Još jedna borba s vjetrenjačama.

I ovaj put u igrokazu sudjeluje HZZO.

Još prije dobrih mjesec dana bila sam na kontroli vida. Nekako su mi se slova učinila prečudno sitnim , pa da vidimo što bi i kako trebalo...

S obzirom na visoku dioptriju, razliku u dioptriji između lijevog i desnog oka, te astigmatizam od svoje 15 godine nosim kontaktne leće. Naravno, na račun HZZO-a jer se (nažalost) moja dioptrija ne može korigirati klasičnim dioptrijskim naočalama (ne pitajte me kako se kupam u moru - suhe glave - jer ne volim da mi je vid totalno zamućen, a na plaži se ne mogu samo tako lako skidati i stavljati kontaktne leće!). Mogu se pohvaliti da sam prve kontaktne leće čekala da stignu iz Amerike dobrih šest mjeseci. I ne, nije to bilo preko nikakve veze. Najnormalije su me roditelji odveli na KBC Rebro nakon preporuke moje tadašnje liječnice - oftamologa!

I tako je meni moj doktor lijepo prepisao nove leće, s time da mi je skinuo dioptriju jednog oka (definitivno starim - počela sa dalekovidnošću ), a za drugo oko ostavio trenutnu dioptriju. Sve skupa, ove sada leće nosim već dobrih tri godine. I ovaj dio je važan za daljnju priču.

Odnijela sam "doznaku" na HZZO-o još krajem svibnja. Odmah direktno iz ambulante. Pa sam svratila jedno 15-ak dana iza toga (jer su rekli da bi moglo proći komisiju za 5 do 10 dana), pa nije bilo ništa od papira. Navodno u tom trenutku nije stiglo na red kod komisije. Pa sam svratila dobrih 20-ak dana, nakon svih tih mojih službenih putovanja, slobodnih dana i praznika - jučer.

I lijepo meni žena u HZZO-u ponudi doznaku s odobrenom JEDNOM (!) novom lećom. Ma daj...

I to nove - tzv. polupropusne kontaktne leće (trenutno nosim tzv. "tvrde"). Tu se ja malo ritam jer bih rado obadvije na račun HZZO-a. Velim ja ženi - nije da ne mogu platiti, ali ne želim. Hoću svoje obadvije nove kontaktne leće. Uostalom, ove u oku su dovoljno stare, izgrebane i potrošene da imam pravo na nove.

Žena je bila fina, okrenula par brojeva na telefon, bezuspješno, uzela moj broj telefona i rekla nek navratim popodne (što meni uopće nije odgovaralo) ili neki drugi dan ili će me ona nazvati u međuvremenu.

Danas me nazvala i rekla da je sve vraćeno natrag na komisiju.

I sad, naravoučenije ove priče:

- osim što je HZZO u gabuli (što svi znamo), te što su neke stvari prestale ići na komisiju (recimo Maline potrepštine vezane uz dijabetes kao nepovratnu kroničnu bolest) pretpostavljam da bi se pritisak na liječničke komisije HZZO-a morao smanjiti

- da sam kojim slučajem teško bolesna, ne bi mi bilo svejedno da moji papiri samo tako šetaju više od mjesec dana od podružnice do komisije HZZO-a i natrag, već bih davno kupila za svoje novce dotični lijek / pomagalo. Ako bih bila u mogućnosti!

- očekujem kao zdrav i punopravni građanin sa redovitim primanjima (čitaj: plaćama porez, plaćam doprinose) da mogu konzumirati svoja prava vezana uz (sitna) pomagala - tih par stotina kuna svakih 3 do 5 godina bez većih problema

- ne želim ni pomisliti što bi se desilo da sam stara, polugluha, poluslijepa i s malom penzijom pa da mi je tih nekoliko kuna zaista važno u životu. I da tko zna kako teško uopće dolazim do šaltera HZZO-a. Nisu svi penzići (relativno) zdravi ili u mogućnosti da im takvu papirologiju odrađuju djeca ili unuci.

- a koliko sam vremena i novaca (benzin, bandićevo skupo parkiranje) potrošila što sam do sada tri puta hodočastila do zgrade HZZO-a??

I da, tako lijepo je bilo kad je ono čudo s brojevima radilo, pa si kao u kinu lijepo sijedio, čitao knjigu i čekao svoj broj, a ne sada kada se moraš gurati sa penzićima u redu pred šalterima.

A da vam ne spominjem one koji se prave ludi i preveslaju sve one fine i poštene koji čekaju...

Update: kuća mi miriši/smrdi po gradskom bazenu. Naime, sutra ćemo napuniti bazen vodom, pa je Guzda dotični prao klorom i tko zna čime...

Da li starim, ili su ove kišurine iz mene izvukle na površinu onu moju "riblju" stranu - od toga da sam previše osjetljiva, da me muče tuđi problemi, a još više ljudi koji ne vide problem ispred svog nosa i način na koji ga postavljaju što sebi, što svojim bližnjima, no, u posljednje vrijeme me svako malo krkne stezanje u grlu, te se suzdržavam da ne pustim suzu...

Ma, na pizdarije...

Od malih gladnih crnčića, bolesne djece, humanitarnih akcija, posvajanja, rastava do priče kako naši prijatelji (ne)odgajaju svoju dječicu...

No dobro, Jackova smrt mi nije nagnala suzu. Jebiga, ne mogu plakati baš za svakim...

I prije se dešavalo da proživljavam tuđe probleme, no nekako me ovo puklo jače nego inače. Doduše, nakon priče o tome kako je naš dobar prijatelj stradao (skoro na smrt) pred očima svojeg teenager-a (i nitko od njih doma, osim što su sretni da je sve relatnivno dobro ispalo ne razmišlja da li dijete proživljava traumu ili ne), ne bi ostao ravnodušan. Pretpostavljam da je to pozadina mojeg raspoloženja što u posljednjih tjedan dana ne mogu provariti i otkačiti se od ovog blues-a.

O ne, ne miješam se. Nema smisla. Doduše, u posjeti kod njih samo sam iz daleka natuknula prijateljici da razmisli o psihološkoj pomoći jer bi ona možda bila dobra stvar u ovom trenutku. No oni svoje najstarije dijete doživljavaju kao odraslo izgrađeno biće (što definitivno nije). Možda se i varam. Možda dijetetu ne ostanu traume od tog događaja. Vrijeme će pokazati...

I tako me i dalje drži blues raspoloženje. A nisam trudna...

Mrzim:

- kad se danima vrijeme mijenja u ciklusu kiša - sunce - pljusak - oblaci - faking vlaga

- kad se muškarci danima vuku po kući zbog gore navedenog vremena, te neurozno guraju nos gdje ne treba

- a tamo gdje bi trebali - ne žele (npr. promijeniti baterije na satu te isti objesiti na zid, odraditi neke manje majstorsko - zidarske i slične zahvate po kući )

- kad se uvrijede kad im nešto spomeneš

- kad se uvrijede kad im nešto ne spomeneš.....


I da, imam i ja dodati pokoju o Michaelu Jacksonu, nema smisla da ne čujete opet neku mudru od Rudarke :

Kao prvo - nije imao djetinstvo jer je njegov stari u njemu i ostatku braće vidio samo hrpu para, a ne i roditeljsku ljubav prema tada mališanima.

Drugo, više psihologa i psihijatara je imalo zajedničko mišljenje kako Michael nije pedofil tj. sposoban da učini pedofilski napad na onu djecu što su ga optuživala, već psihički na razini dijeteta (od navodno 10-ak godina!), doduše, isto tako u nekom androgenom tjelešcu, pun nekih čudnih strahova (od bakterija, virusa, svježeg zraka, boktepitaj čega).

Treće - da je bio faca- bio je: što se tiče pop muzike, spektakla, plesa, video spotova. U svemu je bio prvi. I neponovljiv!

I da, on je živi primjer kako se hrpa para, bez obzira što zvuči tako basoslovno nestvarno može bez problema spi*kat. Ehhh....

Žao mi je samo one jadne (bijele) dječice jer čisto sumnjam da će ih prihvatiti njegova obitelj, dok je majka ona neka surogat žena, koja - s obzirom da će klinci ostati bez cvonjka nakon što banke podmire dugove u koje se jadni nam Jacko uvalio - neće imati interesa za njih. Tužno i žalosno.

Hrvat znači:

- da se ponosne glave, bez obzira na Slovence, Europu, Amere i ostale držimo skupa, uključujući našu povijest, oslobodilački rat, generale (osobno ne vjerujem u njihovu krivicu, već okolnosti koje nisu bile tako strogo definirane kako tvrde oni u Haagu, da ne spominjemo kvalitetu srpskih diplomatskih pregovora koji su za svoje ljude puuno toga izvojevali)

- da kupujemo hrvatske proizvode te tako ulažemo u vlastitu proizvodnju, gospodarstvo i samu domovinu

- da budemo složni, da se družimo i pokušamo u slijedećim izborima biti malo pametniji

- da ne pljujemo sve što je hrvatsko, jer, vjerovali ili ne - to je puuno kvalitetnije, bolje i ugodnije neko većina stvari/ljudi/ostalog u Europi i šire...

I da, u meni proradili geni kameni (u određenom omjeru sa nekim drugim dijelovima kontinentalne Hrvatske), te Guzdi pripremila taako dobru pečenu janjetinu, da je ovaj - ma šta reć....

I tko kaže da ljubav ne ide kroz želudac!

Sretan vam dan republike! Nije mi jasno zašto smo ukinuli republiku? Nekako mi bolje zvuči od samo "obične" države...

Naravno, ovo se radi o Rudarkinoj nožici



Coctail pretencioznog imena (i cijene!) Sex on the Beach
(žao mi bilo što nisam uzela uobičajeno - pivicu )

- SORRY, NEMA VIŠE...

Tko voli ovu finu stvar??? Mmmmm... Naravno, fine i friške kamenice


Ps.
I da, evo i zapis drage mi prijateljice, istomišljenice, srodne duše - KATALONE o našem susretu.

Neš' ti mene, ne može me satrat ni jedna mala sračka (jebemu i školjke i alkohol i nespavanje i techno party - ne tražite me na Facebooku, strogo zabranila slikanje da me đeca ne nađu)...

Kao što vidim, već se raspravlja o turizmu u Hrvata, oliti Hrvatskoj. Osim što smo jučer vidjeli neke Poljake kako se voze po autoputu (wou!) s gajbom mineralne na stražnjem sicu, mogu samo pomisliti što su sve ponijeli iz svoje zemlje, dobrih 1.000 i nešto km udaljenje od mora koji im je pretpostavljam pravi cilj.

Isto tako, izletom na ŠIPANvidjeh prekrasno malo mjesto s praznim hotelom, sablasno praznim restoranima (totalno posloženi stolovi sa tanjurima i čašama) - očito da nema gostiju. E sad, da li se boljom reklamom (interntet čini čuda) mogao dovući koji turist, naravno, uz bolje i povoljnije cijene od onih što očitah sama na njihovim web stranicama. Ili neki misle da je bolje biti prazan. Stvarno ne znam...

Dubrovnik je pun visokokategoriziranih hotela. Trenutno ih ima jedno 5 - 6 hotela s pet zvjezdica i ne znam koliko sa 4. I tu ima varijacija na temu - u našem **** hotelu imali smo besplatan internet, ručnika, ležaljki i suncobrana besplatno na raspolaganju, teretanu i još neke pizdarije.

Sjećam se hotela Argentine od prije par godina gdje su od nas očekivali da si sami platimo sve gore navedeno. Kako možeš ljudima naplatiti neku pustu cijenu za smještaj, pa još onda sve te stvari posebno...

Isto tako, gala večerom u Hotelu Bellevue ne mogu reći da sam se bogzna što najela. Klopa je bila na visini nekih malo boljih menzi. Ne govorimo ovdje o atmosferi, pogledu s terase, ugodnoj muzici i vinu (koji mislim da je bio dogovoren - malo jeftinije varijante bijelog i crnog) i platnenim ručnicima u wc-u, već o izboru hrane i načinu pripreme. Koma. No, čula sam da se i drugi žale na kvalitetu kuhinje u Štrokovim hotelima.

I da, rožata je bila okusa pudinga. Definitivno porazno za takvo ime.

Hoteli su (relativno) puni penzića iz Francuske, Španjolske i Japana, no isto tako i gradski busevi pa pretpostavljam da dotični i nemaju neku veliku novčanu moć pošto su se naguravali s nama u vrućim, zagušljivim i (relativno) jeftinim javnim prijevozom. Turiste mlađe od 30 ne računam. Oni su u godinama da se voze javnim prijevozom po svijetu...

S druge strane, taxi driveri su bezobrazni do jaja, pa sam tako jednu noć platila prijevoz s Pila do Babina Kuka (manje od 10 minuta vožnje) - 120 kuna, dok sam druge večeri platila 60 kn. U prvoj varijanti nisam znala cifru koja bi morala biti, a očito nas je tako i vozač procijenio. Kladim se da sam (u ovoj drugoj varijanti) mogla s malo prepucavanja proći i jeftinije.

Što sam učinila? Dala tipu 100-ku. Zašto? Još uvijek me koštalo jeftinije od prve varijante, radilo se o starom čići u 3:30 u noći, pa sam odlučila biti rastrošna i plemenita u isto vrijeme..

Ne da mi se više nabrajati, no, bilo bi tu još puuno kritike, puuno prijedloga, no da i neka pohvala.

Npr. konobari u Beach baru našeg hotela koji su bili simpatični, susretljivi i točno onako kako se prikazuju u američkim filmovima (npr. s Tom Cruseom).

Stigla, stigla...

U avion smo ušli u 2:15. Doduše, već do 3:00 smo bili u Zagrebu. Pilot je malo stisnuo gas. Nit' nam se javio, nit' smo razumjeli što priča stujardesa koja je nešto izmumljala, nit su nam dali piti i već smo bili na Plesu...

Tako je završila i ova avantura...

O Šipanu, tehno partiju sa mladim kolegama i još par studenata () i još par sitnica o Dubrovniku - tumorou....

Situacija je slijedeća:

Nakon provedenog dana sa KATALONA-om, koja je btw preslika Rudarke u većini ili je Rudarka preslika Katalone, žena me šiknula na aerodrom u Dubrovniku. Let je bio zakazan u 19:45, s time da je već u startu kasnio. Tu se još nije znalo što, tko, kako i zašto...

A ja naivac, francuska sobarica vjerovala da ću vidjeti svoju čeljad, zakonitog i vlastiti krevet.

I sad, ispalo je da je Splitski aerodrom zatvoren zbog nevremena još popodne, te da su svi letovi preusmjereni za Dubrovnik, pa je "naš" avion, već u polasku iz Zg prema Dubrovniku i dalje Rimu () u startu kasnio. Pa je još više kasnio u odlasku, pa je zapeo u Rimu te je u međuvremenu otvoren aerodrom u Splitu, a nevera se preselila nama iznad glava. Čak dapače, "naš" je avion napravio dva kruga iznad Dubrovnika i ošo za Zagreb.

Kako znam sve ove informacije? Jedna od putnica je majka dvaju sinova pilota, pa imamo detalje prije nego službeno osoblje aerodroma.

Sada smo, uz kijamet na Konavoskom području zarobljeni na aerodromu. Uz veselo društvo profesorica, ravnateljice, par čistačica i domara (taj je glavni dasa ) iz neke škole u Zg. već smo se kolega i ja skompali sa većinom nesuđenih putnika, te je atmosfera vesela i optimistična. So far.

Fali nam samo nekoliko špilova karata i tulum bi bio na visini!!

S nama je zarobljeno i osoblje aerodroma, uključujući konobaricu koja nas hrani i poji, te je i žena, nakon trenutka mrzovolje i jada što neće dobiti prekovremeni sat, ni kune veću plaću, počela sa smješkom odrađivati svoj posao, jer šta će drugo.... Doma tako i tako ne smije (doduše, pitanje je da li i može) dok mi ne poletimo, navodno u jedan u noći.

Po prognozi nećemo poletjeti do sutra u podne, no, never knows...

Do onda ćemo se i pobratimit, zapit i prilupat...

A sad malo ozbiljno:

Osim što su moju bussines kartu dali nekom drugom, te mene uvjeravali da imam ekonomsku klasu i smjestili me u rep aviona, nakon što nas nisu smjestili u hotel odmah, već tu ćubimo, te će nas, nakon što otkažu let u 1:00 ipak smjestiti somewhere - stvarno nije fer od Croatian Airlinesa...

Nastavak ove štorije ćete ćuti u nastavku ove noći. Sve mi se čini da će biti duuga i naporna...

Update (00:35): Još sam tu, na aerodromu. Euforija je splasla. Svi smo pomalo umorni i razdražljivi. Navodno polijećemo u 1:15 što je teško izvedivo jer naš avion još nije sletio. I šitanje je da li će uspjeti...

Pomalo žalim što nisam pristala na krevet kod Katalone i ustajanje u pola pet da uhvatim avion u 6:00. To je bila kao dobra opcija. Ma moš mislit...

Živi bili pa vidjeli....

Heelllooo....!!!

U Dubrovniku je sunce, i sunce i sunce...

Svoje obaveze kao predavaca i moderatora sam rijesila do danas, tako da mi preostaje jos onih nekoliko dana iz publike slusati ostale kolege. Mogu samo spomenuti da nas ima svakakvih - od profija - profesora koji svoje prezentacije odrade kao od sale, do nas obicnih seljaka tj. terenskih ljudi kojima nije u opisu posla takve stvari kao izlaganje prezentacije, pogotovo ne na engleskom. No, borimo se...

Posljednja dva dana odem malo ranije, pa sjednem na Stranun na kavu. Znam da ce sada svi oni sto zive u Dubrovniku i sire pizditi sto cu izjaviti da mi jedna kava, s duhom starog Du. i na izlizanom kamenu Stranuda od 16 kuna ne zvuci preskupo. To sto bi mogli domaci imati neki kod ili sifru za cijenu kave nizu od doticne - ehh - o tome necu pricati...

Pisala bih vam jos, ali sam u cajtnotu, pa odoh dalje...

Dragi moji,

Lijepi pozdrav iz Dubrovnika!

Osim što sam skoro zakasnila na avion jer nisam računala s gužvom na naplatinim kućicama i krkljancem na check-inu jer istovremeno leti nekoliko aviona, pa je na aerodromu gužva kao na kolodvoru (prije par godina dvije moje kolegice popušile popodnevni avion zbog iste), let je prošao ok.

Naravno da sam se snašla na način da sam ispitivala ljude što su ispred mene čekali kuda lete i svakog zamolila da me pusti ispred sebe.

Na kraju je ispalo da imam business klasu i da sam mogla predati kufer i na brži i jednostavniji način. Bez živciranja oko ukrcaja, jer sam stvarno stigla u posljednji čas. Fuu...

Zato smo u avionu dobili sokiće, novine, klopu i cugu (naravno pivce za živce), za razliku od ostatka naroda. Kako smo zapravo tamo dospijeli? Samo zato što nije bilo mjesta u ekonomskoj klasi, pa nam dozvolili ovo malo finije putovanje.

Stigli se promuvati i po Stradunu, te večerati u staroj luci u Peškariji. Prefini crni rižoto. Simpatična mlada konobarica je predložila jednu porciju kao dovoljnu za mene i kolegicu. I malo crnjaka.

Muški kolege su bili malo pa ih nismo ni tražile.

Sutra je prvi radni dan. We'll see...

Mala je sretno aterirala u Tučepe. Na telefonske pozive odgovara sa "da" i "ne", onako, kako bi se vulgarno reklo "preko qu" što ju ometamo...

Guzda gonja neku medvjednicu sa mladima, jaako čudna priča - i na tom dotičnom mjestu (kao) radi...

Nasljednik u susjednom selu u discu ganja curice, napirlitan, namirisan, pravi škorpion. Nisam zadužena za vožnju.

Sveki hrče u "apartmanu" oliti Nasljednikovoj sobi. Spremna za izazove "čuvanja" Nasljednika slijedećih tjedan dana. No, kao dobra baka i vrsna kuharica, sigurna sam da će tu pasti štrukli, palačinke i mnoge druge delicije koje malac zaželi. Ipak mu je to sada jedina bakica..

Jest da se malo ritala pregledima, doktorima, susjedinim cvijećem (koje će krepnuti jer neće biti zaliveno) i sličnim prozirnim izgovorima, no bila sam neumoljiva. He he...

Ja?

Osim što nisam dobila na lotu, pa ne moram brinuti što će se desiti ako se zruhne avion - kufer je (skoro) spakiran.

Bitno je da sam ipak i konačno kupila badić. I da ću ga sutra umočiti u južno Jadransko more!!!

Ćaos...

Da se odmorimo od napornih tema - jer u politici i nogometu ima mišljenja i strana koliko i punoljetnih Hrvata...

Kao prvo, Mala sutra kreće na ljetovanje u Tučepe u organizaciji "Veliki za male sa šećernom bolešću" sa ekipom liječnika i mediciskih sestara KBC Rebro.

Ona osobno baš i nije presretna jer ne poznaje društvo s kojim ide, no mi kao roditelji nismo joj dali opciju biranja. S druge strane, nakon što sam joj dala džeparac (računala sam da je nekih 30-ak kuna dnevno dovoljno za sokić i sitnice), pa doznala da je i Guzda dao svojih 200 kn (potajno), pa još 50 kn od familije - Mala puna para veselo putuje ..

Drugo, knjiga - koju vam nisam htjela spominjati - priručnik o dijabetesu u djece, gledano iz ugla jednog roditelja (tj. mene), nakon što mi je MARE pronašla izdavača, nakon što sam i sama sudjelovala u traženju sponzora, trenutno je u štampanju.

Za par dana, kada konačno izađe iz tiska potruditi ću se da i javnost dozna za nju. Mislim da će pomoći roditeljima novootkrivenih malih dijabetičara, a možda i ponekoj odgajateljici u vrtiću, profesorici u školi i ostalima...

Ajde, slobodno me možete hvaliti..

I kaže TRN (nema blog):

"Očito većina vas nema pojma kako se živi na selu.
moji roditelji (skupa sa nama djecom) se bave poljoprivredom, kao dodatnim izvorom s obzirom da mi je majka u mirovini a otac još radi. za tržište se bavimo ovcama, a ostalo za svoje potrebe.
uglavnom sada kada su duži dani u kuću se ne ulazi prije 21sat,a nekad i kasnije koliko posla ima. cijene su takve da jedva sataviš kraj s krajem.
Npr 1995god. 1kg janjetine u mesnici je koštao oko55-60k. danas košta60-65 (govorim o domaćoj a n enovozelanskoj ili bugarskoj janjetini).
naravno u isto to vrijeme kruh, mlijeko, nafta i sve ostalo je poskupilo barem 2 puta.
1996god smo prodali krumpir u otkup po 3kn (ČITAJ TRI KUNE), DANA GA SELJACI NEMOGU NI ZA 2 PRODATI KADA JE U KONZUMU PO 2-3KN.
isto tako je sa svim ostalim, cjene proizvoda koje seljaci proizvedu stagniraju ili padaju a sve šta kupuju poskupljuje.
netko je rekao da seljaci ne osiguravaju usjeve protiv tuče, mraza i ostalog. neka se taj raspita koliko koštaju premije osiguranja za poljoprivredu,a koliko se može dobiti kada ti led sve stuče.

osnovni je problem što naši trgovci nežele otkupljivati ni prodavati naše proizvode, lakše im je uvesti i prodavati tuđe. a oni koji otkupljuju, plaćaju kada im se svidi.

poticaju: većinu te gomile novaca dobiju poduzeća kojima zapravo poticaji nebi ni trebali,a većina tih poduzeća je u agrokoru.
poticaju bi trebali samo za male proizvođače da bi uopće opstali na tržištu. "

I dalje imam svoje mišljenje o nekoliko stvari vezanih uz poljoprivredu:

- novčani poticaj NIJE nešto od čega bi se moglo/moralo živjeti. Živi se od prodaje proizvoda (u ovoj priči poljoprivreda / stočarstvo). Poticaj služi kao utjecaj države u poticaju da se određeni proizvod/životinja uopće uzgoji jer mu i inače tržišna cijena ne donosi zaradu

- nije država ta koja bi morala otkupljivati poljoprivredne proizvode. Drugo je što bi na određeni način morala prisiliti veletrgovce da određenu kvotu proizvoda/stoke kupi na domaćem tržištu, pa makar cijena bila viša od one uvozne. Doduše, mislim da se to i radi na način da se određuju uvozne kvote. Ako je istina da je uvezeno i više nego se smije (uz blagoslov vlade, ministarstva) - eee - tu je problem i u novinarima što takve mutne poslove ne stave u dnevnik i neke općečitane dnevne novine, pa razapnu krivca!

- poljoprivrednik je osoba koja živi SAMO od svoje zemlje - oni što rade od 7 - 3, pa popodne do pola noći obrađuju određenu njivu i (relativno) mali broj domaćih životinja - ne možemo o njima govoriti u ovoj priči.

I za kraj - ne vidim razloga zašto se neki ljute što ja uopće pišem o toj temi. Po tome ne bi smjeli pisati niočemu, jer osim u svojem uskom djelokrugu rada (koji vama osobno ne bi bio zanimljiv, ali mogu ja lupiti i neki stručni tekst) nismo kompetentni ni za kakav drugi komentar.

S druge strane, ako jedna takva tema iznjedri određeni broj komentara, ako dođe na naslovnicu, moguće je da i se i neki novinar profesionalno primi ove teme! Pa da on ne baljezga bezveze po medijima. Lako što ja neke stvari uzimam lakoćemo. A bome i vi.

Uostalom, ovo je moj blog. Beee.....

Kako otići na službeni put u vrijeme recesije ili pičvajz u 101 slici!

Davnom prijavom na određeni stručni skup, i naknadnim zgotovljenim radom, te prihvaćanjem dotične teme smatrala sam da odlazak na par dana unutar granica Lijepe naše neće biti neki veliki problem za administraciju u mojem preduzeću.

He...

Francuske li sobarice i k tome plavuše...

Naravno da sam, zajedno sa nekolicinom kolega bila na spisku, odobrenom na više šefovskih i direktorskih distanci, te je neupitno da li moje preduzeće vodi brigu o stručnom usavršavanju svojih djelatnika. No, kad je dotični spisak došao u ruke administrativnog tj. tzv. birokratskog aparata stvar se zahuktala, pogotovo u trenutku kad je netko bacio oko na ukupan broj radnih dana u ovom predobro zbukiranom mjesecu sa hrpom blagdana i praznika - mašala...

Pa je ispalo da je stvar u cajtnotu.

Tu se negdje otkrilo pomanjkanje osobe iz centrale koja bi bila zadužena za objedinjavanje zahtjeva, odobravanje istih od strane nekoliko razina direktora, rezervaciju hotela, aviona i svega što u tom paketu ide, za nas "male" koji nemamo vlastite sekretarice koje bi bez previše buke odradile taj zadatka, pogotovo što smo svi zajedno raštrkani po nekoliko regija unutar Hrvatske, i nekoliko lokalnih ureda sa svojom vlastitom administracijom koja bi po default -u morala znati odraditi gore navedene stvari.

A nije da one ne znaju. Samo to mogu učiniti na više načina.

Tako ja sad imam:

- avionsku kartu (doduše, za let koji sam željela!)

- rezervaciju za istovremeno dva hotela (nadam se da na kraju neću ja biti ta koja će dobiti po nosu od direktora za taj propust!)

- sto i jedan poziv od ostalih kolega, te mojih sto poziva prema njima oko dogovora tko, šta i kada mora rezervirati, odobriti i da li uopće idemo na faking put

- svoju prezentaciju koju sam radila u posljednji trenutak jer se do jučer ništa nije znalo, pa mi se nije dalo pripremati za izlaganje...

Ne mogu si zamisliti situaciju da smo nedajbože morali otputovati u inozemstvo, negdje u neku zemlju s uvjetovanom vizom.

To bi tek bio pičvajz...

Hello??

Zašto seljaci stalno misle kako je država OBAVEZNA da im nešto stalno da??

Zašto seljaci stalno misle kako ih netko krade??

Zašto oni smatraju kako je država (čitaj: mi svi bedaci koji plaćamo sve one poreze i prireze, uključujući obrtnike, sitne obrtnike, poduzetnike...) OBAVEZNA da oni dobiju poticaje - živu keš lovu kako bi oni uložili u SVOJU njivu, bez navodnjavanja, bez ulaganja u modernizaciju mehanizacije, bez osiguranja u slučaju potopa, suše ili neke druge prirodne (ne)pojave?

Zašto ti isti misle kako je njihova minijaturna njiva, doduše dovoljnih kvadrata za poticaj dovoljna da hrani cijelu obitelj i zimi i ljeti??

Ne velim, život seljaka - poljoprivrednika, stočara, vinogradara, maslinara (ovi potonji su u odmaku od ostalih jer su krenuli u razvoj edukacijom, modernizacijom i "hvatanjem" visokih europskih i svjetskih standarda) nije lagan. No, nažalost, naše selo je slabo educirano, mladi ljudi, čak i oni koji ostanu na djedovini - nisu voljni razmišljati na neki širi, globalniji način. S druge strane, sitničarenje - tipa malo poljoprivrede, par kravica, par svinjica i par kokica nije dovoljno da budu realna konkurencija uvozenom voću, povrću ili živoj stoci, različitog zuba i broja nogu..

Sigurna sam da postoji interes za zajednički izlazak na tržište u obliku zadruga, da postoji interes za kupnju ekoloških proizvoda, ali uz ujednačenu kvalitetu i određenu godišnju količinu (opet ona priča o združivanju u zadrugu) koja predstavlja minimum za kvalitetni opstanak na tržištu.

A da ima ljudi koji čitaju deklaracije i vole kupiti domaću robu, pogotovo poljoprivredna dobra u dućanima - ima nas, ima....

Da li ste se kada vozili iza nekog usporednog aut(ić)a, obično unutra sjedi čića, dedica s francuskom kapicom ili šeširom i po-la-ga-no se probija kroz promet?

U toj priči mene osobno ne živcira što je vozač spor (kao recimo Guzdu), nego zato što me strah učiniti bilo kakav manevar jer su obično dotični vozači totalno neuračunljivi, pa ne znaš da li će stati, srenuti naglo lijevo (naravno, bez žmigavca) ili naglo zakočiti da skrenu desno (kao da voze šleper)...

Nekidan je jedan takav (stari Jugač, bordo crvene boje) uletio u ENC traku i sav ljut što nema nikoga da mu naplati cestarinu počeo dernjavom dozivati prodavače tj. one operatere HAC-a.

A mi ostali (s ENC-om) lamatati, trubiti i potiho mu psovati , već kako to ide...

I sad se ja pitam, kako li bi taj i znao brže voziti kad sjeda u auto samo u onih par situacija godišnje:

a) odlazak na sprovod u susjedno selo

b) odlazak doktoru u bolnicu u susjedni veći grad (u slučaju puta u Metropolu - obavezno vlak ili autobus)

c) odlazak na groblje povodom Svih Svetih (eee... tu ima gužve na cesti!!)

d) eventualno odlazak na more (ako je u igri penzić, onda otpada ova točka jer nažalost oni više nemaju novaca za taj luksuz)

e) vožnja do vinograda / voćnjaka / kletice (onih par kilometara od kuće)


Ps. Jučer na Spravišću u Križevcima pojao Oliver.. Vol je skoro pa bio pojeden (na ražnju bila samo rebra i glava), nismo pronašli janjetinu (nije nam se sjedilo u šatoru sa živom muzikom tipa "Dunje", "Jabuke" i kako već idu one poznate pjesme što voli moja prijateljica) - pa je Guzda bio razočaran, a kako je puhao vjetar, ni frendica nije htjela na "Balerinu" (vrtuljak), kako prošle godine. Ali smo zato nas dvije vidjele izložbu slika (da vam velim kako nema ništa na internetu, nećete vjerovati, jebemu i turističke zajednice i njihovo komp. znanje)

Jedino što nije padala kiša! Kao obično....

Jebiga, osim što ispada da nosim Benetton majice stare deset i više godina (moje su kao nove!!), nisam skužila it-torbu drage mi osobe (meni je izgledala ok. ali ne tako skupo i ne tako "in", samo sam sumnjala da je nešto "too expensive", sorry draga, ali nećeš ti meni zamjeriti), te neke stvari koje su u Dalmaciji bile moderne prije više od 48 mjeseca, osim što u Farmi opet pobjeđuje muško (jebiga, mi smo babe previše krvave, em se svađamo, em si podbadamo, em se eliminiramo...) i što sam danas večerala grdobinu i pila crno vino...

Vidi se po postu...

I osim što mi je umrla još jedna kolegica (tumor na mozgu), te gledam u svijeću što treperi, razmišljam o svim onim pijancima što su se samo tako srušili od alkohola, kolesterola i povišenog tlaka (kako li se to ono veli na latinskom), a ne u nekoj drugoj priči....

I zato, još dok smo svi zdravi i možemo zaraditi - evo nam mogućnosti da pomognemo našoj dragoj prijateljici ŠUMARKI da s naših kunu po kunu dođe do lijeka koji joj može pomoći!!!!

Svaka sezona nosi neke nove must have dijelove odjeće, obuće ili prigodnog assessoira koje svaka dobra sponzoruša, ili osoba više-manje ženskog spola želi imati na sebi. Naravno, prije toga tu dotičnu stvar prošeću manekenke, to be manekenke i sretno udane supruge nogometaša. I još poneka pjevačica.

Ako se sjećate prije par godina to je bila ona mala "pederuša" s logo Vuitton (u svim oblicima ispisa ) koju su nosili svi - od cura sa subotnje špice na Cvjetnom do folk kluba na granici sa Bosnom. Original ili kopija. Nitko nije pitao za detalje...

Pa onda remenje sa velikim D&G logom kao prednjicom. Eee... Ti su bili jako popularni na mom lokalnom placu.

U posljednje vrijeme vidim dosta mladih cura (čitaj: srednješkolke) s Lacosta torbicama oko struka. Torbice su slakte, na većini se vidi kako su originali (bar ja tako mislim), ali što to znači?

Znači da je netko iskeširao dobrih 1.000 i sitno kuna za takvu "sezonsku" robu. Koma. Priznajem situacije kad mladi ljudi rade, žive kod roditelja, te sebi kupuju (pre)skupu robu jer nemaju drugih financijskih obaveza.

A zapravo je cijeli post vezan uz fenomen Guess.

Ne mogu reći da mi se ne sviđaju njihove stvari. Čak dapače, izlizala sam onu prefinu torbicu kupljenu u Firenci (no, u punoj cijeni je bila 150 eura jer nisam imala srca potrošiti preko 200 eura za Furla torbu na rasprodaji!), a imam i onu malu ljubičastu dobivenu za rođendan. Imam još nekoliko favorita, no s obzirom na opću i lokalnu recesiju, još dugo ću te lijepe stvari samo gledati kroz staklo izloga. No da...

Ali da svaka šuša na ruci nosi onaj bijeli, šljočkasti Guess sat kao "must have" ove sezone - e mislim da je malo previše...

Ma ne bih ga stavila na ruku ni mrtva. Jok.

E sad ću se opet hvaliti. Šta mogu... Takva sam...

Danas sam bila na dočeku cura - alpinistica s Everesta na aerodromu Pleso. Navodno je puno više bilo ljudi kad su cure odlazile, no moguće je da monogi nisu znali da danas dolaze.

Skupilo se tu alpinista, planinara, penzionera i ostale raje što se šlepa na ove kao poznate.

Bandići me malo razočarao jer nije ništa spomenuo - onako - u svojem stilu. Valjda se čo'ek ispuho u kampanji, pa se sad više manje odmara. Barem na jeziku.

Kosorica je bila slatka. Mislim da je sve što je rekla - a stvarno je puno učinila, što lobiranjem, što direktnim financijskim injekcijama da ove mlade cure uopće odu, a onda i da se vrate žive i zdrave s planine - i mislila iz svega srca. A na sebi je imala obučenu majicu ekspedicije (i odlično krojen crni kožnjak - kratku jaknicu). Što je super. Ipak je ona drugi - treći čovjek našeg političkog vrha. Svaka čast!

Berljak? Slavni vođa gore navedenih cura. Osim što se uvukao sam use, od silnih izgubljenih kila, držao se dobro. Ipak je on stari prekaljeni (planinski) vuk. Bravo Darko!

Što još reći?

Prvi put sam bila u VIP salonu. Osim što nas je bilo puno, pa je, pretpostavljam dobra ventilacija, ovajput bila malo previše zagušljiva. Dali su nam i nešto tekućica (većina je pila vodu i sokove, pogodite tko pivce ), a neki su se ogrebli i za neke komadiće torte, što me uopće nije zanimalo. Bilo je tu ipak hrpa mladih sportaša kojima nije ništa kad pojedu komad torte. Ja sam valjda dobila deset deka već od samog gledanja.

Naravno da je Guzda platio i nekoliko sitnih rundi kavica i vodica za puuste pare ma terasi aerodroma prije dolaska cura.

Da ne spominjem određenog muškarca koji je pustio suzu kad je zagrlio Ines B. - "svoju" reprezentativku. A bome je i Ines cmoljila.

Rekla je samo da je penjanje bilo lagano. Teže se bilo spustiti. Puno teže.

Eto vam eksluzive. Prije svih novina.

Toliko od Rudarke.

O jadni moji. Već vas dugo nisam udavila, a teku posljednji dani, da ne velim sati na blatnjavoj Farmi.

Naime, jedno vrijeme, nakon što su ušli / izašli Gotovčevi oliti onaj "Beli prah" Gotovac i njegova praznoglava plavuša (doduše, nakon što je ošišala lažne pramenove tj. ekstenzije postala je brineta) Simonica, a i prije njih - sve mi je bilo pomalo dosadno, blesavo i totalno bljak na kvadrat!

Nit se tko pošteno svađao, nit je tko srao budalaštine kao Simonica, nit je tko pošteno pjevao ili svirao kao Pjer i/ili Vajta i/ili Pađen. Nit je tko provocirao kao Marija. Nit je tko bio pametan...

I na kraju - tko je ostao u finalu??

Kao prvo mačka koja se navodno (kako tko izađe spomene neku drugu osobu) s kojom je spavala oliti seksala se. E pa, ako je istina - Ivana, svaka ti čast! Ako je to način da se uđe u finale!

Druga finalistica je bila neka glumica iz (navodno) poznatih "Ava" sapunica - Petra, no pošto ja ne gledam takve stvari, mačku sam prepoznala samo iz nekih ženskih časopisa gdje i takve "glumice" daju intervjue, a ja se čudim koje su to...

I sve je bilo dobro do trenutka dok se nije pokefala sa Simonicom i opalila još šamar. Doduše, nije bio neki bogzna kakav šamar, no dovoljan da Gotovac popizdi (njega su kao držali), a sirotica, što je mjesecima gutala govna, kopala po blatu, jela žgance i gris, prala kravama guzice - izleti sa Farme bez cvonjka u džepu. Jebiga. Bad luck.

Treći finalist je maneken Dino zvani Gay. Kaj je je - zgodan je kao Apolon, kao Paris, kao ... no isto tako (navodno) ne voli žene osim majke, sestre, susjede i kujice (ovo zadnje sam izmislila). Baš gadno. Inače je dosta dobro podnosio boravak na Farmi. On im je bio arhitekt, građevinac i tišljar kad god je trebalo.

Četvrti i najvjerojatniji pobjednik je isto tako sapunica - glumac Mario (jedva se sjetih imena). Diže utege, trenira, kopa, cepa drva, gradi staje...

I on je, osim par živčanih ispada bio cjelo vrijeme ok.

Nije im za zamjeriti. Uvjeti su stvarno naporni i teški, da ne velim kako su u mali skučeni prostor ubacili više manje nepoznate ljude koji se nisu poznavali od prije tj. nisu bili neki frendovi. A u kombinaciji sa borbom za hrpom para (uopće ne znam više koliko) sigurno nije jednostavno.

Kad bolje razmislim, uopće me ne zanima tko će pobjediti.

Nakon sexa, došao je red i na politiku. Kad je već takav čušpajz i pičvajz nema smisla da se i ja ne ubacim u lonac...

Hi hi...

Kao prvo, u mom selu, a i nekoliko manjih i većih uokolo - načelnici i grado-načelnici su uglavnom prošli sa 70 i više postotnom udjelu biračkog tijela oma u prvom krugu i to samo zato što su imali nekoliko dobrih stvari na svojoj strani:

a) u posljednjih četiri godine radili su na planskom i vizualnom identitetu mjesta / grada, na opće veće ili manje oduševljenje građanja, uključujući kanalizacije, vode, struje, ceste, trotoare, svjetleće objekte (javnu rasvjetu) ...

b) nisu razjebali proračun s novim (autobusni kolodvor, a u jednom drugom slučaju stvarno seoska grobnica) objektom za puuste pare, kao da je građen sa zlatnim listićima (nećemo sad kako je Bandić ipak prošao na izborima bez obzira na svemirske wc-e i slične skupe pizdarije)

c) bili su socijalno osvješteni, tj. općina i tzv. "općinari" su znali prepoznati sitne stvari koje život znače - koncerti (rock i pop, jeee!!), školski, sportski i ekološki skupovi mladeži, odlasci na sportska natjecanja neatraktivnih sportova (u kojima su neki "seoski" mladci okićeni europskim i svjetskim medaljama)

d) nisu bili pijanci ni pretjerani kurviši

e) u većini slučajeva narod nije gledao / nije znao kojoj su stranci dotični pojedinci lojalni.

I to je bit ovih lokalnih izbora. Da se glasa za kvalitetnog i sposobnog pojedinca, a ne za inertnu stranku s nekim polupismenim lokalcem kao prvim čovjekom grada / sela / mjesne zajednice (pr'don, odbora).

A Kerum?

Jebiga, sami su si ga htjeli. Mislim Splićani.