Mislila sam kako neću morati o javnoj nabavi, no kako se i dalje laprda o tome u dnevnim tiskovinama - nema smisla da vas i netko tko je upućen u takvu problematiku ne pouči.

Naime, i ja se u opisu svojeg posla bavim natječajima. Naravno, u svojstvu investitora tj. onog koji nešto mora kupiti/naručiti. I sve po zakonu o javnoj nabavi.

Kao prvo - kvaliteta specifikacije.

Ako se specifikacija napiše previše detaljno - onda se kakti sumnja u namještanje.

Situacija je slijedeća - nitko nije savršen i nitko ne zna sve. Pogotovo ne u ovo recesijsko doba kad želiš otići na neki seminar/kongres s gnušanjem te odbije vlastiti šef.

Znači - treba ti pomoć oko pisanja specifikacija na način da i eventualni distributeri (i u mojem se slučaju često radi o usko specijalističkim uslugama ili uređajima kojih zapravo na svjetskom tržištu ima ograničen broj, a to se radi i u pitanju navedenih natječaja za MR bolničke uređaje) uključe u pripremnoj fazi prikupljanja podataka.

Obično razgovaram sa dobavljačima na način da pokušam od svih dobiti što više informacija kako bi u duhu najnovijih inovacija na tržištu (govorimo o svjetskom tržištu iz određenih područja djelovanja), a opet da ne naručim space shuttle (čitaj: duplo ili mutli skuplje od osnovnog modela koji bi isto tako bio zadovoljavajući).

Postoji još jedan problem - budgetna cijena određenog uređaja/usluge. Opet napominjem da se ne radi o svakodnevnim nabavcima tipa wc papira, kao niti automobila srednje klase, kao niti uslugama zidanja niti popravljanja klima uređaja. Znači - i kod budgetiranja (prije raspisivanja natječaja) potrebno je dobro priremiti podloge - budgetna cijena ne smije biti previsoka odnosno veća od prosječne cijene na tržištu, a niti manja jer je onda opet problem u slučaju kada sve inicijalne ponude budu Naviše od dotičnog - znači - nešto si sfušario u pripremnoj fazi.

Naravno, prema zakonu moguće je posložiti vrednovanje (bodovno ili postotno) na način da najniža ponuda nije jedini pokazatalje uspješnosti već i npr. vrijeme dobave dotičnog uređaja ili vrijeme usluge (koje je opet vezano uz neke materijale i njihovu dostupnost na svijetskom tržištu). No, to sve mora biti pripremljeno u vrijeme pisanja specifikacije, a ne naknadno.

Što još - kako bi se ipak ogradili od nekvalitetnih (čitaj: no name kineskih proizvoda) potrebno je navesti sve dostupne standarde koji pokrivaju dotičnu kvalitetu i to standard za uređaj i eventualno standard tvornice po kojem se isti proizvodi. U slučaju mojih poslova, EU standardi su dosta uski, pa se moram koristiti i nekim uobičajenim svijetskim standardima u području moga djelovanja.

I na kraju - uspješni natječaj je onaj na kojem se dobiju najmanje dvije kvalitetne ponude. U slučaju predmetnih MR uređaja (ako je istina što piše) dobiveno je nekih četiri ili pet ponuda. S obzirom da specifičnost i cijenu dotičnih uređaja definitivno se ne slažem sa izjavom ministra zdravstva (koji je uostalom do nekidan bio na mjestu ravnatelja HZZO koji daje suglasnost na isto) da su dotični natječaji bili netrasparentni.

Kamo sreće da ja na svojim visokobudgetnim projektima (i natječajima) dobijem više od dvije tri ponude.

Što sam htjela reći? Ne sudite po izjavama političara, kao niti pisanjima novinara. Ljuti me što ti isti ne provjere, istraže i napišu kvalitetne tekstove, a ne one koje vrve krivim podacima i informacijama.

Toliko od Rudarke. Od sutra radim. Juhu.

Kako bih Geomiru (Makedoncu) srce bilo na mjestu, osvrnut ću se još jedanput na Makedoniju kao takvu.

Kao prvo - svi ljudi koje smo susretali - od djelatnika u hotelima/pansionu, taksista, konobara, gospođa u dućanima (pozdravljam gospođu Jadranku iz Vinoteke na glavnom trgu Skopja ) - svi su redom bili ljubazni, druželjubivi i nakon što su svi pitali odakle smo - još više radosni što boravimo u njihovoj zemlji.

Nitko, ama baš nitko nas nije prevario niti pokušao prevariti (a nemojmo se zavaravati, kod nas toga ima). Ima jedna zgodna crtica sa Ohrida - taksist, nakon što je izrekao cijenu od 60 denara (oko 6,5 kn) htio nam je na silu vratiti ostatak od 100 denara, što smo mi odbili. Jedva prihvatio našu cijenu.

U jednom su nam restoranu rekli da je u ukupnu cijenu uključen i tips, no kako mi uvijek i svugdje ostavljamo napojnicu za konobare, ta nam informacija nije ništa značila (osim što nas je zbunila jer nismo od prve shvatili što nam objašnjava).

Higijena - e sad - sve ovisi o cijeni smještaja. Ima Skopje i hotele sa 5 zvjezdica. Sigurna sam da u njima nije upitna rola papira u wc-u, kao niti mirišljavi sapun u kupaonici.

Vožnja - e sad - tu ti Geomire ne mogu pomoći - totalno ste ludi vozači i točka. Ili se pak radi o vašim gastarbajterima (kao i unas) koji su mirni kao bubuce po Njemačkoj i Švicarskoj, pa kad dođu u domovinu - polude.

Sve u svemu - Makedonija je prelijepa zemlja. Žao nam je što nismo usput prema Ohridu kupili med (bojali smo se vrućine u autu i eventualne erupcije slatkog nektara), kao niti poljoprivredne proizvode. Nakon pet sati čekanja na Bajakovu nitko nas nije provjeravao što vozimo. Ehh... kad bi čovjek bio pametan.

I da - ostalo nam nešto denara. Iduće godine idemo ponovno do Makedonije, pa još malo do Grčke.

Iiiii... nastavak - Ohrid.

Uglavnom, nakon što smo se cijelo dopodne, dok sunce nije seglo preko 33 C, muvali po gradu (zaboravih napomenuti da se u centru grada nalazi i rodna kuća majke Tereze, pretvorena u moderni memorijalni centar), pokupovali suvenire tipa magneta za frižider i sl. gluposti, krenusmo tih 200-injak kilometara do ohridskog jezera.

Ista procedura na lokalnom autoputu, nazvanog Autoput majke Tereze - nekoliko puta plaćanja po 3-4 kn (30 - 40 denara), zaobilaženje djece što prodaju groždje...

Prošli smo i kroz nekoliko albaniskih sela.

S obzirom da sad već i vi očekujete od Rudarke nešto neuobičajeno - eto vam ga na. Ukratko ću vam prikazati crtice sa ljetovanja. O ne, ne običnog. Ovaj put smo odlučili skoknuti do Makedonije.

Kao prvo - ne dozvolite svojem nadobudnom vozaču da vas preveze tranzitom kroz nekoliko stotina kilometara bez lokalne valute (a šta će nam dinar), pa onda žvačete domaće štapiće, ližete mlaku vodu i (naravno u sebi jer ste ljuti na sebe, ne na muškića koji misli da je u pravu) jer eto - čime će se platiti kava (čitaj: hladna piva).

Anyway, do makedonske granice stigli smo časkom preko highways još iz doba exYu (Bg - Niš odlično održavan, ovaj "naš" - GP Bajakovo - Bg koma).

Prolaz prijeko (nisam uspjela pronaći naziv graničnog prijelaza) - i eto nas dobrih 50-ak godina unazad. Tzv. Autoputom Aleksandra velikog (svakih par kilometara plaćate po cca 1 euro (u lokalnoj valuti), a 1,5 ako imate eure. - mi plaćali karticom) stigosmo do Skopja.

Eh da - tzv. autoput je zapravo dupla prometnica s puno rupa, tu i tamo sparkiranim autom i to u sporijoj traci (nema baš mjesta sa strane) - onako rendom, pa djecom što prodaju grožđe, pa biciklistima što se voze u kontra smjeru.... ludilo.

Nije to ništa. Kad se dođe do Skopja - tu se tek vidi sva raskoš i maštovitost vozača Golfova duja, onih prastarih jugača, a bome i saudijaca (oliti Audi-a svih fela). Em stanu gdje god im se sprdne, bila to glavna gradska prometnica ili lokalni putelja, parkirani na samom raskršću, voze kroz crveno svijetlo ....

No, mi smo prvo promijeniti lovu u lokalnu - denar (100 denara je oko 12 kunića). I naravno naručili lokalno.

Htjela sam s vama podijeliti nešto sitno dojmova o kratkom ljetovanju, no post će se krasno nadovezati na vijest iz dnevnog tiska o utiscima jedne mlade blogerice s ljetovanja u Zadru.

I ja bila u blizini Zadra, u jednom adrenalinskom raju. No da, to znači da u to mjesto dolazimo godinama, u različita godišnja doba te smo prošli većinu privatnih kampova (kao mladi), a sada i nešto od zidanog smještaja oliti famoznog Zimmer Frei-a.

Uglavnom, kao što i cura piše - smještaj - bio on vrhunski ili neka šupa (a skoro za iste novce) ovisi o čistoj sreći, konstelaciji zvijezda u vašem znaku i loto brojevima. Ne nužno tim redosljedom.

Prvo smo večer prespavali kod jedne gospođe gdje smo u jednoj drugoj priči (grupno) bili krajem prošle godine, a za sitne pare. Cijena - pa eto samo za nas, pa koliko bi vi dali - odakle da ja znam - paaa... ravno 200 kunića. Mi sretni otišli, makar sam u ofucanom krevetu dobila alergiju (sinusi se naduli), a minijaturna kupaonica, bez ručnika, sapuna i s jednoslojnim wc-papirom malkice zahrđala...

Od tv ni t ni v, a klima je bila ono čudo od prenosne kante (vjerujte, ne služi ničemu, imali mi takvu "klimu").

Slučajno smo i drugo večer, umorni od kupanja, penjanja, hodanja ostali u tom malom zabačenom velebitskom selu. Rekog Guzdi - nađi sobu, šta košta da košta. I gle vraga - uletimo mi u jedan drugi smještaj - sve novo novcato, tv, free wi-fi, ručnici, sapun, klima i da - posebno za naglasiti troslojni fini mirišljavi wc-papir - i sve za 250 kn. I to se žena ispričavala jer je eto ipak smještaj za jedan, a ne više dana...

I sad ti budi pametan.

Mrzi me što ne postoji službena ocjena privatnog smještaja - bilo po zvjezdicama, nekim numeričkim slijedom ili kako god već, a da ti u startu pokaže da li vrijedi value for money. Mrzi me kad za iste novce mogu biti u finom, čistom i za moje zdravlje sigurnom smještaju ili u nekoj izbi. I ne, nisam od onih da sad hoda po redu i traži gdje kako izgleda, koliko košta i sl. To nisam niti prije radila, niti ću sada.

I da - još jedna od napomena blogerice - hrana je sucks. O da - i ja ću dodati preskupa. Večerali s frendovima u Zadru i to je bilo prestrašno - fina, no minijaturna klopa za preko sto eura za nas četvero. Bez predjela, bez salate, bez butelje i sličnih kerefeka...

Doduše, da su oni došli do našeg sela i poznatog ugostitelja koji preferira staru sportsku klijentelu - za te bi nam novce okrenuo i janjca.

I sad nek se mi dičimo našim turizmom.

Baš sam vam htjela pisati o nekim laganini ženskim prepucavanjima - tipa - Đe ti je dete?, kad ono - opet su me političari razjebali, pa se ipak moram osvnuti na naš bogat društveni aka politički život.

Uglavnom, tamo neki seoski (grad)onačelnik, tzv. nesvrstan oliti politički neopredjeljen (doduše, u ovoj priči je bitno samo kao glas razuma, ako je to uopće neki pokazatelj razuma), stupivši na vlast odrekao se službenog vozača kao radnog mjesta. Pa je dotični Đuro (svi naši službeni vozači zvali su se Đuro, ne znam zašto, valjda su ih tako birali ) dobio lijepu otpremninu i otišao sa općinskih jasli.

U međuvremenu (ne znam detalje), nešto se zakaralo u maloj seoskoj sredini, pa je gorespomenuti načelnik otišao sa svoje funkcije, a novoizabrani (ovaj put stranački čovjek - namjerno neću pisati koje stranke jer to u krajnjoj liniji nije važno s obzirom da su nam obje glavne stranke po tim pitanjima skoro pa iste) gradonačelnik je lijepo odlučio da - citiram iz novina "ne želi tražiti mjesto za parkiranje, on ima pametnijeg posla..." opet zaposli vozača.

Doduše, nisam sigurna da su poštivali proceduru jer da bi netko dobio otpremninu - radno mjesto se treba ugasiti za određeni broj mjeseci/godina. Inače je otkaz protuzakonit.

Anyway, raspisan natječaj za vozača aka domara (gradonačelnik brani svoj odabir proširenjem opisa radnog mjesta na ono za sitne popravke općinske zgrade - kao da to svatko može raditi ) - gle čuda - dodijeljen je onoj istoj osobi sa otpremninom. Koje li hrvatske pravednosti?

Sada pitanje - zbog čega jedna mala općina (nemam volje provjeravati da li su na spisku pomoći od centrale ili se sami financiraju) mora imati vozača (grado)načelnika na neto plaći od cca 5.000 kn. Zar smo tako bogati?

I da - ona cveba o sastanku nadzornog odbora našeg jedinog državnog preduzeća za struju (a u posljednje vrijeme i regulatora plinskog biznisa), teškog gubitaša koji su se sastali - ni manje ni više u hotelu s pet zvjezdica u blizini Straduna, pa malo radili (kakti dan-dva), pa otvorili Dubrovačke ljetne igre (sigurna sam da su za đabe pili u VIP šatoru), pa ubrali nešto dnevnica (šteta što Dubrovnik nije u inozemstvu, pa da ubodu one devizne ehhh ), pa se - kladim se prvom klasom vratili na godišnje odmore. I tko kaže da je teško biti u NO neke državne firme??

I to je naša stvarnost. Da li ih je prozvao premijer za razmetanje? O ne. Ali zato nas stalno upozorava da trošimo manje. I da će nam država dati sve manje. Damn i ljetni postovi. Samo me razljute.

Ps. Zaboravih dodati - baš me zanima kako se legalno u ovoj državi može zaraditi onih famoznih 24 mil kuna?

Malo ću trabunjat o ovogodišnjem turizmu. Moram priznati da je ovo sasvim subjektivno i nedovoljno stručno mišljenje, no eto - ako svaki muškić u Rvata može voditi nogometnu repku, zašto Rudarka ne bi mogla o turizmu?

Elem, naši uspjesi, kao i ovogodišnji neuspjeh turističke sezone uopće nema veze sa znanjem i trudom resornog ministra, kao ni svih onih predsjednika lokalnih turističkih ureda. Čak i naš (vele)grad sa ravno jednim hotelom upitne dvije zvijezdice, nekoliko OPG-ova i jednogodišnjim tulumom prozvanim Danom grada ima šefa turističkog ureda, kao i još nekoliko poslanika (čitaj: plaća od cca 5-6.000 kn neto + ostale beneficije državnih službenika). A cijele godine ne mrdnu qu***. Halo?

Turisti su svojedobno nahrlili u Hrvatsku zato što se zakaralo u Grčkoj, zato što im je dopizidilo u betoniranim hotelima i nepreglednim ružnim plažama Španjolske, a bome se o Dubrovniku i lijepoj Hrvatskoj pričalo na svim važnim portalima i u udarnim CNN terminima. Da samo podsjetim, tadašnji ministar turizma nije govorio niti jedan strani jezik, dolazio je iz jedne kontinentalne (i dalje turistički nerazvijene) županije i izgledao je kao lokalni velečasni. Bez uvrede na one zgodne svećenike.

Tako niti ovaj (pre)zgodan ministar, iz debelo najrazvijenijeg i najstarijeg turističkog raja našeg najvećeg poluotoka, s pretpostavljam znanjem nekoliko svijetskih jezika ne može pomoći da se veseli Nijemci vrate na našu pustu kišnu obalu.

Drugo, osobno smatram da je odabir lokacije za ljetovanje davno odabran - tamo negdje klikom u rano proljeće, tako da ova kiša nema veze sa ne-dolaskom. Ljudi su se zasitili skupe hrvatske obale i opet se vratili u sunčanu Grčku. To što je u međuvremenu ispalo da je tamo stvarno sunce, a kod naš kiša - e jebiga. To nema veze sa praznim hotelima. Onih deset - petnaest posto možda klikne u "last minute" ponudama. Ostali - teško.

Uostalom, ako je već sve tako podbacilo (a pričaju mi da je puno zimmer-frei prazno), cijene i dalje ostaju na visini onih dana kad su se ljudi tukli za malo starog kreveta i plastičnih stolaca na nezavršenoj teraci s pogledom na susjedove apartmane. Pa zar nije bolje zaraditi pola para, nego ništa? Barem u ovim zimmer-frei apartmanima gdje bilo prazno ili puno nema nekih dodatnih troškova - nit tko hrani te ljude, nit čisti sobe svaki dan.

I da - pišam se ja na izgovore tipa "kasni Uskrs" i ostali vjerski bladani koji su krivi za sezonu. Pa zar mislite da se već ne zna kad je slijedeće ili za dvije godine Uskrs? Halo?? Kao i školski praznici u Nijemaca. I to se zna. Određene pokrajine ranije, druge kasnije. I tako iz godine u godinu....

Sve u svemu, dobri smo u izgovorima, loši u planiranju...