Morate čuti ovu priču:

Priča maloprije frend, inače dobrooženjeni zet našeg (pre)bogatog susjeda. S kojim ide na jahtarenja, janjetinu i sva ostala novokomponirana sranja bogataša - bizmismena, gdje se (nažalost) dogovaraju i dobivaju poslovi. Jer je kao neki nasljednik posla i budućeg bogatstva.

A inače - tip - skroman dečko, uletio u neke čudne vode...

Anyway, priča ide ovako: sjedi on u nekom bircu (jahta pokraj neke tuđe jahte, kafić u pripizdinama kamenih otoka gdje svraćaju samo (prebogati) jahtaši), njegov mali se igra u pijesku, ovaj naš pije pivo, mali kolu, a tip pokraj njega - isto.

Njegov mali i klinka od ovog drugog zajedno grade kule u pijesku...

I nešto pričaju, seruckaju, kako već to ide između dva roditelja, silom prilika na istoj klupi. I sad se ovaj naš sjeti da je tipa negdje vidio, sreo - pa kud će, šta će - lijepo pita da li su se možda negdje sreli jer mu tip poznat. Doduše, smjestio je on dotičnog negdje među bivše nogometaše.

Veli ovaj njemu - ja sam Slaven, Slaven Bilić.

A naš frend (jelte muški izrod) - mrtav hlada: "A čime se baviš?"

"Pa, ja sam sada selektor nogometne repke"

NIje se ovaj naš baš previše uzbudio. Jebe se njemu za nogomet. Pričali oni i dalje oko nekih sitnica, kako to već biva...

Doduše, kad je doma rekao ženi - skoro je dobio batina... he he...

Zapravo mi se ne da ništa...

Mislim pisati....

Jesam li bolesna??

Ps. Nikad nisam znala koliko ono slogova, slova štoliveć treba za haiku. Ehhh...

Kako je to danas bilo?

Priča Guzda (za opću sliku moram napomenuti da i dalje hoda u razlohanim Levis-icama 501 - sad su kao uber cool jer mu koljeno viri, a zapravo se raspadaju od starosti , sportskom jaknom markice koja je poznata samo jednom jaako uskom krugu određenih sportaša i nekoj sponzorskoj majici, znači ništa što bi na njemu pokazivalo super bogatog praznoglavom jebača) kako ga je "ufatio" jedan Talijan s "littolo ingleze" na jednom zg parkiralištu.

Guzda čekao frenda, doduše sjedeći u Jaguraru.

I sad Talijan, zvan Đankarlo, Đuzepe ili nešto drugo na "Đ" objašnjava - tko, gdje, šta, jadan on bez para, pa eto samo što mu nešto nije sjelo na račun i tako... jebe okolo naokolo dok ga Guzda nije pitao - na tećnom engleskom (u odnosu na jelte našeg premilog gradonačelnika Bandića ) - što 'oće?

I tu mu Talijan pokuša uvaliti oriđiđi Armani kožnu jaknu. E sad, zaboravih da li je bilo još nešto u ponudi..

Možete zamisliti Guzdu kako mu psuje i na 'rvackom, talijanskom i engleskom istovremeno.

Baš je našao pravog za šoping.

Ja sam, kao uostalom i većina vas jedno komunikativno i društveno biće, sklono brbljanju, glasnom i brzom pričanju, gestikuliranju - sve u svemu - volim društvo (što se ne bi moglo reći ako se gleda moj horoskopski znak, valjda se nešto "pomutilo" u vrijeme mojeg rođenja). Čak i u autu slušam radio, komuniciram (sama sa sobom ) sa voditeljima, pričam na mobitel (znam, znam, ne bih smjela ).

No, tu i tamo volim samoću i tek u tim trenucima osjećam samu sebe, da ne velim da sam okrenuta samoj sebi, a ne ostalim ukućanima ili suradinicima, s njihovim željama i prohtjevima.

Doduše, to se ponekad dešava i silom prilika. Danas mi se po glavi smucaju slike nekih mojih (službenih) putovanja na koja sam igrom slučaja otišla sama.

Zapravo sam se sjetila jednog malog dućana Miss Sixty odmah pokraj ulaza u hotel u Berlinu. Te - par godina kasnije pronađenih "oriđiđi" traperica iste modne marke na placu u Bosni, što ih je isprobavala moja frendica.

Pa onda dućan - doduše, zapravo uopće ne znam što se unutra prodavalo, no u izlogu su bile starinske lutke - usred Pariza (16th arrondissement - štono bi se reklo - srce Pariza), odmah pokraj ulaza u zgradu gdje sam stanovala nekoliko mjeseci i svakodnevno prolazila u kupovinu "un pain" kruha, što me i nakon dva mjeseca života i pričanja na francuskom svaki put prodavačica u dućanu ispravila u naglasku!

Zamislite si samo jednu 15-njakinju samu uspred Pariza i njezine maštarije o životu i svijetu uopće....

No da...

Ima tih slika još. Sve one u meni pobuđuju neka lijepa sjećanja. Na ovaj ili onaj način. O da - naravno da bih u nekoj ponovljenoj situaciji (a bilo je toga, da ne mislite kako žalim za jednim posjetom nekoj lokaciji) stvari odradila drugačije. To je kao priča oko pakiranja - uvijek uzmemo nešto što nam uopće ne treba, a žalimo za nekom sitnicom koja nam se u tom trenutku čini strašno važna i potrebna. I ostavljena ili zaboravljena doma.

Što još reći u ovom pomalo sjetnom postu. Ulila sam u čašu na stalku (za bijelo vino) par kapi silvanca i jednu kocku leda (vino nije dovoljno hladno, a i ja sam htjela malo blažu varijantu, a da nije gemišt ), te lagano piskaram i guštam.

Ugodan vam vikend!

Da li je kad tko od vas bio na predavanjima o toksikologiji? Otrovima? (Sada se to stručno kaže "opasnim tvarima").

Igrom slučaja nedavno me poslalo na jedan takav u Hrvatski zavod za toksikologiju jer postoji zakonska obaveza - u slučaju da na poslu radiš sa otrovima, pardon opasnim tvarima, ako ih prodaješ (npr. poljoprivredne apoteke) ili čak samo prevoziš moraš proći edukaciju o označavanju, spremanju, korištenju i naravno - najvažniji dio - načinima hitne pomoći do trenutka kada stiže medicinska pomoć. Čak i onda oni često znaju zvati stručnjake na zavod kako bi se s njima dogovorili o daljnjem načinu liječenja otrovane osobe.

A trovanje može biti na više načina: od toga da vas zalije tekućina koja je zapravo otrov, do toga da udahnete pare ili treći slučaj - da "potegnete" iz boce za pivu u koju ste prije pola godine spremili npr. sredstvo protiv korova. Da sad ne spominjemo da su trovanja u djece u preko 70% slučajeva kod djece u dobi od 1 - 4 godine.

Sve u svemu - zanimljivo i poučno provedenih nekoliko dana (slijedi i onaj gori dio - ispit tj. učenje iz jedne ne baš premale knjige) jer su predavači (između ostalog i faca - profesor Plavšić kao "prvi čovjek otrova" u Hrvata) tu problematiku ispredavali na jedan dosta zanimljiv način. Naravno, s nama najzanimljivijim dijelom - primjerima iz prakse. Eh, "krvi i igara"...

I sad samo par savjeta:

Ne vjerujte narodnoj medicini. U slučaju trovanja NE davati mlijeko, kontra tekućinu (npr. u slučaju lužine - kiselinu ili obratno) ili izazivati povraćanje. Čaša obične hladne vode biti će za početak dovoljno.

U slučaju da osoba sama povraća - potrebno joj je pomoći. I opet ona čaša vode.

Ne ostavljati kućne kemikalije (detergente, tekućine za čišćenje, wc-sanitare) i slično na dohvat maloj djeci. U slučaju da su vaša djeca već velika, kod dolaska gostiju s malom djecom zatvoriti, zaključati takva mjesta. Obično se trovanja dešavaju u gostima. Kada roditelji i domaćini ne paze na mališane.

Kod odlaska liječniku obavezno ponijeti deklaraciju, bocu s otrovom koje je dijete (možda) konzumiralo. Kako bi dotični u kontaktu sa HZT znali pravi način liječničke skrbi i kemikalija koje će pratiti kroz mokraću/krv tokom višednevnog promatranja.

U slučaju prskanja opasne kemikalije - skinuti (svu) odjeću i obaviti tzv. dekontaminaciju - ispiranje vodom. To ispiranje mora trajati (ovisno već o čemu se radi), ali ovako ugrubo najmanje pola do čak sat vremena. To vam je u tom trenutku bolji lijek od jurnjave doktoru. Jer i doktori moraju prvo učiniti nešto takvo, a u međuvremenu se otrov upio kroz kožu i sluznice u tijelo.

Ne pretakati kemikalije (npr. za tretiranje voćki ili vinograda) u manje bočice, pogotovo ne u prehrambenu ambalažu tipa boca za vodu, pivo, vino. Već nakon kratkog vremena pozaboravljat ćete što ste unutra stavili. Da ne velimo kako će možda netko od vaših ukućana biti žedan. Na krivom mjestu.

Ima toga još. To je sve skupa dosta zanimljivo područje. Doduše, odslušala sam ja tu problematiku prije nekih dobrih pet godina, no nikad nije šteta ponovno obnoviti neko znanje.

Toliko da ovo jutro. Vozdra!

Žao mi je - Jasmin ili što li je već pisalo kao potpis - no neću više dozvoliti (to uključuje i tebe ) bilo kakva prepucavanja direktno na mojem blogu.

Prihvaćam tuđa mišljenja, ali ne na način da se netko direktno obraća nekom drugom (osim ako to nije u pozitivnom smislu) diskriminirajući njegov spol, dob, običaje, ljubavi i ostalo. Točka.

Ne, neću isključiti anonimce jer nema smisla da i drugi - koji ne žele otvarati svoj blog - budu zakinuti za mogućnost komentiranja.

Voila.

Malo pojašnjenja: Izbrisala sam komentar koji je (opet) napadao jednu našu - nekima dragu, nekima ne, no anyway poznatu blogericu, a ne mene. (jebe se meni što netko misli da sam stara i glupa baba koja se odvratno ošišala ) I uopće ne znam zašto se ispričavam. Jebite se svi.

Nedavno je jedna moja prijateljica - kolegica gadno napredovala na poslu. U međuvremenu sam doznala i neke manje lijepe stvari vezane uz dotičnu.

Djeca su joj s mužem - štono bi se reklo "trbuhom za kruhom" u bespućima jednog dalekog sirotinjskog kontinenta. Zašto u toj priči oni nisu s njom "doma" tj. u blagodatima europske Hrvatske? Da ne velim tu s majkom, a ne s ocem koji zbog potreba svojeg posla i nije stalno na istoj lokaciji, pa su djeca prepuštena dadiljama? Zašto se ona nije odrekla svoje karijere? Zašto se otac nije odrekao svoje? Da li je to najbolje rješenje za njih, za djecu?

Puno pitanja. Ne želim u detalje ulaziti u gore navedenu priču, no definitivno je mučna - doduše, kako tko gledao. Možda samim akterima i nije tako strašna kako je meni zvučala. I zbog koje sam razbijala glavu.

Da ne spominjem jednu drugu priču o ocu koji živi u Italiji, majci koja se bavi poslom koji zahtjeva dosta terenskog rada i djeci koja se čuvaju više-manje sama - odnosno roditelji "uletavaju" i "izletavaju" iz dotične priče. U toj je priči majka "mirovala" u karijeri tokom nekoliko godina rađanja i porodiljskih, pa se sada vratila - štono bi se reklo - "sto na sat" i gledano sa strane pokušava uhvatiti sve što je propustila. Ili ju puklo neko čudno stanje. Ili nije. Nema smisla suditi.

Da li su djeca nečim zakinuta? Možda čak i ne. Možda će dotična djeca izrasti u puno bolje ljude od naših razmaženih derišta koje pazimo i mazimo svih 24/7. I žrtvujemo neke odluke u životu u skladu sa obiteljskom situacijom.

Prije par sam godina bila pozvana na jedan međunarodni skup - više kao "ženski" party vezan uz napredovanja žena (pogotovo u izvršnim i višim menagerskim tijelima velikih korporacija u jednom "muškom" poslu), a posebno u uvjetima kada to znači i selidbu u drugu državu ili grad.

Zaključak tog skupa je bio da u većini slučajeva žene postanu "žrtve" svojih obitelji, a pogotovo muževe karijere, pa uglavnom propuštaju takve (dobre) prilike. Nažalost.

Naravno, druga je krajnost izjava jedne moje poznanice kako bi se ona odmah odrekla (visokoobrazovane) karijere i ostala doma s djecom, samo da joj je muž nogometaš ili dovoljno bogat da može uzdržavati "na visokoj nozi" cijelu obitelj. Koma.

Ne, nisam niti tužna niti zavidna gore navedenim prijateljicama. Ja točno znam svoj cilj, svoju "žrtvu", svoja ograničenja vezana uz specifičnost u našoj obitelji.

I naravno da se neke stvari mijenjaju, te ja s vremenom imam sve više vremena za sebe, svoje potrebe i svoje želje. Pa bile one privatne ili vezane uz moju karijeru. Doduše, nadam se samo da me neće pregaziti vrijeme. Ehhh...

No, kako sam već nekim svojim prijateljima najavila - i u penziji mislim raditi ili ponovno studirati. Na primjer medicinu. Ha!

Za sve one koji me poznaju uživo, samo da se zna - OVAKO OTPRILIKE izgleda moje drugo ja.

I da, svi oni koji su mlađi od 30 - oduševljeni su mojom frizurom. Oni stariji - zgroženi (neki kao uljudni). He he...

Ne, nije to bio napad ludila. Već sam se kod posljednje posjete frizerki dogovarala o novom izgledu. Smatram da svaka žena mora svakih četiri - pet godina promjeniti image. Eto.

Još samo da ubacim sliku - ne ide. Eto vam link gore...

Zapravo me hvata jeza kod ovih nekih kataklizmi. Od New Orleansa, ovog sad na Haitiju, pa čak i "sitnice" za nekog - onog višesatnog čekanja u vlaku zarobljen u tunelu ispod La Manche-a. Naravno, osim samog beda da čovjek ne izgubi glavu na ramenima, jeza me hvata od frke oko hrane - struje (frižider) - inzulina i svega što mojoj Maloj znači život. Goli golcati.

Ne možeš u svakom trenutku imati pokraj sebe višednevne zalihe svega što njoj znači život. Nekako se nadam da ću u svakom takvom frkovitom trenutku uspijeti dozvati pomoć prvenstveno zbog nje. A onda ostali u nizu...

Ili je to samo kenja vezana uz film Knowing što smo ga maloprije odgledali.

Jebiga, trebalo je biti kao razbibriga... shit.

Raspoloženje mi je u skladu sa vremenskim uvjetima - maglovito i definitivno otužno.

Kratka sam s vremenom (pogotovo na poslu ), kratka sam s lovom (koje čudo ), živciraju me političari (Banditić pogotovo ), trula državna birokracija (gledam neku "babu" kako sere na teveju ) i naravno - pms (nema veze što nije taj dio mjeseca ).

I kako mi to ovogodišnji horoskop spominje - "diplomatsko provlačenje kroz probleme" - vidim da ću morati malo dulje "ćkomiti", smješkati se, treptati i glumiti glupu plavušu.

Znam da nakon svega stiže i sunce. No, ne mogu si pomoći....

Ps. Možda sam samo gladna. Miriši pečeno pile (raspolovim ga, posolim krupnom solju i vegetom!), juhica....

Sex na javnom mjestu???

Veli Guzda - "Pa mi to radimo već godinama. Da nas djeca ne ufate..."

A ha ha....

A vi?

Vratio se Nasljednik u okrilje vlastite mu obitelji. Sa famoznog "hrvatskog" skijanja usred Alpa. Ono isto skijalište gdje se polomio (pre)slavni nam Merla. Ehh...

Šokiralo me nekoliko stvari: o tome kako je puno Hrvata - nisam ni sumnjala (navodno je ove recesijske godine uplaćeno još više ski aranžmana nego lani i godinu prije toga), čak i to da ima određeni (veliki) broj Srba - i to je o kej. Ljudi zarađuju, ljudi troše. Šteta što to ne rade u Lijepoj našoj, što god mi svi mislili o prijašnjim događajima.

No, voda teće ispod savskog mosta....

Anyway, šokirala me izjava kako ima naših konobara ili konobara koji govore hrvatski, no još više informacija kako se na većini mjesta po skijalištima puštaju cajke. Pa je Seve sa "Gas gas.." najfiniji pop i rock... Grrr....

Naravno, što je ljutilo i Nasljednika. Naše dijete!

Drugo, kako je lijepo da dečko prihvaća i neke druge kulture. Pošto se nalazio u miješanoj talijansko-hrvatskoj obitelji, tako je i jeo s tekom - doduše, voli on tzv. talijansku (ili u našem slučaju istarsku jer godinama ljetujemo u Istri) kuhinju, no, uz svaki ručak je popio i čašu vina. Ni više ni manje. Jednu. Mislim da je to za jednog 17-godišnjaka ok. Naravno da mu se dopao taj običaj.

A dobili su i jednog obožavatelja Panettona (koje je on jeo uz pečenu piletinu ). Ha!

Naravno, poznajući njegove sposobnosti (i njegovog Best frienda), plaćeno mu je bilo i full ski osiguranje, što na svu sreću nije konzumirao. Doduše, priča o tome kako je skoro polomio ruku u vožnji kroz šumicu i neko žbunje - brrr - bolje da ne znam detalje...

Ali je zato, za razliku od Merle, kojeg je s padina Nassfelda vozio helić direktno u bolnicu na operacijski stol, moja "pametna" frendica nije uplatila osiguranje, pa su nakon što je polomila ligamente "debelo" platili hitnu, injekcije, udlagu, štake...

Sva sreća da ozljeda nije zahtjevala hitnu operaciju. To bi ih tek koštalo...

Ne, nisu oni siromašni. Da ne bi pomislili kako su sa posljednjim novcima otišli na neku austrijsku stazu. O tome vam i pričam!

Vele danas na jednom portalu (Guzdi su se dopale neke od točaka ) što bi žena morala učiniti do svoje 40 (pa zato i ima 40 točaka), ja bih to malo produljila, recimo na 45 :

1. Napišite knjigu ili priču. - Tko je rekao da nisam?

2. Prestanite se osjećati krivima. Istina. Stalno se nekome ispričavamo i grizemo bez veze. Da li to drugi rade za nas? Teško.

3. Promijenite djetetu pelenu, čak i ako nemate vlastitog potomka. No dobro. Imam ja dovoljno potomaka, nećaka, kumćadi...

4. Priuštite si kratkotrajnu aferu s neodoljivim šarmerom, a potom ga ostavite. Hmm... Nice.

5. Oprostite sebi i drugima. Trebalo bi, trebalo. Prestati živjeti za i u prošlosti. Dobar savjet!

6. Napravite stoj na glavi. Pokušavajte sve dok ne uspijete, pa makar i uz pomoć drugih. Ne vidim zašto. Ovo neću.

7. Zaljubite se u muškarca koji vas je vrijedan, a prije toga zaljubite se u samu sebe. Ako već niste (bok Elle) - dobar savjet!

8. Ne bježite od ljubavi, dopustite da vam slome srce. Liječenje rana donosi mudrost. Ma jok. Ovo zaboravite.

9. Posjetite Pariz. Jesam. Davno. Ponoviti!

10. Kupite automobil. Jesam. Jaguara. Ne može nitko reći da je odabir loš.

11. Počastite se barem jednom nevjerojatno skupim donjim rubljem. Prvi zadatak! Čim otvore dućane.

12. Kupite igračku za seks.

13. Naučite jahati konja i uživajte u osjećaju slobode. Dobar prijedlog! Probala jahati. Nije tako strašno.

14. Isprobajte analni seks. To je ona Guzdina točka. No comment. I don't like it. Točka.

15. Prestanite se pitati jeste li feministica ili niste. To ionako nije bitno. Istina. Tko jebe stare feministice?

16. Imajte dijete. Rodite ga ili usvojite.

17. Započnite pisati blog. Ma da pisati. Ovo je 1164. post! Lajave li babe.

18. Priuštite si jednu brzu i divlju vožnju na autocesti. Samo vi i automobil. Jesam. Luudo..

19. Istražite vlastitu duhovnost i proučite religije.

20. Dajte sve od sebe za druge, čak i ako vas to katkad povrijedi. Pa sad, ta se točka kosi sa nekim drugima. Ne pretjerujte!

21. Ulažite u svoje obrazovanje. Čitajte, učite i razvijajte se. Uvijek. Svaki dan. Almost.

22. Izbacite iz života 'prijatelje' koji vas iscrpljuju i čine tužnom. I koji vas dave. I koji su vam dosadni. I koji vas živciraju. Život je kratak!

23. Učinite nešto čega se bojite. Učinite to unatoč strahu. Ma jok. Ne pada mi na pamet sjesti u Gardalandu na ona adrenalinska čuda.

24. Prihvatite činjenicu da starite i da gravitacija čini svoje. Never!

25. Kupite si skupi komad nakita. Sami sebi. To ide uz ono rublje. Prvom prilikom čim skupim neku paru da stvarno bude skupo. Nadam se da neću prije umrijet.

26. Odvezite se u šumu i vrištite koliko vas je volja.

27. Dajte otkaz na poslu koji ne volite. Hmm.. Malo razuma ne škodi. Pokušajte od posla koji ne volite stvoriti friendly okruženje. Ponekad to ovisi i o nama samima!

28. Nađite posao u kojem ćete uživati. If it's possible.

29. Udajte se. Jaa?? Jok. Jedan dovoljan.

30. Razvedite se. Ma daj? A kog' ću zajebavat?

31. Putujte sami. Ili sa nekom dobrom prijateljicoma.

32. Posjetite barem jedan kontinent na kojemu dosad niste bili. Hm? Tajland je kontinent?

33. Sredite konačno vlastite financije.

34. Odrecite se tanga. Teška srca.

35. Kupite konačno kvalitetan grudnjak, bez obzira na to koliko skup bio.

36. Borite se svaki dan za kvalitetu svoga života. Uvijek. Svake sekunde!

37. Priuštite sami sebi welness vikend. Tko je ono ispljuvao moje želje u ovoj godini? Ha?

38. Bližoj obitelji recite sve što osjećate i što im zamjerate. Ne pada mi na pamet. Jedni bi me se odrekli, drugi rastali od mene, a treći okretali u grobu.

39. Nabavite MP3 player, stavite slušalice na uši, trčite i uživajte u omiljenoj glazbi. Svi mi horoskopi pišu da ću trčati. Što ne volim. No da, pisali su i oni prošlogodišnji o knjizi, pa vidi što se desilo??

40. Napijte se s prijateljicama u klubu gdje su svi mlađi od vas. Ma to radim i prečesto. Ja najstarija. Grr..


Eto. Da vidimo vas, ako vam volja!

Kategorija posta: Zdravlje!

O da, i ja bih željela otići na skijanje. Ono pravo hrvatsko skijanje negdje u nekom austrijskom seocetu punom našeg življa. Štono bi se reklo - osjećati kao doma.

A sad stvarno - već mi je godinama želja otići na par dana - malo se prosmucati po tim prekrasnim austrijskim dućančićima (ahh, da li se sjećate svojeg djetinstva i odlaska do Leibnitza, onih malih trgovinica sa mirišljavim gumicama i olovčicama sa privjescima Štrumfa i ostalih crtanih junaka? ), popiti šalicu toplog vina na skijalištu, malo spustiti svoje dupe niz neku padinu, malo se utopliti u lijepim austrijskim apartmanima (ne onim našim na moru - gdje nema grijanja, gdje je sve staro, prašnjavo.. sori Katalona, no što je istina, istina je. Pitaj Guzdu gdje spava na onom svom škrtom bodulskom otoku )....

Ma, ništa fensi. Samo malo bijega iz stvarnosti.

No, onda se to sve lijepo stavi na papir. Onda ispadne da u ovom dijelu godine imamo najmanje novaca, najviše računa i ne pada nam na pamet uzimati nešto na rate. I da - ključan detalj koji me sprečava u ostvarenju svojih nauma skoro svake godine je Guzda koji ne voli skijanje. Nije da ne skija. Nije da ne zna skijati. Ali neće.

Tako da je kod nas klasičan slučaj sarme: Nasljednik je sa nekim frendovima već par godina za redom u Nassfeldu, a Mala i ja - na zelju - doma. No da, ove godine je i ona "na praznicima" u Metropoli - kino, klizanje, toplice, kuglanje, muzej...

A ja sjedim zarobljena na famoznom dvodnevnom godišnjem (sa rješenjem!) i kroz prozor gledam kako pada snijeg. Ne mogu ni do Metropole. Grr...

I da, zaboravih riječ - dvije o onom malom pederastom napuhanku - i Kronplatzu:

- ako nemaš školsku djecu NE ideš u ovo doba godine na skijanje (jer su dani prekratki, jer je premalo sunca i jer je gužva na skijalištima i žicama)

- ako NE želiš sresti naše ljude NE ideš na mjesta kao što je Kronplatz, Nassfeld, Cortina, Kranjska gora i sl. tzv. "naša" skijališta već lijepo odeš do Francuske, Švicarske ili nedajbože Aspena u Americi. Tamo idu prave face. Pa se tamo kurčiš kako ti je baš super.

- ako već NE znaš skijati - ne pokazuješ to na televiziji. Mislili bi svi da si puno veća faca. A za tebe je zapravo beby-lift. He he

- e naši "bogataši". ne znam čemu bi se smijali da vas nema.

Kao što se u ovoj Lijepoj našoj političari ponašaju kao da smo mi tu zbog njih, a ne obrnuto, tako i naša javna državna televizija, koju svi plaćamo - htjeli to ili ne (neki i više puta odjedanput ) ponaša se kao da smo mi siročići koji ih moraju gledati.

Pa nas onda filaju prastarim filmovima, groznim novogodišnjim programom, vođenjem emisija tipa Hloverka (em se cereka, em ona vodi konverzaciju svojim komentarima, hihoće se, grozno obućena...), ne-javljanjima na vrijeme (npr. Kosoričinu pressicu nekidan), hihotanja meterologa....

Ako se sjećate, prije par godina bila je frka oko plaće ravnatelja HRT-a (ne sjećam se koja je osoba bila u igri). Pa su spominjali Todorićevu plaću - što je nonsense - jer je Todorić privatnik koji sebi ili svojem menageru - direktoru može dati koliko god hoće visoku plaću (čak dapače - što veća to bolja jer više od pola mora se uplatiti državi za poreze!), za razliku od ravnatelja HRT (kao i svi oni ostali direktori - HEP-a, HŽ-a, HP-a i ostalih državnih poduzeća koji se direktno nalaze na tzv. "državnim jaslama") kojeg mi osobno plaćamo.

A program je - osim ovih direktnih jutarnjih i popodnevnih "life" emisija - više-manje koma. Uključujući dnevnik kojeg izbjegavam, jer prije pogledam na NovojTV - definitivno su odlično ekipirani, na zanimljiv način prikažu sve važno tokom dana, a sve to na objektivan način! Mislim da je njihova ekipa dobila i nagradu prošle godine za informativni program!

Osim možda sportske ekipe - koja tu i tamo kuburi sa lovom, pa im neke važne događaje - svjetska i ostala prvenstva otme netko od ovih "privatnih" televizija.

No da, zapravo me ljuti što sam film "Julie & Julia" zapela na 60:00 min - ne ide dalje, ni mrc. Grrr...

A govori se i o blogu! Tj. glavni lik piše blog o svojem kuhanju po receptima slavne Julie Child, prve kuharice koje ja "izmislila" kuharske TV emisije davnih '60, naravno u Americi.

Kad se samo sjetim kako sam i ja u startu pisala samo za sebe i onih par što su svraćali ovamo (jer sam ih komentirala), a obitelj i prijatelji nisu i još uvijek ne znaju ništa o mojoj blogerskoj slavi ...

A vid' me sad!

Po vokaciji, uvijek i u svakom trenutku ja sam za ženski izbor. Osim kad me se djelima i nesposobnošću ne uvjeri da je dotična loš izbor. Općenito govoreći.

No, prije onih nekih par mjeseci stvarno je malo tko vjerovao u snagu J. Kosor. Ma šta, još prije par tjedana pitanje bi bilo da li bi se stvarno raskolio HDZ ili bi se svi pokajnički i poliznički zalijepili za I. Sanadera.

Nooo, vrijeme je radilo za nju.

Za njezin miran i smiren pristup. Za upornost s kojom je okrenula svaki papir. Za žensko realno gledanje na probleme. Za male sitne pošalice, čak i u nekim ozbiljnim prigodama. Za čudo kojim je dovela situaciju sa Slovencima na kakav-takav put (Nemojte me školati da je učinila nešto loše. Godinama se vučemo ukrug, a pošto su Slovenci unutra, a mi izvan kruga, šta mislite tko je prvi morao popustiti?). Za onih punih četiri dana što si je priuštila godišnji odmor u prošloj teškoj, recesijskoj godini. Da je povukla neke teške poteze, no, još uvijek svi oni koji najviše negoduju rade (onih navodno preko 20% viška u državnom birokratskom aparatu), a bome su dobili i božićnicu. Pitajte Pevecove ljude kako je to kad završiš na cesti...

Mislim da je isključivo njezina zasluga da su sve ostale koalicijske stranke bezuvjetno stale na njezinu stranu i to prije nego što je bilo što bilo izrečeno u središnjici njihove stranke.

Kako smo brzo i bezbolno zaboravili sav bezobrazluk u ophođenju sa novinarima (čitaj: svima nama, običnim narodnim pukom!), bahatost i tiranski način kojim je vladao Sanader. I kako je rezolutno donosio odluke u naše ime. I protiv naše volje.

Nitko me ne može uvjeriti da u jednoj tako strogo hijerarhijski postavljenoj vladajućoj piramidi Sanader nije znao za sve ove manipulacije i muljaže po svim ovim našim državnim firmama, da ne velim kako osobno mislim da je jedan od glavnih krivaca. Da li će se to i dokazati, jer pretpostavljam da je bio dovoljno pametan da ne ostavi pisani trag za sobom ili će neki od onih direktora trunuti u zatvoru za svog ljubljenog vođu. A mi osiromašeni za silne pare... Grrr...

A način na koji se bahato postavio, skupa sa L. Bebićem (osobno bih ga još danas poslala u mirovinu), nakon svih njegovih "pisama", rođaka, prijatelja. Za početak - definitivno ga maknula s mjesta predsjedavajućeg u Saboru. Nek ide u ono svoje kameno selo školati bakice, a ne jebati pošten narod...

Kažem ja: "Ma, kopala sam..."

Na što me moja prijateljica ismijala kako bi se ono reklo "do jaja"...

A sad da vidimo vas:

Ako su Oni (bukvalno) "kopali", ja sam bila ta koja znam što i kako da kopaju, zbog čega se "problem" desio, kako iskopati, način na koji sve treba popraviti i zbog čega, kako to učiniti da ljudi ne stradaju i ugroze svoj život, te unište opremu, u krajnjoj liniji i ja da ne stradam (jer uvijek stojim u blizini i budno pazim) i na kraju krajeva ne završim u zatvoru.

Pa tko onda "kopa" - oni ili ja??

I sve to na staru godinu kasno popodne....

Pa sad, stara godina je prošla neplanski radno jer se nešto razjebalo (kak to već ide), no riješili smo zaslugom mladih radnih snaga koje su uprle iz petnih žila jerbo im se išlo na doček. I francusku uspjela umijesiti.

Pa onda red seksa, red sarme, pa red seksa...

Hi hi...

Ak' mi ne vjerujete, tko vam kriv....

No da, a pizda Mesić otišo sam u Beč na koncert. A mene nije vodio.