Nema smisla da godinu ne završimo udarnički.

Vi, koji ćete prvu jutarnju kavicu popiti tek oko 11 - samo bacite pogled na vrijeme posta!

I nemojte biti mrzovoljni jer nas ima više što ovako rano moraju na posao (samo da znate, zbog ovog posta već kasnim!), da ne spominjem one jadne radnike u vlaku na Zg kolodvoru koji su već stigli do grada u 5:10 kad se ono čudo od lokomotive zakucalo u beton.

Kako je i naslovljen, nema smisla da u revijalnom tonu i ne nastavimo današnji post:

I kada vam je teško, i kada vam je lijepo (obično to ljudi uzimaju zdravo za gotovo, pa zapravo i ne uživaju kad bi trebali), uvijek treba misliti pozitivno. Think pink! I svaka, naizgled teška situacija, u nekoj drugoj priči mogla je biti još gora...

Zato, bez obzira što mladima i zdravima zvuči jako ofucano - želim vam puuno zdravlja, onima (malo) bolesnima ozdravljenje ili smanjenje njihovih boljki na neku (njima) podnošljivu mjeru. A ministru zdrastva da ga obori ona njegova faking gripa. Hi hi. Da svojim primjerom pokaže kako se đabe cijepio.

Drugo, želim vam što manje stresa tokom slijedeće godine. Svi nas stalno fukaju kako će biti teška, bla, bla, truć, truć. Ma, biti će, i bila je i ova, bile su i one prijašnje, o čemu pričamo? Da nam je bilo bolje? Nije. Samo su nas banke zavarale, dale malo šuše (da se narod veseli - kruha i igara), pa sada svi grcamo u dugovima koji nam nisu trebali. Ehh... Da smo bili pametni...

Želim nam da se i svi oni silni milijuni pronađu (hehe, da nam svima zaželim zgoditak na lotu?), a seronje što će večeras sjediti na tvrdoj klupi za zatvorskom večerom -

Želim vam i puno seksa, male djece (više nema slučajnih beba, c c c ), svatovskih juhica, rođendanskih proslava...

Da vam želim dobar posao - neću. Ali, nadam se da će vam radno mjesto ostati u vlasništvu, da će vam vlasnik dozvoliti miran, dostojanstven i human rad, uz regres i božićnicu, bila ona mala ili velika. Bitna je volja!

I za kraj - udri brigu na veselje uz malo i , te me se ne morate sjetiti u dva u noći jer ću već debelo spavati.

Ali, kad sutra krenu valcer i polka - tu sam.

I opet ću se grebati za karte. Možda jedne godine i upali odlazak u Beč.

Davnih dana, kada sam ja bila mala, a Kraljica Majka (relativno) mlada - ipak je ona bila moja majka, pa je meni uvijek bila "stara", što sada, kada je moj sin u mojim, a ja u njezinim godinama i ne izgleda tako "staro" - anyway, KM je plakala na sve što je gledala, čitala ili vidjela. Vrhunac našeg cera (mene i brata), a njezine "plačne" faze je bio crno bijeli slovenski film "Kekec" na koji je stara ridala.

Doduše, u tom je trenutku tata već mjesecima bio na službenom putu (Ne, ne onako kako ste vi zločesti mislili. Starog poslalo na drugi kraj svijeta, kako to uvijek ide - na kratko pa se odužilo...), pa smo mislili da je stara mrvicu pukla.

Uglavom, da li ja starim pa me peru neki čudni hormoni, da li je to zato što mi djeca rastu (ona koju sam ja stvorila, rodila..) ili su podzemne vode , uglavnom, u zadnje vrijeme plačem na više stvari, poredane slučajnim odabirom pojedinačno ili u zbiru:

- bolesnu malu djecu
- zdravu malu djecu
- tužne priče
- vesele priče
- novinske članke
- dječje filmove
- pobjede sportaša (čak i nogometaša, no u posljednje vrijeme sve manje) ....

Jebiga, ispada da NE plačem samo na predizborne pizdarije (hi hi Wind, ova prostačenja su tebi u čast Nebu niko jebal moju frendicu! ), Dnevnik i Mislava Bagu. Ne striktno tim redom.

I sad plačem na film o Sandri Paović. Jebiga.......... Mala je stvarno faca!

Zaboravih dodati ključni dio inventure: silom prilika (kombinacija "tatica pada na suze" svoje kćerkice i njihovih nabuloznih ideja) dobila na skrb malo toplokrvno stvorenje zvano afrički tvor. Ja, osoba koja u djetinstvu, u malenom stanu nije imala mogućnosti ni volje Kraljice Majke za bilo kakvom domaćom, a kamoli kućnom živi(otinj)om, sada pričam o higijenskim navikama, probavnom traktu i dogodovštinama kod veterinara za - izgleda samo svojeg kućnog ljubimca (ako govorimo o tome tko mu čisti kavez, pušta da se izdivlja i pazi na hranu i vodu)....

Definitivno "ljudski" napredak osobe koja nije imala nimalo suosjećanja za neke kućne prijatelje - ljubitelje životinja, da ne velim njihove "živine"...

Anyway, nakon što je Mala završila kod svoje sestrične, pa ih je na hrpi jedno četvero - petero (ovisno i o drugoj rodbinskoj liniji), a moja šogorica spomenula 20-godišnjicu veze baš na današnji dan, ja sam mrtva - hladna izjavila kako je samo morala reći i ja bih pokupila svu dječurliju k sebi na selu.

Naravno, sutra u cik radne zore bio bi problem s vrtićkom klinkom, mojom malom nećakinjom, što je meni - ipak sam ja žena od organizacije - mam palo na pamet da je moja BestFriend, inače "teta" (kako ona mrzi taj izraz! ) tj. odgajatelj u vrtiću, aman taman u grupi istogodišnjaka moje nećakinje, pa bi dotična bila zbrinuta kak se šika. He he...

Na žalost šogorice, niš od romantične večere, seksa i ostalih "mladenačkih" pizdarija, jer sam ja (samo) oko 70-ak km udaljena od njih, pa ništa od ponuđenog.

Jebiga, što se prije nije sjetila...

Nakon prvog dijela inveture, kao svaka prava trakavica, mora imati i nastavak. Koji slijedi:

- sa punim ponosom mogu reći da sam skoro pa bezbolno uskočila u "tač skrin" gadget zvan mobitel. I da plavuša (doduše lažna, ali sve mi bolje ide) ne bi bila daleko od svojeg alter ega - i ovaj mobitel je roza boje. He he...

- nažalost, ova godina, kao i dio prošle bila je u tzv. "crnoj" boji odlaska na sprovode, ispraćaje i karmine. Od nekih dobrih starih prijatelja, do kolega i susjeda što su nestajali brzinom munje...

- ganjala sam i neke duhove prošlosti, no mislim da je to sada iza mene i da sam konačno spremna pobacati stari namještaj, porušiti zidove (doslovno) i pretvoriti muzej moje mladosti u atraktivan mali stančić u centru grada.

- kao i svake godine, imala sam puuno više želja, planova i detalja koje bih znala odraditi/putovati/kupovati, a u krivo doba je stiglo ono malo novaca viška ili čak nije uopće došlo, pa si opet želim isto u slijedećoj: spa vikend, egzotično putovanje (ne treba predaleko, samo da konačno opet vidim nešto novo - kao svojedobno oni planovi o Rimu) i barem dva mjeseca za redom plaćeni svi računi bez trauma...

Ma šta još reći? Svi mi imamo uspone i padove. Svi se ljutimo na političare, ove (danas u konačnoj "tišini" tj. predizbornoj šutnji) buduće predsjednike i privatne ultrabogate poduzetnike što nam sišu krv i pile živce, a sami odbijamo sa gnušanjem bilo kakvo aktivno sudjelovanje. Osim kad voda dođe do grla, pa malen čovjek izađe na ulicu gladovati do smrti. I onda bude, tek nakon dobrih tjedan dana mala vijest pod "vjerovali ili ne".

Zato ljudi, mi dovoljno pametni, obrazovani i mudri - ima li nade da se pokrenemo i pometemo sve Kerume, Bandiće, Bebiće, Ruđe i Stričeve koji tako lako troše naše novce u onim državnim mastodontima i još nam na nos nabijaju grižnju savjesti što su oni spojebali milijončiće, pa sad vlakovi iskaču i ljudi se ubijaju po tunelima, krivo građenim autoputovima???

Probudi se narode! Nema smisla da nam polupismen svijet, seoske bakice i dijaspora odabire predsjednike, sabornike i gradonačelnike!!

Čim se Guzda pojavi, odmah svi dnevni rituali padaju u vodu.

No, zato smo prekjučer (naravno neplanirano, uz ostavljen veš u perilici i prljavo suđe u sudoperu) uspjeli uskočiti u Cinestar na "Avatar-a". Nažalost, u 2D. No, kako je film pre-do-bar, bolje išta nego ništa. Doduše, nisam imala pojma što idemo gledati, tako da sam bila totalno "wou".

Naravno, Ameri kao Ameri, totalno licemjerno su udrobili indijansku ikonografiju u kombinaciji sa pričom o Amazoni, pa kad "dobro" - oliti priroda pobijedi nad "zlim" oliti prljavim kapitalistima koji gonjaju samo bogatu rudaču, preneseno naftu, vodu, zlato, uran.. name it, a onda još na tome masno zaradili. Hmmm.

Uspjela sam u međuvremenu napeći i nešto kolača, očistiti po kući, popakirati poklone, odraditi hrpu sastanaka, izljubiti nešto poslovnog naroda, pripremiti sve moguće godišnje izvještaje....

Htjela sam napisati i jedan totalno solo post o poslovnim poklonima. No, sada ću u kraćoj verziji reći samo ovo: mi smo i ove godine radili, više - manje s istim poduzećima i pojedincima. I ove godine su dotični za taj posao dobili novce. Sooner or later. I ove godine smo im pokušali pomoći i olakšati posao. No, ove godine, za razliku od recimo prošle kad smo dobili obavjesti o humanitarnim uplatama umjesto nekih poslovnih poklončića, a godinu prije fine kalendare, slatkiše, koju sitnu maramu - poklone koje obično uvale nama "terencima" - ove ništa. Štani.

Ni slike, ni tona, ni "farjcaga", ni kemijske, ni čestitke, ni kalendara. Barem onog malog stolnog. Ni obavjesti da su uveselili neke malce, bolesne, napuštene ili samo potrebite. Ne.

Više sam dobila u lokalnoj pekari kad su mi uz kruh dali i kemijsku olovku i upaljač sa logom pekare. To se zove mali znak pažnje.

Tako sam ostavila svoj radni stol s jednom jadnom poslovnom čestitkom i šalicom - deda mrazom kojeg sam donijela od kuće. Tužno, jadno i žalosno.

Da prestanem trkeljat, svima na blogu, pogotovo mojim dragim prijateljima koji posjećuju ove moje stranice, želim ugodne, mirne i blagoslovljene Božićne blagdane, s puno lijepih iznenađenja pod božićnom jelkom. Ne moraju biti skupi. Ne moraju biti previše originalni, ne moraju biti željeni. Samo da su ostavljeni s ljubavlju.

Odo kitit bor.

Ne znam da li je do genetike ili ne, ali...

Moja baka je bila dovoljno stara da se sjeća rata (onog II svjetskog) i nedaća koji su bili u toku i godinama nakon toga, moja majka je pak žena '60-tih da ne velim '70-ih (bila je mojih trenutnih godina početkom '80-ih) sa svim onim repovima u kojima se načekavala kava, detergent, ulošci, kaladont.. ne sjećate se toga? Ja da.

No, da me je to formiralo - zapravo i nije. Hoću reći sve te nestašice, što novaca, što fizički finih stvari.

Sjećam se da je mama godinama jednom godišnje (tamo negdje u kasnu jesen) u Austriji kupovala brašno i šećer, te sve one fine dodatke - od ušećerenog voća, kochčokolade do grožđica koji su se isključivo koristiti kod pećenja božićnih kolača. Bez mrc. I to u doba kad je Božić bio radni dan.

Ja sam posljednjih nekoliko godina u nekoj među-fazi: od toga da svima koji ne vjeruju dokažem kako mogu - hoću, te naravno i želim ispeći najbolje i najfinije domaće kolače sa podznakom "starinski" (bez obzira na svoje znanje i šefovanje) do toga da i dalje mislim kako je - makar i jedan jedini kolač - ispečen u vlastitoj pećnici bolji od hrpetine i kiletine onih "umjetnih" što ih sada prodaju za sitne pare po svim onim mega i maxi dućanima. I taj se treba ispeći sa ljubavlju, voljom i žarom. A ne onako - preko qu.

Kao što me jučer, u repu za kilu kruha pretekla jedna dobrostojeća gospođa veoma oholog držanja (u oriđiđi bundi) te nakupovala hrpetinu tih gore spomenutih "domaćih" keksića na kile. No, kad joj je prodavačica ponudila i "breskvice", svih nas desetak u redu smo jednoglasno rekli "Neee"....

No da....

Što htjedoh reći? Nakon što sam i službeno ušla u božićni tjedan tako što sam posložila sve moguće božićne drangulije + crvene heklarije, našom kućom mirišu i zamamni mirisi božićnih keksića. Sad se samo nadam da ih neće smazati prije kraja tjedna.

Lako je kad su djeca mala. Onda znaš da će htjeti izaći i kad snijeg padne, pa na vrijeme skupiš ili kupiš ski stvari, kombinezone, rukavice (za snijeg ili sanjkanje ili skijanje), buce ili neke GoreTex čizmice i sličnu zimsku opremu.

Ovako, kad su veliki - ni sami ne znaju što žele.

Osim kad padne snijeg.

Onda odjedanput majka treba iskopati iz ormara sve potrebno. Baš doslovno sve. Ako ima.

Pa ispadne da Mala ima jedno tri do četiri kombinacije za skijanje (nos je prismrdila van nakon što sam ju poslala u dućan po neku glupost samo da izađe, zbegecana kao da izlazi na Cvjetnjak u svojim najužim hlačama - doduše s tajicama teško navučenim ispod tih hlača i standardnoj jaknji - obični šminkerski šrot za 99,99 kn), dok istovremeno ima i dvije HH duplsupr nepremočive jakne (Nasljednikovo naslijeđe). Đabe. Ona baš to ne voli.

I čizme. Koje su isto bezveze. Doduše, njih i ja mogu obući. Što i radim..

No, zato Nasljednik koji se želio bordati na dvorištu na staroj dasci od skejta (odfikario kotačiće) - jebiga, ratno dijete, skromno. Uglavnom, njemu smo jedva pronašli neke ski hlače, no visokih cipela - ni čmrk. Zovemo Guzdu, no ovaj sa svog (sada zametenog otoka) baljezga o nekim stvarima koje stoje - ma tam, tam, neee...

Doduše, priču sa cipelama za snijeg smo već jednom prošli. Lijepo sam se htjela na vrijeme organizirati, pa smo malom uzeli zimske planinarske cipele u jednom takvom prigodnom dućanu. Sva sreća što gazdu poznajemo, pa smo iste cipele, davno prije snijega mijenjali jedno dva puta za veće brojeve. Jer je noga rasla, a snijeg nikako da padne. Te godine. Hmmm...

I naravno da sam s autom morala do dućana. Jer sam glupača odlučila danas kupovati veliki špeceraj, a ne npr. - jučer. U recimo lijepom velikom mega dućanu sa nadkrivenom i grijanom garažom. A ne, ne... Zato je Rudarka danas odgrtala auto i dio ceste kako bi uopće izašla sa svojim predobrim ljetnim gumama na cestu. Koja je aman taman bila u stanju za onu famoznu zimsku opremu koju nikako ne mogu sažvakati - ljetne gume + lanci.

Kad bi Rudarka uopće znala to čudo nafrljiti na kotače. (no da, da je stvarno frka, mislim da bi znala)

Pošto se u našem selu domaći voze veoma sporo, obično pozorno razgledavajući okolo da mahnu nekom poznatom, na opći užas neurozne Rudarke koja je ispekla zanat vozača na opakim ulicama Metropole, što mislite kako su danas vozili?

Još sporije! No, ovaj put sam i ja brzinom puža lagano gmizala do dućana da imam s čime nahraniti gladna dječja ustašca...

Al je lijepo....

Pobrala sam od nekog "baterije", pa sad hropljem, slinim, mutiram i kako mi je jedan kolega rekao preko telefona - "mislio sam da plačete..".

Uglavnom, osjećam se kao da sjedim na velikoj lijepoj rascvjetanoj livadi - punoj ambrozije. Grrr...

Katalona nije dostupna. Valjda ponestalo štroma u mobitelu. Jadni ljudi u Dubrovniku. Em nema struje, em nema grijanja, em nema telefona, televizora, svjetla, hrane - mislim kuhane (ne mogu se sjetiti da li kod nje postoji plinska peć).

Ah, sjetih se, Katalona u dnevnom boravku ima neku peć na drva.

Zver je hvala na pitanju dobro. Zdrava ko' dren žvaće neke stare šlape, uvlači se u čizmice (one kvazi Uggice su joj/njemu najdraže ), razvlači šlape za goste po čudnim kutovima....

I što još? Za danas dosta. Ćaos...

Ak' mogu političari, a pogotovo ovi precjednici tu bi, zakaj ne bih mogla i ja.

Hvaliti se. Kaj ne?

Zato, invetura ove teške i "secesijske" godine:

- izdavanje knjižice - pomoć roditeljima novootkrivenih malih dijabetičara. Kako ovo štampanje, čak ni traženje izdavača, a pogotovo sponzora (koji je uletio već nakon prvog i jedinog mail-a - hvala NovoNordisk-u ) nisam očekivala, a još manje gurala s nekim prevelikim žarom, stvar je ispala i više nego zadovoljavajuća. Iza mene će ostati pisani trag. Bravo ja.

- više-manje zdrava godina, što mene, što Male (koja je pod najvećim povećalom), tako i ostatka familije. Čak ni Nasljednik nije bogzna što polomio (kuc - kuc, godina još nije gotova). Mala je promijenila način liječenja, s dobrim rezultatima!.

- čak dva domestic službena putovanja na kongrese (što smatram iznimno sretnom okolnošću, već s obzirom na gore spomenuto sranje u gospodarstvu i šire). Nešto sam i pričala, što na engleskom, što na hrvatskom. Čak su me i slušali.

- napredovanje koje mi je donijelo, kao uostalom mnogo takvih sličnih puno briga i živciranja, više odgovornosti, više posla, a za sada još uvijek bez financijske injekcije (nadam se, nadam.. )

- jedan rješen seminar, više-manje locirana tema i još više - pronađena volja da konačno sjednem i pišem svoj naučni rad

- račune smo uspjeli plaćati, nekad na vrijeme, nekad malo sa zakašnjenjem. plivamo skoro kao država..

- nekoliko novih blogerskih prijateljstava, jedan čak i općefamilijarni ( KATALONA), zabetoniran suffleom, te roštiljom i gljivama. Lažem, čak i dva! (pozdrav Umagu)

- šetnja Venecijom, bez kvocanja neuroznog mužjaka kojem dotična "smrdi". Koja dobra odluka! (proljev ne računadem)

- nekoliko kratkih i slatkih odlazaka do Maribora, Graza, Hungary, Ugljana, Brijuna.... (btw, u petak popodne šetala po Kaposvaru)

- prekrasno iznenađenje, poklon i tartufi-večera uz godišnjicu braka.

- niti jedna velika svađa sa Guzdom, što je s obzirom na njegovu i moju narav - pre-do-bro!

Loših, tužnih i groznih epizoda bilo je također. Nije da nije. No, život ide dalje. Barem za nas što nismo - kako to već ide ona pjesma "na Barama" (naziv sarajevskog groblja).

Morat ću vas opet daviti o ekonomiji. Nakon emisije Nedjeljom u 2, u kojoj je gostovao Goranko Fižulić (za ove naše gastarbajtere - u kombinaciji sa suprugom većinski vlasnik poduzeća "Magma" - vele i maloprodaja igračaka, sportske opreme i odjeće (dio je vlastita marka Urban Republic)) - moram dati neka svoja mišljenja o njemu osobno, a i o poimanju ekonomije - posebno trgovačke djelatnosti u Hrvata.

Uglavnom, Fižulić je izjavio kako mu radni narod ima plaću u visini plaća u tom sektoru (maloprodaja), te da isplaćuje regres (nešto u više puta ili od ljeta naovamo svaki mjesec jedan dio firme - taj dio nisam shvatila), te poklone djeci u naturi (bonovi ili sam poklon - igračku). Na pitanje o otkazima 300 ljudi u ovoj tekućoj godini (od ukupno 1.600 i nešto slično broj se sveo na cca 1.300 zaposlenika) odgovorio je kako su dio njih dobili otkaz, a veći dio neproduljenje ugovora na određeno. Nije baš objašnjavao detalje o tome da li je to bilo u redu ili ne.

I kroz komentare na kraju emisije provlačili su se totalno negativni do totalno pozitivnih dojmova.

No da.

Ja bih to povezala sa već dolje spomenutim Pevecom. Koji je sad propao zajedno sa svih tisuću i nešto jadnih radnika s neisplaćenih nekoliko plaća, a da o Božićnici ni ne razmišljaju...

Da li je bolja opcija racionalno razmišljati, poslagati poduzeće na način da koliko - toliko posluje dobro (ne i u pozitivi, no dotični je rekao da trenutni godinji minus "Magme" nije jedini element uspješnosti firme) u ovo doba krize i recesije, dati određenom broju ljudi otkaz (jer je potrebno zatvoriti neke dućane, smanjiti kvadratutu nekih drugih i sl. "preinake"), dok ostatak od 70% ipak i dalje radi i hrani svoje obitelji? Ili da se ode u qu?

Pitanja o visini primanja trgovaca - prodavača - da li im treba dati plaće u visini plaća na tržištu ili više (on je čak spomenuo i sve ostale u administraciji do managera u firmi) - odgovor je bio da bi bilo nezahvalno prema dioničarima (jer je 40-ak posto firme vlasništvo vanjskih dioničara koji očekuju racionalno vođenje firme) da se netko pretplaćuje, ako to nije potrebno. No da.

Osobno se više-manje slažem sa gore navedenim. Doduše, osobno sam za plaćanje u skladu sa radnim vremenom (rad vikendom i praznicima posebno ekstra plaćen, bez obzira na osnovicu koja je - ruku na srce u visini sa obrazovanjem dotičnih - naši prodavači, kao uostalom svugdje u EU i šire, su eventualno srednja stručna sprema - smjer trgovac ili čak i manje), te nešto što se zove "zadovoljstvo zaposlenika", pa u slučaju pozitivnog poslovanja firme - mislim da je produktivno nagraditi i vlastite djelatnike - u visini velike Božićnice ili 13. plaće jer su i oni sudjelovali u napredovanju poduzeća.

Što mislim o Božićnici općenito?

U skladu sa našim običajima i djelu godine kada svi imamo nekih malih ili većih želja i kada se tako i tako taj novac zavrti kroz kupovanje poklon(čić)a i hrane za blagdanski stol - mislim da je obaveza svakog poslodavca da isplati Božićnicu. U teškim vremenima neka to bude mala ili barem simbolična, u boljima - i veća.

No, da (veliku) Božićnicu dijele poduzeća i ustanove koja su na našoj (poreznih obveznika) grbači u trenutku kad grca cijela privreda, ekonomija i financije i kad je sve na rubu da se strovali u stečaj - i to u nekim full iznosima, da sindikat sere kvake (dok im ne dobije cijelo stranačko tijelo otkaze) - nije u redu. Ali, u duhu svih onih promašaja, namještanja natječaja i cijena kvadrata nekih radova - zašto se uopće čudim što i običan mali narod želi koju kunicu??? Ehhh....

Sva sreća da imam samo dvoje djece, a i roditeljski sastanci su se lijepo poslagali svaki dan po jedan, tako da nije bilo potrebe da jurim s jednog kraja našeg sela na drugi... nije da je sad riječ o bogzna kakvom podvigu (samo dva semafora), no to je u našim uvjetima - daaleko... he he...

Anyway, Nasljednik je - ma nemam riječi - sve neke petice, četvorke i pozitivne ocjene iz onih najtežih stručnih predmeta. Za ne povjerovat (ako se sjećate onih naših briga od prije 12 i više mjeseci)...

Mala je u prosjeku ocjena aman taman za upis na umjetničku školu (s plaćanjem). I živo joj se 'ebe za ocjene. Koma. Što su joj bolji šećeri, lošije su ocjene. Za puknut....

I sad najbolji dio: Maloj nešto ne ide iz fizike. Pokušala sam joj jučer objasniti dio koji ne razumije, no sve je završilo na mojoj , a njezinim .

U tom je trenutku u kuću uletio Nasljednik, pa sam ga zamolila da joj on to objasni.

I gle čuda - em je lijepo sjeo, mirno objasnio, šalio se kad je ova pogriješila, ponovio joj sve iznova, te su i danas rješavali zadatke... ma - šta da kažem - srce mi puca od ponosa i zadovoljstva.

Ne mogu se oteti dojmu da nitko ne želi komentirati niti stati na stranu radnika Pevec-a. Znam, pizdek gazda Pevec (ili gazda pizdek Pevec) se ponio totalno neozbiljno, neprofesionalno i nerazumno. I prema sebi, a pogotovo prema tisućama svojih radnika i njihovih obitelji.

I ne znam zašto bi mu sada u ovim sranjima morala pomoći država - čitajte: mi porezni obveznici.

Što je svojedobno, prije nekih pola godine trebalo učiniti, pa bi možda neke stvari bile puno bolje (ekonomija by Rudarka):

- izbaciti iz dućana onaj dio sa špecerajem (ne znam koji qu je bio Pevecu da se osim robe vezane uz vrt, kuću i sve oko toga ubaci i dio koji nema veze sa tzv. core-biznisom tj. vrstom dućana po kojem je Pevec uostalom i postao popularan. Nekad. Znam ja Peveca još iz doba malog (seoskog) dućana sa kosilicama, lopatama i špagom za vezanje vinograda..

- prodati neprofitne ili manje profitne centre (u to bi doba još i našao kupca za dio mega-zdanja što je zdušno gradio, čak i u vrijeme kada je recesija debelo kucala na vrata, da ne velim već srušila dio ekonomije u Americi). Uključujući i tada skupu livadi na bjelovarskoj obilaznici, te rješavati problem neplaćanja dobavljačima (koji ga je sada došao glave)

- u slučaju loših ekonomskih računa prodati i vanjske centre - u Bosni, Makedoniji. Čak dapače, u slučaju dobrog kupca - prodati i vratiti se na stavku iznad (plaćanje dobavljačima)

- definitivno predati u ruke vođenje firme stručnjacima (potogovo onima sa iskustvom rada u takvim kriznim stanjima) i maknuti se iz uprave, kako bi se na razumnim ekonomskim načelima odradilo restrukturiranje i naravno - oporavak takvog giganta.

Što bi time dobio Pevec?

Ostalo bi mu bogatstvo, doduše, možda u nekom manjem obimu, ali i dalje respektabilno za ove naše hrv. prilike. Ne bi doduše bio gazda s velikim "Ge", tj. mogućnošću upravljanja, ali kao što se vidi iz priloženog - nije za njega bila tako velika firma..

S druge strane, sve one obitelji, čiji sada očevi i majke - djelatnici Peveca čuvaju prostore, dućane i samu robu, te ne znaju kada će im biti plaća, a kamoli neki normalni posao uključujući Božićnicu - možda bi sada imali i neki ugodniji, mirniji i topliji Božić.

A Višnja neka pjeva...

Svi me pljuju da puno pišem. Što mogu kad sam lajava (i u živo). A pošto se meni iza leđa na peći kuha grah, eto novog postića.

Na početku školske godine, a pogotovo sada, u ovo predblagdansko doba - kad se od svakog pravog i punokrvnog Hrvata očekuje da nakupuje brdo novih stvari, ("Uđite u novu s ubersexi crvenim/crnim/zlatnim donjim vešom" - koji dobro stoji samo onim kržljavim manekenkama ), poklona, hrane i svega - da ne crkne od gladi, žeđi i zavisti u onih nekoliko sati blagdana, kad (konačno) ne rade dućani do toga da se pokaže pred svim svojim susjedima kako je na svoje djete, muža, suprugu (zakonitu!) i ostalu širu rodbinu spičko dvo do tromjesečna primanja - idu mi na jetrica sve one dodatne - u svim bojama tiskane - reklame po časopisima. (ako ovo ne liči na Prusta - jebiga, fulala)

Odaberite za Nju: uber sexi (već gore spomenuti) kompletić grudnjaka i tangica za 1.569 kn, cipelice zlatne, izvezene rukom jednog od onih pedera In-fešn-seleb-krejatora od samo 4.348 kune i 30 lipa ili torbicu - ne veću od mobitela (ključevi ne stanu) od samo 2.222 kune. Bez lipa.

Odaberite za Njega sitnicu: ultramoderni sat, roni, mjeri kalorije i sprema krevet od samo 9.998 kuna i 10 lipa!

Da ne spominjem dječje poklone tipa laptop od 4.587 kuna, Lacosta majica, dječji kaputić DolčeGabana, balerinke KalvinKlajn i slične skupe pizdarije koje nam nude da izaberemo. Prvi dan škole, drugi dan škole, Svetonikolni poklon, najnaj pod bor....

Hallo??

Osim Ive Majoli, (konačno) gospođe Ivanišević i još par onih s Cvjetnog u 13:00 (subota!) nisam sigurna da je itko u mogućnosti da se primi novčanika i iskešira pare za sve gore navedene pizdarije.

Da ne spominjem da je pola tih bedastoća neupotrebljivo veći dio godine, preskupo (ako bi već imala pare za takve stvari, nažalost, otišla bih negdje izvan granice kupovati gdje su te stvari ravno upola jeftinije!) i totalno neprimjereno za naš jadan izgladnjeli, penzionerski ili na minimalcu svijet. Grrr....

Pa gdje žive ti izdavači? Na Marsu?

Ps. I da, konačno sam shvatila što mi fali u životu. Pa nema BigBrudera! Wouu.... Nema Saše, nema Hamdije (jel se tako zvao Cigo??).... koja secesija...

Danas je na televiziji bio prilog o štrajku glađu oca jedne male dijabetičarke.

E sad - (ograđujem se ako neka od informacija nije točna, prenosim što je donešeno u prilogu HTV-a): mala (mislim da se zove) Monika obolila je od dijabetesa tipa 1, u kombinaciji sa celijakijom i oboljenjem štitnjače.

Ovo sve navedeno nije čudno jer se geni sklonosti prema tim bolestima nalaze jedan pokraj drugoga, pa kad jedan "proradi", i drugi se ponekad pobude, te se ispolji bolest. Našoj Maloj je tek nakon par godina dijabetesa ustanovljeno i oštećenje štitne žlijezde (štitnjača puno sporije "reagira" od gušterače, pa se obično ta bolest pojavi nekoliko godina iza dijabetesa). Sve te naše bolesti koje su pod kontrolom liječnika na redovitim tromjesečnim i godišnjim kontrolama. Strogi režim odlaska liječnicima - pedijatrima endokrinolozima je obavezan!

Da se vratim na gornju priču, oba roditelja su nezaposleni, a birokratski aparat je odbio njihov zahtjev za "roditelja - njegovatelja" ili kako li se zove ta funkcija, s refundacijom novaca svaki mjesec - tj. plaćom. S time da (navodno) postoje primjeri da su neki roditelji s djecom s tom dijagnozom (e sad, ne znam da li - dijabetesa ili celijakije) dobili taj status.

O dijabetesu sam već pisala - jako je teško organizirati život kako bi dijete (mala Monika ima 7 ili 8 godina) bilo pod kontrolom - od hrane, mjerenja šećera do davanja inzulina. Mi smo taj problem riješili tako da smo plaćali (doduše - simboličnu cijenu, više-manje samo refundaciju za hranu, bez ikakve naknade za trud) naše tadašnje susjede (hvala Mira ), kupnju mobitela Maloj (računajte da je to bilo prije više od 5-6 godina, kad je mobitel bio luksuz) i dosta fleksibilnosti mojih nadređenih koji su mi dozvolili da kasnim ujutro na posao, jer sam prvo Maloj dala inzulin, pa tek onda otišla na posao...

Ja sam bila upoznata sa mogućnošću rada pola radnog vremena, no odlučila sam raditi puno radno vrijeme, naravno uz dosta organizacije (prvih tri godine dijabetesa Mala je provela u vrtiću, pa smo s prvim danima škole već biti puni znanja i iskustva).

Celijakija je pak još kompliciranija - osim što dijete ili osoba oboljela od celijakije ne smije jesti hranu koja sadrži gluten - sve stvari koje se koriste (daska za rezanje kruha, pribor za jelo, lonci za kuhanje namirnica) moraju biti strogo odvojeni od onih "običnih" jer i mala količina može bespovratno oštetiti crijeva i ostatak probavnog trakta. Da sad ne spominjemo cijenu kruha, brašna, keksića i svega ostalog što jedna takva osoba smije konzumirati, a radi se o višestruko skupljim namirnicama.

Tako da nije upitno da je djetetu sa kombinacijom ove dvije autoimune bolesti (da sad ostavimo štitnjaču po strani) veoma težak život, hrana iznimno skupa, a prisutnost jednog roditelja neophodna po cijenu života djeteta!

No, očito da se naši birokrati slijepo drže zakona. Kada se radi o malim ljudima (posebno iz male sredine), a kad treba nekom bogatašu oprostiti dug državi od nekoliko milijuna kuna (dobro večer gospodine Žužul) - ma pih...

Mi imamo pravo zatražiti - doduše, i ja ovako obrazovana teško sam shvatila, tj. još uvijek ne znam što treba donijeti kao dokumentaciju, što trebam zatražiti i na kojem šalteru kako bih ostvarila pravo olakšice poreza na temelju - valjda - "invaliditeta" svojeg djeteta, no time bih dobila i pravo na uvećani dječji doplatak (bez obzira na primanja - najgore je kad vam daju povišicu od par kuna, s kojom prijeđete granicu za primanje dječjeg doplatka, pa popušite dječji..), neke beneficije u firmi (ako ih u međuvremenu ovih kresanja svih mogućih prava ne ukinu dok se ja odlučim za ovu mukotrpnu ekspediciju po šalterima HMZO-a), Sv.Nikolu i kad Mala prijeđe granicu od 15 godina...

U nadi da će gospodin otac prestati štrajkati glađu ispred ministarstva zdravstva (ili ??), te da će barem na neki način biti riješen njihov težak položaj malog čovjeka u raljama "Državnih jasli" - ugodan vam vikend.

A o izložbi prekrasnih leptira drage nam Bugenvilije - next time.

Djeca su radost i svrha života. To je istina.

No istovremeno, djecu treba štiti u svim aspektima života, kako bi se nakon sretnog, neopterećenog i veselog djetinstva pretvorili u cjelokupne odrasle osobe zdravog duha.

No da, sada se vi pitate zašto tako ozbiljan i dugačak uvod.

Zbog slijedećeg:

Uz sav pijetet i sućut prema suprugu, roditeljima i ostaloj tugujućoj obitelji preminule gospođe Silvane - osobno mislim da ona nije "heroj - majka" jer je svojom odlukom da rodi dijete - u tom trenutku (istovremeno sa trudnoćom dijagnosticirana je i leukemija) bila je to sebična odluka.

Zašto?

Zato što je jadničak ostao bez majke.

Znam, znam, ima puno djece što pate zbog različitih problema u vlastitoj obitelji, zbog akoholizma roditelja, nekih drugih razdora, da ne spominjemo psihička i fizička zlostavljanja. No da...

No, roditi dijete u trenutku kada vam je dijagnosticirana tako teška bolest, s velikim postotkom ne-izlječenja, ako gledamo iz kuta djeteta, s (budućim) djetinstvom bez tako važnog roditelja kao što je majka - definitivno je sebično.

Nadam se da će ovaj mališan, uz oca, djedove i bake i ostalu rodbinu ipak imati sretno djetinstvo s uspomenom na majku koja je izgubila bitku sa životom.

Uostalom, kao i gospodin Vjekoslav Šutej (pardon, imam jednog drugog nažalost pokojnog Miroslava s istom pričom). Šteta, šteta...

Ps. Tek sam sad vidjela kako ste se svi poprek - s tri velika P(e) - Pljuskali, Pljuvali i Pičkarali na mom blogu. A nije me bilo samo 24 sata (svratio Guzda ). Sori cure, ali iz principa ne brišem komentare, pa nek se vidi tko je Gospodin/Gospođa, a tko Seljačina.


UPDATE: HVALA SVIMA ŠTO OVU TEŠKU TEMU KOMENTIRAJU SA SVOM PAŽNJOM PREMA PREMINULOJ GOSPOĐI I NJEZINOJ OBITELJI!