...šok za sistem...

...Godine su iza nas, prošli smo svašta, vidjeli smo puno, osjećali smo intenzivno i raznoliko. Bili smo tinejđeri, bili smo buntovnici, istraživaći, filozofi, ljubavnici, avanturisti i uvijek najpametniji i podosta tvrdoglavi. Ponekad smo griješili, ponekad smo bili ispred svog vremena, uglavnom neshvaćeni i neobuzdani, buntovni "po difoltu". No, to je bilo takvo razdoblje našeg života, bio je rokenrol i bilo bi dobro i poželjno da to nikad ne zaboravimo, naše djece radi...

...Onda smo osnovali obitelj, dobili smo djecu, dobili smo radost ali i odgovornost kakvu prije, ne da nismo poznavali, nego ju nismo doživljavali. I tu nastaje prvi " shift " u našim glavama i naglo se pretvaramo iz dječaka u muškarce. Igra postaje nemilosrdna, ulozi više nisu " samo ja " i nema puno mjesta za pogreške. Djeca i obitelj su u fokusu vašeg života i sve je podređeno tome. Radite puno, živite intenzivno. Svojim mališanima pokušavate dati što više općeg znanja. Od onog naizgled bezveznog, " idemo vidjeti što sve živi na livadi ", pa sa malim čovječuljcima proučavate mrave, gliste, cvrčke, guštere, žabe, pčele, bumbare, općenito sve što gmiže, puže, hoda, ruje, leti i pliva u našoj okolini. I uživate, jer uviđate da male glavice - spužvice sa svojim velikim očima i slatkim uvojcima upijaju sve. Postavljate u sobi prvi akvarij, dio kompletnog prirodnog ciklusa u dnevnoj sobi. Prolazite prve suze kad prva ribica " pliva leđno " u malom svijetu i pravu paniku kad Oskar ( riba ) počne plivati sa Mastocembalusom ( duga, zmijolika riba ) u ustima. Trošite pravo bogatstvo na slikovnice, enciklopedije i slične stvari jer želite da vaša djeca imaju sto je moguće veću količinu znanja koju zovemo općom kulturom, svjesni da za njih to znači kasnije veću mogučnost izbora i bolje razumijevanje svijeta koji ih okružuje. Od vaših snova o kućici iz žurnala nema ni govora, na zidovima su crteži vaših slatkih mališana, fotelje također nisu više u onom tonu koji biste željeli, tepih se ne spominje a kupaonica je uvijek u nesvijesti. No to je cijena odrastanja a budimo realni, who giv'a shitt, kad pogledamo u te male slatke sretne okice nakon nacrtane sove pastelama na zidu. Počinje škola, izdaci su veći, stres je prisutniji i imate osjećaj da su svi problemi ovog svijeta na vašim plećima. Tu i tamo uspijete uhvatiti malo vremena za sebe, u pauzi između spavanja i svađe sa učiteljicom, jer mislite da vašem princu ili/i princezi ne daje tretman koji " svakako " zaslužuje. Ukratko, šok je drugo ime kojim bi opisali svoj život.

E sad dolazi srednja škola, vaš mezmac, zvijezda programa, prolazi drastične promjene. Prvo markiranje i odlazak sa škvadrom u lokalni gimnazijski kafić doživljavate....Hm, kako doživljavate. Preko noći više niste tatica - heroj, nego udav, fosil, konzerva, groblje i sl. Za vaše dobro, pročitajte prvo poglavlje ovog teksta još jednom. Užasnuti, razaznajete da stvari više nisu pod kontrolom i da baš i nemate puno mogučnosti i utjecaja. No, ako ste dobro odradili onaj dio sa livadom i akvarijem, mislim da ne biste trebali biti previše zabrinuti ali opreza nikad dosta.

...Godine, ma kakve godine, desetljeća su prošla dok si rekao tripiciklovanacvikocvoklica i vaši mališani odavno nisu više mališani. Trebaju vas, samo kad vas trebaju, ostalo vrijeme ste im davež i ubrzano se nastoje izvući iz vašeg života i dolazi vrijeme da napravite novi " shift " u svom životu, ili možda i ne? Cijelo ovo vrijeme interesantan je stav majke. Žena vašeg života, ona s kojom ste odlučili stvoriti obitelj i ostarjeti zajedno, manje više neprimjetno se je promijenila. Nije u pitanju fizička promjena koliko promjena u glavi. Iz nježne, strastvene, ljubavnice, prijatelja, partnera pretvorila se u ženku. Potomci su u fokusu njenog života, i ona živi i njihov život strastveno i potpuno. I nije važno što su djeca već odavno ljudi, ona to ne vidi, ili možda vidi al ne mari, ili ne može to razumijeti i mi muški odjednom imamo problem koji uopće nije bezazlen...

...U principu postoje dva načina ponašanja roditelja, prvi su oni koji se postavljaju cijelog svog života tutorski prema svojoj djeci ( usudio bih se reći većina ) i drugi koji osamostaljenje svoje djece vide kao ponovnu priliku da neopterećeni vrate sebe, svoje potrebe ili svoje zakopane snove. Ne pada mi na pamet da osuđujem ničiji način života niti da se u njega uplićem naprotiv, mislim da nitko na to nema pravo. U redu je reći svoje mišljenje kad te pitaju ali nikako nije u redu tretirati ga kao svetu kravu i nametati ga drugima. Vrijeme je, svjesni ste da ga više nema na bacanje, da realizirate neke svoje želje koje ste ostavili negdije u vremenu prije više od dva desetljeća, vrijeme je za " shift ". Ako uz sebe imate osobu koja razmišlja na isti način onda problema nema i ulazite u jedno prekrasno razdoblje svog života. Možete uživati posječujući mjesta koja ste oduvjek željeli posjetiti, možete početi graditi brod, možete početi slikati, možete što vam srce želi. No, što ako osoba koju imate uz sebe to ne želi ili ne može, što ako odjednom spoznate da kraj sebe imate osobu koja vas više ne može sljediti? Možete se prilagoditi, popustiti vašoj partnerici, sjesti u fotelju, zaglupljivati se televizijom i novinama i čekati kraj. Možete pokušati nezin stav promijeniti, polako, korak po korak, no imate li toliko vremena? Da li je to zaista moguće? Možete biti bezosječajna svinja, ostaviti sve, kupiti cvajzicer instalirati nekog bambija na suvozačko sjedalo da upotpuni sliku i djeliti maramice zavidnim prijateljima. Moram priznati da još ne znam odgovor na to pitanje, da li je u redu ubiti sebe iznutra, da li imamo pravo odnositi se nehajno prema svom životu, možemo li se " zdenfati" i ostati normalni...