srijeda, 30.11.2005.
Samo da rata ne bude...
Danas sam završila sa čitanjem knjige Kad je bio juli bosanske spisateljice Nure Bazdulj Hubijar. Knjiga dođe uz Večernji. I iako sam više postala imuna na knjige koje stoje iza glave prodavačice koja je taj dan za blagajnom, ovu sam kupila. I stvarno mi se svidjela. Pisana je bosanskim ''žargonom'', ali to pridonosi njenoj iskrenosti, dirljivosti i daje vam realniji osjećaj kad čitate. Knjiga je o ratu. Nedavno sam pročitala knjigu Jebo sad hiljadu dinara Borisa Dežulovića, sa sličnom, ratnom, tematikom.
Noćas sam sanjala da je počeo rat. San je bio tako stvaran i strašan. Znam da sam se u snu nadala da ću se probuditi i shvatiti da je sve bio samo ružan san, ali to se nije dogodilo. Laknulo mi je kad sam se stvarno probudila. A što da nije bio san? Da se još jednom ponovi ono što je bilo prije desetak godina? Bila sam premala da bih shvatila što uopće znači rat, ali malo kasnije ipak sam postala svjesna svega. Rat je besmislen. I nitko me ne može uvjeriti u suprotno. Nitko. Nitko mi ne može reći da ima smisla ubijati druge ljude za komad zemlje, za ideale koje nam netko nameće, da ima smisla ubiti nekoga samo zato što je druge nacionalnosti, druge vjere?? Ne, nema smisla. I nadam se da nikad neću pomisliti suprotno. Možda nekome zvučim kao samo još jedna mlada cura zanesena idealima dobrote, mira, pravde, u koje su neki već prestali vjerovati, ali rado ću takva ostati zauvijek. Svjesna sam da su u ratu neki ljudi jednostavno morali ubiti da bi sačuvali vlastiti život. Ali oni što su pljačkali, silovali, klali roditelje pred očima djece, mučili ljude glađu, tukli, palili sela i kuće?! Dok su neki pravi branitelji poludjeli, oboljeli psihički, a nitko im ne pomaže jer za ljude sa PRAVIM problemima obe ove sjebane držae kojima pripadam nemaju razumijevanja, oni koji su činili odvratne neljudske zločine provukli su se i možda smo ih baš danas sreli u trgovini.. Ne osjećaju grižnju savjesti jer savjesti nemaju, a rat je bio prilika da čine gadosti za koje neće odgovarati. Oni koji su im to dopuštali danas okreću brdo novca, nose naslove generala... ili se, poput nekih, skrivaju. Pa ako su nevini, čega se boje?
Politička strana rata i nije toliko bitna. Barem ne za ovo o čemu želim pisati. O malim ljudima koje je ovaj rat najviše pogodio i najviše koštao. O ljudima koji su izgubili svoj dom, svoje prijatelje, svoje obitelji. Ne bih mogla ni zamisliti da se sutra probudim i moram napustiti sve što sam imala i otći negdje daleko. Da neću više nikad spavati u svojoj sobi, da neću više nikad vidjeti svoje prijatelje, možda i svoju obitelj, da ću ostaviti hrpu slika, pisama, sretnih i nesretnih ljubavi, tužnih i sretnih stranica dnevnika, knjige, da sve ono što je činilo moj mali svijet nestane...? Ne znam što bih...
A dogodilo se. Mnogima. Mnogima koje poznajem. V. je došla iz Sarajeva u malo selo odakle je njen otac. Iz svog lijepog gradskog sarajevskog stana na nekom katu nebodera došla je u malu trošnu kućicu na selu... Bez prijatelja, bez ikoga... Danas se u malom gradu udala, ima predivnog sina trogodišnjaka, ali kaže mi da se ni dan danas ne može naviknuti na život ovdje.
Razumijem je. I gledajući deset godina nazad, što smo dobili ovim ratom? Dobili smo Thompsona, Škoru, Gotovinu, naše velike heroje koji pjevaju o ratu, našeg velikog heroja koji je branio zemlju umjesto da sad u njoj uživa kad je slobodna, skriva se... Dobili smo naše drage tajkune. Pa zamislite samo današnji svijet bez lijepih mladih ljudi u tatinom mercedesu, audiju, džipu, dobili smo tajkune koji zapošljavaju ljude u svojim tvornicama. A do tvornica su došli uzimajući kruh iz usta možda baš od tih ljudi koje danas zaposle. Zamislite kako bi tužan naš mali hrvatski narod bio da nema Thompsonovih pjesama? Da nas nema tko podsjetiti na naše hrvatstvo, da nas nema tko podsjetiti na mržnju prema Srbima,ako smo kojim slučajem na nju zaboravili. Odvratno. Gade mi se svi oni koji pristaju uz takve, svi oni koji su po zanimanju Hrvati. S druge strane, tolerantna sam pa isto tako ljude ne mogu podijeliti na osnovu glazbe koju slušaju, ali ovi pjevači kroz svoje pjesme, tj.thompson, ipak širi poruke koje se i ne tiču samo glazbe. Pa sjetite se samo pjesme Jasenovac..? kakvi ljudi iz sveg glasa mogu skandirati na takvu pjesmu? I moja tolerancija ima granice.
Ne razumijem kako netko može mrziti Srbe, ili Muslimane. Ili Hrvate? Naravno, bilo je zločina u ovome ratu, ali nisu ih činili SVI srbi, ni SVI hrvati. Nisam odgojena u takom ozračju, susjedi moje bake bili su muslimani koji su baki čestitali Božić, ona njima Bajram. Prijatelji mog tate su i danas muslimani. Ljude mogu podijeliti na dobre i loše. Ali nikako na Srbe, muslilmane, Hrvate Engleze, Francuze..?? Razlike postoje, ali zar to nije ono što bi nas trebalo obogaiti? Pogotovo u Bosni i Hercegovini, gdje situacija nije blistava. Pogrešno je reći da prije rata nisi ni znao koje je vjere ili nacionalnosti tvoj susjed ili prijatelj. Znao si, ali isto tako nije bilo bitno koje je vjere već kakav je čovjek. Slažem se da treba poštovati svoje, čuvati tradiciju, ali zar se to mora činiti tako da naudimo drugima? Zar doista ne postoji jezik mira, pravde, ljubavi? Ili postoji, ali ga još nismo naučilli? Mogli bi ga naučiti i puno moćniji ljudi od nas, puno moćnije države. ''Ne mogu promijeniti svijet, ali mogu promijeniti svijet u sebi.'', kaže Bono Vox. Promijenimo li svoj mali svijet i riješimo se glupih predrasuda, možda je to samo mrvica u odnosu na cijeli svijet, ali nije li i svijet u nama-svijet? Oko nas su mnogi ljudi koje je rat uništio. Ljudi koji su prije rata imali sve-a sad nemaju ništa. I dok se pravimo modernim zemljama koje jure prema zapadu, a mislimo da to postižemo reality showovima, reklamiranju mladih manekenki, voditeljica, sportaša koji nam pokazuju kako smo se oporavili od rata, nekog lažnog jet seta, kako je svijet opet lijep, šaren, sretan? Možda nam se tako čini, ali kako bi bilo da usporimo jurnjavu prema zapadu? Kako bi bilo da milijun kuna koje će pripasti nekom od desetak ne pretjerano pametnih ljudi koji samo pričaju gluposti, sjede na kauču i izvaljuju gluposti, kako bi bilo da tih milijun kuna ode za pomoć siromašnim ljudima koji se bore za život, da ode za školovanje onih koji za to nisu imali prilike...? Tek kad bismo pomogli onima koji to trebaju, mogli bismo bez imalo grižnje savjesti sjesti u šareni vlak spreman za put u ljepši svijet...
Ili sam ja samo naivni sanjar...?
Možda. Ali večeras prije spavanja, ako se sjetite, pomolite se Onome u koga vjerujete, ma tko god On il Ona bili, pomolite se za sve one žrtve rata, i molite da se takvo nešto nikad ne ponovi...
i za kraj balaševi stihovi...
Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri rasture, večni snegovi otope.
Pa šta, neka kiše ne prestaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude...
Znaš šta, nek se doba preokrenu,
nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu.
Pa šta, vetri nek pomahnitaju,
nek se vulkani probude, samo rata da ne bude...
Samo da rata ne bude, ludila medju ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude - da rata ne bude...
nedjelja, 27.11.2005.
pade mi na pamet...
ne da joj se učiti fiziku. maloprije je rekla ''učit ću od 9. ma koga zavaravam, pobjeći ću sa zadnjeg.'' smijale smo se. sad je 5 do 11. nije učila. leži zamotana u topli jorgan na mom krevetu. možda je i zaspala...
neki dan smo se glupirale u mojoj sobi, kako samo mi to znamo. zagrlila sam je. i rekla joj da mi smrdi na zapaljenu gumu. ''jao, jesi odvratna.'' a onda smo skužile da je gumeni potplat njene papuče na putu izgaranja kraj radijatora. opet smo se smijale.
kako volim svoju sister:)
subota, 26.11.2005.
....
ne volim kad mi netko poremeti subotu. subota je moj dan, samo za mene. subotom ne primam dosadne goste, subotom ne izlazim s dosadnim ljudima...:( hoću svoju subotu...:(
četvrtak, 24.11.2005.
riders on the storm...
umrla je prije malo manje od mjesec dana. jučer je bilo pedest godina otkad su se vjenčali. on je plakao, a ja sam rekla nešto u stilu ''nema veze, što ćeš...'' zar da mu kažem da ima veze i da su i moje oči pune suza....?
ovo gore, za moju dušu....thanx god, snijeg se nije nakupio. pada kiša, i sve je sivo, tmurno...prava jesen...malo depresivna, a tome doprinose i doorsi koje slušam... nema nastave danas i sutra...:) danas smo ja i jedna od naj frendica, moja T. dobile nagradu za najbolje sastave za dan škole...knjiga milana kundere-smiješne ljubavi. sviđa mi se. i buket cvijeća. lijepo je. i bile na ručku s profesorima. ha, koja čast... ;)
ja bi da je sunce, da ne pada kiša, da je sve zeleno, lijepo sunčano, sretno...pusa svima:)
i jedna pjesma koju upravo slušam i tako mi odgovara....
Doors-Riders on the storm
Riders on the storm X2
Into this house we’re born, Into this world we’re thrown
Like a dog without a bone, An actor out alone,
Riders on the storm
There’s a killer on the road, His brain is squirmin’ like a toad
Take a long holiday, Let your children play
If ya give this man a ride, Sweet family will die
Killer on the road, yeah
Girl ya gotta love your man X2
Take him by the hand, Make him understand
The world on you depends, Our life will never end
Gotta love your man, yeah, Wow!
Riders on the storm X2
Into this house we’re born, Into this world we’re thrown
Like a dog without a bone, An actor out alone
Riders on the storm, Riders on the storm X5
srijeda, 23.11.2005.
pada snijeg:)
ha, i kod nas pada snijeg...:) ili što moj prijatelj kaže: pahulje pahuljaju:)upravo gledam kroz prozor kako vjetar nosi prve pahulje...
iskreno-ne bih voljela da ga se baš nakupi, još mi je prerano za to:))ali ipak-snijeg:))
utorak, 22.11.2005.
neki dan sam, iz čiste dosade, potrošila 4 KM na pametan ženski časopis. pa, mislim svaka žena ga mora imati!! ''strategije za svršen spoj, ulovite muškarca iz svojih najluđih snova''
a to ćete postići ovako:
''Neka vaše rečenice skakuću amo-tamo poput ping-pong loptica. malo neka budu plitke i pomalo banalne, a onda opet domišljate i uzvišene.''
''prema svome pratiocu krenite polako, nježno njišući bokovima, s laganim ali samouvjernim smiješkom na usnama.''
ok, ovo su samo dvije od fenomenalnih 111(čak!) uputa za savršen spoj s muškarcem iz najluđih snova jedne pametne, emancipirane, samouvjerene žene kojoj uopće nije stalo do mškaraca, ali da, mora pošto-poto uloviti tipa. savjete sam pročitala iz čiste znatiželje, koliko blesav može biti netko da ih da, a kolko netko još blesaviji da ih posluša, a još još blesaviji onaj koji da 16 kuna da ih pročita (to bih bila ja:)).
dišite ovako, dišite onako, nemojte pričati gluposti, ali opet-nemojte pričati ni previše pametno, stisnite mu jako ruku pri pozdravljanju, ali pazite da ne bude prejako, jedite sporo, ali malo brže i ne presporo, njišite lagano bokovima, a sad skoknite udesno, dignite lijevu ruku, a desnu lagano pustite da pada pod kutem od 92,3 stupnja. mislim, stvarno. da se pridržavam ovih uputa do kraja spoja bih doživjela živčani slom. šta no rekoše, o čemu da pričam, kako da se smijem, kako razlikovati samouvjereni sramežljivi osimijeh od samo sramežljivog...aaaa, someone call the hospital!!!
i to su savjeti za pametnu ženu. no, thanx. s jedne strane pune nam glavu o sposobnim ženama kojima nije jedini cilj u životu naći nekoga na čijoj ćemo grbači živjeti, a s druge strane nam daju fenomenalne savjete. ulovite ga, preparirajte i nikud vam neće pobjeći...
prvi spoj-da, možda malo treme, ali koji bi debil razmišljao o svim ovim ''fenomenalnim'' trikovima. ja se držim dobre stare-budi što jesi, ali u malo boljoj verziji:)
hm, da tražim povrat novca?;)
ponedjeljak, 21.11.2005.
udebljala sam se. jebem ti kinder bueno, krašopise i tost na odmoru. i ćevape. i sposobnost mog organizma da primi svaki mogući gram. vježbat ću svaki dan. na dijetu ću. baš.
moj bivši ima curu. tip koji mi se svidio i koji se navodno palio na mene ima curu. tip koji mi se sviđa, ne zna ni da postojim. a bolje i to, nego da i on ima curu. :/
''Moj deda još živi. I nakon Tita-Tito, tako nekako. Moj deda živi u mobitelu. Lijepo piše: deda.I broj telefona. a to je danas jednako vrijedno životu, biti u nečijem mobitelu. I tako ja imam malog elektronskog dedu koji čuči u mobitelu zauvijek. Bolje išta nego ništa, zar ne?''
Rujana Jeger, Darkroom
večeras završila čitanje ove knjige. sviđa mi se. iako je na nekim mjestima pomalo morbidna, čudna, ali istovremeno topla...
nedjelja, 20.11.2005.
Mislim da sam već spomenula da petak u mom mjestu i nije baš nešto, nema puno ljudi vani, ali odem s frendicama na piće. Ovaj petak smo se ja i T. iznenadile kad smo došle u kafić. Naša frendica I. koja je nedavno prohodala sa super tipom nam je objavila da ju je dečko-ostavio. Srećom, baš taj petak smo joj napokon odlučili donijeti rođendanski poklon ( a rođendan joj je bio prije pet mjeseci...priznajem, prilično smo neorganizirane...:)) i to joj je vidno poboljšalo, ionako dobro, raspoloženje. Da, baš me iznenadilo da je bila tako nepogođena, hladnokrvna, sposobna zbijati fore na njegov račun ( u biti, za to smo uvijek sposobne:)). A i sama kaže da je to zato što joj nije bilo previše stalo do tipa, a i on je naveo ''razloge'' za prekid koji su smiješni. Ok, jel se to meni čini ili većina tipova ne zna sastaviti suvislu rečenicu?? Ne kažem svi, već većina. Jednom mi je tip, prilično neuspješan student prava btw, rekao da bi hio srediti neke ''formalnosti''??? možda da potpišemo ugovor kad prohodamo ili kad prekinemo, zlu ne trebalo? Ok, znači frendicu ostavio tip. Ona kaže da je sad sigurna da je bolje biti ostavljen. Hm, ne bih se složila. Iako nemam iskustva s tim... i ona je zbijala šale, na njegov i na svoj račun, i umirale smo od smijeha. Pet cura, od toga četiri slobodne, u petak navečer na piću. Pa, meni dobro zvuči:) Do nas je bio jedan par.
Ne znam za vas, ali većina parova koju vidim u posljednje vrijeme-uđe u kafić, sjedi, šuti, a onda se pokupi i ode. Pitam se gdje... naglasak je na ŠUTE. Sjede i šute. I šute. I šute. On gleda ko fol zainteresirano film na televiziji udaljenoj nekih pet metara od njega ,ona nešto prčka po mobu. Pa otpije gutljaj soka. Pa mu nešto kaže. On potvrdi i nastavi buljiti u tv. Onda joj prebaci ruku preko ramena, a ona i dalje, u onom nekom grčevitom stanju ispija sok i prtlja po mobu.... ili još gore. Nema tv-a, nema zagrljaja, nema moba, samo sjede i šute. Meni je to smiješno. Ako imam dečka, jedva čekam kad ću ga vidjeti, kako mogu šutjeti? I uostalom, što radim s nekim komu nemam što reći. Ok, ima parova koji su toliko prisni da je ''i tišina među njima ugodna'', ali primijetite razliku između njih i onih kojima tišina nije ugodna. Primijetite nekakvo grčevito stanje, nervozno ispijanje soka, paljenje jedne cigarete za drugom, gledanje na sat, tipkanje po mobu( da, baš ih u tom trenutku zanima koliko love imaju na računu, ili tko je sve u njihovom imeniku...), i kao da im neka riječ stoji na vrhu usana, a oni je opet progutaju. A onda se pokupe i idu negdje ljubiti. Ok, nema išta loše u tome da se idu ljubiti. Ali zašto to onda ne bi bila veza samo za ljubljenje? Zašto se onda zanose nekim osjećajima, ah kako slatkim porukicama, a kad su zajedno, kad mogu popričati, sjede kao dvije mumije na prvom spoju. Mislim da se svakom nekad dogodila neugodna tišina, ali ja se tad obično nasmijem, jer mi je to naprosto smiješno. Ili postavim neko banalno pitanje, pokušavam nešto pričati, čisto onako, da meni ne bude dosadno. Pa valjda uvijek mogu pitat ''ey, majica ti je super, baš mi se sviđa sad taj stil...'', ''joj, sad mi pade na pamet naš maturalac, gdje ste vi bili''...Ok, pitanja nisu na nekoj intelektualnoj razini, ali su pitanja. Koja zahtijevaju odgovor. Što znači- prekidanje tišine.
A nekad se jednostavno prepustim tišini i neugodu ostavim dugoj osobi, dok je meni cijela situacija prilično smiješna i baš se pitam koje će mi sad glupo pitanje postaviti, kad ono bubne ''ey, kako ti je super majica...'';)
Hm, šutnja među parovima koji se ''VOLE'', mi je smiješna i glupa. Prava veza ako smo u kafiću, pričamo, smijemo se i ne kužimo kako vrijeme brzo prolazi...
Ok, dosta o tome. Sinoć mi je bio jedan od boljih izlazaka. Popila sam 4 tekile i đus votku. Imam svoju granicu, kad postanem svjesna da počuinjem pričati gluposti, tj.malo veće gluposti neo inače, -stanem s tekilomJ ali piće svakog učini malo veselijim, zato sam sinoć dala br onom slakom tipu kojeg sam ljetos upoznala, plesala sa zgodnim frendom (koji me, priznajem, malo, malo privlači...), upoznala napokon onog zgodnog tipa iz škole... thanx, tequila:) i vidjela sam bivšeg. Helou, kakva je ono jakna? Zaključila sam da je njegovo odabiranje jakne evolucijski proces-prošle godine životinjska, ove ženska, pa će dogodine muška... hm, jel ovo znači da su muškarci na većoj evolucijskoj razini od žena? Ipak sam bila pijana:)
A big brother iz naslova. Ok, ja to ne gledam. Jedino ako sam gledala nešto prije bb, pa onda budem prelijena da ustanem s kauča... i onda mi padne na pamet: zar mi je život tako jadan da nemam ništa pametnije raditi nego gledati kako matko reže salamu!? Što znam o događajima u bb pročitam u jučerašnjim novinama dok mrvice od sendviča padaju na ivanovu glavu...nemam ništa protiv emisije, ljudi koji u njoj sudjeluju i koji je gledaju. Ali kad cijela nacija nagađa hoće li biti seksa, ey ljudi, senzacionalna, ili bolje rečeno geeeeenijalna vijest, lani ispala bradavica. Ajmo svi, pred teve u osam i nešto. Mislim, valjda danas ima golotinje kolko hoćete. Novine, tv, u svakoj sapunici par golih sisa, a eto bitne su bradavice neke cure za koju jučer nismo znali ni da postoji. Još voditelji. Antonijin piskutavi las i sometimes words have no meanings spika, renatina ogromna usta i nezaobilazni geeeenijalni (nakon ovog posta idem povraćati, riječ genijalno me na to tjera) boris mirković, njegove super smiješne fore. Pa, mislim , ''dragi gledatelji'' zar se naprosto ne valjate od smijeha. Ok, kao što rekoh nemam ništa protiv nikoga tko u onome sudjeluje. Ali samo jedno pitanje-šta natjera ljude da dođu u petak navečer, kad je temperatura ispod nule, da dođu navijati, isparaćati, dopraćati neke ljude, mahati prema kameri i smrzavati se? Ne znam, ja to ne bi mogla ni nakon četiri litra tekile. I baš me briga ko s kim, kad i kako, jel mu sanja popušila ili nije, koliko je cura okrenuo matko (e, da mi je vidjeti te (ne)sretnice), i je li itko ikad čuo išta pametno od stanara? Ako je , molim vas, javite mi. A sad se idem spremati i na kavu. xoxo
kakav neruda, evo jedna moja:)
napisano jedne subote kad sam kasno došla doma, ne baš trijezna. tj. nije baš ni pijana...mislim, nije da sam neki alkos......pa čija je bolja, moja ili od pabla nerude?:)
.... gdje si otišla...?
Malo mi se vrti.
Malo povraća.
Malo mi se smije.
Malo plače.
Malo sam sretna.
Više tužna.
Malo me boli za sve
Malo ne
Malo se rimuje
Većinom ne
Život je tragikomičan
Osjećam se ubačenom
U pomiješane stihove
Netalentiranog pjesnika
Koji se smije
Jer moram živjeti u ovako glupoj pjesmi
p.s. ova pjesma je više iz fore, ne smatram je pjesničkim umijećem:))
četvrtak, 17.11.2005.
Njemu, tako dalekom...
Ljubavna pjesma
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: ,,Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini.''
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona je uz mene.
I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali tako sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
Pablo Neruda
srijeda, 16.11.2005.
kill all the charming bastardz
Nisam pristalica mišljenja da su svi muškarci isti, i da ih sve možemo strpati pod isti nazivnik. Inače ne volim generalizirati. Ali dok ja čekam još uvijek svog princa na bijelom konju ,koji očito negdje dugo, dugo odmara, i divim se ljubavnoj sreći svojih frendica, opet se pokaže još jedan razlog zašto je baš super biti u fazi sretne nezaljubljenosti. Naravno, prirodna je zakonitost da će ti se tipovi upucavati baš kad si u vezi (negdje sam pročitala, bit će u cosmu, da je to zato što kada smo zaljubljeni zračimo i privlačimo druge. Hm, događa li se to i kada smo zaljubljeni sami u sebe?), a kad soliraš, ono baš soliraš. Tako je kod mene. Ali sviđa mi se barem pet tipova odjednom, i mogu flertovati do mile volje bez osjećaja da time nekoga varam. A priznajem, super je biti zaljubljen, imati onaj glupavi osmijeh od uha do uha, vani pada kiša i dok prelaziš cestu poprska te automobil i smočiš traperice. Ali baš te briga. Dogodi se milijun malih nespretnih stvari ( e, ja sam specijalac za te stvari), a ti i dalje imaš onaj glupavi osmijeh. Da, super je to. Ali zaljubljen čovjek radi i gluposti. I malo ga ta zaljubljenost i oslijepi. Znači, da se vratim na misao: zašto je super ipak biti ''solo''?
Moja bliska frenica saznala je jučer da su vidjeli njenog savršenog dečka (osam godina stariji od nje, pametan, obrazovan, pistojan, pažljiv, ma šta reći nego: Majka Tereza u tijelu Ashtona Kutchera). Kako se ljubi s nekom drugo curom. I odmah za tim hrpa novih informacija: kako je i bivšu prevario, hodao s nekom curom od šesnaest (!), ženskar je, i tako dalje, i tako dalje... Nakon prve nevjerice i s moje strane (Ali, on je taaako dobar...!) sad sam 100% uvjerena da je sve ipak istina. I dok mojoj frendici skida zvijezde s neba, govori da bi je oženio, drugoj skida majicu.... A kune se da je nije prevario, da je voli i ostala sranja koja tipovi govore u tim ''situacijama''. Ozbiljno ću pomisliti da im netko piše govore za te prilike, jer svi govore ISTO. Kroz suze ( koja pizda, da oprostite) joj ponizno govori nisam, nisam a sutra već u grčevitom plaču ( pizda na kvadrat ) priznaje – jesam. ''Ali sad sam drugi čovjek... Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh... ''
I to nije slučaj samo jednog tipa. Već više njih. Srećom, još uvijek ne govorim iz vlastitog iskustva. I svi uporno tvrde nisam, nisam, nisam... a prije toga bacali bi kamenje na one koji prevare cure , te male princeze koje bi oni nosili na dlanu da mogu. Pa ako bi trebala birati imeđu dobrog maminog sina koji prevari pa tvrdi da nije, pa malo plače, pa moli, dok ne ispadne totalni jadnik( ali očito ne i u očima prevarenih cura koje se smiluju malom pizdunu i nasjednu na prljavi šarm. A ,dečko, pa barem nauči da poslije je...nja nema kajanja) ili punokrvnog ženskara za kojeg znam da će me prevariti i da će mi to i priznati, izabrala bih drugog. Ako bih baš morala birati, a u protivnom obojicu bih ispalila raketom na najudaljeniji još neotkriveni planet izvan Sunčevog sustava. A možda bi i sam poželio tamo otići nakon bijesa koji bi izletio iz mene, nakon sitnica kojima bih mu zagorčala život. Glasina da je gay, da mu je mali, da se jako, jako loše ljubi , da sam poslije svakog poljupca morala umivati lice od zavidne količine njegove sline, da gleda sapunice, da ima hemoroide, da voli nositi žensko rublje, i da me pitao da mu posudim svoje sjajilo za usne.. Ti ćeš mene prevarit. Eto ti sad. . :) Ma šalim se. vjerojatno bih ga samo dostojanstveno odjebala. Ako već prevarite curu, priznajte . Pa neka ona odluči hoće li vam oprostiti ili ne. Ja bih barem to više cijenila.
I još nešto vezano za nevjeru-zašto cure nasjedaju na svakakve priče? 1)Hm, da. Otkrit ću ti jako važnu tajnu. Zapravo sam agent na tajnom zadatku, a ta cura je... pa stanka dok smisli koji bi k... sad mogao izmisliti, a njene velike suzne oči upijaju svaku njegovu riječ... 2) To je zapravo moj brat blizanac, ''kunem ti se, nisam jaaaaaa'';)...
Zašto cure tada ne slušaju svoje frendice? Svoje nezaljubljene frendice koje drže oči otvorene čekajući kad će u suton dojahati onaj princ na bijelom konju...
Ili možda bolje neka još malo odmara, meni je i ovako super...;)
and little something for all the cheating bastardz:)
petak, 11.11.2005.
petak napokon 2
Petak napokon. Činjenica koju volim istaknuti. više puta. :)
U školi je bilo bezveze, prvi sat biologija, premjestila me jer brbljam, pa njemački-premjestio me jer brbljam, i kemija- pogađate, premjestio me jer brbljam:)
Brbljanje na kemiji bilo je posebno zanimljivo. Ja, frendica i još dva prijatelja sjedili smo u zadnjoj klupi, i ja sam počela ''istraživanje'' o tome što dečki vole. Imala sam prilično reprezentativan uzorak muškog roda ( dva muškarca, dovoljno za istraživanje ministra primorca. ). Zapravo bio je i treći, tip što sjedi ispred nas. Ali njega smo proglasili ne baš kompetentnim za odgovaranje jer nosi plišani ljubičasti sako. =)
Uglavnom, pitala sam ih kako obučene cure vole- traperice i majica, složili su se. Frend koji je san svake majke za zeta, i svake cure za potencijalnog oplođivača njenih jajnih stanica:), rekao je da ne voli cure u minicama. ( ''Pogotovo ako imaju debele noge.'' Thanx R., zahvaljući tebi NIKAD neću obući minicu. Nije da sam baš debela, ali nisam spremna cijelom svijetu pokazati što to se skriva iza dobrih traperica:) ) . Malo sam se iznenadila. I sama najviše volim nositi traperice i majice uz neke otkačene ili zanimljive detalje, ali kad pitate tipa šta najviše voli na curi, po svim klišejima, očekivala bih odgovor poput : idemo od pete do glave. Cipele s ogromnom potpeticom, čarape s halterima, kožna minica, prozirna majica s dekolteom iz koje doslovno iskaču dva najveća primjerka sisa na svijetu, tigrasta bunda, crveni ruž i kao detalj: bič u ruci. Ok, šalim se. i pretjerujem. Ali malo me iznenadi da dečki vole NORMALNE cure, da ih pale obične traperice i topić. A ništa od toga ne mora biti lakno ili kožno, ili krzneno, ili crveno. ( ili sam ja dosad imala sreću upoznavati tpove koji su prekomjerno uživali u pornografiji?hm).
Ok, nije sad da mislim da su muškarci čudovišta bez ukusa ili nešto tako, ali uvijek bih mislila da će ih više zapaliti cura u minici nego u trapericama. I nakon što sam htjela nastaviti svoje malo zanimljivo istraživanje, javi se profesor. ''B., dođi sjedi ovdje!'' ali napokon imam riješenje vječnog problema:što ću obući? Pa naravno, traperice i majicu. ;) xoxo
četvrtak, 10.11.2005.
petak napokon:)sutra, ali napokon:)
Aaaa, sutra petak... sama pomisao na to me oduševljava. Ako je sutra petak, prekosutra je subota (imala sam pet iz logike:D ) a to znači još jedan izlazak pod utjecajem tekile:) nije da sam okorjela pijandura, ali kad popijem samo sam veselija, i malo slobodnija. Što i nije baš super sutradan. Imam granicu, tri-četiri tekile djeluju taman kako treba :) toliko da budem malo više simpa. a da nakon toga ne plačem i ne povraćam. iako ovo prvo dođe nekad, priznajem...
I još jedan školski tjedan iza mene... pa bio je ok. u testu iz povijesti stavim smajlića pokraj riječi koju sam znala da sam pogrešno napisala. Danas profesor donosi kontrolne i pita mene sav ozbiljan ''a šta je ovo?'' inače, prof je tip koji ima isti izraz lica prije nego što se zadere iz petnih žila ili prije nego što će puknut od smijeha. I skužim da je smajliću dodao obrve i zube:)
Hm, često spominjem ovog profesora, ali tip je čudo. I tako, filozofije imam učit preko glave, ali zašto sad misliti o tome?:)
Uživam u spoznaji da sutra imam pet sati, i da je petak. A prekosutra subota.;) Kad ovako pišem o školi, osjećam se tako, ah, mlado. Ali kad razmislim- baš je super imati osamnaest, čekati vozačku, misliti da si najpametniji, da sve najbolje znaš i da je samo pitanje vremena kad ćeš ostvariti sve što zamišljaš, da ti je jedan od najvećih problema šta ćeš obući, kad ćeš izaći...:)(hm, nije da sam površna ili rijetka sretnica koja nema drugih, ozbiljnijih problema, ali...) mislim da godine nisu toliko bitne, i ja se nadam da ći sa 30, 40 ili 50 (hm, pokušavam sebe zamislit kao pedestogodišnjakinju-NOOO!) zadržati u sebi malo od onog glupog djeteta. Toliko djetinjastog da znam da onaj crtež nije šešir već zmija koja je progutala slona.;)
Tko je čitao Malog princa znat će da nisam luda zbog zadnje rečenice. ( dobro, negdje sam na granici , ponekad...)
U prošlom postu sam pisala nešto o politici. Neću opet:) mislim, ne volim pametovati, nastojim ne misliti toliko o politici i ostalim glupim stvarima, ali ne volim mišljenje dobiti servirano na pladnju od profesora ili svećenika, ili bilo koga drugog. Toliko o tome...
xoxo svima koji svraćaju na ovaj blog :)
ponedjeljak, 07.11.2005.
opet se ja svezah politike...a jebiga....
Počela je prava jesen. Pada kiša, i baš mi godi.... Meni je toplo, slušam Franz Ferdinand, čitam nešto i radim sve samo da odgodim učenje... Klasika. Danas smo od sedam sati imali samo tri-s tim da nas je fiziku ranije pustio. Meni zabunom upisao pet, pa sam sljedeći četvrtak prva za odgovaranje...nooo, ne da mi se učiti ono, dosadno je...
Povijest rekao da izađe tko nema knjigu, a to znači nas trideset od ukupno trideset četvero. I svima dao jedan. Ah, školski problemi... inače, prof povijesti je legenda. Ima staru crvenu bubu i kad sam bila prvi srednje obećao mi je dati da je provozam kad položim. A to će, nadam se biti uskoro. Tip ima četrdesetak godina, a lud je za glazbom, pa mi donese cd-ova, zadnji put nove stonese, green day, nick cave, white stripes, ry cooder... kaže da mu je uvijek bio san izaći na pozornicu pred 150 000 ljudi i razbiti gitaru. Eh, nadam se da će mu se san ostvariti....
A što se tiče izlaska na pozornicu. Volim koncerte na kojima se osjeti da je pjevaču/bendu drago što je baš tu... npr. Hladno pivo, mislim da s jednakim užitkom sviraju u sportskoj dvorani i u malim rock klubovima. Ja sam bila u ovom manjem...i bilo je super. Ili balašev koncert u mostaru....-savršen. Dok npr. Bijelo dugme, skupili su se samo da dignu lovu, pa onda pričaju da se ne podnose, bla bla. A i oni mi idu na k.... u zadnje vrijeme (tj.išli bi da ga imam :P). Imaju malo debilnih pjesama, pa se sve više slažem s frendom da su ''šoferski bend''. Iskreno, na njihovom koncertu u zg mi je bilo osrednje, malo sam zijevala i čekala kad će završiti...ali bilo je i dobrih trenutaka koncerta, that's for sure... ali volim vidjeti kad netko radi svoj posao s oduševljenjem i sa strašću, bilo da je glazbenik, profesor, novinar... možda se malo mladnački zanosim, ali... nadam se da ću ja jednom uživati u onome što budem radila....
Hm, što se tiče profesorskog oduševljenja poslom. Nekad mi stvarno nisu jasni. Npr. Profesor iz njemačkog je danas curu iz našeg razreda udario punim po glavi. U svakoj normalnoj državi bi bio kažnjen, ali kod nas... cura će se tužiti ravnatelju, ali već vidim kako će to završiti- A. ispada samo loša učenica koja izaziva, a prof samo jadni potplaćeni profesor pa je prirodno da bude frustriran. Pa neka liječi te frustracije negdje drugo. Ova država će uvijek biti ovakva kakva je ( BiH btw) nastave li se svi ovako ponašati, i za sve okrivljavati loše prilike u zemlji. Ma jebeš loše prilike, kome je danas dobro, tko je bio pošten uvijek? Šta bi bilo kad bi svi bili jadni i isfrustrirani....? ali nekako, vjerujem u pravdu, pa i u to da će se kad tad suditi svim gadovima koji nas okružuju i diče se nekom lovom, a do nje su došli na svaki način osim poštenog.... jebe me se za nečiji najnoviji BMW, mercedes ili audi, nečiji stan na moru, kuću u planini i ostale status simbole pravog domoljupca (guzoljupca, bolje rečeno) ako iza njih stoji pokraden čovjek na rubu siromaštva....tj.ostatak stanovništva ove naše male sretne sjebane države.
Ne podnosim one što se prave domoljubi, ističu neke ratne heroje, iznad keveta drže križ, sliku tuđmana, thompsona i škore.... Povezivanje ovih , da kažem samo ličnosti, jer mi nijedna druga kulturna riječ ne pada na pamet, a o pokojnima sve najbolje(oh, kako ironično...) s Bogom smatram bogohuljenjem. Ali znam, uvijek će biti više onih koji će otići na thompsonov koncert, pjevat jasenovac i otvarat svoja usta s krnjavim ili zlatnim zubom, ovisno o tome ''ko se kako snašo'' i pjevati Majci hrvatskoj. A ne možeš složiti jednu vilicu od posjetitelja koncerta, ni jedan pošten mozak. I ne vrijedi to samo za Hercegovinu, već primitivaca ima svugdje. I da samo , u politčkom zanosu, spomenem da mi idu na živce predrasude prema Hercegovcima, ima i ovdje nehadezeovaca, nethompsonovaca, netuđmanovaca etc.
Ah, čime opterećujem svoj mladi mozak. Politika je sranje. Da zaključim. Pozdrav;)
nedjelja, 06.11.2005.
prejednostavna...?
Muškarci. Stalno pametuju da ne mogu skužit žene, a oni... tako su nekonkretni, da to previše ide na živce.
-Budu vam super prijatelji, pa onda izvale da vas već dugo žele poljubiti
- glume vam ''samo frenda'' deset mjeseci pa kažu da ste prava cura za njih i istu veče kad prohodate prevare vas s bivšom
-ponašaju se prema vama kao da ste zadnja glupača koja će uvijek biti tu za njih kad njima odgovara, pa trče za vama kad nađete novog dečka
-uvijek govore dvosmisleno, pišu dvosimslene poruke i ostala sranja, tj.nikad nisu KONKRETNI
-prevare pa se kunu da nisu, pa onda ko zadnje p....e priznaju, pa im oprostite, pa vas opet prevare...
Eto, ti mi primjeri prvi padaju na pamet, iz mog iskustva i iskustva mojih frendica....
Iako, majkemi, ne kužim ni neke žene, npr. Zašto moje frendice imaju stalnu potrebu izazivanja ljubomore, svađe i sl. s dečkom, zašto se cure koje su zaljubljene u istog tipa odjednom ''sprijatelje'', itd.
Zašto neki ljudi izmišljaju, ljute se za svaku sitnicu, bla bla bla.
Jesam li ja prejednostavna....ili su drugi previše komplicirani....?
još jedno obično nedjeljno poslijepodne...kad postajem nervozna i sentimentalna....
Evo vidim da ovaj blog posjećuje još netko (u jednini:)) osim mene. Ah, kako sam sretna zbog toga. Bit će da je netko zalutao. Uglavnom.... da kažem da nemam inspiracije za pisanje, bila bi to laž, obično mi se kad trebam nešto napisati milijun misli vrti glavom, pa ne znam o čemu bih uopće pisala. Ok, ako je ovo vrsta web dnevnika. Moj bi bio dosadan. Ruku na srce. Nisam filmska zvijezda, nisam rock zvijezda, nemam dečka s kojim ih održavala dramatičnu vezu punu neočekivanih događaja, nema ljubomornih ljudi koji mi pokušavaju zagorčati život. Ajoj, zašto?:(
Imam samo malu hrpu glupih svakodnevnih problema, a opet ni to ne mogu nazvati problemima kad vidim kroz što polaze ljudi oko mene. U svakom slučaju...
Još je jedan vikend prošao. Izlazila sam u subotu, vani je bilo ok, nisam dugo ostala , do 12. prvi put nakon dugo, dugo vremena da sam odabrala ne otići u disko (riječ disco me podsjeća na one šarene kugle što se okreću, onu nepodnošljivu disco glazbu iz 70-ih i 80-ih, ili u najmanju ruku na abbu i deena, pa možda bolje da kažem noćni klub. A opet noćni klub me podsjeća na cure koje plešu oko štange, mada to još nisam vidjela... ) a da ne duljim, club koji radi iza ponoći.
Uglavnom....sad jesam li ili nisam nešto propustila što nisam išla, nemam pojma.... Vjerojatno nisam, jer u mom dugom stažu izlaženja nikad se nije dogodilo nešto jako, jako zanimljivo. Joj, jedva čekam kad ću na faks, da se udaljim od ove rupe-mog ''grada'', gdje se nikad ništa ne događa, gdje se samo možeš utopit u masi. Nije baš tako strašno, ali ova monotonija mi ide na živce.
Sad da ne ispadne da sam jedna od onih što kukaju nad svojom teškom sudbinom najobičnije osamnaestigodišnjakinje, nisam to. Već sam jednostano u onoj fazi kad vam svakodnevica postaje naporna jer je jednolična, i kad ste izgubili svaku vjeru da bi u bliskoj budućnosti mogao naići napokon neki super tip i malo promijeniti ovu rutinu.... nisam očajnica kojoj treba veza da bi bila sretna, ali ide mi na živce neiskrenost da su neki ljudi-sretniji sami. Ok, mogu reći da sam sretna osoba, zadovoljna sojim životom, ali ne mora odmah značiti da sam totalni promašaj ako s vremena na vrijeme poželim imati nekoga? A jebeš to...:( jebeš sve. Koja mudra misao za završetak posta.
četvrtak, 03.11.2005.
dobro jutro....
nakon ne pamtim ni ja koliko, jutros sam se probudila u 7....i nisam kao i obično samo se okrenula na drugu stranu i nastavila spavati. već sam ustala i napravila kavu (nescaffe 2 u 1 iz vrećice, iako jednom frendica nije htjela popiti capuccino iz vrećice koji sam joj napravila. a od turske koju pravim možda bih se i otrovala.:)) i sad slušam balaševića i spremam se učiti povijest. bravo za mene. uspjela sam ustati...
joj:( pedeset stranica. pedeset dosadnih stranica. pedeset jako dosadnih stranica.
ali šta mogu...?take it easy, jedino to. ovaj mi je tjedan bio stresan, pa mi treba malo da ''dođem sebi''....
ajde, valjda sam naučila neke stvari....
što se tiče škole-ove godine sam maurantica. možda sam za neke od vas balavica, ali ne bih mijenjala svojih 18 za vaših 20 ili 30 i nešto:)
škola malo davi, ali svojim ocjenama sam zadovoljna. a i ove godine smo svi malo opušteniji, bezbrižnije markiramo. tako prošli četvrtak nisam išla školu, već smo ja i frendica otišle busom u mostar. i dok smo na starom mostu čekale porciju ćevapa, i to s lukom (prednost toga što sam single.:)ali ćevape s lukom si priuštim jedino ako znam da neću u određenom vremenskom periodu komunicirati s pripadnicima muškog roda. osim s nekim davežima možda....) uglavnom da se vratim...dok smo čekale ćevape, stiže frendici poruka od starog kad joj je sljedeći mali odmor, da mu HITNO javi. a mi u gradu 20 km udaljene....pametna moja T., učinila je nešto najpametnije u tom trenutku-ugasila mob.i pravila se kao da poruku nikad nije vidjela:) smislile smo i novi zakon, koji bi se mogao uvrstiti u murphyev- Otac će nazvati i pitati da mu hitno javite kad vam je sljedeći mali odmor, baš onda kad ste markirali cijeli dan i otišli u drugi grad. (i naručili ćevape, ja bih dodala:)).
eto, vraćam se ja svojoj kavi koja se polako hladi i povijesti...ali imam filing-bit će ovo dobar dan. ili ću se potruditi učiniti ga takvim.;)
srijeda, 02.11.2005.
i'm loving angels instead....
sad kužim šta znači poželjeti sreću s pisanjem bloga...i opet, dođe mi da pišem baš kad imam pred sobom otvorenu bilježnicu iz povijesti i pedeset stranica za naučiti sutra za test...ma stignem ja to. uz pomoć capuccina....puno,puno capuccina. ili kave. inače, pravim najgoru moguću tursku kavu na svijetu. čak je ni ja ne mogu piti..ali to nije sada bitno. ne znam što bi uopće sad moglo biti bitno. ovaj vikend donekle je promijenio moj život...izgubila sam jednu važnu osobu u svom životu. izgubila tako da se neće nikada vratiti, da joj kažem sve ono što nisam stigla, što sam htjela reći, a zaboravila sam...ili sam odgađala učiniti neke stvari, misleći da ima vremena...ali, vrijeme nas iznenadi svojom brzinom..život nas iznenadi događajima koji ga mijenjaju....a nitko nas ne pita smije li se to dogoditi, želimo li još nešto učiniti...ali život je valjda takav. ide dalje. prihvatite što vam nosi i idete dalje. noseći u sebi ono zrnce vječne tuge koja nikad neće proći, one tuge koja vas istodobno podsjeća na ljepotu života, na ljepotu trenutka....
izgubila sam ove godine dvije važne osobe i sad bih voljela da sam objema posvetila malo više pažnje. ali tješi me pomisao da su znale koliko ih volim, i spoznaja da su i one voljele mene. čovjek uči dok je živ...naučila sam da nikad nije kasno nazvati nekoga samo da mu čujemo glas, da je važno reći nekome da ga volimo, pa makar to i znali, jer nikad ne znamo kad će biti posljednji put da to govorimo. naučila sam da je svaki trenutak vrijedan, da ga treba iskoristiti, da je važnije posvetiti pažnju drugima, i da je ''nemam vremena'' besmislena isprika stoput izgovorena i namjeravam je manje koristiti...
kažu da će ljudi zaboraviti što smo rekli, što smo učinili, ali da neće zaboraviti kako su se zbog nas osjećali...iskreno se nadam da je tako. izgovorimo riječi koje u istom trenutku požalimo, ali one opet bole...možda čak ne osobu kojoj smo ih rekli, već nas same...
besmisleno je žaliti, prisjećati se stvari koje smo učinili loše ili onih koje nismo učinili, bolje je sjećati se lijepih... kao što balaš kaže ''slike postaju sve bleđe i bleđe, a lepe potiskuju ružne...''
naučila sam da je život stvoren od trenutaka, manje ili više lijepih, ali sve ih prihvatite....
kad vam padne na pamet javiti se mami, tati, baki ili prijateljici u ponoć, a pomislite da je prekasno, ne oklijevajte:podignite slušalicu i okrenite njihov broj...
uza svu svoju tugu i nesretne događaje koje nam donosi život je opet lijep. kiša će padati cijeli tjedan, a mi ćemo živjeti za dugu i sunce...jer kad tad moraju doći...
kako bi bilo da znamo što nas čeka, bismo li bili sretniji...? ili je ljepota života baš u njegovoj nepredvidljivosti...?
...uplaši me sjaj milion sveća
kad se nebom popali
gde je tome kraj...?
za kog su tako dubok zdenac kopali...?
zašto se sve to dešava...?
dal čovek išta rešava...?
il smo samo tu zbog
ravnoteže među zvezdama...?
i opet kad je teško, vjerujem. iako u prvi mah posumnjam u Njega, sumnja nestaje. što bi bilo da ne vjerujem...? kad znam da postoji neki bolji svijet, odmah mi je malo lakše, pomisao da se patnje koje proživljavamo naplate...
...i'm loving angels instead...
)
