Da se i ja javim....

Trenutno se nalazim u Dubrovniku. Doduše, kako su prvo na redu službene dužnosti, u Gradu sam popila kavu (bolje rečeno - prošek ) s Katalonom još nekidan navečer i do sada nisam stigla ponovno na Stradun. No, nadam se da će sutra biti vremena i za taj gušt.

Volim stara zdanja, tako da mi je boravak i šetnjica po starom gradu melem na srce.

Da vam sad pričam jel' gužva ili ne - stvarno ne znam. Boravim više manje zatvorena u dvorani sa međunarodnom rajom - a svi se razumijemo bez prevodioca. Mislim da vam je sve jasno...

Doduše, ovo malo okolo je bio lagani izlet danas popodne do Crne gore. Priroda je prekrasna, grad Kotor je specifičan stari gradić s uskim uličicama i malenim dućančićima sa skupom talijanskom više - manje bofl robom (navodno je Rusima skoro pa džabe, tako da dobro posluju), valuta im je klasični europski Euro , a sve skupa musavo i gradi se kao u zlatno doba izgradnje otoka Vira kod Zadra. Tko je bio tamo, zna o čemu pričam.

I da - ne preporučam ulazak u malu pravoslavnu crkvicu jer vas unutra čeka pop Milenko sa svojom tugaljivom pričom. Nema smisla da vam ju prepričavam, no jedva se izvukli nakon dobrih 20-ak minuta daveža. Ne smeta njemu što smo mi Hrvati i idemo u "našu" crkvu. Ma, luda kuća...

Lijepi pozdrav, rudarka

Gospodine saborski zastupniče, DAVORKO,

Neću Vam govoriti Vi, jer ste kao član (meni se čini jedini iz onih "s televizije" niza političara) ove naše blogerske zajednice već dovoljno dugo. I pošto znate naša pravila, nastavit ću s onim prisnim "ti".

Osim što ti se divim kao čovjeku koji nije iskoristio, pa odbacio nas i našu zajednicu, kao mnogi drugi političari koji s velikom pompom otvaraju svoje blogove, pa im PiaR-ovi pišu srcedrapateljske tekstove, a nakon izbora izgube zanimanje za nas, drago mi je da si još uvijek tu. Moram ovdje napomenuti da nisam sklona niti jednoj političkoj stranci, makar se po vokaciji osjećam liberalnom (no ne dovoljno da uđem u neku od naših liberalnih stranaka jer se ne mogu dovoljno odmaknuti od ljudi, makar se to veli i za crkvu - u crkvu ideš zato jer vjeruješ i moliš se Bogu, a ne grešnom svećeničkom puku), no anyway...

Pošto si nam ti jedini saborski zastupnik - bloger, lijepo bih te molila da pokušaš učiniti nešto za ove jadne žene što štrajkaju glađu. Nemoj samo da nisi stigao čuti tužnu priču o ženama - radnicama Kamenskog. Baci pogled, pa će ti sve biti jasno.

Ili nam sturčno objasni zbog čega one ne bi štrajkale, tj. dobile ono što su zaradile ili ne dobile jer je eto - u igri privatni novac ili tko zna što treće...

Ovo negiranje legitimno izabrane vlasti - a oprostit ćeš - i vi svi u oporbi ste izabrani, kako god tvrdite da niste (trenutno) na vlasti. A zapravo jeste. Jer isto tako grijete one fine fotelje u Saboru. I saborskim odborima. I saborskim restoranima... no dobro. Malo zabludjeh. Uglavnom, smatram da svi vi političari MORATE reagirati, a ne nas sve ignorirati. Jer ste - ruku na srce VI zbog nas, a ne MI zbog vas. Je li tako?

Očekujem hitan odgovor! Hvala unaprijed. Možda je sve malo smušeno napisano, no zato je od srca.

Ps. Uvijek možemo popiti i neku kavicu. Nije meni Sisak nakraj svijeta.

KAKO BI SE I GLAS NAS BLOGERA (MOŽDA) ČUO GDJE JE TO POTREBNO, SKINULA SAM POST S BLOGA BUGENVILIJA. MOLIM I OSTALE BLOGERE DA TOKOM DANA UČINE ISTO.

NEKA TO BUDE NAŠ ZNAK POTPORE JADNIM ŽENAMA, KAD SE VEĆ NIŠTA DRUGO NE DEŠAVA NA MJESTIMA GDJE BI VEĆ TREBALO REAGIRATI!!

Radnice Kamenskog već nekoliko dana štrajkuju u centru Zagreba, zbog neisplaćenih plaća i jako lošeg stanja u firmi. Uputile su pismo javnosti koje prenosimo u cijelosti, gdje između ostalog navode "Psihološki obezvrijeđene, zdravstveno ugrožene, financijski uništene, ponižene djelatnice/žene Kamenskog d.d., mole Vas za potporu i pomoć u našoj borbi za radnička, ljudska i moralna prava"

Nakon neisplaćenih pet plaća, vapaja institucijama i hrvatskoj javnosti da bi privukle pažnju, nas dvadeset djelatnica je kao posljednju nadu i utočište za nagradu dobilo zabačeni dio Trga Franje Tuđmana da se bori za svoja prava. Kraj svoje firme već četvrtu noć dijelimo pod zvijezdama, spavajući na stiroporima i u vrećama daleko od svojih muževa, djece, obitelji, boreći se za svoja najosnovnija prava.

Jedina podrška su nam kolegice, šetači u parku, tehničari kupca za kojeg radimo i dva policajca.

Uprava kuće očekuje da radimo, ostvarujemo dnevni plan, poštujemo rokove kupcima proglašavajući nas neradnicima, saboterima: osobama koje ne žele novu firmu, a ne pitaju kako dolazimo na posao. Ne daju nam ni tu nadu, da znamo kada ćemo dobiti isplatu naših odrađenih plaća. Uredno slušamo kako nema novaca, iako kupci uredno plaćaju isporuke. Ulazimo u šesti mjesec kako dva puta dnevno bježimo iz tramvaja u tramvaj, iz kupea u kupe vlaka kako bismo izbjegle kontrolu i odradile svoj radni dan.

Šesti mjesec bez poštenog doručka, ručka, večere.

Još malo pa je prošlo pola godine bez zarađene plaće; bez isplaćene lipe dolazimo kućama, obiteljima praznih ruku, praznih vrećica.

Moje rukovodstvo se ne pita kako smo djeci osigurali knjige za školu, fakultete. Ne pitaju se da li im može obuća i odjeća od lani, da li im imamo dati za gablec. Službenicu u banci nije briga što moj poslodavac nije uplatio pet plaća, kako smo došle do minusa u crvenom, opomena i ovrha.
Slušamo protupitanja, kao uostalom i od svog rukovodstva: zašto niste uštedile kad ste znale kakva je situacija?

Recite mi kako da ostanem jaka i da se ne urušim iznutra kraj ovakve nepravde? Kako da se osjećamo ispunjeno, kako da budem ženom kad smo spale na ovo nakon tolikih godina rada?

KAKO SMO, kraj svih institucija, uprava, udruga, MI POSTALE PROBLEMOM?

Kako moja dosadašnja četiri dana gladovanja, spavanja u parku i svakog odrađenog radnog dana ne diraju javnost?

Ponekad imam osjećaj da biljke, životinje i pojedini dijelovi ovog našeg glavnog grada u ovoj državi imaju bolju zaštitu nego ja, mi kao žene?

Što još trebamo dati, žrtvovati?

Zdravlje, život.

Gdje sam pogriješila?

Da li sam možda trebala postati javnom ličnošću, biti jedna od starleta da bi se pisalo o meni, nama? Zar sve spomenuto nije dovoljno za naslovnicu svakog dnevnog tiska. Omalovažavanje žena, rada - da li je danas u našem društvu stvarno bolje biti neradnikom?

Možda mi je to upućena poruka koju ne znam pročitati!

Da li se poštuje rad žene? Što i kome danas znači majčinstvo? Premijerka priča o natalitetu, svaki dan se smije u kameru i govori kako pravne institucije rade svoj posao?

Gdje su svi?

Zar nitko ništa ne vidi ili stvarno ne želi vidjeti? Zar naši građani stvarno smatraju da je ovo normalno u 21. stoljeću?

Molimo podršku javnosti i državnih institucija da nam pomognu u ostvarenju naših prava.

Razlozi štrajka su:

* neisplaćene plaće za svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2010. godine,

* neisplaćene naknade za prijevoz za svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2010. godine i

* nepodmirene zakonske obveze plaćanja poreza, doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje od 2008. godine.


Psihološki obezvrijeđene, zdravstveno ugrožene, financijski uništene, ponižene djelatnice/žene Kamenskog d.d., mole Vas za potporu i pomoć u našoj borbi za radnička, ljudska i moralna prava.

Hvala Vam

Kako se stvari mogu promijeniti u sekundi...

Baš jučer popodne žali mi se prijateljica na ponašanje svoje kćeri - friške studentice. Mala se umislila da s 18-19 godina može svima reći sve što misli, može se ponašati kako želi - jednom riječju tvrdoglavo bezobrazno derište u godinam kad ih više baš i ne možeš odgajati...
A zapravo ju i dalje (teško!) hrani samohrana majka, plaća joj fakultet, odijeva i oblači.

I tako se ova jada, a ja u sebi - ma moji su baš super pet. Mala se nekako skulirala i za svojih 14 godina dobro drži u odnosu na slatkiše i ostale probleme vezane uz šećer, a Nasljednik - maturant, puca na prestižni fakultet - valjda će i učiti...

I ode ona.

A u kuću uleti Nasljednik. Dan ranije otišao je prespavati kod prijatelja, te je bio plan da njih dvojica idu trećem u berbu. Sve normalno, totalno benigni vikend. Za pojašnjenje priče - Nasljednik je (kao škorpija u horoskopu) više - manje šminkerski tip. Doduše, na našu sreću ne sluša narodnjake kao ostatak sela, već one neke "divljake" (ni ne znam kako se zovu, ali grozno zvuče), no druži se sa dečkim iz kluba - sve klinci - sportski tipovi.

Kad ono - na glavi irokezica.

U isti mi je trenutak skočio tlak na dvijestopedesetipet. Ne da mu ta irokezica ne stoji dobro, no pomislih odmah na sve one probleme koje mu takav izgled u malom mjestu može donijeti. Spominjala sam vam već razgovore sa socijalnom službom i policijom vezanom uz dotičnog maloljetnika i "konzumaciju alkohola na javnom mjestu" (još mjesec dana, no ne znam da li bih rekla fala Bogu ili avaj?).

I tu je uslijedila priča o tome kako će ga svaka skupina vršnjaka - on ovih naših seoskih, do zagrebačkih pretući, do policije što će ga usred dana pretresati i možda slučajno lupati po jajima, do profesora što će mu skidati ocjenu zbog te glupave frizure...

Naravno da ostatak ekipe nije imao muda učini isto. Njih bi starci odmah rasčetvorili, a ne razgovarali i pregovarali. Doduše, kad je doma stigao Guzda - nije baš bilo previše razgovora normalnim tonom.

Na kraju sam mu zapaprila s pričom kako nema izlazaka dok mu kosa ne naraste jer je u međuvremenu izgubio osobnu, a nema šanse da mu dozvolim da na novoj osobnoj izgleda kao mafijaš ošišan na nulericu. I nek' si nađe taj novčanik - silom ili milom!

Priča je završila sa šišanjem irokezice (imam sliku kao dokaz njegove trosatne frizure!), bez prisile, no nakon što je izmolio izlazak na seosku veselicu povodom jesenačkih vinarskih i vinogradarskih običaja, naravno s putovnicom u džepu.

I tko je rekao da će mi dan biti dosadan?

Update: Izgleda da ipak moram malo pojasniti: nije nama bitno što selo misli (tako i tako smo za njihove pojmove čudaci), već koje će štete malo "čudne" frizure njemu učiniti. U ovom trenutku. Now. Da smo mu pustiti - bio bi jedini u selu/gradu gdje živimo. Sorry, možete vi pričati o slobodi izražavanja, otvorenim i načitanim profesorima punim pedagoškog pozitivnog mišljenja, nooo - vjerujte mi - stvarnost je drugačija. Nije moje dijete član elitnog društva, učenik privatne umjetničke škole niti mu je stric/ujak poznati političar ili seoski odvjetnik.... sooo - irokezija je otišla dolje, dotičnom čak ni ego nije baš nešto povrijeđen (pošto se na kraju izborio za taj jučerašnji izlazak u blato i zimulju ). A putovnica se malo navlažila. Tak je dobro bilo.

A ne znam šta ste digli takvu buku oko babe?

Em nitko nije znao da je žena ranjena, em po njezinim ozljedama nisam sigurna da bi preživjela put do Metropole, baš da je i bila hitna spremna za pokret. Em se vojska ispričala i obećala pomoć, no već je trajala dugotrajna operacija. Ne možeš ti sad ranjenika cukati samo tako okolo..

Ili je ona Guzdina - "*ebe se njima za babu, oni sad gledaju koga buju tužili da uzmu pare..."

Da se vratimo na naslov posta: čini mi se da nitko nije spomenuo Leonardu Boban i njezinu malu (5) u cipelicama na peticu??

Kako bih u miru mogla popljuvati dotičnu i još neke Hollywoodske zvjezde kako rade pizdarije sa svojom djecom, objasniti ću što sam ja radila sa svojima:

Naravno da sam dozvolila da se u vrtić ide (pogotovo Mala) obučen kako si je to on/ona zamislila, kako god to bilo šaroliko i ciganjski. No, kako bih se spasila čudnih pogleda tete u vrtiću, uvijek sam rekla da je to njezin izbor. No, ako se išlo na neko "ozbiljno" mjesto pokušali smo se dogovoriti. Moja mala, kao i recimo ona mala slatkica od Angeline Jolie je stalno bila u hlaćama i najdraže su joj bile stvari od "velikog" brace. Šta ćeš...

Tako da mi to ponašanje nije čudno. No, da dijete hoda polugolo (ova mala od T. Cruise-a što je stalno u nekim haljetkima s potpisima -sve neka svila i ostali "hladni" materijali), dok joj je majka zabundana u jakne, dolčevite i čizme (na istim slikama, da se razumijemo) - to već ugrožava zdravlje djeteta.

I za kraj - priča o cipelama na petu. I moja je imala fazu Barbie štiklica (veoma neudoban komad plastične igračke u kojima se može i skrenuti nogica) u kojima je pokušavala hodati po stanu. Dalje od toga nismo došli.

Kad bi već i bila u mogućnosti za takve nekakve stvari (te famozne kožne cipelice za neke vrste plesova), onda bi trebalo obavezno uzeti sa sobom i be opciju - normalne cipelice/tenesice za "poslije", a ne kao mala Bobanica što je bosa skakutala po hladnom podu Muzeja gdje se održavao taj neki event).

Ne razumijem taj odgoj - "neka dijete radi što god hoće" jer mislim da onda prolaze neke stvari prerano, da bez zabrana nema gušta da dobiju dozvolu za nešto u vrijeme (starosti) kad mu to i pripada - npr. "izlazak" u grad (u našem 14-godišnjem slučaju) je šetnja s curama do 9 - 9:30 navečer. Kad bih joj sad dozvolila nešto dulje (što ona traži, da se razumijemo - svi se oni bore za svoja prava ), ne bi bilo u redu. A i šta bi poslije, za koju godinu radila???

O nanašanju djece po rukama do pet šest godina (neki i dulje), obično bez obuće ili boso kao malo Ciganče - to smo već jednom spominjali.

Pošto su se dečki(ći) sretno prizemljili (doduše, ako su one snimke padobranaca istinite, onda daavno nisu skakali ), kolega Alex, Jevgenij i još neki se zajebavaju na taj račun.

Pa bih i ja.

Anyway, stara kanta, kad tad padne. Zauvijek. Kao još neke stvari (kod muškića ).

Upravo sada veli gazda svih tih afiončića kako smo ih imali 12. Znači - pogubili smo danas 2/12 oliti - da se sad ne igramo s postocima (sve ispod 30% ne priznam - pogotovo na rasprodajama ) nešto manje od 20%.

Što je puno manje od onih pola eskadrile što se spominje kod gorespomenutih kolega. Zato energično protestiram! Gospoda namjerno lažu!

Tako da sad idem mirno leć'. Ima još aviona koji čuvaju naše nebo. Guzda tak i tak nije za ništa.

Ps. Ako se ja sjećam zemljopisa - postoji Latin grčki i Latin islamski. Ili se varam???

Onda?

U kojem je bakica kopala krumpir??

Ahhh...

Jučer je bilo neko zagušenje, pa je moj post otišao u vjetar. No dobro, šta je tu je....

Kao što znate, ili ne znate, pa ću se ipak i ponovno pohvaliti - uspjela sam se izboriti za odlazak na jedan simpozij u Dubrovnik. Idući tjedan. Jeee....

Sve je bilo dosta čupavo, zakukuljeno i zamumuljeno do posljednjeg trenutka. Doduše, kolegica u potpuno drugom dijelu firme sve je imala odrađeno još nekidan, uz putni nalog, avionsku kartu, smještaj u hotelu gdje se održava skup (inače nemamo pravo na taj luksuz od pet zvjezdica), odobrenja svojih direktora...

Ja sam pak, u jednom drugom paketu bila prepuštena samoj sebi. Tj. mojoj tvrdoglavosti da zivkam sve moguće urede direktora i pokušavam uloviti informaciju gdje je zapelo s našim odobrenjima. No, poslije sam doznala kako su se na moju prezentaciju nakalemili još i neki "savjetnici", pa se valjda njih čekalo.

I da, kad sam već mislila da je sve sređeno, stvar se naglo zakomplicirala - dvojica od tih savjetnika bi (naravno svaki sa svojim) službenim autom jer jedan ima na putu do Du vikendicu, a drugi rodni kraj. Pa bi oni lijepo malo spojili ugodno s korisnim. Kako se to radilo i nekad.

Kako sam ja u toj priči "mala od kužine", tako je meni objašnjeno da će se vidjeti s kim od njih ću putovati, da li će uopće nekome od njih biti odobren taj auto kao prevozno sredstvo. Grr..

Em se meni ne taljiga do juga Lijepe naše u osobnom automobilu, em ti dotični ni ne žele nekog uz sebe jer imaju druge planove. Tako da ja još uvijek nemam ništa - ni rezervaciju hotela, ni avionsku kartu, ni ime vozača.

Ali se zato djeca doma vesele već unaprijed. Računaju na tri dana tuluma, jer je Guzda totalno neupotrebljiv kako sredstvo razuma odraslog čovjeka.

No, baš me briga. Odo ja, makar pješke....

Srce me zabolilo, te oči orosile kad sam još popodne vidjela prilog o jadnim ženama koje i dalje rade u Kamenskom (tekstilna industrija).

KAMENSKO je dioničko društvo i pogledajte kakvu mrak web stranicu imaju!

Istovremeno te iste žene - radnice nisu dobile PET mjeseci svoju (pretpostavljam mizernu) plaću, kakve su već u tekstilnoj industriji.

I nema majci - kako ne bi dobile izvanredni otkaz (zbog nerada) svaki dan MORAJU odraditi svoju normu. Ma sramota i bezobrazluk.

Istovremeno direktor - neki bezobrazan tip - u kameru je izjavio kako je uvrijeđen što mu žene štrajkaju glađu (iza radnog vremena!) jer eto - ne izvršavaju normu na koju je on navikao. Ma daj. Za đabe!!

Koja je to država, koji su to bezobrazni političari, koji su to vlasnici što i dalje izvoze proizvode (to znači zarađuju eure, dolare, a istovremenu su kao izvoznici oslobođeni plaćanja pdv-a!), a da istovremeno ne isplaćuju niti minimalac, a kamoli normalnu plaću tim jadnim djelatnicima, tj. uglavnom djelatnicama. Tim ženama što doma hrane svoju dječicu.

Nema tu bundi, ni visokih peta, ni kavica na cvjetnjaku. Nemaju ni za koricu kruha.

Zato - probajmo nešto učinit!.

Vi koji stanujete u Zagrebu, molim vas da napravite toplu kavu, čaj, zašećerenu vodu, te nađite neku staru deku jer su gore navedene žene u parku ispred tvornice štrajkaju glađu. I ovu noć. A sutra će opet odguliti svojih osam sati rada za strojem!

Ako imate mogućnost i veze - dođite s novinarima i kamerama. Ovo treba snimati svaki dan!!

Ehhh da.

Priča ide ovako: pošto je onaj famozni Maksimirska stan i dalje u našem vlasništvu, tako se približavanjem zime i ja sve češće pitam zašto plaćam pustu režiju za nešto što ni mrvicu ne konzumiram. Doduše, tu i tamo prespava jedna moja frendica, tek toliko da se vidi da ima živih i u tom objektu.

Još u ljeto sam ponudila prijateljici da se u njega smjesti njezino studentsko čedo - pa da plaćanjem režija, uključujući početno čišćenje i eventualno bojanje (ako želi da joj bude ljepše) "otplati" stanarinu. I tu je priča ostala visiti u zraku...

Pa je prije par tjedana - nakon nekoliko usrdnih mailova o vrijednosti žive love - koliko god to bilo puno ili malo za nekoga - nagovorila me druga frendica da joj pokažem smještaj, a i da razriješim gorespomenutu ponudu (u tom sam trenutku i dalje razmišljala na onaj pošten način - pa ipak sam ovoj prvoj - majci - obećala , nema smisla da mala ne bude na toplom i jeftinom mjestu).

Skoro pa istovremeno - na sam dan kad smo nas dvije pijuckale kavicu (no dobro, priznajem: ja pivu , a ona čaj) javio mi se tip iz našeg kraja (broj je dobio od gornje prijateljice koja je - valjda zbog neke grižnje savjesti pokušala sanirati situaciju za koju je valjda smatrala da je loša) za kćerku - studenticu. Oče čovjek taj stan i oče. Ma - da ga samo vidi...

Sad ja dotičnog na finjaka otcipelarim jer je ova druga po redu zadovoljna stanom, ženu (recimo) poznam, pa šta ću se zajebavat s nekim iz druge ruke. Uostalom, ne bi ni bilo fer prema njoj. Noo...

Em je čovjek zvao još dva puta, em se ova gore premišljala, em se na kraju predomislila.

No dobro, definitivno sam si sama kriva, jer nisam prenosila neke informacije, da ne ispadne da ljude guram u neke odluke. Moža sam ipak morala. Jer nakon što sam ga - sada ja zvala - baš su platili kauciju za neki drugi stan. Čovjek je bio jako razočaran, pa pretpostavljam da je dijete smjetio u neku rupu. Jebiga. A meni ostali računi i prazan stan.

I tko kaže da se poštenje isplati?

Uglavnom, da ne duljim - nudim topli smještaj u dvosobnom namještenom (malo prašnjavom, no uz dovoljno Domestosa, Čarlija, Axa i ostalih čuda za čišćenje ko novom) stanu u centru Maksimirske, naravno uz uredno plaćanje režija i nešto šuše za Rudarku.

Poželjne bi bile i neke blogerske preporuke!

Ps. Ako ste mislili da se Gospođa Dojčeland javila - grdno ste se prevarili.

Volim kad mi kuća u rano nedjeljno jutro miriši po govedskoj juhici. Onaj fini miris toplog doma, s polu-pospanim ukućanima, pre-živim tvorom i kišom koja neprestano pada..

I baš sam si razmišljala da li to ima neke veze sa mojim djetinstvom, no, bez obzira što je i moja majka bila pobornik kuhanja finih juhica, ovo je miris koji sam ja sama stvorila unutar moje obitelji.

Naravno, trebalo je vremena da shvatim koji je najbolji omjer svih sastojaka kako bi juhica izgledala, imala okus i miris one moje majke ili moje svekrve.

Da skratim ovu priču, jer znam da ćete tražiti i recept. Uglavnom, za dobru govedsku juhicu potreban je komad mesa - po mogućnosti dio od rebara ili govedski krmić (s kostima). Ja uglavnom uzmem taj dotični krmić, tražim da mi ga presijeku popola, pa imam za dvije juhe.

Onda stavimo to meso u hladnu vodu i na vatru.

U međuvremenu očistimo nešto grincajga (2 manje mrkvice, 1-2 peršina, dio celera - ovisi o veličini, ako imate onaj veliki, uzmite samo malo, celer je jako aromatičan!, režanj češnjaka, manji luk, zeleno od peršina i celera), očistite i potrpajte u vodu s mesom. Malo soli, malo vegete, kuhanja jedno sat i pol, malo dolijevanja (jer voda isparava) - i eto vašeg govedskog temeljca!

U slijedećoj fazi, tamo negdje 15-ak minuta prije ručka odlijete u novu posudu juhu, povadite mrkvicu ili što već volite jesti i stavite u tu vodicu, zakuhate tako da dodate malo začina ako vam je potrebno, malo rezanaca (onih uskih - za juhu).

Dobar tek!

Kategorija posta: Umjetnost!!

Zašto si svi mi - pogotovo oni u braku dozvoljavamo takva sranja kao što su doljespomenuti susreti sa raznim svekrvama, punicama, šogorima, šogoricama i sličnom, uglavnom svojtom?

I nemojte mi svirati kako ste svi vi hrabri, kako u lice pljunete svakom svom gostu / familiji što ih ide! Ma dajte najte...

Svi smo se mi udali / oženili s najboljom namjerom zajedničkog sretnog života. To uglavnom i klapa dok se na vratima ne pojavi netko od proširene vam nove familije.

I obično se desi da je prvih par mjeseci ili godina situacija u kojoj se ne možete ili ne želite miješati tako da te dotične odgajate po nekim svojim kriterijima odgoja.

Od primjera da vam šogor/ica pripali cigaretu - dvije u vašoj iznajmljenoj garsonjeri s tek rođenim malim djetetom. I još k tome ako vaš vlastiti muž/supruga - tko je već u krvnom rodu i koji bi mu morao ukazati na tu neku devijaciju - ne reagira na način da to spriječi. Pa se vi kuhate, te u sebi vodite psihološki rat da ispadnete vještica i na vrijeme sve pošaljete u pičmač, pa vaš zakoniti odmah na početku braka ispadne papak ili pak kad dotični gost ode saspete drvlje i kamenje na njega što to nije odradio kako se spada.

Pa onda on vama baci dimnu smrdljivu bombu s vašim dijelom obitelji, jer bože moj - nitko nije savršen.

Ili kako to već muški vole - "ma ajde, proći će..." ne razumijevajući kuda sada njegova vlastita radi takve probleme, jer obično to muški baš i ne razumiju previše.

Uključujući na primjer moju ljutnju što je dotična iz posta ispod tri dana ležala u tenesicama na mojem krevetu (u kojima je bila i vani!), a kod nje se ne smije ući ni metar od ulaza, a da se ne skine jer znam što bi se desilo - da sam joj ukazala na tu sitnicu, ona bi naprasno odgovorila kako su joj dotične tenesice čiste...

I da - ako ste sretni - sve te pizdarije vas zahvate samo nekoliko puta u desetgodišnjem vam braku, a ne kucanje (ulazak s vlastitim ključem) i guranje nosa vaše svekrve u svaku vašu intimnu ladicu na dnevnoj bazi...

Ps. Lovu za avio-kartu vratila, ali po nekom čudnom kursu. No, ja bila sretna kao da sam ju dobila na poklon. Kako je čovjeku malo potrebno za sreću...

Alzo dakle, saga o predragoj mi Familiji iz Nemačku se nastavlja.

Ako je sve istina što nam priča, čisto me čudi što nas Europa, da ne velim Njemačka želi u EU!

Jer je predraga mi Familija (in law, da se razumijemo ) stigla rješavati neku papirologiju na našem sudu na način:

- da je mislila kako će se taj njezin problem riješiti odmah ili najkasnije u roku od 24 h
- da se jaako začudila kad je ispljunula nekih 80-ak eura kod odvjetnika (kladim se da to isto u Njemačkoj ne bi dobila ni za 250 ili više eura!)
- da je i dalje u bedu što će te dotične papire riješiti u roku od nekih 2 tjedna, što meni zvuči super brzo!
- da je sve kod nas tako bljak
- da je sve u Njemačkoj skoro pa džabe (hodala i tražila neke krpice za svoje najmilije)
- da ja neću dobiti natrag moje novce što sam ispljunula za njezinu avionsku kartu, jer je eto imala nepredviđenih troškova ...

I da - jaako se isprsila s poklonom - dobila sam stari otvoreni parfem.

Ajde, bar su drugi u kući bolje prošli. Doduše, Nasljednik se zgrozio nad poklonom, no pristojno dijete lijepo je zahvalilo. Mamin odgoj.

Kategorija posta: pure sex!

Ps. Zato nam je puna kuća vrganja i ostalih gljiva. Guzda svako malo zgilja hladiti glavu u šumu, da si predragoj sestrici ne zavrne šiju. Ipak mu je to jedina.

Stigao je i taj dan. Stiže nam prepametna Dojče familija u goste. Doduše, ne u goste (nedajbože), ona uvijek stiže samo kad joj nešto treba. Sreća u mojoj nesreći je ta da dolazi u komada jedan (makar nam je šogi, fin pravi Nijemac jedno ugodno stvorenje) i ostaje ravno tri dana (četvrti ne računam jer ujutro odlazi).

Tako se onomad, kad još nije bilo autoputa prema jugu sjetila da bi joj baš bilo super doputovati nekim čarterom do Splita, pa eto, nek' ju mi pokupimo (i njezinog klinca, tada još tek izašlog iz pelena).

Pa smo mi iz svojeg džepa platiti od Splita (dvije) avionsku kartu jer je Guzda odmah izračunao da ga to isto (ili čak i manje) dođe, a neusporedivo je lagodnije po njegovu kičmu, auto-gume, živce i ...

Nazad su se nataljigali (onaj famozni 1.08. ili tako neki "udarni" ljetni datum - naravno subota), te je ona stigla u svoje sjeverne krajeve avionom i još malo vlakom/busom puuno prije nego ovaj moj bedak autom iz Splita.

Glavno da je ona treptala i začuđeno se pitala gdje je taj Split. Na istom mjestu gdje je bio i prije 15-ak godina kad je otišla za Dojčland. No da...

Uglavom me ljute njezine izjave kako je tamo sve nešto predobro (hello, žena godinama živi na socijalnoj pomoći i smuca se po Njemačkoj, neš' ti nekog intelektualca), a mi smo svi zaostali barbari..

Što me još piga već u startu?

Osim što treba otići po nju na aerodrom, posljednji dan ju odvesti natrag do Metropole, isto tako potrebno je dva dana sulude vožnje po Lijepoj našoj jer gospođa rješava neke svoje papire. I to naravno sve na naš trošak. Vjerojatno će i ogladniti putem..

A ne ne.. Nije pitala za veličinu - pa da djeci npr. donese neke 1,99 eura majice iz H&M ili New Yorkera....

A neki čekaju poklon od tete koju nisu vidjeli dobrih par godina.

Prva stvar što me zapljusnula s naslovnica žutog tiska (naravno, internetskog, tko bi za to davao još i nofca?) je preskupa svadba tamo nekog malca bogataša (još uvijek mi nije jasno što dila) i manekenkice. To je ona što je premlatila neku drugu, pa ekspresno ostala trudna (nemojte mi o slučajnostima ) i voila - život u bajci.

No da. Uglavnom, svadba brat bratu dva milijuna kuna. Wou.

Sad će svi pljuvati što su se bacali u ova krizna vremena u trošak. Ma ne. Neka.

To samo znači da je netko i zaradio tih faking 2 mil. Jel tako?

Od slastičara, muzičara, frizera, cvjećara...

Pa što više imali takvih skupih svadbi - to ćemo prije izaći iz krize.

Kao i povici na svadbu Clintonove jedinice, kojoj je samo vega - torta (od pustih NE jaja, NE mlijeka i još puno toga NE) koštala nekoliko desetaka tisuća dolara. Pa kaj. Ak' je Clinton (a ne državni proračun, da se razumijemo!) htio potrošiti na takve pizdarije - neka mu. Sa srećom. Troši brate mili, troši...

Naravno da se slažem s podanicima nekih sjevernoeuropskih kraljevina kada se bune na preskupe ceremonije i svadbe njihovih okrunjenih princeza i prinčeva. To ipak ide iz njihova džepa. A oni ni luk jeli, ni luk mirisali (riječ luk zamjenite riječju janjetina).

Kako bismo ovu lamentaciju završili u mirisu janjetine - samo da znate - jučer smo mrknuli ostatak mojeg zarađenog janjca (onaj famozni francuski traktor za silažu ).

Uz još neke prijatelje. Bilo je mmm...

Mrzim kad mi se u posao umiješaju lokalne političke strukture.

Pogotovo u slučaju kada se desi određeni eksces, pa kad su u isto uključeni razni inspektorati, vatrogasci, policija, da ne spominjem vlastitu hijerarhiju u preduzeću. I to sve u ne-uredovno doba, da ne velim po mraku.

Uglavnom, uspjela sam se izvikat na seoskog načelnika općine nakon što mi se miješao u (stručni) dio posla. U pola deset navečer. U lice.

Uspjela sam, nakon dolaska treće ili četvrte policijske patrole na mjesto zbivanja - blatni šumoviti makadam, te nakon što su me na tom istom sklizavom šumarku skoro pregazili (moraju oni s autom do "središta") i njih, no na malo finiji način (ne mogu reći da su me baš skroz razumjeli, jer sam koristila i stručnu terminologiju, koliko god sam se trudila stvar objasniti "zdravo seljački" ) oribati.

E da, da se vratimo na ove s vrha priče. Političare. Seoske.

Naime, u određenim situacijama, a sve da se uvučemo Europskoj uniji u dupe i svim njihovim nabuloznim zakonima, pravilnicima i preporukama, određene ovlasti, aktivnosti i organizaciju posla u obliku raznoraznih stožera spustilo se na lokalnu zajednicu oliti općinu. Kako se dotične stvari rijetko ili skoro nikad ne dešavaju, tako i predsjednik/voditelj/organizator tog slavnog stožera nije ni znao da su ga u to delegirali (valjda je bio odsutan na ključnoj sjednici općine ili gdje se to već bira/određuje), a kamoli svoje ovlasti, da ne spominjemo kompetentnost.

No, kako se radilo o osobi voljnoj za suradnju, s njim nije bilo problema. Poslušao je sve naše savjete i naputke, a poslije je ispalo da tako i tako nije njegov problem nego moj.

Naravno, i mojeg direktora koji me zivkao da čuje kako se stvar riješava (doduše, u stankama tekme).

Sve u svemu, kad sam se konačno dovukla kući u toplu postelju, te još nekoliko noćnih poziva, stvar su preuzeli dečki iz prve smjene, šefovi filozofirali (svatko je general poslije bitke) kako se to moglo brže/jednostavnije/jeftinije riješiti, no ja se nisam dala.

Kad postaviš određeni standard, držiš se svojeg mišljenja i grupe ljudi koje pozoveš da s tobom sudjeluju u iznenadnom poslu i objasniš sve detalje svakog pojedinog trenutka - nitko nema pravo reći da sam ijednu odluku krivo donijela. A vjerujte mi, u noći sve izgleda drugačije.

Toliko o Merkuru. No nije mi bila tlaka. Čak dapače, uživala sam. Volim nepredviđene izazove.

Om'a mi je lakše.

Neki posljednji post i nisu shvatili preozbiljno i pretragično. A to mi je i bila namjera. Da faking retrogradi Merkur ili što li već otjeramo šalom.

Naravno, kao što je Suzette spomenula, te nas neke planete tište, ili ne znam kako bih drugačije objasnila (za one koji u to ne vjeruju) da se stvarno dešavaju nesporazumi u komunikaciji, kašnjenja, kriva razumijevanja jednostavnih i eksplicitnih (radnih) zadataka i sl...

I moje se prijateljice doma svađaju s muževima, prodavačice u dućanima nam idu na živce, a da sad ne spominjemo šefove i direktore...

Anyway, trudim se opustiti, znam da će se svaka stvar zakomplicirati, pa neke ostavljam za iza tog "Merkura", neke razgovore odgađam..

No, idući će tjedan biti isto tako turbulentan. Dolazi nam Family the Gastarbajterica, ona "a unas uNjemačkoj.." je sve naj naj...

Za to će mi trebati čelični živci.

Već dugo nismo o Sex-u!

Šta će žena u '40-ima (dobrano) nego o toj slatkoj zanimaciji. Hi hi...

Uglavnom, nekako mi kroz glavu idu neki posljednji tračevi o tome kako Ovaj Onu i Ona druga nekog Trećeg, znate već kako je to na selu. Osim što naš kao glavni Jebač već ima tri ili četiri istovremeno - tip je lik s puno para, ne da je ružan, već je neugledan i osobno mislim da su to sve fame o tom nekom silnom sex-u.

Ali, navodno dame dobivaju (pre)skupe poklone, manikure, pedikure i sl. pizdarije, tako da smo našu "kućnu" usidjelicu zahebavali da se i ona prijavi na ove posljednje blagodati - tko zna - možda tip ni ne zna koliko toga mora platiti, ako je takva gužva pred njegovom ložnicom (naravno, imam dotični i zakonitu )...

No da, da se vratimo na Sex uključujući i ono "sa strane".

Nekako se uvijek pitam, pogotovo kad su u pitanju potentni muškarci koji svoje vlastite zakonite od +50 više ne mogu smisliti, ali zato love mlado meso (osobno mislim da bez malih plavih ni to im više ne pali baš onak - od prve) da li je tu još uvijek prisutna obostrana želja ili ne.

Znam dosta žena koje još u mlađoj dobi glume svetice, pa nakon dece jedno, dvoje više ne žele ništa od svojeg zajapurenog životnog suputnika. Ako je to u pitanju, uopće se ne čudim što gazde ganjaju sve što im se približi. Ide, ide, nejde, nejde..

A tek oni tzv. "ljepuškasti" - a la Clinton, Kennedy - uglavnom tipovi "lepi ko' slika", koji bi mogli birati sve naj, naj, a oni pak bez nekog kriterija lijepo sve po redu - sve što hoda u suknji i eventualno hlačama (bez pišonje).

Što još dodati ovoj slatkoj lamentaciji?

Savjet!

Ako vam se drage moje, pogotovo vi malo "sasušene" upucavaju frajeri, zatrepćite, razrogačite oči, zažmirite - i opla...

Nema više bijelih konja i prinčeva.

Kategorija posta: Zdravlje

Konačno smo proslavili i Malin rođendan. Bilo je tu svega - od kotlovine, pizze pečene u krušnoj peći, čak i janjetine.

Neki su me sa zavišću slušali (oni s filozofskim faksom) kako objašnjavam odakle nam janjetina na menu-ju, jučer još blejala, a poslije pojedena u par sekundi.

Uvalio mi čo'ek kad sam mu s francuskog prevela (dio) upustava za rad stroja za silažu (s automatskim samobrušenjem i ostalim čudima za koje nikad prije nisam čula, no sada znam sve o tome).

Ha!

No, pošto je za prošlogodišnji rođendanski poklon stigao u našu kuću dolje prikazani, vrijeme je da malo pišem i o njemu. Đuri, zvanom i Larry, a ima i neke druge prigodne nazive, ovisno o situaciji u kojoj se nađe (da ga samo vidite kako uskače u veš-mašinu s otvorom na gornjoj plohi) .



A sve je počelo, skoro kao kod KOJOTICE Rudarka nije htjela psa, pa su Guzda i Mala smisli nešto još kolosalnije - uvjerili su me da je afrički tvor pravi kućni ljubimac za nas. Ma dajte najte.

Osim što sam prošla avanturu necijepljene, nekastrirane, polu-divlje (bio je stalno zatvoren u kavez, uz još jednog agresivnog tvora) i odrasle (kupili ga pod "bebu" ) živine - ja - gradsko dijete koje se boji čak i kokoši, a ne nekog čuda koji grize, skače, divlja, sere...

Sada, nakon dobrih godinu dana, osim što samo ja čistim (više puta dnevno) kavez, pazim da ima hrane i vode, šetam ga po dvorištu ili čuvam kad divlja u jednom dijelu kuće (ne poštamo ga po cijeloj kući jer nismo spriječili sve zamke gdje se on može zavući, ali ne i izaći ), volim tog malog zmotanca.



Zapravo se svaki put nacerim kad se sjetim one reklame, više ni ne znam za što - kad cura veli "Zar sam ti ja glas razuma, pa ja imam doma aligatora za kućnog ljubimca" Tako nekako se i ja osjećam.

A kako su posljednjih nekoliko dana bili i u raznim prilozima - ispada da sam jako moderna. No, kako naš tvor nije navikao na puno ljudi, pa se sav jadan izbezumi, ne pada mi na pamet s njim ići u grad. Pa nas ipak nećete vidjeti u vijestima.

Jasno mi je da su reklame obično stupidne i da (valjda) ovi što ih izmišljaju idu na iritaciju nas kupaca. Pa kao mi zapamtimo dotičnu reklamu, pa nam i ruka posegne za tim nečim.

Noo..

Užasno me iritira kad se reklama kao obraća našoj (maloljetnoj) djeci kroz priču kako je baš cool krenuti u školu obučen i obuven od glave do pete u nove skupe krpice, uz naravno, novu torbu (fuj stara) - a sve provučeno na stopedeset i sedam rata.

Ja sam i prijašnjih godina, kada su (kao) vremena bila malo bolja pazila da npr. stvari za likovni (one puste bojice, tempere, gline, trokute, pernice i sl. školske sitnice) kupimo već krajem lipnja ili početkom srpnja. I torba se - a ni jedna torba se NIJE nosila samo jednu sezonu (čak je Mala nosila Nasljednikovu jer joj je ta bila iz nekog njezinog razloga puno bolja od njezine) - kupovala mimo početka školske godine - npr. krajem 9. ili početkom 10. kad im cijene malo padnu. Ili se dogovore kao pokloni za rođendan.

Što se tiče robice - pogotovo u doba kad su rasli kao gljive - tu smo se držali one svatovske - nešto novo, nešto staro, nešto plavo..

Odnosno, mi svom svoju robu davali dalje kumićima i nećacima/nećakinjama, oni nama (već ovisno tko je koliko star), nešto se novo kupilo ako je što falilo ili ako se "ubolo" na nekoj rasprodaji ili putovanju - tako da nitko nije bio "gol i bos" prvog dana škole. Doduše, u toj priči cipele / tenesice moraju biti nove, a ne tuđe. No - i tu se znalo naći povoljnih tenesica kvalitetnih marki nekad u Mađarskoj ili čak u Austriji.

Ove godine je Nasljednik, nakon što već petu sezonu nosu svoju zimsku jaknu (nudila sam ja njemu novu i prije) dao izjavu kako bi ove godine ipak neku frišku. Doduše, ja volim, pogotovo zimske (čitaj: skuplje) stvari kupovati na zimskoj rasprodaji iza Nove godine, no vidjet ćemo što si je on to zamislio. Kako je on jedan od onih što stvari nosi dok ih ne preraste ili dok se ne raspadnu - njemu se isplati kupiti nešto kvalitetnije i skuplje. Za razliku od Male kojoj nikad dosta krpica.

I da - slučajno sam se danas par minuta našla usred Avenue Mall-a. Sve puno mlađarije, super skockane kako baulja po dućanima. Pa odakle im pare za takve pizdarije??

Ili si to roditelji liječe neke svoje traume?