Marketing
infinitas (3), kratka priča ...
Dva su načina na koje možeš živjeti: možeš živjeti kao da ništa nije čudo ili kao da je sve čudo.
(Albert Einstein)
photo by rU
Beskonačnost (3), kratka priča
Rose je voljela jutro.
Obično bi se budila sa svitanjem i uživala u prizoru rađanja dana. Novi je dan ličio novorođenom djetetu. Noćnom tamom okupan i oslobođen jučerašnjih briga, umiven jutarnjom rosom, povijen prvim zrakama sunca, novorođeni dan donosio je nova obećanja. Rose je voljela lice zore. Kapi na vlatima trave, bljedilo iščezavajuće Lune, treptaj Zornjače, blagi sjaj jutarnjeg svjetla ... Čak i kad bi zbog nesanice probdjela noć, Rose bi u zoru osjetila kako umor nestaje.
Toga proljetnog jutra jabučnjak je blistao. Bijeli su se jabukovi cvjetovi po rubovima zarumenjeli obećanjem budućih crvenih plodova. Dok je bosonoga koračala između rasvjetalih stabala, Rose je osjećala kapi rose na vlatima trave, toplinu zemlje iz koje je trava nicala i bujala, osluškivala je zuj pčela i smijala se dugonogim zelenim skakavcima koji su iz trave iskakali uplašeni njezinim koracima. Veliki šareni leptir sletio joj je na svjetli pramen kose, zelena gušterica pretrčala joj je preko bosih stopala, negdje u daljini začuo se pjev ševe. Opijena ljepotom jutra, Rose nije čula Silvestrove korake. Trgnula se u strahu kad ju je s leđa obgrlio.
Uplašio sam te? upitao ju je.
No, to nije ništa prema strahu koji sam ja osjetio kad sam se probudio, usamljen i napušten ... rekao je smijući se. No, tada se uozbiljio, stegnuo Rose u zagrljaj i prošaptao: Doista sam osjetio strah kad sam u trenutku buđenja posegnuo za tobom a tebe nije bilo ... I, iako je uzglavlje još mirisalo na tebe, smrtni me strah spopao da si iščilila nekamo, otišla u novi dan ... bez mene ...
Tu sam, Tebi u zagrljaju ... šapnula je Rose.
Nikamo ne idem bez tebe ... a novi je dan pred nama ...
Vratiše se u kuću.
Rose je skuhala svježu kavu. Ni jedno od njih nije imalo naviku doručkovati, no Rose je ipak narezala kruh i svježi sir posula koprom, natočila ohlađenu rakiju u čaše koje se lijepo zamagliše... Pijuckali su, razgovarali, dodirivali se i pratili pogledima, smijali. Doručak je nepojeden ostao na stolu, a oni se vratiše u postelju ...
Silvestar je, nakon ljubavnog čina, opet usnuo u Roseinu naručju a njoj je godila težina njegove glave na nagim prsima, toplina njegovih ruku koje su je obavijale, ritam njegova u snu usporena disanja, vrelina njegova daha ... Na trenutak je i ona usnula.
Kad se probudila, Rosei se učinilo da je prespavala dan.
No, blijedo svjetlo svitanja još uvijek je osvjetljavalo prozor, a Silvestar se upravo ponovo budio u njezinu zagrljaju ...
(nastavak slijedi)
...
Post je objavljen 07.06.2010. u 17:50 sati.