Nekidan sam na jednom stručnom skupu ponovno srela kolegu. Stranca. Priča on meni što je radio u posljednjih 8 godina - od predprošlog svjetskog prvenstva - družili smo se na jednom sličnom skupu na vrhu hotela s pogledom na Azurnu obalu. Tada je fenomen Dubrovnika tek započinjao, a ja sam već tada bajala da nitko ne mora doći k nama, makar je naše more najljepše, jer će biti gužva i skupo za nas domaće...

No dobro, uglavnom, čovjek se oženio (baš je u toj Nici friško zaprosio svoju suprugu), rodilo se troje djece, promijenio posao, promijenio mjesto života (preselio se iz Engleske ili Amerike u Budimpeštu) itd... a što sam ja radila, pita on.

U međuvremenu je dobio moju vizit-kartu, pa je ipak klimao glavnom da nisam profućkala silne godine tj. da je to što piše wou. No, nisam se mogla odlučiti (osim što mi je bilo glupo reći kako smo digli kuću iz pepela, jer to onda za sobom povlaći predugu priču što tko i kako) o tome u što sam stvarno utrošila silne godine.

Priča se ponovila jučer - na televiji je bio prilog o tome kako se osjećamo nakon 365 dana u Europi i što li smo mi, kao ponosni Hrvati uradili. Odnosno da li nam je bolje ili ne.

Naravno da nije. Osim što ne moram šverat preko grane pipu za kupaonicu, ali isto tako na račun od dotične pipe ne možeš dobiti povrat poreza oliti famozni Mervert... (po vuku i sluhu), tako i tako ne možemo raditi u Njemačkoj, Engleskoj, Austriji, čak niti u susjeda Slovenaca, što nam je hrana poskupila... što bi čovjek rekao da je bolje?

E sad - što sam pak ja radila u tih godinu dana? Osim svakomjesečne borbe za plaćanje računa (umjesto da mi dan isplate plaće bude praznik, ja padam u - kako se ono lijepo veli na bosanski - avan?), još veće mržnje okolnih mi šefova i određeni broj kolega (ljudi ne vole pobjednike), što mi je dijete zauvjek napustilo visoke škole (kao da ga majka nije rodila), što.... nema se tu baš puno za veseliti.

No onda si čovjek/žena pogleda lovestory o neprežaljenoj princezi Grace od Monaka (bljak film, kao i onaj o Lady D.), no point filma je da ništa nije savršeno, čak niti kada si princeza (osim možda ovih from birth, a ne in law) - misliš si ipak si dovoljno mudra i život je ponekad ružičast... pa makar i sa sto kuna u džepu i seoskoj fešti uz Škoru na pozornici... so, be happy.