Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
San bi uvijek počinjao letom.
Nošena njegovim moćnim krilima Rose, koja se inače užasavala visine, uopće ne bi osjećala strah. Pretplavio bi je ushit i Rose bi uživala u huku vjetra, plavetnilu neba i prizorima koji bi duboko dolje promicali uzbudljivom brzinom. Pramenje oblaka zaplitalo bi joj se u kosu, kapljice kiše pronašle bi konturu Roseine usnice, suhe od unutarnje vatre koja ju je prožimala.
Višlje, još višlje ... pomislila bi Rose a On bi se propeo i naglo vinuo uvis, kao da joj može čitati misli. I Rose bi letjela, nošena i pridržavana njegovim snažnim kandžama, letjela bi sve višlje i višlje i višlje ...
Nestali bi svi strahovi i nedoumice, sumnja i nesigurnost raspršile bi se poput jesenje maglice u blistavoj svjetlosti, sunce bi grijalo i žarilo ... Osjećaj savršene sreće i potpunosti prožeo bi Rose do najdubljeg dna njezina bića ...
A u tom trenutku, nadomak vrhuncu ushita, kanže bi se raširile, i Rose bi počela strmoglavo padati u crni ambis. Krik bi joj zastao u grlu, plave se oči razrogačile u užasu. No, dok bi padala u mrak i prazninu, Rose se nije bojala pada. Padajući prema ništavilu, s bolom koji joj je grčio dušnik i oduzimao dah, Rose se pitala: Zašto? Zašto ... zašto ... zašto ...
San se ponavljao godinama dok je Rose odrastala. Probudila bi se znojna, zgrčena dušnika, na rubu gušenja, lica mokra od nečujnih suza ... Ponekad bi ujutro na svojim ramenima pronašla ogrebotine koje kao da su bile načinjene nekim snažnim kandžama. Rose se nije pitala mrzi li te svoje snove, užasava li ih se ... ili ih možda, unatoč svemu, potajno i od same sebe, priželjkuje. Svaki put bi se snu prepustila kao da ga sanja prvi put, sanjala bi san pamteći samo let, zaboravljajući pad ...
...
Godine su prolazile i Rose je ispunila očeva očekivanja. Otac je doživio Rosein izbor u visoko znanstveno zvanje a zatim se tiho ugasio, zadovoljan kćerinom karijerom i uvjeren u njezinu sreću. Roseina je mati, iako više od decenije mlađa od muža, umrla dvije godine nakon njega. Nju je još uvijek brinula Roseina budućnost i usamljenički život koji je njezina kći odabrala. Mati je slutila da Rose, unatoč poslovnom uspjehu i prividnoj mirnoj sigurnosti, još uvijek nije uspjela odrasti. Još uvijek je ista ona djevojčica koja živi u snovima ...
A Rose je, nakon majčine smrti, prestala sanjati. I, ne samo da više nije sanjala, nego više nije mogla ni zaspati. Nisu pomagali ni domaći pripravci po bakinu receptu, a ni oni s lječničkim receptima. Hipnitici i sedativi, potom razni anksiolitici ... Rose ih je sve poslušno isprobala a potom ih je jednoga dana ubacila u koš za neiskorištene lijekove u najbližoj apoteci...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
