Ne znam da li je do genetike ili ne, ali...
Moja baka je bila dovoljno stara da se sjeća rata (onog II svjetskog) i nedaća koji su bili u toku i godinama nakon toga, moja majka je pak žena '60-tih da ne velim '70-ih (bila je mojih trenutnih godina početkom '80-ih) sa svim onim repovima u kojima se načekavala kava, detergent, ulošci, kaladont.. ne sjećate se toga? Ja da.
No, da me je to formiralo - zapravo i nije. Hoću reći sve te nestašice, što novaca, što fizički finih stvari.
Sjećam se da je mama godinama jednom godišnje (tamo negdje u kasnu jesen) u Austriji kupovala brašno i šećer, te sve one fine dodatke - od ušećerenog voća, kochčokolade do grožđica koji su se isključivo koristiti kod pećenja božićnih kolača. Bez mrc. I to u doba kad je Božić bio radni dan.
Ja sam posljednjih nekoliko godina u nekoj među-fazi: od toga da svima koji ne vjeruju dokažem kako mogu - hoću, te naravno i želim ispeći najbolje i najfinije domaće kolače sa podznakom "starinski" (bez obzira na svoje znanje i šefovanje) do toga da i dalje mislim kako je - makar i jedan jedini kolač - ispečen u vlastitoj pećnici bolji od hrpetine i kiletine onih "umjetnih" što ih sada prodaju za sitne pare po svim onim mega i maxi dućanima. I taj se treba ispeći sa ljubavlju, voljom i žarom. A ne onako - preko qu.
Kao što me jučer, u repu za kilu kruha pretekla jedna dobrostojeća gospođa veoma oholog držanja (u oriđiđi bundi) te nakupovala hrpetinu tih gore spomenutih "domaćih" keksića na kile. No, kad joj je prodavačica ponudila i "breskvice", svih nas desetak u redu smo jednoglasno rekli "Neee"....
No da....
Što htjedoh reći? Nakon što sam i službeno ušla u božićni tjedan tako što sam posložila sve moguće božićne drangulije + crvene heklarije, našom kućom mirišu i zamamni mirisi božićnih keksića. Sad se samo nadam da ih neće smazati prije kraja tjedna.
Post je objavljen 20.12.2009. u 17:23 sati.