tko se drži istine, dolazi k svjetlosti (Iv 3,21). Lijepo je pomirenje s Bogom i za grješnika i za svećenika (H. Caldelari). Kao što on moli za tebe, dobro je moliti za svećenika preko kojega će ti Bog dati oproštenje...
- Promatraj svećenika kao da je sâm Isus...
- U knjizi 'Svećenik okrvavljene haljine' opisuje se istiniti događaj: svećenik je osuđen na doživotnu robiju jer ga je ispovjedna tajna spriječila da se brani od optužbe podmetnutog ubojstva nožem. Bacanje kamenja na nj' vlastitih župljana, kletve i mržnja na svećenstvo i Crkvu, užasne patnje i poniženja, teške uvrede i izrugivanja; konačno zatvor i za staricu majku i sestru (za sudjelovanje u zločinu, prikrivanje; osuda na smrt, pa u posljednjem trenu pomilovanje, tj. doživotni izgon u Novu Kaledoniju, udaljenu tisuću kilometara od Australije; robijao je uz užasne provokacije besramnim govorima, psovkama i gestama najtežih kriminalaca, koje su odavale mržnju prema Bogu i prema ljudima, čim su doznali da je on svećenik; tri godine gradio je cestu i radio u bakrenom rudniku, kada je molio za smrt radije nego da nastavi tu paklensku patnju duha i tijela. Svećenik, žrtva svoje svećeničke dužnosti, čuvanja, i pod cijenu života, ispovjedne tajne. Tek nakon tri godine, mučen grižnjom savjesti, otkriva se pravi zločinac, a župnik se u slavlju (onih istih župljana, kojima je oprostio) vraća s robije u svoju župu. Eto, dokle seže dužnost svećenika koji mora ispovjednu tajnu čuvati i onda kad je u opasnosti da će zbog toga izgubiti ne samo čast, nego i život... (pročitaj i drugu knjigu 'Žrtva ispovjedne tajne', pogledaj, ako možeš, film 'Ispovijedam se'...).
- Sv. Ivan Nepomuk, svetac koji drži prst na ustima. Mučenik ispovjedne tajne. Kralj ga je dao svezati u vreću s velikim kamenom i baciti ga u Vltavu, najvjerojatnije jer je bio kraljičin ispovjednik i kao takav čuvao pred ljubomornim kraljem ispovjednu tajnu; nije htio otkriti kralju išta od onoga što je doznao u Ispovijedi. Gospodin ne da svećeniku da prekrši ispovjednu tajnu, On se brine da se sačuva 'sakramentalni pečat'...
... Jer tko bi rušio Ispovijed, rušio bi Crkvu!
- Kako ispovijedati grijehe protiv 6. i 9. Božje zapovijedi? Nikako ih detaljno opisivati - to bi značilo ponovo se dati 'impresionirati' grijehom! Najbolje je, kratko i jasno, reći vrstu grijeha i učestalost, bez opisivanja detalja (osim otegotnih ili olakotnih okolnosti). Grijesi koji bi se ticali samo moje intime - zapravo ne postoje. Mi, mnogi, jedno smo tijelo u Kristu (usp. Rim 12,5; 1 Kor 12,12.20.27), dio otajstvenog Tijela Kristova, i ako je jedan dio tijela bolestan, cijelo tijelo je bolesno. Grijeh se ne tiče samo mene, nego ranjava cijelu Crkvu (ona je svetija koliko sam ja svet i grješnija koliko sam ja grješan); ako je samo jedna pritoka rijeke zatrovana, cijela će rijeka biti zatrovana. U načelu, u Ispovijedi ne bi smjele postojati tajne. Ispovjednik treba imati razboriti oprez u postavljanju izravnih i određenih pitanja o spolnosti, vodeći računa o položaju i dobi pokornika, te će se kloniti ispitivanja o imenu sukrivca - a pokornik treba cjelovito priznati teške grijehe; ispovjednik mu u tome treba pomoći i ohrabriti ga - ako je priznavanje grijeha na tom području bilo površno, svećenik će pomoći pokorniku da o svom životu iznova razmisli pred Bogom - to je nauka Crkve. Ispovjednik je dužan upozoravati pokornike o prekršajima koji su po sebi teški protiv Božjega zakona: Ni u čemu ne umanjiti spasonosnu Kristovu nauku - to je najodlučniji oblik ljubavi prema dušama (Ivan Pavao II, Familiaris consortio, 33). Pokornici moraju u Ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu, te su opasniji od onih koji se čine javno (KKC 1456). Treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda. Svi smo pozvani da što bolje spoznamo vrijednosti koje jamči i promiče božanski zakon. Ispovjednik će razumno tražiti odlučni prekid s grijehom i napredovanje na putu prema potpunom jedinstvu s voljom Božjom.
- Ako ponavljam uvijek 'iste grijehe' - nije li Ispovijed neka vrsta licemjerja: tä znam da ću opet griješiti, a u Ispovijedi obećajem da 'neću više'? Bolje je onda ne ići na Ispovijed... 'Što ću se prati kada ću se opet uprljati?' To je najčešće plod nepotpunog shvaćanja ovog Sakramenta, kod kojega se mnogi zaustavljaju samo na prvom koraku (nabrajanju vlastitih grijeha). Ne smijemo zaboraviti na ostale korake (kajanje i posebno, odluka o popravku). Kad se to čini svjesno i odgovorno, tada nema govora o beskorisnosti Ispovijedi. Npr. čak su i djeca-sveci imala, ne samo u Ispovijedi, čvrstu odluku: 'Bolje umrijeti nego sagriješiti!', pa i najmanjim svjesnim ili voljnim grijehom. Licemjerje? Nipošto, jer mnogi su radije umrli nego sagriješili. Riječ-ključ je, dakle, iskrenost obraćenja. Nastojim da moje obraćenje bude iskreno, stvarno i uspješno - a to će biti ako stvorim odluku da ću se boriti protiv određenog grijeha, protiv određene mane. U slijedećoj Ispovijedi traži oproštenje za manjkavosti u toj stvari, a onda za sve drugo... Međutim, ako ne želim toliko Boga i Njegovo Milosrđe koliko vlastito savršenstvo - to je nedostatak moje vjere. Potrebno je imati i veliko pouzdanje u Boga. Najvažnija je vjera u Isusovo Milosrđe i Ljubav s kojom dolazim k Milosrđu Oca, te iskreno obraćenje (i Juda je poslije izdaje imao neke elemente koji sačinjavaju Ispovijed, ali su mu nedostajale dvije stvari, najvažnije: vjera u Isusovo milosrđe i kajanje /žalost je imao, ali ne i kajanje i obraćenje; usp. Davidov plač, kajanje grješnice, Petrovo kajanje te potpuno pouzdanje desnog razbojnika/) - zato je njegova 'ispovijed' tako tragična /'Izdao sam nevinu krv'/, završena očajem i samoubojstvom!). Ne dolazim Gospodinu zato jer sam ja dobar, nego zato jer je On dobar, jer je On Otac koji mi uvijek želi oprostiti, oprostiti s radošću. Ne dolazim zato jer sam ja svet, nego zato jer je On Svet i želi me obdariti svojom Svetošću. Ne dolazim zbog oproštenja zato da nikad više ne bih bio potreban Njegovog milosrđa. Dolazim, dakle, zbog Njega; ne zbog toga da se smirim ili da više ne trebam dolaziti k Ocu, nego da dozovem Njegovu radost zbog oblikovanja novog, preporođenog čovjeka u meni! Gospodin me i nadalje želi pozivati na gozbu (završetak svih ispovijedi u Evanđelju jest - gozba)! Pomirenje zato nije teški teret ili dužnost, već svetkovina i poziv na radost: U nebu će biti veće veselje, veća radost zbog jednog obraćenog grješnika, nego zbog devedeset i devet pravednika, kojima ne treba obraćenja (Lk 15,7). Obraćajući se, pomirujući se - priređujem Gospodinu veselje, jer mu dajem mogućnost da bude Otac za mene (to je duboki smisao Pomirenja). Kad Bog oprašta - On je Otac koji oprašta. Zašto tako malo vjerujem u Božju želju za neprestanim opraštanjem? Nije li zato među nama koji izlazimo iz ispovjedaonice tako malo radosnih lica - a trebali bismo 'poludjeti' od čuđenja i radosti (usp. Lk 19,8)! Sakrament Pomirenja mora biti Sakrament slavlja i radosti! Nema mjesta žalosti!
- Što je, zapravo, 'teški grijeh'? Ništi nadnaravni život u duši ('smrt duše', 'duhovna smrt'); neokajan, donosi vječnu smrt (uništava u meni ljubav bez koje je vječno blaženstvo nemoguće). Teški grijeh određuju tri uvjeta (kumulativno): teška stvar (čin je po sebi teška povreda Božjeg zakona /Božje i crkvene zapovijedi, Zapovijed ljubavi.../); jasna, puna svijest o važnosti stvari (čovjek u tom trenutku treba biti svjestan, treba znati da je neki čin grješan, da je zlo, da se protivi Božjem zakonu i da će imati kao posljedicu prekid prijateljskog odnosa s Bogom); konačno, i slobodna volja u odluci (dostatni stupanj slobode, potpuni pristanak; osobni izbor zla). Dakle: teška stvar, znam i hoću (zajedno). Materijalna strana grijeha leži u objektivnoj zloći djela, a formalna u subjektivnom prihvaćanju zla (znanjem i voljom). Ako posve ili bitnim dijelom nedostaje jedan od ta tri elementa, nema smrtnoga grijeha, već se može raditi samo o lakom grijehu (npr. u potpunom snu ne može se nikako sagriješiti, u naglosti najčešće neće biti pravoga smrtnog grijeha, ako takav čovjek ne ustraje, nego se brzo kaje, stidi se, žao mu je - znači da nije svom dušom i odlučno na taj grijeh pristao; isti je slučaj u polusnu /može se sagriješiti samo lakim grijehom - osim ako čovjek naknadno pristane na to zlo/). Dužni smo ispovjediti svaki pojedini smrtni grijeh (uz moguće kratko pojašnjenje olakotnih ili otegotnih okolnosti koje mijenjaju karakter grijeha; npr. krađa je u sebi grijeh, ali je teži grijeh ako sam ukrao - siromahu; preljub je u sebi teška povreda dostojanstva ženidbe, ali je još teži ako je učinjen s oženjenom osobom; masturbacija je u sebi 'teški moralni nered', 'teško izopačenje', ali je manja moralna odgovornost ako je grijeh učinjen u čuvstvenoj nezrelosti, snagom stečenih navika, u stanju tjeskobe ili drugih psihičkih ili društvenih činilaca koji umanjuju ili svode na minimum moralnu krivnju /usp. KKC 2352/). Samo Gospodin zna tko je veći a tko manji grješnik. Na nama je da se kajemo i činimo pokoru...
- Nije dobro sve prepustiti ispovjedniku da te on sve pita. Ti se sâm moraš ispitati i sve sâm kazati što smatraš teškim grijehom (to je tvoja Ispovijed)..
- Objektivno, teški grijesi bili bi: teška stvar (idolopoklonstvo/otpad od vjere u Boga zbog vjere u nešto drugo, grijesi protiv obitelji, grijesi preljuba, teških psovki, razbojstva, velike štete i teške krađe, pojava pedofilije, praksa 'slobodnih brakova', svetogrđe, proklinjanje, propuštanje Sv. Mise i težački poslovi bez potrebe na Dan Gospodnji, ubojstvo, namjerno teško ugrožavanje svog ili tuđeg života, teška uvreda, izvršenje ili sudjelovanje u pobačaju, sprječavanje začeća, blud, bludnost, preljub, pijanstvo, droga, sablazan, svetogrđe, razbojstvo, kleveta, oholost, odbijanje Božje ljubavi i slično... Danas, nažalost, više ne stoji stav moralista da su zaista rijetke situacije da bi bila ispunjena sva tri uvjeta.
- Psihički poremećeni ljudi ne mogu počiniti grijeh. Ono što govore i čine može biti objektivno zlo, ali se ne može pripisati subjektivnom grijehu.
- A laki grijesi? Ludo je vjerovati da je laki grijeh bez značaja (pijemo ih kao vodu). Ako ga se ponavlja, pristaje na nj' bez borbe, ako ga se pripisuje u globalno ponašanje osrednjosti - može dovesti do neosjetljivosti, zaslijepljenja savjesti. Može nas dovesti do propusta u teškoj materiji, npr. nepružanja hitne i nužne pomoći bližnjemu. Njegova vlastita dinamika može nas voditi do onoga što se naziva 'fundamentalna opcija' egoizma protiv Boga i protiv bližnjih, tj. do posebno podmuklog oblika teškoga grijeha, jer ovaj ne dopušta budnost savjesti (usp. B. Sesbouë, Réconciliés avec le Christ, str. 105.).
No, važno je sačuvati razumni oprez kod lakih grijeha - a da nikako ne niječemo važnost lakih grijeha, osobito s obziroma na njihov unutrašnji izvor i izvanjsko očitovanje s negativnim odjecima na bližnjega i zajednicu!: da ustrajavanje na pomnoj optužbi za lake grijehe ne dovede do razvodnjavanja u (narcističko) samopromatranje i materijalno ponavljanje obreda, asketskog, psihološkog ili formalističkog čina, nego da ono dovodi do usavršenja krsne milosti, postignuća stvarnog i prisnog suobličenja s Kristom i poučljivosti prema djelovanjima Duha Svetoga te djelatne velikodušnosti u prihvaćanju odgovornosti za povrjedu ljubavi prema Bogu i bližnjima, što je, kao bogoslovni čin, itekako važno. Sam laki grijeh, pa i onaj najskrovitiji, uvijek čini duhovnu štetu, nepravdu učinjenu cijelom Kristovom mističnom Tijelu (eklezijalni karakter Sakramenta Pokore), s društveno-eklezijalnim posljedicama (v: http://hrcak.srce.hr/file/55617).
Laki grijesi opraštaju se, osim u Ispovijedi, i pokajanjem, kao i svakim nadnaravnim očitovanjem milosnog života (Tridentski kocil: Nam venialia... multisque aliis remediis expiari possunt /DS 1680/): molitvom, pokorom, dobrim djelima...
- Ako imam teški grijeh na duši, ne smijem, bez Ispovijedi, na Sv. Pričest, pa makar se prije toga i skrušeno pokajao. Tko je svjestan da je učinio i jedan smrtni grijeh, ne smije primiti Sv. Pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje (KKC 1457 i 1385; usp. Trid. sabor, DS 1647; 1661; osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti i nema pogodne prigode za Ispovijed (u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koji uključuje nakanu da se ispovjedi što prije /ZKP 916/). Teški razlozi bili bi npr., ako vjernik pođe k oltaru pa se sjeti svoga grješnog stanja, ili u šasu smrti a u nemogućnosti da se grijesi ispovjede. To su ipak izuzeci, a u tom slučaju vjernik bi se morao kasnije ispovjediti i za taj grijeh dobiti odrješenje, jer, kako navodi J. Kuničić, nema nutarnje, duhovne slobode od grijeha pred Bogom bez odrješenja (Iv 20,23). Ivan Pavao II upozorava (Govor Apostolskoj Pokorničarnici, L'Osservatore Romano, 31. siječnja 1981.): Imajte na pameti da u Crkvi još uvijek vrijedi i uvijek će vrijediti naučavanje Tridentskoga koncila o nužnosti cjelovite ispovijedi smrtnih grijeha; vrijedi i uvijek će u Crkvi vrijediti norma koju preporučuje sveti Pavao i isti Tridentski koncil, prema kojoj za dostojno primanje Euharistije treba prethoditi ispovijed grijeha kada je netko svjestan smrtnoga grijeha.
- Teško je shvatljivo da bi netko olako počinjao teške grijehe, a sistematski išao Svetoj pričesti - jer Pričest je znak da vjernik priznaje kao glavnu ljubav jedino onu prema Bogu, a ne prema idolima tijela, samovolje, hule... Nije jasno kako nekome može biti toliko na srcu ići na Pričest a istodobno činiti druge nedopuštene radnje... kad je Sv. Pričest znak savršene ljubavi i jedinstva sa Spasiteljem...
- Euharistija, najizvrsniji dar, dar bez cijene, spasenjska, 'emausovska' prisutnost Kristova u zajednici vjernika i duhovna okrepa koju pruža - nešto je najdragocjenije što Crkva može imati na svome putu kroz povijest... prevelik dar da bi podnosila dvosmislenost i obezvrjeđivanje (Ivan Pavao II, enciklika Ecclesia de Eucharistia, br. 9-10).
- Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u Sakramentu Euharistije: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi (Iv 6,53). Želja je Isusa Krista i Crkve (Tridentski i II. Vatikanski sabor, dokumenti Pia X., Pia XII., Ivana XXIII., Pavla VI., dokumenti post-Vaticanuma...) da svi vjernici svakoga dana pristupaju Sv. pričesti. Stoga će se vjernik, ako ima potrebne uvjete (tj. nema teškoga grijeha na duši, u stanju je milosti), pričestiti svaki put kada sudjeluje na Misi (usp. ZKP 919). No, za tolik i tako svet trenutak treba se pripraviti. Dobrovoljno se pričešćivati u svijesti teškoga grijeha, značilo bi falsificirati primanje Sakramenata. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela (1 Kor 11,27-29). Kako nedostojnim se osjećam ove oltarske milosti, kojoj sam tako smjelo pristupao (kard. Wyszynski).
- Treba znati: Crkva dopušta da se vjernik, ako je već primio Presvetu Euharistiju, može ponovno istoga dana pričestiti samo u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje (npr. ujutro i navečer; ne izvan Mise, ni treći put!, usp. ZKP 917; usp. i odgovor Papinske komisije za autentično tumačenje ZKP-a od 11. lipnja 1984. /Acta Apostolicae Sedis 76 (1984) 746, objavljen i u: La Documentation catholique, T. LXXXV, n° 1885, 2. prosinca 1984., str. 1124., gdje se primanje ograničava na samo 'drugi put', kako bi se omogućila punina sudjelovanja i izbjegle moguće devijacije euharistijskog štovanja/; usp. i Direktorij za slavljenje Euharistije i liturgiju časova, 2005./2006., Riječka metropolija, Upute... br. 27.). Osobito se Sv Pričest drugi put u danu preporučuje onima koji se nalaze u životnoj pogibelji (ZKP, kan. 921, /2./).
- Primanje Euharistije izvan Mise (ZKP 918 i EM /'Eucharisticum mysterium'/, 31,33.2): redovito, vjernici se pričešćuju za vrijeme Mise i u času kada je to propisano samim Redom slavlja, tj. neposredno nakon Pričesti svećenika-celebranta. Izvan euharistijskog slavlja: svećenik neće odbiti Pričest, pa i izvan Mise, onim vjernicima koji ga to zatraže iz opravdana razloga, uz obdržavanje bogoslužnih obreda.
Što je to 'generalna', 'opća', 'velika' ili 'životna' Ispovijed?
To svakako ne znači pričati svoj 'životopis' (biografiju, kronologiju važnih događaja iz svoga života /curriculum vitae/), već grijehe svoga života (od prošle velike Ispovijedi ili o čitavu životu). Ako smo se dosad svaki put iskreno i potpuno ispovijedali (sve i pojedine teške grijehe, po broju i vrsti, uz iskreno kajanje i odluku da ubuduće nećemo griješiti), ova Ispovijed nije nužna. No, često se površno i brzo ispovijedamo (što nije dobro ako se netko dugo vremena nije ispovijedao, više godina ili desetljeća; krivnja može biti i na svećeniku u na pokorniku); u tom slučaju, potrebno je u Božjem svjetlu ponovo sagledati svoj cjelokupni život, načiniti jedno temeljito 'pospremanje', 'generalku' svoga života. Duh Sveti će nam otkriti i raskrinkati sve skrivene i neiskreno ili nevaljano ispovjeđene, nedovoljno okajane i neodreknute grijehe... S vremena na vrijeme (osobito za vrijeme duhovnih obnova, seminara ili pučkih misija, kada nas Božje svjetlo i Njegova milost jače zahvaćaju, kada dolazimo do određene životne raskrsnice, do jedne točke u svome životnom hodu na kojoj se moramo opredijeliti i donijeti svoju životnu odluku - ili, jednostavno, nakon određenog dužeg protoka vremena, ili barem pred smrt) - potrebno je zastati te u jednoj dobroj valjanoj životnoj Ispovijedi potpuno rasteretiti dušu grijeha, pomiriti se s Bogom i zadobiti nutarnji mir. Kada ponovo sagledamo cjelokupni svoj život, njegove padove i krhkosti - naše pokajanje bit će snažnije, iskrenije i dublje, naša odluka za Isusa Krista i Njegova ljubav još snažnija... Svoje posvemašnje povjerenje predat ćemo Gospodinu, potpuno se predati u Njegove ruke i svjesno staviti svoj život pod Njegovo vodstvo i upravljanje. Nema ništa ljepše nego kad sav naš život prođe kroz Sakrament Sv. Ispovijedi, kada Gospodin Bog po svome Sinu Isusu Kristu pere s nas svaki grijeh i vraća nas ponovno u stanje dubljeg prijateljstva s Njime...
- Životna Ispovijed bila bi osobito nužna za one vjernike, gdje postoji opravdana sumnja da se zapravo nisu nikada valjano ispovjedili (sve Ispovijedi su, zapravo, bile svetogrdne); potrebna je i onima, koji su bilo kada, pa i samo jednom, neiskreno, necjelovito i nevaljano ispovjedili ma i jedan smrtni grijeh, ili ga, iz bilo kojeg razloga, potpuno zatajili: trebali bi se ponovo tada ispovjediti od svoje zadnje valjane Ispovijedi (jer su sve kasnije Ispovijedi u nizu, pa makar bile one i iskrene, svetogrdne /pokornik je jednom prevario Duha Svetoga, i to u Sakramentu/); korisna je i za one koji žele još jednom sakramentalno sagledati svoj život u svjetlu Muke, Smrti i Uskrsnuća Gospodina Isusa...
- Moralisti: ISPOVIJEDI KOJE NUŽNO TREBA PONOVITI. Po sebi je nužno ponoviti svaku i jedino Ispovijed teških grijeha, koja je bila sigurno nevaljana.
Nevaljana može biti:
- bez subjektivne krivnje ("nevaljana ali ne i svetogrdna": kad su u dobroj vjeri ispušteni neki teški grijesi; treba tu nevaljanu Ispovijed ponoviti onda kad se ustanovi takav manjak, dok ostale Ispovijedi, koje su međutim bile dobre, ne treba ponavljati);
- ili sa subjektivnom krivnjom ("nevaljana i svetogrdna" = kad su u zloj vjeri ispušteni teški grijesi; takve svetogrdne Ispovijedi, koliko god ih je bilo, treba SVE ponoviti /ali ne one Ispovijedi koje su bile između njih ili nakon njih, ukoliko ih je pokornik obavio točno u dobroj vjeri, pošto je zaboravio na one prijašnje svetogrdne/) (usp. I. Fuček, Ispovjednik i pokornik, 2014., s. 112-113).
Sv. Ivan Bosco znao je često govoriti o potrebi dobre Ispovijedi. Jedan događaj, koji je gledao u svojim 'mističnim snovima' (a slično iznose i Sv. Mala Terezija, Sv. Alfons de Liguori, naučitelji Crkve...), on ovako opisuje (op. a.: privatna viđenja nisu 'istine vjere' koje smo dužni vjerovati; no, don Boscov opis je teološki savršeno ispravan, psihološki neobično uvjerljiv i u skladu s naukom Crkve o potrebi cjelovite, valjane Ispovijedi; opis donosimo u skraćenom obliku):
'Dođi sa mnom', reče mi moj vodič, anđeo čuvar... I iznenada ugledah mlade ljude gdje padaju u... užarenu jamu. Vodič mi reče: 'To je prekršaj šeste zapovijedi, koja je uzročnik vječne propasti tolikih mladih ljudi'. - 'Ali, ako ti mladi ljudi griješe, oni se bez sumnje i ispovijedaju!', rekoh. 'Da, oni su se ispovjedili, ali su grijehe protiv čistoće ili slabo ispovjedili ili jednostavno sakrili. Npr. jedan od tih mladića je počinio taj grijeh pet puta, a kazao je samo dva ili tri. Neki su taj grijeh počinili u djetinjstvu i nikada se nisu usudili ispovjediti ga, ili su ga slabo predstavili... Neki su izostavili kajanje ili čvrstu odluku, neki su, umjesto da ozbiljno ispitaju savjest, nastojali obmanuti ispovjednika. Onaj koji umre u takvu stanju, prihvaća da se pribroji osuđenima...' Vodič podiže jedan zastor i ja ugledah grupu mladića u spavaonici; sve sam ih poznavao... Među njima je bilo i onih koji su se prividno dobro ponašali... Potom smo oko pola sata razgovarali o uvjetima da bi se obavila dobra Ispovijed. Naš zaključak je bio: treba izmijeniti život!... Izmijeniti život!'
- Poruka nam pomaže shvatiti značaj Ispovijedi i svetogrđa učinjenog u Sakramentu Pomirenja: u svakom Sakramentu Ispovijedi, treba se iskreno vratiti nebeskom Ocu; i treba izmijeniti život!
- Ima mnogo prigovora protiv ponovnog ispovijedanja svojih životnih grijeha (npr.to bi značilo da pokornik ne vjeruje u oproštenje grijeha - da ima pogrešnu sliku o Bogu koji nije policajac ili formalist, već sama Ljubav i Milosrđe - da ne treba ponovo kopati po savjesti...). Prigovori su potpuno opravdani ukoliko se pokornik redovito zaista iskreno i valjano ispovijedao. Ali potpuno neopravdani i promašeni ukoliko to nije bio slučaj - tada je ponovno, iskreno ispovijedanje nužnost (conditio sine qua non) za dobivanje sakramentalnog oproštenja i pomirenja uopće. Problem je, možda više, u činjenici teške krize Sakramenta Pomirenja, jer se nitko više ne smatra grješnikom ('pa to ti je bolest, ljudska slabost, to ti je hereditarna osobina, nemoj biti skrupulozan - to ti nije grijeh...').
- Ne preporuča se ponavljati velike Ispovijedi zbog skrupula, jer one redovito neće skrupulanta izliječiti. Njega će izliječiti djelotvorna ljubav prema Kristu i Njegovu djelu (I. Fuček, op. cit., str. 173). No, danas nije toliko problem skrupuloznost, koliko - beskrupuloznost...
- Životna Ispovijed zahtijeva i više vremena. Budući da je treba obaviti temeljito i pošteno, ona se, u pravilu, ne može obaviti u redovitom vremenu ispovijedanja, već je potrebno prethodno se dogovoriti o posebnom vremenu s ispovjednikom.
- Oproštenje je uvijek izvor života i obnove - obraćenje, promjena srca (unutarnja pokora), novo rođenje (umrle ponovno vraća u život), s kojim sudjelujemo u životu Oca, Sina i Duha Svetoga. Svaka Sv. Ispovijed je zapravo obraćenje i odricanje od svakoga, pa i najmanjega grijeha, i potpuno opredjeljenje za Krista i život u Njegovoj ljubavi i milosti to objašnjava zašto se ovaj Sakrament sve do kraja VI.st. nije mogao lako primiti; bilo je to poput ženidbe i rastave s istom osobom). Znamo da se ipak, zbog ljudske slabosti, događa da olako pogazimo zadano obećanje te da moramo okajati taj grijeh utjecanjem Sakramentu Pokore. No, nama, koji tome Sakramentu pristupamo često, potrebno je zapitati se, jesmo li se doista ozbiljno opredijelili za Isusa Krista jemo li zaozbiljno aktualizirali obraćenje, tj. odluku da se ne želimo vratiti na pravi put...
- Nakon Oproštenja, ne stati! Silno je važno ponovno ne pasti! Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: 'Vratit ću se u kuću odakle iziđoh'. Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku (Lk 11,24-26; Mt 12,43-46). Dakle, nakon dobre Ispovijedi, ne smije se ostaviti duša prazna; ona je čista - ali to nije dosta; treba ustrajno nastaviti moliti (svjestan da sâm ne možeš ništa protiv Zloga; samo je Gospodin moja snaga i zaštita). Stoga je nužno primati pomoć od Euharistije (Sveta Misa je ustvari posadašnjenje Kristove žrtve, po kojoj je Sotona pobijeđen od Onoga koji je razorio sotonsku vladavinu, od Onoga pred kojim je Sotona posve nemoćan, reče netko): sudjeluj više puta tjedno na euharistijskome slavlju i često primaj Krista u Sv. Pričesti. Ne zaboravi i neizmjernu snagu žrtve, odricanja (jer je tvoj duh grijehom bio oslabljen; sjeti se Isusovih Riječi: Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati, osim molitvom i postom (Mk 9,29); provjeri kako je ovaj Isusov savjet istinit i kako je, uistinu, Riječ Božja živa i djelotvorna (Heb 4,12); Riječi koje sam vam govorio, duh su i život (Iv 6,63)...
- Za novi život u Kristu, Pavao savjetuje: Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira. U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Poradi toga bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom… (Ef 6,10-19).
- Što, ako zgriješimo? Nikada, svjesno i voljno, ni najmanji grijeh! No, ako zbog slabosti ipak zgriješiš - milost ti je Božja uvijek na dohvat ruke. Možeš se uvijek vedra lica pojaviti pred Licem Božjim! Ispovijed je salon za ljepotu, gdje se Božjem djetetu vraća lice Božje, daje mu se Duh Sveti, uvjereni su mnogi.
- Veoma važno pravilo poslije pada: što god da se dogodi, ne očajavaj nikada, ma kakav god pad bio! Sv. Ivan Zlatousti upozorava: Naše spasenje ima dva smrtna neprijatelja: preuzetnost i očajanje nakon pada. - Odmah pobudi bol zbog grijeha, odmah zamoli za oproštenje onoga koga si povrijedio i zamoli Gospodina da ti oprosti i odmah odluči prvom prilikom ići na Ispovijed. O, moj Bože, sada se pokazalo kakav sam. A što bi se i moglo očekivati od tako slabog i slijepog stvora kakav sam ja... Nikako ne pasti u depresiju ili izgubiti odvažnost - već nastaviti u duhovnom životu kao da se ništa nije dogodilo. Ne kloni duhom, jer time Bogu nanosiš još veću žalost nego samim grijehom.
- Ne dopusti grižnju savjesti! Ona u tebi stvara nemir, oduzima ti odvažnost i paralizira te! Ona ne dolazi od Duha Svetoga, već od tvoje oholosti ili đavla. Mir je osnovni kriterij pri razlikovanju duhova. Osnovni kriterij za razlikovanje nemira u nama jest ovaj: Ako nas grize savjest a raste naša poniznost, ako za vrijeme grižnje savjesti gorljivije činimo dobra djela, ako ona u nama nimalo ne umanjuje povjerenje u Božje milosrđe - treba je primati sa zahvalnošću kao naklonost neba. Ako pak u nama pobuđuje nered, ako ubija naš zanos i čini nas lijenima... nesavjesnima u izvršavanju naših dužnosti - vjerujemo da su to pobude neprijatelja; činimo sve kao obično i uopće ih ne poslušajmo! (Scupoli).
- Poslije, jao, pada, često popuštamo u svojim svakodnevnim molitvama: Kako smijem doći pred lice Gospodnje kad sam ga upravo uvrijedio?! Nekada to traje i nekoliko dana dok se ne vratimo svom redovitom molitvenom životu. To je svakako velika pogrješka ili lažna poniznost koju nam podvaljuje đavao. Posebno ne popuštaj u svojim molitvenim navikama. Upravo suprotno. Ako budeš čekao da opet postaneš pravedan i vratiš se svojoj uobičajenoj molitvi, može se desiti da dugo čekaš... Naprotiv, ako prihvatiš činjenicu da si sagriješio i da se možeš pojaviti pred Gospodinom u stavu grijeha (bez prethodne toalete; konačno, zar ne zavisimo isključivo od Njegova milosrđa?) - On će te ozdraviti i pomalo ćeš se opet posvećivati... Ako te tvoja savjest optužuje, ako bi u Njegovoj prisutnosti najradije rekao: Gospodine, grješan sam, odlazi od mene, sjeti se da ti On govori: Dođi k meni, ljubim te, dođi da te zagrlim! Zar su tuga, klonulost, malodušnost i nemir u duši poslije svake pogrješke ispravni? Ne, ne: trebaš što prije steći mir (jer Bog djeluje ako je u duši mir!) i nastojati što brže težiti posvećenju samoga sebe. Vlastitim silama se ne možeš osloboditi grijeha: to može jedino Božja milost (milost znači 'dar', po definiciji!). Je li bolje biti malodušan i mučiti se, ili pak priznati: Gospodine, oprosti mi, opet sam sagriješio. Vidiš što sam sve sposoban učiniti! Predajem Ti se s povjerenjem, jer znam da ćeš me jednom posve ozdraviti. Neka me svijest o vlastitoj bijedi dovede do veće poniznosti, do većeg razumijevanja drugih, do dublje svijesti da ništa ne mogu svojim silama, već da imam očekivati sve od Tvoje ljubavi i milosrđa (Ph. Madre). Tada se Gospodin Bog raduje. Njegov odgovor je jasan...
- Tada jasno vidiš, da je tvoj grijeh prouzročila tvoja slabost i da si se premalo pouzdavao u Boga. Vlastiti pad te uči da još manje vjeruješ svojim silama te da još jače tražiš pomoć u Gospodina, koji jedini ima silu i moć (to je tvoje potpuno duhovno siromaštvo, prvo Blaženstvo). Ako se ne precjenjuješ i oslanjaš se samo na Gospodina, nećeš tada biti iznenađen ili zbunjen svojim posrtajima - uviđaš da je to prirodna posljedica tvojih slabosti i nestalnosti...
- Duhovni pisci savjetuju: kad ti se približava, Bog te mora učiniti slabim da bi Ga zatrebao; mora te poniziti, jer si prevelik, a rana čini poniznim. Često puta potrebno je mnogo rana da bi se Njemu obratio. Kada Gospodin ne bi dopustio da s vremena na vrijeme ne učinimo neko zlo, našli bismo se u velikoj opasnosti: uhvatila bi nas oholost i umišljenost, zaboravili bismo da sve dobivamo od Boga nezasluženo. A ništa ne škodi pravoj ljubavi kao oholost. Zato smo Gospodinu zahvalni, jer bez te zaštite, izložili bismo se opasnosti da se zauvijek izgubimo, kaže Sv. Mala Terezija. Ni križ nije otajstvo snage - već bespomoćnosti (B. Bro). Križ nije otajstvo heroizma, već otajstvo ljubavi. Ne sastoji se u hrabrom trpljenju, već u strahu od trpljenja; ne u prevladavanju teškoća, već da budeš pregažen od njih; ne u tome da budeš velik i velikodušan, već malen i smiješan u vlastitim očima; ne u tome da se gordiš od krjeposti, već da vidiš kako sve tvoje krjeposti padaju u prašinu - i sve to prihvaćati s ljubavlju. Ne radi se o tome da budeš jak u kušnji, već dovoljno ponizan da u tvom životu pobjeđuje - ljubav! Svetost ne počiva u moralnoj snazi, u isticanju svojih krjeposti i zasluga. Model kršćanina nije 'Superman', kršćani se ne natječu na velikim šampionatima svih kategorija! Svet si - i kad si slab - u mjeri u kojoj si sjedinjen s Bogom! Dovoljno je priznati da smo pred Bogom svi - prosjaci! Prihvati da si ranjiv i da zato - trebaš Spasitelja. Ne odbacuj dijete, ono što je slabo, bolesno u tebi...
- Nisi, dakle, ti nikakav 'Superman' krjeposti! Bog zna za tvoju slabost: ona stvara mjesto za Njegovu moć; snaga se u slabosti usavršuje... Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,9-10). Bit ćeš često vrlo slab, ali ćeš upravo takav, slab, pobjeđivati; bit će to pobjede ne tvojom, već Božjom snagom. Bog dopušta da doživiš teška razočarenja, da time naučiš, da samo na Njega računaš (Sv. Bonaventura). Važno je da u kušnji budeš dovoljno ponizan kako bi u svom životu otkrio ono najvažnije - istinu o Bogu koji te ludo ljubi. U tom smislu, netko je lijepo rekao: Nedopustivo je za kršćanina pomiriti se da bude 'padavičar', da mu to bude identitet, jer jednostavno nema u njemu volje popraviti se, nema odvažnosti i hrabrosti uvijek se ponovo dizati i započinjati iznova. Previše računa na sebe, a malo ili ništa na Boga.
- Evo, dakle, lijeka za tvoje padove: umjesto da se poslije nekog pada zatvoriš u sebe i neprestano u sebi oživljavaš spomen na nj' - vrati se odmah s povjerenjem Gospodinu, štoviše - zahvaljuj Mu za dobro što će ga Njegovo milosrđe izvući iz toga pada!
- Ponavljam: moramo se istovremeno boriti protiv grijeha i popravljati svoje pogrješke (Bog ne podnosi mlake, usp. Otkr 3,16; ništa tako ne ohlađuje ljubav kao pomirenje s osrednjošću!). Ali, jao, ako ipak padnemo, mnogo je bolje izgubiti sve ostalo, nego li hrabrost, nadu i dobre odluke (P. Faber). Ipak, ne moraš očajavati nad svojim pogrješkama, jer ako se Bogu vratiš s raskajanim srcem, On je sposoban iz toga izvući dobro (Bog može okrenuti na dobro čak i tvoje pogrješke /etiam peccata! - čak i grijeh, veli sv. Augustin/ - ponekad samo takvo dobro, da te uči rasti u poniznosti /manje vjerujem svojim silama, a više Njemu)/ te u milosrđu prema bližnjemu (ako ja tako lako padam, kako onda mogu osuđivati svoga brata?). Naš Gospodin toliko cijeni poniznost, da uopće ne pravi poteškoće da padnemo u grijeh, kako bi iz toga izvukao svetu poniznost (Sv. Franjo Saleški). Bolje grijesi koje prati poniznost, nego nevinost sjedinjena s ohološću (Sv. Ottavo di Milev).
- Ako se popravljamo na taj način, grijesi 'ne škode' i osoba uspijeva zadobiti poniznošću ono što je izgubila propustom.
Poslije svakog pada, On čeka... On ne želi ubiti grješnika, nego ga pretvoriti u sveca. Nemilosrdan je prema grijehu, a milostiv prema grješnicima - ta radi njih je i došao (usp. Lk 5,32). On je Onaj, kako kaže mudrac, koji u ličinki vidi leptira, u sjemenci plod, u grješniku sveca. To je Isusov pogled koji ne osuđuje. Pogled koji ozdravlja. Poslije, jao, pada, imaš posebno pravo na Isusovo naručje, aleluja. Ako i padneš ali odmah se podigneš - ne gubiš mnogo, već dobiješ poniznost, iskustvo milosrđa. Tko ostaje u žalosti i grižnji savjesti, gubi mnogo više. Znakom duhovne zrelosti nije to da više ne padneš, nego još više, da se znaš brzo podići. Svetac nije onaj koji nikad ne padne, nego onaj koji odmah ustane (Sv. Mala Terezija). Da ne izgubiš odvažnost, sveci govore da poslije pada možeš očekivati više milosti (usp. Rim 5,20: Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost).
Evanđelje Sakramenta 'Ranjene ljubavi'
Bog može učiniti i mnogo više od onoga što od Njega očekuješ. Ali ono što On ne može ili neće učiniti jest da silom otvori tvoje srce. Svoje srce treba da Mu daruješ ti sâm. Najveće je čudo - promijenjeni život u Bogu... Najveće je čudo - ljubav; manjkati u ljubavi - znači povrijediti Boga u zjenicu oka. Kršćanin živi svoje krštenje kada čuva svetu ljubav. Jer imaš isto krštenje kao i Isus, imaš i isti zakon - ljubav. To je tvoja osobna karta koja se piše Kristovom krvlju. U Ispovijedi se učiš ljubiti, ljubiti kao Bog. Takva te je ljubav spasila, takva ti ljubav oprašta, takva te ljubav i ozdravlja.
Predaj često u ovom Sakramentu Bogu sve što je tvoje, a On će ti zauzvrat dati sve svoje; predaj Mu svoje bijedno sve, a On će ti dati svoje Božje sve. Tvoji darovi Bogu mogu biti i svi tvoji svakidašnji porazi, svi tvoji neuspjesi, sve tvoje slabosti, sve tvoje bolesti, sva tvoja zla, svi TVOJI GRIJESI! Za sve ono što mu daješ, On će ti dati sve ono što nemaš, i ono što nisi ni vidio ni pomislio da može dati. Ako se kaješ - svaka tvoja krivica može postati "sretna krivica": pokazat će ti koliko te ljubi Onaj koji je zbog tebe umro i uskrsnuo, učinit će te poniznijim i krotkijim, onim koji se sve manje uzda u sebe, a sve više u Njega.
Neka ti ovaj Sakrament ne bude na otrov, nego na oproštenje grijeha! Jer je Krist uskrsnuo - nema života koji bi bio osuđen na propast, nema zla koje bi bilo konačno. Božja veličina nije toliko u pravednosti koliko u milosrđu. Njegova je pravednost obilježena blagošću i nježnošću. Njegova pravednost i svemoć stoje u ljubavi.
Ako si odlutao od Njega, uvijek se možeš vratiti... Kad se vraćaš i moliš oproštenje u mraku neke ispovjedaonice - upamti, raduješ Gospodina Boga, jer Mu dopuštaš da te kroz oproštenje ljubi. Samo je grješnik sposoban učiniti Bogu takvu radost! Njemu je veća radost dati oproštenje nego nama primiti ga. Pustimo se od Njega spasiti, pustimo se od Njega ljubiti. Sagriješili smo, slabi smo - to sada više nije važno! On je radi toga došao!
Ne gledaj, stoga, samo vlastitu nesreću - otkrij Isusovu Ranu koju je zaradio tražeći tebe u trnju grijeha (i sakrij se u tu Ranu!), pogledaj Očevu bol za izgubljenim sinom, vjeruj u Njegovu ljubav - samo takav povratak ima smisla. Boga istinski ljube samo skrušeni grješnici kojima je mnogo oprošteno, i sveci, jer jedni i drugi imaju dječju dušu (T. Dajczer). Samo nas oholost priječi da budemo sveci (sv. župnik arški). Nikada se ne ulazi tako u nebo kao kad ulazi grješnik kojemu je Bog iskazao mnogo milosrđa... Nama grješnicima za utjehu: više je u nebu onih koji su griješili, pa su se obratili i činili pokoru (Marija Magdalena, Savao iz Tarza, Augustin, Margareta Kortonska, Jeronim, desni razbojnik i mnoštvo drugih obraćenika - ne znamo im broja), nego onih koji su sačuvali krsnu haljinu nevinosti (Ivan Krstitelj, Josip, Alojzije Gonzaga, Dominik Savio, Tarzicije, Marija Goretti, Bonaventura, Toma Akvinski, Terezija od Djeteta Isusa i na tisuće drugih).... Kada govorimo o velikim svecima, tada ne častimo heroje, nego slavimo ono, što je Bog iz grješnih i slabih ljudi učinio (Bog nas kruni, jer kruni svoje darove, a ne naše zasluge - Sv. Augustin). Sveci su čudesan prototip gdje učimo, kako Bog i čovjek rade zajedno; kada ne radimo zajedno s Bogom - trebamo Božje oproštenje. Gospodin želi i od tebe učiniti sveca, najvećeg sveca u povijesti Crkve (T. Ivančić)!
Sa strane Gospodina Boga, nebo je otvoreno za sve: tamo ulazi svaki koji to hoće. Darovao je nebo razbojniku, dat će ga i svakom raskajanom grješniku! I tako se nebo napunja pokajnicima! Nebo je puno raskajanih grješnika, aleluja!
Veća je, dakle, Božja milost nego tvoj grijeh. Nakon oproštenja i pomirenja - budi sretan što si postao dijete Božje, i to na sliku Božju, što si napustio zemlju svoje sebičnosti i oholosti, opredijelio se za ljubav, ušao u Kraljevstvo Božje i bratsku zajednicu Crkve te što ti je Isus vratio krsnu nevinost duše. To je, zapravo, "drugo krštenje": krštenje u suzama. Iz te kupelji izlaziš blistav kao sunce s kojeg odsijevaju zrake svetosti (doista, nema ljepote u vidljivom svijetu koja bi bila slična ljepoti duše u milosti posvećujućoj)!
Ništa ti ne može grijeh kojeg si okajao, niti krivica koju nisi htio, ništa ti ne može neuspjeh, ako si se danas spreman popraviti. Ne moraš se vraćati u prošlost da nešto popraviš, jer budućnost je tvoja. Kad ne znaš kako dalje, tada počinje povijest Božje ljubavi.
'Evo, sve činim novo, nä, evo, pred tvojim očima. Nemoj razmišljati o onome što je prošlo, ono što je davno proteklo - ne dovodi u pamćenje. Pogledaj, činim nešto novo u tvom životu. Zar ne vidiš? Upravo pred tobom, nä, evo, stvara se. Ti nam, Gospodine Isuse, neprestano ponavljaš: Gledaj, sve činim novo. I nad svakim od nas odjekuje riječ tvoga Oca izrečena nad Sinom svojim: Ti si Sin moj ljubljeni!
... Hvala Ti, Gospodine Isuse... Hvala Ti, Oče... Hvala Ti, Duše Sveti!
Gospodin se brine da se na licu djece Božje uvijek čitaju crte Očeva lica. Stoga više nemaš pravo reći: ja sam grješnik, ja sam u zatvoru samoga sebe, već: ja sam ljubljeni grješnik, grješnik ljubljen ljubavlju Božjom - tada (i samo tada!) uskrsnuće - svako uskrsnuće - jest moguće! Isus može ponoviti uvijek svoj Uskrs u tebi.
Čudi se, često se čudi ludosti ljubavi Boga Oca!
Dok klečiš u ispovjedaonici, to su tvoji sveti trenuci pobjede čovjeka nad nečovjekom, pobjede mira nad ratom, praštanja nad osvetom, ljubavi nad mržnjom, nade nad očajem. To su trenuci kad su izgubili zločinci i grijeh... kada od grješnika postaješ svetac, od djeteta čovječjeg postaješ dijete Božje, od čovjeka osuđenog postaješ blagoslovljeni čovjek, iz tame prelaziš u svjetlost (usp. T. Ivančić). Ispovijed je nešto svemoćno. Duša, koja je sjedinjena s Bogom, zadaje Sotoni strah kao što mu zadaje sám Bog (Sv. Ivan od Križa). Ne boj se, ti si sin Božji, sin u Sinu!
Ima li, dakle, nade za grješnika? Ima! Čak i preko svih mjera!
Bog je Ljubav! (1 Iv 4,16). Ljubav i milosrđe će slaviti konačnu pobjedu. Posljednji sud će pokazati da je Božja ljubav jača od smrti! Upravo od smrti!
P. s. - Sve dok nemaš teškoga grijeha na duši, idi na Svetu Pričest: tu sam Ja u slavi. Ja sam živi Krist! Ja sam živa Voda. Ja sam vječni Oganj zapaljen u tvojim grudima, nemoj ga ugasiti. Moje je Tijelo gorući grm koje gori vatrom Duha Svetoga. Bit ćeš sav u ognju - i nećeš se spaliti. Nosi taj Oganj van po svojem srcu, po svojim rukama i ustima, da On gori i živi u svim srcima; svi oni moraju doći k Meni. Ne boj se ničega - predaj taj Oganj dalje - snagom Riječi Moje i Duha Svetoga, možeš promijeniti samoga sebe, svaku osobu, čitav svijet. Dovoljno je ostati u Mojoj ljubavi - jer sve ostalo je u njoj. Odreci se svega radi Mene, jer sve je tvoje - a Mene ni radi svega! 'Sjeti se da si od Boga. Sjeti se da si pozvan u svome životu Lice Božje tražiti. Sjeti se da si pozvan Lice Boga Oca gledati!' (V. Kraljević).
Za one koji žele znati više (= naši glavni izvori):
- Sveto Pismo; osobito: Lk 15; Iv 8,1-11.
- Katekizam Katoličke Crkve, 1420-1498.
- Christian BEAULIEU, Ma blessure est tendresse, Éd. Le Renouveau, Québec, 1982.
- Dario BETANCOURT, Izvori ozdravljenja - Sakramenti, Duh i voda, Jelsa, 1998., str.49-82.
- Henri CALDELARI MSC, Oproštenje, izvor života. Zašto i kako se ispovijedati?, III. hrv. izdanje, UPT 204, Đakovo, 1997.
- Tadeusz DAJCZER, U školi nazaretske obitelji. Razmišljanje o vjeri, Povj. za pastoral obitelji Zagr. nadb. (izd.), Zagreb, 2001.
- Ivan FUČEK, Vojevati pod Kristovom zastavom - duhovne vježbe, Verbum, Split, 2004.
- Tomislav IVANČIĆ, Hagioterapija. Duhovna medicina (priručnik), Teovizija (izd.), Zagreb, 1997. (str. 47-55).
- IVAN PAVAO II, Sakrament pokore. Sedam govora i jedno apostolsko pismo Ivana Pavla II, Dokumenti 109, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997.
- Željko R. PAVLIČIĆ, Ispovijed. Odakle? Zašto? Kako?, Zagreb, 1995.
- Jacques PHILIPPE, Traži mir i idi za njim, ICMM, Međugorje, 2017.
- Liturgijsko-pastoralni LISTIĆ za Sakrament Pomirenja, Kršćanska sadašnjost (izd.), Zagreb, 1999.
__________
RIJEČI BOŽJE dok čekaš red pred ispovjedaonicom:
* * *
- Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupâ, spomeni me se po svojoj ljubavi - radi dobrote svoje, o Gospodine (Ps 25, 6-7).
- Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: pravedan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš. Evo, grješan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja. Evo, ti ljubiš srce iskreno, u dubini duše učiš me mudrosti. Poškropi me hisopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega! Objavi mi radost i veselje, nek' se obraduju kosti satrvene! Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! (Ps 51,3-13).
- Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv - ne postupa s nama po našim grijesima, niti nam plaća po našim krivnjama (Ps 103,8).
- Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega. Kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna - govori Gospodin (Iz 1,18).
- Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše (Iz 53,5).
... jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati (Jr 31,34).
- Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom - past ću ih pravedno (Ez 34,16).
- Blagoslovljen i hvaljen budi, Gospodine, Bože naš, i neka ime tvoje bude slavljeno dovijeka! Pravedan si u svemu što učini nama, sva su tvoja djela istinita, svi tvoji putovi pravi, svi tvoji sudovi istina. Zgriješili smo i počinili bezakonje, odmetnuvši se od tebe, sagriješili teško. O, ne zapusti nas zauvijek zbog imena svoga, i ne razvrgni Saveza svoga, ne uskrati nam svoje milosrđe zbog Isusa, miljenika svoga, zbog Krista, Sveca svojega. Primi nas slomljene duše, duha ponizna! Takva nek bude žrtva naša pred tobom danas, da nas pomiri s tobom - jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju. Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, tebe se bojati i tražiti lice tvoje (prema: Dn 3,26-41).
- Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali (Jl 2,13).
* * *
- Sinko! Otpuštaju ti se grijesi (Mk 2,5).
- Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grješnike na obraćenje (Lk 5,32).
- ... oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi (Lk 7,47).
- Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! (Lk 19,10).
- Zaista ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju (Lk 23,43).
- Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu (Iv 3,17).
- Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe! (Iv 5,14).
- Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više (Iv 8,11).
- Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20,22-23).
- ... dok još bijasmo grješnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? (Rim 5,8-9).
- Ako reknemo da nemamo grijeha, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde (1 Iv 1,8-9).
- I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve (1 Iv 3,19-20).
* * *
- Oprostiti ljudima, smilovati im se - to je djelo (Božje) veće od stvaranja svijeta... i upravo u tome Bog očituje svoju svemoć (Sv. Toma Akvinski).
- Nikada nisam razumio kako netko može mirno leći u krevet sa smrtnim grijehom na duši, a zna da će možda umrijeti te noći (Sv. Toma Akvinski).
- Idi, o Terezijo... preklinji biskupe i svećenike da se nikada ne umore propovijedati o valjanoj Ispovijedi, da ne bi moji dragi vjernici taj lijek pretvorili u otrov, nego da se služe Sakramentom Milosrđa koji je određen za oproštenje grijeha... (Sv. Mala Terezija).
- Raspeli ste Krista, ali kad odlazite na Ispovijed, odlazite našeg Gospodina osloboditi od križa (Sv. župnik arški).
- Kćeri moja, govori cijelom svijetu o mom neiscrpnom milosrđu... (Isus Sv. s. Faustini.)
- Prije nego dođem kao pravedni Sudac, otvorit ću široka vrata svoga milosrđa. Tko ne želi proći kroz vrata milosrđa, morat će proći kroz vrata pravednosti (Isus Sv. s. Faustini).
- Nikada ne gubiti nadu u milosrđe Božje (zlatno pravilo Sv. Benedikta).
__________
Post je objavljen 19.08.2019. u 20:25 sati.