Marketing
Kišni blues...
Da li starim, ili su ove kišurine iz mene izvukle na površinu onu moju "riblju" stranu - od toga da sam previše osjetljiva, da me muče tuđi problemi, a još više ljudi koji ne vide problem ispred svog nosa i način na koji ga postavljaju što sebi, što svojim bližnjima, no, u posljednje vrijeme me svako malo krkne stezanje u grlu, te se suzdržavam da ne pustim suzu...
Ma, na pizdarije...
Od malih gladnih crnčića, bolesne djece, humanitarnih akcija, posvajanja, rastava do priče kako naši prijatelji (ne)odgajaju svoju dječicu...
No dobro, Jackova smrt mi nije nagnala suzu. Jebiga, ne mogu plakati baš za svakim...
I prije se dešavalo da proživljavam tuđe probleme, no nekako me ovo puklo jače nego inače. Doduše, nakon priče o tome kako je naš dobar prijatelj stradao (skoro na smrt) pred očima svojeg teenager-a (i nitko od njih doma, osim što su sretni da je sve relatnivno dobro ispalo ne razmišlja da li dijete proživljava traumu ili ne), ne bi ostao ravnodušan. Pretpostavljam da je to pozadina mojeg raspoloženja što u posljednjih tjedan dana ne mogu provariti i otkačiti se od ovog blues-a.
O ne, ne miješam se. Nema smisla. Doduše, u posjeti kod njih samo sam iz daleka natuknula prijateljici da razmisli o psihološkoj pomoći jer bi ona možda bila dobra stvar u ovom trenutku. No oni svoje najstarije dijete doživljavaju kao odraslo izgrađeno biće (što definitivno nije). Možda se i varam. Možda dijetetu ne ostanu traume od tog događaja. Vrijeme će pokazati...
I tako me i dalje drži blues raspoloženje. A nisam trudna... 
Post je objavljen 28.06.2009. u 21:34 sati.