Rođendan je prošao u pivu, vinu, pršutu (onaj pravi naglasak!), hrpetini cvijeća (prekrasni buketlini), čašama za crno vino (onim veelikima) + makedonsko crno za probu, bonovima za aromamasažu (mmm )....

E da - i jedan veeliki ceker sa: glavica kelja, glavica zelja, paket mrkve, češnjak, gljive, celer - i pet banana..

I jedna prekrasna torba (doduše jedna od onih što sam s prstom pikirala, no definitivno iznenađenje)

A sad dalje u revijalnom tonu:

Kolegica mi škica zgodne frajere po sprovodima. K'o Izet Fazlinović. Uglavnom - veli ona meni - "A tko je onaj zgodan visoki bio na sprovodu tvoje majke" Mislim ...

Još ga se žena sjeća...

I još nekolicinu drugih sa nekih drugih sprovoda. He he....

Ne mogu reći da se osjećam nešto posebno pametna, lijepa i seksipilna.

Mislim ono - ima ja neki QI - ponekad viši, ponekad kao "francuska sobarica" - da sad ne vrijeđamo prirodne plavuše, imam i neka znanja, obično više ona koja ničem pametnom ne služe (slaba sam na sve pizdarije tipa žuta štampa umjesto da to vrijeme potrošim za nešto puuno pametnije), no na kraju ispadne da previše "pametujem" jer se razumijem u puno toga što običan prosječan narod (čitaj "supruga - žena - majka") znaju. No da...

Istina je da se za svoje godine dobro držim, no kad mi to netko kaže otvoreno - nekako prihvaćam više kao uvredu nego kompliment. I znam da tome najviše pogoduje - kao i kod onih non-celullite manekenki - genetika. I moja baka, i moja mama su izgledale puuno mlađe nego što su u pojedino doba imale stvarnih godina. Tako se ja hrvam sa "gravitacijom", zgužvanim licem, meditacijom nad skupim kremama (još uvijek nisam kupila ni jednu skuplju od 90-ak kuna! ) i časopisima za teenagere (silly me - ne trebaju mi savjeti kako zavesti dobrog komada ).

I kad mi se netko upucava, a nije moj zakoniti - zapravo se začudim. Stvarno se ne doživljavam kao neka wamp woman. Više kao neka prijateljica (većina mojih u okruženju su muškarci koje tretiram kao djecu/braću ili surogat muškarce - muževe koje podsjećam da kupe suprugama poklon na službenom putu - čak i sama predlažem što bi bilo najbolje, naravno nakon detaljnog opisa dotične!, skupljam njihove sako-e i kišobrane kad zapnenemo po birtijama - doduše sve rjeđe, ehhh.... ) i kolegica koja ne dozvoljava da joj otvaraju vrata i drže kaput.

Zadržavam samo žensko pravo da sjedim na prednjem sjedalu i da ne popije čašu do dna.

Sad se vi pitate - čemu sav taj duugi uvod...

Ehhh.... sutra sam već stara.... ufff....

U ovo crno doba secesije (ne lovite me za svaku riječ jer mi je bezveze da sad to stavim u Italic) teško je biti pametan(a) i lijep(a) i zanimljiv(a) i kontraverzan(a) i opušten(a) u isto vrijeme. Ehhh....

No, da ne bi mislili kako se ja lako pokorim - a ne, ne, jok.

On the contrary - kao što nekidan komentirah sa svojim kolegicama (sve middle age generacija) - u posljednje vrijeme (od onih famoznih lokni što se nisu oprale u prvom pranju kako je moje malo dijete s veseljem pomislilo, a s nevjericom i gnušanjem pristalo na "novu" mamu ) sve mi se nekako hrpa frajera upucava.

Pa mislim...

Od prefinih uleta s rukoljubom (tip mlađi barem desetak godina od mene), do pravih "šljakerskih" što ih (maltene) nogom šutnem.

Doduše, ima to i dobrih strana - od sitnih usluga, pranja auta, obećanja i sl. sitnica što vesele i muškiće i žene.

Zato curke: opalite minival i - voila! Preporučam svim neudatima, rastavljenima, raspaljenima i ostalima...

Doduše, pomaže i minjak (traper) i čizme - one malo povišene (iznad koljena).

Ps. Već sam jednom branila Elle pa je ispalo još veće sranje. No, believe me - ženu poznajem osobno. Hi darling.

Pps. Dobro je Katalona što nisam uzela afion - vidiš da ovaj vikend štrajkaju!

Ne znam da li ste vidjeli članak u subotnjem Jutarnjem o šalabahteru bosanskih graničnih policajaca i carinika - no nakon što sam pročitala naslov (jedva), suze su mi krenule na oči...

Kao i kraj priloga o tome - osim što "Aj dont anderstand ingliš vel" sa bosanskim naglaskom i "stop or aj vil šut" - jadni oni kojima će zatrebati komunikacija na engleskom sa dotičnima...

I da, ne cmizdrite vi Splićani kad ste si sami izabrali "kultiviranog" gradonačelnika s dupetom pedalj iznad zemlje kad se provoza sa svoje auto Ferari po gradu. Možda i Kerum priča tećnim engleskim. Kao gore spomenuti bosanski organi.

Kategorija posta: Crni humor + sex (on ingliš)

Sa mojom Sveki nikad nije dosadno...

Doduše, ne upuštam se prečesto u komunikaciju sa dotičnom, jer obično iza toga ne mogu spavati od glavobolje i njezinih ludih pizdarija..

Ta je žena, prije nekog vremena mrtva - 'ladna izjavila kako je otkazala telefon. Ja se čudim - "Kako možete otkazati kad je telefon na vašeg sina?".

Veli ona meni: "Pa prestala sam plaćati račune.."

I u tom stilu.

Nažalost, ona je prakrasan punokrvi primjerak našeg biračkog tijela - čak dapače, onog penzionerskog dijela, koji je svakim danom sve veći. Koma.

Uglavnom, imamo novu priču:

Osim što je otplatila neki luudi penzionerski kredit (pojma nemam o čemu se radi i šta je to tako hitno trebala, a da nama ne veli, ali mi smo ti koji joj kupujemo drva za ogrijev, plaćamo dio računa i svaki put joj sinek tutne od 300 do 500 kuna kad svrati do nje) veli ona meni: "Ah, valjda joj sada neće sjesti još i taj kredit od frendice kojoj je jamac".

Da sad ne pišem u obliku kojem smo se mi razgovalale, ukratko ću prepričati: Babac je jamac pokojnoj frendici u nekoj "luudoj" banci (boga molim da nije neki zelenaški kredit), ali nema frke - kćer je rekla da će ona podmirivati troškove kad joj sjednu na (bijednu) penziju.

Baba će mi umrijeti od gladi pošto je na onoj crkavici od minimalca - penzije. A naravno da nema pojma da li je potpisala kao jamac kojem će uzeti do zadnje lipe ili će joj ostaviti onaj nužni dio (što bi značilo da će joj ostaviti skoro pa cijelu penziju).

I da, kćer se sa ostatkom famije kolje oko nekog stana. I ne, nije u ostavinskoj raspravi bilo riječi i o kreditu, samo o onom "u plusu" - stanu i ostalim nekretininama...

Ali moj babac, oliti Sveki u tome ne vidi ništa loše. Jes' da je tužno što joj je prijateljica ("Ma, bila je dobar platiša, ne bih ja njoj potpisala kao jamac" u nekoj luudoj banci/zadruzi/boktepitaj čemu) umrla, no, kćer je njoj svašta obećala... Ufff....

I što da ludoj babi veliš?

A takvi su nam ujedno i biračko tijelo. Da ne bi bilo zabune....

Odbacila sam sve crne misli, sve brige, probleme, minuse i što već uz to ide...

Pa sam ujutro bila na kavi sa frendicom - današnjom rođendanskom slavljenicom, pročitala dnevne novine, pripremila samo sebi (si) ručak u wok-u (piletina + povrće) , otišla na masažu tokom subotnjeg popodneva, pa dremnu sat vremena...

Šta da kažem?

Osjećam se kao nova.

Ps. Visinske pripreme za rojsni dan!

Zapravo je Mesić kriv što nam je ekonomija u qu. Ziher.

On je kriv što više nema slika predsjednika u svakom razredu, u svakoj službenoj prostoriji (mjesnih zajednica, pardon mjesnih odbora, domova kulture, općina, županija, bandićevom uredu, da ne spominjemo neke vjerske zajednice što su držale sliku prvog nam predsjednika), svakom domu kulture, vatrogasnoj zajednici i čekaonici željezničke stanice...

Anyway, koliko bi to sad novih slika trebalo naštancat, koliko stakla i okvira, koliko (pre)prodavača dotičnih obilježja lijepe nam države, koliko domara koji bi morali sa zida skidali (prašnjave?) slike sada nam bivšeg predsjednika. Eeee...

To bi bilo posla preko glave...

A sada ništa. Jedan došo, jedan ošo. Svi se najeli i napili. I kraj.

I dalje teće voda ispod savskog mosta...

Uvijek me šokira dolazak Pepelnice iliti "Čiste srijede" - dana kad započinje Korizma, tj. one prve naznake da je za samo par dana (no dobro - ravno 40-t) Uskrs.

A kao da je jučer bio Božić...

I sada će po svim radio stanicama, novinama i ženskim traćerskim časopisima razglabati o postu, čega se odričemo, čega se odriču naši političari (mislim da neki nemaju ni pojma što ih pitaju), čega se odriču naši Selebi (jelte, neću moći spavati ako ne doznam čega se odrekao mali pederčić - nemojte sada iz ovog izraza isčitavati neku homofobiju, ali, dotični je totalno iritantan kao osoba, a ne kao peder) i sl.

Pa će narod - kao da se već dosta ne odričemo i bez Korizme - pogotovo penzići - opet biti na kruhu i vodi...

Ma, kenja. A samo nam treba malo poštenja...

Ma, zapravo mi je bad....

Proći će, proći....

Ahhh... Valentinovo...

Ne znam kako da započnem post, a da ne ispadne sladunjavo i ljigavo.

No da, Guzda me za Valentinovo odvezao na more. Kavica s pogledom na more, sunce, toplina, riblja juhica, klopica...

Moglo bi se to i tako opisati. Moglo bi se i reći kako je on poslovno trebao skočiti do Zadra, pa je odgodio put za 24 sata kako bih i ja - znatiželjna baba koja voli putovati otišla s njim.

Uglavnom, nakon što smo odgrnuli auto (posljednje čišćenje snijega je bilo dan ranije oko 22 h, da sad ne mislite kako smo bili lijeni) i meditacije bi li se uopće išlo ili ne, krenusmo.

Na pomisao o zametenim kamionima i sl. grozomornim slikama, ja sam ponijela i ski hlače i čizme (na opći smjeh Guzde kad je doznao što je u vrećici), dok sam se upicanila u zimsku haljinicu i talijanske čizmice za šetnjicu na +9 (kako je prognoza pokazivala za taj dio Jadrana).

Zašto takva šminka? Kad dođem među Dalmoše dobijem kompleks manje vrijednosti jer su to stvarno ljudi koji se lijepo i ukusno oblače. Mnoge stvari ne volim kod njih (spori i lijeni konobari i općenito taj "mrzovoljni" odnos prema ićemu što bi trebalo od-raditi), ali filing za lijepo - uključujući i odjeću i obuću - obožavam.

Tako smo se, naravno s pauzom "u Macole" - nažalost prekasno sam se sjetila da tamo ima i Velebitskog piva, a ne samo kave, uz čitanje Jutarnjeg (volim njihov subotnji dodatak) i još nekih novina stigosmo do Zadra. Kako smo još čekali oko sat i nešto trajekt za dalje, tako smo se prošetali po starom gradu, obali, slavnim orguljama...

I stvarno - neki drugi svijet. Nasmijan, sunčan, upicanjen, hrpa male dječice u 8preskupim) kolicima i vesela gospođa na pijaci koja nam je prodala domaće sušene smokve.

Digresija za cure: I Benetton sa super popustom i groznim stvarima. Definitivno razočarana. No, nisam mogla izdržati da ne uđem.

I na otoku je bilo isto. Prekrasno. Osim što nam ljudi koji su tamo već nekoliko mjeseci "zarobljeni" na poslu nisu vjerovali odakle smo došli. I koliko ima snijega. Ahh...

No, naravno da su se Guzdi malo spojebali službeni planovi kao i obično, no, kad se ovako nekom uselim u auto, uživam i ne razmišljam da li je nešto moglo brže ili jednostavnije. Naravno, uz knjigu, novine, časopis (kojeg inače ne stignem pročitati) i malo stručne literature (koju nisam ni pogledala )....

I ako mislite da nismo pogledali najvećeg snjegovića izgrađenog u centru Gospića - varate se. Baš smo se razveselili. Imam i slike.

Bijele koke s neba pale, cijelo selo zatrpale...

Osim što loše spavam jer još u mrklom mraku sanjam kako odgrćem auto, bauljam s ljetnim gumama po selu i pizdim, ovaj snijeg donio je i neke dobre stvari:

- odradila sam na poslu sve papirnate zaostatke jer u nemogućnosti kretanja (bolje rečeno straha da negdje ne zaglibim u dubokom snijegu uz cestu ili nedajbože kakav kanal pun smrznute vodurine) ne padaju mi na pamet lude ideje - što bih morala/htjela uživo pogledati, pa vjerujem djelatnicima

- načitala se stručne literature pronađene u bespućima interneta, a sve u svrhu meditiranja nad nekim naučnim radovima

- napričala se s kolegama (doduše ne mogu napisati "uz vatricu" jer ju nemamo, ali nam je barem toplo)

- nazivkala se telefonom - što službeno, što polu-službeno, što privatno...

O seksu neću. Nešto ga baš i nije bilo. Jebiga. Bad (bed) luck.

I tko kaže da je ovaj snijeg loš?

Ps. Na večeru nam stižu frendovi. Guzda sprema kiselo zelje u kombinaciji sa (konjskim) kobasicama. Idu vam sline??

Ne znam da li ste fanovi "Lud, zbunjen, normalan", no meni su totalno luuudi....

Ne znaš koji je bolji - od debelog QI 50 Dina "Ufff što sam se naradio za ovom miksetom" nakon cijelog dana spavanja u studiju, Rukfaša Đombeta, inače Farukovog kuma u kasnijim epizodama, Izeta - Pater familijas i "duša" serije - otkačeni Mustafa Nadarević , Rodijaka - inače pravog pravcatog ministra u stvarnom životu drage nam susjedne BeHa (više Be), služavke - čistačice - dvorkinje - kuharice rođake Šefike do doktora Điđimilovića (pokojni nam Vanja Drach)...

Luda kuća..

Jedino me jebe što stalno ponavljaju epizode, pa ne znaš tko je živ, a tko mrtav....

Uz malo truda lagano se "uskoči" u blog editor. Očito nas opet ima puno..

Anyway, nakon što mi je sin oliti Nasljednik pokazao neku zaboravljenu familiju na Facebook-u (ma, pljunuta moja djeca ), stranicu Male - žena si je malo dodala godina tj. napisala da joj je godište starije - no, ništa strašno, osim što ima luudo dobre slike (bi li se dala nagovoriti da i mene tako super poslika?) - sve si mislim kako sam zapravo stara...

Ja bih si skinula godine...

No da, što htjedoh reći?

E da, danas me Diša uvjerio kako zapravo ni ne znam kako ne želim na službeni put tj. onaj prekrasni tjedan u sunčanom Dubrovniku, taman prije pravog ljeta.

Jadna ja, stvarno nisam znala...

A već sam se polako organizirala i pakirala... Šit hepends.

Ne znam zašto, ali konstantno imam hrpu želja i ideja što bih i kako bih provela slobodno vrijeme (pogotovo vikendom), naravno - one neke totalno neizvedive iz više razloga...

Ne mogu se izvući na recesiju, jer ruku na srce - za neki vikend wellness u pet zvjezdica da me griju, pare, gužvaju na tajlandski ili neki čokoladni način ili skijanje da nekoj dobro uređenoj stazi sa dovoljno eura u džepu za višekratno zaustavljanje na kuhanom vinu (da bolje ide ) ili Saherica u Saher hotelu u Beču ili... to su samo vikend ideje - nikad neće biti para.

Bila secesija ili ne.

I da - ne padam vam ja u tim snovima na neke "jeftine" varijante - ili full aranžman ili ništa!

Jedino ako sam konačno dobila na onom faking lotu. Jel' izvučen Đekpot pa da u miru spavam i maštam ili ne?

Gledam priloge na televiziji o djeci sa posebnim potrebama i njihovim problemima (tj. problemima njihovih roditelja) sa ortodontskim ambulantama. To su djeca (autistična, druge vrste retardacije) koja ne mogu izreći svoje probleme jer ne govore/komuniciraju sa okolinom - kao što je pokvaren zub, pa isto tako i samo liječenje ide na način da se pod totalnom anestezijom obavlja popravak zuba, koliko god to za naše pojmove bila "sitna" intervencija, za njih je to totalna trauma.

Ambulanta za djecu (i odrasle) sa posebnim potrebama otvorena u zagrebačkoj bolnici u Dubravi ima listu čekanja od pet do šest mjeseci. Što se sve može desiti u tom vremenu...

Gospođa u studiju (oprostite, pobjeglo mi njezino ime), inače majka jednog takvog djeteta je svoj problem riješila tako da je uspjela ući na listu čekanja u bolnici u Puli - pa je tamo odradila popravak zuba svojeg djeteta nakon dva mjeseca čekanja, a ne onih gore spomenutih pet!

Da ne spominjem kako joj HZZO nije refundirao troškove boravka i odlaska u Pulu (u petak pregled kod anesteziologa i u ponedjeljak sam zahvat, te vikend - s takvim djetetom je sigurno preteško putovati - boravak u nepoznatom gradu), tako da je sve palo na njezin trošak. Grr..

Nije mi jasno zašto se u ovoj državi ne postavljaju stvari na ekonomski, statistički i matematički način. Lako je izračunati (barem su takve osobe u nekoj bazi podataka osoba sa posebnim potrebama ili invaliditeta) točan broj takvih osoba, lokaciju po regijama i potrebu za njihovom skrbi, bila to zubarska ili neka druga.

A ne da i mi - tj. naša djeca dijabetičari moraju svake godine pred komisijom "braniti" svoj status bolesnika od šećerne bolesti i "beneficija" što time dobivamo - pomagalima za mjerenje i kontrolu šećera i davanje lijeka - inzulina. Pa nisu oni penzioneri - okrznuti "zubom vremena" i eventualno pretilošću koji svoj dijabetes mogu dovesti u red kvalitetnijom i s više discipline prehranom, te kretanjem, i kretanjem i kretanjem...

Onda si razmišljam koliko stvari zapravo i mi plaćamo iz svog džepa: od odlaska u Zagreb svakih tri mjeseca na kontrole, od ostavljanja djeteta jednom godišnje u bolnici na godišnjoj kontroli (osim dolaska i odlaska - što meni osobno stvara i probleme kod organiziranja posla jer te dane moram uzeti slobodno, dok možda neki drugi ni ne mogu dobiti slobodan dan - do posjeta djetetu tokom tjedna - ne možete mališana ostaviti cijeli tjedan bez posjeta!), do mnogih drugih troškova koje plaćamo...

Kad čovjek ima dovoljno da ne otima od usta nekako to i izdrži (neću sada lamentirati što bih za te novce mogla kupiti ili priuštiti možda ovom drugom zdravom djetetu, da ne spominjem obitelji s više djece ), ali oni drugi....

Znam da nam je država siromašna, no nakon svih ovih propusta što stalno iskaču po vijestima (ne može me ministar poljoprivrede uvjeriti kako nije njegova briga da pazi na državne robne zalihe ), nakon svih ovih prokockanih milijuna državnih firmi (ne želim ulaziti u privatno vlasništvu, osim kad ostanu gladnih nekoliko tisuća zaposlenih puta tri do četiri člana njihovih obitelji) koji su negdje nestali (novac ne nestaje, samo se preslaguje na druge, treće račune...), u svim tim malverzacijama nestalih novaca koje bi ubrala država kao porez.... zar stvarno nema novaca za potrebe potrebitih??? Bili oni djeca, starci, siromašni, penzioneri, nezaposleni???

Da sad ne spominjem tzv. "pro bono" rad ljudi koji bi to mogli - od advokata, liječnika, zubara...?????

Svi mi - više manje radimo (somewhere). I imamo svoje šefove - poslovođe, male ili velike šefove, direktore - ovisno gdje smo unutar nekih hijerarhijskih struktura.

U slučaju kad na određeno radno mjesto dođete kao stranački čovjek - koliko god to bilo blisko ili manje blisko familijarnim i kumstvenim vezama barba Luke (), očekuje se da surađujete, da ne velim da tretirate svojeg "šefa" stranke kao nadređenog. Naravno - u kombinaciji sa službenim nadređenim - bio to predsjednik vlade ili netko drugi, treći...

I naravno, kad vaša bazna stranka izgubi izbore - nemam majci da vas "suparnici" zadrže kao "stručnog" čovika. Moš mislit..

Uglavnom, za one koji ne razumiju - nije mi jasno zašto se predsjednik Croatia osiguranja "mister lepi" H. Vojković uzjogunio u konfliktu prema svojem stranačkom šefu (inaće nećaku drage nam Kosorice - što u ovoj priči nije važno), te nije spustio glav(ic)u i ostao podpredsjednik svoje stranke i prvi čo'ek (navodno) super profitabilne državne butige za osiguranje...

To ćemo još vidjeti. Jel' dotična butiga tako super pet. Jerbo su svi nosioci nagrada najmenađera godina (barem koliko ja to pratim kao laik i promatrač oliti voajer) par mjeseci iza toga - na atresi u Remetincu (oliti čekaju suđenja)...

O tome kako ga je svojedobno žena tužila kao nasilnika u obitelji, pa je dotični to sve - izmanipuliravši medijima - pretvorio u (tragi)komediju o živčanoj babi, inače pravnici koja je znala što i kako (vezano uz telefone za žrtve nasilja), pa je ispalo kako je on super, a ona manipulatorica koja traži nekretnine - vile, stanove i brodove - a on jadan samo otac maloljetnog djeteta koji mu želi najbolje... no da....

I da - zapravo mi je jako tužno kad se ljudi u HSLS-u kolju (nećemo o Budiši kojeg ne mogu zgutati, ali ne znam zašto) jer sam po vokaciji liberal (u duši), ali kad su ovi naši liberali - profesionalci tako bljak. Više - manje...

He he...

Jučer sam ostavila bez teksta jednog svog prijatelja iz djetinstva...

Kako?

E pa ovako: Guzda je za nekog svog kompića tražio vezu u Gradskoj plinari (naravno Zagreb). I taj svašta obeća ljudima. Čovjek nešto zida, šta li već, pa je htio ubrzati puštanje plina u ove zimske dane.

Anyway, ja se sjetih jednog svog prijatelja iz djetinstva i njegove izjave kako je Gradska plinara obiteljska fi)rma, pa kad netko od familije uđe "unutra", pa djeca porastu, pa se i oni zaposle... i tako s pokoljenja na pokoljenja...

Naravno da je deda mojeg prijatelja radio u Plinari. He he...

No da, otprilike sam znala da moja "veza" u Plinari ne može riješiti takve komplicirane stvari, a ruku na srce - ja sam prvo pristala bez da saslušam cijelu priču . No, mislim si ja - što se ne bih čula sa čovjekom kojeg nisam vidjela nit se čula već desetljećima.

I tu ide tzv. Fejsbuk na red.

Ja sam od onih što ne želim otvarati Fejs profil iz više razloga:

- kao prvo nije mi neki gušt stavljati svoje slike s tuluma (doduše, zadnji je bio na dočeku Nove, više kao karmine nego neki luudi provod ), pa da me love poznati i nepoznati
- kao drugo - ne želim biti negdje gdje se smucaju i moja djeca (baš bi meni dozvolili pristup svojim stranicama )
- nemam vremena još i za to sranje...

I tako je Rudarka pronašla na netu službenu stranicu Plinare, pa nazvala centralu i zatražila dotičnog gospodina. Pa me umilni glas (srednjovjećne) telefonstice pitao da li je moj prijatelj ozdravio, jel eto - čula je ona kako je čovjek bio na bolovanju, ali - zna ona - danas je na poslu.

Pa se nitko nije javljao na njegov broj. Pa me teta telefonistica spojila s nekom drugom lokacijom (jedanput totalno krivo - gdje dotičnog uopće ne poznaju ) gdje su me vratili nekom trećem portiru s kojim sam se isto malo popričala...

Da skratim priču, tek sam slijedeći dan uistinu dobila dotičnog.

Tu je on ostao par minuta bez riječi, a onda smo se napričali. Što je već neka druga štorija...

Eto - tako vam izgleda Fejsbuk na starinski način!

Ajd fala Qu da me pustilo na blog. Jučer sam se htjela uštekat nakon tekme, i ne ide, pa ne ide...

Anyway, htjedoh vam reći kako, bez obzira što vi mislili o tome - meni se jako dopalo što se Kosorica pojavila na tekmi u Beču, što je sišla na teren u našoj trenirci, što je s veseljem i ponosom ljubila dečke. I ne, ne serite kako je to neko ulizivanje i podilaženje biračkom tijelu jer ono ne gleda tekme (one seoske polupismene bakice i ostali).

Sjećam se mnogih događanja gdje se ni expredsjednik - ni prvi ni drugi, nedajbože Kanader pojavljivao na nekim finalima gdje su naši sportaši branili boje naše zemlje.

I pobijedili. I svi smo bili veseli. Osim dotičnih prozvanih.

Finale Roland Garrosa - Majolica, sva ona rukometna finala, Ivanišević, Kostelić (on ili ona)....

I za kraj - veli meni danas moj kolega: Lijepo ja otvorim Sportske da pročitam nešto o trenerima, nogometu, ostalom - a kad tamo - tko je koga povalio i zašto. Grr...

Pa jebemu, zar i u muškim novinama. Još samo da vidim u Playboy-u esej od Simonice i u pič mač...

Update: Specijalni pozdrav dragom Usamljenom jahaču što se pojavio iz mrtvih!!!! Juhu!!!