Nakon duugo vremena - praktički "od rođenja" tj. početka moje karijere boravila sam na jednoj jedinoj lokaciji. Doduše, s dvije trudničke pauze, te s povećanjem obima posla sve više i na drugim lokacijama (radni, okružni, lokalni - sastanci, radni zadaci).

No, uvijek sam se vraćala u svoju sobu s pogledom na stare borove, obrađene njive, ponekad mikrolokalnu maglu, ponekad sunce...

S novim direktorom stigla je i nova shema, pa samim time i novi radni zadaci. Tako je njegovo mišljenje bilo da sam mu neophodna u životu, te da moram biti što bliže, praktični rečeno - u sobi mam do njegove (pardon, njegove tajnice), te da preuzmem još hrpetinu drugih radnih zadataka. Naravno, uz sve one stare.

Živi bili pa vidjeli da li ću uspjeti u tom naumu. I meni bi odgovaralo da se tu i tamo vratim u mirni zaselak moje "bivše" sobe tj. još uvijek moje sobe no.2.

U petak sam svečano stigla sa (novokupljenom) biljkom pod jednim pazuhom, te ovogodišnjim omiljenim kaledarom (VW retro) pod drugim. Uz obavezni komp prva stvar što sam doselila bile su one male ženske stvarčice tako bitne za ugođaj, a najmanje za sam posao - pisalice i ostale pizdarijice što stoje na stolu i odaju duh vlasnika stola.

Papire, silne registratore i ostalu dokumentaciju uvijek stignem doselili. Zar ne?

A kako se čovjek asimilira sa novom situacijom?

Naravno, posao znam i sama obaviti. Čuda tehnike tipa kompjutori, mailovi i mobiteli dozvoljavaju da neke stvari odrađuješ i od doma, šta ne bi s nove lokacije. Znači - ostaje pitanje lokalnih nepisanih mikro pravila.

Gospođa što nam kuha kavu lijepo mi je još u petak objasnila što, tko i kada pije kavu/čaj. Bacila sam malu anketicu taman u vrijeme gableca (za narod što radi od 7 to vam je tamo negdje oko 10 h) što se jede, tko ide na gablec i kada.

Ispalo je da su mi dečki jaako zaposleni, neki ne jedu jer kao drže dijetu (moš' mislit' - pa se doma nakrkaju do besvjesti što je lošija opcija nego normalno i kvalitetno gablati ), te se pridružih određenoj maloj skupini koja je odlučila zdravu se hraniti. Uključujući kuhani obrok.

Nema smisla da se ne pokažem kao prava domaćica i kolegica, te odlučih s prokušanim stvarima - kolačima: upravo je gotov "Brzi Gonzalez" (ne pitajte za naziv, no u to doba su bile moderne meksičke sapunice) oliti kolač koji će se - gle čuda - naći na našem sutrašnjem meni-u. Tek toliko da zasladi na kraju. Moram se i ja prišmajhlati novim (su)patnicima na poslu.