Onih nekoliko puta godišnje kad svratim do svoje tj. naše Doture - jer ponekad mene (i Malu) mislim da je dobro da vidi i uživo, a ne samo da preko telefonski naručenih uputnica/recepata rješava naše probleme - dobijem slom živaca.

I to - prvenstveno zbog neorganiziranosti dotičnih bazičnih zdrastvenih službi. Kako?

Kao prvo - jedni te isti penzići vrte se po čekaonicama. O kej. Bolesni su. Željni su doktorske pažnje. Druže se. Noo...

Doktorica, kakva već je - lajava, ali na onaj jedan fini i zanimljivi način - s njima raspravlja od trenutne cijene grincajga na tržnici do njihovih bolova u zglobovima tokom punog mjeseca...

Pa tu i tamo uleti neki padobranac preko sobe od medicinske sestre (što još i proživim jer sam u najgorim danima bolesti mojeg oca, a poslije i majke i ja koristila tu "prednost") do onih famoznih farmaceutskih agenata, koji onda otmu Doturu na puuno minuta da ne velim sati). Ulete i nekakve kontrole, kad dotična o'ma raspusti čekaonicu.

Sve u svemu - svaki put popizdim do iskakanja iz kože, brojim doktorici sve po spisku, i - kad uđem unutra - raspametim se od dragosti te s dotičnom opalim priču o Maloj, Nasljedniku, genetici (od Kraljice Majke do Guzde), svojim boljkama (ako ih u tom trenutku imam)....

Danas sam, na svoju veliku žalost trebala za Malu recepte (za inzuline) koji ipak nisu mogli dočekati da se vrati naša Dotura s godišnjeg, pa da penzićima dam fore od par dana da se ispucaju... anyway, poslalo me na drugu lokaciju kod tzv. Zamjene. Još preko telefona objašnjavam sestri što mi treba, a dotična me "skine" na način - "Dođite, pričekajte u čekaonici, pa će vam Zamjena napisati recept za inzulin". Pitala sam i o gužvi - "Ma neee... " Nivac ja.

U trenutku kad sam stigla bilo ih je mali milijon - što "zakonitih" pacjenata, što nas izgubljenih bez naše vlastite Doture. Pa su uletavali i izletavali i padobranci (jer kod njih se kroz sestrinu sobu ide kod Dr. btw koja ima otvorena vrata, pa ak' se zaletiš sestri, vidiš i pacjenta kod Dr. ), preko reda tražeći neke recepte (zar i mi to ne čekamo??), uputnice, sitnice.. jegiba..

Meni gori pod prstima - em sam pobjegla s posla, em me pos'o čeka (zar ste mislili da sam oštetila firmu? o ne ne.. odradila sve što se za danas očekivalo, uglavom u vrijeme poslije službenog kraja radnog vremena..), em ističe parkiralište (faking Bandić i njegova prva zona), em psujem sebe i sestru na čiju sam priču nasjela...

A kad je ušla jedna gospođa u crnom bez ikakvih torbica, mobitela i ključeva - valjda iz obližnjih ureda, te kad je doktorica prestala radiliti slijedećih dvadesetak minuta - dobila sam lagani slom živaca.

I u tim se trenucima pitam - da li da puknem, počnem psovati sve po spisku (uključujući sestru) ili da stisnutih zubiju budem "lijepa i plava". Mrzim živčane ispade na javnim mjestima, no ponekad bi za zdravlje čovjeka trebalo napraviti neku scenu, pa bi - ako ništa drugo - prije došla na red...

Na kraju me prozvala predzadnju. Dobro se sjećam da je iza mene stiglo još najmanje petero ljudi i sve se pitam kako su oni čarobnim štapićem nestali???

I da - rekla bih da sam ja bila jedina radno sposobna, odčekala svojih sat i pol kod običnog doktora opće prakse kako bih dobila dva recepta za bolest koja je kronična, za koju postoji poduži povijest bolesti (dijabetes od dobrih deset godina!), da ne spominjem koliko mi je trebalo da stignem do čekaonice i povratak na radno mjesto. Fak i Milinović. Svim bi ja to doktorima dala otkaz. Rade sporo i neefikasno.
Jebite se, pa me pljujte...

Ne zanima me... I da mi nitko ne spominje njihove plaće - i ja sam jednako obrazovana, jednako naporan posao radim, jednako bi me negdje vani lijepo platili (pa bih mogla bez grižnje savjesti odletjeti na Mauricijus na godišnji), tako da nemate argumenata da me jebete oko toga.

I da, znam, južina je... grrr