Marketing
Gargoyle (2), kratka priča ...
photo by rU
(prethodni nastavak)
Put do gradske knjižnice vodio je preko trga.
Rose bi svakog ponedjeljka, srijede i petka, kad su se u knjižnici održavali sati engleskog jezika, morala prijeći otvorenim prostorom trga nad kojim je dominirao visoki toranj katedrale na čijim su bokovima sjedile kamene skulpture gargoyla. Bilo ih je nekoliko, većih i manjih, postavljenih u parovima, na različitim visinama, nad glavnim i sporednim crkvenim portalima. No, sve te vodorige, osim jedne, bijahu samo skulpture čiji su kameni pogledi prazno zurili na trg. Sve su djelovale mrtvo i bespolno, osim te najveće, neparne i asimetrično postavljene iznad ostalih.
Zagledajući je pažljivo, Rose je uočila mišićave šape čije su oštre pandže parale vertikalu zida, široka moćna prsa obavijena velikim kožastim krilima, snažan vrat prekriven lavljom grivom, isturenu zubatu vilicu. Bio je to istodobno i zmaj i medvjed i lav, a opet, to nije bio samo mehanički spoj različitih zvjeri, već stvor začuđujuće čovjekolik. Griva koja je pokrivala vrat penjala mu se do podbratka i obrastala donju vilicu i nausnice, poput brade. Bio je to mužjak, snažan i robustan, kao stvoren za vođu čopora il' jata, no ipak izdvojen i usamljen na svojoj visokoj poziciji. Iako mu nije mogla uhvatiti pogled, Rose je osjećala da taj stvor gleda i vidi, a uz to je, iako joj je smjer njegova pogleda ostao skriven, osjećala da on gleda i vidi upravo nju. Isprva je mislila da različitost te vodorige uočavaju svi prolaznici, no kasnije je shvatila da je primjećuje samo ona i nitko drugi.
...
Već na prvom satu engleskog jezika koji se održavao u gradskoj knjižnici, Rose je shvatila da je najmlađa među polaznicima. Ostali bijahu učenici starijih razreda osnovne škole koji su igrom slučaja dopali u 'ruske' razrede u to vrijeme u kojem se u školama forsirao ruski jezik, a čiji ambiciozni roditelji ruski nisu smatrali 'svjetskim' jezikom pa su svoju djecu upisali na tečaj engleskog. Bilo je tu i nekoliko srednjoškolaca kojima su u školi 'zapinjali' s engleskim, pa im je tečaj koristio umjesto instrukcija.
Stidljiva i povučena Rose držala se po strani, no napredovala je brzo pa je instruktorica, vrsna profesorica engleskog jezika, u dogovoru s Roseinim roditeljima, ubrzo počela s njom raditi i individualno. Zahvaljujući tome, djevojčica je u sljedeće dvije godine ubrzano savladala nekoliko sljedećih razina i dospjela do 'naprednog' tečaja na kojem je većina polaznika bila znatno starija od desetogodišnje Rose. Tiha djevojčica nastojala je ostati nezamjetnom, no to joj nije polazilo za rukom. Njezini su rezultati na testovima obično bili na vrhu, njezin je izgovor postajao sve besprjekorniji, ona je uvijek znala odgovor na svako pitanje, a to je izazivalo zavist njezinih starijih suučenika.
Jednog petka profesorica je kao temu odabrala priču Carev slavuj Hansa Christiana Andersena. Prvo ćemo pročitati tekst, a zatim se pozabaviti stilom i gramatikom ... rekla je profesorica.
Rosei su, iako je priču znala odranije, navrle suze na oči kada je radnja priče stigla do trenutka u kojem slavuj pjevajući umire dok krvlju iz srca bijelu ružu boji u crveno. Suze je neuspješno pokušala sakriti a to je izazvalo podrugivanje ostalih, starijih polaznika. Čak ni profesorica nije mogla skriti dobronamjerni smiješak. Rose se zacrvenjela i izjurila iz predavaonice. Dok je naslonjena na zid hodnika tiho jecala, osjećajući se nedoraslom i djetinjastom, odjednom osjeti nečiju ruku na ramenu. Okrete se i susrete pogled jednog od mladića iz grupe. Obriši suze, Rose ... rekao joj je grleći je zaštitnički i pružajući joj maramicu.
...
Poslije ju je otpratio dio puta prema njezinoj kući. Kad su prelazili preko trga i stigli do katedrale, Rose ga upita primjećuje li nešto neobično na najvišljoj vodorigi.
Meni su sva ta ružna čudovišta slična ... odgovorio je Rosein pratitelj. A to koje mi pokazuješ jedino je možda još ružnije od ostalih ...
Meni se on ne čini ružnim ... rekla je Rose pomalo ljutito ... Čini mi se snažnim i živim, kao da će se svakoga časa vinuti u oblake ...
A ponekad mi se čini ... šapnula je ... ponekad, kad ga pogledam ... čini mi se da i on gleda mene ...
Rosein se pratitelj nasmiješio i pomilovao je po obrazu: Eh, Rose, baš si prava sanjalica ... A te su tvoje plave oči tako pune snova da se ne bih začudio kad bi probudile i kameno čudovište ...
Šteta što nisi koju godinu starija ... dodao je, više sam sebi, nego obraćajući se Rosei.
Rose tada nije shvatila posljednju mladićevu opasku. I, bilo joj je žao što je više nijednom nije pratio dio puta. Toga je ljeta maturirao i otišao na studij u metropolu. Rose ga više nikad nije susrela.
(nastavak slijedi)
update: Vodorige s osječke katedrale
Post je objavljen 21.10.2009. u 00:01 sati.