Čitam danas u jednim dnevnim tiskovinama umotvorine jedne plavuše o Facebook statusima. I da, plavuše koju svakim njezinim novim tekstom sve više poštujem. Svaka čast ženo!

Piše ona o tome kako je Facebook postao mjesto lažnih (sretnih) ljudi koji pokušavaju uvaliti svoje (neistinite) statuse - od odlaska na more, zalazaka sunca do samih sebe u naj-in izdanjima. Naravno, sve lažno i namješteno i fotošopirano kako to već biva sa tzv. umjetnom inteligencijom i njezinim mogućnostima manipulacije.

I ja sam osobno osjetila da se svi lajkaju, svima se svi sviđaju, svima su svi tako lijepi, zgodni, prekrasni, wou ... i da kad tu i tamo bacim neki štos da malo prodrmam tu svu (lažnu) ljepotu, odjednom se nalaze dušebrižnici koji me žele objesiti, udaviti, skinuti s lista svojih (lažnih) frendova... alo?

Koliko sam takvih odgovora napisala, pa si razmislim - opet će netko krivo shvatiti, opet će me netko podbosti, pa izbrišem komentar, bacim lajk - i idemo dalje...

Ja pak na Face stavljam svoje odlaske na mini-izlete, neke slike sa druženja (dobrih!), neke posjete državama, gradovima, kafićima, restoranima - nek se vidi raskoš, nek susjed cmolji od ljubomore i nek se pitaju svi jesam li normalna. I da - neki mi ne vjeruju da veći dio tih odlazaka ipak ostane tajna jer ne dijelim baš sva mjesta sa jelte Face prijateljima.

I sve to bez muljanja, namještanja slika (priznajem, kupila sam si čudo od mobitela, no ne znam uljepšavat slike, ne znam koristiti pola tih čudnih funkcija ) i lažnih statusa.

Vrag ti je to, s jedne bi se strane pohvalio kako si na nekom super mjestu, s druge pak strane ne želiš da to određene osobe znaju, a prijatelji su ti jelte u tom virtualnom svijetu....

Sve u svemu - fakat je taj Face postao izlog za najbolja izdanja, a ne mjesto na kojima su se svojedobno dijelile i tuga i jad i neimaština i sijaset drugih osjećaja koji nemaju veze sa pogledom na more, in kafić (gdje se zna da izlazak košta kao prosjećna plaća tete čistačice, a bome i nekih drugih zanimanja).

Ovo me potsjeća na neki virtualni natječaj - bolje, više, jače... ehhh....

ps. I da - uglavnom radim i tako će biti do sredine kolovoza. Neke ljetne teme su mi nekako izlizane. Kako ipak svi više - manje živimo jedno te isto, idemo na jedna te ista mjesta i zapravo, osim bora na licu, svijećica na torti i bolova u križima ne kužimo kako vrijeme prolazi, ne znam što bih vam novo pisala, a da nije neka grozna politika. Koja me svakim danom iznenađuje, ljuti, a ponekad i rastužuje... a moglo bi nam biti tako lijepo.

Pozdrav od Rudarke

Baš sam se pitala koliko dugo će se čekati da gospođu Županicu izbace iz vladajuće stranke.

O kej. Dotična je kakti nevina dok se ne dokaže suprotno, no ipak - koliko je razumno čekati oslobađajuću presudu (osim kad istražni organi nedovoljno pripreme predmet, pa ispadne da je tužba "tenka") u njezinoj situaciji?

Osim što i iz pritvora bahato maše svojom nevinošću tvrdoglavo odijajući dati ostavku na mjesto županice. Zanima me kad će konačno nekome doći iz dupeta u glavu, pa će se u takvim slučajevima, kroz određene zakone/pravilnike provući da može doći do smjene vlasti. Jer je ovo definitivno loše za našu županiju, šta god govorili o tome.

Jer - ako si brate ženo nevina i to dokažeš, lijepo se kandidiraj ponovno, pa ako si stvarno tako dobra - dobiti ćeš novi mandat za vladanje.

No, vlast je slast i teško je odreći se kožnih fotelja i surround zvuka u autu visoke luksuzne klase.

Dosta o Županici. Ajmo malo o privredi. I ponovno o politici.

Priča o LNG terminalu na Krku je stara skoro pa kao moja karijera. O tom se terminalu raspredalo godinama na raznoraznim kongresima i skupovima. Pa se malo utišalo. Pa opet pojačavalo. Pritom se mijenjala vlasnička struktura, doduše koja je s nešto sitno para zapošljavala dva stranca kao šefove i nešto tajništva. Ulazili Austrijanci, Nijemci, naši, Rusi, pa izlazili... to je bilo teško za pratiti čak i onima upućenima u situaciju.

Moram primjetiti da sam malo/puno skeptična prema izjavama ministra gospodarstva o tome kako će višemilijunski projekt uspjeti opisati u strogo zadane birokratske okvire i tako dobiti puste pare kroz europske fondove za ovaj - nemojmo se zavaravati - jaako skupi projekt i to do jeseni slijedeće godine.

Halo ministre, radi se o najmanje petstotinjak stranica teksta ili vam to baš i nije jasno?

A sad malo o LNG plinu. To je obični plin (uglavnom metan) koji se hladi i tako ukapljuje. Ukapljen se transportira kao i sve ostale tekućine, te na krajnjoj točci istovarne luke opet zagrijava i pretvara u plinsku fazu. Jasno vam je da je pri tome LNG plin skuplji zbog gorespomenutih operacija. E sad - tko će to platit?

Kome je u interesu takva vrsta istovarne luke običnog plina koji se tako čudno zove?

Kao prvo proizvođačima plina na drugom kraju svijeta - znači npr. Amerima koji u posljednjih nekoliko godina opakim razaranjem podzemlja dobivaju plin iz do sada nepridobivih zaliha plina, te koji je zbog toga i nekoliko puta jeftiniji nego iz tzv. konvecionalnih ležišta.

Pa onda recimo Arapima - npr. iz Qatara koji imaju plinskih polja ko pljeve. I plina iz istih.

S druge pak strane konzumenti - termoelektrane ili drugi veliki potrošači (pogotovo iz Njemačke), kao i europska politička scena s Merkelicom na čelu sigurno su zainteresirani da dobiju plin, u normalnim slučajevima skuplji, no u slučaju kad se Putinu hoće prepucavat dovoljno povoljan da i oni ulože koju marku, pardon euro u taj projekt.

So, što mi - jelte Hrvati imamo od toga?

Plin mora proći od Omišlja do nekog graničnog prijelaza kroz hrvatske cijevi državnog nam vlasnika plinskog cjevovodnog sustava - ljudi rade, ljudi zarade. A i dobit dotične kompanije ide u zajedničku kasu - državnu. Bingo.

Drugo, i sam LNG terminal treba ljudi koji će upravljati dotičnim cevuljama. Doduše, obično su to visoko automatizirana postrojenja kojima se upravlja stiskanjem miša po monitoru, no i ta se menagerija mora servisirati, farbati, pregledavati... opet zaposleni ljudi u službi države. Bingo.

A bit će i stručnih skupova, radova kao i magistarskih i inih dizertacija na dotičnu temu.

Znala sam da će sa svojedobnom poplavom doći i problemi. I eto ih...

Prvo - redom su se prikazivali raznorazni ministri, premijeri, gradonačenici i obilazili, što u čizmama, što u Ray-Banicama potopljena sela. Pa su ti isti obećavali brda i doline..

Pa su ljudi pomogli koliko su mogli. To je bio val dobrote i davanja i doniranja i odlazaka u poplavljena područja.

Onda su političari polako posustali. Tu i tamo nekom rendom metodom uleti poneki ministar sitnog zuba - obeća neke promjene i to je to. Nažalost. Tek toliko da ulovi minutažu u glavnom dnevniku i da smeta gastarbajterima na A3 jer ih bjesomučno brzo i agresivno voze gore dolje.

Od onih silnih para što je (smo) donirali preko Crvenog križa - tišina. Od onih silnih popravaka kuća - skoro pa ništa...

Bitno je da se premijer sa gnušanjem odrekao europske pomoći - u stilu "pa dajte najte, ne treba nama para iz EU"...

A sada da malo realno pogledamo na stvar.

Kako to već biva - mi Hrvati smo više - manje neozibljna bića koja baš i ne mare za birokratske zavrzlame, pa se obično ženimo, rastajemo, selimo, a da to javne službe ne saznaju. Za neke od tih radnji skoro pa nikad.

Rođenje, kao i smrt su pak tako organizirani da pod moraš ipak prijavljuješ dijete/pokojnu baku, dok za sve ostalo ide - kad stigneš... pa op, prođe desetak godina kao ništa...

Tako da ostaje otvoreno pitanje koliko je točno ljudi (u trenutku poplave) bilo stvarno prijavljeno na svojim pravim (uvijek zaboravim što je prebivalište, a što boravište - uglavnom jedno je trajno mjesto stanovanja, a ovo drugo privremeno s time da ovo privremeno nije baš detaljno definirano pravilnikom) adresama.

Tako da i ona sića koja se morala podijeliti dotičnim ugroženim osobama ne znači da je i u stvarnosti bila po dobrom popisu stanovništva.

Drugo je ona zamršena priča oko one siće Crvenog križa koji nisu javno definirali "potrebite", osim što su spominjali i one preko granice (), ali ne i tko su ti ljudi i po kojem "ključu" odabrani.

Sada se vraćamo na državna obećanja - realno gledano - zbog čega bi država odradila obnovu od temelja do krova, uključujući i famozne perilice za suđe. Halo?

Pri tome ne računam na sve one kokošinjce, svinjce i ostale građevine izgrađene na način "ho-ruk" tipa malo cimenta i malo kvadri - pa eto... sve izgrađeno mic po mic, nešto pradjeda, nešto djed (oliti u Slavoniji dida), a bome nešto i trenutna generacija.

Prije nego što me linčujete na stranicama bloga da se vratim na svoje mišljenje. Ljudima treba pomoći sustavno po strogo određenom pravilima igre. Uključujući i broj malodobne djece (njima sigurno prije treba perilica veša nego nekoj bakici koja je sama živjela, ako ništa drugo da dotični budu na početku popisa, a dotična bakica na kraju) i broja članova obitelji po domaćinstvu. I u skladu s time obaviti obnovu na državni račun.

Ostalo je, nažalost, ali istinito - otišlo s vodom...

Ili druga priča - moglo se nešto i osigurati. Vjerujte mi da nije lako izvući sredstva iz osiguravajućih kuća, no i to je više nego ništa. Ali naši bi ljudi sve za đabe. Oliti na tuđi račun.

Zgrožena sam današnjom izjavom novog ministra zdravlja o neznanju hrvatskog književnog jezika.

Kao prvo - on kao ministar u svojim izvještajima, pogotovo u slučajevima kada ne zna dobro gramatiku mora konzultirati lektore ili barem službene prevoditelje ministarstva koji su jako dobro upućeni u književni hrvatski izričaj.

Drugo - izraz "materinji jezik" odnosi se na jezik kojim ti je govorila majka koja te rodila.

Davno je moja profesorica engleskoj jezika (u tadašnjoj jezičnoj gimnaziji!) objasnila nekim nezadovoljnicima u razredu da naša prijateljica Lora (majke Engleskinje, a oca Crnogorca) ne mora biti na svakom satu našeg prvog stranog jezika jer je to njezin materinji jezik, te da dotična može svratiti kad god joj je volja da nam malo pomogne...

Dugo godina poslije stigla je moja sister in law u posjetu sa malim netjakom koji siroti nije znao beknuti svoj materinji jezik. Jel je gospođa brzo zaboravljam odakle sam došla svečano izjavila kako je malome materinji njemački. Kad sam joj pokušala objasniti da ga nije rodio otac Nijemac, jaako se razljutila. Ni dan danas mali (sad već malo veći) netjak ne zna i drugi vlastiti jezik. Šteta. Tuga i jad.

Tako da izjavu najnovijeg ministra smatram omalovažavajućom. Mogao je reći kako mu hrvatski nije baš najbolji zbog dugogodišnjeg života u Kanadi, no da mu nije materinji jezik (osim ako mu majka nije neke druge nacionalnosti) - to nije smio izjaviti.

Toliko od Rudarke.

Sretno!

Osim što sam "off the record" oliti od jedne pacijentice s kojom sam slučajno čekala zamjenskog liječnika čula kako se liječnici sele na zapad - gospođa mi je u par minuta pobrojala svojih pet-šest specijalista koji su otišli na bolje plaćeni posao.

Sad se i "on the record" spominje i u središnjem dnevniku podatak o odlasku ponajbojih stručnih medicinara na bolje plaćena radna mjesta u zapadnoj Europi.

S jedne strane bih mogla reći kako smo to svi mi (uključujući naše roditelje - sada potrebite bolesne umirovljenike) plaćali njihovo obrazovanje. S druge pak strane svi su ti liječnici - specijalisti sami "zagrijali stolicu" i dobili svoje titule. Hm.

Jednom rječju - političari bi ipak morali dozvoliti sustav da dotični specijalisti, kojim nam već sada fali broj (i mislim da je već doseglo alarmantu cifru, samo se to opet skriva od običnog puka), imaju svoju teško zarađenu plaću veću od poznatog nam premijera ili onih što slabo griju stolice u saborskoj dvorani, dok pak vole saborsku "menzu"...

S druge pak strane događa se napad na zdravstveni sustav jer se svaki drugi liječnik opće prakse boji, pa sad kad vas zaboli prst dobijete uputnice za nekoliko specijalističkih i subspecijalističkih pregleda u visini godišnje plaće prosječnog nam Hrvata.

Isto se dešava s mojom sveki. Svaka joj čast. Žena obilazi svoju doktoricu (pred pemzijom) koja pak - ne znam razlog - šalje istu na raznorazne pretrage. A čak i ja kao doktor druge vrste mogu procjeniti da je to trošenje vremena, novaca državnog proračuna, a bome i direktno Rudarkinih primanja jer dotični sinek vozika majku po županijskim bolnicama.

A baba zdrava ko dren.

Mašala.