Marketing
Gargoyle* (1), kratka priča ...
photo by rU
Stajao je, sklopljenih krila i kandži ukopanih u bok katedrale, visoko gore, gotovo izvan njezina dječjeg pogleda. Krupne su pahulje padale s modrog zimskog neba, trg je za badnje veče bio svečano osvjetljen, a malena je trogodišnja Rose, šćućurena u očevu naručju, tada prvi put zaustavila svoj plavi pogled na tamnoj konturi kamenog zmaja nad ulazom u katedralu. Oči joj se raširiše u čuđenju a otac pomisli kako se djevojčica uplašila te zastrašujuće krilate spodobe, pa ju čvršće ogrli i šapnuo joj:
Ne boj se, Rosei, držim te čvrsto ...
No, osjećaj koji je prostrujao Roseinim krvotokom nije bio strah, ili barem ne samo strah. Bilo je to uzbuđenje koje se nije moglo mjeriti ni s čime ranije doživljenim. Krv je snažno prostrujala Roseinim žilama na pomisao da bi tamna prilika s boka katedrale mogla na nju svratiti svoj pogled. Već tada, sigurna u očevu naručju, Rose je prvi put pomislila kako bi to bilo kad bi taj kameni zmaj raširio krila i vinuo se u nebo, pomislila je kako bi uzbudljivo bilo letjeti u njegovu naručju. No, tada ju je ta pomisao ipak još suviše plašila pa je zarila lice u očeva njedra i tješila se poznatim mirisima očeve čiste uškrobljene košulje, old spice odekolona i mentol bombona kojim je njezin otac, tada još pušač, kamuflirao miris duhana.
...
Prođoše četiri godine, Rose je rasla i prerastala očevo naručje. Krenula je u prvi razred osnovne škole, a roditelji je istodobno upisaše i u školu stranih jezika, na tečaj engleskog. Naučila je čitati sama, dvije godine prije polaska u školu pa je otac pomislio kako će se njegova bistra miljenica u školi dosađivati. Uz to, znanje jednog svjetskog jezika neće joj biti naodmet ... rekao je Rosein otac njezinoj majci, no prešutio joj je kako on svoju prvoškolku već vidi kao znanstvenicu i ženu od karijere. Roseina se mati složila:
Da, bit će to korisno za Rose, i to ne samo zbog učenja jezika ...
Mati nije Rose vidjela kao buduću znanstvenicu, mati se manje bavila Roseinom budućnošću, nju je zabrinjavala Roseina sadašnjost. Njezina je djevojčica odjednom postala suviše povučena, suviše tiha, suviše osjetljiva. U sedmoj godini Rose se doimala kao prerano sazrelo i preosjetljivo dijete. Društvo vršnjaka prestalo ju je zanimati čim je naučila čitati, od tada je dane provodila uz policu za knjige. Kad ju je mati jednoga dana zatekla s debelim sveskom Sienkiewiczevih Križara, odlistanim preko polovice, zagledala se u plave oči i zažarene obraze svoje kćeri i upitala je: Zar si ti sve to pročitala? A njezina joj Rosei reče: Danuša je umrla ... i gorko zaplaka.
Rose je do svoje pete godine bila živo i zaigrano dijete, omiljeno među vršnjacima zbog svoje žive mašte, no kad je naučila čitati, odjednom se povukla u sebe, prestala se igrati s drugom djecom i pobjegla u svijet mašte. Odjednom joj je svaka komunikacija s nepoznatim ljudima postala teška, do tada otvorena i brbljiva djevojčica sad bi se zacrvenjela, zašutjela i uhvatila za rub materine suknje čim bi je netko pogledao ili oslovio. U to su doba započele i Roseine noćne more. Djevojčica bi se probudila usred noći, preznojena, zažarenih obraza i grozničavih očiju, ponekad i vrišteći u strahu, a potom joj do jutra ne bi uspijevalo ponovo usnuti. Počela se bojati mraka pa je noćna svjetiljka uz njezino uzglavlje morala gorjeti čitavu noć.
Mašta joj je suviše bujna a narav preosjetljiva ... rekao je otac ... Mora očvrsnuti i osamostaliti se, ne može se cijeloga života držati za tvoje skute.
Iako je u muževljevu glasu prepoznala tračak ljubomore, mati se složila i tako je Rose, tri puta tjedno, počela odlaziti na tečaj engleskog jezika koji se održavao u gradskoj knjižnici.
A put do knjižnice vodio ju je preko gradskog trga, uz katedralu ...
(nastavak slijedi)
*Gargoyle - groteskna i zastrašujuća krilata kamena skulptura koja ukrašava pročelje zgrade, najčešće crkve. Naziv potiče od francuskog gargouille - grlo, grgljati ili gutati , jer gargoyle-skulptura često, poput oluka, služi i kao odvod vode s krova građevine.
Najčuveniji su gargoyle-i oni na katedrali Notre Dame de Paris.
update: ponedjeljak ...
... još uvijek šutnja ...
Samo nekoliko istrgnutih citata, uz pozdrav Zmajki :
Nosi stari kaput a kupi novu knjigu. (odnekale s Neta)
Naše najdublje želje šapat su našeg unutarnjeg ja. (Sarah Ban Breathnach)
Pogled u ogledalo, i budi siguran - to što vidiš nisi ti. (Richard Bach)
Stvari vidimo samo ako one nas promatraju. (J. Baudrillard)
Pisati za mene znači ispitivati zašto ne šutim. (Vlado Gotovac)
...
Dravska voda zna čuvati tajne, čak i u satima kad joj Dunav kod ušća zaprijeti svom silinom. (...)
I upamti: u noći prije njihova odlaska pomiluj ih i po tijelu im posipaj naš miris istkan u dubini rijeke, od crnila dudova ploda, mirisa lipina otpala cvijeta i ravničarskog oprosta.
Ne prati ih na kolodvore, ne gledaj kako ulaze u vlakove spremne za polazak. (...)
(Julijana Matanović, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka)
Post je objavljen 19.10.2009. u 00:01 sati.