Gledam priloge na televiziji o djeci sa posebnim potrebama i njihovim problemima (tj. problemima njihovih roditelja) sa ortodontskim ambulantama. To su djeca (autistična, druge vrste retardacije) koja ne mogu izreći svoje probleme jer ne govore/komuniciraju sa okolinom - kao što je pokvaren zub, pa isto tako i samo liječenje ide na način da se pod totalnom anestezijom obavlja popravak zuba, koliko god to za naše pojmove bila "sitna" intervencija, za njih je to totalna trauma.

Ambulanta za djecu (i odrasle) sa posebnim potrebama otvorena u zagrebačkoj bolnici u Dubravi ima listu čekanja od pet do šest mjeseci. Što se sve može desiti u tom vremenu...

Gospođa u studiju (oprostite, pobjeglo mi njezino ime), inače majka jednog takvog djeteta je svoj problem riješila tako da je uspjela ući na listu čekanja u bolnici u Puli - pa je tamo odradila popravak zuba svojeg djeteta nakon dva mjeseca čekanja, a ne onih gore spomenutih pet!

Da ne spominjem kako joj HZZO nije refundirao troškove boravka i odlaska u Pulu (u petak pregled kod anesteziologa i u ponedjeljak sam zahvat, te vikend - s takvim djetetom je sigurno preteško putovati - boravak u nepoznatom gradu), tako da je sve palo na njezin trošak. Grr..

Nije mi jasno zašto se u ovoj državi ne postavljaju stvari na ekonomski, statistički i matematički način. Lako je izračunati (barem su takve osobe u nekoj bazi podataka osoba sa posebnim potrebama ili invaliditeta) točan broj takvih osoba, lokaciju po regijama i potrebu za njihovom skrbi, bila to zubarska ili neka druga.

A ne da i mi - tj. naša djeca dijabetičari moraju svake godine pred komisijom "braniti" svoj status bolesnika od šećerne bolesti i "beneficija" što time dobivamo - pomagalima za mjerenje i kontrolu šećera i davanje lijeka - inzulina. Pa nisu oni penzioneri - okrznuti "zubom vremena" i eventualno pretilošću koji svoj dijabetes mogu dovesti u red kvalitetnijom i s više discipline prehranom, te kretanjem, i kretanjem i kretanjem...

Onda si razmišljam koliko stvari zapravo i mi plaćamo iz svog džepa: od odlaska u Zagreb svakih tri mjeseca na kontrole, od ostavljanja djeteta jednom godišnje u bolnici na godišnjoj kontroli (osim dolaska i odlaska - što meni osobno stvara i probleme kod organiziranja posla jer te dane moram uzeti slobodno, dok možda neki drugi ni ne mogu dobiti slobodan dan - do posjeta djetetu tokom tjedna - ne možete mališana ostaviti cijeli tjedan bez posjeta!), do mnogih drugih troškova koje plaćamo...

Kad čovjek ima dovoljno da ne otima od usta nekako to i izdrži (neću sada lamentirati što bih za te novce mogla kupiti ili priuštiti možda ovom drugom zdravom djetetu, da ne spominjem obitelji s više djece ), ali oni drugi....

Znam da nam je država siromašna, no nakon svih ovih propusta što stalno iskaču po vijestima (ne može me ministar poljoprivrede uvjeriti kako nije njegova briga da pazi na državne robne zalihe ), nakon svih ovih prokockanih milijuna državnih firmi (ne želim ulaziti u privatno vlasništvu, osim kad ostanu gladnih nekoliko tisuća zaposlenih puta tri do četiri člana njihovih obitelji) koji su negdje nestali (novac ne nestaje, samo se preslaguje na druge, treće račune...), u svim tim malverzacijama nestalih novaca koje bi ubrala država kao porez.... zar stvarno nema novaca za potrebe potrebitih??? Bili oni djeca, starci, siromašni, penzioneri, nezaposleni???

Da sad ne spominjem tzv. "pro bono" rad ljudi koji bi to mogli - od advokata, liječnika, zubara...?????