Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Put do gradske knjižnice vodio je preko trga.
Rose bi svakog ponedjeljka, srijede i petka, kad su se u knjižnici održavali sati engleskog jezika, morala prijeći otvorenim prostorom trga nad kojim je dominirao visoki toranj katedrale na čijim su bokovima sjedile kamene skulpture gargoyla. Bilo ih je nekoliko, većih i manjih, postavljenih u parovima, na različitim visinama, nad glavnim i sporednim crkvenim portalima. No, sve te vodorige, osim jedne, bijahu samo skulpture čiji su kameni pogledi prazno zurili na trg. Sve su djelovale mrtvo i bespolno, osim te najveće, neparne i asimetrično postavljene iznad ostalih.
Zagledajući je pažljivo, Rose je uočila mišićave šape čije su oštre pandže parale vertikalu zida, široka moćna prsa obavijena velikim kožastim krilima, snažan vrat prekriven lavljom grivom, isturenu zubatu vilicu. Bio je to istodobno i zmaj i medvjed i lav, a opet, to nije bio samo mehanički spoj različitih zvjeri, već stvor začuđujuće čovjekolik. Griva koja je pokrivala vrat penjala mu se do podbratka i obrastala donju vilicu i nausnice, poput brade. Bio je to mužjak, snažan i robustan, kao stvoren za vođu čopora il' jata, no ipak izdvojen i usamljen na svojoj visokoj poziciji. Iako mu nije mogla uhvatiti pogled, Rose je osjećala da taj stvor gleda i vidi, a uz to je, iako joj je smjer njegova pogleda ostao skriven, osjećala da on gleda i vidi upravo nju. Isprva je mislila da različitost te vodorige uočavaju svi prolaznici, no kasnije je shvatila da je primjećuje samo ona i nitko drugi.
...
Već na prvom satu engleskog jezika koji se održavao u gradskoj knjižnici, Rose je shvatila da je najmlađa među polaznicima. Ostali bijahu učenici starijih razreda osnovne škole koji su igrom slučaja dopali u 'ruske' razrede u to vrijeme u kojem se u školama forsirao ruski jezik, a čiji ambiciozni roditelji ruski nisu smatrali 'svjetskim' jezikom pa su svoju djecu upisali na tečaj engleskog. Bilo je tu i nekoliko srednjoškolaca kojima su u školi 'zapinjali' s engleskim, pa im je tečaj koristio umjesto instrukcija.
Stidljiva i povučena Rose držala se po strani, no napredovala je brzo pa je instruktorica, vrsna profesorica engleskog jezika, u dogovoru s Roseinim roditeljima, ubrzo počela s njom raditi i individualno. Zahvaljujući tome, djevojčica je u sljedeće dvije godine ubrzano savladala nekoliko sljedećih razina i dospjela do 'naprednog' tečaja na kojem je većina polaznika bila znatno starija od desetogodišnje Rose. Tiha djevojčica nastojala je ostati nezamjetnom, no to joj nije polazilo za rukom. Njezini su rezultati na testovima obično bili na vrhu, njezin je izgovor postajao sve besprjekorniji, ona je uvijek znala odgovor na svako pitanje, a to je izazivalo zavist njezinih starijih suučenika.
Jednog petka profesorica je kao temu odabrala priču Carev slavuj Hansa Christiana Andersena. Prvo ćemo pročitati tekst, a zatim se pozabaviti stilom i gramatikom ... rekla je profesorica.
Rosei su, iako je priču znala odranije, navrle suze na oči kada je radnja priče stigla do trenutka u kojem slavuj pjevajući umire dok krvlju iz srca bijelu ružu boji u crveno. Suze je neuspješno pokušala sakriti a to je izazvalo podrugivanje ostalih, starijih polaznika. Čak ni profesorica nije mogla skriti dobronamjerni smiješak. Rose se zacrvenjela i izjurila iz predavaonice. Dok je naslonjena na zid hodnika tiho jecala, osjećajući se nedoraslom i djetinjastom, odjednom osjeti nečiju ruku na ramenu. Okrete se i susrete pogled jednog od mladića iz grupe. Obriši suze, Rose ... rekao joj je grleći je zaštitnički i pružajući joj maramicu.
...
Poslije ju je otpratio dio puta prema njezinoj kući. Kad su prelazili preko trga i stigli do katedrale, Rose ga upita primjećuje li nešto neobično na najvišljoj vodorigi.
Meni su sva ta ružna čudovišta slična ... odgovorio je Rosein pratitelj. A to koje mi pokazuješ jedino je možda još ružnije od ostalih ... Meni se on ne čini ružnim ... rekla je Rose pomalo ljutito ... Čini mi se snažnim i živim, kao da će se svakoga časa vinuti u oblake ...
A ponekad mi se čini ... šapnula je ... ponekad, kad ga pogledam ... čini mi se da i on gleda mene ...
Rosein se pratitelj nasmiješio i pomilovao je po obrazu: Eh, Rose, baš si prava sanjalica ... A te su tvoje plave oči tako pune snova da se ne bih začudio kad bi probudile i kameno čudovište ...
Šteta što nisi koju godinu starija ... dodao je, više sam sebi, nego obraćajući se Rosei.
Rose tada nije shvatila posljednju mladićevu opasku. I, bilo joj je žao što je više nijednom nije pratio dio puta. Toga je ljeta maturirao i otišao na studij u metropolu. Rose ga više nikad nije susrela.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
