Da li je u pitanju kombinacija hormona i "onih dana", da li je u pitanju filing da starim i da su svi oko mene mladi, zgodni i (pametni?), a ja svakim danom dobivam samo bore i kile progresivnom linijom ili je samo blues nad ovim kišnim danima u kombinaciji sa teškom godinom punom turbulencija i ogromnih oscilacija (i na poslu i doma) da bi i puno jači od mene pukli i prepustili svoje izmućeno "telo" nekoj korpulentnoj medicinskoj sestri u prigodnoj ustanovi..

Ja bih radije maserki, no sad već cjepidlačim..

Uglavnom, imam volju prepustiti se maštanjima o danima kad nisam imala problema sa novcem, poslom, kućom, tvorom, djecom, bračnim dužnostima ni prljavim suđem....

O danima kad su mi zgodni i simpatični dugokosi mladići bili jedina briga. Ako sviraju gitaru - još više. O kako dobro neki sviraju..

Ma bez veze...

Idem se baviti važnijim stvarima. Nauka čeka.. A bome i gorespomenuto suđe.

Kategorija posta: totalno osobno...

Onih nekoliko puta godišnje kad svratim do svoje tj. naše Doture - jer ponekad mene (i Malu) mislim da je dobro da vidi i uživo, a ne samo da preko telefonski naručenih uputnica/recepata rješava naše probleme - dobijem slom živaca.

I to - prvenstveno zbog neorganiziranosti dotičnih bazičnih zdrastvenih službi. Kako?

Kao prvo - jedni te isti penzići vrte se po čekaonicama. O kej. Bolesni su. Željni su doktorske pažnje. Druže se. Noo...

Doktorica, kakva već je - lajava, ali na onaj jedan fini i zanimljivi način - s njima raspravlja od trenutne cijene grincajga na tržnici do njihovih bolova u zglobovima tokom punog mjeseca...

Pa tu i tamo uleti neki padobranac preko sobe od medicinske sestre (što još i proživim jer sam u najgorim danima bolesti mojeg oca, a poslije i majke i ja koristila tu "prednost") do onih famoznih farmaceutskih agenata, koji onda otmu Doturu na puuno minuta da ne velim sati). Ulete i nekakve kontrole, kad dotična o'ma raspusti čekaonicu.

Sve u svemu - svaki put popizdim do iskakanja iz kože, brojim doktorici sve po spisku, i - kad uđem unutra - raspametim se od dragosti te s dotičnom opalim priču o Maloj, Nasljedniku, genetici (od Kraljice Majke do Guzde), svojim boljkama (ako ih u tom trenutku imam)....

Danas sam, na svoju veliku žalost trebala za Malu recepte (za inzuline) koji ipak nisu mogli dočekati da se vrati naša Dotura s godišnjeg, pa da penzićima dam fore od par dana da se ispucaju... anyway, poslalo me na drugu lokaciju kod tzv. Zamjene. Još preko telefona objašnjavam sestri što mi treba, a dotična me "skine" na način - "Dođite, pričekajte u čekaonici, pa će vam Zamjena napisati recept za inzulin". Pitala sam i o gužvi - "Ma neee... " Nivac ja.

U trenutku kad sam stigla bilo ih je mali milijon - što "zakonitih" pacjenata, što nas izgubljenih bez naše vlastite Doture. Pa su uletavali i izletavali i padobranci (jer kod njih se kroz sestrinu sobu ide kod Dr. btw koja ima otvorena vrata, pa ak' se zaletiš sestri, vidiš i pacjenta kod Dr. ), preko reda tražeći neke recepte (zar i mi to ne čekamo??), uputnice, sitnice.. jegiba..

Meni gori pod prstima - em sam pobjegla s posla, em me pos'o čeka (zar ste mislili da sam oštetila firmu? o ne ne.. odradila sve što se za danas očekivalo, uglavom u vrijeme poslije službenog kraja radnog vremena..), em ističe parkiralište (faking Bandić i njegova prva zona), em psujem sebe i sestru na čiju sam priču nasjela...

A kad je ušla jedna gospođa u crnom bez ikakvih torbica, mobitela i ključeva - valjda iz obližnjih ureda, te kad je doktorica prestala radiliti slijedećih dvadesetak minuta - dobila sam lagani slom živaca.

I u tim se trenucima pitam - da li da puknem, počnem psovati sve po spisku (uključujući sestru) ili da stisnutih zubiju budem "lijepa i plava". Mrzim živčane ispade na javnim mjestima, no ponekad bi za zdravlje čovjeka trebalo napraviti neku scenu, pa bi - ako ništa drugo - prije došla na red...

Na kraju me prozvala predzadnju. Dobro se sjećam da je iza mene stiglo još najmanje petero ljudi i sve se pitam kako su oni čarobnim štapićem nestali???

I da - rekla bih da sam ja bila jedina radno sposobna, odčekala svojih sat i pol kod običnog doktora opće prakse kako bih dobila dva recepta za bolest koja je kronična, za koju postoji poduži povijest bolesti (dijabetes od dobrih deset godina!), da ne spominjem koliko mi je trebalo da stignem do čekaonice i povratak na radno mjesto. Fak i Milinović. Svim bi ja to doktorima dala otkaz. Rade sporo i neefikasno.
Jebite se, pa me pljujte...

Ne zanima me... I da mi nitko ne spominje njihove plaće - i ja sam jednako obrazovana, jednako naporan posao radim, jednako bi me negdje vani lijepo platili (pa bih mogla bez grižnje savjesti odletjeti na Mauricijus na godišnji), tako da nemate argumenata da me jebete oko toga.

I da, znam, južina je... grrr

Teško je biti pametan u ovako sitan sat...

Dobro, priznajem, neke stvari, ovako javno napisane su ni manje ni više nego teško olajavanje i tračanje. Kako tko gleda. No, s druge strane, osim što ovdje govorimo o vama anonimnim ljudima jer sam i ja - više manje anonimac, zar svi mi to ne radimo?

Kad napišem da se ne slažem sa Svekrivom, ili kad ispričam neke njezine nepodopštine - onda je sve u redu. Kad pišemo o šefu ili susjedima - opet o kej. O bračnom drugu (he he zato sam i počela pisati blog)...

Na neke se pak teme svi palimo kao francuske sobarice - od dolje navedene teme o odgoju djece (a bilo je toga više), do nekoj procjeni o obrazovanju (statusu u društvu?), da ne spominjem lovu. Kad bi sad bili iskreni i napisali post o svojem materijalnom statusu ili statusu vaših roditelja (ako vas oni uzdržavaju) - kladim se da bi bilo svakakve pljuvačine ako bi netko "priznao" iznad-standardna primanja. Ehh...

Da ne spominjemo tekstove o seksualnoj orijentaciji. Ti odmah dođu na naslovnicu.

Izgleda da bi bilo najbolje da se držim onih svojih putopisa. Sa slikama...

Ps. Djeca sretno stigla. Neki odmah zgiljali van u život.

Što znači biti licemjeran??

Neki su me u komentarima predhodnog posta prozvali licemjernom. Kao - slatka sam si i dobra s nekim prijateljima, dok ih s druge strane tračam.

Jebiga.

Kao prvo - za mene se zna da ću, pogotovo najboljim prijateljima reći istinu, kako god ona bila bolna. Ja svima velim da sam realna i da ono što kažem obično ima iskustvenu i stručnu pozadinu. Više - manje. Obično je trač neutemeljen i lažan podatak koji ljudi šire o nekoj osobi. Naravno, na njegovu štetu. Istina pak nije trač. Možda je gruba, možda je teška za reć, možda je i zločesta, no istina je istina.

Doduše, i tu ima granica pristrojnosti koju ni ja ne želim preći. No, uvijek se nađe način i vrijeme kada na neki manje bolan način pokušavam objasniti što bih u onom prvom slučaju rekla grublje. Tako je i s odgojem naše (tu sad mislim na svoju djecu, djecu naših prijatelja i familije s kojima sam u jako prisnom kontaktu) djece općenito.

Drugo, ponekad pokušavam ne biti "prepametna" jer sam shvatila da me neki moji prijatelji i poznanici doživljavaju kao naporno stvorenje koje sve zna. Šta mogu kad me sve zanima, a ono što me zanima, o to nađem i literaturu (kako je to sad jednostavno s internetom), pa se "podkožim" znanjem. Veseli me što mnoge stvari razumijem baš zato što sam si dala truda i isčitala knjiga i knjiga, tekstova i stručnih naslova...

A sad malo i o majci. Onoj dolje. O da, razgovarale smo. Pokušala sam joj na fini način objasniti neke sitnice. Oprostite, ali čovjek ne bi radio krupne greška da ih je svjestan. Ako je nekome bit odgoja da djeci sve dozvoljavaš, tko sam ja da joj solim pamet??

No istovremeno se zna da će se ta ista (i njezina) djeca, među ostalom mojom kumčadi, familijom i dječjim prijateljima koju borave/ljetuju/zimuju u mojoj kući ponašati po mojim pravilima. Pošto se djeca vraćaju s veseljem, ne vidim problem u sebi i regulama naše obitelji u našem vlastitom gnijezdu.

Ne velim da sam ja savršena. Daleko od toga. Svjesna sam da sam ponekad prekruta u svojim traženjima, pa me Guzda mora "pljuskati" kako bi me malo spustio u normalne realne okvire - kako on veli "Ipak su to samo djeca. Dozvoli da i oni pogriješe..". Mene mrzi kad griješe dan za danom... Iste stvari. No da...

I na kraju ovo: a o čemu bi vi lametirali, ljutili se na mene ili me podržavali - da nisam takva i ovdje na blogu??

Pitanje odgoja djeteta, a pogotovo odgoja više djece je uvijek problematična tema. Naravno da svi mi roditelji obično ne vidimo vlastite greške u odgoju, a predobro vidimo greške kod naših prijatelja, susjeda ili rodbine. Tako sam malo meditirala da li da opet razbuktam strasti i ponovno pišem o odgoju (tuđe) djece ili da sve prepustim samo zaboravu. No, ne mogu, a da ne spomenem neke stvari.

Već sam pisala kako sam u onih desetak dana što smo u gostima imali naše kumče uspjela određene stvari dovesti u koliki-toliki red (koje za svojih 12 godina izgleda totalno neuhranjeno i rahitično), tako da su se roditelji čudili što mali jede s nama roštilj, te traži još...

Drugo, nakon što sam više puta počistila namrljani kečap i nutellu po raznim dijelovima stola, stolaca, frižidera i same ambalaže (izvana) mladi gospodin je dobio lamentaciju o tome kako ja zamišljam kulturu jedenja (jede se za stolom, nad tanjurom, operu zamrljane ruke, a tek onda se sve posprema - u frižider, ormar ili sudoper), i bome - čovjek se pridržavao pravila igre. Barem u našoj kući. I nisam vidjela da se malac buni i da mu je krivo što je sve oko njega više - manje čisto.

A jučer mi se dotična majka (u njihovoj uflekanoj i umrljanoj kući) jadala kako je na godišnjem, kako je jučer sve čistila do pola noći, a gle danas - sve u komi i sl...

Jebiga, ona je ta koja kreira kućne regule (npr. kod mene se doma nije smjelo jesti izvan kuhinje, a ne, ne.. Kraljica Majka je u tome bila jaako radikalna, dok ja svojima dozvoljavam, ali uz pažnju - poslužavnik, tanjur, ne mrviti po podu, ne mazati namještaj, ne ostavljati suđe i slatke čaše za sobom..).

Naravno da se nekad dese i nezgode. Ako su ih skrivili svojom nepažnom, slijedeći put je dozvola ukinuta. I tako u nedogled.

Doduše, u cijeloj priči je važan faktor i dob djeteta. Ne može se isto očekivati od trogodišnjaka i trinaestogodišnjaka. Zar ne? Trogodišnjaku se trebaju obristi rukice prije nego ga se pusti dalje da pustoši po kući, dok će veće dijete samo otići oprati ruke, ako ga se na to podsjeća.. Kod mojih kumova to nije slučaj. Nego se umrljan sladoledom osmogodišnjak hvata daljinskog, laptopa, psa....

U podužem nizu problema (osim gore spomenutih problema srednjeg sina od 12 g.), najstarijeg (nepunih 16) kojem dozvoljavaju vožnju (bolje rečeno divljanje) automobilom po selu, te su mu kupovali kondome jer je mali "ozbiljno" ljubio u 14. godini, te su mu dozvolili upražnjavanje jednog jako opasnog adrenalinskog sporta, gdje si totalno solo (znači da se možeš i ubiti ako krivo odreagiraš u pojedinoj situaciji) do sada najvećeg problema s malcem od 7 1/2 koji se boji mraka (to su prošla i ova dva starija, baš me zanima čime ih plaše, osim što ih puštaju da gledaju teve do kad žele, pa to uključuje i horrore i pornjavu na kablovskoj iza ponoći), piški u krevet, urla po noći, danju radi scene...

Naravno, djeca su zapuštena na određeni način. Ne, oni su siti, dobro obučeni, dobiju sve što si zažele, roditelji ih ne maltretiraju na nekoj fizičkoj ili psihičkoj razini i sve u svemu žive u jednoj prosječnoj, čak u nekim stvarima i načinima razmišljanja i nadprosječnoj obitelji. Ne može se tu govoriti o lošim roditeljima - do određene granice.

No, činjenice pokazuju drugačije. Definitivno se dečki od početka (a to su zapravo roditelji koji su nakon one "doddler" faze, pa je tu uletjela slijedeća beba, nezainteresirani za odgoj tj. bavljenje vlastitim potomcima) bore za pažnju - i to onu na razini razgovora, zajedničkih izleta (baš se jučer kuma isčuđavala kako to da smo Mala i ja bile u muzeju na "Bodies") - u krajnjoj liniji određenih zabrana.

O tome da mali koji kreće za mjesec dana u drugi razred više ne zna čitati, a bome mu ni matematika baš ne ide (Guzda se s njim igrao igrice: za svaku peticu dobiješ 10 kn, koliko ću ti dati novaca kao nagradu za ocjene?). A mojoj kumi je čudna bila moja zamisao da svako jutro s njim malo čita - tj. predložila sam da joj on nešto pročita naglas, dok ona recimo pije prvu jutarnju kavu.

I dalje smatram da svaka godina života nosi svoje. I nije dobro da dijete - mladi - odrasli doživljavaju određene stvari prerano, a bome ni prekasno (sjetite se samo "starih" prvorotkinja - koma za dijete i za okolinu). Prema tome - mi roditelji smo ti koji bi ih trebali usmjeravati, a ako je potrebno i s kaznama i zabranama dozirati njihove preuranjene zahtjeve.

Nemojte me na kraju svega popljuvati, jer i ja sam samo nesavršen roditelj, te je uvijek lakše davati nego primati savjete.

No, nećemo sada o meni....

Ps. Malo mi je dosadno bez djece. Pusta kuća. Guzdi već dopizdila sloboda. A bome i meni.

Svako jutro, kad se vozim na posao, razmišljam kako volim ovaj dio godine.

Presudni trenutak je kada u kasno proljeće skinem čarape i mogu lijepo biti bosa. Znate onaj osjećaj kada u trapericama (koje su zapravo simbol naše generacije!) ležiš pred televizorom i mičeš prstima na nogama. Onako bos. I kada ti je fino. I nije ti hladno. Kao kad se poslikavaju (preseravaju) filmske i ostale zvijezde u njihovim privatnim životima. Šatro. Namještenim životima.

Anyway, u ovo doba godine čak i Zagreb volim jer možeš bez problema stići kuda si naumio, ponekad čak i birati parkirališno mjesto (ili ovo ne - možda sam pretjerala). Ovaj dio godine je idealan za rješavanje birokratskih problema - papirologija oko kupnje auta, nova osobna, putovnica, zdrastvene usluge

Volim pogled na jutarnju rosu. Volim ugodne noći (bez komaraca, što je već malo teže postići) kada se lagano obućen i dalje možeš šetati, a da ti se ne smrznu jaja i jajnici.

Aj, aj...

Baš sam romantično nastrojena. Sve čitate i ne vjerujete što piše. Zar ne? Malo nam fale djeca, pa je Guzda jučer tulio neka ih vratim doma jer mu je totalno pusto bez njih. Meni malo manje jer ne kuham već dva dana. Jebiga. Ne da mi se, a niti me peče savjest da se netko/itko zdravo ne hrani.

A danas je petak. Dan za... ???

Recesija ili ne, no u ovom trenutku Rudarka još uvijek ne zna da li ide ili ne na more. I kuda.

Kao prvo, volim more, volim plavetnilo, volim čistu vodicu, volim zalaske sunca.

Ne volim gradske plaže. Ne volim plaže gdje jedva zguraš svoj ručnik i to samo ako dođeš u osam ujutro i "rezerviraš" svoj dio kopna. Ne volim neodgojenu djecu što mi skaču po glavi i cijede voće po mojoj knjizi, ne volim odrasle što opuške (to mi se specijalno gadi) i ostalu ambalažu ostavljaju "iza kamena"...

Jednom riječju - jaako sam zahtjevan gost.

I nekako je sazrela odluka da moju oazu mira, tišine i morske ljepote, nakon pustih godina zamjenim nečim novim. Kao prvo, u posljednjih dvije godine je dotični smještaj bezobrazno poskupio - A4 preko 70 eura (i to u kompletu BEZ klima uređaja), pa ga otplaćujem skoro do Uskrsa i to jebačku ratu. A i malo sam se zasitila tog kraja. Dobro, trebalo mi je deset godina da se zasitim, ali ipak jesam.

Ima i druga strana (već su neki blogeri o tome pisali) medalje: kako pronaći ugodan smještaj, a da sve što se navodi u oglasima bude i stvarno. Mislim stvarno na način da je namještaj u apartmanu (relativno) nov, da je klima na raspolaganju (a ne da ju gazda stalno dolazi šaltati, štedeći struju), da je plaža stvarno blizu i da ima mjesta na njoj...

Do nekidan sam imala ideju za Last minute ponudom. Pa sam se malo bacila na istraživanje. Nekako nemam osjećaj da ima previše opcija za birati, osim famoznog Egipta, no tko bi lud da ovo naše lijepo more išao u ovo doba godine na ljetovanje u Egipat? Tamo je već za Prvi maj pakleno.

No, što je uopće bit Last minute ponude? Ako vidiš da ti je soba/apartman od sutra slijedećih desetak dana prazna, lupi i neku nižu cijenu i napuni smještajne kapacitete. Uvijek ima netko tko želi krenuti na neviđeno odmah, danas i bez odgađanja. Ako je povoljno.

I da, onda sam se malo otkačila, pa sam otvarala popunjenost hotela - onih nekih s 4 i 5 zvjezdica gdje sam za davnih divnih dana službeno boravila, pa točno znam kako izgledaju, te kako im izgleda okoliš i plaža. Npr. hoteli u Du - obične sobe su full popunjene do kraja 8 mjeseca. Ostalo je tu i tamo neka od "king mega de luxe suite" oliti onih kraljevskih apartmana za po 2500 ojra na dan.

Ako je to stvarno istina, Bajs ima razloga za slavlje. Još uvijek mi ne ide u glavu da je onako trontljav uspio prošle godine dovući turiste u Hrv. Doduše, koliko nas koštaju one silne reklame (nikad mi nije bilo jasno zašto svake godine moramo imati nove reklame i novi slogan??) što se vrte po CNN-u i drugim stanicama...

Da vidimo, što mi nudite? Ako netko ima neki dobar prijedlog (molim uračunajte i kućnog ljubimca koji mi predstavlja novi moment u mojem životu ), ako netko želi iznajmiti svoju vikendicu da si malo podigne kućni budžet, a da mi stvarno ne ponudi rupu ili ako netko pozna neki dobar smještaj - please. Otvorena sam za sve opcije.

Kako djeca rastu, tako i lagano odlaze iz vlastita gnijezda....

Pošto živimo u malom mjestu, tako se i neki "odlasci" drugačije tretiraju nego u velikom gradu. Zato i imamo svako ljeto goste jer i djeca vole malo slobode, a stvarno su manja mjesta sigurnija i manje opasna od velikih. Ima tu i alkohola. Droge puno manje. No, kad vam na primjer dijete luduje ili se napije sa društvom iza sportske dvorane, vjerujte da ga je neki vaš kućni prijatelj ili susjed vidio i da ćete to doznati. Druga je priča da li u tom trenutku roditelji reagiraju ili se prave mutavi. Pa klinac i dalje puši ili...

Mala je u fazi da se "izlazi" u "grad" - čitaj: napirlita se, stavi šminku, zasmrdi cijelu kuću nekim dezićem i izađe sa curama u šetnju (ove godine do 22:15, prošlih do 21:00 - 21:30). Kad je bila manja, išlo se oko osam na sladoled i đir po centru.

Nasljednik je već druga priča. Tokom godine trenira svaki dan, pa se sa torbetinom smrdljivih stvari vraća doma oko 22:30. Pa hoda po kući, pa jede, pa sere, pa pere zube...

Onda su tu vikendi kada se izlazi, s time da mi je najmrskije odlazak u disco koji nije u našem mjestu (jer ga kod nas nema!), već se djeca snalaze kako znaju i umiju. I roditelji. Tu ima vozikanja u spavaćicama , spavanja na parkiralištu i sl. snalažljivih situacija jadnih roditelja. To su oni koji ne dozvoljavaju povratak jutarnjim vlakom u 6.

Mislim da je loša stvar što nam gradonačelnik ima malu djecu, pa ne uviđa problem na vlastitoj koži.

Ima tu i cjelonoćnog igranja wii-a i gledanja horror filmova kod prijatelja (ili u našoj kući)...

No, najviše me ljuti kad se pred gostima izmigoljimo vanka, pa nas ujutro nema u vlastitom krevetu. Kao danas.

Ps. Mala je na moru kod ujne. Ujna trenutno bedina jednu malu (5), sina (12) i dvije od (14). Fala joj. Fala...

Ahhh...

Stvarno ne znam što me ovako staru tjera na pizdarije..

U petak se (oept) skupilo društvo na našoj terasi. Donio Guzda kukuruz iz Slavonije, pa da ga bacimo na vatricu. Noo.. Šta bi jeli samo suhe klipove, lijepo se nabacilo i nešto kobasica i mesa. Pa uglavnom i nismo više mogli kukuruz. Pa malo pive. Pa još pive.

Već je bilo pola jedanaest kad smo krenuli u omiljeni kafić na živu mjuzu. Prijatelj - susjed se nije dao dugo nagovarati. Žena u noćnoj, a mi u vanka.

Pa još piva, pa ples, pa uživancija.

Sve u svemu - bacanje glave na jastuk negdje iza 3:00, knjavanje do iza podneva, mamurluk i "što mi je to trebalo", svečani ručak u čast jednog upravo punoljetnog djevojčeta. uz kupanje u znoju ispod loše izoliranih krovova lokalnog seokog ugostiteljskog objekta tokom najtoplijeg ovogodišnjeg dana. No da, nije da nema klime, no neka stara i šugava (upaljena u trenutku kad smo ulazili u zatvoreni prostor, a ne ujutro), al je zato klopa odlična. Ništa nije savšeno..

No, poslije smo se prebacili u bazen, neki i u donjem vešu. Gadno je to kad starci prolupaju.

Uglavnom, definitivno sam zaboravila na naporan tjedan na poslu, opaku atmosferu sa masom hitnih zadataka, loše organizacije, straha od budućnosti i svega što ide u recesijskoj godini. Nadam se da ću sutra manje opterećena krenuti u nove radne pobjede.

I da - sanjala sam danas da je Guzda donio i ostavio na stolu novce - nekoliko novčanica koji izgledaju kao one od 1.000 kuna samo su imale puuno nula - kao, pokušala prebrojat nule da vidim koliko novčanica vrijedi, no nisam uspjela. Što to znači??

Nešto ili ??

A šta da vam kažem...

Umjesto da mi je na poslu laganini, sva dan je sve ozbiljnije, opakije i na rubu živčanog sloma. Za sada mojeg ne, ali, neki drugi pljuju krv...

Onda stignem doma voljna za opušteno kupanje na privatnom bazenu (sori draga što si propustila sliku. tak su pljuvali moje noge da nisam izdržala nego ju skinula s bloga ), uz knjigu, bez komunikacije i s ponekim telefonskim pozivom.

But!

Kako to već biva, ima i onaj - ali!

Napizdila mi se prijateljica cijeli tjedna, svaki dan da zajedno sa mnom dijeli blagodati našeg privatnog bazena. Pa malo sama, pa sa svojim potocima, pa...

Mislim, jebemti, jesmo si mi dobre, ali ne toliko da me svako popodne inkomodira tako da ja nabrzaka jurim po dućanu, kuham nasljednicima i mrtva umorna, umjesto da bacim oko u klimatiziranoj sobi pred popodnevnom ljetnom teve shemom zabavljam dotičnu na bazenu.

Veli ona - može ona i bez mene..

No way. Ne može mi ljudi ulaziti i izlaziti samo tako kroz moj privatni posjed.

Toliko o najdražim friendovima. Volim ja njih, ali brate mili, ne svaki dan....

Kako bi zaokružili tematiku seoskih svatova, skinuh i nešto slika s mobitela (ono famozno pjevanje neću)..

Dvorana u famoznom žuto-ljubičastom tonu:



Buketlin na "službenom" autu (Guzda ga je prozvao "radar"):

.

O da, i Rudarka (slika iz kabine dućana, poslana frendici da pomogne pri odabiru):



I da vam malo povadim mast:

I'm back!!

Došao je i prošao i taj dan. Dan seoskih svatova o kojemu sam bajala kroz nekoliko postova...

Bilo je tu svega - od pilanja drva, otključavanja lokota, suza, prašine i znoja pomješanih s puderom i ostatkom (mladenkine) šminke, neukusnih aranžmana (kombinacija žarko žute i ljubičaste ), pjevanja za izgubljenu cipelu i sličnih običaja....

Guzda, oliti the Kum se dobro držao. Totalno se uklopio u to seosko ludilo i kao pravi (bogati) gazda (ipak smo mladence vozili u Jagu ) ispljunuo hrpu ojra (bez kuverte ), hrpu stotki tamburašima (koji su nažalost nestali do dolaska u salu) i sve dobro zalio s hrpom pive (doduše, kako je bilo vruće, sve mu je izašlo kroz kožu, pa se definitivno usmrdio na kiselo, bez obzira što se presvlačio češće od same Mlade - od kombinacije "mešne" hlaće i majica (obična), do "mešno" + košulja (pink!) + kravata do 501 + Aždaja maja ). Poslije se krijepio Red Bull-om da dočeka jutro kako se to već od njega i očekivalo.

A Rudarka?

Razmišljala sam da li da se uklopim u to meni totalno egzotično društvo ili da se špilam, kako to već ja znam, mogu, hoću i ponekad uživam.

Dan ranije, u petak, dobro smo se zarakijali u našem lokalnom kafiću (onom istom gdje sam s frendicom slavila "momačko") s time da su sada pičili neki drugi mladi muzičari, s predobrim ženskim vokalom i petoricom muških vokala + instrumenti - sve stare stvari - fank (pokojnog Dvornika), Vaja Con Dios, Azra, Balašević (predobro izveden "Božo zvani Pub"), Bijelo Dugme i mnogih drugih koje sam ja, uglavnom većinu slušala uživo kad su bili na vrhuncu slave ili kad su bili živi, tako da sam totalno mamurna nakon par sati sna stigla do frizerke i klela se u blagodati mineralne. Na svadbi. Frizerka je umrla od smijeha..

Odlučih se za svoj gušt obući, makar mislim da je Swarovski sat čak i za ove na selu bio prekićast. Noo... my pleasure.

I tako je Rudarka bila jedina koja:

- nije znala riječi niti jedne pjesme (čak se i Guzda u bunilu alkohola prisjetio nekih )
- je prepoznala samo one naj-in Halid pjesme (Jabuka, Tešanj i koje li već) koje su prema ostalome zvučale kao najdraži pop/rock
- nije pila ništa (osim spomenute mineralne), bljak mineralna
- nije probala svatovsku tortu
- ne zna dvokorak i ostale korake plesa na opće-narodne pjesme tipa dugmetara
- je oko tri zalegla u auto, pokrivši se dekicom i stavivši vlasitito jastuče pod glavu (već prije pripremljeno na vrijeme ).

Doduše, mudro sam se držala, odplesala ono što se od mene očekuje, nisam srkala juhu i smješkala se svaki put kad mi se kamera unijela u lice (samo lagano našminkano, nek se vide bore.. ) te komunicirala sa svima koji su željeli upoznati jedno takvo za njih egzotično stvorenje.

Bilo je tu, kao što već biva i u meksičkim sapunicama kvocanja i podbadanja, uglavnom ženskog dijela roditelja mladenaca, pa smo u jednom kriznom trenutku skoro ostali bez cijele postave konobara i muzikaša (nisam sigurna da bih bila pretužna), plaćanja računa od strane samog Mladenca jer su roditelji (i to oni koji su inzistirali na velikoj svadbi), ne znam po kojem štosu, mislili da nije do njih da ponesu šušu na samu proslavu (a zna se da na selu nema odgode plaćanja - posao, pa pljuni pare) i sličnih sitnih peripetija po kojima će se još dugo pamtiti ovaj događaj. Nažalost.

Eto. I molim bez pljuvanja jer nisam sigurna da je itko od vas doživio sličan događaj.

I da, pošto mislim da je većina svatova kompjutorski neobrazovana, mislim da nemate čast vidjeti na Jubitu the Kuma kako zavija "Mala Ćići" kupujući zagubljenu cipelu.

Jel' se sjećate one ludnice s kupovinom knjiga uz dnevne novine?? Ak' se ne varam, sve je počelo s Večernjakom, kad su se penzići dizali u pet ujutro kako bi baš oni bili ti koji su upecali svoju (pre)skupo plaćenu knjigu. Pa je onda uletio Jutarnji... Pa..

I sada imamo metre i metre beskorisnih knjiga, upitne kvalitete prijevoda, lošeg uveza i čudnog popisa naslova (kladim se da neke od tih knjiga nisu na popisu obavezne lektire studentarije na raznim smjerovima Filozofskog fakulteta ). A da sad to malo zbrojite - došli bi do fascinantne cifrice. Koju su si gore spomenuti otimali od usta. Ehh...

Baš me zanima u kojem su postotku te knjige bile otvorene, pa možda i pročitane...

Sad su se novinski izdavači dosjetili - pa ti reklamiraju super poznatu knjigu za 3 kune, a kad ono mikroskopska knjižica od desetak stranica skraćenog uvodnog poglavlja razvikivane knjige. Ili - kupite "Anu Karenjinu" - kad ono, knjiga raskupusana u tri toma, pa ti lijepo triput plati kako bi dobio tekst od korica do korica..

E sad, kad već pljujem, moram priznati i svoju krivicu. Prvu turu Večernjakovih i Jutarnjih knjiga sam i ja pokupovala. O da. Skompala se Kraljica Majka sa tetom na kiosku, pa smo i mi došli do teško stečenog knjižnog bogatstva.

U nastavku sam kupila i poneku knjigu koju sam procjenila kao potencijalnu srednješkolsku lektiru (silly me, Nasljednik ni ne zna da one postoje u našoj kući ), te omiljeni opus krimi pripovjetki (moje okriće D. Leon, te K. Reichs)..

O da. Pročitala sam i neku iz opusa lektire našeg djetinstva, koju sam propustila pročitati u to doba, kad su se knjige čitale kao što se sada ulogirava na Face, kad nije bilo PC-a ni poštenog te-ve programa... No da.

Zašto ovaj današnji post? Tu silu knjiga, uključujući i one nasljeđene, kupljene mimo gornjeg popisa, nabavljene po raznim antikvarijatima, Amazonima (imam čak i knjigu iz knjižare u Katmandu-u ) ... i to treba tu i tamo izvaditi, obrisati prašinu, presložiti...

A baš je došao i taj dan... ehhh

Neki me pitaju o Lap-u....

Ehhh....

Ja sam generacija koja je prva slova savladala početkom '70-ih godina prošlog stoljeća (kako to gordo zvuči - meni je bilo wou kad sam saznala da se moja pre-stara baka rodila krajem 19-og stoljeća, a vidi sad mene - i ja iz prošlog stoljeća ), koja je primljena u pionire (bili smo klinci u prvom osnovne - na Dan Republike - a tada je to bio 29.11. (inače rođendan one gore spomenute bake )), malo kasnije u redove omladinaca...

U moje srednje školsko doba postojale su radne akcije - tzv. ORE - Omladinske radne akcije - gdje su se mladi iz cijele Jugoslavije (čitaj: područje sadašnjih država: Makedonije, Kosova, Srbije, BiH, Slovenije i Hrv) malo radili, više se družili , no na moju žalost - moji me roditelji nisu pustili u taj mladenački raj (čitaj: sloboda, sex, rock&roll, mislim da baš i nije bilo droge)...

Uglavnom, u to je neko doba - krajem '70-ih i početkom '80-ih počeo "Novi val" - oliti krenule su grupe kao što su Parni valjak (moja frendica iz Dubrave zvala me na koncert dečkiju par godina starijih od nas - s prvim albumom - onim s "Rolling Stones" jezikom + ziherica), Dorian Gray (tu se pojavio Massimo, puuno mlađi i s više rupa po licu koje je poslije ispeglao u dermatološkim ambulantama) - i tu sam imala frendicu koja me zvala u njegovo društvo, no meni su neke druge stvari bile u glavi...

Da ne spominjem Štulića - bila sam na jednom od onih famoznih pet ili šest koncerata u nizu u Kulušiću (mislim u srijedu, a frend od mog brata bio je u četvrtak) što je kasnije evoluiralo u famozni "Live in Kulušić" - LP (oliti Long Play) - hoću reći - ja sam od onih koji znaju da je Štulić još živ, odnosno slušali su famozne legendarne stvari UŽIVO...

O Ekatarini (Velikoj), Balaševiću, "Dva dinara druže" - nespomenutog (sada ortodoksnog) Četnika, pa ga neću ovdje spomenuti, Lačnog Franca, i još nekih s tog našeg sada bivšeg područja velikog Balkana (a tada famozne Juge) - nećemo....

Anyway, u to smo doba visili svaki dan pred SC-om (oliti famoznim Studentskim Centrom - moje srednješkolsko doba ), izlazili u Lapidarij ili Jabuku, Big Ben (jedan od ulaza u Bogovićevoj) bio je rezerviran za "šminkere" i Šipce (koji su znali plesati), sadašnji (ili bivši) Majoličin restač navrh Nebodera za tzv. "Nesvrstane" - bogate Afrikance (uglavnom iz muslimanskih zemalja) što su studirali godinama u Zg. (raj za tadašnje sponzoruše što su se htjele bogato udati), a Saloon za prave šminkere (koji su si mogli priuštiti izlet u Trst svaki ili svaki drugi vikend po novu robicu )...

Uglavnom, kad ti neki mladac (s duugom kosom, tako sladak ) svira i pjeva pjesme koje su te vratile u prošlost, ehh...

Nema tih bora na licu, celulita, godina staža na ramenima, djece, muža.... samo ono mlado srce što sretno kuca...

Bez minusa na računu, bez kredita, bez Guess torbica i ostalih skupih sranja, s puuno ljubavi za prošlost, mladost i ludost...

Gužva mi je, gužva...

No da, osim što sam u četvrtak bila na nekoj "službenoj" večeri s tamburašima (bilo mi je naporno i dosadno, kako to već biva sa silovanim razgovorima, mineralnom (usput sam i bila dežurna, pa se nisam usudila piti ništa jače od Jamnice), u petak sam slavila momačko!

Ne, ne s dečkima (makar nas je Guzda u neko doba prizivao da dođemo ), već s frendicom izašla u jedan naš kafić koji je, kao prvo relativno nov, a drugo poznat po živim svirkama vikendom u prostoru jednog cignenog podruma - ma pljunuti Lap iz naše mladosti .

Mjuza? Prašio se rock (i to dečki koji inače vode Pop rock školu ili tako nešto).

Bilo je da ćemo uletit', poćakulati s gazdom, popiti pivce - i to je to. Ostale smo do pola dva, uz euforično pjevanje (dvije stare lude među dječurlijom ) i bilo je taako dobro. Ne, nije u pitanju bio alkohol ili nešto slično, no sve te dobre stare rock stvari što su dečki prašili vratile me u mladost... ehhh....

Dobila sam i naručenu pjesmu od Azre...
.
Uspjela sam se ubaciti u krevet pet minuta prije Guzde koji je stigao sa svoje fešte.

A onda smo i jučer malčice zaružili, pa smo danas.... ehhh... nemam volje za stavljanje slika, pa tako niš' od posta sa slikama. Next time. Ćaos društvo...

Na sva napredovanja, seminare, certifikate uspješnosti i sl. dokumente dogodila se (opet) prošlost: ode lijepo čo'ek (čitaj: diša) na zasluženi odmor, a u međuvremenu mu konkurencija "spakira" nogu iz fotelje. I onda, da stvari budu bolja - svi znaju o tome, od posljednje čistačice do zluradih suradnika, osim njega samog. No da... naša hrvatska posla.

E sad, ne bi tu bila neka panika da se ne radi o mojem vlastitom šefu. A onda posao - prvih tri dana je bio normalno na poslu, ali nije ništa potpisivao, sad smo službeno obezglavljeni, no novi je na vidiku, pa kad se dotični ufura - e jebiga, moj će posao kasniti dobrih mjesec dana. Grrr...

O tome kako je svaki šef, direktor, poslovođa - priča za sebe, sa svim pozitivnim i negativnim efektima po ove ispod njega, tako je i nama svima mrsko što će i kako će ovaj novi.

Nekoliko sam se puta u životu opekla što sam mislila kako su neke kolege, s kojima sam surađivala na nekim projektima, ali u ravnopravnom odnosu, ili lumpala po kongresima, biti dobri kao moji vlastiti pretpostavljeni. A onda hladan tuš...

Ispalo je da od uviđavnog kolege (koji je doduše u tom trenutku pljuvao i blatio neke druge ljude) ispadne neki goropadni tip/žena. Jedna je, pokoj joj duši, komunicirala s nama na način da je urlikala kako da smo svi s placa.

Sve u svemu - jedno zanimljivo i turbulentno ljeto. Hvala na pažnji. Lijep sunčan pozdrav od Rudarke