Ne znam koji se bug dešava, no svako malo (pogotovo predvećer kad dodjem doma) ne mogu otvoriti blog. Da li ga netko štopa? Da li su neki shvatili da bi mi - blogeri mogli biti odlučujući faktor u javnom mijenju ili je samo moj komp u komi?

Sve u svemu - bili ste zakinuti za jedan pravi politički post o "mladom kadru" koji u svojoj 24 godini postaju direktori i rukovoditelji naše nam drage imovine. Jel eto - kao što je to bio i Kim Il Sung i njegov sin Kim Il Jong i ovaj mladac unuk što sad napada Ameriku (jebiga, zaboravih kako se zove - a ovu pak dvojicu znam iz tatinih priča jer je bio u Sj. Koriji dobrih pola godine tamo negdje krajem '70-ih) i što su napaćenom narodu govorili - već su u vrtiću slagali lokomotive. Pa tako i naš nadobudni politički junge kadar. Nema smisla kadrovirati nekog "običnog" stručnjaka, s barem desetak (da ne spominjemo više) godina staža. Može to mali, nije čak trebao niti godinu dana pripravničkog proći....

I šta bi? Izašao u novinama. Nitko se čak i nije osvrnuo. I - ušao u povjest. Svi su ga zaboravili. Čim su novinama pripalili vatricu u staroj zadimljenoj pećici...

E da, pun mi je kufer zimske idile, gledanja snijega kroz prozor i bla bla bla... dosta mi je romantike. Em je osjećaj kao da ćemo za dan dva u kuću unijeti jelku i početi s božićnim ukrašavanjima, em mi je račun tako u banani da mi je muka čim pomislim da je kraj mjeseca, da bi trebalo potrošiti novce barem na neke skromne darove tipa čokoladnih drangulija (uključujući i faking jaja i rolanu šunku, plećku šta ti već uvale u onu mrežicu pod "super povoljno").

No, zato i dalje nas zasipavaju abnormalnim ciframa što su potrošene na raznorazne skupe namještaje (onaj dizajnerski stol šefice Lutrije je ružan kao noć), živo cvijeće iz Metropole u pripizdinu Like i sl. gadarije. Nek nam prisjedne ono malo salame uz suho pecivo što žvaćemo svako jutro (jer su ukinute menze kao "višak" - šta bi narod bio zdravo hranjen kad može trošiti kod Todorića...). No da, malo sam zabrijala.

Dosta o meni. Ajmo o nogometašima. Koliko sam shvatila (iz susjedne sobe), nisu igrali ništa posebno do zadnjih par minuta kad su im se posrećila dva gola. I sad ću morati danima slušati kako su bili dobri. Ma dajte najte. Idem raditi. Adju.

Mi kakti pametni i urbani stanovnici Lijepe naše svako malo solimo pamet ostatku svijeta. Onima sa sela. Hm.

A zapravo uopće ne poznajemo način života, a bome niti razmišljanja jednog prosječnog stanovnika sela. Onog pravog - sa svinjcima i kokošinjcima, traktorima i seoskim psima.

Uglavnom, Rudarka je jučer provela popodne na jednoj pravoj originalnoj seoskoj proslavi krštenja djeteta u lokalnom seoskom domu. Wou.

S obzirom da smo u tom istom domu (vatrogasnom, da ne bude zabune!), s tim istim roditeljima djeteta slavili njihovo vjenčanje prije par godina (već imaju dvoje!) nisam ni malo sumnjala da će ekipa, atmosfera, a bome ni izbor muzike biti drugačiji.

Ekipa? S obzirom na starost roditelja, djede i bake su bile oko 40-ak, a bilo je tu i dobrodržećih 60-godišnih prabaka.

Shodno tome, tzv. domaće konobarice bile su curke u drugom - trećem srednje u ultrakratkim minjacima i u početku nekim cipelicama na pete, pa balerinkama, da ne spominjem kako su neke pretrčavale i bose, hihotajuć se nosile su tanjure i što je već trebalo. Buduće udavače u tom istom prostoru. U najviše 24 mjeseca od danas. Hm.

Kumice i ostala ekipa iz svatova (rekoh već - nepunih tri godine unazad), tada mladi, zgodni i neozbiljni - u "debelom" braku, s dječicom koja već lagano izlaze iz pelena, s kojom kilicom previše... u tim ranim 20-ima - meni osobno - pomalo tužno. Možda njima nije. No, ako neke stvari odradiš prerano, prije ili kasnije dođe do razdora i znatiželje - kako je to s drugim osobama.

Što još reći? Kako smo mi dospjeli u tu ekipu?

Igrom slučaja mi smo sretni kumovi iz gorespomenutih svatova (definitivno najstarija čeljad, ako ne računamo prababe ) koji su totalno iz drugog sazvježđa uletjeli u ovu egzotiku. Doduše, egzotika za mene, za druge normala i naravno obrnuto.

Guzda se čak i dobro drži jer je ipak provodio ljeta kod bake na selu, pa uz zvuke tambura u falšu otpjeva i nekoliko pjesama. Ja? Nikad čula. Pogotovo one neke koje se pjevaju uz harmoniku.

Ne mogu reći da mi sve ovo nije zanimljivo. Gledajuć s antropološkog stajališta. Pritom pazeći da nikoga ne povrijedim svojim (pre)širokim obrazovanjem tj. znanjem. Tako da, za razliku od uobičajene (brbljave) Rudarke, glumim šutljivicu.

Neki me ne bi prepoznali. He he...

Kao što već znate, radim u jednom pretežno muškom preduzeću. Shodno tome je na tapeti i rasprava o kompjutorskim i dijelovima ostalih mobilnih kutijica, kao i o nogometnim i hokejaškim utakmicama. Košarka je stvarno došla na niske grane kad ju spominje samo jedan kolega čiji klinac igra košarku. C c.

Tako sam jučer dobila diktirani popis (ne, nisu bile Pape), pa sam pretpostavila da se radi o nekim sportašima. Kako je u tom trenutku bila riječ o hokeju, tako je ispalo da je dotični diktirao popis reperezentacije Jugoslavije iz... boktepitaj kojeg stoljeća.

No da, današnja tekma.

Razmišljam o nekoliko stvari - da li gledati ili samo škicati pogledom ili se pokupiti na neko očaravajuće prazno mjesto? Zapravo mi nogomet nije tako drag da sjedim punih dva sata pred telkom - i šutim kako ne bih još više ražestila kućnog Lava. Hm.

Da samo svratim i škicnem i opet - komentiram neku trenutnu fintu - ponovilo bi se ovo gore - Lav bi (pogotovo ako će naši gubiti ili igrati kao papci) svalio sve svoje frustracije na moju malenkost. Hm.

Treća je opcija - neki trgovački centar. No, kako mi je najbliži dobrih šesdesetak kilometara i nije da sam luda za obilascima izloga bez neke velike mogućnosti kupnje - to ne želim. No, samo da znate kako je super voziti seoskim cestama u vrijeme igranja nekih važnih državničkih utakmica. Ne možeš vidjeti ni pasa, a kamo policajca. Hi hi.

Moji su pak radnici sretni što im neću doći u obilazak (jer nije moj red) pošto smo već nekoliko puta imali okršaje za razna svjetska, europska i ina prvenstva.

Pa ne mogu ja to sve pratiti. Svako malo - neko nogometanje. Nitko mi čak nije objasnio što će značiti pobjeda ili poraz (ako ne računamo domoljubni naboj ) u današnjem srazu?

Sve si razmišljam o nekom udovoljavanju svojih sitnih zadovoljstava - npr. masaži.

Što vi mislite?

Već i sami znate da dobijem slom živaca kad mi netko pokušava prodati "dobru priču". A ovaj put su to rad nadzornog odbora naše državne plinarske tvrtke.

Čitam ja danas - takozvani nadzorni odbor dotičnog monopolističkog preduzeća odlučio je uposliti vanjsku pravnu kuću koja će mu dati naputke kako da radi (i glasa tj. donosi odluke) i što li se već radi u nadzornim odborima. Hm.

Ako govorimo da bi u takvom jednom odboru trebala biti tzv. "struka" - ekonomisti, stručna struka dotičnog preduzeća (strojarstvo, elektrotehnika, rudarstvo), pa čak i odvjetnici - ne vidim što bi jedna privatna odvjetnička kuća radila kao savjetnik.

Ili ja nešto krivo gledam??

Kad se sad tu upletu interesi nekoliko stranaka na vlasti, njihove kumstveno - rodbinske veze i kad svi vrište da to nije istina i da su baš oni najbolji odabir - e jebiga. Onda je to možebitna istina. Hm.

Zna se da je sadašnja oporba postavljala sebi podobne. Zna se da sadašnja vlast postavlja sebi podobne. No, bez obzira na sve afere što su dospjele na naslovnice i napunile pritvore - nekako imam osjećaj da su ipak oni prije postavljali koliko - toliko stručne ljude na pojedine pozicije. Ovi sadašnji postavljaju neku mladučad raznoraznih struka (nikad one koja bi bila logičan izbor). Baš me zanima koliko to iskustva i radnog staža (na rukovodećim mjestima) ima ono nešto mlađahnih ministara.

O Primeministru što spominje Špičkovinu, pizdi na novinare, mlade ljude, nevladine udruge... nemam riječi. Izgubio čovjek kompas. Da ga pošaljemo na neko skijanje??

Prvo - jedno obično pitanje: da li u smeće bacate reciklažnu ambalažu oliti plastične i staklene boce za koje se dobije povrat novaca?

Osobno, ne bacam jer je svaka boca novac koji sam ja unaprijed platila pri kupnji pune boce - bila ona sok, mlijeko ili boca vina. Uključujući i one male bočice kiselog mlijeka ili čudotvornih napitaka punih - šta bi ono moralo biti - bakterije (mislim)....

Gledam prilog u posljednjoj emisiji "Provjerenog" o sakupljačima reciklažnih boca. To su ljudi na rubu egzistencije. I neki su jadni, neki čak i beskućnici...

U našem selu po smeću kopaju samo Ciganke. I ne bi bio problem kad bi samo napravile rusvaj u mojoj kanti za smeće (makar ja unutra ubacujem smeće u plastičnim vrećicama, pa onda kad raskupusaju moje izvana čiste vrećice - sve smrdi ko vrag), ali one dio kante izbace van i tako ostave. Da vam ne spominjem kako je ružno kad puše vjetar i nosi "ono s krilcima" ili neko drugo smeće koje njima nije zanimljivo.

A njima je zanimljiv stari kruh i dotična ambalaža. Hm.

O da - prijašnjih godina mojeg ljetovanja (koje sam nažalost propustila u posljednjih nekoliko godina) reciklažnu ambalažu sam skupljala u posebnu vreću za smeće, te istu objesila izvana kante za smeće. Kad već ljudi dolaze i prehranjuju se na način da sakupljaju dotičnu ambalažu - da im barem pomognem tako da je ona odvojena od ostalog smeća i čista. Eto.

Da li je tužno ili ne kad netko kopa po smeću? Ako govorimo o reciklažnom smeću - čak i ne. Nekako me više čude oni koji dotičnu ambalažu bacaju nego oni koji ju sakupljaju. Kad bih bila iznimno bogata vjerojatno bi mi bilo svejedno, no onda bih ipak odvojila boce i ostavila ih na vidljivom mjestu osobama kojima je i takva vrsta zarade pitanje egzistencije.

Poznam osobe koje strogo kupuju kruh u popodnevnim satima (tu govorimo o mojem selu, a ne Zg. gdje je pitanje kad je "uredovno" a kad slobodno vrijeme općeg puka) kad je u pola cijene. Jer si drugačije ne bi mogli rasporediti plaću od prvog do prvog. Tj. od datuma plaće do slijedeće....

Sve u svemu, tuga me hvata kad razmišljam o ovakvim stvarima. Doduše, ako sam ja kao kakti visokoobrazovana osoba s kakti dobrim primanjima u situaciji da razmišljam što je povoljnije, pobožno sakupljam gorespomenutu ambalažu (a da mi prva misao nije ekološki osvještena već strogo financijska) i tu i tamo napravim frku u kući, pa ravno tri dana jedemo i stari kruh.

Dok opet nekome ne dopizdi, napravi mini-revoluciju i opet sve ispočetka, kako je tek onima koji imaju manja primanja. I više studenata. Ili više djece ili.... you know what I mean...

Jednom riječju - tuga i jad. I ne vidim izlaz iz tunela... jer očito da kod nas zarađaju samo mašijaši... i političari.

A sigurna sam da većina želi samo malo - majicu kad mu prahne, dovoljno novaca kad od plać(ic)e plati račune (po mogućnosti sve!) i još za skromno ljetovanje. O skijanju nitko ne razmišlja.... ehhh...

Jučer sam napisala post o neprihvatljivosti biranja novosti koji se spominju u vijestima i dnevnicima tv kuća. A onda sam sve lijepo obrisala jer sam procijenila da je malo neukusno pisati o bolesti jedne male djevojčice u trenutku kad se ista pogoršava. Što su zapravo prenijeli svi mediji u Lijepoj našoj.

Ne, ne mislim da zdravlje jedne male djevojčice nije bitno. No, da li je stvarno potrebno da se svaki detalj prenosi u svim medijima?

Današnjim demantijem roditelja o trenutnom stanju te male djevojčice samo me još više uvjerava da sam jučerašnji post mogla i ostaviti. Bez obzira na (tadašnje) vaše komentare.

I trenutni direktni prijenos iz Vatikana spada u red "tv direktnog cirkusa". Naravno da mi je zanimljivo pratiti ceremoniju ulaska kardinala "pod ključ" jer su to prostori koje vjerojatno nikada neću uživo posjetiti. No, kad se sjetim kako smo pratili na televiziji i internetu posljednje izdisaje pape Ivana Pavla II, nekako mi je sve to degutantno.

Ne velim da novinari ne odrađuju posao koji netko želi gledati. Da ne postoji potražnja, vjerojatno ne bi bilo niti ponude. No, smatram da je određeni nivo "žutila" koji se pojavljuje u svim medijima - od snimanja scena koji uključuju mrtve osobe do zaskakanja uplakane rodbine i uznevjerenih susjeda u slučaju raznih ljudskih nedaća nešto što su uveli sami novinari.

Jer očito je da nešto pozitivno nikada nije tako zanimljivo kao nešto strašno. Nažalost.

Nekako, kao da mi fali onaj starinski profinjeni stil izvješćivanja gdje se znalo tko je novinar, što ima za reći i što neće nikada preći preko njegovih usana niti okom kamere.

Pa bile to i slike avionskih nesreća i skijaških padova...

Eto. Toliko od mene.

A sad o ćenifi.

Oliti za one nesklone turskim sapunicama (doduše, nekako sam skeptična da i to tamo spominju) - toileti, zahodi, veceji...

Svaki put kad se zaletim do sjedišta našeg preduzeća zgroze me natpisi u toaletu tipa "Pusti vodu", a ima ih i eksplicitnijih.

Nije mi jasno da u 21 stoljeću, u upravi jedne velike korporacije gdje su svi zaposlenici od srednje na višoj stručnoj spremi, gdje su dame i damice obučene po posljednjoj modi (čak i više - uvijek me začude neke odjevne kombinacije - silly me, stara seoska žena ) - zar stvarno treba nekome objašnjavati da je potrebno pustiti vodu nakon velike nužde? Da ne spominjem malu. Prestrašno.

Osobno, čistim za sobom svaki wc u koji uđem jer isto tako volim ući u čisti. Pa si mislim - ako ja za sobom očistim, valjda će i drugi. A - a.

Tako sam se nekidan razljutila u lokalnom kafiću jer sam otišla na wc, pa poslije par "kava" (subotnje jutro ponekad postane naporno ako ulete poznati ) ponovno. Kad ono - pola role papira razbacano po podu. Neka mlada frajlica se "opustila". Doma (mami) sigurno ne radi nešto takvo.

I sad sam ja to išla skupljati jer me bilo sram ostaviti takav svinjac. Nema smisla da netko slijedeći pomisli da sam ja to učinila. O ne.

Anyway, lamentacija o ćenifi bi tako mogla i dalje. Nemam pojma što se dešava u muškim wc-ima, no unas ženski ima svakakvih sranja. Doslovno.

Ps. Jebiga, u koju bi to sad kategoriju išlo?

I da, sutra slavim Dan žena uz tamburaše u srcu Slavonije. Nema smisla da se (malkice) ne pohvalim. Fala na pažnji. Pozdrav, Rudarka

Aaa...

Vratio se moj blogeditor u ponom formatu. Nisam imala volje ništa pisati u ono nešto sitno, usko i duugačko...

Anyway, imam nekoliko stvari u glavi, no danas ću se ipak osvrnuti na političke (ne)posluhe. Baš sam jučer tu temu raspravljala s jednim lokalnim hadezejovskim še(ri)fom. Šta je trebalo Jaci da se tako producira, pa da ju šutnu kao staru krpu? U krajnjoj liniji, ona bi prva nekog takvog neposlušnog člana izbacila naglavačke iz stranke. Zna se da je hadeze poznat po olovnoj stranačkoj stezi.

Zapravo mi nisu jasne niti one situacije - danas si šef (direktor), sutra nisi... pa se dotični uvrijedi uzduž i poprijeko jer eto - nije on mislio da će ga netko nekada smjeniti. Halo? Šta je mislio? Da će ga pokopati u toj dotičnoj direktorskoj fotelji?

Pretpostavljam da je lako, veselo i slatko napredovati i postati važan, što više skočiš, to je slađe. Noo... i pad je puno bolniji i okrutniji.

Neki se oporave na način da hrabro stisnu zube, dignu glavu, zatvore usta (to je možda i najbitnije - mrmljaš si u bradu ili doma ženi kako su te prevarili, nahebali, bla bla bla.... ) i stisne ruka nasljedniku. Bez obzira da li te on osobno srušio ili ti je samo došlo vrijeme za remont...

Tako je mogla i Jaca. Stisnuti ruku onom omraženom tipu, nasmješiti se i zatvoriti usta. I dalje bi bila u vrhu. Sad je u - penziji?

O ćenifi slijedeći put. Ahoj.