Marketing
Gargoyle (3), kratka priča ...
photo by rU
(prethodni nastavak)
San bi uvijek počinjao letom.
Nošena njegovim moćnim krilima Rose, koja se inače užasavala visine, uopće ne bi osjećala strah. Pretplavio bi je ushit i Rose bi uživala u huku vjetra, plavetnilu neba i prizorima koji bi duboko dolje promicali uzbudljivom brzinom. Pramenje oblaka zaplitalo bi joj se u kosu, kapljice kiše pronašle bi konturu Roseine usnice, suhe od unutarnje vatre koja ju je prožimala.
Višlje, još višlje ... pomislila bi Rose a On bi se propeo i naglo vinuo uvis, kao da joj može čitati misli. I Rose bi letjela, nošena i pridržavana njegovim snažnim kandžama, letjela bi sve višlje i višlje i višlje ...
Nestali bi svi strahovi i nedoumice, sumnja i nesigurnost raspršile bi se poput jesenje maglice u blistavoj svjetlosti, sunce bi grijalo i žarilo ... Osjećaj savršene sreće i potpunosti prožeo bi Rose do najdubljeg dna njezina bića ...
A u tom trenutku, nadomak vrhuncu ushita, kanže bi se raširile, i Rose bi počela strmoglavo padati u crni ambis. Krik bi joj zastao u grlu, plave se oči razrogačile u užasu. No, dok bi padala u mrak i prazninu, Rose se nije bojala pada. Padajući prema ništavilu, s bolom koji joj je grčio dušnik i oduzimao dah, Rose se pitala: Zašto? Zašto ... zašto ... zašto ...
San se ponavljao godinama dok je Rose odrastala. Probudila bi se znojna, zgrčena dušnika, na rubu gušenja, lica mokra od nečujnih suza ... Ponekad bi ujutro na svojim ramenima pronašla ogrebotine koje kao da su bile načinjene nekim snažnim kandžama. Rose se nije pitala mrzi li te svoje snove, užasava li ih se ... ili ih možda, unatoč svemu, potajno i od same sebe, priželjkuje. Svaki put bi se snu prepustila kao da ga sanja prvi put, sanjala bi san pamteći samo let, zaboravljajući pad ...
...
Godine su prolazile i Rose je ispunila očeva očekivanja. Otac je doživio Rosein izbor u visoko znanstveno zvanje a zatim se tiho ugasio, zadovoljan kćerinom karijerom i uvjeren u njezinu sreću. Roseina je mati, iako više od decenije mlađa od muža, umrla dvije godine nakon njega. Nju je još uvijek brinula Roseina budućnost i usamljenički život koji je njezina kći odabrala. Mati je slutila da Rose, unatoč poslovnom uspjehu i prividnoj mirnoj sigurnosti, još uvijek nije uspjela odrasti. Još uvijek je ista ona djevojčica koja živi u snovima ...
A Rose je, nakon majčine smrti, prestala sanjati. I, ne samo da više nije sanjala, nego više nije mogla ni zaspati. Nisu pomagali ni domaći pripravci po bakinu receptu, a ni oni s lječničkim receptima. Hipnitici i sedativi, potom razni anksiolitici ... Rose ih je sve poslušno isprobala a potom ih je jednoga dana ubacila u koš za neiskorištene lijekove u najbližoj apoteci...
... i pomirila se s nesanicom ...
update: s obala sobnog jezerca ...
Post je objavljen 23.10.2009. u 00:01 sati.