Marketing
infinitas, kraj priče
luka za snove, photo by rU
Beskonačnost, kraj priče
Rose i Silvestar usnuli bi u svitanje a kad bi se probudili ponovo bi svitalo.
Jutarnja bi zvijezda iskrila na blijedom nebu a Rose bi se uvijek iznova uzalud ponadala da je to Večernjača a ne Zornjača. Rose, koja je tako voljela jutra, sad je čeznula za večerima, Rose, koja je do tada često poželjela da maj potraje vječno, sada je, udišući miris prerano procvalih lipa, zažalila za lipnjem.
Kad joj je Silvestar prošaptao: Sjećaš li se naših prvih majskih poljubaca, Rose? I kako su lipe slatko mirisale te lipanjske noći kad smo prvi put ... Rose pomisli kako joj on misli osluškuje.
Sjećaš li se vreline kolovoza i našeg prvog dolaska amo?
Stigli smo u svitanje i odmah sišli do obale, skrili se u hladu žalosne vrbe ... i ostali skriveni sve dok Večernjača nije zablistala nad rijekom.
Jedan ti je leptir čitavog dana slijetao u kosu, na lice i ramena ... šaptao je dalje Silvestar ... a ja ga, ljubomoran, potjerah ...
...
Vođeni uspomenama, Rose i Silvestar siđoše do rijeke.
Voda je bila visoka, prekrila je pješčani sprud i potkopala korijenje stare vrbe u čijem su hladu njih dvoje ležali onoga kolovoza. Rose osjeti oštar ubod tuge, na trenutak je povjerovala da pijesak na obali još uvijek pamti njihove stope.
Sjedoše oboje na panj. Silvestar obgrli Roseina ramena a ona mu nasloni glavu na rame. Sjedili su dugo, šutke, promatrajući svitanje. Tada Silvestar upita Rose: Jesi li ikada otvorila onaj paketić?
Rose posegnu u džep, među oblutcima napipa maleni zavežljaj i, oklijevajući, izvadi ga iz džepa. Polako otvori stisnutu šaku. Na dlanu joj je ležao malen smotuljak. Na papiriću kojim je bio omotan Silvestrovim rukopisom je pisalo - Zauvijek ... Rosein se dlan ovlaži od znoja, prsti joj zadrhtaše i još jednom čvrsto stegnuše smotuljak.
Rose prinese ruku ustima, usnama dodirne riječ ispisanu na smotuljku a zatim zamahnu rukom ... Smotuljak poletje daleko i pade u rijeku. Začudo, nije potonuo odmah, iako se Rosei, dok ga je držala u ruci, učinio teškim. Plutao je još neko vrijeme na površini a zatim ga jedan valić poklopi i odnese na dno.
Rose se okrenu Silvestru i zagleda mu se u oči, dugo i duboko.
Zauvijek ... reče mu.
Rijeka će ga za mene sačuvati zauvijek ...
Na trenutak joj se učini da je u Silvestrovu oku zaiskrila suza.
Ne, sigurno se prevarih ... pomisli Rose koja Silvestra nikada nije vidjela kako plače.
...
Polako se uspeše uz brijeg do kuće.
Silvestar podiže Rose u naručje i prenese je preko praga.
Još uvijek je svitalo kad je Rose zaspala u Silvestrovu naručju. A kad se probudila, ona koja se inače uvijek budila prva, Silvestar je bio budan. Nadnio se nad nju, licem je gotovo dodirujući, Rose shvati da ju je promatrao dok je snivala. Poljubiše se a Silvestar joj reče: Dođi sa mnom, nešto ti želim pokazati ...
Rose omota golo tijelo plahtom, ustade iz postelje i pruži ruku Silvestru. Nekoliko koraka ... i oboje su stajali na pragu kuće.
Pogledaj, Rose ... reče Silvestar rukom upirući u nebo.
I Rose pogleda. Nad rijekom se spuštao suton, uz tanak Mjesečev srp na vedrom je nebu blistala Večernjača ...
Zauvijek ... reče Rose Silvestru.
Zauvijek ... i još dan nakon toga ...
I ovoga puta bila je sigurna. U suzi u kutu Silvestrova oka zablistala je večernja zvijezda.
(kraj priče)
O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas
ili radi drugih
kadgod boljelo.
Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvjezđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smijeha voljeli smo više
od šuma suza.
Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna
ćuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili boleća
pjesma događa u meni.
Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gdje su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovek i njegov san.
(Desanka Maksimović)
Priča je gotova. Lipe su ocvale a i lipnju je skoro kraj.
Disk moga računala prepun je sličica i dovršenih i nedovršenih pričica.
Čini se da je vrijeme za veliko spremanje. Treba sve pogledati, sortirati, poslagati ... a ponešto valja i izbrisati ...
Jedna izreka veli kako je život 'crtež bez gumice za brisanje'. A možda i ne treba ništa brisati, stvari i same od sebe vremenom izblijede i nestanu ...
A one koje ostanu
ionako izbrisati nije moguće ...
Post je objavljen 27.06.2010. u 07:13 sati.