Ne znam da li da ovo pišem ili ne....

Osim one priče dolje, od nekidan...(apropo toga, danas idem na roditeljski i baš me zanima šta će biti...), došla frendica s drugom pričom: u osmom razredu njene kćeri mali drkao usred bijelog dana, usred razreda, usred sata....

pa šta da misliš o toj djeci??

(ili je mene definitivno pregazilo vrijeme)....

Koliko se sjećate mirisa iz djetinstva??

Danas sam ušla u Krašev dućan na trgu. I....zapuhnuo me miris djetinstva...

....kako smo mama i ja mala dolazile...

Mama je "u rinfuzi" kupovala Griotte, čokoladne kuglice s kavom, rum-štanglice....meni toblerone...


Naravno da sam i ja kupila Griotte...u rinfuzi....

Update: šugavi blog...čitam vas i ne mogu ostaviti poruke...sorry...

Nalazim se u pauzi (pošto ne pušim, nema puš-pauze)...između dva peglanja.

Doma neko (hladno) ratno stanje....pa se osjećam usrano.

Ne mogu reći da sam išta kriva, osim što (opet) nisam JA Malu odvela doktoru, nego je Njegovo visočanstvo otkrilo prednosti dugočekajućeg reda u nekoj prenatrpanoj ambulanti...

Jelda da je jadan??

Vratili se iz odavde....

U Mađarskoj ništa novo....

Malo smo si htjeli pogledati pločice za kupaonu, pipe i sl. stvari. Ono što vrijedi, košta isto kao i kod nas, ili onih mrvicu jeftinije, što bi ionako ostavili na našoj grani...

No, kupih si mali slatki samtasti sako...cijena, prava sitnica - 200 kn!

Pojeli neke njihove pureće odreske....bilo dobro i jeftino. I mađarsku pivu (kad si u Rimu ponašaj se ko Rimljanin..).

I pokupovali neke sitnice za silnu kumčad, nešto sitno za djecu, maloj neke dijetne pekmeziće....uglavnom skršili para uništa....

No, rit je vidla puta....

Bez obzira na post ujutro, moram ovo podijeliti s vama.

Najme, u neuobičajeno popodnevno vrijeme moj se Nasljednik s jednim svojim prijateljem vratio doma s dječjeg rođendana (za neupućene ima nepunih 13).

I šta je bilo: viče on po kući "s kakvim ja debilima idem u razred..."

Šta je bilo: djeca se napila vina, pive i žestice (vigor i nešto "jako smrdljivo") i napušila (nadam se samo cigareta) skupa s majkom slavljenice...koja je bila s njima i sve im to dozvolila...

I što sad???

Ps. a moji frendovi morali na razgovor kod socijalne radnice jer je malog 14-aka ulovila policija u pola jedanaest nedaleko od kuće (klinci bili isto na dječjem rođendanu, a kako je bilo toplo bili na ulici).

Kaže On:

"Put do pi*ke je trnovit, ali ipak na kraju sklizak..."

i odjaha u Legendu....

Ps. Olmost jučer bila u Čingaču...sorry, ipak odlučih se za meksičku hranu (na opću žalost gore navedenog)

Eto i mojih pet minuta mira...

Gospodična je, na opću radost pučanstva, dobro...mi smo mrtvi umorni od jurcanja gore - dolje (i uspud na posao).

I onda kad joj dođemo, uglavnom sjedimo i čuvamo sobu (stakleni boksevi) dok ona jurca okolo...a opet joj je drago da smo s njom..

Naravno, uz sve one Barby i ine časopise, koji su bdw skupi ko' vrag....

I naravno, ide u školu u bolnici. Jako sam zadovoljna što ima organizirana škola. Svaki dan od 2 - 5 je u školici. Nije da nebi preživjela tjedan dana škole, no, zašto ne. Ona je zdrava i sposobna za učenje, a uz to se zabavi onih nekoliko sati.

Toliko od leteće majke.

PS. Nasljednik je oduševljen što je sam doma. Što se njega tiče, mogla bi ostati zauvjek tako gdje je....

Moje malo dijete je jučer ostalo u bolnici Rebro na jednotjednom pregledu. Takvi veliki pregledi se obavljaju svakih pet godina, a Maloj je tzv. godišnjica za nekoliko dana.

E sad, u čemu je problem?? Naravno da je sve bilo organizirano, isplanirano, dogovoreno, razgovarano (s malom)....ipak su joj okice bile ko špekule kad smo jučer stigli na četvrti kat.

I sad, ova moderna tehnika – mobiteli, to ponekad otežava život. Naprimjer – kad te dijete nazove prije spavenja tužnim glasom...

I naravno da majčino srce puca...

I malo mi je bed jer se opet nalazimo na istom mjestu (u bolnici), u istim sobama...sve je divno, i sestre i doktori su krasni...no, onaj osjećaj prisjećanja svakog detalja od prije pet godina mi je malo bolan...
A radi se samo ne dijabetesu...ništa strašno, ništa smrtnonosno, ništa....

Znam da ovdje ima mladih ljudi, skoro pa djece....ima i cura i dečkova....no ima i osoba sa bračnim stažem, posebno onim s djecom (uzrast ovdje nije toliko bitan, osim što ne računam one koji u deset navečer izađu i vrate se pred jutro).

No da, situacija je ovakva: priča mi frendica (koja ima jednog malog slatkog sinčića vrtićke dobi) kako se ona lijepo zbegeca u seksi oblekicu (ona priča s dolje navedenim tangama, seksi rubljem i sl.) i onda...orgije..

Ja to nikad nisam uspjela organizirati, mislim u normalnim radnim okolnostima obiteljskog života. Doduše, prvo smo živjeli po jednosobnim stanovima (tihi sex uz dijete u sobi), a i poslije...kod nas ili nema vrata ili su uglavnom otvorena.

A i djeca još uvijek bauljaju na pišanja i slična sranja tokom večeri, noći....pa se baš i ne bih osjećala ugodno da sad ja nešto skakućem okolo.

A kad se uvalimo u perje, nikakve tange ili extra grudnjaci se ne vide...

Eto, teškog li pitanja: kako je to kod vas???

Da počnem s onim kako je lijep dan, sunce, maglica nad poljem....

Ili da je svugdje nepravda, shits happend.....

Ali, ja ću nešto sasvim drugačije:

nekidan u skiny-u kupila tange. Grudnjak u boji ciklame sam ubrala ljetos kada sam došla po badić, pa eto, izašla s badićem (na popustu) i grudnjakom.

E sad, htjedoh to zorno prikazati, ali na njihovim oficijelnim stranicama toga nema, znači, da je moj kompletić prastari model (što mene ne dira, osim kad mi za puuno novaca pokušavaju prodati nešto što je vani preklani bilo na rasprodajama).
No da, uglavnom, tange u svom trokutiću imaju alkice sa svake strane koje vežu traku u pojasu. E, te su me alkice nažuljale na uske traperice. Fuck i dizajner koji je to izmislio. Sigurno je neki frajer, da ne velim nešto gore....
I nemojte mi zlurado komentirati kako to nije za mene, jer moj šlaufić nije tako grozan!

Ma, moram dodati update: nenek nam se opet raspisao. Pogledajte slijedeći nastavak storije o ratu i ratnom prigovaranju!

Žensko druženje. Išle Lady D i ja popodne do ovom gradu. Bile u:

- benettonu
- x-nationu
- sisleyu
- nekoliko dućana s cipelicama raznim
- kafiću, ubimeakosesijećam imena na obali

Ma mrak....opuštanje bez muževa i djece....

Na opću radost gore navedenih nismo ništa kupile.

Pretpostavljam da svatko poznaje barem jednu ovakvu osobu:

- prva joj je osobina da je nezadovoljna svojim životom i svijetom općenito
- druga da je ljuta na cijeli svijet
- treća da vas UVIJEK kritizira, pa makar učinili za redom oprećne stvari, te ništa NIKADA neće biti dobro, ili je nečeg previše, ili premalo (ovisno o vašim postupcima)
- očekuje od svih (bližih i daljih) da suosjećaju s njom, stalno i permanentno
- očekuje od svih da joj se javljaju, obilaze, dok ona ne može dignuti slušalicu i nazvati, ali to OČEKUJE od vas, svaki dan, po mogućnosti češće
- skoro nikad za vas nije imala lijepu riječ, ili za neki događaj ili trenutno stanje
- skoro nikad za nikoga nije imala lijepu riječ, čak ni za najbolju (ako se to tako može nazvati) prijateljicu
- ona je najpametnija osoba na svijetu
- čudno, nitko ne razumije najpametniju osobu na svijetu
- nije kvantni fizičar niti kirurg, ali voli proturiječiti takvima na njihovom području rada..

Ima toga unedogled. Naravno, pogađate, danas sam obišla Kraljicu Majku.

I kišem, i opet kišem i opet vrag....i kišem....i kašljem....i plačem....i hrkljam...i hrčem....i gušim se.....tko je kriv??

Na kraju ispada da najviše komentirate moju klopu..a, pošto je nedjelja...jeb*te se, nema ništa. Kuharica štrajka (doduše ne glađu!).



Eto....

Sve je počelo jako jako davno. I jako benigno. Nakon dugog vijećanja kućni savjet je odlučio: kupiti će se mobitel za službene svrhe Pater Familijasu.
I bi tako.
Pljunusmo gadnih nekoliko tisuća DM (da, da, to su vam one famozne Marke, kada je Njemačka bila El Dorado, obećana zemlja nama jugovićima..). No, da, taj skupi i famozni stroj – sada bi se moglo reći cigla je dobro odradio svoje: Guzda je bio dostupan i lovio poslove...
Onda je došla faza dva: naš Nasljednik je iz toplog okrilja vrtića krenuo u prvi razred. U tom je trenutku i Majka dobila svoj mobitel. I pozive svakih nekoliko minuta: šta da obućem, smijem popiti čašu vode, bio na veceju...
I nakon toga, osim što su se mijenjali modeli...sve je bilo ok.
Naravno, prije nekoliko godina je došla kriza: Nasljednik je htio mobitel, no ne baš tako jako žarko da bi mu se ta želja ispunila.
Do nekidan smo mogli ponosno izjaviti da smo jedna od malobrojnih obitelji gdje im djeca NEmaju taj vraški stroj. Samo do nekidan.
Prije nekoliko mjeseci je Princeza odlučila krenuti u boj na svim frontovima (da vas samo podsjetim, mlada gospodična ima tek ili već 9 god.). Osim što joj je Onaj Mekog Srca Prema Čeri Jedinici obećao neko skupo čudo od stroja, uletita je najdraža kumica u mrežu. I rođendanski poklon osvanuo u obliku mobilnog stroja.
E, sada se odjedanput Nasljednik sjetio da je bez veze što on (valjda jedini u razredu, školi, i šire..) nema mobitel. Pa da dijete nema trauma iz djetinstva, dobio. Pošto je dotični paket (mob + broj + nešto novaca + neki vražji dodaci) bio povoljan, Guzda je stigao sa dva komada.
I tu počinje početak naše priče: inflacija mabaštela u našoj kući. Gospodična je ižicala taj drugi stroj (jer je bio skuplji od njezinog rođendanskog poklona) za sebe.

I sada imamo:

Guzda – komada dva (obadvije mreže, nadamo se da se oni treći neće previše razmnožiti)
Majka – jedan, po potrebi dva (kad joj uvale službeni)
Nasljednik – jedan
Mala – jedan (u međuvremenu ugašen, jel ju «nitko ne zove, pa šta da troši baterije»)
I jedan viška....
A tako nam je bilo lijepo na početku...nismo imali ni fiksi.

Jučer u apoteci naletim na tipa koji se bori s kupovinom igala za inzulin, za djecu (igle su manje, tanje,..) i objašnjava mački koja radi u apoteci što mu treba...

Odmah uskočim u priču – kao prvo: HZZO odobrava dovoljan broj svog materijala koji je potreban kada dijete dobije dijabetes (trakice za mjerenje šećera u urinu, igle, lancete – to su one male iglice kojima piknete u prst, alkohol, čak i povećani broj trakica za mjerenje GUK-a (čitaj: šećera iz kapljice krvi iz prstića – ono što obično gledate u dnevniku na Dan dijabetičara - vidi priloženu sliku) jer se, zahtjevom za povećani broj, odobrava bez problema. Znači, nema potrebe za kupovinom igala. Nešto je tu sumljivo...
Odmah počnem frajera ispitivati o djetetu, dobi, koliko dugu su dijabetičari...dam mu svoju adresu i zamolim ga, ako je zainteresiran neka mi se javi da popričamo.
Anyway, ljudi stigli k nama doma još isti dan. Mala, curica od 5 godina ima šećer već godinu dana. Idu s njom na kontrolu u Kliniku za dijabetes Vuk Vrhovac. Užas. Na Vuk Vrhovac idu stari (odrasli) ljudi sa dijabetesom. Dijeca se (u okolici Zagreba) liječe na Odjelima za endokrinologiju i dijabetes pedijatrije u dvije bolnice: KBC Rebro i Sestara Milosrdnica (čitaj: Rebro i Vinogradska), gdje ih liječi i vodi kroz život tim liječnika dijabetologa – pedijatara, medicinskog osoblja osposobljenog za rad s malim dijabetičarima, profesorice (koja vodi igraonicu u bolnici, ljetovanja i zimovanja), psihologa (koji posebno radi s roditeljima, posebno s djecom, pogotovo adolescentima i teenagerima)...a ne liječnika koji vode odrasle osobe.
Na naše zgražanje, ljudi su mladi, pametni i....užasno loše educirani, izgubljeni s malim dijetetom u svijetu odraslih dijabetičara sa svojim, totalno drugačijim problemima – i njihovim doktorima koji to znaju riješavati.
Frajer je, otac male, nakon nekoliko sati razgovora s nama komentirao: pa mi kao da govorimo o različitim bolestima naše djece!
Eto, upravo sada idem iskopirati nekoliko recepata kolača. Između ostalih bedastoća objasnili su im da maloj smiju davati smeđi šećer. Smeđi šećer je zdrav za zdrave ljude, a dijabetičari smiju koristiti isključivo sladila. U ponekim receptima se dodaje i mrvicu voćnog šećera, čisto zbog onog volumena kolača (koji sam već prije spominjala).
Najfiniji dijetni kolači (kako bi moja Mala rekla: prefini) su u slastičarnici Vincek. Mmmm.... Njih čak i ja jedem, kao i njihov dijetni sladoled.

Epilog priče je da smo, uz moju malu asistenciju dogovorili pregled kod jednog od liječnika na Rebru, gdje će malu primiti (vjerojatno čak i na bolničko liječenje tj. pretrage) i reedukaciju roditelja.

Nadam se da vas nisam udavila pričom, no, da vam u detalje objašnjavam što su oni naučili, a što je potpuno pogrešno kod načina mjerenja šećera, određivanja količine inzulina, hranjenja (raspored obroka, količina i vrsta hrane po pojedinom obroku..) i sveg ostalog, tek bi vas tada udavila...

Ako je tko zainteresiran, mogu ja u detalje....po vašim željama...

Za dobru juhu vam treba:

- komad govedine (slabina, krmić, kosti...)
- grincajg = popularni purgerski naziv za zelenje (nekoliko mrkvica, jedan peršin, komad celera)
- pola luka
- jedan režanj (da, da, tako se to zove) češnjaka (bijeli luk)
- pola paprike
- sol
- biber (papar)

I za kraj...košto oni stariji znaju iz popularne kuharske serije iz prošlog stoljeća...jedna žlica vegete.

Naravno, trebate u lonac uliti nekoliko litara vode, kuhati sat - dva. Procijediti u drugu posudu, dodati mrkvu i even. meso, dosoliti, kad zakipi dodati rezance (domaće!), zakuhati.....

Dobar tek!

PS. Nije da nemam drugih tema za pisanje, ali upravo sam pojela osvježavajući tanjur dobre stare govedske juhice....pa nek' vam idu sline...

Možda bih vam ispričala priču, ali me potaknula letticia da ju ispričam sada i odmah. Dok ne ispari iz glave.

Na prošlotjednoj svadbi, sjedimo za stolom s frendovima (couple) i jednom singl middleage frendicom Lady M.. Frendica simpa, zgodna, pametna, ali eto, štono bi se reklo stara cura. I pita Friend: „I kakav je moj Jaran?“. On je Lady M namještao nekog svog kumpića.

I sad ona nešto baja, pa ovakav, pa onakav, pa valja, pa nevalja....

A ja ne razmišljajući ko iz topa izvalim: „Znači imao je maloga..“

Ona prihvati igru i veli „Pa, da, između ostalog i to!“

I tako smo mi raspredali o Velikim i Malima. Makar je ona cijelo vrijeme tvrdila da to nije pravi razlog zašto nisu postali Couple, nije se mogla poreći činjenica o jelte dotičnoj veličini.

A Friend klima glavom „E, moj Jarane,...“ U stilu, jesi nešto gadno zajebo.

Stvar je završila komentarima u stilu: vidiš kako je gadno frajerima. Njima može bilo tko krojiti pravdu ovakvim razgovorima i općom sprdnjom na nekom sasvim desetom mjestu.

A nama uljepšalo zabavu...

Mala Gospodična slavi svoj 9. rodjendan. Doduše, slavi ga već treći put. Kako? Lako!
Za njen rodjendan krajem 8. mjeseca smo obično na moru (bijeg od ambrozije), pa se uvijek netko nadje da joj uveliča rojsni dan – a nama da ga častimo po restoranima i kafićima....

Drugi put slavi nekoliko dana prije škole, sa svojim školskim prijateljima...

Treći put slavi kad pozovemo sve silne prijatelje, kumove i rodbinu u goste...

E, ona prva dva puta smo odradili, pa je sada red na treći dio ove sage.

Najlakše mi je kad su djeca: prošle godine sam kupila mali slatki toster za tople sendviče, Ledo torta, svijećice i puuno Cole Light.....i djeca vesela i zadovoljna. I svi traže još torte...

Sutra smo lagano desetkovani jer je većina škvadre na moru...a možda je to tako i bolje. Već mi je pun kufer i gostiju...

E da, ovaj podugačak uvod je bio da se pohvalim kako sam joj ispekla kokos tortu koju je ona sama ukrasila.

Torta je klasična – tj. Slatka (sa šećerom). Svojedobno, u početku našeg života sa dijabetesom, ja sam se trudila peći tzv. dijabetičke kolače. Ima jedna velika caka kod takvih kolača: izgledaju ko' pogače. Dio volumena kolača je volumen šećera, koji je u ovom slučaju zamjenjen s nekoliko kapi zaslađivača. Nije da kolači nisu slatku. Jednostavno nisu rahli i izgledaju jadno. Tako da ih zapravo, uključujući dva dijabetičara na rodjendanu (i od naše frendice mala), nitko niti ne pogleda. A pošto djeca divljaju, Maloj je potreno energije, pa sve završi s jednim malim razumnim komadičkom torte/kolača. I svi sretni i zadovoljni. Uključujući Malu koja zna da to smije samo na dječjim rodjendanima.

A sad recept „Crvenkapica“, prerađen za dijabetičare i one sklone debljanju (jako fino!!):

3 pudinga od vanilije (u ovom slučaju Natreen)
1 l mlijeka
nekoliko kapi zaslađivača (ili nekoliko žlica šečera za obične smrtnike), skuhati i ohladiti

U posudu posložiti Albert, Pettite Beurre ili neke sl. kekse, staviti na njih neko bobičasto voće (u našem slučaju višnja, ubrana i očišćena od koštica by Nasljednik), staviti na to kremu od pola litre slatkog vrhnja + gore navedeni puding.
Na sve ponovno poslagati kekse. Prekriti s crvenim preljevom za torte (složen s zaslađivačem).

Eto, navalite!

Ps. molim da obratite pozornost da sam Ja slikala, resize-ala i sve ostalo sa slikom da ju možete vidjeti. Eto vam pogled u moju kuhinju.

Malo sam se ohladila od ovih trauma bez kompa. Još sam par dana na g.o. pa na posao. Kako rintam po kući, a imam osjećaj da je veša sve više, suđa sve više, prašine....jedva čekam da odem na posao.

Bila danas s Malom u metropoli. Uf, nema više mjesta, ne u hladu (kako bahato po ljetu biram parkirališna mjesta u strogom središtu grada), nego nigdje, pa smo parkirale u jednom od onih skupo plaćenih underground parkirališta.

Pošto smo sa sobom poveli i dvadesetogodišnju susjedu, malo se naslušah mladenačkih pogleda na svijet. Nekako, barem se ja nadam, da sam joj bliže po stavovima nego njena majka...

E, i još malo o moru, dok mi ne ispari iz glave: nije bilo mjesta gdje se škvadra nije zavukla s autima. Sada ne govorim o središtima malih mjesta, gdje su po mini-parkovima zgurani auti, kampice i sl. sranja, već nadomak tzv. "divljih" plaža. Za popizdit. Apeliram na gradske oce tih gradića da zazidaju gdje god mogu malu ogradicu, tek toliko da limeni ljubimci dotičnih EU zemalja, gdje nemogu niti pomisliti da stanu, a kamoli se parkiraju bez VELIKIH kazni, ne mogu s njima direkt u more.....ma odvratno.

No, kako je tu i tamo padala kiša, tako ti dotični nisu mogli van...što sam ja zlobno gledala. Ali kad su konačno izašli, ostalo je ko nakon mjesečnog seoskog sajma...