Nekidan sam na jednom stručnom skupu ponovno srela kolegu. Stranca. Priča on meni što je radio u posljednjih 8 godina - od predprošlog svjetskog prvenstva - družili smo se na jednom sličnom skupu na vrhu hotela s pogledom na Azurnu obalu. Tada je fenomen Dubrovnika tek započinjao, a ja sam već tada bajala da nitko ne mora doći k nama, makar je naše more najljepše, jer će biti gužva i skupo za nas domaće...

No dobro, uglavnom, čovjek se oženio (baš je u toj Nici friško zaprosio svoju suprugu), rodilo se troje djece, promijenio posao, promijenio mjesto života (preselio se iz Engleske ili Amerike u Budimpeštu) itd... a što sam ja radila, pita on.

U međuvremenu je dobio moju vizit-kartu, pa je ipak klimao glavnom da nisam profućkala silne godine tj. da je to što piše wou. No, nisam se mogla odlučiti (osim što mi je bilo glupo reći kako smo digli kuću iz pepela, jer to onda za sobom povlaći predugu priču što tko i kako) o tome u što sam stvarno utrošila silne godine.

Priča se ponovila jučer - na televiji je bio prilog o tome kako se osjećamo nakon 365 dana u Europi i što li smo mi, kao ponosni Hrvati uradili. Odnosno da li nam je bolje ili ne.

Naravno da nije. Osim što ne moram šverat preko grane pipu za kupaonicu, ali isto tako na račun od dotične pipe ne možeš dobiti povrat poreza oliti famozni Mervert... (po vuku i sluhu), tako i tako ne možemo raditi u Njemačkoj, Engleskoj, Austriji, čak niti u susjeda Slovenaca, što nam je hrana poskupila... što bi čovjek rekao da je bolje?

E sad - što sam pak ja radila u tih godinu dana? Osim svakomjesečne borbe za plaćanje računa (umjesto da mi dan isplate plaće bude praznik, ja padam u - kako se ono lijepo veli na bosanski - avan?), još veće mržnje okolnih mi šefova i određeni broj kolega (ljudi ne vole pobjednike), što mi je dijete zauvjek napustilo visoke škole (kao da ga majka nije rodila), što.... nema se tu baš puno za veseliti.

No onda si čovjek/žena pogleda lovestory o neprežaljenoj princezi Grace od Monaka (bljak film, kao i onaj o Lady D.), no point filma je da ništa nije savršeno, čak niti kada si princeza (osim možda ovih from birth, a ne in law) - misliš si ipak si dovoljno mudra i život je ponekad ružičast... pa makar i sa sto kuna u džepu i seoskoj fešti uz Škoru na pozornici... so, be happy.

Danas je kakti prva dan ljeta. Nadam se da će i to kakti toplo i sunčano ljeto konačno stići.

E sad. Ovo ću ljeto, kao i prošlo i ono prije ovog provesti više - manje kod kuće. Kao i većina, da ne velim skoro pa svi Hrvati koji nisu nasljedili nešto sitno "morskih" kvadrata.

O da. Radim ja, radim. Ode plaća na hranu, energente, nešto kredita, vozački (pripreme za sweet 18 su započele odavno ) ... ehhh...

Ne velim da nema poziva od prijatelja i rodbine, no osjećam se prestaro da se guram u minijaturni toilette nakon nečije velike jutarnje nužde, idem na plažu kad domaćini smatraju da treba...

U cijeloj toj priči me živcira nešto drugo. Trenutno se kroz sve ženske časopise provlače prilozi o badićima i ostalim morskim drangulijama. Mislim, halo?

Osim što skoro pa nitko od nas ne ide na more, isto tako teško da će odvojiti (novih) tristo, petsko, en-to kuna za novi badić. Pogotovo onaj za tisuću i sitno. Eee... baš bi mi taj stajao kao saliven.

Ne velim da ne treba ubosti neke nove sandalice, pogotovo neke koje se mogu nositi na posao. Kao i neki ljetni haljetak.

No, one grozomorne dugačke prozirne krpe koje uglavnom nitko ne nosi - mladi šetaju po moru goli ili polugoli (dovoljan je šorc i neka stara poluraspadajuća majica), one/mi pak "stare" (pardon - u najboljim godinama ) ipak oblač(imo)e nešto što nije toliko prozirno. Jer i tako žele sakriti godine + genetiku. I ne vježbanje po naputcima Renate Sopek.

Anyway, fućkam ja na priloge od desetak stranica što nam preplanule brazilske super-manekenke (uz dodataka fotošopiranja) pokušavaju uvaliti pod naj in. Kao da bi to na nama stajalo isto tako dobro?

Da prostite, dotične bi mogle i u komadu kuhinjske krpe otići na plažu. I izgledale bi fe-no-me-nal-no.

Mi zato ostali noge u lavor i buć...

Ps. Ne sekirajte se, svi ovi naši poznati selebovi će isto tako kao i mi ostali - ako se nađu par sati na moru ili nekom wou hotelu (zbog gaže, a što drugo?) opaliti selfi i uvjeriti novinare da se cijelo ljeto provode na nakon pre-kra-snom mjestu...

Nikako da se smiri priča o tzv. outsoursingu oliti "vanjskom izvoru" u ovoj našoj priči - čistačica, kuharica, domara i ostalih "pomoćnih" radnih djelatnika našeg školskog, državnog i bolničkog aparata.

Navodno je nekim izračunima puno jeftinije ako se takvu vrstu rada, kao i recimo rentanje službenih automobila, pa čak i računovodstveni servis (i to velikih poduzeća) uzima na tržištu preko ugovora, a ne kao dio vlastitih resursa. Ovaj mi je izračun debelo sumnjiv, no valjda stručnjaci znaju. Čisti kapitalizam.

Doduše, u zapadnim zemljama uz jaku sindikalnu potporu i kvalitetan socijalni sustav nije problem prihvatiti posao u bilo kojem privatnom poduzeću jer će plaća biti ona ugovorena, sigurna isplata točnog datuma u mjesecu, te ako i čovjek ostane bez posla, neće baš gladovati i kopati po kantama za smeće. Ali unas... eeee...

Kako je to bilo u našem poduzeću? Moram napomenuti da se taj tzv. outsoursing nije desio preko noći (kako bi to sad željela naša Vlada), već je odlazak određenog broja djelatnika tipa čistačica, kuharica, neka vrsta laboratorijskih djelatnika i sl. u mirovinu bio zamjenjen sa unajmljivanjem radne snage sa tržišta (čitaj: privatnik je preko određenih ugovora iznajmljivao dotične na način da smo mi za sat istih plaćali puuno više nego što su jadne žene dobivale kao plaću tj. sve su bile na minimalcu). I tako je to išlo više godina, s time da je omjer istih bio sve veći prema outsoursingu.

Čak se (u duhu socijalne osjetljivosti) plaćao i godišnji odmor istih tako da se unajmljivala druga osoba (i plaćala ona prva).

Onda je u nekom trenutku došlo do ugovaranja radova - kvadrature koja se mora na dnevnoj/tjednoj bazi očistiti tako da izvođač daje svoja sredstva rada kao i kemikalije. O da - zaboravih napomenuti kako su se do tada i dalje nabavljala sredstva rada, detergenti za čišćenje, usisavači....

Tu je nastao kuršlus. Jer je ispalo da nam nisu potrebne - recimo četiri čistačice, već tri ili dvije.... i kako se u međuvremeno izgubilo "naša teta" u odnosu na neku nepoznatu ženu zaposlenu kod XY privatnika iste su bile dislocirane, poslane na nova radna mjesta (izvan naše kompanije) ili su jednostavno dobile otkaz. I da - sve su one više - manje na minimalcima. Radilo se o čistačicama ili kuharicama (koje bi ipak morale biti na nekom višem koeficijentu vezanom uz platni listić).

I još nešto - svi veliki natječaji na ovom našem malom hrvatskom tržištu donose tako niske izlistane konačne cijene - čak i neke koje su neekonomske, ali se po Zakonu o javnoj nabavi ne mogu kao takve poništiti, pa nakon što se dotični ugovori i potpišu, isti ti privatnici pokušavaju na sve moguće načine doći do ekonomike (koji uključuje i nove Mečke gazdi, njegovoj ljubavnici, a bome i djeci koja su obično punoljetna) i to na račun investitora i obavezno gorenavedene radne snage. Da vam sad ne spominjem da su zakonski penali na takve ugovore tako minorni da i kad prijetiš sa penaliziranjem ugovora, obično ti se smiju u lice.

Prema svemu što godinama gledam unutar kompanije, kao i vezano uz ugovaranje i konzumiranje raznih ugovora između moje kompanije i vanjskih prvatnih subjekata moram reći da sam jaako skeptnična prema izjavama Vlade o dobrohotnosti njihovih namjera u vezi outsoursinga.

No da se određene jedinice povežu na način da se unutarnjim preustrojima pokrivaju radna mjesta (npr. u vrijeme godišnjih odmora, dugotrajnih bolovanja i sl.) ako postoji višak radne snage na određenim lokacijama, makar u domeni pomoćnog osoblja teško da ima prostora. Čisto sumnjam da neki ravnatelj škole ili bolnice drži više od minimuma radne snage. Ili se varam???

Toliko od Rudarke.

Maloprije odgledala NU2 sa dragim dugogodišnjim kolegama blogerima - Drito konj i Bloger Krule. Mašala dečki!!!

Konačno da netko u javnom mediju usred nedjeljnjeg ručka (tamo negdje između govedske juhice i pečenog pileta sa zelenom salatom) počne zdravoseljački (čitaj: prostački) objašnjavati tko je tko... he he...

No da, osim što smo se nekad davno družili sa "poznatim" ljudima, odnosno npr. Danijelom (Dvornik) koja je prvo bila javno poznata, pa onda "naša" blogerica ili npr. Ribafish-om jer je paralelno sa blogerskom scenom gurao svoju nominalnu ulogu u javnim medijima (suradnik, urednik npr. Playboy-a, Cosmopolitan-a, tu i tamo nekih "ženskih" pitanja iz muškog stajališta u InMagazinu, Explozivu i sl. emisijama itd.), većina nas blogera je više - manje anonimna.

Anonimna na način da naš lokalni svijet, stručno napredovanje, pa ponekad i naša obitelj nije svijesna nekih naših blogerskih postupaka i/ili uspjeha.

No da.

Oduvijek me fasciniralo kako se u tom tzv. "virtualnom" svijetu na kraju profilira određena publika odnosno ekipa koja na isti način razmišlja. Čak dapače, ispadne da je to plus minus desetak godina ista generacija tj. generacija koja je primala iste inpute (tko se sjeća "Šuvarovih" obrazovnih centara - ja još uvijek ne znam po gradu koje su to 12, 15 ili ne znam koje gimnazije.... no po adresama - Kušlanova, Križaniževa, Mesićeva... znam sve ), slušala istu muziku (tko je uživo slušao Štulića, Stublića ili Bajagu u Kulušiću ranih '80-ih?)....

A sad malo o meni: osim što sam dobila neke pozitivne pomake u vezi mojeg neprofitnog projekta - muzeja (naravno onog vezanog uz moju struku, a to će biti prvi u ovim našim područjima, zar sumnjate da Rudarka radi išta što je uobičajeno i normalno ), odlučih se primiti i nekih stručnih poslova.

Ako to sve ne uspije, priznat ću poraz i bacit se u pulitiku. Tako i tako određeni ljudi misle da trošim vrijeme i pamet uzalud. A ne za pare...

Nekidan sam putovala s dvije kolegice dovoljno daleko da smo pretresle nešto working issues aka tko koga...

Nekako na te priče uvijek mahnem glavom i ne vjerujem dok mi se maltene ne dese pred očima. A šta ćete - francuska sobarica...

Anyway, što htjedoh reći - napredovanja...

Muški napreduju kroz labirint preduzeća na više načina:

- politička podobnost (u privatnim ili polu-privatnim poduzećima ima sve manje utjecaja, čak dapače ponekad je to negativna osobina ako dotični aktivno tjera političku karijeru, pogotovo na nekoj razini mjesnog odbora ili općine)

- drugi jednako važan moment je lokalna obiteljska ili regionalna pripadnost (za šefove iz tzv. "pasivnih" krajeva aka Zagora, Hercegovina) tipa "mali od kume", "rođo u trećem koljenu" i sl.

- hakl (naravno nogometni, u nekim grupama i košarica, ali obavezno iće i piće nakon izgubljenih nekoliko kilokalorija)

- nevezana druženja tipa - vidimo se u pet popodne na proslavi otvaranja ovog i onog (ili nekoj drugoj obljetnici pozitivnih rezultata unutar preduzeća) - tu se ženu rijetko ili nikako ne zove bez obzira što su one aktivno doprinjele dotičnom poslovnom rezultatu

- podskup gorenavedenog su Martinja po lokalnim vinogradima i kletima.

Čak i vani u svijetu postoje određene zatvorene (obavezno muške) socijalne skupine ili druženja gdje se regrutiraju novi šefovi i direktori. Ljudi se u opuštenoj atmosferi bolje upoznaju i u trenutku nekog odabira sjete se "malog s hakla" jer je djelovao pametno ili radišno ili .... ovisi koja karakteristika je potrebna za dotični posao.

Na jednom međunarodnom ženskom liderskorm druženju (igrom slučaja i ja bila tamo, makar sam u svojoj karijeri najdalje dogurala do rukovoditelja nižeg razreda) gospođa iz jedne velike korporacije je objašnjavala kako je organizirala jednom mjesečno "doručak sa CEO" - oliti izvršnim direktorom - i to samo za žene - kolegice, kako bi se u opuštenoj atmosferi i one mogle približiti svojim idejama i mišljenjem direktorima, te eventualno ući u uži izbor napredovanja.

Druga je priča (doduše, manje zastupljenja unas) da u trenutku napredovanja koji se veže s promjenom lokacije (npr. USA) žena obično žrtvuje svoju karijeru za onu muževljevu. Te odbija napredovanje. I odlazak.

Da se sad vratimo na početak priče. Doznah za neke veze tipa "stari direktor - mlađa, u nekim slučajevima i ne tako mlada kolegica" koja odjednom obavezno odlazi na sve sastanke, kolegije i službena putovanja, a daleko je od nekog bistrog i razumnog stvorenja koje bi moglo kvalitetno odraditi radni zadatak. Prestrašno.

O tome da je netko u vezi (kako već ide onaj vic - ofucani stari muškarac je "debela svinja", a bogati "mali moj medo") - to je već njihova stvar. No da zbog toga mora trpiti posao - e to me već ljuti. A koliko su tek ostali (nadređeni) u sličnim situacijama mogu samo pretpostaviti kad dozvoljavaju ovakva ponašanja.

Nažalost, kad bolje razmislim dio našeg ženskog višeg managementa došao je na te pozicije po nekim rodbinskim vezama, vezama sa privatnim (vanjskim) biznisom (supruge vlasnika) i sl. Ne velim da žene nisu (dio je dio nije) sposobne za svoja radna mjesta. Govorim samo o tome da sjedenje za kompom debelo iza radnog vremena, odrađivanje radnih zadataka (pa se vaš šef kiti vašim dostignućima) bez pogovora i čekanje da netko uoči vaše sposobnosti je sigurno kontraproduktivno. Pogotovo ako želite napredovati. Nemojmo se zavaravati - svi žele napredovati. Bez obzira što ne računaju i na posljedice napredovanja.

Npr. moja kolegica je postala direktorica jedne lokalne podružnice. Nakon što su joj ukinuli neke beneficije kao "običnom" djelatniku, a povećali plaću za samo 20% - primanja su joj se zapravo smanjila. O odgovornostima nećemo.

No, lijepo se vidi u CV-u - kako mi je to svojedobno objasnio jedan kolega nakon što su ga u tri dana postavili, pa smjenili kao CEO - čak je i izašao u onom žutom dodatku "Večernjeg" jer se sve odvijalo oko srijede kad je taj biznis dodatak izlazio.

Sve u svemu - ispada da je izlaz dobar odabir ljubavnika, pljunut u šake i gugutat u uho dotičnom o radnom mjestu koji ste spikirale. Unfortunately.

Rudarka? Ma neee... ja ću napisati stručnu knjigu. Neki se već pitaju zašto nije napisana.