Oduvijek sam mislila da su mi neke stvari nedostižne, no nakon što se onaj malac (ne želim ga ovdje reklamirati), nakon ovih desetak dana facebook i uživo (samo)promocije može naći u jednoj tako eminentnoj emisiji kao što je "Nedjeljom u 2" neskromno ću navesti nekoliko svojih rođendanskih želja (hvala, hvala, jučer sam veselo proslavila X6-ti ):

- duplerica u Playboy-u - onako kao francuska sobarica, dovoljno retuširana da izgledam wouu..
- naslovnica Ella - obućena u obavezno Chanel (mmm...) i dovoljno retuširana da izgledam mršavo wouu..
- naslovi u dnevnim novinama, ali da ne bude crna kronika i/ili osmrtnice


Tu se ne mogu odlučiti da li stvarno želim na Mt Everest (a nekako mi se čini da ne želim - previše leda, smrzotine i musavog života) ili otkriti novo gologuzo pleme u bespućima Amazone (kao navodno one hihotavice Hohnjec i kak se zove ona druga kaj ne izgovara "r"?).. hmm....

Možda bolje da si zaželim godišnju nagradu predragog nam Bandića i zlu ne trebalo - neka to bude Kerum - ta su mi dva gradonačelnika baš prirasla srcu..

O poklonima i druženjima - next time...

Ja ću reći što mislim, pa vi pljujte:

Osobno mislim da je sva ta frka oko prosvjeda spačka SDP-ovog Milanovića sa nekim klincima kao (plaćenim?) akterima. Tko je taj malac koji (kao) organizira prosvjede, pa se baca po barikadama, pa se baci sirotim policiotima u ruke, pa su svi gnjide i nasilnici jer jelte napali sirote ljude.

Dotični ljudi su neka kvazi studentarija koja gonja političku karijeru u ranoj mladosti. I onih par rabijatnih huligana što im je bilo doma dosadno.

Da li su na prosvjedu bili oni ljudi par godina pred penzijom koji su završili na burzi?
Da li su na prosvjedu bile gospođe iz "Kamenskog"? (a njih se uspjelo uloviti u svakom ulasku i izlasku s burze rada)
Da li je na prosvjedu bilo više od tisuću ljudi??

Ma molim vas.

Na našem seoskom derbiju ima više gledalaca nego na dotičnom skupu.

Ne velim da situacija nije sranje do besvjesti. Da gospođa premijerka žmiri pred problemima nabujale neučinkovite birokracije na državnim jaslama koje je trebala do sada već malo posložiti, riješti, presložiti i definitivno osim faking mirišljave vodice i wc papira uzeti prava svim onim jebimudanima što šetaju službene mobitele, aute, PC-eve, iPod-e i reprezentaciju ravnu predsjedniku uprave Agrokora i/ili Atlantic grupe...

Da se nije mogao posložiti registar stvarnih branitelja, stvarnih ratnih penzionera i stvarnih lažnih PiTieSPiovaca, te ove zadnje poslati na Goli otok da tucaju kamen za budući autoput....

Da se zamrzne sve što imaju, sve što su pokrali i sve što će im ostati nakon što odleže par godina u hotelima-zatvorima, pa izaću vanka jebeni direktori državnih preduzeća što sada grcaju u gubicima, a dotični su, nakon par mjeseci zatvora pali u zagrljaje zakonitim suprugama, te sad veselo doma broje novce, jebeju ljubavnice i nadaju se zastarama svojih kaznenih dijela.

Koliko ste dobri u komunikaciji sa nepoznatim personama preko telefona?

Pogotovo onim bezličnim tetama u labirintima birokratskih, a pogotovo raznih komunalnih društava. Specijalno u trenutku kad nešto gadno zabrljate. A-ha.

I sad nekoliko savjeta:

- uvijek smjerno i prijateljski zamolite za savjet oko vašeg problema
- jednostavno objasnite što su/ste zabrljali (obično ovakvi pozivi krenu kad vam vaše omiljeno komunalno pošalje opomenu pred isključenje, a po vašim podacima vi im ništa niste dužni, no dobro, samo zadnju ratu, noo... )
- i dalje očijukajte uvjeravajući drugu stranu da ste eto ipak vi krivi, noo.... (uvijek upali)
- na kraju dobijete informacije koje vam nikad ne bi dali da ste se izvikali na osobu koja vam se javila
- spomenite kuhanje, pranje, peglanje i šlampavog muža, pokojnu majku, djecu teenagere ili bebe nećake - uvijek se nađe netko s druge strane koji mi odgovori da je sa svim muževima/djecom/svekrvama isto
- nekoliko puta se zahvalite na informacijama, ako je potrebno dalje zvati lijepo zamolite osobu za kontakt, te njezin direktni telefonski broj
- zapisujte osobe i brojeve telefona jer se ponekad morate vratiti na jednog od prethodnih sugovornika.

Vjerujte - na kraju se svaki problem može riješiti.

O tome kako svi mi - pogotovo informatički obrazovani - ne možemo shvatiti kako su postavljeni neki jednostavni programi i baze podataka jer vaša uplata može završiti na čudnom mjestu, da ne spominjemo kako vas mogu isključiti jer ste ostali dužni po pozivu na broj od prošlog mjeseca, ali ste u ovom pretplatiti, no to glupi program ne prepoznaje. Mislim ono..

A o privatiziranim komunalijama tipa televizor, telefon, internet gdje vam se na besplatni telefon javljaju uljudni mladci iz raznih dijelova Lijepe naše, te nikad ne dobiješ istog operatera koji vas uvjerava umiljatim glasom kako su zaprimili vaš poziv, molbu, želju ili reklamaciju - okačite mačku o rep.

Ps. Danas sam uspjela dobiti gospođu šeficu koja odobrava (zapelo kod nje, a vidi vraga - kad je preduzeće kompjuterizirano, sve se vidi) moj budući poslovni novi PC, te smo se lijepo napričale, žena mi obećala da će stvar riješiti i ubaciti me na popis odabranih kad sam joj lijepo objasnila zašto baš meni treba nova kanta, a ne nekom savjetniku koji je do jučer bio diša, pa ga smjenilo i sad bi na novoj kanti igrao karte...

Još se na kraju ona meni ispričavala što je na bolovanju i što ne može riješiti problem odmah i sad, već tek u ponedjeljak.

E sad, jasno mi je da postoje strukovni sindikati jer je to logično - pa imamo sindikat učitelja, pa liječnika, pa medicinskih sestara, pa tektstilaca, metalaca...

No, onda dolazimo do grananja sindikata - pa imamo nekoliko sindikata učitelja (nikad složni), pa nekoliko sindikata radnika ovih, pa onih i tako redom. Samo u mojem preduzeću ima jedno tri sindikata koji kao predstavljaju jedne te iste interesne skupine. Kad se netko od nas buni što nam nisu prihvaćena ili su nam uskraćena neka prava, odmah se dva sindikata ograđuju, te tvrde da je onaj treći krvi. I tako uokrug.

Danas me osupnulo nešto još gore - otkrila sam kako postoje 16 braniteljskih udruga (ili ih je bilo šesnaest što su se ogradili od jučerašnjih prosvjeda - što bi značilo da ih ima još) - pa se uopće ne čudim što se ne možemo ništa dogovoriti i što nas političari muljaju kako se god sjete.

Mislim ono - 16??? Wtf?

Zar smo stvarno toliko sujetni da svaki ćato koji je primirisao domovinski rat mora biti šef u svojem selu?? I ona baba što ne znam koga predstavlja, no još uvijek se sjećam Guzdinih priča kad je popi*dio kad je usred centra Zagreba vidio neke mačke (sigurna sam da su već sad u debeloj domovinskoj pemziji) kako se prešetavaju u predobrim američkim uniformama koje same dišu, griju i hlade, dok su se oni smrzavali u nekim kvazi yugo-češko-rumunjskim krpama po brdima, dolinama i ravnicama Lijepe naše.

Zato Guzda krvari kao sitni (neplaćeni) obrtnik...

Ne znam da li je do politike, općedruštvene situacije, Egipćana što traže pravicu ili me samo pere kriza srednjih godina, no definitivno bježim..

I onda se ubacim u snove kada su mnogi srednjovječni ljudi bili mršavi, zgodni i mladi, kada sam i ja sama bila mlada, kada je sve bilo ljepše (eh, sad zvučim kao moja baka...), kada je Tajči još bila dijete, a Štulić još "živ".

Jebiga.

Sad će neki zlobnici spominjati moju bogohulnost, jer eto - ipak radim, ipak se muvarim, ipak imam neki tzv. društveni život (da ne spominjemo sex ), ipak imam kuću, decu, stan, auto i kućnog ljubimca....

Osim kad me snovi prevare, pa uđem u neki horror, ni kriva ni dužna.

Ps. Jeste gledali "Lov na vještice"? Jel horror ili nije? Guzda me uvjeravao kako gledamo dobru akciju, a ja tu i tamo žmirila i skakala sa stolice. Jebemti njegove odabire filmova...

Razmišljam si da li da vam objasnim paradoks kako je najskuplji kruh u našoj hrvatskoj žitnici - Slavoniji ili ne?

Kao prvo, koliko se sjećam, znalo se da će biti frka s žitom (pa samim time i cijenom kruha) nakon što su požari poharali ukrajinska i ruska žitna polja. Tu je negdje Putin stisnuo zabranu izvoza žita prema Europi. Doduše, nisam sigurna da je to bilo zato što je htio sačuvati kruh za napaćeni ruski narod, već da još više zarade bogataši, uključujući njega nakon što se po klasičnoj ekonomskom "ponuda-potražnja" cijena dotičnog skoči do nebesa. Tamo negdje se i Čobanković kleo seljacima neka čuvaju svoje žito, a ne da ga prodaju. Moje je pitanje - a gdje će ga stokirati?? Na tavan?

Doduše, u duhu svakogodišnjih misterioznih nestanaka žita u tzv. "robnim zalihama RH", a koje su smještene u one iste silose kao i sve ostalo žito, (koliko se sjećam određeni ljudi - seljaci još uvijek utjeruju dug od nestanka njihovog žita - zaboravih koji ono slavonski silos je u igri), a pošto se nitko nije sjetio prozvanim da digne USKOK, a kamoli da nekog konačno potrpa u zatvor - jebiga, ne bih ni ja ništa svoje ostavila da mi čuvaju. Državni službenici. Ma dajte, najte.

Pa su određeni poslovni subjekti ipak na jedvite jade odkupili od seljaka za onih nekih kunu i nešto sitno po toni 'šenicu, a koja je sada na na svjetskoj burzi skočila preko dvije kune (tako je netko spemenuo na tv) - i voila - šta bi se sad pekao kruh kad se ista pšenica lijepo može za puste pare plasirati izvan zemlje i fino u džep potrpati razlika u novcima. Eto.

Pa su sad već, a gdje drugdje nego u Slavoniji poskupili kruh i pekarski proizvodi. A zima još traje....

Ajmo se malo skoncentrirati:

Ovdje govorimo o famoznim subvencijama na stambene kredite (i dio vezan uz izjavu kako će država pokriti troškove rate kredita u slučaju da nosioc kredita ostane bez posla):

Država će (možda) pokriti troškove dijela kredita - kamata, dok će glavnica ostati i dalje vaša vlastita. Uostalom, to je i onaj problematičan dio kad se ljudi bune u slučaju kad su im banke čak uspjele staviti moratorij na kredite (pretpostavljam stambene) u trenutku kad su ostali bez posla u ovo suludo recesijsko doba: obično su obavezni i dalje plaćati onaj dio koji je vezan za kamate. Koje su izračunate na veličinu glavnice. A glavnica je zamrznuta. Pa je to sve skupa i dalje još dublje "bijelo" robovlasničko sranje...

Ima još jedna kvaka - ako malo bolje pogledate razrez vašeg kredita: prvih par mjeseci (ako se radi o kratkoročnom) ili godina (ako se radi o dugoročnom kreditu) otplaćujete u većem omjeru kamatu, a tek pri kraju glavnicu. Jednom riječju - i da vam padne novac s neba ne isplati vam se zatvarati kredit, pogotovo pri kraju otplate, jer ste "ušparali" samo onih nekih par stotina (tisuća) eura/franaka koji je dio vezan uz kamatu banci.

Razmislite o ovome. Koma.

Tu sam, tu...

Moj kućni office nalazi se na kuhinjskom stolu, odmah pokraj prozora i radijatora.

Pretpostavljam da si možete zamisliti ostatak - taman kad počnem nešto pametno raditi, pisati blog (mrzim kad mi netko virka preko ramena) - taman se netko postavi i traži malo prostora "jer je baš sada gladan" ili me netko treba u kući, ili zvoni telefon ili kipi juha.

I onda oleprša moja inspiracija za bilo kakav suvisli rad. Uključujući i pisanje bloga.

Sada je baš super. Šest i nešto ujutro, kavica i blog umjesto dnevnih novina. U njima tak i tak nema ništa što već nismo vidjeli, prošli ili čuli.

Toliko. Odoh se šminkati, obući do kraja, upaliti pilu (nek se grije)...

Ćaos.

Ps. Naslov mi samo tako pao na pamet..

Jučer smo bili pozvani na otvaranje jednog društvenog doma simbolično prozvanog prema prvom hrvatskom predsjedniku. Da samo vidite slova na pročelju. Hmm..

Tako da se vesela šestorka brzo organizirala, ukrcala i odvezla do dotične lokacije na druženje s "kumom", naravno uz promo pivu, te uz svirku "Gazdi". Nije da sam previše luda za seoskim zabavama uz tamburaše, no daj šta daš. I tamburaši su bolji od narodnjaka. Bome tako je i bilo.

Ne moram ni spominjati da je na kraju ispalo super luudo - frendica i ja u prvom redu (ispred nas samo oni niži tj. puuno mlađi ) mjerkamo svirače (njoj se baš jako sviđa frontman u kožnjaku ), te pjevamo i vrištimo - na Hladno pivo, Parni valjak, Halida (tu ja demonstrativno šutim), dunje, jabuke, njihove stare stvari... bok te pitaj što sve ne....

Ostatak društva se opijao s kumom mudro se povukavši na dno buduće sale za svatove - karmine i ostale prigodne domijenke.

U kombinaciji sa izlaskom u petak - konačno smo uspjeli izaći na staro mjesto zločina gdje smo prije dobrih pola godine ružili uz rock (ovaj vikend im je pjevač bio malo tanak, no sve skupa nije bilo tako loše), sve dok se gazda nije zamjerio nekim svojim postupcima, no valjda će to sada biti barem malo izglađeno - mogu samo reći da je ovo bio jedan plodonosni vikend.

Puno žive svirke. I totalno neplaniran. Takve baš volim.

Jebemu, kad pišem o pametnim stvarima, nitko ne čita, nitko ne komentira...

Ajmo onda lakše:

Ofarbah se, ošišah, lupih feniranje, čuh seoske novosti....

Cijena? Plačite vi iz Velegrada: 165 kn!

Vrhunska boja, vrhunska frizerka (županijska naj naj), ispisan račun, plaćen porez (da ne bi pomislili! Taj dio je stvarno istinit jer veli moja frizerka da potroši previše materijala, pa joj se ne isplati muljati ).

Velim vam ja - lijep je život na selu (ajde vi cjepidlake - u manjim urbanim sredinama).

Ps. Guzda se vratio u mladost: na max je pustio snimku "Hair" oliti Kose na DVD.

Luda kuća.

Doduše, umjesto LSD-a troši se piva.

Ako govorimo o poslu mogu samo izjaviti slijedeće:

Uđoh u firmu po istočnoeurpskom (tzv. socijalističkom) radnom vremenu, a izađoh po zapadnoeurposkom (tzv. kapitalističkom). Jedino što valja što je po ovom prvom bio obrok. Tzv. famozni gablec. Ostalo je: Fak.

No, nisam htjela o tome pisati. Nego o slijedećem:

Nakon moje trogodišnje jednoglasne kandidature (svi sretni i veseli) kao predstavnika razreda jedne tehničke škole u Vijeće roditelja, te četvrte jubilarne godine kad me sam razrednik uvalio bez da su me, makar formalno (i dalje veselo) i svi ostali roditelji jednoglasno izglasali, postadoh tzv. Predsjednik Vijeća roditelja.

O tome smo svojedobno pričali i pisali na stranicama "Protiv nasilja", no sada mogu nabaciti par modrih u svojstvu dotičnog Prvog roditelja škole:

Na prvoj konstituirajućoj sjednici Vijeća novoizabrani predsjednik, ako je iole pun duha i volje misli kako će pomicati stijene (zidove škole?), te učiniti nešto što ni jedan prije ili poslije njega nije. Tako sam i ja razmišljala prije par godina kad smo u cijeloj školskoj godini imali ukupno dva (što je zapravo minimum) vijeća do maksimalno tri. E sad...

Kao prvo - kako se obično biraju roditelji - prestavnici razreda? Ponekad to ispadne tako da vas je susjed predložio taman prije nego vi njega ili kad određeni roditelj ne dođe na roditeljski sastanak - pa ajde da njemu uvalimo. Na što se vesela gomilica obično složi bez ikakvog problema. Hmm...

Pa se dotični roditelj preko one stvari pojavi ili se uopće ne pojavi na Vijeću. I pritom se ne ispriča drugom smjenom, familijarnim obavezama, smrću stare majke ili nečim četvrtim za nedolazak. Grr..

Anyway, na mojem prvom sazivu (u svojstvu predsjednice) stiglo je roditelja ispod nadpolovične većine (uključujući i one koji su se opravdali), no mi smo ipak odradili što je bilo na dnevnom redu - od iscprnog izvještaja ravnatelja o uspjehu en general, te neke detalje i statistiku vezanu uz maturu i naravno, na kraju zanimljivu i plodonosnu raspravu.

No, nekako se provlači nekoliko zaključaka:

- roditelji i dalje misle kako su nastavnici krivi što djeca ne uče - imaju jedinice
- roditelji i dalje misle kako je škola obavezna da natjera dotične učenike na dodatnu nastavu (koju je i organizirala u svrhu postizanja boljih rezultata učenja, što je za svaku pohvalu!!)
- roditelji iz prvih razreda (pogotovo onih trogodišnjih koji praktični NE polažu maturu) su najviše zainteresirani za sve detalje Državne mature 2011, to što se za tri godine matura može ukinuti, a sigurno će biti neki pomaci u pravilima igre - nikog ne brine
- neki roditelji iznose probleme svojeg djeteta pred Vijeće roditelja umjesto da su to već do sada odradili sa svojim razrednikom. Ne razumijem zbog čega misle da nas to zanima ili da mi nismo prošli iste probleme (neučenje, jedinice, "zločestoća" nastavnika - o gle čuda - baš matematike i fizike!).

Sve u svemu, ipak na kraju mogu zaključiti kako smo bili konstruktivni, te se nadam da je barem jedan od silnih prijedloga (nas nekolicine što smo bili prisutni) pao na plodno tlo ravnatelju, te profesorici koja je ispitni koordinator za maturu u našem gradu, a ujedno i profesorica na našoj školi.

I dalje sam tužna i žalosna što nas se više nije skupilo. Nekako se manje čudim što su djeca neobrazovana, neodgovorna, neljubazna i bezbrazna (da ne uđemo u raspravu o mobbingu i onim najgorim situacijama tipa L. Ritz-a i onog malog iz Slavonije i...)...

Nakon duugo vremena - praktički "od rođenja" tj. početka moje karijere boravila sam na jednoj jedinoj lokaciji. Doduše, s dvije trudničke pauze, te s povećanjem obima posla sve više i na drugim lokacijama (radni, okružni, lokalni - sastanci, radni zadaci).

No, uvijek sam se vraćala u svoju sobu s pogledom na stare borove, obrađene njive, ponekad mikrolokalnu maglu, ponekad sunce...

S novim direktorom stigla je i nova shema, pa samim time i novi radni zadaci. Tako je njegovo mišljenje bilo da sam mu neophodna u životu, te da moram biti što bliže, praktični rečeno - u sobi mam do njegove (pardon, njegove tajnice), te da preuzmem još hrpetinu drugih radnih zadataka. Naravno, uz sve one stare.

Živi bili pa vidjeli da li ću uspjeti u tom naumu. I meni bi odgovaralo da se tu i tamo vratim u mirni zaselak moje "bivše" sobe tj. još uvijek moje sobe no.2.

U petak sam svečano stigla sa (novokupljenom) biljkom pod jednim pazuhom, te ovogodišnjim omiljenim kaledarom (VW retro) pod drugim. Uz obavezni komp prva stvar što sam doselila bile su one male ženske stvarčice tako bitne za ugođaj, a najmanje za sam posao - pisalice i ostale pizdarijice što stoje na stolu i odaju duh vlasnika stola.

Papire, silne registratore i ostalu dokumentaciju uvijek stignem doselili. Zar ne?

A kako se čovjek asimilira sa novom situacijom?

Naravno, posao znam i sama obaviti. Čuda tehnike tipa kompjutori, mailovi i mobiteli dozvoljavaju da neke stvari odrađuješ i od doma, šta ne bi s nove lokacije. Znači - ostaje pitanje lokalnih nepisanih mikro pravila.

Gospođa što nam kuha kavu lijepo mi je još u petak objasnila što, tko i kada pije kavu/čaj. Bacila sam malu anketicu taman u vrijeme gableca (za narod što radi od 7 to vam je tamo negdje oko 10 h) što se jede, tko ide na gablec i kada.

Ispalo je da su mi dečki jaako zaposleni, neki ne jedu jer kao drže dijetu (moš' mislit' - pa se doma nakrkaju do besvjesti što je lošija opcija nego normalno i kvalitetno gablati ), te se pridružih određenoj maloj skupini koja je odlučila zdravu se hraniti. Uključujući kuhani obrok.

Nema smisla da se ne pokažem kao prava domaćica i kolegica, te odlučih s prokušanim stvarima - kolačima: upravo je gotov "Brzi Gonzalez" (ne pitajte za naziv, no u to doba su bile moderne meksičke sapunice) oliti kolač koji će se - gle čuda - naći na našem sutrašnjem meni-u. Tek toliko da zasladi na kraju. Moram se i ja prišmajhlati novim (su)patnicima na poslu.

Pa sad....

Kad bih danas imala hrpu paara - sjela bih u auto, otišla do Opatije, popila kavu na suncu, ubacila se u jacuzzi hotela Mozart ili Milenijum ili nešto sl, prespavala uz šampanjac i romantičnu večeru uz naravno najdražeg ....

Ili

Plesala na stolu onog predobrog seoskog restorana u Karancu, opila se uz one predobre Cigane što sviraju za dušu, najela prefinih masnih (mast je zakon, jebeš ta dijetna ulja, margarine i teflon tave bez masnoće) jela, vina baranjskog (mana je što ne hlade vino koje se kupuje na litru)....

Ili

Lagano umorna od snijega (ima li gdje snijega na skijalištima??) opijala se mirisom kuhanog vina u rukama, s pogledom na vatricu otvorenog kamina bilo kojeg skijališta našeg starog kontinenta...

To je od onih kao skupih snova, imam ja i ove male prizemne snove.

Jučer odgledali Karate Kid-a, a sad se spremamo provesti večer uz crtić Madagaskar. Uživajte.

Ps. Poveznica snova nije alkohol. Da ne bi pomislili.

O tome kako nam se prosrala predraga nam premijerka sa pričom o pastirima oliti čuvarima ovaca - nećemo.

Uostalom, kao da to svatko može raditi. Halo?

Doduše, s jedne strane je istina da ponekad ne možeš dobiti kvalitetnog radnika, makar ponudio razumnu plaću. Ali - da li je plaća pomoćnog zidara od 3.000 kuna za 11 satni radni dan na suncu, vjetru i kišurini razumna plaća?

No, istovremeno većina bi nam hrvatskih kerumiziranih tajkuna željela po mogućnosti besplatnu (najbolje da svi volontiramo), a u najgorem slučaju visokoobrazovanu, poliglotsku i zdravu, mladu i spolno neaktivnu (da ne naprave decu tj. ostanu trudni) radnu snagu koja bi svojih 15-satni radni dan veselo i pjevajuć odradila u svojstvu čistačice, prodavačice, a bome i atomslog fizičara - doktora nauka - pomoćnog radnika u skladištu u pripizdini izgrađene tvornice s plaćom minimalca sa burze. I još bila zahvalna što ipak radi. Ma dajte..

Drugo - nije ovo Amerika da bez problema pronađeš posao u drugom dijelu Lijepe naše jer se eto tamo baš nudi nešto za tebe - fakultet, dva strana jezika, znanje exela, pixela, programiranja i magisterij iz ekonomije... i to sve za plaću od 4.500 kuna maksimum bez putnih troškova i dopunskog zdrastvenog (sjetite se samo onog famoznog preseljenja tvornice duhana iz Zg. dobrih 450 kilometara dalje), spakiraš familiju, decu prebaciš u drugu školu, kućnog ljubimca spakiraš u putnu košaru, prodaš stan/kuću, kupiš stan/kuću i nastaviš živjeti bez trauma. Veselo. Radeć.. Ma dajte...

I da - ako nema raspoložive radne snage lijepo bih preporučila da poslodavci uvećaju ponudu za plaću, dodaju određene beneficije - pa da vidimo da li baš nikoga neće naći da mu dođe u pripizdinu.

Još jedna sitnica - volim da dobivati. Nove stvari. O da. Pa bio to i novi službeni mob. No onda mi se sjebe adresar, treba mi tjedan dana da se familiziram sa novom pljastikom, te pronađem način da ubijem dernjavu zvona, uspijem se javiti na propuštene pozive, a o pisanju poruka uopće nećemo...