...šok za sistem...

...Godine su iza nas, prošli smo svašta, vidjeli smo puno, osjećali smo intenzivno i raznoliko. Bili smo tinejđeri, bili smo buntovnici, istraživaći, filozofi, ljubavnici, avanturisti i uvijek najpametniji i podosta tvrdoglavi. Ponekad smo griješili, ponekad smo bili ispred svog vremena, uglavnom neshvaćeni i neobuzdani, buntovni "po difoltu". No, to je bilo takvo razdoblje našeg života, bio je rokenrol i bilo bi dobro i poželjno da to nikad ne zaboravimo, naše djece radi...

...Onda smo osnovali obitelj, dobili smo djecu, dobili smo radost ali i odgovornost kakvu prije, ne da nismo poznavali, nego ju nismo doživljavali. I tu nastaje prvi " shift " u našim glavama i naglo se pretvaramo iz dječaka u muškarce. Igra postaje nemilosrdna, ulozi više nisu " samo ja " i nema puno mjesta za pogreške. Djeca i obitelj su u fokusu vašeg života i sve je podređeno tome. Radite puno, živite intenzivno. Svojim mališanima pokušavate dati što više općeg znanja. Od onog naizgled bezveznog, " idemo vidjeti što sve živi na livadi ", pa sa malim čovječuljcima proučavate mrave, gliste, cvrčke, guštere, žabe, pčele, bumbare, općenito sve što gmiže, puže, hoda, ruje, leti i pliva u našoj okolini. I uživate, jer uviđate da male glavice - spužvice sa svojim velikim očima i slatkim uvojcima upijaju sve. Postavljate u sobi prvi akvarij, dio kompletnog prirodnog ciklusa u dnevnoj sobi. Prolazite prve suze kad prva ribica " pliva leđno " u malom svijetu i pravu paniku kad Oskar ( riba ) počne plivati sa Mastocembalusom ( duga, zmijolika riba ) u ustima. Trošite pravo bogatstvo na slikovnice, enciklopedije i slične stvari jer želite da vaša djeca imaju sto je moguće veću količinu znanja koju zovemo općom kulturom, svjesni da za njih to znači kasnije veću mogučnost izbora i bolje razumijevanje svijeta koji ih okružuje. Od vaših snova o kućici iz žurnala nema ni govora, na zidovima su crteži vaših slatkih mališana, fotelje također nisu više u onom tonu koji biste željeli, tepih se ne spominje a kupaonica je uvijek u nesvijesti. No to je cijena odrastanja a budimo realni, who giv'a shitt, kad pogledamo u te male slatke sretne okice nakon nacrtane sove pastelama na zidu. Počinje škola, izdaci su veći, stres je prisutniji i imate osjećaj da su svi problemi ovog svijeta na vašim plećima. Tu i tamo uspijete uhvatiti malo vremena za sebe, u pauzi između spavanja i svađe sa učiteljicom, jer mislite da vašem princu ili/i princezi ne daje tretman koji " svakako " zaslužuje. Ukratko, šok je drugo ime kojim bi opisali svoj život.

E sad dolazi srednja škola, vaš mezmac, zvijezda programa, prolazi drastične promjene. Prvo markiranje i odlazak sa škvadrom u lokalni gimnazijski kafić doživljavate....Hm, kako doživljavate. Preko noći više niste tatica - heroj, nego udav, fosil, konzerva, groblje i sl. Za vaše dobro, pročitajte prvo poglavlje ovog teksta još jednom. Užasnuti, razaznajete da stvari više nisu pod kontrolom i da baš i nemate puno mogučnosti i utjecaja. No, ako ste dobro odradili onaj dio sa livadom i akvarijem, mislim da ne biste trebali biti previše zabrinuti ali opreza nikad dosta.

...Godine, ma kakve godine, desetljeća su prošla dok si rekao tripiciklovanacvikocvoklica i vaši mališani odavno nisu više mališani. Trebaju vas, samo kad vas trebaju, ostalo vrijeme ste im davež i ubrzano se nastoje izvući iz vašeg života i dolazi vrijeme da napravite novi " shift " u svom životu, ili možda i ne? Cijelo ovo vrijeme interesantan je stav majke. Žena vašeg života, ona s kojom ste odlučili stvoriti obitelj i ostarjeti zajedno, manje više neprimjetno se je promijenila. Nije u pitanju fizička promjena koliko promjena u glavi. Iz nježne, strastvene, ljubavnice, prijatelja, partnera pretvorila se u ženku. Potomci su u fokusu njenog života, i ona živi i njihov život strastveno i potpuno. I nije važno što su djeca već odavno ljudi, ona to ne vidi, ili možda vidi al ne mari, ili ne može to razumijeti i mi muški odjednom imamo problem koji uopće nije bezazlen...

...U principu postoje dva načina ponašanja roditelja, prvi su oni koji se postavljaju cijelog svog života tutorski prema svojoj djeci ( usudio bih se reći većina ) i drugi koji osamostaljenje svoje djece vide kao ponovnu priliku da neopterećeni vrate sebe, svoje potrebe ili svoje zakopane snove. Ne pada mi na pamet da osuđujem ničiji način života niti da se u njega uplićem naprotiv, mislim da nitko na to nema pravo. U redu je reći svoje mišljenje kad te pitaju ali nikako nije u redu tretirati ga kao svetu kravu i nametati ga drugima. Vrijeme je, svjesni ste da ga više nema na bacanje, da realizirate neke svoje želje koje ste ostavili negdije u vremenu prije više od dva desetljeća, vrijeme je za " shift ". Ako uz sebe imate osobu koja razmišlja na isti način onda problema nema i ulazite u jedno prekrasno razdoblje svog života. Možete uživati posječujući mjesta koja ste oduvjek željeli posjetiti, možete početi graditi brod, možete početi slikati, možete što vam srce želi. No, što ako osoba koju imate uz sebe to ne želi ili ne može, što ako odjednom spoznate da kraj sebe imate osobu koja vas više ne može sljediti? Možete se prilagoditi, popustiti vašoj partnerici, sjesti u fotelju, zaglupljivati se televizijom i novinama i čekati kraj. Možete pokušati nezin stav promijeniti, polako, korak po korak, no imate li toliko vremena? Da li je to zaista moguće? Možete biti bezosječajna svinja, ostaviti sve, kupiti cvajzicer instalirati nekog bambija na suvozačko sjedalo da upotpuni sliku i djeliti maramice zavidnim prijateljima. Moram priznati da još ne znam odgovor na to pitanje, da li je u redu ubiti sebe iznutra, da li imamo pravo odnositi se nehajno prema svom životu, možemo li se " zdenfati" i ostati normalni...

...Svjesno, nesvjesno ili možda podsvjesno, cijeli naš život se natječemo. Čak i naizgled banalne stvari kao što je npr. kuhanje ručka ima elemente natjecanja, pa trudimo se valjda da bude ukusniji nego što je bio zadnji put, pokušavamo ga napraviti brže nego što smo ga napravili zadnji put, nastojimo ga servirati ljepše nego što je to bilo prije. Ako malo bolje promislimo, možda je neprestano natjecanje i smisao našeg postojanja, naš drajv i način da napredujemo kao osobe i društvo u cjelini...

...Natjecatelje možemo surovo podjeliti na pobjednike i sudionike. Pobjednike znaju svi, oni su uglavnom uvijek isti, njihova se lica nalaze na naslovnicama, TV ekranima, njihovo je ime sastavni dio radijskih lamentacija i o njima znamo sve. No, oni nisu tema ovog posta, mi nismo oni, mi nismo mala superelitna manjina niti ćemo to ikada postati. Mi smo ostali, autsajderi, oni ispod njih, oni koji su sastavni dio tablica i stupaca koje ispod prvog imena nitko i ne čita. Pa ipak, mi i nismo baš tako nevažni ili samo topovsko meso, mi smo i te kako važni jer bez nas oni ne bi bili istaknuti, ne bi bili posebni. Za boga miloga, pa ne može se stajati sam u redu !

...No, kaže poslovica da svaki pas ima svoj dan, a život je pizdarija i to se uvijek dogodi. Dogodi se da naivac sudjeluje sa bokserom u natjecanju pasa tragača usprkos tome što sa kratkonjuškom životinjom nema nikakve objektivne šanse među njemačkim ovčarima i malinoima. I dogodi se da u nemogućim vremenskim uvjetima ipak pomete elitu na kolu državnog prvenstva. Dogodi se da sredovječni entuzijast zaluta na regaticu jedrilica klase laser koja je, usput budi rečeno, građena za vitke šmrkavce do 175 i težine do 75Kg a entuzijast ima malo manje od dva metra i preko 100Kg i da vjetar pirka samo tamo gdje je njegova jedrilica i da ostavi zaprepaštenu, furioznu elitu za dužinu regatnog polja. Dogodi se da autsajder u pravom momentu, na pravom mjestu izgovori prave riječi ili postupi na pravi način i odvede najintrigantnijeg komada sa tuluma čiji sudionici ostaju šokirani, utopljeni u vlastitom jalu. Tada, pobjeda nije samo pobjeda, tada je to " šok za sistem " i ništa se sa tim osjećajem ne može usporediti...

...Mi obični, sudionici, autsajderi, baš i nismo tako obični. Spoznaja da usprkos objektivnih limita ili hendikepa i dalje sudjelujemo u raznim životnim natjecanjima, da uporno i iznova pomičemo svoje granice na viši nivo, da se u stvari natječemo jedino sami sa sobom, za svoj gušt, čini nas pravim, plemenitim, istinskim sportašima, herojima. A " šok za sistem ", je ipak samo neočekivani preslatki bonus koji nikad nećemo zaboraviti, koji će nam dati snagu i motiv kada nam u životu zaista bude teško...

...Za promjenu, ovaj post se neće baviti muško-ženskim nadmudrivanjima iako bi naslov i autorov "renome" sugerirao na takav sadržaj. Dakle, o emocijama, malo drugačije, malo osobnije...

...Emocije definitivno nisu u modi. Došlo je novo doba, surovi kapitalizam u kojem svatko treba pronaći svoje mjesto. Svatko bi trebao biti kotačić koji će pokretati neki veći, kompliciraniji mehanizam, osmišljen od nekog drugog, nekog višeg, nekog "pametnijeg". I sve to fino funkcionira, šablona je postavljena, svatko ima pravo raditi ali ne i postavljati pitanja. Pogotovo ne ona "neugodna". Nego, otkuda je ono potekla riječ aparatčik?
I sad, kud to vodi, radimo sve više da bi za sebe imali sve manje, svega manje. Počinjemo živjeti da bi radili umjesto da radimo da bismo živjeli. Iskreno, koliko ljudi radi ono što zaista voli, ono što ih ispunjava u potpunosti. Koliko ljudi unosi strast i emocije u svoj posao, najjednostavnije rečeno, koliko ima sretnika kojima je hobi profesija?...

...Kad pogledate jedrenjak, jedrilicu, spoj palube i trupa čini krivulju, glavnu i najupečatljiviju liniju broda. Gledajući s boka, ta linija nikad nije ravni pravac. Linija se od pramca lagano spušta u odnosu na zamišljeni pravac da bi se prema krmi opet počela manje ili više uzdizati. Otklon te linije od zamišljenog ravnog pravca između pramca i krme uobičajno se naziva progib. Svaki brodograditelj ili zaljubljenik u brodove će vam sa strašću objašnjavati da savršena linija još nije stvorena, da ne postoji savršen progib. Ispod nacrta jedne prekrasne jedrilice, eminentnog konstruktora, pročitao sam otprilike sljedeći tekst, " ako se divite liniji našeg broda, znajte da nam je trebalo 50 godina da dođemo do nje".
Možemo li stvoriti nešto uistinu kvalitetno, vrijedno i lijepo ako u stvaranju toga nema emocija, nema strasti? Nisu li posvećenost, strast, ljubav prema nečemu što stvaramo u stvari najjači "drajv" naše kreativnosti? Da, mislim i vjerujem da samo emocionalnim pristupom možemo stvoriti nešto zaista kvalitativno novo i vrijedno. Ako netko posvetili 50 godina života i rada nečemu kao što je navedena savršena krivulja, zasigurno ne bi to mogao bez uključenog emotivnog "drajva". Raditi ono što zaista voliš, je danas zanemarena, potisnuta, zaboravljena vrednota. Jedna od ključnih stvari koja čini naš život uspješnim. Lova nije sve, ali osobno zadovoljstvo jest...

...Kod prijatelja i poznanika, oduvijek sam cijenio "emotivce". Ukočene, "odmjerene", osobe kod mene izazivaju oprez i podozrivost. Ne vjerujem u savršen "outfit", savršenu karijeru i savršeno uređen dizajnerski stan. Ovo zadnje posebno jer se u njega ne uklapaju razigrana, nesputana djeca, dlake ili perje kućnih ljubimaca, komotno opušteni prijatelji. Sorry, hladno, geometrijski savršeno okružje mi ne djeluje ljudski, kao ni osobe koje u njima obitavaju.
Sastavni dio naših prijatelja su i njihove mane, mišljenja s kojima se ne slažemo, stavovi koje ne podupiremo, a činjenica da oni to ne pokušavaju prikriti ih čini osobama vrijednih našeg prijateljstva...

...I sad, nova "religija" plasirana u medijima, raznim tematskim časopisima, nas "uči" kako suspregnuti osjećaje, kako kontrolirati svoje emocije, kako unificirati svoju osobnost. Samo, nikako nitko ni ne načinje temu na koji način bi me to trebalo učiniti sretnim, na koju to jebenu foru ja mogu postati sretan time što bih se pretvorio u ono što nisam, radio ono što ne želim i živio u nečemu što u meni izaziva nelagodu, ma koliko to moderno u ovom trenutku bilo...

...teta Žuži :" Imate dvije vrste muškaraca. One koji stalno varaju i one koji su vam vjerni. Vjerni muškarci će oženiti prvu s kojom vas prevare, a oni skloni šaranju neće vas nikad ostaviti "...:)

...Drolje, kurvetine, fuxe, samo je dio slikovitog lokalnog folklornog riječnika kojim udate žene označavaju ljubavnice svojih muževa. Ok, nije sporno da se osjećaju grozno, nije sporno da se osjećaju poniženima ili izdanima, ali jesu li svoju frustraciju i bijes zaista kanalizirale na pravu adresu? Imaju li pravo? Jesu li zaista objektivne i razumne dok se nožičkaju po ulaznim vratima dotične "fuxe" urlajući po stubištu?

...Bez obzira na neuobičajnost i kontraverznost gore navedenog citata, poneku zgroženost ili površno nerazumijevanje, ogoljeno do kosti, na doljnjoj liniji svega, teta Žuži ima pravo. Ako se žena uda za jebivetra, muškarca kojemu je ševa poput nogometa sa dečkima, sportska aktivnost, naivno je pomisliti da će se promijeniti. Osobe se u braku mogu kanalizirati pod utjecajem partnera ali se nikada ne mogu promijeniti. Sorry, jebiga, paket je takav i tu se ništa ne može učiniti. Na žalost, iskoristit će svaku priliku za rekreaciju. E sad, pa nije " fuxa" kriva ako je on takav. Ona, u krajnjoj liniji, ne mora ni znati da je čovjek "okupiran". Uostalom, kad bukne strast, nitko ne razmišlja o drugima, tko šljivi cijeli svijet. " Fuxa" sigurno nije ta koja bi njega trebala učiti disciplini i moralnim vrijednostima. Ako već nekog treba "potegnut" sa bejzbol palicom, onda je to on i to zbog toga jer nije diskretan ili je totalni idiot pa prizna. Ako muškarac misli ostati u braku, nikad, ali nikad, ne smije priznati. Zajebite Oprah, Milu i slične " psihoanalitičarke". To se ne prašta i ne zaboravlja, samo se strpljivo čeka prilika za revanš u bilo kom obliku ili varijanti...

...Vjerni muškarci su druga priča. Nisu skloni "pozdarijama", ne padaju na komade i sklanjaju se od možebitnih iskušenja. Žena to zna, uljuljkana u udobnu svakodnevnicu, opuštena, uglavnom i previše opuštena, uvjerena je da se " to" događa drugima. No, kako "vrag nikad ne spava" ( a kako to da onda ljubavnice nemaju podočnjake? ), njima se isto može dogoditi da mužić zabrazdi. Ali kod ove skupine muškaraca to nije " šala-zabava". Bitna razlika između ove i gore navedene skupine je u tome što "vjerni" imaju kriterije. Kad taj "zabrije" onda zabrije sa dušom, svrhom i razlogom a to više nije bezazleno. On zaista dobro razmisli, izvaže situaciju i kad krene, uglavnom više nema natrag. E sad, stereotipno, opet je "fuxa" kriva, a da li je?

...Valjda se možemo složiti da voljom ne možemo utjecati na to koga ćemo voljeti, kao i to da je za vezu potrebna obostrana privlačnost, da jedan ili jedna nije dovoljna. Kad "vjerni" zabrazdi onda je razvidno da kod njega ljubavi više nema. Situacija može završiti samo na dva načina.
Prva situacija je da imamo suprugu, relativno sretnu, supruga, sasvim sigurno nesretnog jer živi sa osobom koju ne voli i "fuxu", nesretnu, jer ne živi sa osobom koju voli.
Druga situacija, imamo nesretnu, frustriranu suprugu, sretnog supruga i sretnu "fuxu" koji žive zajedno.
Zaključak prepuštam vama, štovanim komentatoricama i komentatorima...:)

...p.s. Ljubav je sve, sve ostalo je ništa. Ljubav je kad se ujutro budiš i navečer liježeš sa mislima na nju. Ljubav je kad ne postoji jučer i ne postoji sutra, nego samo trenutak kad si s njom. Osjećaj koji je vrijedan svih posljedica, svih eventualnih razočaranja ili boli i tko nije stvarno, makar jednom u životu bio iskreno i potpuno zaljubljen, taj kao da nije ni živio...:)

..Ok, muški, došli ste u tzv. zrele godine, izvršili ste svoje dužnosti prema majčici prirodi, misli se naravno na potomstvo. Čovječanstvo definitivno ne bude propalo zbog vas, jer ste svoju kvotu napravili i iznjedrili. U životu ste se naradili, namaltretirali, napatili i zaključili ste da je vrijeme da se malo razveselite. A jedini pravi način da se čovjek iskreno razveseli je da hapa nekog novog komada, novu živu, različitu i pokretnu metu. I tu dolazimo do, u naslovu postavljene, dileme. Da ne bude zabune i nesporazuma, u daljnjem tekstu pod bambijem se podrazumijevaju žene 29-, a pod zrelim ženama one 40+....

...Upucavanje, je naravno prva i početna faza. Najveći problem kod upucavanja bambiju je prvi kontakt, odnosno napeljat bambija na prvi kontakt. Predrasude i zgražanje sveukupne okoline su objektivno velike prepreke. Za prvi korak, sve je protiv vas. To treba napraviti pametno i lukavo jer vas mogući neuspjeh može učiniti smiješnim. Kad stvari krenu, onda ste nezaustavljivi, stil, iskustvo, rječitost i šlif djeluju pogubno na metu. Kod zrele koke nema nikakvih problema. Sretna da je ipak netko suvisli pokazal bilo kakav interes i sa kriterijima u podrumu, dovoljno je da budete nedvosmisleno izravni...

...zrela koka vs. bambi...1 : 0

...Faza musanja, za zrelu koku je minorna, zna kaj hoće, zna kak hoće, a predugo zadržavanje u ovoj fazi je samo gubljenje vremena. Kod bambija, ova faza ima svojih čari, sve je pomalo luckasto, morate se malo pomladiti u glavi. Rezultat bi mogao biti neočekivan, jutarnje pjevušenje najnovijih hitova, iznenadni boom motivacije za tjelovježbom i koncentriraniji boravak u lokalnoj parfumeriji. Živ, živ, je najbolji opis stanja...

...zrela koka vs. bambi...1 : 1

...sex, je bez sumnje na strani bambija, mladost, gipkost i razigranost su nepobitne vrijednosti. Sa zrelom kokom ste osuđeni na neuzbudljiv kliše, tuš – krevet - tuš, rutinu. Za neke razigranije varijante nju bole ruke, križa, jajnici, picine dlačice i što već ne. Moguće je da fantastično puši al je to premalo za ukupni dojam. Kad smo već kod dojma, odlazak i dolazak u krevet obavezno se mora kod zrele koke odvijati u polumraku, a možete si i pomoći analizirajući sklad zavjesa i tepiha. Sreća da pogled iz blizine više nije bitan, tak i onak oštro vidite predmete samo ako su udaljeniji od metra. Naprotiv za bambijev odlazak ili dolazak u krevet tražite prekidać od reflektora, neka bi svjetlost, puno svjetlosti. Osim toga, vreća latica koje ste kupili u lokalnoj cvjećarnici i posipali po sobi djeluje groteskno ak je u pitanju zrela koka...

...zrela koka vs. bambi...1 : 2

...druženje, je individualna stvar. Naravno, da se morate malo i družiti. Konverzacija sa bambijem je egzotična ali nesinhronizirana, interesi i nisu baš blizu i ok je dok vi pričate i dok vas gleda ko boga, al ako ona vodi spiku moglo bi vam nakon nekog vremena postati zamorno. Zrela koka je naprotiv, iskusna, načitana, zabavna i nepredvidiva. Čak joj i cinizam dobro stoji. Osim toga, kad vas vide sa bambijem, bit ćete isti čas pribijeni na stup srama jalnog okoliša. Da se ne zavaravamo, neugodna pljuvačnica kojom će vas počastiti okolina nema apsolutno nikakve veze sa moralom i moralnim vrijednostima, to je duda varalica, u pitanju je jedino i isključivo jal. Možete se efikasno braniti rečenicom, " ... velite mi da sam svinja, ok, al' ja sam sretna svinja !" ...

...zrela koka vs. bambi...2 : 2

...razlaz, je neizbježan. Kod bambija vjerojatno nećete imati problema, svatko je dobio što je htio. Vi ste se razveselili i dobili poljuljano samopouzdanje, ona je vidjela malo glamura, stila i svijeta, bilo je lijepo dok je bilo i kraj. Velike su šanse da ćete ostat prijatelji ako ste igrali igru imalo fer. Zrela koka to neće primiti samo tako, optužit će vas za svašta pa i za to da ste joj uzeli najbolje godine ( koje jebene najbolje godine!!! ). Sigurno će se nastojati osvetiti i neugodnosti su vjerojatne, gotovo neizbježne. Pomirite se sa troškom za lakiranje auta i nezamislivim trachevima. Kad ju poslije slučajno sretnete, obavezno će vas počastiti sarkazmom ili uvredama, a ako se to dogodi u nekom lokalu ne gine vam piće u facu...

...zrela koka vs. bambi...2 : 3

...U gornjem tekstu je izostavljena ženska populacija 30 do 40, namjerno. Dotične su zapravo vrlo opasne igračice s kojima se i nije uputno petljati ak niste tome dorasli. Za razliku od onih 40+, koje su se pomirile sa sudbinom, navedene su isfrustrirane, prepredene, beskompromisne i besramne lovice. Frendice su im se udale, imaju djecu i stalno im svesno ili nesvjesno nabijaju na nos kak nisu uspjele. One očajnički traže muža, partnera za reprodukciju i ako se i malo uklapate u njihove podosta olabavljene kriterije, makar samo i po jednom jedinom paragrafu, fatat će vas bez milosti i obzira.
Naravno da vam je pun kufer drečanja, pelena, hodanja po igračkama i života kak drugi hoće u demoliranom stanu bez privatnosti. Vi se želite se samo malo razonoditi i opustiti, želite malo svog mira. Zakomplicirati si život, nije za vas prihvatljiva opcija. Ova populacija vam to sigurno neće dopustiti...

...nailazimo na njih često, bilo u poslovnim ili privatnim kontaktima. Uobičajno ih ne zapažamo ili nas ostavljaju ravnodušnima i ne kontaktiramo s njima više nego što je to u tom trenutku svrsishodno. Samozatajne, skromne, nenapadne, ničim ne skreću pažnju na sebe. Većinom su obučene u vrećastu odjeću, duge široke suknje i ponekad očiju sakrivenih iza sasvim običnih naočala...
Prvo što nam nakon nekoliko susreta privuče pozornost je njihova kompetentnost o temi o kojoj s njima razgovarate. Postajete lagano zainteresirani i počinjete im pridavati malo više pozornosti. Nakon toga otkrijete osmjeh. Nije to onaj RTL osmjeh, biserni, zaokružen savršenom šminkom iznad kojeg se nalaze lijepe ali bezizražajne prazne oči. Njihove oči promjene oblik, bljesnu na trenutak i odišu toplinom dajući osmjehu neodoljivi čar. Nakon toga počinjete ih promatrati malo drugačije. Lovite konture njezinih nogu dok iskoračuje i pokušavate odgonetnuti obline njezinog tijela dok hoda ili se lagano saginje...
...detalje koje samo izvježbano oko može vidjeti...
I postajete zaintrigirani pa oduševljeni sveukupnim dojmom i ako ju uspijete skinuti osupnuti ste prizorom kojeg se ne možete nagledati...
One ulaze u vaš život tiho, polako i neprimjetno. I bez obzira, ostane li sve na nekakvoj platonskoj vezi ili postane avantura ili postane ozbiljna veza, one ulaze u vaš život da tu i ostanu i nikada više ništa nije isto...
Pomalo zbunjeni i zatečeni pokušavate shvatiti što vam se dogodilo, pokušavate shvatiti moment kad ste postali " skuhani " ali vam to ne polazi za rukom. Kemija je odradila svoje, neprimjetno, podmuklo i bez crvenih lampica upozorenja...
..." fatalne " žene nisu žene prekratkih minica i predubokih dekoltea sa spikom koja previše koketira sa vulgarnošću. " fatalne " žene su – žene na drugi pogled...