Marketing
Gargoyle (4), kratka priča ...
photo by rU
(prethodni nastavak)
Rose se pomirila s nesanicom, no ne i nestankom snova.
Kad bi predjutro ipak legla u postelju, nakon što bi veći dio noći provela u čitanju, slušanju glazbe ili dovršavanju poslova koji su tijekom dana ostali nedovršeni, pomislila bi koliko joj nedostaju snovi. Sklopila bi oči i na trenutak bi joj se učinilo kako se velika kožasta krila oko nje opet čvrsto sklapaju, kako je snažne kandže stežu u zagrljaj, osjetila bi vrući dah na svome obrazu, učinilo bi joj se kako tone u Njegov duboki tamni pogled ... No, već u sljedećem trenutku njegov bi pogled ustuknuo i nestao, kandže bi se otvorile i oslobodile Roseina ramena, njegov vreli dah još jednom bi je zapahnuo i nestao.
Dosadila sam mu ... il' sam mu postala preteška ...
Uplašio se da ću ga nagnati uzletjeti tako visoko da mu sunce sprži krila ... pomislila je s gorčinom.
Rose bi sve dala za barem još jedan san o letu, iako je znala da taj let uvijek završava padom, sve bi dala da kamene kandže zmaja ponovo ožive, zgrabe je i ponesu u visinu. No, koliko god intenzivno željela usnuti i sanjati, budna bi dočekala svitanje.
...
Rose je odrasla nikad ne dijeleći svoju postelju s nekim, u snu. Od djetinjstva je imala svoj ležaj, prvo zipku, pa zatim dječji krevetić, dok nije dorasla do velikog kreveta za odrasle. Ponekad bi se, dok bijaše malena djevojčica, ujutro uzverala preko letvica svoga kinderbeta i uvukla roditeljima u krevet. Pomazili bi je i ispričali joj priču, no ona nikada nije spavala u njihovom krevetu. Rose nije saznala kako je to usnuti kraj nekoga slušajući nečiji topli dah, osjećajući blizak dodir nečije tople puti, Rose je vjerovala da ne bi mogla zaspati uz takvu blizinu. No, sad, kad nije mogla usnuti već mjesecima, zapitala se ne bi li je disanje nekoga tko kraj nje sniva uspjelo uljuljkati u san.
...
Te je ljetne večeri Rose žurila kući. Put ju je vodio preko gradskog trga, pored katedrale, i Rose je, tek kad je bila već nekoliko ulica dalje, shvatila kako večeras nije digla pogled prolazeći, kako ga nije ni pogledala, pa čak ni pomislila na Njega, na kamenog zmaja s crkvenog zida.
Upitala se je li On pogledao nju, je li potražio njezin pogled ... ili je samo zurio u sumrak?
Ne, večeras neću misliti o Njemu ... odlučila je Rose ubrzavajući korak kao da se boji da bi se On mogao predomisliti i dozvati je natrag. Večeras ću konačno misliti o sebi ... prošaptala je.
No, nije mislila o sebi, mislila je o Silvestru.
...
Silvestar će večeras prvi puta doći u Rosein dom, doći će k Rose na večeru. Rose se odlučila za hladna jela i priredila ih već tijekom prijepodneva. Stol je predvečer postavila u vrtu, pod stablom stare jabuke i tek je tada shvatila da je zaboravila na vino. U bifeu je imala samo bocu bijelog vina a znala je da Silvestar rado pije opora crna vina. Na svu sreću, ostalo je još dovoljno vremena da odjuri do velike trgovine na trgu s najboljim izborom vina u gradu i vrati se kući prije Silvestrova dolaska.
Silvestar je ubrzo stigao noseći ruže i bocu vina i Rose se nasmijala sama sebi zbog panike koja ju je uhvatila kad je shvatila da je zaboravila na vino. Oboje su izabrali plavac iz iste vinarije pa je priča o toj zgodnoj koincidenciji razbila početnu napetost.
Zrikavci su pjevali pa potom umuknuli, mjesec je čas blistao, čas se skrivao iza oblaka, noć je bila topla, majske su ruže mirisale ...
Osjećam se pomalo glupo ... rekao je Silvestar.
Donio sam ruže tebi, gospodarici začaranog vrta, donio sam ruže u ružičnjak ... A te se moje bijedne bezmirisne ruže iz staklenika ne mogu mjeriti s onima koje u tvome vrtu cvjetaju, Rose ...
Rose se nasmijala: Ali sve su moje ruže bijele, a ti si mi donio crvene ... Latice su im tamnocrvene i iskričave na mjesečini, baš kao i vino koje pijemo ...
Sjedili su u vrtu uz svijeće i do jutra ispraznili obje boce, no u svitanje nisu bili pijani od vina već od uzajamnih pogleda ...
... i od prvog poljupca ...
(nastavak slijedi)
update: Yesterday, Today ... and Tommorow ...
Post je objavljen 25.10.2009. u 00:01 sati.