Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Stajao je, sklopljenih krila i kandži ukopanih u bok katedrale, visoko gore, gotovo izvan njezina dječjeg pogleda. Krupne su pahulje padale s modrog zimskog neba, trg je za badnje veče bio svečano osvjetljen, a malena je trogodišnja Rose, šćućurena u očevu naručju, tada prvi put zaustavila svoj plavi pogled na tamnoj konturi kamenog zmaja nad ulazom u katedralu. Oči joj se raširiše u čuđenju a otac pomisli kako se djevojčica uplašila te zastrašujuće krilate spodobe, pa ju čvršće ogrli i šapnuo joj: Ne boj se, Rosei, držim te čvrsto ...
No, osjećaj koji je prostrujao Roseinim krvotokom nije bio strah, ili barem ne samo strah. Bilo je to uzbuđenje koje se nije moglo mjeriti ni s čime ranije doživljenim. Krv je snažno prostrujala Roseinim žilama na pomisao da bi tamna prilika s boka katedrale mogla na nju svratiti svoj pogled. Već tada, sigurna u očevu naručju, Rose je prvi put pomislila kako bi to bilo kad bi taj kameni zmaj raširio krila i vinuo se u nebo, pomislila je kako bi uzbudljivo bilo letjeti u njegovu naručju. No, tada ju je ta pomisao ipak još suviše plašila pa je zarila lice u očeva njedra i tješila se poznatim mirisima očeve čiste uškrobljene košulje, old spice odekolona i mentol bombona kojim je njezin otac, tada još pušač, kamuflirao miris duhana.
...
Prođoše četiri godine, Rose je rasla i prerastala očevo naručje. Krenula je u prvi razred osnovne škole, a roditelji je istodobno upisaše i u školu stranih jezika, na tečaj engleskog. Naučila je čitati sama, dvije godine prije polaska u školu pa je otac pomislio kako će se njegova bistra miljenica u školi dosađivati. Uz to, znanje jednog svjetskog jezika neće joj biti naodmet ... rekao je Rosein otac njezinoj majci, no prešutio joj je kako on svoju prvoškolku već vidi kao znanstvenicu i ženu od karijere. Roseina se mati složila: Da, bit će to korisno za Rose, i to ne samo zbog učenja jezika ...
Mati nije Rose vidjela kao buduću znanstvenicu, mati se manje bavila Roseinom budućnošću, nju je zabrinjavala Roseina sadašnjost. Njezina je djevojčica odjednom postala suviše povučena, suviše tiha, suviše osjetljiva. U sedmoj godini Rose se doimala kao prerano sazrelo i preosjetljivo dijete. Društvo vršnjaka prestalo ju je zanimati čim je naučila čitati, od tada je dane provodila uz policu za knjige. Kad ju je mati jednoga dana zatekla s debelim sveskom Sienkiewiczevih Križara, odlistanim preko polovice, zagledala se u plave oči i zažarene obraze svoje kćeri i upitala je: Zar si ti sve to pročitala? A njezina joj Rosei reče: Danuša je umrla ... i gorko zaplaka.
Rose je do svoje pete godine bila živo i zaigrano dijete, omiljeno među vršnjacima zbog svoje žive mašte, no kad je naučila čitati, odjednom se povukla u sebe, prestala se igrati s drugom djecom i pobjegla u svijet mašte. Odjednom joj je svaka komunikacija s nepoznatim ljudima postala teška, do tada otvorena i brbljiva djevojčica sad bi se zacrvenjela, zašutjela i uhvatila za rub materine suknje čim bi je netko pogledao ili oslovio. U to su doba započele i Roseine noćne more. Djevojčica bi se probudila usred noći, preznojena, zažarenih obraza i grozničavih očiju, ponekad i vrišteći u strahu, a potom joj do jutra ne bi uspijevalo ponovo usnuti. Počela se bojati mraka pa je noćna svjetiljka uz njezino uzglavlje morala gorjeti čitavu noć.
Mašta joj je suviše bujna a narav preosjetljiva ... rekao je otac ... Mora očvrsnuti i osamostaliti se, ne može se cijeloga života držati za tvoje skute.
Iako je u muževljevu glasu prepoznala tračak ljubomore, mati se složila i tako je Rose, tri puta tjedno, počela odlaziti na tečaj engleskog jezika koji se održavao u gradskoj knjižnici.
A put do knjižnice vodio ju je preko gradskog trga, uz katedralu ...
(nastavak slijedi)
*Gargoyle - groteskna i zastrašujuća krilata kamena skulptura koja ukrašava pročelje zgrade, najčešće crkve. Naziv potiče od francuskog gargouille - grlo, grgljati ili gutati , jer gargoyle-skulptura često, poput oluka, služi i kao odvod vode s krova građevine.
Najčuveniji su gargoyle-i oni na katedrali Notre Dame de Paris.
update: ponedjeljak ...
... još uvijek šutnja ...
Samo nekoliko istrgnutih citata, uz pozdrav Zmajki :
Nosi stari kaput a kupi novu knjigu. (odnekale s Neta) Naše najdublje želje šapat su našeg unutarnjeg ja. (Sarah Ban Breathnach) Pogled u ogledalo, i budi siguran - to što vidiš nisi ti. (Richard Bach) Stvari vidimo samo ako one nas promatraju. (J. Baudrillard) Pisati za mene znači ispitivati zašto ne šutim. (Vlado Gotovac)
...
Dravska voda zna čuvati tajne, čak i u satima kad joj Dunav kod ušća zaprijeti svom silinom. (...)
I upamti: u noći prije njihova odlaska pomiluj ih i po tijelu im posipaj naš miris istkan u dubini rijeke, od crnila dudova ploda, mirisa lipina otpala cvijeta i ravničarskog oprosta.
Ne prati ih na kolodvore, ne gledaj kako ulaze u vlakove spremne za polazak. (...)
(Julijana Matanović, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka)
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
