Imam nekoliko čisto logičnih nedoumica, pa da vidimo:

Kao prvo - kako naša brodogradilišta iz godine u godinu odlaze u tako teške minuse i negativne dubioze (kako bi to rekli ovi naši političari)?

Ako je za npr. gradnju jednog veelikog broda potrebno xy milijuna kuna kao avans za nabavu materijala, plaće radnika i ostale troškove, pa država potpiše garanciju na tu dotičnu svotu, koju onda isplati banka. Onda se taj brod izradi, porine, lupi s onim šampanjcem - i voila - lova je na računu.

E sad, valjda bi u tom trenutku trebalo vratiti pare koje su potrošene, zadužene od države (čitaj nas glupih poreznih obveznika), pa ostatkom u nove radne pobjede.

A ne, ne... Kod nas taj višak, dobit ili što već ode...

I brodogradilište je opet u kurcu. Jebiga. Ones again.

Suosjećam sa svim radnicima, njihovim porodicama i široj zajednici koja izravno ili neizravno živi od dotičnih brodogradilišta. Ali.... Što je previše, previše je....

Ako su nesposobni direktori, šefovi, menadžeri - neka ih promijene. I neka im ne isplaćuju puste pare kao bonus za (loše) vođen posao. Sigurna sam da postoje (mladi?) ljudi koji bi to odradili puuno bolje od ovih postojećih. Čim je sve godinama u qu.

Ima još: prije par godina je bila frka oko tvornice azbestnih ploča, što li već. Radnici su tražili da rade, bez obzira na loš utjecaj dotičnih kancerogenih sranja na njihov organizam.

Sad odjednom, svi tuže državu, tvornicu i šire - jer eto - oni su bolesni, netko je njih tjerao, a oni nisu htjeli....

Ne velim da nije vrijeme da se određene stvari prerežu, zatvore, saniraju - i to čak na državni trošak. No, mrzim kad šačica tzv. "zelenih" nekompetentno stvara afere, huška ljude na pizdarije, te se onda neke stvari stopiraju, da ne velim zauvjek izgube u vremenu i prostoru...

I vrijeme je da se netko odluči - hoćemo li od naše obale turistička naselja tipa španjojskog Lloret del Mara, male turističke zajednice Zimmer Frei ili industrijske zone?

Sigurna sam da u centru Splita ili Rijeke nije moguće kupanje. Prema tome, industrijske zone ostavite u gradovima. Uključujući lokalno smještene elektrane, odlagališta otpada i ostala smetlišta.

A u malim sredinama, malim ribarskim selima dozvolite gradnju malih obiteljskih hotela. S kvalitetnom kontrolom poreznih obveznika. A ne da baba iznajmljuje sobe onih dva mjeseca, pa od toga živi cijelu godinu. I još traži socijalnu pomoć, jer eto - ona jadna nema nikakvih primanja....

Malo sam zabrijala. A petak je. Dan za metak (kako nam je to pjevala Vlatkica) ...

Update:

Sad kad sam došla k sebi, mogu lagano objasniti što se sve događalo (i što se nije, a planiralo se) prošli tjedan.

Pošto je Mala trebala ostati tjedan dana u bolnici na promjeni terapije inzulinom (s tzv. konvencionalne na intenziviranu), tako da i ona i mi naučimo neke novitete vezane uz izračun ugljikohidrata i ostale varijacije što se pojavljuju kad se uvodi neka nova stvar.

Za nas je novost što se obroci mogu pomicati (vremenski), te se može pojesti više/manje, već ovisno o apetitu. Pa će i naše dijete (a s njom i mi) konačno moći odspavati barem do devet, a ne kao do sada, bio Božić, Uskrs, Nova ili školski praznici - najkasnije u osam smo već svi na nogama...

Tako si je Rudarka isplanirala mali godišnji, kako bi odradila u Zagrebu neku zaostalu papirologiju, bila više s Malom u bolnici, te i sama naučila sve detalje vezane uz gore navedenu problematiku.

Sve je skupa lijepo išlo u ponedjeljak i utorak. Odradila sam sve zadatke koje sam si postavila. Čak sam se vozila i u tramvaju! Wou! (Btw - da li ste znali da u nekim kolima vozač NE PRODAJE karte! Ne znam kako onda misle da se dotične kupe i čovjek ne šverca!).

A onda me bacilo u krevet.

Što već znate iz prijašnjih postova. Sad još malo i o boravku u bolnici. Naravno da je jedna dvanaestogodišnjakinja malo pjesnički prihvatila učenje, makar smo joj prijetili da će ostati i preko vikenda.

U petak je njezin doktor tražio da ostane još ta dva dana, te me uvjeravao kako će dežurna medicinska sestra vježbati s Malom. Moš mislit.

U ponedjeljak je Guzda pokupio Malu doma. Nakon uspješno napisanog testa na predmetnu problematiku. (21/25 što je super!) U utorak popodne smo jurili natrag jer su šećeri bili visoki, a ispod rebara neki bolovi. Opet je ostala u bolnici, ovaj put "gola i bosa" (tj. obučena, ali bez piđamice i ostalih "noćnih" sitnica). A mi srca stisnutog, jer, ruku na srce - nismo bili sigurni da li je baš potrebno da ponovno ostane, a s druge strane - što ako se nešto zakompicira, a mi s njom doma na selu...

Pošto su fantomski bolovi prestali do ujutro (kad se dobro naspavala), tako smo danas - opet - doma. Nadam se na duže vrijeme.

A Rudarka? Ošo g.o. u pičmač.

Radi.

E jebemu....

Kad ste na dijeti, jede vam se sve. Sve vam fino. Sve bi probali...

Kad ste kao ja - rekonvalescent s malo ili nimalo snage i morali bi jesti, čak dapače, tjerate se jesti bilo što - uključujući slatke puding i ostale delicije koje inače u luku obilazite u dućanu - mućak.

Ne ide i ne ide...

A onda mi se vrti u glavi (kao sada) i osjećam užasnu težinu ove faking boleštine, koja je zapravo ništa - a sam bolesnik misli kako mu je kucnuo posljednji sat....

Jebiga....

Ps. Danas ujutro na televiziji: rtl - neka baba tarotira, nova tv - neka druga baba tarotira, na htv-u "Beverly Hills" iz moje mladosti... Definitivno da si žile izrežeš i zoveš novinare...

Ja bum totalno ponorila...

Naravno, kako mi se stanje mrvicu poboljšalo (čitaj sjedim i ne spavam cijele dane i noći), tako mi je daljnski u ruci.

A na televiziji - veliko ništa!

Osim starih filmova - napucah se, natrčah, utapah.....

U nedostatku zanimljivijih sadržaja - pogledah jučer kasno navečer "Ples sa zvjezdama" na RAI.

Jer se po ženskim časopisima vuku slike nesuđenog talijanskog princa - nasljednika krune kako pleše - pa nije Rudarka manje znatiželjna od ostalih, te se htjela svojim očima uvjeriti u istinitost natpisa da je zgodan..

O je. Zgodan i prezgodan.

I da - ima i tetovažu na ruci.

A bio je tu i neki jaako sladak mladac. Ne znam da li je mali tipa "Nižetića" tj. pjevač ili nešto drugo - nooo..... S njim bi se dalo svašta raditi.

(uf, ova mi bolest pomuti pamet).

Onda sam danas odgledala na OBN-u njihovu verziju "Milijunaša" odnosno "Super milijunaš" s onim nekim našim voditeljem sa Nove TV koji njima glumi Tarika.

A bilo je tu svega....

Neka Bosanka iz Mostara. E jebate, ta baš ništa nije znala. Ošla žena sa 500 konvertibilnih. Kad bolje razmislim, nije loše ni dobila s obzirom da nije imala pojma kako izgleda "Andrijin križ".

Veli njoj ovaj naš voditelj: "A položili ste vozački?". Na što je baba odgovorila da je, ali da se baš i ne može sjetiti tog križa. He he....

Da sad tu ne spominjem neku strašno dosadnu dokumentarnu emisiju o kancelarki Angeli Merkel. Još uvijek mi nije jasno zašto sam ju gledala. I k tome od početka do kraja. No sada znam da je babac iz istočne Njemačke, pa se valjda zato ne zna oblačiti, da ne dozvoljava snimanje u trenucima odmora (i vožnje avionom) i da potiho skida sve svoje protivnike...

Ima toga još o njoj, ali mislim da vas ne zanima.

I tako....

Ako još budem bolesna - ima da odem na kvasinu. Totalka...

Jojjj...

Nekidan. Daavno. Prije četiri dana....

Legla sam u krevet, više manje živa i zdrava...

I tako ostala.

U nekom bunilu od 37,1˙C. Ponekad malo više, ponekad mrvicu manje. Sa bolovima u glavi, kičmi, bubrezima, jajnicima...

Pretprošlu noć sam totalno izludila Guzdu jer mi se, usred noći, kad sam se vraćala iz wc-a malo zacrnilo ispred očiju, pa me lovio, pa me vraćao...

Uglavnom, osim što mi je dijete i dalje u bolnici, što baš i nisam sigurna da je najbolja odluka doktora, jer niti joj mijenjaju terapiju, niti dežurna sestra s njom misli nešto konkretno raditi na edukaciji, ja sam totalno - out.

Najgore od svega što sam tako jadna i slaba nakon samo par dana ležanja, pa ne želim niti misliti što bi bilo da me nešto ozbiljno zgrabi i moram ležati mjesecima...

A dečki?

Nasljednik je doznao da se perilica suđa mora i isprazniti, ako se želi uzeti novi čisti tanjur ili čaša.

Guzda je doznao da je teško kuhati i surfati istovremeno. Naime, njegov je komp. u sobi, pa kad gurne glavu u njega, totalno se izgubi u vremenu, a hrana zagori.

A i u wc nema papira, ako ga potrošiš na prethodnom "sranju".

Ali, ne mogu, a da ih ne pohvalim - paze me, kuhaju čaj, šopaju....

Baš mi je drago da ste se zakačili za ovaj - recimo to kao srcedrapateljsku forwardušu, kada je trava bila zelenija, kada nam je sve bilo lijepo, kada smo bili mladi (i naivni), puni elana.....

Ne velim da danas nismo. No, sad smo svi - više manje - "starci" koji kenjaju o tome kako su bili puuno bolji (jer nije bilo kompjutora, interneta, televizije - osim ona dva jadna programa, mobitela, mp3 i ostalih čuda tehnike), s šlaufom oko struka, proširenim venama i povišenim tlakom.

I malo slabije vidimo. Zapravo, malo si odmaknemo papir od očiju, ali ne, ne, ne trebaju nama (još) naočale. Nismo mi tako stari. Nedajbože...

A djeca su nam teenageri (oni koji su ih napravili u neko doba kad se djeca i rade) ili malci s mrvicu starijim roditeljima...

I kad se sjetimo što smo mi radili sa 16 - 17 -18 ili mrvicu više, ali ovim svojima nećemo ni mrtvi priznati da su zapravo suho zlato u odnosu na naše ludosti...

Pošto komentirate da sam previše ljuta i neurozna, eto jedna nova forwarduša.

Doduše, još nije, jerbo ju ja započinjem.

Danas je u nekoj emisiji Vukmirica nabrajao svojih pet naj mjesta u gradu. Kako je on rođeni Zagrepčanin, tako su to bila mjesta u Bandićevom gradu. Nekad mojem.

I sad je slijedeći zadatak:

Vaših pet najdražih mjesta u gradu gdje ste se rodili/odrasli!

Pošto sam i ja osobno rođena Zagrepčanka, eto mojih pet najnaj mjesta, naravno iz onog najljepšeg (đačkog / studentskog) doba:

1. definitivno prvo mjesto za - pogled s Nebodera (ona ružna zgrada na Trgu Republike, pardon, Trga bana Jelačića). Kao prvo, u prizemlju te zgrade se prodavao, valjda prvi u gradu, hot dog. Nema veze koliko me majka doma našopala (a bila sam kost i koža, za razliku od mojeg brata - bucice) uvijek sam bila gladna i žicarila jedan hot-dog, čim smo bili u blizini. E da, a pogled - od onih dana kad sam bila klinka i tražila "našu" zgradu (koja se ipak nije vidjela) u smjeru Maksimira, do kisi-kisi malo kasnije, uz pogled na zgradu tadašnjeg trenutnog "ljubljenog".

2. svi oni parkovi na Gornjem gradu (bilo je tu i nekih zapuštenih dječjih igrališta) i klupe na kojima sam se ljubakala. Znalo mi je biti zima i usred ljeta. Doduše, u to doba su djeca - mladi morali biti doma do 23 sata, ja osobno do 22:00. Sada tek izlaze van. Ehhh....

3. Maksimir - pošto sam odrasla nadomak samog maksimirskog parka - moje vrtićko doba je prošlo u igri na starom igralištu s bočne strane ulaza u park. Mama, (famozna Kraljica Majka) je bila domaćica, tako da nas je svakodnevno vodila, što dopodne, što popodne na ljuljačke. Puuno godina kasnije, u malo modernijoj izvedbi (humanitarni poklon - zaboravih koga) tu su se igrala i moja djeca - uz budnu pažnju dede i bake! I da, jedne stare godine, a bio je zapadao snijeg, (luda) mama nas je sve natjerala da se negdje oko 23:00 ludiramo po snijegu. Bilo je luuudo dobro.

4. SC - preciznije rečeno dvorište Studentskog centra. To je bilo moje svakodnevno mjesto za izlazak u vrijeme srednje škole. Tu smo se skupljali (mi tzv. "hašomani" - tj. djeca u izlizanim trapericama i tatinim karirastim košuljama, tu i tamo netko u prsluku s resicama (moj tadašnji najnaj ). Petkom se izlazilo i u sam SC na "ples" (čega zapravo i nije bogznašta bilo), dok su se subotom skupljali cigići i nesvrtani na pravom "disku", miješajući s nogama kako je to već bilo moderno u to doba (jelte ranih osamdesetih).

5. Ovdje sam se malo nećkala između zgrade mog faksa, jer sam tamo provela neke dobre, zabavne, lude i super godine ili ovog drugog mjesta, koji mi je zapravo donio mnogo znoja i dosadnih napornih treninga, bez nekih većih rezultata - no, pošto su me na tom mjestu naučili da čovjek mora biti strpljiv i da dugotrajnim zalaganjem možeš doći do cilja - moje peto mjesto je prastara, neugledna, malecka, prašnjava, smrdljiva dvorana Akademskog judo i hrvačkog klupa "Lika". Još uvijek se nalazi u dvorištu jedne od onih zgrada koje gledaju na tzv. Džamiju (pojma nemam kako se sada zove taj trg, nekad je to bio Trg žrtava fažizma - možda čak i isto??) - odnosno Muzej (kakve?) umjetnosti.

Eto, sad ste vi na redu. Neću za početak nikoga prozivati. Javite se tko prvi nastavi niz.

Nakon politike, sada šeflja kulture.

Ne mogu komentirati glumu Severine, no koliko ja čitam novine, kritike za glumu dotične pjevačice su bile odlične. Kazalište je bilo puno jer je - ne budimo licemjerni - svako htio vidjeti Seve na par metara od sebe. I njezine gafove (koji sigurno postoje u živoj izvedbi). Tako da su i predstave bile medijski popraćene - od dnevnika, do lokalnih novina..

Sjećam se da je bilo frka što su se glumci - inače akademski obrazovani ljudi žalili na "uljeza" u njihovim redovima.

No, kako je Seve ipak profi na kvadrat - sve je bilo odrađeno odlično, bez grešaka, s višemjesečnim pripremama - jer Seve ne ostavlja ništa nedovršeno i nesavšeno.

Što god mi mislili o kvaliteti njezine muzike, njezini koncerti, osmišljenost svakog projekta i promocija svih njezinih "ploća" su mrak.

Ali da svaka kvazi pjevaljka misli da zna, može i hoće biti glumica - e to baš ne bi išlo. Prema tome, poruka dragoj Vlatkici - da baš želiš sudjelovati besplatno - ja bih te odbila s gnušanjem.

Razmišljala sam da li da pišem o onom tipu sa sedam milijuna kuna, što se sklonio "na skijanje" jer se izlanuo na krivom mjestu u krivo vrijeme o dobitku, pa se nakon dugo vremena otkrilo tko je dobio puste pare. No...

Njemu samo čestitam! I majstore, nemoj sve zapit i razjebat po onoj narodnoj "easy come, easy go"

Ovako, kao seoska osoba zdravih pogleda na politiku (fuj, bljak i grmrkdfsać ), ne mogu a da se ne osvrnem na još jednu koaliciju Gospodina Debelog Magistra u jednom, ne tako malenom hrvatskom gradu.

Ne mogu se oteti dojmu da je politika otišla definitivno u pičmač. Ako je već dotična kreatura (doduše, po rezultatima njegovih planova - a da je htio i postao gradonačenik - ne može se sporiti!) izabrana u općinsko vijeće, uključujući svojih (koliko?) sustranačkih kolega - a sad mi nije jasno koja je kulturna obrazovana osoba glasala za dotične - kako je moguće da su i ostali (uključujući i HDZ) pristao potpisati koaliciju s dotičnim??

I još me zanima, nakon ove "reklame" - tko će na skorašnjim lokalnim izborima glasati za istog??

Jebemumater, što vam je dragi moji Osiječani ponudio da ste glasali za njega??

Da ne velim da smatram one koji NISU glasali - izdajnicima! Pa mi ne ostavljajte poruke kako niste izašli na glasanje.

Pa, dokle će nas polupismeni, neuljudni, samoživi, nekulturni takozvani politirači je*ati u mozak, a mi ćemo - jelte "pametni" gurati glavu u pijesak i čekati bolja vremena??

Zar nam treba jedan crnac da se mrdnemo iz ove (slavonske) kaljuže???

E pa dragi moj Todoriću,

Situacija u tvom seoskom mega-hipo storu je slijedeća:

- Grijanja ima, ima i nekih ptičica (što su mi se skoro nekidan posrale na glavu) u samoj prodavaonici silnih kvadrata

- I dalje nema dovoljno prodavačica jerbo meni, radnoj ženi, u četiri popodne treba dobrih pola sata da prođem slijed meso - salama - kruh.

- Mesar ode iza i možeš ga dozvati samo ti, a ona jadna teta što skakuče od sira, salame do kruga i kolača - jadnoj iskočile vene na nogama. Doduše, imaš ih ti i malo usporenijih, izgleda da ih na tržištu nije bilo više ili su jadne na izmaku snaga kad ja nadrkana stignem iza posla do tvojeg dućana.

- A hvala na pitanju, nema više ni kasirki. Valjda si ih otpustio, jerbo je danas u pola pet bila slovom i brojkom - jedna (1). Kak bi rekli neprijatelji Slovenci - ena.

- I ako misliš da ti dućan mora biti poluprazan u ponedjeljak popodne, nakon što ti dućan nije radio u nedjelju - s tim se ne slažem. Em izgleda otužno, em mislim da nije fer jer dođem kodtebe samo zato što imaš i voće i povrće i sviježe meso i kruh i mlijeko. Sve na istom mjestu. Ako toga nebude - jebiga, naći ću neki bolji dućan.

- Ako misliš da i dalje kupujem kodtebe, lijepo te molim da uposliš još koju dušu koja bi s voljom radila za tvoju plaću. Barem popodne, kad radni narod stigne do tvog dućana.

- Jer, samo da znaš, mi ćemo i dalje kupovati špeceraj, no to ne mora biti baš u tvom dućanu. Pa ti vidi da li ti se isplati graditi nove dvore, ako ne buš imal zaradu od nas jadnog naroda hrvatskog.

S poštovanjem i negodovanjem,

Tvoja Rudarka

Mi se doma grijemo na plin. Centralno s plinskim bojlerom.

Pokušavam s nekim sitnim trikovima paziti, što na (budući) astronomski račanu za plin, što kao odgovorni građanin ove države slušajući apel o štednji plina zbog faking situacije sa Rusima.

Tako da sam pod ulazna vrata (koja su se još više raspigala od razlike temperature jer je vani nekih minus desetak Celzijusa) stavila zaštitni smotuljak da ne ulazi hladan zrak u kuću (pošto nema vrata između ulaza i ostalih prostorija ne možemo to odraditi zatvaranjem predsoblja).

Kod ulaza/izlaza brzo zatvaramo vrata, bez previše priče - da se kuća ne hladi.

Tokom noći smanjujemo temperaturu na 15-ak stupnjeva. Nema smisla grijati kuću, kad smo svi pod pokrivačima. Mogu čak reći kako je ugodnije spavati što je hladnije.

Nema previše "luftanja", makar se takve stvari preporučaju u ovo doba godine. Sorry. Energetska kriza. Nek' virusi uživaju.

I još nešto. Ne povećavamo temperaturu, makar vani pada. Tako da u kući nije neugodno, no meni, kao zimogroznoj babi - nije dovoljno. Pa na sebi imam flis. A ostali nisu u kratkim rukavima, kao i obično.

I za kraj - i dalje mislim da plinska situacija ne dozvoljava puštanje đaka u (polu)hladne škole. Tak i tak im škola završava u prvom dijelu lipnja. I nisam sigurna da je onih nešto ispod 1% uštede u ovoj situacija zanemarivo. No da. Valjda Primorac zna.

I potok traži zeko taj.... kako već ide ona pjesmica o smrznutoj vodici...

Update: Kaj god okreneš na TV - iskoči netko od "plinaša". Kaj je je - frka je. No, koliko oni pričaju ozbiljno ili neozbiljno (ovdje moram napomenuti da je Linić, svojedobno kao zamjenik ministra, sad već onog pokojnog i član NO Ine svim silama pokušao ugasiti rafineriju Sisak, prodao onih prvih 25% dionica i ostavio ono famozno podzemno skladište u Ini, pa njegove bezobrazne napade smatram ličnom uvredom običnog građanina koj PAMTI!) - to mogu procjeniti samo stručnjaci.

Tako su stručnjaci skakali po svim programima kad je bila frka s ludim kravama (tu je sudjelovala i jedna moja prijateljica), pa kad je bilo ono o AIDS-u i onim klinkama iz Kutine, pa......

Najgore je kad se u priču ubace i političari.

I tko nam kriv što nemamo para da se spakiramo i "skočimo" u toplije krajeve, te pričekamo kraj ove ruske priče. Ili da odemo na skijanje u neku simpatičnu kućicu sa kaminom u nekom razvikanom švicarskom skijalištu...

Digoh se danas oko šest i sitno. Čujem ja susjeda kako lopata. Jebemu. Koji qu lopata u cik (da ne velim daleko od cika) zore??

A kad sam i sama provirila van...

Snijega ko' pljeve...

Tu mi je negdje sinulo što je zapravo susjed radio. Otkopavao auto iz dvorišta. Hmmm...

Što mislite što je Rudarka radila u šest i trideset?

To isto. Metla. Faking grtaljka i strugljalica....

Da vam pričam i o plinu? Ma neee....

No, na vašem bih mjestu krenula u šumu. Po drva.

Jel' ak' i bude plina, a nema struje - odu naši bojleri upičmač...

Ne znam da li je još uvijek u našem selu moderno skijanje, kao što je bilo prošle godine kada je naš vodeći bogataš oš'o malo na daske, pa se povampirili i svi oni malo manji bogatašići, pa svi krenuli na bijele staze austrijske. Nešto nas baš i nije bilo u gradu (čitaj pubu)..

Nažalost, u crkvi na Božić baš i nije bilo prepuno, pa mogu pretpostaviti da niti to više nije moderno. Kao nekad. Ehh... Kada su se glavonje u prvom redu bacale na koljena. Naravno, u krivo vrijeme tokom euharistije. He he..

No da, mi nemamo vremena za kratko skijanje, ni novaca za duugo, pa smo danas skočili na jedno "mokro" mjesto.

Otišli smo do Vodenog parka u Daruvaru.

Ako mislite da imaju bolju stranicu, sa slikama - varate se. Valjda si misle da ljudima ne trebaju informacije. Barem ne preko interneta..

I, kako je bilo?

Ne mogu reći da je kao u Čatežu (gdje smo bili nekidan). No, koliko para - toliko muzike. Pošto za jednu čatešku dječju kartu (od 12 eura) možete "uvesti" cijelu obitelj (obiteljska ulaznica - 70 kuna) i još popiti jednu malu crnu - nije loše.

Drugo, imaju sve one bućkalice, jakuzzi-e, "pećinicu", dječje bazenčiće, mostiće (čak i banane!) - od svega po malo. Uključujući i tobogan.

Pa kad su djeca skužila da dotični i radi - wou - bilo je još više mjesta u bazenu...

A kad su krenuli i odrasli na tobogan - bilo je svega..

Jednom riječju - nije loše. Čak bih mogla reći zanimljivije (za ove od 12-13 godina) od toplica u Sv. Martinu - jer tamo nema tobogana - pa su svojedobno tamo izjavili da im je tamo straašno dosadno...

Da ne bi pomislili kako je sve idealno - baš i nije. Nama se srušio sustav za otvaranje/zatvaranje ormarića, pa smo goli i bosi drhturili dok se čudo nije (prije dolaska domara) resetiralo samo. Navodno je sustav tih narukvica za prolaze i zaključavanje - slovenski. Kako je to komentirala moja frendica - jebu nas slovenci na svim poljima. I u zemlji i izvan..

Hrana se duugo čeka, jer ju donose iz susjedne zgrade gdje je glavni restoran. I naravno - ćevapi se ohlade. Dobro je što je sve relativno povoljno, pa ako baš ogladniš ili ti dijete (čitaj - dijabetičar) mora jesti - postoji opcija sa klopom.

Taj dio je smješten u polukatu, sa prozirnom ogradom, tako da je zgodan pogled na bazene u prizemlju.

Našli smo si i dobar lokal gdje smo večerali. Izvana ništa posebno, kao ni u prizemlju, a na katu pristojan lokal sa dobrim izborom hrane. Ako uzmemo u obzir da se radi o grad(ić)u u srcu kontinentalne Hrvatske.

No zato - eto nađoh link na njihove stranice - KAVANA QUEEN. To se zove pravo poduzetništvo!! Sa pravom internetskom stranicom. Svaka čast. Nisam ni znala gdje smo bili.

Sad se ne peremo slijedećih tjedan dana.

Ili podnaslov: Felhasznaloi kezikonyv

Oni koji znaju mađarski - nek oproste što nisam vadila ona neka posebna slova.

Da se nadovežem na post TEHNOŽENE o krivim uputama, imam ja i svoju frišku priču.

Naime, Nasljednik je zaželio za rođendan dvd-recorder. Pošto u tom trenutku nismo baš bili upoznati sa detaljima njegovih ocjena, a s druge strane nas je privlačila ideja o tome kako bi si mogli snimiti neke filmove ili kasnonoćne serije (video se i dalje "koči" u nisu tehnikalija, ali nema mjesta za ulaz na tv od ostalog čuda tehnike, pa kao da ga više i nemamo). A Guzda je taman imao nešto zarađeno u toj količini novaca i spremno za kompenzaciju - pa ajde...

Doduše, kako to već biva sa kompenzacijama, dok tipa nismo pritisli, škatulja s najnovijom igračkom nikako da dođe i do naše kuće.

I sad čudo - vadimo mi stroj i upute. Kad ono - upute na velikim svijetskim junajtitjunj jezicima - mađarskom, poljskom i češkom. Doduše i jedan katatrofalan prijevod na hrvatski, isprintan u najmanjem font-u da stane na što manje papira.

To što se u našoj kući čita, piše i govori engleski, francuski, njemački, da ne spominjemo slovenski - nema pomoći.

No, nismo se dali smesti. Uguglamo lijepo panasonic i tražimo naše upute na čitljivom engleskom. Kad tamo - našeg "istočnoeuropskog" modela uopće nema na službenim stranicama firme. Pa za popizdit...

Na kraju je Guzda nekako isprogramirao sve što se dalo, konzultirajući se sa poljskom inačicom službenih papira u normalnom A4 formatu i hrvatskom minijaturnom varijantom. Jedva.

Uz 48 sati "šiza" kad je sve pobacao nazad u kutiju, nakon što mu je ostao u ruci "mrtav" daljinski jer je nešto krivo stisnuo. Pa su još neki ljudi tu pomagali, čitajući i mozgaju sa svim "gumbima" i prijevodima.

Toliko o našoj poslovnosti.

I nemojte misliti da nije bio u dućanu. O jee...


Ps. Ne znam zašto ste svi dobili dojam da sam bila pušač. Ne dragi moji. NIkad u životu. Ono o pušenju pročitajte malo pažljivije!!!

Svi imaju neke želje i novogodišnje odluke.

Svi budu smršali, prestali pušiti, trošiti pare bezveze, promjeniti posao, ošišati se...

Oženiti, rastaviti, napraviti dite...

Imam li i ja?

Pa sad, neke specijalne zadatke obično si ne stavljam pred sebe. Znam ja šta bi trebalo - no da li ću to stvarno i odraditi ili ako ne - pasti u još veću komu i depru što nisam uspjela - nema smisla. A bome ni previše ekskluzivne i neostvarive želje.

Pa si niš ne želim. Mislim, želim si, želim. Uff... Jesam žensko. Nikako da se odlučim.

A da ipak uplatim loto?? Hmmm...

Ne mogu se sjetiti detalja oko prošlogodišnjeg prvog dana godine, osim što je Kraljica Majka bila u dosta lošem stanju, uglavnom psihički (nije baš bila sigurna gdje je, zašto je, pa čak ni tko smo joj mi), pa mi je i ta situacija tjerala suze na oči.

No, u mojoj mladosti, prvi dan nove godine se uglavnom provodio uz lagano spavanje, gledanje (i tada starih) filmova, francusku salatu, beze-tortu i obavezno gledanje novogodišnjeg koncerta iz Beča.

Tako da mi je taj koncert jedan od uspomena na dane kad sam bila što dijete, što mlada cura. Doduše, kako to već biva sa mladima - nikad nisi potpuno sretan i zadovoljan, pa sam i ja imala svojih briga, koji mi sada izgledaju totalno smješno.

Kako Kraljice Majke više nema, tako mi neke stvari dobivaju neka druga značenja.

Pa sam pustila koju suzu....

Jebiga.

No, nitko me nije vidio.

Kao što već rekoh, a neki su sumljali - nakon nevjerice što vidim kroz prozor sve bijelo i zaleđeno, te nakon što sam se s nesicom dovela u koliko toliko budno stanje - otišla sam na posao. Tam negdje oko 8.

Kad ono - cesta zaleđena. Nigdje žive duše. Doduše, osim policajaca koji su još u naseljednom dijelu zaustavili neku krntiju što je bauljala naoružana ljetnim čelavim gumama.

A ja - kao po jajima - 30 - 40 - 45 km/h maksimum. Po svim pravilima i tablama ograničenja. Nekako sam se dovukla do posla, organizirala zimsku službu, provjerila još par sitnica, izljubila sa dečkima - i nazad.

Ovajput autoputom. He he.

Pa je išlo brže i sigurnije.

Tak vam to izgleda kad čovjek mora na Novu na posao.

Naravno, to se ne da usporediti sa ljudima koji ful radno vrijeme - punih 8 ili čak 12 sati moraju provesti na poslu, radeći kao da je obični pravi radni dan. Njima posvećujem ovaj post.