Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
29.06.2010., utorak
osmijeh ...
 dječji osmijeh, photo by rU Ne može se kupiti, izmoliti, posuditi ili ukrasti. Vrijedi jedino kad se poklanja. Osmijeh. (autor nepoznat) ... Pospremajući foldere s fotkama u svome računalu, nabasah na neke fotografije s nekim davnim osmjesima, mojim. Pogledah te osmjehe i upitah se: Znam li se, mogu li se, još uvijek osmjehivati tako? ... A onda je zazvonio telefon. I ti si mi rekao: Ljubim te u osmijeh. |
- 23:40 - Komentari (17) - Isprintaj - #
27.06.2010., nedjelja
infinitas, kraj priče
 luka za snove, photo by rU Beskonačnost, kraj priče Rose i Silvestar usnuli bi u svitanje a kad bi se probudili ponovo bi svitalo. Jutarnja bi zvijezda iskrila na blijedom nebu a Rose bi se uvijek iznova uzalud ponadala da je to Večernjača a ne Zornjača. Rose, koja je tako voljela jutra, sad je čeznula za večerima, Rose, koja je do tada često poželjela da maj potraje vječno, sada je, udišući miris prerano procvalih lipa, zažalila za lipnjem. Kad joj je Silvestar prošaptao: Sjećaš li se naših prvih majskih poljubaca, Rose? I kako su lipe slatko mirisale te lipanjske noći kad smo prvi put ... Rose pomisli kako joj on misli osluškuje. Sjećaš li se vreline kolovoza i našeg prvog dolaska amo? Stigli smo u svitanje i odmah sišli do obale, skrili se u hladu žalosne vrbe ... i ostali skriveni sve dok Večernjača nije zablistala nad rijekom. Jedan ti je leptir čitavog dana slijetao u kosu, na lice i ramena ... šaptao je dalje Silvestar ... a ja ga, ljubomoran, potjerah ... ... Vođeni uspomenama, Rose i Silvestar siđoše do rijeke. Voda je bila visoka, prekrila je pješčani sprud i potkopala korijenje stare vrbe u čijem su hladu njih dvoje ležali onoga kolovoza. Rose osjeti oštar ubod tuge, na trenutak je povjerovala da pijesak na obali još uvijek pamti njihove stope. Sjedoše oboje na panj. Silvestar obgrli Roseina ramena a ona mu nasloni glavu na rame. Sjedili su dugo, šutke, promatrajući svitanje. Tada Silvestar upita Rose: Jesi li ikada otvorila onaj paketić? Rose posegnu u džep, među oblutcima napipa maleni zavežljaj i, oklijevajući, izvadi ga iz džepa. Polako otvori stisnutu šaku. Na dlanu joj je ležao malen smotuljak. Na papiriću kojim je bio omotan Silvestrovim rukopisom je pisalo - Zauvijek ... Rosein se dlan ovlaži od znoja, prsti joj zadrhtaše i još jednom čvrsto stegnuše smotuljak. Rose prinese ruku ustima, usnama dodirne riječ ispisanu na smotuljku a zatim zamahnu rukom ... Smotuljak poletje daleko i pade u rijeku. Začudo, nije potonuo odmah, iako se Rosei, dok ga je držala u ruci, učinio teškim. Plutao je još neko vrijeme na površini a zatim ga jedan valić poklopi i odnese na dno. Rose se okrenu Silvestru i zagleda mu se u oči, dugo i duboko. Zauvijek ... reče mu. Rijeka će ga za mene sačuvati zauvijek ... Na trenutak joj se učini da je u Silvestrovu oku zaiskrila suza. Ne, sigurno se prevarih ... pomisli Rose koja Silvestra nikada nije vidjela kako plače. ... Polako se uspeše uz brijeg do kuće. Silvestar podiže Rose u naručje i prenese je preko praga. Još uvijek je svitalo kad je Rose zaspala u Silvestrovu naručju. A kad se probudila, ona koja se inače uvijek budila prva, Silvestar je bio budan. Nadnio se nad nju, licem je gotovo dodirujući, Rose shvati da ju je promatrao dok je snivala. Poljubiše se a Silvestar joj reče: Dođi sa mnom, nešto ti želim pokazati ... Rose omota golo tijelo plahtom, ustade iz postelje i pruži ruku Silvestru. Nekoliko koraka ... i oboje su stajali na pragu kuće. Pogledaj, Rose ... reče Silvestar rukom upirući u nebo. I Rose pogleda. Nad rijekom se spuštao suton, uz tanak Mjesečev srp na vedrom je nebu blistala Večernjača ... Zauvijek ... reče Rose Silvestru. Zauvijek ... i još dan nakon toga ... I ovoga puta bila je sigurna. U suzi u kutu Silvestrova oka zablistala je večernja zvijezda. (kraj priče) O tebi neću govoriti ljudima. Neću im reći da li si mi samo poznanik bio ili prijatelj drag; ni kakav je, ni da li je u našim snovima i žudima dana ovih ostao trag. Neću im reći da li iz osame, žeđi, umora, ni da li je ikada ma koje od nas drugo voljelo; niti srce naše da li nas je radi nas ili radi drugih kadgod boljelo. Neću im reći kakav je sklad oči naše često spajao u sazvjezđe žedno; ni da li sam ja ili si ti bio rad da tako bude - ili nam je bilo svejedno. Neću im reći da li je život ili od smrti strah spajao naše ruke; ni da li zvuke smijeha voljeli smo više od šuma suza. Neću im reći ni jedan slog jedini, što je moglo, ni da li je moglo nešto, da uplete i sjedini duše naše kroz čitav vijek; ni da li je otrov ili lijek ovo što je došlo onome što je bilo. Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa u meni vječito: da li opija toplo kao šume naše s proljeća; ili tiha i tužna ćuti u meni rječito. O, nikome neću reći da li se radosna ili boleća pjesma događa u meni. Ja više volim da prećutane odemo ona i ja tamo gdje istom svjetlošću sja i zora i noć i dan; tamo gdje su podjednako tople i sreća i bol živa; tamo gdje je od istog vječnog tkiva i čovek i njegov san. (Desanka Maksimović) Priča je gotova. Lipe su ocvale a i lipnju je skoro kraj. Disk moga računala prepun je sličica i dovršenih i nedovršenih pričica. Čini se da je vrijeme za veliko spremanje. Treba sve pogledati, sortirati, poslagati ... a ponešto valja i izbrisati ... Jedna izreka veli kako je život 'crtež bez gumice za brisanje'. A možda i ne treba ništa brisati, stvari i same od sebe vremenom izblijede i nestanu ... A one koje ostanu ionako izbrisati nije moguće ... |
- 07:13 - Komentari (20) - Isprintaj - #
25.06.2010., petak
intermezzo ...
 photo by rU Žureć pred kišom, pod krošnje lipe u hitnji smo na časak stali. Nad nama su se kroz cvjetno lišće oblaci bijeli okretali. Zadihani, osmjehnusmo se. Lipa je mrijela. Srce se čulo u svakom kutu naših tijela. Možda sam mogao u tom trenutku ljubavi nešto zauvijek reći, al valcer poče... I ljetna kiša dodirnu u grlu drhtave riječi. (Enes Kišević) ... a Lipanj se bliži kraju ... ... uz ljubavni ples zlatnih ribica u mojim vrtnim jezercima ...
|
- 17:17 - Komentari (19) - Isprintaj - #
20.06.2010., nedjelja
infinitas, još samo korak do kraja priče
 photo by rU Beskonačnost, još samo korak do kraja priče Život je uređen tako da se vrti u krug. Svitanje. Svjetlost. Dan koji odmiče. Suton. Tama noći. Svitanje novoga dana. Rađanje. Odrastanje. Sazrijevanje. Starenje. Umiranje ... Novi životi koji otvaraju nove krugove. I tako u krug, u beskraj ... Krug se mora zatvoriti, inače nije savršen. Rose se sjetila rečenice koju je jednom izrekao jedan njezin dragi prijatelj. Svitalo je. Rose je sjedila na obali rijeke, u tihom rječnom rukavcu u kojem se činilo da je rijeka prestala teći. Sjedila je na pjeskovitom sprudu i promatrala krugove na vodi. Džepovi su joj bili puni oblutaka koje je pokupila na šljunkovitom dijelu obale, po jedan oblutak svaki puta kad bi sišla do rijeke. Sada je bacala u vodu oblutak za oblutkom i promatrala krugove kojima su obli oblutci uznemiravali mirno vodeno ogledalo. Krug ... i savršenost ... pomisli Rose. Dvije stvari kojih se užasavam ... ... obje u istoj rečenici ... Savršeni krug uvijek je zatvoren. Bez početka, bez kraja ... krug je savršena slika beskraja ... Užareni sunčev krug, srebrni krug pune lune, kružno srce cvijeta okruženo krugom latica, kružni zavijutci puževe kućice, tamna zjenica čiji krug u trenutku uzbuđenja naprosto proguta okruglu šarenicu oka, okruglo grotlo vulkana, plavi krug zdenca u kojem se plavetnilo neba ogleda ... Okruglo zrnce sjemena, krug igrača u kolu, vitezovi za okruglim stolom, krug kotača i njegova vrtnja, krug prstena kao zalog vječne vjernosti, ruke zaokružene u zagrljaj, susreti i rastanci u krug, kružni vijenac na svježoj humci ... Život je savršeni krug ... pomisli Rose. Zatvoren i beskonačan istodobno .... krug u kojem se sve istodobno događa po prvi i zadnji put ... Rađanje i umiranje, suton i svitanje ... ... u beskrajnom savršenom krugu ... ... u vrtnji poput plesača valcera ... A kad se zaljubiš, svaki je ples valcer ... pomisli Rose i nasmiješi se sjetno sjetivši se drage joj country balade. We don't dance the two-step anymore All we need's a small part of the floor The band can go on playing almost anything it wants When you fall in love everything's a waltz Eyes are meant for looking into Way up close Arms were meant for holding What you want the most Lips were meant to say what bodies Feel down in their hearts When you fall in love Everything's a waltz ... ( još samo korak do kraja priče) |
- 08:27 - Komentari (19) - Isprintaj - #
16.06.2010., srijeda
infinitas, početak kraja priče
|
"U očima, na usnama je nama vječnost tad bila ..." (Shakespeare)  photo by rU Beskonačnost, početak kraja priče Da l' bi ruža mirisala i kad se ružom ne bi zvala ... ... Vječno je svitanje nastavilo svitati. Rumenilo na istoku, svjež jutarnji povjetarac, cvrkut ptica koje se bude, rosa na ružinim laticama, svježina novoga dana koji nikada neće dočekati podne ni večer. Silvestar bi se budio, osmjehivao se Rosei i nazivao je svojom zorom ... Silvestar je bio tako sretan, tako pun želje za Rose da se činilo kako ne primjećuje kako su oboje zarobljeni u tome vječnom jutru. Dok bi prve sunčeve zrake provirivale kroz rebrenice, Silvestar i Rose vodili bi ljubav a potom bi, nagi i bosi, gazeći rosnu travu, prišli rubu visoke obale i zagrljeni promatrali rađanje sunca. Kad bi se vratili u kuću nepopijena kava mirisala bi u plavim šalicama, netaknuti doručak ostao bi na tanjurima, a oni bi se vratili u postelju, ljubili se opet, pa opet zaspali i opet se budili u svitanju koje će vječno svitati. Silvestar bi se ponekad, prije no što bi se Rose probudila, iskrao iz postelje i vratio se sa svježe ubranom ružom koju bi položio na uzglavlje. Rose bi se osmjehivala, na laticama ruže koja nikada neće uvenuti iskrile bi i hlapile kapi rose ... Silvestar je bio tako zanesen, tako sretan, tako uvijek iznova željan da Rose nije imala srca pitati ga nedostaju li mu podne i večer, nedostaju li mu zalasci sunca i noćna tama, ne poželi li ponekad umjesto pupoljka na grančicama ružina grma ugledati crvene plodove šipka ... ... Ponekad bi se Rose probudila prva. Iskrala bi se iz Silvestrova zagrljaja i otišla do grma ruža koji je cvjetao uz rub visoke obale. Dodirivala bi orošene latice ružinih pupoljaka i razmišljala o tome kako je ranije uvijek žalila kad bi se pupoljci rascvjetali a latice se počele osipati. A tada bi se sjetila stihova dragog joj pjesnika, napisanih u slavu prolaznosti: Duša voli slabi cvijet što vene i svene, i sve što je lijepo, i što gine lako ... ... (kraj priče slijedi)
|
- 17:55 - Komentari (19) - Isprintaj - #
12.06.2010., subota
infinitas (5), kratka priča ...
|
Ako sam našla stazu do vašeg srca, morate mi oprostiti – tražila sam put do svoga. (Ana Horvat)  photo by rU Beskonačnost (5), kratka priča Rose i Silvestar su se ljubili, spavali i budili se ... i ljubili se opet ... ... a svitanje je trajalo ... i trajalo ... Omamljena Silvestrovim strastvenim poljupcima, Rose je poželjela da taj trenutak u kojem se susreću noć i dan, u kojem se susreću ona i Silvestar, potraje vječno. I doista, svitanje dana trajalo je u beskraj. Dok ju je Silvestar čvrsto držao u zagrljaju, Rose odjednom shvati - to je onaj dan nakon vječnosti, dan poslije svih dana, dan koji nikada neće dočekati podne ni večer. Koliko li je samo puta Rose poželjela da se, nakon svih rastanaka, ona i Silvestar sretnu u danu koji nikada neće ostariti, u danu koji će trajati zauvijek. Na pomisao kako joj se ta želja ostvarila, preplavi je rijeka radosti, no u istom trenutku radost se pretvori u sjetu. Zauvijek, kako to lijepo zvuči ... pomisli Rose. No, tek kasnije shvatiš da zauvijek ustvari znači i - nikada više. Nikada više jarke podnevne svjetlosti, nikad više rumenih sunčevih zalazaka, nikad više noćne tame ... Vječno proljetno jutro, nikad više vreline ljeta, nikad više jesenjih magli, nikada više niti jedne jedine snježne pahulje ... Neće više biti rastanka ... no, neće biti ni čežnje iščekivanja .... ni radosti susreta ... Rose se osjeti ulovljenom u mrežu vlastitih želja: Pazi što ćeš poželjeti, jer - moglo bi se ispuniti! Nismo proveli mladost zajedno ... pomisli Rose. A sad nećemo ni ostariti zajedno ... I, Rose, po prvo puta otkada je susrela Silvestra, poželi sakriti od njega misao koja joj je prostrujala sviješću. Do tada je Silvestru povjeravala sve - svoje radosti i nade, svoje tuge i strepnje, pa čak i svoje sumnje i kolebanja. No, kako mu reći da se dar koji joj je poklonio - kutijica s tajanstvenim predmetom omotanim u papir s natpisom 'Zauvijek' - pretvorila u Pandorinu kutiju? Kako mu reći da žali čak i za tugom rastanaka, kako tuguje za neizvjesnošću sutrašnjice, za očekivanjem ispunjenja, za radošću ponovnih susreta? Obuze je duboki strah: Umjesto da nas zauvijek spoji, vječnost će nas naposlijetku razdvojiti ... ... (kraj priče slijedi) ... Za one koji ne prate priču: šetnja dravskom obalom
|
- 07:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #
09.06.2010., srijeda
infinitas (4), kratka priča ...
|
Tko nikad ne sanja, prespava najljepši dio života. (Fredrich Ruckert)  jutarnja igra, photo by rU Beskonačnost (4), kratka priča Je li život san izmedju dva buđenja ili buđenje između dva sna? (Calderon de la Barca) Blijedo svjetlo svitanja još uvijek je osvjetljavalo prozor, a Silvestar se upravo ponovo budio u Roseinu zagrljaju ... Pogledi im se susretoše i Rose pomisli: Ah, kako sam samo bila u krivu kad sam vjerovala da je rastanak suviše visoka cijena novog susreta! Dok ju je Silvestar ljubio, pod spuštenim Roseinim očnim kapcima zablista pregršt prekrasnih prizora - Iskrice sunca zablistaše u zrncima pijeska na riječnoj obali a potom ih val nježno primi na dlan i ponese ... Bijeli se oblaci spustiše s plavog nebeskog svoda i poigraše se s krijestama riječnih valova ... Kapljice kliznuše s ružinih latica slijevajući se u dno ružine čaške ... Rijeka pohita prema svome ušću ... A Silvestar i Rose sretoše se opet, tamo negdje gdje nebo Dunav ljubi ... ... (nastavak slijedi)  mornig has broken, photo by rU |
- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #
07.06.2010., ponedjeljak
infinitas (3), kratka priča ...
|
Dva su načina na koje možeš živjeti: možeš živjeti kao da ništa nije čudo ili kao da je sve čudo. (Albert Einstein)  photo by rU Beskonačnost (3), kratka priča Rose je voljela jutro. Obično bi se budila sa svitanjem i uživala u prizoru rađanja dana. Novi je dan ličio novorođenom djetetu. Noćnom tamom okupan i oslobođen jučerašnjih briga, umiven jutarnjom rosom, povijen prvim zrakama sunca, novorođeni dan donosio je nova obećanja. Rose je voljela lice zore. Kapi na vlatima trave, bljedilo iščezavajuće Lune, treptaj Zornjače, blagi sjaj jutarnjeg svjetla ... Čak i kad bi zbog nesanice probdjela noć, Rose bi u zoru osjetila kako umor nestaje. Toga proljetnog jutra jabučnjak je blistao. Bijeli su se jabukovi cvjetovi po rubovima zarumenjeli obećanjem budućih crvenih plodova. Dok je bosonoga koračala između rasvjetalih stabala, Rose je osjećala kapi rose na vlatima trave, toplinu zemlje iz koje je trava nicala i bujala, osluškivala je zuj pčela i smijala se dugonogim zelenim skakavcima koji su iz trave iskakali uplašeni njezinim koracima. Veliki šareni leptir sletio joj je na svjetli pramen kose, zelena gušterica pretrčala joj je preko bosih stopala, negdje u daljini začuo se pjev ševe. Opijena ljepotom jutra, Rose nije čula Silvestrove korake. Trgnula se u strahu kad ju je s leđa obgrlio. Uplašio sam te? upitao ju je. No, to nije ništa prema strahu koji sam ja osjetio kad sam se probudio, usamljen i napušten ... rekao je smijući se. No, tada se uozbiljio, stegnuo Rose u zagrljaj i prošaptao: Doista sam osjetio strah kad sam u trenutku buđenja posegnuo za tobom a tebe nije bilo ... I, iako je uzglavlje još mirisalo na tebe, smrtni me strah spopao da si iščilila nekamo, otišla u novi dan ... bez mene ... Tu sam, Tebi u zagrljaju ... šapnula je Rose. Nikamo ne idem bez tebe ... a novi je dan pred nama ... Vratiše se u kuću. Rose je skuhala svježu kavu. Ni jedno od njih nije imalo naviku doručkovati, no Rose je ipak narezala kruh i svježi sir posula koprom, natočila ohlađenu rakiju u čaše koje se lijepo zamagliše... Pijuckali su, razgovarali, dodirivali se i pratili pogledima, smijali. Doručak je nepojeden ostao na stolu, a oni se vratiše u postelju ... Silvestar je, nakon ljubavnog čina, opet usnuo u Roseinu naručju a njoj je godila težina njegove glave na nagim prsima, toplina njegovih ruku koje su je obavijale, ritam njegova u snu usporena disanja, vrelina njegova daha ... Na trenutak je i ona usnula. Kad se probudila, Rosei se učinilo da je prespavala dan. No, blijedo svjetlo svitanja još uvijek je osvjetljavalo prozor, a Silvestar se upravo ponovo budio u njezinu zagrljaju ... (nastavak slijedi) ...
|
- 17:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #
06.06.2010., nedjelja
infinitas (2), kratka priča ...
 photo by rU Beskonačnost (2), kratka priča Rose se toga dana, kao i obično, probudila u svitanje. Prvi su se plavi trenutci jutra ušuljali kroz pukotine među prozorskim rebrenicama i zavirivali u sobu. Silvestar je ležao na boku, poluotvorenih usana i sklopljenih očiju. Disao je duboko, još uvijek u dubokom snu. Rose se nasmiješi, nagne se nad usnulo lice i ovlašno usnama dotače Silvestrove usne, omirisa mu topao dah i oslušnu ravnomjerno disanje. Dok se Rose polako iskradala iz postelje, Silvestar, ne budeći se, pruži ruku kao da je želi zadržati. Spavaj dalje, rano je ... prošapta Rose iako je znala da je usnuli Silvestar ne čuje. Dok je pila prvu kavu vani, na platou ispred vikendice visoko nad Dunavom, Rose odjednom shvati da se ne sjeća kako su i kada ona i Silvestar amo stigli. Iako su prilike za to bile rijetke, Rose i Silvestar su rado dolazili u tu vikendicu na Dunavu. Tu, na osami, osjećali bi se sami na svijetu. Kada bi tu bili zajedno vrijeme bi za njih stalo, pretvorilo bi se u susret koji traje, susret bez rastanaka. Silvestar bi često govorio da je to mjestašce nalik na raj: Ti i ja, plavo nebo, šum moćne rijeke, vjetar u tvojoj kosi, sunce u Tvome oku, kapljica kiše na tvojoj usni ... A da bi sve bilo još sličnije raju, čak je i jabukovo stablo tu ... i to ne jedno, već čitav jabučnjak ... Rose bi mu u šali uzvratila da je to mjestašce ipak malo istočnije od raja, a dok bi šetali jabučnakom koji se prostirao iza vikendice, u šali bi ga zapitala: Adame moj, hoćeš li jabuku kušati? Iz tvoje ružičate ručice uvijek ... odgovorio bi Silvestar u šali. A 'kušanje jabuke' uvijek je imalo i predvidiv završetak, umjesto da siđu do Dunava, vratili bi se u postelju ... Mogla bih baš jednu jabuku ubrati ... pomisli Rose. Odjednom je tako silno ožednjela, odjednom se tako silno zaželjela okusa slatkog jabukova soka na usnama da je skočila s klupice i požurila prema jabučnjaku. No, na jabukovim granama nije bilo crvenih plodova. Jabuke su tek cvjetale, na jutarnjem suncu kapi su rose blistale na bijelim, rumeno obrubljenim laticama. Proljeće je .... prošapta Rose začuđeno. Proljeće ... no, zašto sam ja mislila da su jabuke već dozrele? I tada se Rose opet prisjeti kako joj nedostaje sjećanje o tomu kako su se i kada ona i Silvestar dovezli do vikendice. Posljednje čega se sjećala bio je maleni zamotuljak na njezinu dlanu. Neki tajanstveni predmet omotan zlatnim papirom na kojem je crvenim slovima pisalo: Zauvijek ... ... (nastavak slijedi) za one koji ne prate priču: erdutski vikend
|
- 10:45 - Komentari (12) - Isprintaj - #
04.06.2010., petak
infinitas (1), kratka priča ...
 photo by rU Beskonačnost (engleski: infinity) dolazi od latinske riječi infinitas, što znači "bezgraničnost". Odnosi se na više različitih koncepata u matematici, filozofiji i teologiji, povezanih s idejom beskrajnosti, odnosno postojanjem broja ili veličine veće od bilo koje druge. U matematici, beskonačnost nije stvaran broj, jer se ne "ponaša" kao broj. Brojevi se mogu brojiti, no beskonačnost ne može. Danas neki smatraju beskonačnost apstraktnim konceptom. (Wikipedia) Beskonačnost (1), kratka priča Na dugačkoj stapci crvene ruže, s koje je pažljiva ruka uklonila trnje, bila je mala kutijica, pričvršćena zlatnom vrpcom. Rose prinese ružu usnama. Ruža je mirisala opojno, poput onih 'starinskih' crvenih ruža iz vrtova kakvih više nema. Rose sklopi oči kako bi eliminirala sve druge osjete osim mirisa, a slatki je miris udahnula tako duboko da joj se zavrtjelo u glavi. Otvorivši oči, Rose posegne za kutijicom. Malena, omotana zlatnim papirom, zlatnom vrpcom povezana za ružinu stapku. Što li je u njoj? zapita Rose no Silvestar se samo nasmija ostavivši njezino pitanje bez odgovora. Rosei se prsti spetljaše dok je pokušavala razrješiti vrpcu. Kad je konačno uspjela, ona nestrpljivo pokida zlatni omotni papir. Kutijica je bila crvena, a na njezinu je poklopcu zlatnom bojom bila ispisana položena osmica, znak za beskonačnost. Rose podiže poklopac kutijice, no još uvijek nije mogla vidjeti njezin sadržaj. Predmet koji se nalazio u kutijici bio je omotan u zlatni papir na kojem je crvenim slovima pisala samo jedna riječ: Zauvijek ... Zzzauvijek? zapita Rose zamucnuvši iz šale i podiže pogled prema Silvestrovu licu. Forever and ever ... i još dan poslije toga ... odgovori Silvestar. Eh, sad me doista uhvatio strah ... reče Rose smijući se. No, Silvestar se nije nasmijao i Rose odjednom na trenutak osjeti istinski strah. Zar nećeš odmotati dar? upita je Silvestar i Rose osjeti olakšanje ugledavši osmijeh na njegovu licu. Rose je papirić odmatala polako i pažljivo. Nije papirić željela pokidati, željela je sačuvati riječ koja je na papiriću bila ispisana Silvestrovim rukopisom: Zauvijek ... Zauvijek ... zauvijek? ... pomisli Rose, a Silvestar, kao da joj je čuo misli, opet reče, ovaj put bez osmijeha: Zauvijek ... ... i još jedan dan dulje ...  (nastavak slijedi) P. S. Hvala Misku na inspiraciji ... |
- 08:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #
02.06.2010., srijeda
...
 photo by rU Treba otimati radost danima što bježe. Na svijetu umirati nije teško, živjeti daleko je teže. (Majakovski) ... update: četvrtak, 3. lipnja ... promjenjivo oblačno ....
|
- 23:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
