Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.10.2009., subota
halloween ...
|
Jutros sam rano tržnicom šetala, poslije malo kuću spremala, pa se s macanima igrala ... A predveče ću do Ančice, na halloween party, družiti se s mojima dragima (bit će i Petrica), pričat ćemo, svijeće paliti, bundeve dubiti i bundevaru kusati ... ... Navečer možda stignem i Gargoyle priču dovršiti.  update: halloween party kod Ančice ...
|
- 14:12 - Komentari (13) - Isprintaj - #
29.10.2009., četvrtak
San ...
 photo by rU Danas sam nasmrt umorna. Toliko umorna da ne mogu ni nasmijati se, ni zaplakati ... Toliko umorna da ne mogu ni pamtiti, ni zaboraviti ... Mogu samo poželjeti da mi San poljubi očne kapke. Sada ... odmah ... ovog časa ... Mogu samo poželjeti da se ne moram probuditi sutra ujutro ... ... nego tek u podne ... No, to su tek želje puste, predavanja mi sutra počinju u 8:00 ... ...  photo by Northwind A Rose i Gargoyle morat će pričekati vikend. |
- 20:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #
28.10.2009., srijeda
kad jesen sve pozlati ...
|
Kad jesen sve potpuno pozlati, znaš da zlato ne može potrajati ... Fortune pays you sometimes for the intensity of her favors by the shortness of their duration. Sreća ponekad intenzitet svoje naklonosti naplati kratkoćom njezina trajanja. (Baltasar Gracian) Gargoyle, kratka priča ... ... zasad samo mali nastavak 4-og nastavka ... Rose je osluškivala ritam Silverovih dubokih udisaja, osjećala je toplinu njegova tijela koje je i u snu tražilo njezinu blizinu. Iako se opirao snu, Silver je zaspao tek pred svitanje, zaspao je umoran od tisuću i jednog poljupca. A Rose je, poljubljena tisuću i jedan put, bila smrtno umorna. San je obigravao oko nje, prikradao joj se, doticao joj još uvijek zažarene obraze, igrao se pramenovima njezine kose, skakutao joj po trepavicama, ovlaš joj ljubio usne, zavirivao joj u plave oči ... Rose je bila spremna prepustiti se snu, no San se i dalje njome poigravao, neprestano odlažući trenutak u kojem će joj konačno poljubiti ... ... očne kapke ... (nastavak slijedi) Nastavak slijedi, no ne znam kad ću ga stići napisati. Možda večeras, a možda tek s prvim mrazom ...  photo by rU: 1001 kisess 1001 wishes ... ... 1001 tears ... A tada prvi mraz ledene ruže iscrta po prozorskim oknima ... |
- 08:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #
25.10.2009., nedjelja
Gargoyle (4), kratka priča ...
 photo by rU (prethodni nastavak) Rose se pomirila s nesanicom, no ne i nestankom snova. Kad bi predjutro ipak legla u postelju, nakon što bi veći dio noći provela u čitanju, slušanju glazbe ili dovršavanju poslova koji su tijekom dana ostali nedovršeni, pomislila bi koliko joj nedostaju snovi. Sklopila bi oči i na trenutak bi joj se učinilo kako se velika kožasta krila oko nje opet čvrsto sklapaju, kako je snažne kandže stežu u zagrljaj, osjetila bi vrući dah na svome obrazu, učinilo bi joj se kako tone u Njegov duboki tamni pogled ... No, već u sljedećem trenutku njegov bi pogled ustuknuo i nestao, kandže bi se otvorile i oslobodile Roseina ramena, njegov vreli dah još jednom bi je zapahnuo i nestao. Dosadila sam mu ... il' sam mu postala preteška ... Uplašio se da ću ga nagnati uzletjeti tako visoko da mu sunce sprži krila ... pomislila je s gorčinom. Rose bi sve dala za barem još jedan san o letu, iako je znala da taj let uvijek završava padom, sve bi dala da kamene kandže zmaja ponovo ožive, zgrabe je i ponesu u visinu. No, koliko god intenzivno željela usnuti i sanjati, budna bi dočekala svitanje. ... Rose je odrasla nikad ne dijeleći svoju postelju s nekim, u snu. Od djetinjstva je imala svoj ležaj, prvo zipku, pa zatim dječji krevetić, dok nije dorasla do velikog kreveta za odrasle. Ponekad bi se, dok bijaše malena djevojčica, ujutro uzverala preko letvica svoga kinderbeta i uvukla roditeljima u krevet. Pomazili bi je i ispričali joj priču, no ona nikada nije spavala u njihovom krevetu. Rose nije saznala kako je to usnuti kraj nekoga slušajući nečiji topli dah, osjećajući blizak dodir nečije tople puti, Rose je vjerovala da ne bi mogla zaspati uz takvu blizinu. No, sad, kad nije mogla usnuti već mjesecima, zapitala se ne bi li je disanje nekoga tko kraj nje sniva uspjelo uljuljkati u san. ... Te je ljetne večeri Rose žurila kući. Put ju je vodio preko gradskog trga, pored katedrale, i Rose je, tek kad je bila već nekoliko ulica dalje, shvatila kako večeras nije digla pogled prolazeći, kako ga nije ni pogledala, pa čak ni pomislila na Njega, na kamenog zmaja s crkvenog zida. Upitala se je li On pogledao nju, je li potražio njezin pogled ... ili je samo zurio u sumrak? Ne, večeras neću misliti o Njemu ... odlučila je Rose ubrzavajući korak kao da se boji da bi se On mogao predomisliti i dozvati je natrag. Večeras ću konačno misliti o sebi ... prošaptala je. No, nije mislila o sebi, mislila je o Silvestru. ... Silvestar će večeras prvi puta doći u Rosein dom, doći će k Rose na večeru. Rose se odlučila za hladna jela i priredila ih već tijekom prijepodneva. Stol je predvečer postavila u vrtu, pod stablom stare jabuke i tek je tada shvatila da je zaboravila na vino. U bifeu je imala samo bocu bijelog vina a znala je da Silvestar rado pije opora crna vina. Na svu sreću, ostalo je još dovoljno vremena da odjuri do velike trgovine na trgu s najboljim izborom vina u gradu i vrati se kući prije Silvestrova dolaska. Silvestar je ubrzo stigao noseći ruže i bocu vina i Rose se nasmijala sama sebi zbog panike koja ju je uhvatila kad je shvatila da je zaboravila na vino. Oboje su izabrali plavac iz iste vinarije pa je priča o toj zgodnoj koincidenciji razbila početnu napetost. Zrikavci su pjevali pa potom umuknuli, mjesec je čas blistao, čas se skrivao iza oblaka, noć je bila topla, majske su ruže mirisale ... Osjećam se pomalo glupo ... rekao je Silvestar. Donio sam ruže tebi, gospodarici začaranog vrta, donio sam ruže u ružičnjak ... A te se moje bijedne bezmirisne ruže iz staklenika ne mogu mjeriti s onima koje u tvome vrtu cvjetaju, Rose ... Rose se nasmijala: Ali sve su moje ruže bijele, a ti si mi donio crvene ... Latice su im tamnocrvene i iskričave na mjesečini, baš kao i vino koje pijemo ... Sjedili su u vrtu uz svijeće i do jutra ispraznili obje boce, no u svitanje nisu bili pijani od vina već od uzajamnih pogleda ... ... i od prvog poljupca ... (nastavak slijedi) update: Yesterday, Today ... and Tommorow ...
|
- 00:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #
23.10.2009., petak
Gargoyle (3), kratka priča ...
 photo by rU (prethodni nastavak) San bi uvijek počinjao letom. Nošena njegovim moćnim krilima Rose, koja se inače užasavala visine, uopće ne bi osjećala strah. Pretplavio bi je ushit i Rose bi uživala u huku vjetra, plavetnilu neba i prizorima koji bi duboko dolje promicali uzbudljivom brzinom. Pramenje oblaka zaplitalo bi joj se u kosu, kapljice kiše pronašle bi konturu Roseine usnice, suhe od unutarnje vatre koja ju je prožimala. Višlje, još višlje ... pomislila bi Rose a On bi se propeo i naglo vinuo uvis, kao da joj može čitati misli. I Rose bi letjela, nošena i pridržavana njegovim snažnim kandžama, letjela bi sve višlje i višlje i višlje ... Nestali bi svi strahovi i nedoumice, sumnja i nesigurnost raspršile bi se poput jesenje maglice u blistavoj svjetlosti, sunce bi grijalo i žarilo ... Osjećaj savršene sreće i potpunosti prožeo bi Rose do najdubljeg dna njezina bića ... A u tom trenutku, nadomak vrhuncu ushita, kanže bi se raširile, i Rose bi počela strmoglavo padati u crni ambis. Krik bi joj zastao u grlu, plave se oči razrogačile u užasu. No, dok bi padala u mrak i prazninu, Rose se nije bojala pada. Padajući prema ništavilu, s bolom koji joj je grčio dušnik i oduzimao dah, Rose se pitala: Zašto? Zašto ... zašto ... zašto ... San se ponavljao godinama dok je Rose odrastala. Probudila bi se znojna, zgrčena dušnika, na rubu gušenja, lica mokra od nečujnih suza ... Ponekad bi ujutro na svojim ramenima pronašla ogrebotine koje kao da su bile načinjene nekim snažnim kandžama. Rose se nije pitala mrzi li te svoje snove, užasava li ih se ... ili ih možda, unatoč svemu, potajno i od same sebe, priželjkuje. Svaki put bi se snu prepustila kao da ga sanja prvi put, sanjala bi san pamteći samo let, zaboravljajući pad ... ... Godine su prolazile i Rose je ispunila očeva očekivanja. Otac je doživio Rosein izbor u visoko znanstveno zvanje a zatim se tiho ugasio, zadovoljan kćerinom karijerom i uvjeren u njezinu sreću. Roseina je mati, iako više od decenije mlađa od muža, umrla dvije godine nakon njega. Nju je još uvijek brinula Roseina budućnost i usamljenički život koji je njezina kći odabrala. Mati je slutila da Rose, unatoč poslovnom uspjehu i prividnoj mirnoj sigurnosti, još uvijek nije uspjela odrasti. Još uvijek je ista ona djevojčica koja živi u snovima ... A Rose je, nakon majčine smrti, prestala sanjati. I, ne samo da više nije sanjala, nego više nije mogla ni zaspati. Nisu pomagali ni domaći pripravci po bakinu receptu, a ni oni s lječničkim receptima. Hipnitici i sedativi, potom razni anksiolitici ... Rose ih je sve poslušno isprobala a potom ih je jednoga dana ubacila u koš za neiskorištene lijekove u najbližoj apoteci... ... i pomirila se s nesanicom ... update: s obala sobnog jezerca ... |
- 00:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #
21.10.2009., srijeda
Gargoyle (2), kratka priča ...
 photo by rU (prethodni nastavak) Put do gradske knjižnice vodio je preko trga. Rose bi svakog ponedjeljka, srijede i petka, kad su se u knjižnici održavali sati engleskog jezika, morala prijeći otvorenim prostorom trga nad kojim je dominirao visoki toranj katedrale na čijim su bokovima sjedile kamene skulpture gargoyla. Bilo ih je nekoliko, većih i manjih, postavljenih u parovima, na različitim visinama, nad glavnim i sporednim crkvenim portalima. No, sve te vodorige, osim jedne, bijahu samo skulpture čiji su kameni pogledi prazno zurili na trg. Sve su djelovale mrtvo i bespolno, osim te najveće, neparne i asimetrično postavljene iznad ostalih. Zagledajući je pažljivo, Rose je uočila mišićave šape čije su oštre pandže parale vertikalu zida, široka moćna prsa obavijena velikim kožastim krilima, snažan vrat prekriven lavljom grivom, isturenu zubatu vilicu. Bio je to istodobno i zmaj i medvjed i lav, a opet, to nije bio samo mehanički spoj različitih zvjeri, već stvor začuđujuće čovjekolik. Griva koja je pokrivala vrat penjala mu se do podbratka i obrastala donju vilicu i nausnice, poput brade. Bio je to mužjak, snažan i robustan, kao stvoren za vođu čopora il' jata, no ipak izdvojen i usamljen na svojoj visokoj poziciji. Iako mu nije mogla uhvatiti pogled, Rose je osjećala da taj stvor gleda i vidi, a uz to je, iako joj je smjer njegova pogleda ostao skriven, osjećala da on gleda i vidi upravo nju. Isprva je mislila da različitost te vodorige uočavaju svi prolaznici, no kasnije je shvatila da je primjećuje samo ona i nitko drugi. ... Već na prvom satu engleskog jezika koji se održavao u gradskoj knjižnici, Rose je shvatila da je najmlađa među polaznicima. Ostali bijahu učenici starijih razreda osnovne škole koji su igrom slučaja dopali u 'ruske' razrede u to vrijeme u kojem se u školama forsirao ruski jezik, a čiji ambiciozni roditelji ruski nisu smatrali 'svjetskim' jezikom pa su svoju djecu upisali na tečaj engleskog. Bilo je tu i nekoliko srednjoškolaca kojima su u školi 'zapinjali' s engleskim, pa im je tečaj koristio umjesto instrukcija. Stidljiva i povučena Rose držala se po strani, no napredovala je brzo pa je instruktorica, vrsna profesorica engleskog jezika, u dogovoru s Roseinim roditeljima, ubrzo počela s njom raditi i individualno. Zahvaljujući tome, djevojčica je u sljedeće dvije godine ubrzano savladala nekoliko sljedećih razina i dospjela do 'naprednog' tečaja na kojem je većina polaznika bila znatno starija od desetogodišnje Rose. Tiha djevojčica nastojala je ostati nezamjetnom, no to joj nije polazilo za rukom. Njezini su rezultati na testovima obično bili na vrhu, njezin je izgovor postajao sve besprjekorniji, ona je uvijek znala odgovor na svako pitanje, a to je izazivalo zavist njezinih starijih suučenika. Jednog petka profesorica je kao temu odabrala priču Carev slavuj Hansa Christiana Andersena. Prvo ćemo pročitati tekst, a zatim se pozabaviti stilom i gramatikom ... rekla je profesorica. Rosei su, iako je priču znala odranije, navrle suze na oči kada je radnja priče stigla do trenutka u kojem slavuj pjevajući umire dok krvlju iz srca bijelu ružu boji u crveno. Suze je neuspješno pokušala sakriti a to je izazvalo podrugivanje ostalih, starijih polaznika. Čak ni profesorica nije mogla skriti dobronamjerni smiješak. Rose se zacrvenjela i izjurila iz predavaonice. Dok je naslonjena na zid hodnika tiho jecala, osjećajući se nedoraslom i djetinjastom, odjednom osjeti nečiju ruku na ramenu. Okrete se i susrete pogled jednog od mladića iz grupe. Obriši suze, Rose ... rekao joj je grleći je zaštitnički i pružajući joj maramicu. ... Poslije ju je otpratio dio puta prema njezinoj kući. Kad su prelazili preko trga i stigli do katedrale, Rose ga upita primjećuje li nešto neobično na najvišljoj vodorigi. Meni su sva ta ružna čudovišta slična ... odgovorio je Rosein pratitelj. A to koje mi pokazuješ jedino je možda još ružnije od ostalih ... Meni se on ne čini ružnim ... rekla je Rose pomalo ljutito ... Čini mi se snažnim i živim, kao da će se svakoga časa vinuti u oblake ... A ponekad mi se čini ... šapnula je ... ponekad, kad ga pogledam ... čini mi se da i on gleda mene ... Rosein se pratitelj nasmiješio i pomilovao je po obrazu: Eh, Rose, baš si prava sanjalica ... A te su tvoje plave oči tako pune snova da se ne bih začudio kad bi probudile i kameno čudovište ... Šteta što nisi koju godinu starija ... dodao je, više sam sebi, nego obraćajući se Rosei. Rose tada nije shvatila posljednju mladićevu opasku. I, bilo joj je žao što je više nijednom nije pratio dio puta. Toga je ljeta maturirao i otišao na studij u metropolu. Rose ga više nikad nije susrela. (nastavak slijedi) update: Vodorige s osječke katedrale
|
- 00:01 - Komentari (10) - Isprintaj - #
19.10.2009., ponedjeljak
Gargoyle* (1), kratka priča ...
 photo by rU Stajao je, sklopljenih krila i kandži ukopanih u bok katedrale, visoko gore, gotovo izvan njezina dječjeg pogleda. Krupne su pahulje padale s modrog zimskog neba, trg je za badnje veče bio svečano osvjetljen, a malena je trogodišnja Rose, šćućurena u očevu naručju, tada prvi put zaustavila svoj plavi pogled na tamnoj konturi kamenog zmaja nad ulazom u katedralu. Oči joj se raširiše u čuđenju a otac pomisli kako se djevojčica uplašila te zastrašujuće krilate spodobe, pa ju čvršće ogrli i šapnuo joj: Ne boj se, Rosei, držim te čvrsto ... No, osjećaj koji je prostrujao Roseinim krvotokom nije bio strah, ili barem ne samo strah. Bilo je to uzbuđenje koje se nije moglo mjeriti ni s čime ranije doživljenim. Krv je snažno prostrujala Roseinim žilama na pomisao da bi tamna prilika s boka katedrale mogla na nju svratiti svoj pogled. Već tada, sigurna u očevu naručju, Rose je prvi put pomislila kako bi to bilo kad bi taj kameni zmaj raširio krila i vinuo se u nebo, pomislila je kako bi uzbudljivo bilo letjeti u njegovu naručju. No, tada ju je ta pomisao ipak još suviše plašila pa je zarila lice u očeva njedra i tješila se poznatim mirisima očeve čiste uškrobljene košulje, old spice odekolona i mentol bombona kojim je njezin otac, tada još pušač, kamuflirao miris duhana. ... Prođoše četiri godine, Rose je rasla i prerastala očevo naručje. Krenula je u prvi razred osnovne škole, a roditelji je istodobno upisaše i u školu stranih jezika, na tečaj engleskog. Naučila je čitati sama, dvije godine prije polaska u školu pa je otac pomislio kako će se njegova bistra miljenica u školi dosađivati. Uz to, znanje jednog svjetskog jezika neće joj biti naodmet ... rekao je Rosein otac njezinoj majci, no prešutio joj je kako on svoju prvoškolku već vidi kao znanstvenicu i ženu od karijere. Roseina se mati složila: Da, bit će to korisno za Rose, i to ne samo zbog učenja jezika ... Mati nije Rose vidjela kao buduću znanstvenicu, mati se manje bavila Roseinom budućnošću, nju je zabrinjavala Roseina sadašnjost. Njezina je djevojčica odjednom postala suviše povučena, suviše tiha, suviše osjetljiva. U sedmoj godini Rose se doimala kao prerano sazrelo i preosjetljivo dijete. Društvo vršnjaka prestalo ju je zanimati čim je naučila čitati, od tada je dane provodila uz policu za knjige. Kad ju je mati jednoga dana zatekla s debelim sveskom Sienkiewiczevih Križara, odlistanim preko polovice, zagledala se u plave oči i zažarene obraze svoje kćeri i upitala je: Zar si ti sve to pročitala? A njezina joj Rosei reče: Danuša je umrla ... i gorko zaplaka. Rose je do svoje pete godine bila živo i zaigrano dijete, omiljeno među vršnjacima zbog svoje žive mašte, no kad je naučila čitati, odjednom se povukla u sebe, prestala se igrati s drugom djecom i pobjegla u svijet mašte. Odjednom joj je svaka komunikacija s nepoznatim ljudima postala teška, do tada otvorena i brbljiva djevojčica sad bi se zacrvenjela, zašutjela i uhvatila za rub materine suknje čim bi je netko pogledao ili oslovio. U to su doba započele i Roseine noćne more. Djevojčica bi se probudila usred noći, preznojena, zažarenih obraza i grozničavih očiju, ponekad i vrišteći u strahu, a potom joj do jutra ne bi uspijevalo ponovo usnuti. Počela se bojati mraka pa je noćna svjetiljka uz njezino uzglavlje morala gorjeti čitavu noć. Mašta joj je suviše bujna a narav preosjetljiva ... rekao je otac ... Mora očvrsnuti i osamostaliti se, ne može se cijeloga života držati za tvoje skute. Iako je u muževljevu glasu prepoznala tračak ljubomore, mati se složila i tako je Rose, tri puta tjedno, počela odlaziti na tečaj engleskog jezika koji se održavao u gradskoj knjižnici. A put do knjižnice vodio ju je preko gradskog trga, uz katedralu ... (nastavak slijedi) *Gargoyle - groteskna i zastrašujuća krilata kamena skulptura koja ukrašava pročelje zgrade, najčešće crkve. Naziv potiče od francuskog gargouille - grlo, grgljati ili gutati , jer gargoyle-skulptura često, poput oluka, služi i kao odvod vode s krova građevine. Najčuveniji su gargoyle-i oni na katedrali Notre Dame de Paris. update: ponedjeljak ...
... još uvijek šutnja ... Samo nekoliko istrgnutih citata, uz pozdrav Zmajki : Nosi stari kaput a kupi novu knjigu. (odnekale s Neta) Naše najdublje želje šapat su našeg unutarnjeg ja. (Sarah Ban Breathnach) Pogled u ogledalo, i budi siguran - to što vidiš nisi ti. (Richard Bach) Stvari vidimo samo ako one nas promatraju. (J. Baudrillard) Pisati za mene znači ispitivati zašto ne šutim. (Vlado Gotovac) ... Dravska voda zna čuvati tajne, čak i u satima kad joj Dunav kod ušća zaprijeti svom silinom. (...) I upamti: u noći prije njihova odlaska pomiluj ih i po tijelu im posipaj naš miris istkan u dubini rijeke, od crnila dudova ploda, mirisa lipina otpala cvijeta i ravničarskog oprosta. Ne prati ih na kolodvore, ne gledaj kako ulaze u vlakove spremne za polazak. (...) (Julijana Matanović, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka) |
- 00:01 - Komentari (27) - Isprintaj - #
17.10.2009., subota
try to remember ...
... try to forget ... photo by rU ...
titravi, blistavi, odrazi plavi, varavi … kad bi barem u jesenjim maglama nestali, kad bi barem već jednom titrati prestali …  trenutci prošlog ljeta. |
- 21:09 - Komentari (24) - Isprintaj - #
14.10.2009., srijeda
šapat ...
 photo by rU Don't let your will roar when your power only whispers. Nek vam volja ne urla kad su vam snage u stanju samo šaptati. Thomas Fuller Ever notice that the whisper of temptation can be heard farther than the loudest call to duty. Šapat iskušenja čuje se dalje od najglasnijeg poziva dužnosti. Earl Wilson Goodness speaks in a whisper, evil shouts. Dobrota šapuće, zlo viče. Tibetan Proverb Some people will believe anything if you whisper it to them. Neki će ljudi povjerovati baš sve, ako im to šapnete. Louis Nizer Let us be silent, that we may hear the whispers of the gods. Ušutimo da bismo mogli čuti šapat bogova. Ralph Waldo Emerson What I like in a good author is not what he says but what he whispers. Ono što mi se kod dobrih pisaca dopada je ono što šapću a ne ono što naglas govore. Logan P. Smith ... Bolje ću čuti ono što mi šapneš, nego ono što vikneš ... rU ... No, ja danas ni šaptati nisam u stanju. Ostadoh potpuno ... ... bez dobrog glasa ... ... update: doctors' orders -čak ni šapat ... Budi lijepa ... ... i šuti ... hihihihihi ....
|
- 09:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #
12.10.2009., ponedjeljak
plavooka ...
 photo by rU As every cat owner knows, nobody owns a cat. Kao što svaki vlasnik mačaka zna, nitko ne posjeduje mačku. (Ellen Perry Berkeley) Mijao, mačja priča ...
Ponekad treba šapnuti ono što želiš viknuti ... šapnuo si mi. Promukla sam, glasnice su mi umorne ... Deset sati predavanja ovaj tjedan ... Ne bi zvučalo lijepo ... Uz to, ja nikad ne vičem ... šapnuh, smijući se i izbjegavajući odgovor. Da, ti si tiha voda ... šapnuo si opet. A glas ponekad najgore promukne ... ... od neizgovorenih riječi ... našalio si se. Ipak šapni ... šapnuo si opet. Šapni, tiho, tako da samo ja čujem ... Šapni sad, šapni baš zato što si promukla ... Glas ti sada zvuči tako senzualno da sebično poželim da ti glasnice zauvijek ostanu umorne ... Šapni, sad ... šapni barem jednom ... Jednom ... i nikad više ... šaptao si uporno. Šapni sad ... jer, nikad neće zvučati bolje ... .. i, šapnula sam ... ... a možda i nisam ... tko će znati ...  photo by rU Ljubav nije vještina. To je pitanje dara kao i poezija. (M. Krleža) |
- 14:26 - Komentari (21) - Isprintaj - #
10.10.2009., subota
jesenje zlato ...
|
... na izmaku ...
update: Boje nikad ne umiru ...  photo by rU I would rather have eyes that cannot see; ears that cannot hear; lips that cannot speak, than a heart that cannot love. (Robert Tizon) update: nedjelja, konačni oproštaj s Ljetom ...
I wish I was home again, home in my heart again, It's been a long time since my heart talked to me; Wastin' my precious days, wishin' my life away, If wishes were fishes, we'd all cast nets into the sea. I wish I was young again, my song still be sung again, The sweet tunes of my life have gone sour and off key; Writin' my tired old rhymes, tryin' to turn back time, If wishes were fishes, we'd all cast nets into the sea. If wishes were fishes, I know where I'd be, Casting my net in the dark rolling sea; And if my net's empty when it comes back to shore, I'll throw it away and go fishing no more. I wish I could care again, reach out and share again, Mend what's been broken and let it run free; The older I get it seems, more wishin' takes the place of dreams, If wishes were fishes, we'd all cast nets into the sea. If wishes were fishes, I know where I'd be, Casting my net in the dark rolling sea; And if my net's empty when it comes back to shore, I'll throw it away and go fishing no more ... Da, vrijeme je da se konačno oprostim s Ljetom ...  ... i počnem uživati u Jeseni ... |
- 07:52 - Komentari (22) - Isprintaj - #
09.10.2009., petak
...
 Posjekotina, photo by rU ... neke zacijele brzo i bez traga, neke duboke ožiljke ostavljaju, a neke nikad ... ... ne zarastaju ... |
- 05:51 - Komentari (16) - Isprintaj - #
08.10.2009., četvrtak
...
 photo by rU ... neke odlete, a neke ostaju ... ... Mačja družba: Jesen je stigla ... |
- 06:16 - Komentari (18) - Isprintaj - #
06.10.2009., utorak
ljubitelj lijepe književnosti ...
 ... a vi? Volite li, stižete li čitati samo stručnu literaturu i tisak, ili i lijepu književnost? update: aktualna zbivanja ... Ujutro je Sillvanus svratio na čaj i donio mi meda i cijelo 'brdo' velikih mrkava. Žurio je na predavanja, no ipak smo stigli čaj popiti i popričati. Poslije sam vrt zalijevala jer dugo nije bilo prave kiše pa su sve biljke žedne. Brčkala sam po jezercima, jagodice i bobice pomilovala, poigrala se s macanima, snimila nekoliko fotki, malo čitala, ruže mirisala, jabuke grickala, telefonirala, malo kuću spremala, na klupici sjedila, studentske seminare čitala ... I, dok sam se triputa okrenula, dan je već dobrano odmakao ...
|
- 10:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #
05.10.2009., ponedjeljak
Kad sunce ...
... miluje ... photo by rU |
- 07:41 - Komentari (19) - Isprintaj - #
04.10.2009., nedjelja
u slici ....
|
... i u par riječi ...
... pod dobrom starom običaju, nismo sve pobrali ... ... nešto smo i ptičicama nebeskim ostavili ...  photo by rU |
- 12:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #
01.10.2009., četvrtak
maybe, may be ...
|
... iako ne putujem nikamo ...  photo by rU ... or Destiny, maybe?
A ja nisam nikad uspjela naučiti reći: Goodbye .... ... update: odoh u Erdut, na pečenje rakije ...  photo by rU ... i kušanje ... maybe, may be ... ... potegnem i koju više ... :-) |
- 00:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
