S obzirom na groznu nesreću u Slavonskom Brodu, gdje su teško stradale tri sredješkolske djevojke moram opet o mladima...

Mladić koji je skrivio nesreću je tzv. mlađi punoljetnik (doduše, ne znam da li je to i pravni izraz), ali je tzv. "mladi vozač" tj. osoba koja ima dozvolu vožnje motornog vozila, ali do svoje 25 godine samo do određene kubikaže tj. jakosti motora motornog vozila.

Što je vozio? Skupu i opako jaku BMW mašinu.

I sad - za razliku od prijašnjeg posta gdje se pitam do koje starosti naše djece smo mi kao roditelji "krivi", sada mogu s potpunom odgovornošću tvrditi kako su roditelji krivi za ovu groznu nesreću.

Jer se gorespomenute djevojke još uvijek bore za život, jer se ne zna koje će trajne posljedice snositi i da li će ova nesreća (uvjetno gledano) sretno završiti tj. da li će se cure izboriti za vlastiti život. I jedna olakotna okolnost - a baca mi suzu na oko - nesreća se desila ispred kuće jedne bolničke medicinske sestre koja je pozvala hitnu pomoć i počela sa spašavanjem (reanimacijom) ozlijeđenih curica i sigurna sam da je jedan od ključnih faktora što su sve tri djevojke još uvijek na životu.

I tu su roditelji (vozača) krivi jer je dotično vozilo njihovo. I jer su dozvolili svojem djetetu da sjedne za volan. I jer ne znaju navike i način vožnje svojeg djeteta.

Nasljednik je također u skupini "mlađeg vozača" i u trenutku kad je polagao vozački mi smo (ma tko mi, majka Rudarka - freak control) pročitali pravilnik kojim se definiraju ta prava.

I onda je Guzda tražio na tržištu auto (jer nam je u tom trenutku vozni par bio prenabrijan za korištenje mladih vozača) koji će zadovoljavati dotične uvjete (sad smo baš sretni s niskom potrošnjom malog dizelaša ).

Isto tako je Guzda s malim sjeo u auto i prošao standardne uvjete vožnje tipa snijeg, led, preticanje (traktora), skretanje i sl...

Jednom riječju - ako si odgovoran roditelj potruditi ćeš se da dijete ne vozi prejaki auto (bez obzira na financijske mogućnosti) jer je to u njegovom interesu. Jednog dana, ako Nasljednik zaradi hrpu para i priušti si "pilu" - nitko sretniji od majke i oca...

Eto, to mislim.

U posljednjih nekoliko vijesti spominje se ostavka sadašnjeg prvog policajca grada Zagreba. Jer mu je dijete na listi osumljičenika za neka kaznena dijela.

I sad se ja tu pitam - do koje starosti naše djece smo mi kao roditelji odgovorni (što moralno što realno) za njihove postupke?

U ovom se predmetu radi o sinu jedincu dotičnog gospodina policajca u starosti od 24 godine.

U tim se godinama mogao - oženiti, rastati, napraviti (više komada) djecu, zaposliti, završiti fakultet (molim lijepo, ja sam diplomu imala s 23 i to petogodišnjeg fakulteta!) tj. imati "kruh svoj" u rukama, biti olimpijac, osvajati Himalaju, name it....

Jednom riječju, radi se o punoljetnom mladiću (čak i po zakonima većine američkih država) pa je stvarno čudno da je dotični otac - načelnik policijske uprave predao svoj mandat ravnatelju policije i ministru. Osim što je to stvarno moralan čin koji nam većina ministara i ostale političke raje ne daje na guštanje. Čak dapače, uvrijede se do groba kad ih neki novinar pita za ostavku.

A šta se desilo u glavi jednog ovakvog mladića, sina jedinca bez većih problema, to je samo njemu na dušu.

Inače, igrom slučaja, družila sam se s dotičnim ocem na nekim dječjim rođendanima na kojima je predmetni mladić bio skoro pa u pelenama. I da, čovjek je ok. I njegova supruga je ok. Ugodni ljudi za druženje i suvisli razgovor. Dragi, simpatični, odgovorni roditelji...

I dijete su odgajali po svim moralnim i društveno odgovornim načelima.

Što se mladiću desilo u glavi? Da li je to ludost mladosti (koji će opako platiti ako mu pronađu krivnju)? Ili samo bahatost tzv. "zlatne" mladeži koji od rodilišta do određene dobi nemaju osjećaj da su zakinuti po bilo kojem pitanju. Pa im postane opako dosadno u inače prelijepom životu... tko će ga znati...

Doduše, da li i mi sami, na sva naša odgojna nastojanja možemo sa 100% sigurnošću tvrditi na su naši nasljednici potpuno u redu? Teško.

Mogu reći da je ovaj vikend plodonosan. Ako govorimo o kulturi i vlastitom sitnom zadovoljstvu.

Prvo sam u petak (čak dapače - još u četvrtak) najavila da želim van, a to u našem seoskom okruženju znači izlazak u jedan zadimljeni kafić gdje se petkom pojavljuju rock muzičari i sviraju uživo. Ovaj petak je to bio jedan žestoki rock band iz Daruvara, pa sam ih htjela poslušati. Čak sam Guzdu natjerala na "beauty sleep" popodne kako mi ne bi zavijao da je u pola devet pospan i da mu se neee ide van.

Anyway, nisu baš bili nešto svoji. U prvoj turi sviranja (a oko 22h su tek postavljali instrumente ), tamo negdje oko ponoći svirali su neke laganice, čak i dosta fušali tako da smo u prvoj stanci muzike zgiljali doma. Tj. ja sam blagonaklono odlučila da možemo ići, na opću radost Guzde i moje frendice koja je inače naš nerazdvojni dio trokuta (za izlaske, no no vi zločesti što ste pomislili... ).

Jučer je na redu bila kultura. Naime, ta gorespomenta frendica i ja obiđemo nekoliko puta godišnje, gradska, međugradska i metropolska događanja. Na redu je bio Picasso u Zagrebu.

Da, bila sam u Picasso muzeju u Barceloni prije nepunih dva mjeseca. I da, i tada sam zaključila da nije tip koji se meni osobno sviđa. Niti kao karakter niti kao umjetnik. I dalje smatram da je većina njegovih djela mazarija. Koliko god to netko platio. No, ne može se reći da nije bio fascinantan i da još uvijek, mrtav već nekoliko desetljeća ne diže prašinu.

Uostalom, bez obzira što se i inače kod nas svašta izviče kao Wou i predobro, a ispadne marginalan kulturološki događaj (ako govorimo iz neke europske perspektive), ipak nije red na iole kulturan čovjek ne pljune 70 kn (ako ne računamo benzu, autoput, parkiranje, pivo, ručak i suvenir iz Benettona ) i obiđe izložbu.

Zaključak? I ova je izložba izvikana. Sva sreća da sam bila u Barceloni, pa sam pokušala frendici objasniti slijed njegova života (taj dio je dosta muljavo postavljen) i zašto je neka faza i neke slike takve kakve jesu. Zapravo cijela izložba nije baš postavljena kronološki i to daje osjećaj nabacanih slika i (za moj ukus malo previše) fotografija.

I da - kad čovjek kupi magnet za frižider u eminentnom muzejskom prostoru očekuje malo bolju kvalitetu istog. I tu dajem minus organizatorima.

Nakon kulture spustile smo se uspinjačom (frendica je inzistirala kao malo dijete, neš ti selsku djecu u duši ) na Ilicu, te u blizini Cvjetnog popile piće. Ne, nismo srele ni jednu poznatu facu, ali samo zato što se nismo prošetale prema Cvjetnom jer nam se pridružio jedan prijatelj. I nekako, svaki put kad uživo vidim nekog od kakti Celeba ostanem zabezeknuta njihovom groznom pojavom.

I dalje sam bila ustrajna u bojkotiranju Horvatinčićevog raja, te na njezinu žalost odbila obilazak dućana. Kad bi svi bojkotirali, već bi davno sve propalo, ali nažalost...

Nastavak priče je u japanskom restoranu, jednom dobrom druženju i ..... nije dalje priča za vas.

Mislim da je vrijeme da vas uveselim (a sebi izrežem žile od jada i bijesa) pričom o lokalnim komunalcima. Nastavak na post dolje.

Uglavnom, uspjela sam u auli Akademije telefonski dogovoriti da mi odmah i sad ne skinu i odnesu plinsko brojilo, već da će dežurna ekipa svratiti popodne. Toliko o naučnim i znanstvenim vrhuncima i običnim prizemnim problemima. Ispalo je da smo plinske instalacije stavili ispod termo-izolacije vanjske fasade i da to ni u kom slučaju nije dozvoljeno.

Nakon što je Guzda doznao za dotični incident, prisjelo mu sve pa smo umjesto ugodnog ručka sjeli u auto i odjurili u selo naše malo.

Onda su popodne došli Pero i Marko. Pa su svojim majstorskim stručnim okom izrekli presudu kako ne valja i ovo i ovo i ovo... Naravno, provjerom plinotjesnosti nije bilo propuštanja, ali ne, oni moraju po naredbni šefa zablombirat naše brojilo.

Onda je Guzda, srdit ko pes "otvorio" dotične cijevi na način da je rasturio našu fasadu, a u kuhinji skinuo napu, napravio otvor da dotični Pero i Marko (koji su prije ravno godinu i pol dozvolili da sve izgleda kako izgleda, ali neš ti sad, oni neee.... ) budu zadovoljni.

Istovremeno, s dolaskom i odlaskom Pere i Marka, njihov šef je bio što sa mnom, što s njima na lajni. Odnosno bezlajnoj vezi.

Pa je, nakon neprospavane noći i smišljanja svim mogućih grozomornih scenarija Rudarka pročitala sve moguće zakone, pravilnike i preporuke vezane uz općekućne plinske instalacije. Ispada da:

a) Pero i Marko ili već ti njihovi kompanjoni nisu smjeli SVOJ dio instalacija izvesti kako je izveden (prije godinu i pol)

b) dotični podfasadni dio cijevi SMIJE ostati kao takav jer je izveden u skladu sa dobrom praksom i svim tim gore navedenim pravilnicima i (uglavnom njemačkim) preporukama

c) u skladu s time dotični distributer NIJE smio oduzimat pristup plinu (bez najave) jer nisu bili ugroženi naši životi, a bome ni naša ni susjedova nekretnina.

Ima toga još. No, sad je slijedeće pitanje: Kome smo se zamjerili (što bi se svaki seoski građanin zapitao jer se svi više - manje poznaju)? Doduše, kako smo mi ovdje doseljenici, valjda je zgodno tjerati pravdu s ne-kumovima, ne-rodbinom i ne-susjedima. Idealni primjerak!

Sad se spremam u križarski rat direktno u ured tog dotičnog "šefa". Da vidimo tko će pobijediti!! Imam i ja nekih aduta u rukavu. Zaželite mi sretan ishod!!

Update: Uspjela sam i službeno vratiti plin u kuću. Doduše, nakon što oštre, što mirnodopske tirade s tzv. "šefom" tip ipak nije shvatio point - da se mogao (možda i morao, no to nema šanske dokazati niti na detektoru laži, a kamoli sudu) javiti, a ne poslati ekipu za očevid koja je praktički pod rotirkom dojurila spašavati naše živote tako da nam oduzme plin. A prije toga se ta odluka kiselila dobrih tri dana.

Jer se tip vozika nedjeljom na biciklu i razgledava instalacije. Pa u ponedjeljak jebe... hm. Mali očito želi lokalnu političku karijeru.

E neće tako proći s Rudarkom...

Danas sam na velika vrata ušla u "visoku" - he he, sad bi neki rekli modu, no najn - nauku. Ha!

Održala sam pristupno predavanje na jednom od zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kao "ulaznicu" za članstvo u toj našoj najstarijoj instituciji. I po starosti i po prosjeku godišta članova akademika. No, daleko sam ja od najviše akademske titule.. eee... tek ću proći prvu stepenicu. No, step by step...

Em nisam dovoljno stara, em se i tu radi o politici (pa je veća šansa da nakon smrti "našeg" akademika istu titulu naslijedi moj kolega iz uvažene stranke, trenutno u oborbi , a ne neko čeljade "s ceste" kao što sam ja). Nooo... šta je tu je.

Za sada je i ova mala stepenica velika čast za Rudarku.

Kako se Rudarka pripremila?

Ujutro sam friško oprala kosu (nije da nemam za frizerku, no ona mi uvijek napravi neko starinsko čudo na glavi da mi je muka ), obukla crnilo (to mi najbolje stoji ), uz prljavo roza (Zara) sako i jedva pronašlo biserje sve je izgledalo više manje super. Skoro kao kraljica majka ili pokojna Lady D(i) ili...

Dotično biserje rijetko nosim iz više razloga - biseri su dovoljno veliki da izgledaju lažno (a nisu), drugo, svaki puta kad ih stavim oko vrata (krstitke, svadbe, važna događanja) više od 50% žena oko mene pomisli isto. I odjednom - inflacija biserja. Što lažnih, što pravih što jaako lažnih...

Uspjela sam se čak i prošetati centrom Metropole (jer je control freak u meni govorio da moram biti u blizini lokacije barem sat vremena prije) pa se zgrozih nad modnim izričajem koji se u to doba našao u samom središtu grada.

Eee... to nije niti blizu našeg sela, da ne velim čak niti modnih časopisa koje pratim. Prestrašno...

Anyway, moji uvaženi kolege, uključujući stare profesore u penziji nisu zaspali, pa smatram da je predavanje uspjelo.

U međuvremenu sam se svađala (preko telefona) s lokalnim distributerom plina jer mi je bez upozorenja htio maknuti brojilo (nešto u vezi vanjskih instalacija koje navodno nisu instalirane prema njihovim kriterijima - e majke ti, ne znam tko mi je dozvolio ponovno priključenje ako ne oni), pa sam dio uspjela preskočiti natežući se u holu Akademije s prizemnim obiteljskim stvarima...

Ma šta da vam velim - kino. Kod Rudarke nikad dosadno

Jučer smo na jednoj proslavi doznali (od sretnih roditelja) kako im dijete putuje za Ameriku. Na godinu dana. Wou. Noo...

Prvo - mala je cura od 21 godinu, zavšene srednje medicinske s položenim stručnim ispitom. Kako bi se reklo - super kruh u rukama. Koliko ja poznajem curu, u svom je zvanju stručna i spretna. Prava medicinska u punom smislu te riječi. Fakultet nije uspjela upisati niti u prvom niti u drugom pokušaju (išla je na one neke varijante gdje se upisuju svi gimnazijalci). No da. Nije sve u faksu, pogotovo ako imaš zanimanje koje traži cijela Europa.

I sad, to isto dijete odlazi na kakti "razmjenu studenata" - što uopće ne znam šta znači u njenom slučaju jer nije student na način da će čuvati nečiju djecu na Zapadnoj obali, a ovi će joj zauzvrat platiti dolazak, (sitni) džeparac i školovanje.

No, što znači školovanje? Godinu dana nekog koledža? Hm.

Taman kad se udomi, snađe i sredi u faking Americi, morati će se po svim zakonima (te zemlje) vratiti u naš dio svijeta.

No dobro, cura si je našla opciju da se makne iz male sredine. To što nije odabrala Europu sa svojim pravim zanimanjem, te tu pokušala naći neku budućnost - to mi nije jasno. Isto tako me totalno zgrozilo ponašanje njezinih roditelja - oni su bili sretni i ponosni što odlazi. Daleko. Na punu godinu dana. I što oni neće trebati platiti ni cvonjka.

A nekako imam osjećaj da im je taj dio priče najbitniji.

Obišla sam ja dosta svijeta. Vidjela i tu famoznu Ameriku. Pokušavam svojoj djeci usaditi osjećaj da je cijela Europa njihovo dvorište i da će najvjerojatnije tamo negdje morati naći svoj kruh. Doduše, s fakultetskom diplomom ili nekim deficitarnim zanimanjem još će se i tući za njima.

Jek ako i zapneš unutar EU, za svaki praznik ili neki emergency situaciju možeš doletjeti natrag u Hr. Ili svratiti na ljetovanje. K tome, europske države, o kojoj god bilo riječi njeguju onaj kult višestoljetne kulture koju Amerika kao takva nema. I nikada neće imati.

Ako se vratimo na početak priče - koliko se ja sjećam nekih starih priča o beby sitterima u Americi - to je basoslovno skupo ako uzimaš nekog na plaću. Ova priča s avionskom kartom, 200$ tjedno i plaćenom jednogodišnjom školarinom (pretpostavljam da nije više od par tisuća dolara za koledže tipa naših privatnih ekonomskih viših škola) i nekad se spominjala kao najpovoljnija za bogate Amere. A naše mlade cure izgube nekoliko godina potucanja po bijelom svijetu.

I ako ste mislili da sam išta od toga rekla ushićenim roditeljima - nisam. Jer bih kakti bila ljubomorno babuskara. A baš suprotno. Žao mi je što su i ona i oni tako odlučili. Smatram to lošom odlukom za djevojku od 21 godinu. Za odlazak preko ljetnih praznika tokom srednješkolskog obrazovanja - da. No, što sam ja doživjela u Francuskoj i Americi - čak bih i to stavilo pod veliki ALI.

Ps. Nadam se da je naš prijatelj bloger sakupio barem naših desetak glasova!! Jeee....

Jedno od težih zanimanja, koji se mogu uspoređivati čak i s rudarskim je rad uz visoke peći željezara. Definitivno udarnički težački rad uz rastaljeno željezo...

Ne mogu reći da sam uživo vidjela rad u željezari, no s obzirom da sam upoznata s načinom rada, a bome i s tržištem tih proizvoda (raznoraznih cijevi i ostale lijevane armature) mogu reći da željezara (na rubu EU zajednice) nešto što ne bi trebalo propasti. Doduše, unas je propalo raznorazno gospodarstvo, pa me ne bi čudilo da i tu nastane određeni "kuršlus".

Što se tiče sisačke željezare, jučer svečano otvorene (nakon što je novi vlasnik već odradio polugodišnju normu), posljednji put je to bilo usko grlo u vidu električne trafostanice koju HEP nije želio izgraditi kako bi "hranila" strujom predmetnu željezaru. I kakti politika (i država) se ne miješaju. Ma dajtenajte.

No, pretpostavljam da se novi vlasnik (ovajput Talijani) dogovorio s državnim vlastima o takvim sitnicama koje život znače..

E, sad su pak naši političari nezahvalni i željeli bi da preko noći netko uposli svih onih tisuću i resto ljudi što je davnih dana ostalo bez posla kad je pala ona bivša država, a ova nova odlučila krenuti nekim drugim (čitaj: kapitalističkim ili bi se moglo reći ekonomskim) smjerom.

Ruku na srce - željezara je (kao i mnogi drugi objekti u Lijepoj našoj) zastarjela, uništena prijelazom iz ruku u ruku raznoranih mešetara i takozvanih velikih faca i/ili političkih priljepaka nesposobnih da sačuvaju na životu vlastitu mačku, a ne veliku tvornicu. Isto tako, nekad je u tim mastodontima od državnih tvornica i preduzeća radilo hrpetina ljudi tek toliko da nisu gladni i da ne stvaraju probleme.

Uostalom, dio tih radnika je sad već u penziji, dio ih je nesposoban za rad čak i u onim starim uvjetima, a ne u uvjetima nove modernizirane tvornice. Da ne spominjemo da je svaka modernizacija povezana s kompjuterizacijom tj. potrebno je manje radne snage, ali ona mora biti visoko ili barem srednje obrazovana.

Prema tome, čudi me stav lokalnih i državnih vlasti što su odjenom u čudu što Talijani neće niti sada, niti za godinu ili više uposliti više od nekoliko stotina ljudi. Ali, ako tvornica bude koliko toliko dobro radila, to će biti dokaz i ostalim stranim invenstitorima da nismo neka divlja zemlja na Balkanu već ozbiljni i radišni ljudi, kao što smo i u trenucima rada u Njemačkoj, Švedskoj ili nekom drugom gastarbajterskom raju.

No, što god mi u jednom trenutku željeli, život ide dalje. Na nečiju žalost. Sorry.

Umrla je Čelična Lady, prva i za sada jedina žena - premijer u Velikoj Britaniji. No da. O njoj se sve zna. Od toga da se usudila napasti Fauklandske otoke (ako se dobro sjećam - neke nenaseljene školjiće što su ih kakti okupirali Argentinci) i to da je bila opaka i oštra sa rudarima tokom njihovog višemjesečnog štrajka '80-ih godina prošlog stoljeća, ne dozvoljavajući ni male ustupke, pa je sirote i gladne rudare vratila u rudnike...

Koliko vidim na CNN-u, skompala se i s Reganom i s Gorbačovom, te bila posrednik između tada dalekog zapada i crvenog istoka.

No, nešto drugo me zainteresiralo. Odlazeći iz Downing Streeta nakon što je u vlastitoj stranci izgubila unutarstranačke izbore, sa smješkom se obratila novinarima i samo s riječima pohvale objasnila zasluge svoje stranke (de facto - svoje vlastite, no ovako je to zvučalo gordo i ponosno, a ne sitničavo ). Sa istim smješkom je sjela u auto i otišla...

Mislim da je gospođa Kosor, kojoj sam se divila u prvo vrijeme njezinog vladovanja (jer se borila i sa unutar stranačkim i vanjskim elementima), isto tako mogla stisnuti zube, nabaciti veliki smješak i "muški" priznati poraz. Mislim da bi još uvijek bila u samom vrhu vlastite (sada izbačena iz te iste) stranke. A ovako je ispala sitničava, plačljiva nađbaba. Koju više nitko ne doživljava ozbiljno. Hm.

Čak dapače, mogla je boljim ponašanjem steći nove (i stare) simpatizere koji se sad križaju i odbijaju pomisliti na desno orijentiranu stranku s trenutno najobraženijom facom na čelu. Osobno se čudim što ga već nisu izbacili i pridobili onih 20-ak posto glasova (ako ne i više) koji čisto sumnjam da će u ovakvom sazivu glasati za njih.

Ovo je poruka i ostalim ženama političarkama kako se treba ponašati.

Slične situacije doživljam i sama na (pretežno muškom) poslu. Jer - kad je žena mrzovoljna i ljuta što su kolege loše/nikako odradile radne zadatke - onda je ona "živčana", "u pms-u", "nije dobila $%&"... ako se radi o muškarcu - eventualno ga sa snošljivim smješkom pitaju da li je imao "veselu" noć ili neku sličnu alkoholiziranu dogodovštinu...

Zato žene - čuvajmo jedna drugu i ne ubijajmo se!

Uz rudarski pozdrav Sretno!

Rudarka

Postoje različiti načini preseravanja - od intelektualnih do čisto financijskih. Dio tih preseravanja nema veze sa stvarnim stanjem duha (ili tekućeg računa) dotične osobe.

U malom mjestu je to izraženo na način da ljudi u principu znaju tko je tko i što vrijedi. Ne može neki od jučer veliki političar i/ili načelnik, ravnatelj i upravitelj postati neka faca ako se zna da ima četiri razreda osnovne i još uvijek preskače blatne barice u svom vlastitom dvorištu...

Veliki gradovi su malo kompliciraniji. Tu se lako možeš pretvarati da nešto jesi ili nisi.

Kao što su onomad pronašli da kočeperni Ciganović stanuje u nekoj šupi u Remetama. Kao što i ponekad iscuri podatak da je neki veleučeni političar zapravo šuša sa završenom osnovnom i kratkotrajnim tečajem u Banja Luci...

Da sad ne duljim ovaj uvod. Jučer smo bili na jednom originalnom dječjem rođendanu u Metropoli. S obzirom na povezanost sa domaćinima ne možemo izbjeći taj događaj koliko god nam to bilo naporno za telo i dušu.

Neću ulaziti u detalje (da me opet neki dušebrižnici ne popljuju), no vrhunac preseravanja su mi brendirana odjeća za klince. Ne velim da ljudi mogu ili ne mogu, no to mi zvuči kao vrhunac preseravanja. Odjeća koju će dijete od tri godine prerasti dok si rekao keks.

Znam, nek se lova vrti. No, anyway...

Ps. Klopa je bila jako hoh - naresci, sirek (na kockice), salamica, francuska, čaša vina... a kod nas obično pet kila mesa na roštilju, tri vrste salate, tri vrste kruha, gajpa i po' pive.... eh, previše ja hranim moje goste, pa mi se rado vraćaju...

Nije mi jasna jedna stvar: ako izgradiš kuću tako da kad izađeš u dvorište možeš skoro pa odmah uskočiti u neki pitoreskni rukavac rijeke i kad s terace vlastite kućice gledaš utrku galija ili neku drugu "vodenu" feštu, zašto je onda čudno kad ti tvoj vlastiti podrum tu i tamo potopi poplava? Halo?

Što bi tu država morala učiniti? Kako su dotičnu mrsku tvorevinu spominjali u današnjim dnevnim vijestima.

Moja kuća puno je daleko od lokalnog, trenutno vodenog, parka prirode (koja je inače jedna od retencija većih i manjih vodotokova u mojem kraju), no ja bez obzira na tu činjenicu pratim prognozu, kretanje visine voda u svojem kraju te prohodne i neprohodne ceste i puteve. Prema tome, zbog čega sva ova drama?

Da, određena ulaganja u nasipe i/ili čišćenja i produbljivanja kanala su potrebna. No, nisam sigurna da bi se mještani Metkovića, Opuzena ili nekih manjih mjesta (trenutno u slivu Save i Kupe u prostoru Lonjskog polja - ha kak sam obavještena ) složili s činjenicom da im pod prozorom počnu nicati nasipi i zaklanjati pogled na već gore spomenute pitoreskne prizore.

A da je situacija takva kakva je - globalno zatopljenje, velike vrućine, kišurine i snježni nanosi, teško da će nam vremenske prilike (da sad ne spominjemo lokalnu politiku i omraženog Linića ) biti bolje, već mogu biti samo gore.

Shodno tome potrebno se priremiti - znate već onaj vic o hladnoj zimi i Indijancima - e pa - narode navali.

Ako si sam ne pomogneš, teško da će ti država, osiguravajuća kuća (ona reklama me razbjesni čim se sjetim svojih ratova s dotičnima) ili rodbina pomoći.

Ehh...