Marketing
infinitas (2), kratka priča ...
photo by rU
Beskonačnost (2), kratka priča
Rose se toga dana, kao i obično, probudila u svitanje. Prvi su se plavi trenutci jutra ušuljali kroz pukotine među prozorskim rebrenicama i zavirivali u sobu.
Silvestar je ležao na boku, poluotvorenih usana i sklopljenih očiju. Disao je duboko, još uvijek u dubokom snu. Rose se nasmiješi, nagne se nad usnulo lice i ovlašno usnama dotače Silvestrove usne, omirisa mu topao dah i oslušnu ravnomjerno disanje. Dok se Rose polako iskradala iz postelje, Silvestar, ne budeći se, pruži ruku kao da je želi zadržati.
Spavaj dalje, rano je ... prošapta Rose iako je znala da je usnuli Silvestar ne čuje.
Dok je pila prvu kavu vani, na platou ispred vikendice visoko nad Dunavom, Rose odjednom shvati da se ne sjeća kako su i kada ona i Silvestar amo stigli. Iako su prilike za to bile rijetke, Rose i Silvestar su rado dolazili u tu vikendicu na Dunavu. Tu, na osami, osjećali bi se sami na svijetu. Kada bi tu bili zajedno vrijeme bi za njih stalo, pretvorilo bi se u susret koji traje, susret bez rastanaka.
Silvestar bi često govorio da je to mjestašce nalik na raj:
Ti i ja, plavo nebo, šum moćne rijeke, vjetar u tvojoj kosi, sunce u Tvome oku, kapljica kiše na tvojoj usni ...
A da bi sve bilo još sličnije raju, čak je i jabukovo stablo tu ... i to ne jedno, već čitav jabučnjak ...
Rose bi mu u šali uzvratila da je to mjestašce ipak malo istočnije od raja, a dok bi šetali jabučnakom koji se prostirao iza vikendice, u šali bi ga zapitala: Adame moj, hoćeš li jabuku kušati?
Iz tvoje ružičate ručice uvijek ... odgovorio bi Silvestar u šali.
A 'kušanje jabuke' uvijek je imalo i predvidiv završetak, umjesto da siđu do Dunava, vratili bi se u postelju ...
Mogla bih baš jednu jabuku ubrati ... pomisli Rose.
Odjednom je tako silno ožednjela, odjednom se tako silno zaželjela okusa slatkog jabukova soka na usnama da je skočila s klupice i požurila prema jabučnjaku. No, na jabukovim granama nije bilo crvenih plodova. Jabuke su tek cvjetale, na jutarnjem suncu kapi su rose blistale na bijelim, rumeno obrubljenim laticama.
Proljeće je .... prošapta Rose začuđeno.
Proljeće ... no, zašto sam ja mislila da su jabuke već dozrele?
I tada se Rose opet prisjeti kako joj nedostaje sjećanje o tomu kako su se i kada ona i Silvestar dovezli do vikendice. Posljednje čega se sjećala bio je maleni zamotuljak na njezinu dlanu. Neki tajanstveni predmet omotan zlatnim papirom na kojem je crvenim slovima pisalo:
Zauvijek ...
...
(nastavak slijedi)
za one koji ne prate priču: erdutski vikend
Post je objavljen 06.06.2010. u 10:45 sati.