Eto me konačno!!

Što se desilo: dodjem doma, još nekidan...a naš komp. u nekom čudnom stanju...neki gosti surfali cijele noći...pa pobrali neželjene goste...

Ma, para mi je išla na uha van....

Najnaj je pobro jezikove juhe...eeee...

Uglavnom, dok se ne smirim i skoncentriram samo da nabrzinu velim: ne da su bradavice, nego celo telo jedno desetak minuta prhuta po pozornici....i ne mogu se oteti dojmu (jel to srednjegodišnja čangrizava baba iz mene progovara ili ne..) imam osjećaj da nije trebalo biti te golotinje, tj. da je bila samo bradavica, bilo bi puuuno efektnije..

E pa sad, kao prvo, mi smo u Dugoj uvali...to je dovoljno blizu ili ako hoćete dovoljno daleko od Pule!

Kao drugo, upravo me rasp* mačka na recepciji koja je klafrala privatno (valjda je mislila da ju ne razumijem) na telefon...a ja čekam..fuck.

Kao treće, bio nam je Najnaj. Valjda se zato vrijeme skurvalo...pa smo nekoliko puta pokisni...u obilasku lijepe naše (u ovom slučaju Istre), no nikome nije bilo dosadno, pa je to valjda bolje nego da smo bili samo na kupanju. Zapravo, bez obzira na šugavo vrijeme, klinci i on su se kupali i hopsali (u mokrim badićima) po plaži, a ja u HH...zimogrozna srednjovječna...

Kao četvrto, kako ćete prepoznati rudarku?? Jednostavno: nosi one gumene narukvice - Hope i Harmony & Balance (one bolje je uzela naravno Mala) - boje prave ženske: roza i svijetno plava!!

Eto, sada još čekam dobru prognozu da odem vidjeti bradavice na Brijune (tako su mi barem objasnili...naravno Lucijine). Tko ne zna...nek se ždere do sljedećeg javljanja..

(gadno deru - kuna minutica)...

He, he... saamo za one zlobnike što su rekli da uzmem vestu...ovdje je lijepo, toplo, sunčano....

U Puli je doduše luuudnica...nit mjesta za parkirati (čak niti pred robnim centrima...talijani dobili popiz*, pa kupuju ko sumanuti...valjda je tu jeftinije), nit mjesta za prošetat kroz uske uličice, tako da smo djeca i ja odustali od grada. Već i oni viču: ne idemo u Pulu!!

Tako da mrzim što sam stigla ovamo ovih par dana nego inače (obično dolazimo oko 20-og), ali oni što pišu po novinama da je turistička sezona gotova - lažu.

No da, svima nam je lijepo kad pročitamo kako smo na nekakvim listama najnaj zemlja za odmor, ali vraga, kad se hoćeš sparkirati (računajte da mi ne idemo na "one" prestižne plaže, gdje ne možeš nti ručnik staviti) onda si misliš - gdje su oni lijepi dana (za rata) kad je sve bilo fino prazno...pa biraš gdje ćeš sjesti i nešto popiti..

Eto, djeca su ok. Možda nam i Najnaj stigne...

A ja, umjesto Male nosim one gumene narukvice...Nasljednik je rekao da je to baš jadno..ja sam ipak prestara (za njegov pojam) za to...eto. To ti je sin vlastiti, nikad ne laže!!

Čujemo se next time, kad ukradem malo vremena. Trenutno mi Mala dahće za vrat, pa završavam.

Eto, dragi moji...

Kufere smo spakirali, djecu poprali, sve popeglali...

Najnaj ostaje raditi, a mi ostali (čitaj ja vozač i dece (ne deset) dva) idemo. Navodno će stići kasnije..

Spakirah i duuugačko, i toplo, i za kišu....jebatga, ne znam šta nisam....

Nadajmo se da nam ništa od toga neće trebati, osim malo ručnika i badić...to bi bilo super!

Inače, kad se ne borimo s lavovima, sunčamo se u blizini dotične arene...pokušat ću popiti kavu uz neki komp. Ako mogu drugi, valjda ću moći i ja!! Kad već nisam bogata za onu varijantu s laptopom i onom nekom (ne znam niti kako se zove) bežićnom karticom..e to bi bilo bajkovito. Sjediti na onom balkončiću, gledati uvalu, zalaz sunca, i surfati...tak i tak nema najdražeg da skupa uživamo...

Bili na selskom dječjem rođendanu. I šta se radi?

Kao prvo dođu zagrebački fini gosti...na domaće čevape, roštilj, gemišt..sve jako nobl društvo. Fuj selo. No čevapi ne fuj.

Onda sjedneš, pa piješ, pa jedeš, pa opet piješ, pa opet jedeš (ovaj put slatko), pa kavica, pa opet piješ....

Neko uleti s novom bebom...buci, buci...

Uglavnom, bilo je dooosadno....

Ovdje ću se odmarati. Točno s ovakvim pogledom...doduše, nadam se da će biti sunčano i lijepo...

Odlazimo klinci i ja tek u utorak. Najnaj mora raditi, pa će valjda doći tokom idućeg tjedna...we shall see (reklu su slijepci).

Još ću ja nešto naškrabati prije puta...

E da, dežurni dečki mi se redovito javljaju....


Ps. ovakav je pogled kad nemam naočale.

Pa sad, lijepo sam se oprostila od kolega na poslu...nije baš da je bilo suza...al runda kave je. I tako, počeo moj godišnji.

I onda, tokom popodneva poziv na mobitel. Zove dežurni kolega u vezi jedne hitne intervencije...ja sad (u vožnji) objašnjavam: ovako i onako, učini to i to...itd.

I što sam napravila:

a) spustila slušalicu i u miru svog godišnjeg poslala u mislima kolegu u rodnu grudu
b) spustila slušalicu, ali se poslije s njim čula nekoliko puta
c) sjela u auto i otišla u ured povaditi sve potrebne papire, vlastoručno

Ha???

I tako je počeo moj g.o.

A sad malo o alpinizmu….

Kao prvo moram reći: bravo Tomaž!! tomaž humar

Izdržao je psihički i fizički nekoliko dana u stijeni Nanga Parbata, osme planine na svijetu, snijegu i ledu, da ne spominjemo kako je došao solo do mjesta gdje je zaglavio!

Kao što bi alpinisti rekli: nije ga planina htjela….

S druge strane, mogu se poistovjetiti s njegovom ženom (ima i dva klinca) koja je strepila nad njegovim životom ovih nekoliko posljednjih dana! On je bio taj koji se svjesno doveo do tog stanja, a ona Penelopa koja je, eto, silom prilika napretka telekomunikacija znala svaku pojedinost spašavanja iz sata u sat. Ovom prilikom i njoj čestitam. Točno znam kako se osjećala..

Pretpostavljam da sada svi pitaju najbliže alpiniste: pa šta vam to treba? Da se tako verete, gdje nitko ne ide, gdje vas, u krajnju ruku nitko niti ne vidi…eventualno na kraju, ako je pothvat dovoljno vrijedan nekih sitnih vijesti u lokalnim novinama…?? No dobro, ponekad u dnevniku.

Jedan od odgovora je: zov divljine i osjećaj da je čovjek jako malo i krhko biće pod svodom nebeskim…

Adijo!

Ps. molim obratite pozornost da sam uspjela staviti link! Ma, bravo mala! (to ja sebi)

Nemam što skrivati...ne izgledam loše (za svoje godine), ne izgledam niti ko Pamelica (makar se neki na nju pale), ne izgledam ko.....

Za svoje godine izgledam ok.

No, pošto ne komentiram ništa vezano uz svoj posao, da ne bi ispalo prepoznato ili tzv. poslovna tajna....nema smisla da vam objavim sliku.

Samo da znate, malo je falilo. Možda jednom, iz zeke, na kratko...pa ko sretan da ulovi...

Voli vas sve....rudarka

Pitanje:

Da li staviti nešto definitivno osobno, npr. sliku na blog...ili ne??

Spremamo se u svatove, pa smo Najnaj i ja odlučili, makar su mladencima najdraži solarni pokloni, pokloniti im neku sliku. Naravno, uz malo keša…

I eto mene u Metropoli, again. Ovajput u misiji obilaska prodajnih galerija. Pošto mi to do sada nije trebalo, a nisam se pripremila s adresama, lunjah gradom. Bole nogeeee...

Prvo uletih u galeriju na našem glavnom državnom trgu. Nije da ne poznam naše najpoznatije slikare (čitaj najskuplje), ali, izbor slika bljak, za puno para. Da ne velim da mi je mačka htjela uvaliti grafiku Popovića, tako reći golu (bez okvira) za nekoliko tisuća kuna. Buah.

A ja držim Popovića iza vrata dnevne sobe (a vrata stalno otvorena tj. slika se rijetko pojavljuje), a jednog našeg lokalnog akademskog slikara na zidu u kuhinji. Nije da ih pocjenjujem, ali, eto, uz puno slika, slučajno su se našli tu gdje su sada..do nekog drugog farbanja zidova...

No da, malo skrenuh s teme. Najme, mene je poslije zaintrigiralo, kako li ja to izgledam ili bolje rečeno kakav sam dojam ostavila na žensku ako je ona pomislila da bih ja mogla/imala nekoliko tisuća kuna za vjenčani poklon??

Da li sam joj izgledala kao mala bogata seljančica…??

Ili zagrebačka purgerica sa svjetskim iskustvom?? (to znam nekad glumiti doma na selu)

Nisam joj mogla izgledati bogato u svom relativno jeftinom kostimiću i cipelicama iz Planetobuće…

Ili si ja to sve samo umišljam, a žena bila fina i pristojna...who knows???

Moram ponizno javiti da se u našoj krušnoj peći nije peklo ništa spektakularno...jelte za Olujni ručak:
obični roštilj. Pošto su mi u gostima bili family, koja je hvalila meso napacano za roštilj, eto, odajem vam tajni recept:

- meso posložite u posudu, posoljeno, malo vegete, malo češnjaka, ulje
- na to stavite smrznute čevape
- to sve vozite na izlet, koji igrom slučaja nije završio roštiljanjem, nego ste se vratiti doma (cca 100-ak km vožnje, meso se paca u autu, vrućina)
- pomirišite meso, ne smrdi
- frknite ga u friz, skupa s posudom (jelte Tupperware)
- prvom prilikom izvadite, odmrznite, ispecite...

I gosti hvale pac i pitaju kako ste ga napravili....lažete.

PS. Roštilj ide uz finu mješanu salatu (domaći paradajz, paprika, krastavci, luk...)...i puno pive!

Ovaj dolje tekst NIJE napisan da biste sažaljevali Malu, niti nikog sa dijabetesom. Tekst je isključivo edukativan da znate otprilike kako to izgleda.

Iz mog kuta kao njezine majke, ona je POTPUNO neopterećeno dijete sa sretnim djetinstvom. Na svoju sreću, dijabetes je dobila sa četiri godine, pa se ne sjeća onog života PRIJE.

Dapače, kad god joj nešto nije po volji, uspije se izboriti za to i na način da svoju "bolest" prikaže kao prednost.

U cijeloj priči najviše trpi naš Nasljednik, koji je ponekad, moram priznati, zanemaren. Mi se trudimo da tako ne bude, ali...djeca nikad ne lažu.

Toliko. Hvala.

«Zovem se Mala i imam 6 godina. Prije dvije godine obolila sam od šećerne bolesti.

To znači da moram dobiti pikicu inzulina (to je prozirna tekućina koju je prestala stvarati moja gušterača) dva puta na dan, ujutro prije vrtića i navečer prije spavanja. Kada se nepoznati ljudi čude da sam bolesna, moja mama kaže da ja dobijem pikicu da bi ostala zdrava i da nisam uopće bolesna.
Ne smijem pojesti ništa što ima u sebi šećera, jer mi je onda šećer u krvi jako jako visok i meni je loše.
Srećom ima puno slatkiša (keksi, bomboni, žvake, čokolada, sokovi..) koje rade bez šećera.
Kada jako, jako trčim i skačem može se dogoditi da mi šećer u krvi jako padne i tada mi je također loše (drhtavica, hladan znoj, bljedilo). Tada trebam brzo popiti ili pojesti nešto slatko (vodu sa žlicom šećera, bombon, slatki keks). Pošto sam mala za mene je važno da ne padam u hipoglikemiju.
Kada sam se razbolila bila sam jako, jako žedna, puno sam piškila (čak i po noći, u krevet), dobro sam jela, a opet sam jako, jako smršala i bilo mi je loše…
Morala sam ići u bolnicu, ali tamo mi je bilo super. Tamo postoji igraonica gdje se igraju djeca koja moraju biti u bolnici. Ja sam se igrala sa starijim curicama.
Sada idem redovito na kontrolu kod svog doktora dijabetologa svaka tri mjeseca. Mama ponese moj dnevnik u koji upisuje mjerenja šećera iz kapljice krvi (iz prstića), iz urina, količinu inzulina koju dobijem, kako se osjećam i sl.
Doktor mi pregleda mjesta gdje se pikam (ruke, noge, trbuh, guza), provjeri koliko sam dobila na visini i težini i kolika mi je tzv. srednja vrijednost šećera.
Kod ljudi, a posebno djece sa šećernom bolešću jako je važno kada i koliko jedu. Ja moram jesti u točno određeno vrijeme šest puta na dan. Ponekad mi je teško jesti onda kad trebam, a nisam gladna i ne jesti kad sam gladna, a nije vrijeme obroku, a pogotovo kad mi je visoki šećer.
Sve o šećernoj bolesti, kako me pikati, što i koliko moram jesti, sve su to mama i tata dobro naučili u bolnici.»


Ovaj tekst sam napisala za vrtić u koji je Mala išla, kako bi se ljudi educirali. Mala sada ima 9 godina, sama si daje pikice navečer, kada dobiva manje inzulina. Zna si sama izmjeriti šečer na aparatić za mjerenje. Ma, ona vam je jedna super cur(ic)a!

Knjige….

Books…

Volim knjige. Obožavam knjige….

Nekidan sam razmišljala da smo mi ponosni vlasnici krasne zbirke knjiga:

- beletristika,
- naučno-popularne (od Faktopedije, Dječje enciklopedije, Doktor u kući i sl. ),
- stručna literatura,
- rječnici (jednojezični, višejezični)
- kuharice…


Držala me i ona groznica kupovanja Jutarnji – Večernji….nešto od tih knjiga mi se sviđalo, nešto će biti klincima za lektiru, a nešto je definitivno neprobavljivo…jeb* ga, kad sam htjela da lijepo stoje pobrojane…

Jedan moj na poslu se uvrijedio kako je dobio neku «tanku» knjigu za iste novce kao i tjedan dana prije «debelu» besplatno….u takvom selu ja živim.

Obožavam Agathu! Vjerojatno sam uspjela skupiti sve njene knjige, tj. moglo bi se reći knjižice, jer sam kupovala engleska džepna izdanja, što po antikvarijatima, što poslije, kad nam je standard porastao po knjižarama tj. onoj našoj jedinoj stranoj…..čak imam i nekoliko na francuskom, makar mi je to, ruku na srce malo preteško za čitati…

Sad mi je Favorite: Donna Leon....kako su dobri krimići, i atmosfera Venecije, i atmosfera života Talijana....ma mrak. Moram pronaći još par knjiga u Algoritmu, jer su naši štampali samo četiri na hrv.

Veselo čekam dostavu iz Amerike jedne stručne knjige….pošto je stvar malo teža (oko 5 kg), čak je i Amazon u problemima s dostavom…

Volim kad mi zatreba neka knjiga, pa da ju ne kopiram, počnem pretragu po antikvarijatima…ako se horoskop poklopi, eto meni knjige…

Tako je bilo i s dijabetičkom kuharicom. Nađoh ju neotvorenu, za četvrtinu vrijednosti knjige u PRVOM antikvarijatu! E, što sam bila sretna…

Koliko stvar može biti mala, a da vas neizmjerno razveseli, štono bi se reklo usreći ? ?

Naprimjer, jučer sam si promjenila remen na Swatch satu. Za rođendan sam dobila zlatni Swatch s kožnim (?) remenom, a ja sam ga promjenila za metalni, zlatni... Izgleda kao lijepa narukvica.

I neizmjerno me veseli.

Kao da imam novi sat.

Eto, to sam jučer htjela staviti na blog, al' se nešto sj* pa nije išlo...